Arhiva za Prosinac, 2014

Die Hard 2 (1990)

Posted: 25 prosinca, 2014 in Akcija, Ekranizacije

die-hard-2-original b47468itpva die-hard-2-die-harder-524a1d243ca70

IMDb

Trailer

Oh man, I can’t fucking believe this. Another basement, another elevator. How can the same shit happen to the same guy twice?

John McClane

Božić je u gradu. Ho-ho-ho, Merry Christmas everyone and a happy fucking New Year. Došlo je doba kad se darivaju najbliži, kada nas reklame s raznim blagdanskim pogodnostima napadaju sa svih strana, kada debeli tip u crvenom odijelu započinje svoju rutu silaženja kroz dimnjake i kad vjerujemo da će iduće godine stvari biti bolje nego ove. Imamo tu i one tradicionalne crkvene stvari, svećenike koji pozivaju na pošteno političko glasanje, nepregledni broj jaslica s bebom Isusom, i opet vjerovanje kako će stvari biti bolje iduće godine. Puno vjerovanje, ljudi, u stvari za koje znamo da se neće nikad dogoditi. Također, moje omiljeno, ovo je jednako tako i doba pogodnih filmova. Ne političko pogodnih, to smo valjda prerasli, već u duhu sreće i blagostanja, onih koje promiču nepostojeće kvalitete u ljudskom rodu. To je doba kad se programi popunjavaju naslovima nastalih po pisanoj biblijskoj riječi, televizijska produkcija, naravno, jeftina kako samo zna biti, ali marketinški uspješna jer je, pogodili ste prigodna. Možda ponešto dječijeg repertoara. Mali Kevin McAllister bi mogao ponovo ostati sam u kući… već po milijunski put, ali narod to voli, pa što se ni bi pustila još jedna repriza. Da, ljudi, ovo blagdansko doba je vrijeme darivanja, dobrog jela i užasnog programa. Srećom, tu je svemoćni Internet, jako dobra inovacija (bolja od smrznute pizze i telefona u avionu) pa više nismo robovi nemaštovitog TV uredništva i možemo pogledati što god želimo. Iako, lijepo je ostati u duhu blagdana, nema smisla glumiti crnu ovcu, ali možete na vrlo jednostavan način preskočiti sve obiteljske limunade, patetične govore o ljubavi i zajedništvu, iskrene emocije dok gledate kako zli Rimljani razapinju bogomdanog Isusa (i to nije samo slučajna igra riječima) i opustiti se uz ponešto drugačiji pristup blagdanskom veselju. Jer, da, ljudi moji, Umri Muški je u istoj mjeri božićni film koliko i Home Alone (John i mali Kevin si mogu ruke pružiti jer nema puno takvih pehista kao što su oni) samo što u njemu nema toliko sladunjavosti koliko eksplozija, ali konačna poanta je skoro ista: oba lika završe u naručju svojih najbližih. Kevin će prije toga demolirati svoju kuću, John Nakatomi toranj, ali nećemo sad cjepidlačiti oko toga što je demolirano već da se sve sretno završilo. Kako je u holivudskim brdima uobičajena praksa da ako nešto valja onda to ne popravljaj, tako će obojica njih dobiti priliku da opet proslave Božić u svom sada već osebujnom stilu. Za njih dvojicu, božićno doba nikad nije dosadno vrijeme, a mi publika to znamo jako dobro cijeniti. No, ja ionako više volim nastavak nego originalni film. Znam, znam, već me čudno gledate, ali ne mogu si pomoći oko toga jer moram priznati, ovo je ipak vrijeme kad moramo biti otvoreni i iskreni, padam na onu poznatu filozofiju holivudskih brda; više, jače i spektakularnije. Načelno ću se složiti da drugi dio Umri Muški vatrenog festivala možda malo kiksa za originalom (ipak je malo teško nadmašiti Alana Rickmana i njegov nastup) ali kiksa možda samo pola koraka za njim, toliko malo da je njegova podcijenjenost zapravo vrlo zanimljiv fenomen u filmskom svijetu. Ta dva filma, jedan do drugoga, su gotovo identični, iste pokreške u koracima, ista struktura (pri čemu ne mislim na ponavljanje već viđenog koncepta), ali, jedanko tako iskreno rečeno, ”dvojka” je doslovno oprala ”jedinicu” po pitanju akcijskih segmenata i pirotehnike koja je ovdje izvedena. Doduše, to je moje osobno mišljenje, pa dopuštam vrlo veliku mugućnost da možda i griješim, ali kako je ovo ipak blagdansko vrijeme, red je opustiti se i uživati u vožnji, a ne cjepidlačiti oko sitnih tehnikalija kao što je kvaliteta snimljenog djela.

Božić je i John McClane je opet u problemima. Ne baš onakvima u kakvima smo ga ostavili, ali sličnima; zaglavio je na prepunom aerodromu i čeka svoju ženu Holly. To bi bio mačiji kašalj od problema da se, posve slučajno, na istom tom aerodormu nije našla jako sposobna, jako uvježbana i jako motivirana grupa plaćenika koja, vrlo uvježbano, preuzme cijeli aerodrom. Njihv plan; izbavljenje nekakvog tamo banana-diktatora. Njih problem; McClane. On, naime, ima taj unikatni dar da se pronađe u središtu svjetskog sranja te da se, upornošću jednog dosadnog komarca, plete pod nogama plaćenika, izazivajući vatrenu reakciju. I dok bi igra mačke i miša možda bila i zanimljiva, stvar je u vremenu. Naime, nekoliko aviona ostaje bez goriva, aerodrom je u mraku, teroristi su praktički neuhvatljivi, a vrijeme ističe brzinom munje. McClane (uz pomoć nekoliko neočekivanih suboraca) ima sve to za srediti što prije može jer jedan od aviona koji će morati prislino sletjeti je i onaj od njegove žene. Naravno, ni teroristi nisu skupina pokupljena s prvog ugla te i oni imaju par svojih iznenađenja u rukavu. Prva pomisao kod ovakvog sadržaja bi išla; oh, boy, taj Hollywood stvarno nema ideja jer reciklira ono što je već viđeno u originalnom filmu. To je u jednu ruku istina, premisa oba filma gotovo je identična, ali, ovo je onaj zanimljivi dio, nastali su svaki na svom akcijskom materijalu. Kao i u slučaju orginalnog Die Hard filma, tako je i nastavak svojevrsna ekranizacija tematski sličnog romana, imena 58 Minuta. U njemu, žandar mora spriječiti teroriste i očistiti pistu za avion da mu kćer preživi. Početak i kraj sličnosti, no to je ionako samo ilustracije radi da su oba filma, iako frapantno slična, nastali po odvojenim, sličnim, materijalima. Rekavši to, da odmah kažem i kako jest istina da je jednako tako radio i princip ”ako valja, ne popravljaj”, što nije nikakva neuobičajenost kad su u pitanju ti poznati serijali 80-ih i 90-ih. Znači, komačna kombinacija ide nekako već viđeno, ali trudimo se biti originalni. Formula, iako kontradiktorna, očito je bila uspješna jer je Die Hard 2 gotovo udvostručio zaradu naspram originala (ali je imao i dvostruko veći budžet već kad smo kod tog dijela priče), što je isto tako jedna mala sporedna stvar, ali da se spomene.

Problematičnost ponavljanja istog koncepta (pogledaj citat na vrhu – i autori su toga bili svjesni) ovdje se išla pokriti i pokrpati više, bučnije i spektakularnije, pa smo tako dobili puno više terorista, čak dva glavna negativca (jako dobri William Sadler i Franco Nero) puno više akcije i obračuna kroz nekoliko različitih prostora (jedna od stvari koje ne volim baš u Die Hard je i pomalo hermetičnost setova, od čega su se neki i ponavljali) i sama akcija je postavljena tako da je neprestano u pokretu, imate dojam da trčite zajedno a McClaneom kroz cijeli kompleks aerodroma. S druge strane, više negativaca znači i manje neke, idemo to tako reći, karakterizacije, pa uglavnom ispadaju jednodimenzionalni, bez neke posebne karizme već više kao gomila koja prvo zavlada, pa onda polako gubi svoje uporište. Što je OK, ovdje ionako nije riječ o komadu koji bi vam trebao donijeti nomicaju za Oscara, ali bezlične rulje, koja je u nekom plaćeničkom načinu rada, naoružana do zuba, ima skoro u svakom drugom filmu, pa to nije baš nešto što je previše impresionirajuće. Renny Harlin, početnik (onda bio) što se tiče takvih akcijašenja snašao se dobro, no mora se reći da mu je kamera pomalo tvrda na nekim stvarima, poglavito u fizičkim obračunima jer nedostaje neke pokretljivosti (iako na kraju ispadne dovoljno efikasna da se to ni ne primjeti). Sve to (drvenkasta režija, klišej negativci…) se pokrpalo s već spomenutom pokretljivošću priče (aerodrom je big ass mjesto) gotovo konstantnom akcijom, eksplozijama koje su u istom rangu kao i one u prvom filmu, a ima i ponešto preokreta u piči, koji su ne tako očekivani, ali stvarno dobro došli, zbog čega se stvara osjećaj da je film puno veći od prethodnika. I jest, i nije. Eksplozije i pucnjava, one slatke stvari koje su sastavni dio franšize, ovdje jesu veće i bolje od prethodnika, ali film i dalje leži na toj ”običan čovjek u lošoj situaciji” premisi koja bi bila bezvezna da sve to opet nije sjelo na leđa već dokazanog Bruce Willisa. Njegov nastup je ono što doslovce spašava cijelu stvar od obične repeticije (bez obzira na sve dodatke) i ovdje je bio na svom vrhuncu. Vidjevši posljednji dio serijala, onaj kriminal po Rusiji, došlo mi je da zaplačem koliko je ovdje lagano nosio cijelu na ramenima, izvlačeći da čak i glupave scene tipa da McClane ubije lika ledenicom budu, ako ništa drugo, zabavne za gledanje. Svjestan je toga bio i Harlin te je (poprilično pametno) i dozirao McClanea u početku filma (i kasnije) ubacujući svašta ponešto od radnje kako se publika ne bi zasitila lika koji već proživljava istu stvar drugi put. Njegova spretnost ili scenaristička, nemam pojma, no kad se danas pogleda konačni prozivod, nije baš teško zaključiti zašto je film i postao jedan od temelja akcijskog žanra 90-ih. Raznolikost, dobar omjer u prikazu svega (uključujući i fino maskiranje da je dosta toga klišej) prošireni pristup akciji, pojačavanje spektakularnosti i sam intenzitet akcijskih scena (odlična upotreba minijatura pri ekspozijama – da se spomene) te upotreba hrpe poznatih lica (od čega se neki mogli biti i puno bolje iskorišteni) – sve prednosti koje čine jako dobar film, ako ništa drugo, ali ujedno i vraški zabavan te neobičan blagdanski film. No, dobro, dok ćemo mi sjediti u našim naslonjačima i klopati finu hranu, netko treba sređivati i zločeste dečke te spašavati nevine ljude. Pa makar i na Božić.

1806929,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1806937,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1806940,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1806943,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1806955,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1806957,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1806958,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1806963,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== die-hard-2 die-hard-2-bruce-willis-1 die-hard-2-bruce-willis-dennis-franz latest

Thief (1981)

Posted: 12 prosinca, 2014 in Uncategorized

thief_poster l_83190_66fe0238 l_83190_d807f0c7

IMDb

Trailer

 

Oduvijek sam se divio ljudima koji gledaju filmove s namjerom da ih mogu negativno razvlačiti gdje god stignu. Mislim, to je već malo ozbiljnija patologija ako idete s jasnom i otvorenom namjerom gledati nešto što vas uopće ne zanima samo da bi kasnije mogli širiti negativne vibracije, pokušavajući nametnuti dojam da je vaš ukus istančan, profinjen i nadasve ekskluzivan te da su svi drugi oko vas jednostavno na nekoj nižoj intelegkutalnoj razini. Često se susrećem s takvim stvarima, više nego bih volio, i prije sam, dok sam bio mlađi i ponešto filmski nepotkovaniji, znao ulaziti u besmislene rasprave oko toga što, gdje, kako i zašto. To sam radio prije. Sad to ne radim. No, razumijem kad netko glasno kaže kako je pronašao savršenstvo. Znam, za filmski svijet to je jako čudna izjava, ali, uvjeravam vas, savršeni filmovi uistinu postoje. Naravno, a definicija ovisi o vašim ukusima i osobnim odabirima, ali kad naiđete na jedan takav naslov, svakako će te ga prepoznati bez da vas mora posebno i oduševiti. Objektivnost, to je nekako osnovni preduvjet, što kod dosta ljudi ne postoji. Priče za neka druga vremena (i drugu temu). Lopov je, zanimljiv, naslov koji kad se stavi na papir nema okus filma koji bi trebao biti savršen, ima tu sadržajnih klišeja, glumačkih početnika i jako ozloglašenih ljudi koji su radili na njemu, što njegov uspjeh time postaje veći. Gledajući danas lagano se može odmahnuti rukom i reći da je to odmah u startu bilo jasno, ta u redateljskoj stolici je sjedio Michael Mann, ali povijesni kontakst tu tvrdnju opovrgava. Mann je u to vrijeme bio filmski početnik. Ne debitant, već je snimio stvar-dvije prije ovog filma, ali redatelj koji svakako nije imao reputaciju koju ima danas. A kriminalistički žanr je jako nezahvalan žanr iako tolerira gotovo sve moguće teme. Od mafijaša, preko pregorenih policajaca i lopova koji idu napraviti posljednji posao prije mirovine. U tom žanru ima doslovce svega. Da je Mann od ovog posljednjeg motiva uspio napraviti tek gledljiv film to bi već bio poveći uspjeh, no napraviti film koji se može mirne duše nazvati i jednim od najjačih kriminalističkih filmova 80-ih je nešto što može izvesti samo majstorski autor, čak i onda ako ga kao takvim nitko nije vidio. Rekavši to, da odmah kažem i kako je film doživio sudbinu svojih nasljednika (To Live and Die in L.A.) tj. upao je u neku polumračnu rupu te ga nećete pronaći na top listama najboljih ostvarenja tog razdoblja, čak ni žanrovskog, što možda dovoljno slikovito govori kako su u 80-tima najviše profitirali slasher horori i nabildani akcijski filmovi. Srećom, možda inicijalno nije bio dočekan s previše raširenim rukama (mora se napomenuti da ga je kritika obožavala te da mu je zarada bila srednja žalost) danas je u društvu kultnih naslova kao što, primjera radi, Hillov The Driver. Bolje ikad nego nikad.

Thief je, u gruboj osnovi, priča o kriminalcu koji planira odraditi posljednji posao i povući se u mirnu luku zajedno s ženom. Rekavši to, odmah treba nadovezati i to da je to samo dio priče pošto glavni junak, između kriminalnih radnji, pokušava srediti svoj život, pronaći srodnu dušu, uglavnom ispuniti sve osobne snove koje je izgradio dok je bio u zatvoru. Profesionalac kakav jest, ne radi stvari koje bi mu mogle doći glave, što je filozofija koju prenosi i na posao. Kad se jedan takav izjalovi, krene krivim putem, Frank, naš junak doći će u položaj gdje će moći birati između savršenstva, partnerstvo koje mu osigurava sve što želi i smanjuje rizik posla kojim se bavi na minimalnu mjeru, ili odustajanja od kriminalnog života nauštrb vjerovanja u vlastite ideale. Ipak, prtnerstvo se pokazuje povoljnijem nego je to očekivao, unoseći lažni osjećaj kako bi stvari ipak mogle biti dobre, što će se pokazati potpuno pogrešnom pretpostavkom kad obavi posljednji posao. Neka partnerstva se ne mogu prekinuti lijepim riječima. Ponekad oružje mora progovoriti kako bi se razriješio poslovni nesporazum. A Frank, profesionalac kakav jest, neće stati dok u cijelosti ne pokaže poslovnim suradnicima kako su našli zajebati krivu osobu.

Svatko tko imalo prati filmove zna tko je i što je Michael Mann. Redatelj koji isporučuje ne tako često, ali isporučuje nedostižno kvalitetno. Jedna od stvarno nejasnih stvari mi je zašto jedan Scorsese ima prednost u odnosu na njega kad je kriminalistički film u pitanju jer kad usporedimo ta dva autora, na stranu gledljivost, profesionalizam i kultne statuse, jasno je da Mann puno bolje razumije mehaniku kriminalnog života nego Marty. Gangsteri u Martyjevim filmovima djeluju kao idealizirani prikaz nastao iz kvartovskih priča. Njihova okrutnost kao da je izašla iz priča o tome kako je Perina klapa pretukla Markovu klapu, gotovo nadrealni prikaz. Marty je jako spretan redatelj koji to čini gledljivim, preglednim, no Mann takve stvari svodi na osobni nivo likova. Doduše, mogli bi ga optužiti (jednako kao i Martyja) da malo previše naginje profesionalizmu, što također stvara pomalo nerealnu sliku kriminalaca, ali baš zbog izostanka epskih zalogaja, pokušaja da prikaže jedno cijelo kriminalno razdoblje, ti likovi djeluju uvjerljivo i s jako, jako dobrom karakterizacijom. Manna ne zanimaju sitni krimići koji s pljucom idu opljačkati trgovinu s pićem već teška kategorija, ona koja puca na velike poslove, a koji obično uključuju i poveću pažnju policije, te sve posljedice koje utječu na privatni život. Jer, da, čak i takvi kriminaci imaju privatni život. Thief uvodi neka kasnije obilježja svih Mannovih filmova. Privatni život lika koji mora balansirati između normalnog i opasnog, igru mačke i miša s policijom, profesionalizam u izvedbi, često potpomognut s autentičnim detaljima te motiv kad sve navedeno krene južno od dobrog. James Caan ovdje ima nastup života. Znam, čovjek ima uloga koje nešto vrijede (i one koje ne) ali njegova izvedba lika koji je pomalo sirov oko rubova i nekako nesiguran kad su u pitanju obične stvari te koji je ledeni profesionalac kad je posao u pitanju je nešto što je trebalo zaraditi nominaciju za Oscara. Ono što je ovdje mogao postati popriličan problem jesu sporedni glumci. Zašto? Dennis Farina i William Petersen ovdje imaju uloge od svega par sekundi – Farina od možda jedne minute (obojica će 5 godina kasnije postati glavne face u Mannovom Manhunteru) James Belushi je Caanova desna ruka, a Robert Prosky nevjerojatno uvjerljiv uglađeni kriminalac. U čemu je problem, pitate se vi, to su face koja obično spašavaju filmove – to je zato što su ovdje svi imali svoje filmske debije. Čini se da Mann, osim što zna režirati rasne filmove, zna odabrati i rasnu (buduću) ekipu. Druga stvar koja će vas možda iznenaditi – film je djelu omraženog Jerry Bruckheimera. Prije nego se skompao s jednako omraženim Donom Simpsonom i počeo stvarati akcijske slikovnice (koje svi volimo) Jerry je bio lik koji je imao drugačijih ambicija. Umjetničkih. Oscari, možda čak. Ipak, sve su to zabavne trivije (kao i one da su u filmu korišteni pravi provalnički alati) koje su zabavne, no glavne pohvale ipak idu Mannu na savršenom tajmingu što se tiče samog filma. Izmješani detalji kriminalnog života s onim običnim jako dobro rade pri karakterizaciji likova, stvarajući ne toliko napetost koliko osjećaj iščekivanja (takvo planiranje velikog posla oduvijek je vrhunac ovakvih filmova) a u samoj završnici Mann se ne libi pokazati kako mu nije strano ni režiranje akcijskih scena, odnosno konačnih obračuna, što će svoj kreativni vrhunac doživjeti u Heat (ovdje se još uvijek osjeti poveći utjecaj Sama Peckinpaha) čime ima sve zaokruženo. Likove, priču, karakterizaciju i izvedbu. Mana nema. Nikakvih. Nijednu. Možda ćete je vi pronaći, svašta je moguće, no u tom slučaju zahtjevam debelo obrazloženje od dvije tisuće riječi, nakon čega dobijete jedno hladno. Ali, prije toga, pogledajte film. Ako već jeste, pogledajte ga ponovo.

81hBZ+oFaIL._SL1500_ 601px-Thief-HS10-2 1700293,8n9yKHpUMSQKT4r2B7LCh3cH2ELvkoXZMliofvOrnImnWz2SYoGYrx6ozgf+dy2eArlN8qVpHmg1uRtWZtqOTg== 1700295,pXltniXhFxUwlH0ZWuwCOSI8Dl2GNp1dx9OyKaoDBc9h_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 1700296,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700298,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700300,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700303,dmlIx1J9hN_J51+yM2fLw5kjflLICuab_dnmLcCpzMBYQkfucX_Bf9LIirBGLfOGWhKMw_OUhUtlDdGRWW3BLA== 1700304,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1700305,zfYSvU47rFIDJNIe_Ty8RSVLPMhsGO6hP5ny7L8w1VHF2+vAiKmm1+RPUSOylW3ydI7b1YEndyg5VqBRvk4Q8g== j87X0xj shakir69.Thief.1981.720p.BluRay.DD5.1.x264-TayTO_15 марта 2014 г., 18.36.55


max1122178553-frontback-cover ToLiveAndDieInLABDCLTv1

IMDb

Trailer

 

Čitam neke stvari ovako iz neke dosade i naletim na neki članak koji govori kako su ljudi još uvijek nadrkani na Williama Fridkiena zbog Exorciste. Kažu, iskvario je ljude pokazujući im gadosti, bezbožno je upotrijebio prelijepu klinku i napravio joj grozote, gad jedan bezbožni. Mislim da je to malo pretjerivanje (Carpentera bi onda trebalo spaliti na lomači što je praktički izumio slasher žanr) ali u jednu ruku tu negdje leži i prava istina. Friedkin je imao tu sreću (ili peh) da snimi dva jako utjecajna filma gotovo odmah na početku karijere (ne baš odmah na samom početku, ali dovoljno blizu) koji su rasturili po svim stavkama; gledanost, dobre kritike, Oscari… Tu sad imate izbor, nastaviti u istom tonu, što je nemoguće, jednostavno je nemoguće slagati toliku kvalitetu, ili možete nestati sa scene. Nije se dogodilo nijedno, ali razvoj njegove karijere malo baca na ovo drugo. Nikad niše nije snimio film kakav je Istjerivač Đavla ili Francusku Vezu, što je OK, već ta dva naslova mu osiguravaju mjesto u filmskoj povijesti, ali nije da je Friedkin spavao, dapače, čovjek radi cijelo vrijeme, iako su uspjesi bili različiti. Jedan od tih naslova je i ovaj film. Film kao takav nije uopće nepoznat, zna se za njega, ali je pošteno podcjenjen, što ga čini zanimljivim. 80-te su bile jako plodno tlo za svašta; od horora, preko stvaranja akcijskog filma, do obaranja rekorda na blagajnama i sličnim stvarima, ali jako malo se piše o nekakvom kriminalističkom filmu. Možda zato što Martin Scorsese tada nije snimio nešto zanimljivo kao Taxi Driver (70-te) ili svoje gangsterske filmove (90-te) a možda zato što kriminalistički filmovi nisu bili baš tako zanimljivi jer nisu obarali financijske rekorde. Meni osobno je jako drago to desetljeće što se tiče kriminalističkih filmova, i ponešto trilera, već kad se spominje, iako ga baš i nisam nešto posebno istraživao, ne kao akcijske filmove ili SF. U tom desetljeću Michael Mann je imao svoj cjelovečernji redateljski debi s Thief, vrhunskim krimićem koji je itekako najavio budućeg redateljskog mastera. Friedkin, koji je do tada već pomalo stagnirao, vratio se s ovim filmom (ovo vratio slobodno stavite pod navodnike) iako nikad nigdje nije ni otišao, ali bio je to dobar povratak u staru formu jer To Live… je jedan od onih jednako vrhunskih krimića za koje se možete otvoreno zapitati za kojeg vraga nemaju neki bolji status u filmskoj ostavštini. Da ima nekih mana, ima, no što je pokoja nesavršenost kad je konačni rezultat jako blizu vrhunskog. No, dobro, to sam ja, ja gotovim film, pa ću vas uputiti u sve stvari, iskreno i realno,  tek toliko da znate o čemu govorim.

Dakle, o čemu je riječ. Chance i John su dva agenta Tajne Slžbe. Njihova igra je lov na razne krivotvoritelje, ponajviše novca. Rick Masters je vrhunski krivotvoritelj, jedan od najboljih u poslu i za jednog od naših junaka lov na njega će postati osobna stvar kad mu dotični ubije partnera. Pronaći Mastersa je jedna sasvim složena stvar, čovjek je skoro, pa duh, ali postoje neki tragovi koje Chance i John mogu iskoristiti, svjedoci koje mogu nadzirati i zakone koje mogu prekršiti. Jer, sve to će i napraviti, ali nije da Masters sjedi besposleno, i on je svjestan činjenice da nitko nije nedodirljiv te da se svatko može pronaći, pa tako i on sa svoje strane radi na tome da ukloni sve tragovi koji mogu odvesti do njega. Prije nego se upustim u detaljnije pojašnjavanje, ovo je ekranizacija istoimenog romana, a koji je napisao bivši pripadnik stvarne Tajne Službe. Osim što je čovjek bio dobro upućen u sve tajne krivotvoriteljstva i načine na koji se takvi pronalaze, znao je i kako se radi na terenu, što filmu daje određenu autentičnost, iako je ona razblažena zbog izmjena u scenariju (jedna od najboljih auto-potjera koja se događa u sredini filma ne postoji u romanu). U prilog njegovim dobrim temeljima u stvarnosti ide i činjenica da je postupak krivotvorenja novčanica u filmu stvaran (par tih majstora su bili savjetnici na snimanju) te je Friedkin pokupio (opet) negativne stavove javnosti o tome da promovira uspješan kriminal. Uz dodatak tome, novčanice koje su korištene u filmu su bile lažne (well…duh!) ali je jedan dio njih nekako dobio noge sa seta i otišle su u javnu cirkulaciju te je bilo potrebno nekoliko mjeseci da ih pronađu. Tako su dobre bile. To su oni mali, sporedni detalji koji čine stvari zanimljivijima jer ma koliko god holivudski scenaristi bili dobri, stvarnost je ta koja dodaje malo na aromi.

Što se tiče samog filma, dosta stvari funkcionira savršeno. Prvo i najbitnije, radnja uspjeva pratiti sve aktere, od agenata, preko krivotvoritelja, odvajajući dvije radnje na zasebne stvari, ali ne posve jer se stječe dojam da ako želiš uhvatiti kriminalca, moraš postati kriminalac. Ima tu doušnika, policajaca, uhoda i ubojstava, no ništa nije nabacano već prati radnju pregledno kako to samo najbolje stvari znaju biti. Friedkin je spretan redatelj, zna režirati, ali jednako tako zna i napraviti okružje u kojem se likovi susreću. Agenti i kriminalci dijele isti svijet, ali se svaki ponekad vraćaju u svoj te Masters tako djeluje kao jedan od onih bogataša koji neke stvari rade iz izazova i ljubavi dok agenti ispadaju ljudi koji uživaju u poslu jer mogu raditi što god žele, s tim da im privatni životi štekaju jer ne mogu odijeliti privatno od poslovnog. Tu je odmah i najveća mana cijele priče. Likovi ostaju poprilično površni, iako su im karakteri oštri kao razbijeno staklo. Masters je slika umjetnika koji ima poseban dar, ali i koji ima nešto boemsko u sebi, pa ispada kao neshvaćeni umjetnik i nikako nam na kraju nije jasno zašto radi neke stvari koje radi. Chance je agent koji živi za akciju. On je školski primjer murjaka koji će prijeći granicu bez trepataja i koji ima jednostavnu filozofiju da cilj opravdava sredstvo. Nepredvidljiv i ne baš lik kojeg će svatko voljeti. Njegov partner John je pak slika i prilika ministranta, on je za igru po pravilima, no radnja će ga polako okrenuti na pravu stranu (Chanceovu stranu) i taj prijelaz je poprilično dobro napravljen. Ali, to je to. Oni su slika nečeg već viđenog, iako profesionalno odrađenog. Uspjeh s likovima jeste što su ih odigrali gotovo nepoznati glumci, stvar koja na prvu zvuči jako čudno. Williamu Petersenu, koji je na ovim stranicama već par puta spomenut, ovo je bila prva uloga. Prethodno se pojavio u spomenutom Thiefu od M. Mann na cijelih pet sekundi. Prva uloga, pa glavna i kolektivna razvaljotka. Willem Dafoe već je imao svojih pet minuta u Streets of Fire, pa je ovo bio samo nastavak dobrog puta, iako je ustvari bio zelen kao i Petersen. Tu je i John Turturro kao još jedan zeleni gušter koji će kasnije napraviti grand slam karijeru, a oni koji preferiraju ponešto akcijski materijal, bez muke će prepoznati i Steve Jamesa, koji je tu uletio odmah nakon American Ninje. Znači, pun kufer poznatih lica, koji su jako dobro odradili svoj posao, fer priča (iako je u osnovi sve to žandar love lopova spika) i grity osjećaj mjesta radnje (sva moguća, već kad sam kod toga) a kakav bi to bio Friedkinov film da nema pravu pravcatu potjeru s autima, koja je, pogađate, isto tako zanemarena kao i cijeli uradak. Znači, nemate što gledati, a imate štimung na kriminalističke filmove? Šteta bi bilo propustiti ovako zgodan naslov koji samo čeka da bude pogledan. Tko zna, možda dobijete i volje da krivotvorite pokoji euro za kućnu upotrebu.

2116487,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2116488,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2116489,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2116490,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2116491,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2116494,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2116495,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2116497,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== Going-warp-speed File created with CoreGraphics police-federale-l-a-01-g toliveanddieinla

 

 

 

Fear (1996)

Posted: 4 prosinca, 2014 in Thriler

410c8f6cf52798d3dbea08d3c85f5986 fear-movie-poster-1996-1020209188

IMDb

Trailer

 

Mark Wahlberg je početkom 90-ih bio još jedan u nizu ljepotana koji se mogao pohvaliti uspješnom karijerom pjevača (to možete staviti i pod navodnike, taj zaključak ovisi o tome kako gledate na dance hitove tog razdoblja) jednim od onih savršeno izgrađenih tijela kojima dominiraju six pack pločice (spominjem to samo jer sam zavidna jedinka koja to nema) i užasnim imidžom bijelog dečka koji voli crnačke pokrete. Nije da ćemo mu to zadnje zamjeriti jer kad se pogleda kako je Eminem zavladao tim svijetom, nije ni čudo da je netko drugi to pokušavao prije njega. Oh, na trenutak sam zaboravio da možda ne znate o kome pričam. Ako vam je teško spojiti lice jednog od danas najisplativijih glumaca današnjice s ovim… površnim stvarima u uvodu, da pojasnim kako Mark nije oduvijek bio Mark. O, ne, odazivao se on na puno bolje stage ime, iliti Marky Mark. Ako niste čuli za njega, za stvar Good Vibration sigurno jeste (devedesete su bile pravi rasadnik takvim kvazi bjelaca s idejom da budu Crnci) i tko bi rekao da će taj dečko jednom u budućnosti biti slavljen kao glumac solidnih glumačkih raspona, čiji će filmovi mlatiti lovu i koji će raditi svašta, od glume, preko produciranja, pa i toga da će zaradit dvije nominacije za Oscara. To valjda nisu očekivali ni oni njegovi najveći obožavatelji. No, Mark se probio u drugom mediju i, kao svi prije njega, odnekud je morao početi. Pa što ne bi s ulogom negativca. Doduše, prije ovog filma je imao par nastupa, ali u malim ulogama, zapaženim, no ništa posebno, ali zato su mu ovdje bile položene dosta dobre karte. Kad kažem dosta dobre to znači baš to, nikako odlične, film nije tako dobar, ali kad se uzme u kakvim sve projektima znaju ovakvi početnici nastupati, ovo je još mila majka od projekta. O čemu je točno riječ? Ajoj, tu ima svega i svačega. Trilera, teen filma, house invasion filma, ljubavnog filma, tata-ne-voli-mog-dečka-pa-ću-ja-baš -za-inat-biti-s-njim filma, upoznala sam manijaka filma… doslovce, nema čega nema. I, naravno, kao i uvijek kod ovakvih naslova, ima par zanimljivih zanimljivosti koje su pomogle da sve to ne klizne u potpuno negledljivu pizdariju zbog koje bi skidali sve po spisku meni, ovom blogu i žalili za vremenom koje ste potrošili na čitanje.

Ukratko, ovo je stvarno klasična klišej priča. Dakle, Reese Witherspoon je sweet 16 curica koja ima obične, dosadne all american roditelje. Njih igraju William Petersen i Amy Breneman, iliti, CSI Gill Grisson i Sutkinja Amy, i, kao i svi roditelji, oni drže svoju curicu pod staklenim zvonom, možda čak malo i previše, ali nisu nekakvi tirani, ne, samo jako zaštitnički nastrojeni. Marky Mark je klinac kakve smo svi mi s manje sreće otvoreno mrzili u srednjim školama. On je zgodan, on je cool, on je ranjena duša na koje takve curice padaju. Naravno, problemi nastaju odmah jer Grissom, hvala dragom bogu, neće dopustiti tamo nekom zgubidanu da mu muva kćer, ali to, naravno samo pogorša stvari. Ona je zaljubljena, prva ljubav, prvi poljubci, sav taj shit koji već ide zajedno u paketu. Ali, Marky ima i tamniju stranu, ne tako sjajnu. Kad mu se Grissom uspije zamjeriti, što uopće nije teško jer to je… Grissom, on će krenuti na njegovu obitelj. Stvari će doslovce eksplodirati kad Marky doživi i pedalu od zgodne Reese te, zajedno s nekoliko svojih kompića, odluči provaliti u Grissomovu kuću da ih sve poubija. Jer je čisti psiho. Ali, zagrist će malo veći zalogaj pošto ni Grissom nije prosječni Amerikanac koji će samo tako gledati kako mu neki tamo psihotični klinac zajebava obitelj. Iz ovog sadržaja jedna stvar je vidljiva; svaki klišej pod nebeskom kapom je ovdje upotrebljen. Samo, što ovaj naslov to ni ne skriva te, za razliku od običnih house invasion filmova, gdje gledate cijeli film kako netko muči stanare i onda jebete sve po spisku što su isti toliko glupi da se ne znaju ni braniti, ovdje stvari završavaju drugačije. Hoću reći, dobra je stvar što su psiho ekipa i normalna ekipa podjednakih snaga. Mislim da bi svi mi uzeli neku nožinu i krenuli braniti vlastiti dom od takvih nekih ništkoristi koji vas odluče zajebavati. Sve drugo, i nema nikakvih iznenađenja, već znate, doslovno od prve scene, kako će se stvari razvijati.

Pohvale se mogu i nabaciti na glumačke izvedbe. Marky je ovdje bio na početku karijere i nije da je baš pokazao neko vrhunsko glumačko umijeće, ali za ulogu je imao sve potrebno; bijaše mlad, zgodan i imao je taj neki pogled psiha s lošim namjerama. Ista stvar ide na mladu Reese; mlada, zgodna, slatka. Petersen je pokazao, kao i uvijek, da bi stvarno trebao biti više na velikom ekranu te da mu je nedostajalo pravih uloga. On jedini i glumi onako pravo, s dušom što bi se reklo. Pod pohvale idu i sigurna režija James Foleyja, koji je malo pokrpao rutinski scenarij jednog, inače dobrog redatelja, Christophera Crowea. Foley i Wahlberg će ponovo udružiti snage u puno jačem filmu, The Curruptor, gdje će opet napraviti istu stvar, od već pomalo prežvakane teme napraviti gledljiv film. Jer, Fear to jest, to je posve gldljiv film, dobrog ritma i tempa, s tu i tamo nekim dobrim rješenjem samo što je kao osnovna priča opterećen klišejima i stvarima koje su već viđene u sličnim filmovima. To što je on ustvari bolji od tih sličnih filmova, pametnije razrađen i bolje posložen ne znači apsolutno ništa, ali ako volite trilere s kojima možete pokriti dva sata i ne osjećati se potpuno prevarenima, ovo je školski primjer kako bi se takvi trielri trebali raditi. Ako ništa drugo, barem ih natrpati s poznatim licima i dobrim redateljem koji zna što radi. Također, već kad sam kod klišeja, film nema nekakvu napetost, ne u stilu tko-je-to-napravio trileri, ali uspio je na trenutke stvoriti pomalo jezivu atmosferu nepredvidljivosti, ali ti su trenutci toliko rijetki da sam se ozbiljno premišljao trebam li ih uopće spominjati. Svejedno, to je to. Nema iznenađenja, ali ima svega ostalog. Nećete postati pametniji, ali nećete postati ni gluplji, što se može reći i da je operacija uspjela te da je pacijent preživio.

2402326,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2402327,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2402329,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2402330,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2402331,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2402332,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2402333,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 2402334,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2402335,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

 

 

Hideaway (1995)

Posted: 2 prosinca, 2014 in Ekranizacije, Horor, Thriler

Hideaway Hideaway_film hideaway-dvd-cover-29

IMDb

Trailer

 

Nedavno je svjetlo dana ugledao trailer za novu avanturističku poslasticu znanu i kao svijet Jurskog Parka. Kad kažem poslasticu mislim uglavnom na sebe jer cijela trilogija mi je zapravo jako draga. Prvi dio odličan, drugi dio nepotrebno mračan (ali svjejedno dobar) a treći u istom ocjenjivačkom rangu. Spoj starog i novog, pošten omjer tehnologije i krvožednog gableca sastavljenom od ljudskih jedinki… to se mora voljeti. No, iako sam gajio neke male nade da bi u ovom novom nastavku mogli pozvati koje staro lice da malo pripomogne nvoim licima, to se nije dogodilo. Znači, nema Sama Neilla, nema Jeffa Goldbluma, što je šteta. Goldblum, koji je u prvom dijelu bio ponešto kao zloguka mračna ptica, naoružan teorijama kaosa, u drugom je dijelu postao nešto pomalo kao akcijski junak (dok je u romanu čak umro, pa bio usrsnut samo da bude bez neke svrhe u pisanom nastavku) i iznenadilo me koliko je čovjek iskoristiva pojava. Znam da ga neki drže u dobrom sjećanju kao znanstvenika koji napravi zajeb i završi kao muha (nikad nisam volio taj film nešto posebno), no Goldblum, iznenađujuće, zna i samostalno izvući loš film na neku gledljivu razinu. A kad kažem loš film, onda to stvarno i mislim. Jer Skrovište je loš film. Tu nema uljepšavanja. Iako je njegova ideja ponešto intrigantna, vjerujem da je bolje funkcionirala u romanu po kojem je nastao. Kako je ovo još jedan naslov nastao po predlošku uspješnog pisca trilera, koji imaju i ponešto zdravih horor primjesa, Deana Koontza, čovjek bi pomislio da tu stvari ne mogu omašiti, čak ni za jednokratno gledanje, ali prevario bi se. Koontz je bio prvi koji je film proglasio lošim te zahtjevao da mu maknu ime s kredita (zato sam i ja izbacio uobičajeno Dean Koontz’s… iz naslova) a kad to radi sam autor, koji s ekranizacijama ima sreće koliko i ja s dobivanjem Nobelove nagrade za književnost te bi trebao biti sretan što mu se radovi uopće ekraniziraju, onda znate da nešto ne štima u cijeloj priči. No, pisci su osjetljive duše, gdje Koontz nije nikakva iznimka te njegove propovjedi kako su scenaristi uništili pisani predložak samo do neke mjere drže vodu. Oh, film je loš, tu nema rasprave, ali nije potpuno negledljiva katastrofa kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Samo je jako, jako… jako blizu toga.

O čemu je riječ. Film se otvara nekakvim mladuncem koji je upravo ubio svoju obitelj. Mama, sestra… muerto. I on, da sve budu u pravom Sotona štimungu, odlazi u malu sobicu, pušta nekakvu kvazi metal stvar, izgovara nekakve kvazi sotonističke stihove i baca se na nož baš u trenutku kad mu dobri dragi tata dolazi doma i shvaća da je sin doživio totalni popizditis. Prebacujemo se na Hutcha, sretnog obiteljskog čovjeka, trgovca antikvarijatima, čovjeka koji je nedavno izgubio mlađe dijete, ali drži se optimistično jer još uvijek ima stariju kćer. Kako je karma stvarno sjebana stvar, Hutch doživi prometnu nesreću i pogine. Tj, na neko vrijeme. Jedan doktor, s razvijenom tehnikom oživljavanja mrtvih pacijenata, ga uspije vratiti s druge strane i čini se da je Hutch ipak rođen pod sretnom zvijezdom. Sve dok se nova sranja ne počnu događati. On, naime, vidi ubojstva mladih cura i nakon početne postavke da je lud k’o šlapa shvaća da vidi kroz oči poremećenog ubojice. Pa bi ga, u maniri dobrog građana treba i zaustaviti, ali što prije jer ubojica vidi i kroz njegove oči, a bome je bacio oko i na njegovu kćer.

Ovaj sadržaj je dušu dao za roman. Koontz je, meni osobno, dobar pisac jer zna znanje, no kad je riječ o filmu, tu dolazi do ogromnih problema. Cijela ta premisa u filmu možda bi i funkcionirala (kao što jest u Laura Mars Eyes) da sve ostalo u njemu nije skup loših i već davno viđenih klišeja. Tako je ubojica nepostojeći, ali ga ima posvuda, te živi u nekakvoj tipičnoj jazbini okružen kostima ubijenih žrtava. Ne zajebavam vas, stvarno je tako. Plus, njegov izgled, ponašanje i maniri su dead ringer od Nea iz Matrixa i iskreno se nadam da Keanu nije gledao ovaj film dok se pripremao za tu ulogu. Što još imamo od zanimljivh klišeja koje svi znamo. Naš junak vidi kroz oči ubojice, ali nikad ne vidi nešto pametno. Suprotno, ovaj vidi sve što mu treba (adresa, pin broj, broj ženinih gaćica…) Žena glavnog junaka jako brzo postane nepodnošljiv smor čija je jedina uloga stalno kvocati mužu kako je pukao (ne uzme ni jednu sekundu da provjeri što govori) i nakon prvih pet ispada to postane jako dosadno. Sotonizam u radnji je smijurija, iskreno. Metal stvari, pentagrami, baš onako kako očekujete da sotoniste vide oni koji nikad nisu vidjeli nešto od pravih sotonista. U sve to će se, naravno, uplesti pojmovi kao što su Bog, Vrag, Raj, Pakao… cijeli paket. Da vam ne duljim dalje, sve čega se možete sjetiti, a da ide pod već viđeni klišej, vrlo vjerojatno će se pronaći tu. Plus, režija je loša. Drvena i neučinkovita, na trenutke gotovo amaterska. Ne dvojim da su svi zajedno imali jako dobre namjere da se napravi nadnaravni triler, ali kad se stavi na kup, dobijete osjećaj da je tu bilo stvarno previše babica te da se redatelj uopće nije znao snaći u vezi onoga što bi trebalo biti relevantno u radnji ili kako banalne stvari napraviti zanimljivima. Što uopće valja, pitate se vi nakon svega ovoga? Goldblum. Ovo je jedan od stvarno rijetkih filmova gdje glavni lik stvarno doslovce sam izvuče projekt na neku, idemo to tako reći, jednoposlijepodnevnu razinu gledanja. Čovjeku odgovaraju malo napete uloge, kombinacije čudnog i pomalo akcijskog i, priznajem, čovjek mi je simpa, stoga sam ovo odgledao čak dva puta. Pod neke male pluseve možete dodati i nastupe nekih faca koje su kasnije postali puno jači igrači; Alfred Molina i Alicia Silverstone, ali svi oni mogu proći samo ako ih gotovite kao neke slavne pojave. Što se tiče povijesti, film se može pohvaliti da je jedan od prvih koji su počeli koristiti CGI zajebancije (u svom stvarno krutom izdanju) u radnji, pa mu eto, dajem jedan mali povijesni plus zbog toga. Inače, slobodno preskočite, ne gubite apsolutno ništa. Ako ga odlučite pogledati zbog tog nekog polu triler, polu horor štiha… dobivate jako malo, gotvo ništa.

2025072,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2025073,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2025074,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2025075,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2025076,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2025077,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2025082,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2025083,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025085,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025088,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2025089,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025091,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==