Living with the Dead (2002)

Posted: Studeni 8, 2014 in Duhovi, Misterija, Thriler, TV

Talking to Heaven (2002) Talking_To_Heaven_AKA_Living_with_the_Dead_TV-308608827-large o9irzl

IMDb

Trailer

 

Halloween je došao, prošao i otišao. Hvala Bogu. Slava Isusu. Prsvjetlom Duhu Svetom. Nije da ne volim Halloween, ali mi je jednostano preglupo uzimati nečiji tuđi praznik i gurati ga pod nos onima koji do prije par godina nisu ni znali za njega. Doduše, svi mi znamo za Halloween (ako ne znate onda morate malo podebljati svoju watch listu) ali to nije to. Noć Vještica je američki produkt, i takav je trebao ostati. Ali, kako smo svi mi uglavnom neoriginalni kao da potječeno iz Hollywoodskih brda, tako se tih dana rade liste gledanja horor filmova. Oh, da. Kao da je nekome potreban izgovor da pogleda dobar horor, ne? Dobro, sad ovo dobar je poprilično rastezljiv pojam jer svatko voli svoje, ali kako sam ja ustvari jako moderan tip i prihvaćam sve razne novotarije (uključujući praznike o kojima ne znam ništa) tako sam i ja sjeo te pogledao… idemo reći nadnaravni triler jer ovo ovdje baš i nije čisti horor. Možete ga tamo staviti, nećete baš puno pogriješiti, ali nije horor u stvarnom smislu te riječi. Također, postoji i određena zbrka oko ovog naslova jer ima dva imena. Za Amerikance, ovo je originalni naslov; Živjeti s mrtvima, dok je u Engleskoj (i popriličnom dijelu Europe) naziva Pričati s Nebom: i oba naziva su nekako tu, ocrtavaju bit onoga što ćete gledati, ali zvuče čudno. Američki zvuči kao da je George A Romeru još jednom silovao svoje poznatu franšizu (između svih ostalih silovanja) o zombijima, dok ovaj europski baca malo na nešto što bi u sebi imali Sveto Trojstvo, Mir i Poštovanje. Nema ničega od toga. Također, odmah da vam sve sasujem pravo u lice, film se reklamira kao da je nastao po istinitim faktima, ali to nije slučaj. Kako stvari stoje, James Van Praagh je običan varalica koji ima jako dobar talent za čitanje ljudi. Nešto kao Patrick Jane. Ima ga ponešto u filmskom poslu jer je producirao ono epsko sranje od Šaptačice Duhovima, ali to da je surađivao s policijom u rješavanje zajebanog slučaja koji ima sve što pravi slučaj mora imati (mrtvu djecu, serijskog ubojicu, intrigantnog lika) nije. Sad kad to znate, i ako ste već počeli odlaziti što je moguće dalje od ovog teksta, zamolit ću vas da to ne napravite. Ne sudite knjigu prema koricama, budite milostivi i pažljivi prema bližnjem svom (meni) jer to što je stvari Van Praagh dosjetljivi prevarant, ne znači da je film loš. Dapače, radi se o stvarnom dobrom uratku (ili ga možete gledati kao mini seriju kako je inače i snimljena) koji usprkos ograničenjima koja nameće televizija isporučuje pravu mjeru jeze, napetosti, krimića i neugode. Što će reći, film je bolji od knjige po kojoj je nastao jer je knjiga uglavnom hvalopsjev Van Praagha samome sebi. Nadajući se da ste ipak ovo odlučili pročitati do kraja, da vam bacim par natuknica o čemu se ovdje radi.

U mračnoj šumi pronađeno je nekoliko zakopanih tijela. Serijski ubojica, kako stvari stoje, ordinira kroz taj kraj već nekoliko godina i to nitko nije skužio. Može biti zato što sva tijela pripadaju dječacima koji su siročad, a možda jer je lik toliko dobar da ga nitko nije skužio. S druge strane, naš junak počinje imati čudne vizije istih tih mrtvih dječaka te nekako shvaća da je povezan s njima. Nije da može vidjeti tko ih je ubio ili što, ali nekako kanalizira njihove strahove i nerazjašnjene osjećaje. Treća strana, policajka koja vodi slučaj našeg junaka otpiše kao šarlatana, ali kad njegova neke zapažanju ispadnu točnima, shvaća da možda ima jedinstvenu priliku da uhvati ubojicu kroz oči čovjeka koji može komunicirati s mtvima. Rekoh vam to, ali vam neću reći ništa dalje, da ne bilo kako sam vam zeznuo kraj (jer to nikad ne radim) ali odmah ću naglasiti kako ovdje nije riječ o jednom od onih slučajeva koji se odvijaju tako što im se odbrojavaju minute, kako to rade u CSI serijama (oh, snap, i Danson je prešao tamo) već je više riječ o povezivanju nečega što naizgled nema smisla u jednu cjelinu. Važniji je put do ubojice nego on sam, ako me razumijete, ali iz jednadžbe izbacite DNK, laboratorije, pajkane koji ulijeću s upaljenim sirenama i nogom razvaljuju vrata. Toga nema. Čega još nema? Drago mi je da pitate…

Nema krvi, nema masakriranja, nema raskomadanih dijelova tijela, nema ničega što bi ovo učinilo hororom u tipičnom smislu te riječi. Plus, ovo je televizijski proizvod, pa bi svako mesarenje ionako bilo ili izbrisano ili ublaženo. Kad kažem televizijski proizvod već vidim kako lagano odmahujete rukom, i obično bih se složio s vama (ali ne uvijek – ima jako dobrih horor stvari koje su snimljene za TV programe) ali film ima nekoliko aduta zbog kojih ga vrijedi pogledati. Prvo ću spomenuti popriličnu količinu poznatih glumačkih faca. Ted Danson, kao prvi. U ozbiljnoj ulozi. Znam da je to teško zamisliti i znam kako vam je jer ja ga ne mogu doživjeti ozbiljno ni u najvećoj želji (što samo govori koliko je čovjek dobar komičar) ali moram priznati da je ovo izveo poprilično dobro. Njegov Van Praagh je čovjek koji nije superjunak, koji bome izgleda kao netko tko može vidjeti mrtve ljude, odajući i dojam nesigurnosti, kao i ukletosti (pretpostavljam da bi to bio stvarno loš dar, barem što se psihe tiče). Mary Steenburgen je glavna žandarka i ne tipična žandarka (iako njezin lik zna skliznuti u tipične klišeje – ne vjeruje u paranormalno jer je vidjela stvarna sranja) te ne djeluje kao manekenka (na što smo već odavno navikli) i zna odglumiti pokoju emociju. Njezina kemija s Dansonom je poprilično očigledna, ali zato što su muž i žena u stvarnom životu. Valjda se na snimanju mogla i otresti na njega pokoji put, jel’ te. Tu je još i legenda Jack Palance, pa Queen Latifah, pa Michael Moriaty… ono, gomila, kako rekoh. Druga stvar; priča. Filmova o serijskim ubojicama ima na izvoz, čak i više od toga, no rijetki uspiju ispričati priču, ostati zanimljivi i ne ući u klišeje i banalnosti. Ovdje je težište bačena na atmosferu. I ona je jako dobra. Pomalo The X-Files štimung (snimano je na istim lokacijama) pa ako volite šumu, ponešto jesenskih boja i relativno puste krajeve, ovo je jedan od onih proizvoda koji to nude. No film kombinira, uz triler i horor elemente, i priču o običnim ljudima koji se suočavaju sa svojim krajem jer glavnom liku umire prijateljica, što je neizravan način da se pokaže i druga strana cijelog tog posla mogu-vidjeti-mrtve i taj balans pomaže da film (serija) ne postane samo još jedan u nizu lovimo ubojicu stereotipa. Na kraju ipak nećete postati ništa pametniji, naravno, niti će vam ovo promjeniti životne stavove, ali u nedostatku nekih pametnijih horora koji su ustvari trileri sa začinom paranormalnog, i likovi koji malo odskaču od šablone junaka koji spašavaju dan (ili ispadaju bespomoćne žrtve) ovo bi vam moglo dobro doći u trenutku neinspiracije. Nećete požaliti, ako ništa drugo, barem je to sigurno.

4018-2 4018-3

3c137af1-ce44-4112-ba10-e6c8265a59de

 

Oglasi
Komentari
  1. thegreatduck kaže:

    E vidiš, prvi put čujem za ovo…Baš zbog ovakvih stvari pratim ovaj blog. 😉

    • Deckard kaže:

      Meni je drago 😉 Ne čudim se što nisi čuo, poprilično je zaboravljeno do danas, a nije bio baš nešto aktualan ni kad je izašao. Mogao bi ti se svidjeti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s