Thief (1981)

Posted: Prosinac 12, 2014 in Uncategorized

thief_poster l_83190_66fe0238 l_83190_d807f0c7

IMDb

Trailer

 

Oduvijek sam se divio ljudima koji gledaju filmove s namjerom da ih mogu negativno razvlačiti gdje god stignu. Mislim, to je već malo ozbiljnija patologija ako idete s jasnom i otvorenom namjerom gledati nešto što vas uopće ne zanima samo da bi kasnije mogli širiti negativne vibracije, pokušavajući nametnuti dojam da je vaš ukus istančan, profinjen i nadasve ekskluzivan te da su svi drugi oko vas jednostavno na nekoj nižoj intelegkutalnoj razini. Često se susrećem s takvim stvarima, više nego bih volio, i prije sam, dok sam bio mlađi i ponešto filmski nepotkovaniji, znao ulaziti u besmislene rasprave oko toga što, gdje, kako i zašto. To sam radio prije. Sad to ne radim. No, razumijem kad netko glasno kaže kako je pronašao savršenstvo. Znam, za filmski svijet to je jako čudna izjava, ali, uvjeravam vas, savršeni filmovi uistinu postoje. Naravno, a definicija ovisi o vašim ukusima i osobnim odabirima, ali kad naiđete na jedan takav naslov, svakako će te ga prepoznati bez da vas mora posebno i oduševiti. Objektivnost, to je nekako osnovni preduvjet, što kod dosta ljudi ne postoji. Priče za neka druga vremena (i drugu temu). Lopov je, zanimljiv, naslov koji kad se stavi na papir nema okus filma koji bi trebao biti savršen, ima tu sadržajnih klišeja, glumačkih početnika i jako ozloglašenih ljudi koji su radili na njemu, što njegov uspjeh time postaje veći. Gledajući danas lagano se može odmahnuti rukom i reći da je to odmah u startu bilo jasno, ta u redateljskoj stolici je sjedio Michael Mann, ali povijesni kontakst tu tvrdnju opovrgava. Mann je u to vrijeme bio filmski početnik. Ne debitant, već je snimio stvar-dvije prije ovog filma, ali redatelj koji svakako nije imao reputaciju koju ima danas. A kriminalistički žanr je jako nezahvalan žanr iako tolerira gotovo sve moguće teme. Od mafijaša, preko pregorenih policajaca i lopova koji idu napraviti posljednji posao prije mirovine. U tom žanru ima doslovce svega. Da je Mann od ovog posljednjeg motiva uspio napraviti tek gledljiv film to bi već bio poveći uspjeh, no napraviti film koji se može mirne duše nazvati i jednim od najjačih kriminalističkih filmova 80-ih je nešto što može izvesti samo majstorski autor, čak i onda ako ga kao takvim nitko nije vidio. Rekavši to, da odmah kažem i kako je film doživio sudbinu svojih nasljednika (To Live and Die in L.A.) tj. upao je u neku polumračnu rupu te ga nećete pronaći na top listama najboljih ostvarenja tog razdoblja, čak ni žanrovskog, što možda dovoljno slikovito govori kako su u 80-tima najviše profitirali slasher horori i nabildani akcijski filmovi. Srećom, možda inicijalno nije bio dočekan s previše raširenim rukama (mora se napomenuti da ga je kritika obožavala te da mu je zarada bila srednja žalost) danas je u društvu kultnih naslova kao što, primjera radi, Hillov The Driver. Bolje ikad nego nikad.

Thief je, u gruboj osnovi, priča o kriminalcu koji planira odraditi posljednji posao i povući se u mirnu luku zajedno s ženom. Rekavši to, odmah treba nadovezati i to da je to samo dio priče pošto glavni junak, između kriminalnih radnji, pokušava srediti svoj život, pronaći srodnu dušu, uglavnom ispuniti sve osobne snove koje je izgradio dok je bio u zatvoru. Profesionalac kakav jest, ne radi stvari koje bi mu mogle doći glave, što je filozofija koju prenosi i na posao. Kad se jedan takav izjalovi, krene krivim putem, Frank, naš junak doći će u položaj gdje će moći birati između savršenstva, partnerstvo koje mu osigurava sve što želi i smanjuje rizik posla kojim se bavi na minimalnu mjeru, ili odustajanja od kriminalnog života nauštrb vjerovanja u vlastite ideale. Ipak, prtnerstvo se pokazuje povoljnijem nego je to očekivao, unoseći lažni osjećaj kako bi stvari ipak mogle biti dobre, što će se pokazati potpuno pogrešnom pretpostavkom kad obavi posljednji posao. Neka partnerstva se ne mogu prekinuti lijepim riječima. Ponekad oružje mora progovoriti kako bi se razriješio poslovni nesporazum. A Frank, profesionalac kakav jest, neće stati dok u cijelosti ne pokaže poslovnim suradnicima kako su našli zajebati krivu osobu.

Svatko tko imalo prati filmove zna tko je i što je Michael Mann. Redatelj koji isporučuje ne tako često, ali isporučuje nedostižno kvalitetno. Jedna od stvarno nejasnih stvari mi je zašto jedan Scorsese ima prednost u odnosu na njega kad je kriminalistički film u pitanju jer kad usporedimo ta dva autora, na stranu gledljivost, profesionalizam i kultne statuse, jasno je da Mann puno bolje razumije mehaniku kriminalnog života nego Marty. Gangsteri u Martyjevim filmovima djeluju kao idealizirani prikaz nastao iz kvartovskih priča. Njihova okrutnost kao da je izašla iz priča o tome kako je Perina klapa pretukla Markovu klapu, gotovo nadrealni prikaz. Marty je jako spretan redatelj koji to čini gledljivim, preglednim, no Mann takve stvari svodi na osobni nivo likova. Doduše, mogli bi ga optužiti (jednako kao i Martyja) da malo previše naginje profesionalizmu, što također stvara pomalo nerealnu sliku kriminalaca, ali baš zbog izostanka epskih zalogaja, pokušaja da prikaže jedno cijelo kriminalno razdoblje, ti likovi djeluju uvjerljivo i s jako, jako dobrom karakterizacijom. Manna ne zanimaju sitni krimići koji s pljucom idu opljačkati trgovinu s pićem već teška kategorija, ona koja puca na velike poslove, a koji obično uključuju i poveću pažnju policije, te sve posljedice koje utječu na privatni život. Jer, da, čak i takvi kriminaci imaju privatni život. Thief uvodi neka kasnije obilježja svih Mannovih filmova. Privatni život lika koji mora balansirati između normalnog i opasnog, igru mačke i miša s policijom, profesionalizam u izvedbi, često potpomognut s autentičnim detaljima te motiv kad sve navedeno krene južno od dobrog. James Caan ovdje ima nastup života. Znam, čovjek ima uloga koje nešto vrijede (i one koje ne) ali njegova izvedba lika koji je pomalo sirov oko rubova i nekako nesiguran kad su u pitanju obične stvari te koji je ledeni profesionalac kad je posao u pitanju je nešto što je trebalo zaraditi nominaciju za Oscara. Ono što je ovdje mogao postati popriličan problem jesu sporedni glumci. Zašto? Dennis Farina i William Petersen ovdje imaju uloge od svega par sekundi – Farina od možda jedne minute (obojica će 5 godina kasnije postati glavne face u Mannovom Manhunteru) James Belushi je Caanova desna ruka, a Robert Prosky nevjerojatno uvjerljiv uglađeni kriminalac. U čemu je problem, pitate se vi, to su face koja obično spašavaju filmove – to je zato što su ovdje svi imali svoje filmske debije. Čini se da Mann, osim što zna režirati rasne filmove, zna odabrati i rasnu (buduću) ekipu. Druga stvar koja će vas možda iznenaditi – film je djelu omraženog Jerry Bruckheimera. Prije nego se skompao s jednako omraženim Donom Simpsonom i počeo stvarati akcijske slikovnice (koje svi volimo) Jerry je bio lik koji je imao drugačijih ambicija. Umjetničkih. Oscari, možda čak. Ipak, sve su to zabavne trivije (kao i one da su u filmu korišteni pravi provalnički alati) koje su zabavne, no glavne pohvale ipak idu Mannu na savršenom tajmingu što se tiče samog filma. Izmješani detalji kriminalnog života s onim običnim jako dobro rade pri karakterizaciji likova, stvarajući ne toliko napetost koliko osjećaj iščekivanja (takvo planiranje velikog posla oduvijek je vrhunac ovakvih filmova) a u samoj završnici Mann se ne libi pokazati kako mu nije strano ni režiranje akcijskih scena, odnosno konačnih obračuna, što će svoj kreativni vrhunac doživjeti u Heat (ovdje se još uvijek osjeti poveći utjecaj Sama Peckinpaha) čime ima sve zaokruženo. Likove, priču, karakterizaciju i izvedbu. Mana nema. Nikakvih. Nijednu. Možda ćete je vi pronaći, svašta je moguće, no u tom slučaju zahtjevam debelo obrazloženje od dvije tisuće riječi, nakon čega dobijete jedno hladno. Ali, prije toga, pogledajte film. Ako već jeste, pogledajte ga ponovo.

81hBZ+oFaIL._SL1500_ 601px-Thief-HS10-2 1700293,8n9yKHpUMSQKT4r2B7LCh3cH2ELvkoXZMliofvOrnImnWz2SYoGYrx6ozgf+dy2eArlN8qVpHmg1uRtWZtqOTg== 1700295,pXltniXhFxUwlH0ZWuwCOSI8Dl2GNp1dx9OyKaoDBc9h_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 1700296,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700298,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700300,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700303,dmlIx1J9hN_J51+yM2fLw5kjflLICuab_dnmLcCpzMBYQkfucX_Bf9LIirBGLfOGWhKMw_OUhUtlDdGRWW3BLA== 1700304,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1700305,zfYSvU47rFIDJNIe_Ty8RSVLPMhsGO6hP5ny7L8w1VHF2+vAiKmm1+RPUSOylW3ydI7b1YEndyg5VqBRvk4Q8g== j87X0xj shakir69.Thief.1981.720p.BluRay.DD5.1.x264-TayTO_15 марта 2014 г., 18.36.55

Oglasi
Komentari
  1. […] film. Zato nam je podario nekoliko filmova, koji se definitivno mogu smatrati klasicima kao što su Lopov (Thief, 1981.), Lovac na ljude (Manhunter, 1986.), Posljednji Mohikanac (The Last of the Mohicans, 1992.), […]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s