Arhiva za Siječanj, 2015


5923f 19469534 highlander-2-renegade-version-dvd-cover-08 highlander2ser1artpic highlander-2-the-quickening-poster p7mECpdHDMKlgSqkuZB0wihPuT7

IMDb

Trailer

 

Postoje neki filmovi koje volimo bez da znamo točan razlog tome. Znamo da je to loš film, znamo da sve u njemu podržava to mišljenje, znamo da ga drugi ljudi ne vole, ali, opet, kad vidimo najavu za njega, znamo da ćemo se dobro zabaviti. O, ne govorim ja vama da će vas Gorštak 2 zabaviti jer vrlo vjerojatno neće (uz čast časnim iznimkama) i ako imalo sebe vidite kao nekog filmofila, sladokusca koji svoje male sive stanice hrani samo odabranim naslovima, od ovoga ćete bježati kao besmrtnik od mača koji mu se sprema odrubiti glavu. Ja sam ovaj dio gledao prije originala, što znači da sam kao Alice upao u zečju rupu bez prethodnih pojašnjenja što ću gledati (bijaše to jedne subote u kasno noćnom terminu – do tada nisam ni znao da ovaj film – cijela franšiza – uopće postoji) i bez srama mogu priznati – imao sam vrašku zabavu. Hej, jednostavna sam osoba, ne baš razvijenog filmskog ukusa, dajte mi zabavne likove, nešto radnje i ja sretan. No, nisam toliko neinformiran da ne znam kako je ovo loš film, po svim mogućim mjerilima. Ustvari to je malo oštra osuda jer nije, ne u cijelosti. Zašto? Ako ga gledamo kao samostalni uradak, bez osvrtanja na nslijeđe prethodnika, funkcionira još kako-tako. Mješavina stilova, popaljeni motivi, malo glumačkog preglumljavanja, nešto SF-a, nešto dobre glazbe – hej, filmovi su prolazili i s manje od toga. Gledamo li kao nastavak originalnog Highlandera – gdje je tu nekome pamet bila? Doduše, zanimljivo mi je da je film uopće snimljen jer originalni film nije bio nikakav box office hit, mislim da je negdje u pozitivnoj nuli, ali je stekao kultni status, što je lijepo, ali filmovi se snimaju radi love, a ne radi statusa. Znači, netko je iskeširao lovu i to je napravio na blef jer, čisto teoretski, nije bilo šanse da ovaj uradak vrati lovu. Ili možda jest bilo šanse? O tome malo kasnije. Još malo o samoj premisi nastavka. Gdje sam stao? Ah, da – kod onoga gdje je scenaristi bila pamet? Prvi film ima dovoljno misterije da bude zabavan zbog toga što ta misterija ostaje nepojašnjena. Ako želiš zajebati magiju, samo pojasni kako se izvodi trik. To je napravljeno u nastavku. Jer Besmrtnici nisu samo Besmrtnici, oni su…

…izvanzemaljci. Točno to. Alieni s druge planete. S time nas upoznaje uvod i odmah pojašnjava kako su i zašto svi ti likovi, koji se vole međusobno mlatiti hladnim oštrim oružjem, što je poprilično jadno pojašnjenje (poslužilo tek zato da se opravda dolazak novih Besmrtnika – Connor je posmicao sve njih u prethodniku) i da ne kažem kako ubilo svu onu draž malenog razmišljanja što su oni i tko su. Nadalje, tu sad film počinje kršiti sve moguće stvari koje je napravio u prethodniku; Ramirez i Connoer se poznaju otprije, Besmrtnik može uskrsnuti, mogu putovati svemirom u Superman stilu – kužite? Stvari idu od lošeg prema gorem što se tiče nekih dijelova radnje. I, da, za razliku od predhodnika, koji je bio zgodan fantasy spoj bajke i sadašnjice, nastavak je SF. I u tom tehno-naprednom okolišu Zemlju čuva ogromni štit od sunčevih zraka (zanimljiva SF ideja) ali osim štita tu su i drugi problemi. Naime određeni general Katana (ime kao stvoreno za negativca) ljut je što njegov stari neprijatelj Connor još uvijek ima glavu na ramenima, pa dolazi na Zemlju da mu je odfikari. Connor, s druge strane, s novom ljubavi, mora smisliti način kako da sruši štit i vrati život na Zemlju. OK, sadržaj je… onako, skup svega i svačega i, ponavljam, da je riječ o samostalnom filmu, bio bi čist OK – ako niste jedan od onih snobova koji ne gledaju takve stvari.  Pošto je to nastavak – skužite sami zašto ima tako mizernu ocjenu (iako sam sklon mišljenju da bi jedna više bila taman ono pravo).

Osim što je film scenaristička mješana salata, ta izmješanost je vidljiva doslovce posvuda. Od vizualnog stila, koji je mješavina svega već viđenog (Blade Runner, Batman, Neon-Noir, arhaizam SF filmova 80-ih – u godini 2024 ljudi voze kante iz 50-ih i 60-ih, a lete avionima koji su svoje posljednje zbogom rekli još tamo krajem drugog svjetskog rata) preko motivacije likova (nešto kao Wall Street susreće Conana) pa do šlamperaja u samoj izvedbi. Naime, štit se prostire preko cijele Zemlje, ali kad naši likovi izađu van negdje u planini, štita nema ni za lijek. Takve stvari. Što uopće valja ovdje, pitate se vi. Začudo, koliko god to čudno bilo, film je jednostavno zabavan. Taj njegov izmješani vizualni stil djeluje jako dobro. Doduše, već viđeno, ali opet jako dobro. Ima nekoliko uspjelih akcijskih scena koje imaju ono nešto da budu čak i pamtljive, Sean Connery i Christopher Lambert imaju jako dobru kemiju na ekranu (to su shvatili i autori pa su debelo proširili Ramirezovu pojavu) ima zgodnog izvan-vremena-sam humora, ugurala se tu i jedna uspjela jurnjava podzemnog vlaka (i efekti kad ljudima iskaču oči iz glave ravno iz Total Recalla) a kad Michael Ironside glumi negativca koga briga ako debelo i pretjeruje – to je Michael Ironside. Znači, dijelovi filma uopće nisu loši. Mucalhy, redatelj izraženijeg vizualnog stila nego sadržajnog, ovdje postavlja temelje daljnjeg načina rada (koji će još više biti izražen u The Shadow) i taj način, koliko funkcionalan, toliko i nije. Film ostavlja dojam zastarijelosti, posebice zbog tog retro-80ih-štiha i dodatno pobija onaj fantasy osjećaj koji je imao original. Nastavak tako djeluje kao skrpani SF film kojeg su svi gledali, što ne bi bilo loše da priča ima smisla. Ako nemate predrasuda, super, ovo je odličan materijal za ubijanje dva sata, ali ako ih imate… čisto sumnjam da će vam ovo biti zabavno iskustvo. Nažalost, kad su krenule negativne kritike i loše ocjene (za koje mislim da su ipak malo predrastične) redatelj, producenti i susjed Pero krenuli su u sastavljanje nekoliko alternativnih verzija ne bi li malo popravili stanje. Uspjeh je polovičan. Renegate Verzija (redateljska) navodno ima malo više smisla, ali samo malo, što se tiče porijekla Besmrtnika te pojašnjava zašto se Katana toliko napalio na Connora koji je, na početku, tek jedan običan no name pobunjenik. Također, navodno se u jednoj verziji pojašnjava zašto je njegovo porijeklo Škotsko (Connor u prvom dijelu priča gdje se rodio – u nastavku ispada da je pao iz vedra neba) ali to ne mogu potvrditi. Također, neću vam ga preporučiti otvorena srca jer sam svjestan koliko je ovo loš uradak, ali ako volite SF budalaštine, koje pršte od nekog retro osjećaja, ako volite hrpu poznatih faca u laganini izdanjima, ako ste općeniti poklonik filmova koji mješaju žanrove i ne brinu oko toga kome će se svidjeti, Highlander 2 možda malo bolji izbor za gledanje od nekih sličnih, itekako lošijih uradaka. Kako Besmrtnika može biti samo jedan, nekako se čini da je bolje da je film ostao samo na jednom nastavku. Ali, o čemu bih ja onda pisao.

2372259,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2372260,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2372261,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2372262,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2372263,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2372264,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2372265,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2372266,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2372269,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2372270,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

 

Highlander (1986)

Posted: 20 siječnja, 2015 in Akcija, Fantasy, Sean Connery

95686326_o highlander_ver2_xlg highlander1986 highlander-rare-poster wWDylW6aLrkZkuiJXbOCtjwuxey

IMDb

Trailer

 

Nedavno mi se dogodila zanimljiva stvar. Sjeo sam i počeo gledati (ponovo) Highlander filmove. O, nema u tome ničega mističnog, pogledao sam ih već odavno (s tim da nisam ni znao kako je snimljen peti dio – i nisam ništa izgubio što sam živio u neznanju) ali sam ih pogledao, bacio VHS kasetu na gomilu ostalih i jednostavno zaboravio na njega. Opet, kako je to već slučaj s mojim naopakim poimanjem, nastavak mi je bio bolji nego original, u čemu sam, iskreno vjerujem, usamljen jer nastavak filma je jednostavno loš uradak (trebalo je proći samo desetljeće da to skužim) i nekako mi je originalni film ovom prilikom sjeo puno bolje nego na prvo gledanje. Ne zavaram se da je to ujedno i dobar film (jer nije) ali ima nekog šarma koji je puno bolje izraženiji na drugo gledanje nego na prvo (ili je možda to zato što sam ga gledao davno i to na nekoj piss of shit video-kaseti) i ima, nešto što sam uspio promašiti na prvom gledanju, sasvim lijepu ljubavnu priču koja funkcionira jako dobro u pozadini radnje koja je, ako ćemo pravo iskreno, zgodna mješana salata svega i svačega. I, naravno, jedan komentar kaže kako je ovo poor’s man Terminator, to je u osnovi istina. Kad se sve baci na hrpu, od priče, preko glumaca, entuzijazma i na trenutke vizualnog skoro-pa-savršenstva, Highlander je slučajni pogodak, nešto kao Terminator, film koji na papiru baš i ne obećava nekakav ludi provod, ali koji ima ono nešto, tajni sastojak, koji ga je uspio izvući iz mora sličnih besmislenih uradaka te ga pretvoriti u kultni film koji je već nekoliko godina na listi za pravljenje remakea. Što se mene tiče, mogu oni njega napraviti, ali već vidim novog Robocopa, stil ispred sadržaja i fancy borbe mačevima u stilu Matrixa. Cinik sam po prirodi, iako osobno nemam ništa protiv odjevanja starog materijala u novo ruho. Također, ovo je priča (iako u osnovi poprilično besmislena) na kojoj je izgrađena cijela jedna franšiza i koja je od kultnog filma (i lošeg, ali zabavnog nastavka) potonula u čistu stopostotnu glupost, negledljivu pritom (ili jedva) te bi joj čak i loš remake uspio pomoći da opet dođe malo u zanimanje javnosti. Dok se to ne dogodi, uvijek mi (i Vama) ostaje cijela franšiza originalnog materijala za gledanje.

Dakle, početak MacLeod sage je u sadašnjosti (ili barem bilo tamo sredinom osadmedesetih) gdje naš vrli junak Connor (uvijek zanimljiv ako već ne i kvalitetan Christopher Lambert) gleda hrvački meč (ono namješteno piss of shit zabavljanje publike) i prisjeća se svoje prošlosti. Kad je bio škotski gorštak, pripadnik klana MacLeoda. Sadašnjost/prošlost – ista stvar, na obje strane su padale glave. I dok je u prošlosti naš junak tek počinjao shvaćati kako je nešto čudno u državi Danskoj, u sadašnjosti mora izbjegavati policijsku istragu i zavoditi novi ljubavni interes. Prošlost je zabavna jer će upoznati i Ramireza (ima imena koliko i Čiko iz Zagora) kicoša (njegov opis) i jako dobrog poznavaoca njihove povijesti. Obojica su besmrtnici i obojica će postati veliki prijatelji. Jedina konstanta njihove povezanosti je Kurgan, visok lik, psihopata u pravom smislu riječi, kojem Connor mora odrezati glavu kako bi ostao jedini besmrtnik na Zemlji. Jer, može postojati samo jedan. Ukoliko se zapitate zašto može postojati samo jedan, zaboravite, to nisu znali ni tvorci cijele priče, ali je zvučalo cool i davalo je motive potpunim strancima da izvuku mačeve i krenu u makljažu. No, ipak, u svom tom moru besmislenosti, pa čak i pomalo smiješnih stvari, film uspjeva na poprilično sirov način spojiti moderno i staromodno, postajući tako zgodan fantasy film s daškom neke kreativnosti, koju je pak dodatno pokrpao s entuzijazmom kad već nije mogao kvalitetom.

Jer ovdje neke umjetničke kvalitete nema, da odmah to razriješimo na početku, ovo je film nastao na temelju da je nebo granica, a kad se došlo do neba, onda se samo malo prizemljio tek toliko da ne bude potpuna celulozna zbrka. To je nastavak. Original je donekle pod kontrolom scenarija i motiva koji su u njemu upotrijebljeni. Na stranu vitlanje mačevima, ljubavna(e) priča(e) su te koje imaju neki štih staromodnih vremena, romantičarskih vremena, i funkcioniraju dobro, uvijek je lijepo vidjeti malo romantike i da se film toga ne srami. Connor je pak jednako tako staromodni lik; častan, odan, tragičan, zgodan, misteriozan i podjedanko uspjela stvar (iako je to zasigurno bilo slučajno) što nam film ne nudi odgovore tko su Besmrtnici, zašto su Besmrtnici i koja je svrha Besmrtnika, uključujući njega samog. Lambert ne glumi, ne previše, ali mu je išlo od ruke prenijeti ljubavne emocije, pa malo zafrkantske emocije i ratničke emocije, uglavnom zato što lik nije baš sklon odrubljivanju glava ako ne mora. Naravno, motiv učenik-mentor nije mogao proći nezapaženo, ali ovdje je zabavan jer mu je mentor James Bond osobno, a  Sean Connery vlada ekranom bez muke, dobro se zabavljajući (Francuz glumi Škota, Škot glumi Egipćana… netko je imao smisla za humor). Fajtovi su dobri ali ne zato što su dobri već djeluju realno. Jer, istina je ta da nitko ne može raditi fensi-šmensi pokrete i vitlati onim komadom željeza grandiozno kao Barišnjikov. Nemoguće. Zato je Kurgan uvjerljiv primitivac (i to doslovni) a i Clancy Brown je očevidno guštao u zloći koju su mu nametnuli. Tu odmah vrijedi napomenuti kako su sami likovi kartonske siluete, drastična školska razlika; jedan sjajan,, drugi loš do kosti. Na kraju; vizualni izgled. Sam film ima poprilično sirov vizualni izgled, potječe direktno iz spotova koje je Russell Mucalhy radio, ali na trenutke djeluje kao savršeni spoj slike s pokretima (posljednji obračun ispred ogromnih prozora obojanih plavom svjetlošću) i priznajem da sam to u prvom navratu propustio vidjeti. Ako već nema nekog sadržaja za ponuditi (fajtovi su, kako rekoh, poprilično realni, bez nekih akrobacija) onda da se ima vizualnih stvari za gledanje. Nije ni čudo što je, kad se sve zbroji, film nakon lošeg starta u kinima, postao kultni filmić. Naivnost, entuzijazam, stvar-dvije koje zrače originalnošću, simpa podjela glumaca… sve to prevaguje one loše, uglavnom već poznate stvari (smušen scenarij, loša preraspodijela minutaže – bilo bi zanimljivo vidjeti kako MacLeod prolazi kroz više vremenskih razdoblja) i film na kraju ispada ugodno simpatičan uradak koji, kad ga gledate, izaziva možda ne toliko divljenje koliko nostalgičarski osmjeh. Hej, i to je nešto. Bolje nego da je riječ o zgražanju.

1287263096_highlander-2 Connor1985 highlander-1986-01-g highlander-billboard

1287263135_highlander-1 christopher-lambert-in-highlander-1986 NVg5DFCBT3 q6jg0cSixdEGUsyzkuh2qqL6iVq

439082_1.1 Christopher-Lambert-in-The-Highlander-1986-Movie-Image-2 czfh7ps1_naij8m Highlander-7_article highlander-1986-02-g latest


5ivevd0 max1101393823-frontback-cover max1151361404-front-cover

IMDb

Trailer

 

Koliko puta ste se našli u situaciji gdje kažete; da sam znao ono što sad znam napravio bih neke stvari drugačije? Iskreno, meni se to dogodilo nekoliko puta. Sklon sam donošenju brzih i nepromišljenih odluka, što da vam kažem, ponekad nisam baš najoštrija olovka u kutiji. Tada dođe žaljenje i popravljanje napravljene štete. Nevjerojatan sam kad treba nešto popraviti, pogotovo kad zeznem stvari s boljom polovicom, i nema te isprike koju neću izgovoriti i nema te stvari koju neću napraviti da se ne izvučem iz gabule. Pretpostavljam da smo svi takvi. No, što ako završite mrtvi? Teško da tu možete bilo što popravljati jer ste, khm, mrtvi. Kada bi vas netko unaprijed upozorio da ćete skviknuti mrtvi, to bi već bilo bolje. Znate, da imate vremena srediti neke osobne stvari, pomirit se sa obitelji, popušit zadnju cigaretu, drmnut bocu Jacka Danielsa da se zna kako ste živjeli. Još zabavnija verzija; da dobijete informacije kako ste mrtvi, već poprilično godina (30,40,50… tko broji) i da ste ekčuli ubijeni te da vaš ubojica nikad nije pronađen. Pretpostavljam da bi vam to zeznulo dan. Baš to se dogodi junaku ove mini-serije koju sam neki dan odgledao. Pet epizoda. Pet dana da razriješi vlastito ubojstvo. Zvuči jako veselo. Da budem iskren, na ovo sam naišao slučajno. Tražio sam po internetskim prostranstvima bilo što zanimljivo (a da to nisam gledao) i da bude u duhu nekakve fantastike jer sam već predugo zanemarivo osobno mi jako zanimljiv žanr. Jedini razlog zašto sam uopće kliknuo na naslov jeste što u njemu glumi Timothy Hutton. Čovjek mi je poprilično gledljiva pojava i dosta dobro zna nositi projekte u kojima glumi. Neki će ga otpisati u startu, neki ni ne znaju tko je on, neki ga gotove isto kao i ja. Uglavnom, seriju je teško pasmater za pronaći (čak ni privatne stranice baš ne pomažu – ali tamo je ipak ima, skidanje dođe do 98,76 % i može se gledati bez da je skinete do kraja) što mi je zanimljivo jer, pa nije ovo baš neki tamo lijevi proizvod, ima u njemu poneko poznato lice, dosta dobar glas je prati… Jedna od onih misterija koje su kao stvorene za Foxa Muldera. Ne spominjem ja njega uzalud, dragi moji čitatelji, jer ovo nije science fiction u klasičnom smislu, ovo je serija koja ima tek jedan osnovni SF element te cjelokupno djeluje kao jako dobar mix Dosjea X i Zone Sumraka, uz mali dodatak… trilera, krimića i tako tih žanrovskih stvari. O čemu je točno riječ?

Profesor JT je, kako se sam naziva, dosadan tip. Ima kćer od nekih 6-7 godina, dosadan posao, običnu rutinu i malu tragediju na duši jer mu je žena umrla na porodu. On i kćer se dobro slažu, nema tu velikih trauma, jednostavan, običan i, kako rekoh, dosadan život. Prilikom jedne posjete groblju on i kćer pronađu nešto zanimljivo pokraj nadgrobmnog spomenika. Metalni kofer, nešto slično laptopu. U samoći doma, JT ga otvori i slijedi šok. U koferu su policijski izvještaji, slike i neke popratne sitnice o njegovom ubojstvu. Prvo odbijajući povjerovati da je to sve istina te da se radi o ne tako smiješnoj šali ne baš bezopasnog studenta, JT će, po malim preklapajućim detaljima na kraju shvatiti da je sve to istinito, da se stvari iz papirologije počinju obistinjivati te da ima svega pet dana da razriješi tko ga je ubio i zašto. Jer u papirima postoji i popis osumnjičenih, a kako njegovo njuškanje napreduje, tako će se i ljudi za koje je vjerovao da ih jako dobro poznaje početi prikazivati u posve drugačijem svijetlu. Da li je njegovo ubojstvo stvar slučajnosti i namjerno izveden čin… pa, vrijeme otkucava.

Ne znam ni sam odakle da točno počnem s dojmovima. Možda s upozorenjem da ako idete ovo pogledati s nekom namjerom da je ovo hard core SF, gdje se jakim specijalnim efektima dočarava putovanje kroz vrijeme, yout shit out the luck, uopće nema efekata (u smislu SF filmova). Jedini element koji ide pod tu oznaku je pojavljivanje kovčega i to što lik ima inside informacije o svom slučaju. Da nema toga ovo bi bio običan krimić (doduše s drugačijom radnjom) ali ovako ima aromu malo zanimljivije stvari. Taj detalj uglavnom služi kao nadograđivanje fer zaokružene cjeline. Kad to kažem, onda to i mislim, materijal ima glavu, tijelo i rep i izmišlja previše toplu vodu. Ubačena su već standardna pitanja o tome koliko kontroliramo svoju sudbinu i možemo li je promjeniti samim djelovanjem na već određen tijek događaja. Najbolja stvar je što postoji jako ograničen skup osumnjičenika, četiri-pet njih, i spretno se ubacuju promjene njihovih karaktera kad ih JT suoči s nekim stvarima koje dozna iz vlastitog dosjea. Možda nije vrhunski napravljeno i možda je malo očito da svaki ponuđeni sumnjivac ima nešto mračnu u duši, ali barem efikasno petljaju stvari da do zadnjeg ne znate tko je ubojica. Što u globalu znači, ovo je više triler nego SF, jel’te, napravljen u ograničenoj televizijskoj produkciji, ali dovoljno gledljivo da vam ne vrijeđa inteligenciju ili da vam baca prašinu u oči samo da bi dobili nekakvu napetost. Hutton je ovdje pokazao da mu bez problema ide sve od ruke, od običan čovjek nastupa, preko čovjek natjeran u lošu situaciju nastupa, vidi se da zna posao i gledatelju se nije teško poistovjetiti s njim. Jako dobro mu sekundira Randy Quaid kao žandar sklon otvorenijem razmišljanju i prilagođavanju situaciji. Skromno, da, ali dobro izvedeno. Za one koji vole obične trilere, ima se materijala za gledanje, kao i za one koji vole malo SF dodataka u tako običnim pričama. Da svi znamo što nam donosi budućnost, svijet bi bio drugačije mjesto, ne?

5ive_(1)_mid_al2 5ive-days-to-midnight-98122 5ive-days-to-midnight-98247 5ive-days-to-midnight-143852l 5ive-days-to-midnight-330594l fedd068e-af85-4a7e-a17f-dd524e672c94 MV5BMTk2MDUyNzc5OV5BMl5BanBnXkFtZTYwNDUwODM3._V1_SX640_SY720_

 

The Hunted (1995)

Posted: 12 siječnja, 2015 in Thriler

1995-the-hunted-poster1 b82b71c1e3ecd657e2ca8c7ed71f1e35

IMDb

Trailer

 

Biti stranac u stranom gradu dovoljno je zeznuta stvar čak i ako znate jezik. Biti stranac u stranoj zemlji još je gora stvar koja vam se može dogoditi, a ako ne znate jezik, ne poznajete običaje… Japan je oduvijek bio zanimljiv filmašima sa zapada. Zemlja izlazećeg sunca ima sve što treba imati jedna zanimljiva zemlja. Dugu tradiciju odanosti i časti, zanimljivo ispreplitanje mitova, legendi i stvarnosti, fascinantnu povijest… cijeli paket zanimljivih stvari koje su privlačne čak i izvan filmskog posla. Nije stoga nikakvo čudo da svako malo neki zapadnjak tamo zaglavi i mora se snalaziti kako zna i umije da, uglavnom, izvuče živu glavu na ramenima. Robert Mitchum je bio jedan od tih u poznatom i hvaljenom The Yakuza. Michael Douglas isto tako u zabavnom (barem meni) ali realnom nepodnošljivo površnom Black Rain (po tom filmu ispada da su Japanci gomila birokrata koja će radije sjediti neko rješavati zločine). A modernim Japanom prošetao se i Scott Glenn u manje poznatom The Challange. Svi oni su napravili pošten posao, ispali su to zanimljivi filmovi, neki čak i odlični, a tom nizu se mogu pridružiti i J.F Lawton, redatelj koji je poznatiji više po scenarističkom radu (Under Siege & Pretty Woman) nego redateljskom i Christopher Lambert. OK, povlačim ručnu prije nego kažem kako je ovo možda i najslabiji uradak koji ide na formulu Zapad susreće Istok, i prekoravam sam sebe da mi je trebalo skoro četiri godine amaterskog piskaranja o filmovima da se napokon sjetim dovesti i Lamberta u posjetu. Jedostavno neoprostivo. Ovim tekstom tako rješavam dvije muhe jednim udarcem (efikasnost na djelu), tj. dodajem jedan manje poznatiji film na listu pogledanih te predstavljam njega kao još jednu zvjerčicu o kojoj će još biti govora. A što vam je prva asocijacija kad kažem Lambert, popularni japanski katana mač i odsjecanje glave? Da, znam, svi ste automatski pomislili na Highlandera (uopće vas ne krivim) i tek ste malim postotkom u pravu; Lambert uistinu djeluje kao dobar izbor za ovu ulogu baš zbog prijašnjeg iskustva s vitlanjem mačevima, no, realno, ovdje ga i ne koristi baš previše. To je, zvučat će čudno, dobar aspekt filma, jer, iako se tu koriste nazivi kao što je ninja, film puca više na realnost, a malo manje na pozerstvo, što je spoj koji nije ispao tako zanimljiv, možda nešto jače od prosjeka, ali nije Lambert kriv za to već pomalo smušen scenarij.

A Lambert ovdje nije gorštak iz Škotske već biznisman iz New Yorka. On jedne večeri nakon poslovnog sastanka u baru upozna zgodnu i tajanstvenu damu s kojom potom provede vruću noć. Sve bi to bilo lijepo da ona ne skvikne mrtva od ruku uvježbanih ubojica (ninje) a Lambert, sasvim slučajno, preživi. Problem je što je vidio lice glavnom ubojice, a on vjeruje da mu je tako ukrao komad duše (hej, tko smo mi da ptopitujemo japanska vjerovanja) te ga želi likvidirati pošto poto. Srećom, Lambert dobiva neočekivanu pomoć od Učitelja, još jednog zajebanog majstora starih vještina koji, opet slučajno, ima nekih starih računa s ubojicom koji proganja našeg junaka. Točnije, oni su u nekoj staroj zavadi koja traje od feudalnog Japana te su spremni za konačni obračun, a Lambert služi samo kao mamac da se stvari pokrenu. Možda ste zamjetili jednu stvar; u ovom kratkom opisu stječe se dojam da Lambert i nije baš neka faca tokom filma i taj osjećaj vam je ispravan. Njega nema poprilično dugo vremena u igri, uglavnom se mota uokolo dok se profesionalci mlate s raznim drevnim oružjima. To je, isto će tako čudno zvučati, dobra stvar jer nema mi goreg nego kad nam radnja predstavi junaka, zapadnjaka, koji potom u mjesec-dva nauči svu vještinu istoka, pa postane genijalni majstor za sukob i sam riješi cijelu stvar. Lambert jedva da nauči držati mač i izbjeći da mu skinu glavu u prvoj sekundi borbe. Dovoljno da djeluje uvjerljivo. Kad dođe do zadnjeg sukoba, on će se upustiti u njega, ali negativac je do tada već poprilično onesposobljen, pa ima realnu šansu da se izvuče. Hej, nije nuklearna fizika, ali barem stvar funkcionira. Ono što je problem je preširoko polje zanimanja redatelja. On bi napravio film potjere, film tradicije, pomalo film mistike, film ceste, film časti i odanosti. Previše toga na jednom mjestu, a previše ukusa u jednom jelu nije dobra stvar.

Radnja je sporohodnija, da odmah upozorim, za sve one koji su naučili na ove moderne akrobacije koje se foraju na taj istočnjački stil (tipa Matrix) toga ovdje nema. Početak se zrno previše razvlači. Lambert, nekad davno zgodan francuski vrag, nije baš toliko jak glumac da bi bio zanimljiv, ali, pukom srećom, je dopadljiv, pa vrijeme koje treba da se radnja ubrza prolazi relativno bezbolno. Redatelj isto tako želi svima pružiti jednako vrijeme na ekranu, pa dobijamo uvid u Lamberta, glavnog zlikovca (poznati John Lone) te učitelja-pozitivca. Opet, malo previše informacija i ne tako zanimljivih da bi se opravdavalo njihovo vrijeme (uglavnom, sažetak, stara zavada, svi mrze sve i žele se poubijat). Najbolji dio filma je onaj kad naš junak bježi po ulicama Japana, a bogami ima i jedna opasno dobra sekvenca koja se odvija u brzom vlaku. Grupa ubojica napda brzi vlak, ubijaju sve pred sobom, a naš Učitelj pravi reda. Sve si mislim da je ova scena posuđena i za Wolverinea, još jedan flick o zapadnjaku na istoku, ali ne smeta jer je dobra. Pa onda opet zastoj dok se radnja seli u drevni Japan (ne doslovno) tj. u kamp koji vodi Učitelj. Tamo naš junak uči malo o njihovim običajima (mahanje mačem) a onda ulazimo u završni obračun. Dobro, ništa spektakularno i, nažalost, brzo zaboravljivo. Problem je što film želi biti moderan i staromodan. Ambicija nije loša, ali izvedba je srednja žalost, da ne kažem pomalo dosadnjikava. Kad Lambert nije u kadru i kad ostali likovi vode svoje priče, imate osjećaj ravnodušnosti, boli vas neka stvar za likove. S druge strane, lijepo je da se ninje u filmu ne portetiraj kao neka nadnaravna bića već kao obični plaćenici koji nisu nepobjediva gomila. Mali dašak realnosti. U konačnom slučaju, ovo je osrednji film koji ima taj stranac u stranoj zemlji element, što može biti nekome zanimljivo. Za jedno gledanje može proći, ali ni blizu svojih srodnika koji su moderni Japan i njegovu kulturu iskoristili puno bolje i za napetije priče.

0b5d7e9864cb3c1a568a911fdb42a804 9a0ca69533a27401cb9050f55730a879 50e360d8c4e900ebf1fd4fa5d62cf350 99fe9428d4109d3cde9745a48a7fe3dc 15276645 61373282322d51d11bc105f32f349f83 ae73b7b55e5a246e6e6a38e1f708236b e419232fa3d51c84ad6e90f18885842c the_hunted_1995_film_kinjo_deals_with_failure the_hunted_1995_film_kirinas_room the_hunted_1995_film_teaching_paul_a_lesson travlya

 

 

 

Switchback (1997)

Posted: 4 siječnja, 2015 in Dennis Quaid, R.Lee Ermey, Thriler

lAvARjIHTyqeVFxDsyCHDsly154

IMDb

Trailer

 

Da nastavimo u istom ležernom zimskom tonu, ali uz malu promjenu žanrovlja jer ne valja uvijek gledati jedan te isti film, ili žanrovski slične. Raznolikost daje aromu i ukus dobroj zabavi, a kako mi ovaki naslovi doslovce leže razbacani posvuda, da očistim snijeg s još jednog. Kako rekoh, ovo je nešto drugačije, pa da upotrijebim i ponešto drugačiji pristup pripovijedanju, tek toliko da naoštrim svoje spisateljsko pero raznim eksperimentima. Ovaj put ću započeti s jednom pričom (bez brige – nema princeza i inih gluposti) o jednoj seriji, tj. epizode nekakve serije koju sam slučajno pogledao kad sam bio stvarno pravi klinac. Ne tako mali da ne skužim što gledam, jel’te, ali dovoljno mali da se napeto zanesem u storiju na malom ekranu. Serija se zvala nešto u stilu Obrnute Priče (nemam pojma kako je išao originalni naziv – takav je bio lokalni prijevod) i dotična epizoda išla je nekako da automobilom putuju dva stereotipa; mirni, povučeni knjigovođa, odijelo, naočale, svi-me-gaze izgled tipa tugomira i nekakav divlji tip; kožna jakna, dugačka kosa, prijeteći pogled. Kako su se oni našli zajedno u autu, nemam pojma, to nisam vidio, ali tako oni putuju i radio stalno javlja o opasnom serijskom ubojici u kraju. Ta dva lika imaju stanke, upoznaju druge likove u restoranu, benzinskoj, ali na kraju balade ispadne da je naš Tugomir taj opasni ubojica, a ne ovaj koji izgleda kao jedan. Mislim, gledajući danas to je banalna radnja (prijevod naslova je nekako ubijao sav suspens) ali kao klincu to mi je bilo više nego dovoljno za jedan vau efekt. Premotavanja unaprijed, dolazimo u devedesete. Videoteke, zlatno doma VHS-a i tako to. Da budem iskren, ovaj film sam pogledao samo zbog starog Dennisa Quaida kojeg gotovim… pa oduvijek. Lik mi je stvarno simpa pojava, a ima i dosta dobrih filmova koji šaraju po svim žanrovima. Ispočetka sam mislio da je ovo još jedan nabrijani akcijski triler kakvi su onda palili i žarili i za to krivim trailer jer je sve akcijske scene natrpao u onaj kratki dva minuta dugački isječak, zbog kojeg bi lagano mogli steći dojam da dva lika progone jedan drugog od prve do zadnje sekunde, uzimaju jedva nekoliko trenutaka za predah. Ako vas to zanima, onda je ovo potpuno pogrešan film. I, vjerojatno se već pitate kakve veze ima ovaj naslov s onom uvodnom pričom, pa da vas riješim muke iščekivanja (to se tješim da vas stvarno zanima) jer me dio radnje podsjetio baš na tu prastaru epizodu prastarog serijala.

Naime, dva lika putuju autom kroz snijegom okovanu Ameriku i ovdje. I to dobrim dijelom filma. Jedan od njih je opasni ubojica koji ima poprilično zlčina na svojoj duši. Kvaka je da ga u stopu prati FBI agent. Ne zato što je FBI tako dobra agencija za provođenje reda i mira već zato što je taj ubojica oteo agentova sina i sad se igra s njime (a agentom, ne sinom) izazivajući ga. Tako imamo dvije priče; istragu agenta koji prati trag mrtvih tijela i pokušava sastaviti sliku tko bi mogao biti ubojica (on lika, naime, nikad nije vidio) a imamo i dva lika koji putuju svojim putem. Oba lika iz auta imaju svojih demona na duši, kao i tragova mračne prošlosti te nas radnja navodi da malo sumnjamo u jednog, malo u drugog lika, sve do samog kraja, kad će sve karte biti položene na stol, ali onda će se već u igri naći i FBI agent. Mjesto zadnjeg obračuna; neke prava snijegom zametena vukojebina i teretni vlak koji prolazi kroz nju (ako pratite trailer može se skužiti da je većina akcijskih scena baš iz te završnice). Tako psihološki/serial killer triler postaje pomalo akcijski triler, no ništa pretjerano da vas izbaci iz tračnica, figurativno rečeno, te da pomislite kako gledate dva različita filma. Nema eksplozija, nema zvučnih sudara, ali ima ponešto fizičkih vratolomija, dovoljno da se dobije aroma napete završnice.

Ima tu sad i ponešto problema. Film je petarda, da tako kažem. Ako ste ga već gledali, onda znate tko je ubojica, pa izostaje sav suspens. Ako ga gledate po prvi put, onda će vam biti zanimljiv. Kao petarda, može funkcionirati samo jednom, barem po pitanju premise tko-je-ubojica. Drugi je roblem što nema previše likova u igri, svega3-4, od čega su njih dva potencionalni ubojice, pa su vam šanse odmah u startu 50-50 da točno pogodite. Ima ponešto zanimljivih scenarističkih rješenja da se baca sumnja malo na jednog, malo na drugog, ali ipak ne toliko dobih da vas drži napetim kroz cijelu radnju. Druga stvar je što motivi ubojice ostaju malo nategnuti. Pretpostavljam da je inspiracija bila u nekom stvarnom liku koji se voli natezati s murjom (Zodiac posebno miriši kao potencionalni sumnjivac) ali ta igra uglavnom nema smisla pošto naš killer nije tip koji želi biti uhvaćen već voli igru. Ispada je ta igra uglavnom igre radi te da našem FBI junaku da nekakav dodatni motiv da ovoga juri preko pola zemlje. Dodatni pozitivni bonus tome jeste što film možda nema previše aktivnih junaka, ali ovi koji jesu, odabrani su s pažnjom, pa je tu u igri ona poznata galerija pojedinaca, no jednako tako i nepoznata. Dennis Quaid. Danny Glover. Jared Leto. R. Lee Ermey. Ted Levine i Willaim Fichtner. Što da vam kažem. Karizma gotovo da kapa s ekrana jer nijedan od njih se neće naći na nekakvoj top listi najboljih i najzogdnijih (Leto se prometnuo u zanimljivu pojavu) ali zato znaju upotpuniti scenu. Film, kako rekoh, ima ponešto aktivniju završnicu i, iskreno, uklopljena je bolje nego bi se to očekivalo. To ustvari ne iznenađuje jer iza kamere je stajao Jeb Stuart, kojeg će oni upućeniji prepoznati kao autora scenarija akcijskih klasika kao što su Die Hard ili 48 Hours. Kako je skoro cijeli film položen na temelje psiho trilera, ovakva mala fizička akcija dobro dođe da malo razbudi stvari jer do tada se već jako dobro zna tko je ubojica, a dodatna ljepota toga jeste što je stvarno sniman u nekakvoj snijegm zatrpanoj pripizdini. Doduše, kod nas je snijeg već gotovo na izdisaju (izdržao je skoro dva cijela dana) pa vam je to više za stvaranje ugođaja nego zbog neke koristi. U konačnici, film koji ne nudi ništa posebno novo ili inovativno, koji ima popriličnu krhku priču, ali dosta dobro je kompenzirano s nastupom galerije poznatih glumaca. Naravno, nije se proslavio nigdje, ni kod publike, ni kod kritike, ali to nas ne treba spriječiti da donesemo vlastiti sud. Malo filmske hladnoće u vrijeme prave hladnoće uvijek dobro dođe, a pomaže i ubiti dva sata u mirnu nedjelju.

kinopoisk.ru 1986393,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1986394,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1986397,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1986401,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1986402,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1986404,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== f0062244_49116edc1d040 f0062244_49116edf02fe3 ilRCkJM37LbTRm2cBvmXnh6Odwd la_piste_du_tueur_switchback_1997_portrait_w858 Switchback-DI

 


vertical_limit1 Vertical-Limit-2000-movie-poster

IMDb

Trailer

 

Pa, pregurali smo Božić, Novu Godinu, obiteljski krug, dobru klopu i mamurluk koji dolazi nakon toga, sada se polako vrijedi vratiti natrag na posao. Netko bi mogao reći da Novu Godinu vrijedi započeti s nečim kvalitetnim, tek toliko da odredite standarde za dane koji dolaze, dubokoumnim da se podsjetite da se površnost ne isplati i umjetnički orijentiranim da pokažete ljudima kako ste moderni čovjek u modernom vremenu. Ja kažem… zajebite to, idemo krenuti eksplozivno, Nova Godina tome i služi. Doduše, mogao bih sad utrošiti svoje vrijeme i napisati vam kako sam pogledao Interstellar, posložiti nekoliko redaka o tome što je pjesnik htio reći njime, ali to bi već bilo pretenciozno prenemaganje, čemu, hvala lijepo, nisam sklon. Jednostavan sam čovjek, jednostavnih zadovoljstava i jedno od njih uključuje i snježne radosti. O, da, obožavam snijeg. Ova Nova me doslovce iznenadila jer posljednjih nekoliko godina ponoćno odbrojavanje ste mogli dočekati u kratkim rukavima, dok je sami snijeg postajao nešto kao urbana legenda, pa zamislite moje oduševljenje kad je ove godine doslovce poranio i kad su temperature pala debelo ispod nule. Odmah se probudilo unutrašnje dijete u meni. Istina, gledao sam ga kroz prozor, hvala lijepo, ali i sami pogled na bjelinu oko kuće je bio više nego dovoljan da budem u odličnom raspoloženju. Pa je trebalo pronaći i nešto tematski za gledanje, jel’ te, a postoji ipak nekakvo ograničenje na to koliko puta mogu pogledati Cliffhanger ili The Thing (čak mi ni ovaj novi nije zadovoljavao uvjete potrebne za gledanje – to je jednostavno loš film). Tada mi se upalila mala mentalna lampica pošto u zalihi naslova koje već nisam doslovce godinama pogledao stoji i jedan koji savršeno pokriva sve što mi je potrebno. Akcija. Triler. Napetost. Eksplozije. Poznate Face. Snijeg. Puno i puno snijega. Umjetnog, pravog, posve nebitno, i već kad sam ga iskopao (doslovce sam ga morao skidati s Interneta jer je moja kopija VHS izdanje) rekoh da ga i pogledam umjesto onih inih gluposti kojima nas prisilno hrani TV program (kojeg ionako ne gledam). Oh, znam da ozibljni filmski kritičari i sladokusci sedme umjetnosti imaju refleks odbojnosti prema ovakvim naslovima (ovom posebno) i nimalo ne osporavam da je ovo jednostavno… pretjeran film (vidite kako taktički izbjegavam reći loš) ali da ima popriličan faktor zabavnih stvari u sebi, ima. I, da ponovim, ima puno i puno snijega u njemu. Zimske radosti i tako to.

Ukoliko niste upoznati sa sadržajem ovog malog smrznutog naslova, on je vrlo jednostavan. Jedna ekspedicija ide se popeti na vrh K2 zbog reklame. Pa nastrada. Druga ekspedicija ide spasiti prvu. Pa se dogodi svašta. Popunite praznine sami jer sve čega se sjetite, teško da možete promašiti. Kroz radnju izdogađat će se doslovno svašta; od eksplozija nitroglicerina, preko Hitchcockovog trilera u odnosima među likovima, helikopterskih vratolomija, ali i kaskaderskih vratolomija. Film je, doslovce, švedski stol za sve oni koji vole dobru avanturu. Nisam rekao akciju iako ga više-manje trpaju u nekakvu ”akcijski triler” kategoriju jer akcija sama po sebi nije ona klasična, pozitivci ne ubijaju negativce (kao u Cliffhangeru) već se više svodi na fizičke akrobacije, rasne eksplozije (film je ipak radio Martin Campbell, mešter za takve stvari) i onaj poznati sukob čovjeka vs prirode. To je, ukratko, popcorn film koji logiku i razum ostalja postrani kako bi isporučio ono drugo; zabavu i popriličan spektakl, barem što se tiče okruženja u kojem se odigrava (planina u filmu nije K2, ali nećemo sitničariti oko toga) te poslužio kao školski primjer kako se radi napet film (doduše, ne i tako pametan) koji zna što publika želi i koji ne prodaje maglu pod umjetnost kako to rade drugi. Pretpostavljam da će se naći netko tko će reći kako je publika prepametna za ovakvo što, no mogao bi se i zeznuti jer film je u konačnici bio popriličan hit, preko 200 milijuna zarade (na 80 uloženih) što će reći da je pogodio ono što je ciljao. Sporedna je to stvar, znam, ali ja sam jedan od onih koji kad idu u kinu žele nešto i vidjeti za svoju teško zarađenu lovu, a toga ovdje ima na bacanje. Gledano s neke realnije strane…

Kako rekoh, ovo je film koji namjerno ima nizak prag inteligencije u sebi. Ne toliko što se tiče osnovne priče, ona je dobra i legitimna, razne alpinističke nesreće se događaju gotovo svakodnevno, kao i to da se stručnjaci moraju upuštati u jednako zajbane operacije potrage i spašavanja. Sve to ima eho stvarnih događaja koji se događaju posvuda oko tih poznatih planinskih vrhova, ne samo K2. Nažalost, to je dosadno. Mislim, na stranu tragediju tih ljudi, ali bez malo začina gledali bismo jednu grupu u ledu i drugu grupu kako hoda po ledu da dođe do prve grupe. Bilo bi to jako puno ljudi koji hodaju uokolo, okruženi snijegom, ledom i oštrim kamenjem. Ne dvojim da bi to bili vizualno prekrasni prizori, kao što jesu ovdje, ali ovo je ipak avanturistički film, ne dokumentarac. Stoga, imamo, kako rekoh svašta. Nitko normalan ne bi nosio nitroglicerin, nejanestabilniji eksploziv po najnestabilnijoj planini, a ako bi ga i nosio, izvesti savršenu eksploziju teško je kao pronaći iglu u plastu sijena. Zašto? Oh, zato što bi, kako god da okrenete, na toj visini pokrenuli lavinu. Čak je i jača petarda dovoljna za to. No, djeluje spektakularno, pa je to cool za vidjeti. Jebiga, ipak smo u filmu, ne na pravom K2. Likovi, pitate. Nerazrađeni. Ustvari, oni su grube skice ocrtane tek onim najpotrebnijim; pohlepni biznisman, karizmatični planinar gonjen osobnom tragedijom, brat bez mane, zabavni pratioci… Shvaćate? Nema tu dubine, pa ako je očekujete nećete dobiti to što tražite. Ipak, ima utješna nagrada. Kad se poslože sve one vizualne stvari, počevši od eksterijera, preko stvari koje rade BUM, između toga dobijete gomilu poznatih faca. Ima tu čak i ponešto kvalitete, iskreno rečeno, ali uglavnom su svi kao gomila starih znalaca. Za kvalitetu se brinu Scott Glenn i Bill Paxton, za neku atletsku pojavu Chris O’ Donnel, za ljepšu stranu priče (ako vam planinski krajolik nije dovoljan, je’l te) Robin Tunney i Isabela Scorupco, a u maloj ulozi se našao i Robert Taylor, poznatiji i kao aktualni Longmire (ustvari, pokušajte prebrojiti koliko je njih dobilo uspješnu samostalnu seriju nakon filma) tako da možete reći da se ima što za gledati i koga za gledati. Pametan baš i ne, logičan isto tako baš i ne, ali vizualno spektakularan, prožet tankom, ali napetom akcijskom linijiom, pun što fizičkih akrobacija, što prelijepih kadrova prirode, Vertikalna Granica tako ispada bućkuriš svega i svačega, ali i film koji sjeda u ovo tvrdo zimsko vrijeme kao budali šamar. Još sad kad opet dođe val hladnoće…

f0062244_49116edc1d040 f0062244_49116edf02fe3 ilRCkJM37LbTRm2cBvmXnh6Odwd photo-Vertical-Limit-2000-13 SVsedemalpinis151020133 Vertical.Limit.2000.720p.BrRip.x264.YIFY[22-51-15] Vertical_Limit_2000_720p_Br_Rip_850_MB_Up_longyc_V Vertical-Limit-01 vertical-limit-2000-13-g vlcsnap363191 YEDQ3 vertical-limit-2000-03-g