Vertical Limit (2000)

Posted: Siječanj 3, 2015 in Akcija, Avantura, Bill Paxton, Scott Glenn, Thriler

vertical_limit1 Vertical-Limit-2000-movie-poster

IMDb

Trailer

 

Pa, pregurali smo Božić, Novu Godinu, obiteljski krug, dobru klopu i mamurluk koji dolazi nakon toga, sada se polako vrijedi vratiti natrag na posao. Netko bi mogao reći da Novu Godinu vrijedi započeti s nečim kvalitetnim, tek toliko da odredite standarde za dane koji dolaze, dubokoumnim da se podsjetite da se površnost ne isplati i umjetnički orijentiranim da pokažete ljudima kako ste moderni čovjek u modernom vremenu. Ja kažem… zajebite to, idemo krenuti eksplozivno, Nova Godina tome i služi. Doduše, mogao bih sad utrošiti svoje vrijeme i napisati vam kako sam pogledao Interstellar, posložiti nekoliko redaka o tome što je pjesnik htio reći njime, ali to bi već bilo pretenciozno prenemaganje, čemu, hvala lijepo, nisam sklon. Jednostavan sam čovjek, jednostavnih zadovoljstava i jedno od njih uključuje i snježne radosti. O, da, obožavam snijeg. Ova Nova me doslovce iznenadila jer posljednjih nekoliko godina ponoćno odbrojavanje ste mogli dočekati u kratkim rukavima, dok je sami snijeg postajao nešto kao urbana legenda, pa zamislite moje oduševljenje kad je ove godine doslovce poranio i kad su temperature pala debelo ispod nule. Odmah se probudilo unutrašnje dijete u meni. Istina, gledao sam ga kroz prozor, hvala lijepo, ali i sami pogled na bjelinu oko kuće je bio više nego dovoljan da budem u odličnom raspoloženju. Pa je trebalo pronaći i nešto tematski za gledanje, jel’ te, a postoji ipak nekakvo ograničenje na to koliko puta mogu pogledati Cliffhanger ili The Thing (čak mi ni ovaj novi nije zadovoljavao uvjete potrebne za gledanje – to je jednostavno loš film). Tada mi se upalila mala mentalna lampica pošto u zalihi naslova koje već nisam doslovce godinama pogledao stoji i jedan koji savršeno pokriva sve što mi je potrebno. Akcija. Triler. Napetost. Eksplozije. Poznate Face. Snijeg. Puno i puno snijega. Umjetnog, pravog, posve nebitno, i već kad sam ga iskopao (doslovce sam ga morao skidati s Interneta jer je moja kopija VHS izdanje) rekoh da ga i pogledam umjesto onih inih gluposti kojima nas prisilno hrani TV program (kojeg ionako ne gledam). Oh, znam da ozibljni filmski kritičari i sladokusci sedme umjetnosti imaju refleks odbojnosti prema ovakvim naslovima (ovom posebno) i nimalo ne osporavam da je ovo jednostavno… pretjeran film (vidite kako taktički izbjegavam reći loš) ali da ima popriličan faktor zabavnih stvari u sebi, ima. I, da ponovim, ima puno i puno snijega u njemu. Zimske radosti i tako to.

Ukoliko niste upoznati sa sadržajem ovog malog smrznutog naslova, on je vrlo jednostavan. Jedna ekspedicija ide se popeti na vrh K2 zbog reklame. Pa nastrada. Druga ekspedicija ide spasiti prvu. Pa se dogodi svašta. Popunite praznine sami jer sve čega se sjetite, teško da možete promašiti. Kroz radnju izdogađat će se doslovno svašta; od eksplozija nitroglicerina, preko Hitchcockovog trilera u odnosima među likovima, helikopterskih vratolomija, ali i kaskaderskih vratolomija. Film je, doslovce, švedski stol za sve oni koji vole dobru avanturu. Nisam rekao akciju iako ga više-manje trpaju u nekakvu ”akcijski triler” kategoriju jer akcija sama po sebi nije ona klasična, pozitivci ne ubijaju negativce (kao u Cliffhangeru) već se više svodi na fizičke akrobacije, rasne eksplozije (film je ipak radio Martin Campbell, mešter za takve stvari) i onaj poznati sukob čovjeka vs prirode. To je, ukratko, popcorn film koji logiku i razum ostalja postrani kako bi isporučio ono drugo; zabavu i popriličan spektakl, barem što se tiče okruženja u kojem se odigrava (planina u filmu nije K2, ali nećemo sitničariti oko toga) te poslužio kao školski primjer kako se radi napet film (doduše, ne i tako pametan) koji zna što publika želi i koji ne prodaje maglu pod umjetnost kako to rade drugi. Pretpostavljam da će se naći netko tko će reći kako je publika prepametna za ovakvo što, no mogao bi se i zeznuti jer film je u konačnici bio popriličan hit, preko 200 milijuna zarade (na 80 uloženih) što će reći da je pogodio ono što je ciljao. Sporedna je to stvar, znam, ali ja sam jedan od onih koji kad idu u kinu žele nešto i vidjeti za svoju teško zarađenu lovu, a toga ovdje ima na bacanje. Gledano s neke realnije strane…

Kako rekoh, ovo je film koji namjerno ima nizak prag inteligencije u sebi. Ne toliko što se tiče osnovne priče, ona je dobra i legitimna, razne alpinističke nesreće se događaju gotovo svakodnevno, kao i to da se stručnjaci moraju upuštati u jednako zajbane operacije potrage i spašavanja. Sve to ima eho stvarnih događaja koji se događaju posvuda oko tih poznatih planinskih vrhova, ne samo K2. Nažalost, to je dosadno. Mislim, na stranu tragediju tih ljudi, ali bez malo začina gledali bismo jednu grupu u ledu i drugu grupu kako hoda po ledu da dođe do prve grupe. Bilo bi to jako puno ljudi koji hodaju uokolo, okruženi snijegom, ledom i oštrim kamenjem. Ne dvojim da bi to bili vizualno prekrasni prizori, kao što jesu ovdje, ali ovo je ipak avanturistički film, ne dokumentarac. Stoga, imamo, kako rekoh svašta. Nitko normalan ne bi nosio nitroglicerin, nejanestabilniji eksploziv po najnestabilnijoj planini, a ako bi ga i nosio, izvesti savršenu eksploziju teško je kao pronaći iglu u plastu sijena. Zašto? Oh, zato što bi, kako god da okrenete, na toj visini pokrenuli lavinu. Čak je i jača petarda dovoljna za to. No, djeluje spektakularno, pa je to cool za vidjeti. Jebiga, ipak smo u filmu, ne na pravom K2. Likovi, pitate. Nerazrađeni. Ustvari, oni su grube skice ocrtane tek onim najpotrebnijim; pohlepni biznisman, karizmatični planinar gonjen osobnom tragedijom, brat bez mane, zabavni pratioci… Shvaćate? Nema tu dubine, pa ako je očekujete nećete dobiti to što tražite. Ipak, ima utješna nagrada. Kad se poslože sve one vizualne stvari, počevši od eksterijera, preko stvari koje rade BUM, između toga dobijete gomilu poznatih faca. Ima tu čak i ponešto kvalitete, iskreno rečeno, ali uglavnom su svi kao gomila starih znalaca. Za kvalitetu se brinu Scott Glenn i Bill Paxton, za neku atletsku pojavu Chris O’ Donnel, za ljepšu stranu priče (ako vam planinski krajolik nije dovoljan, je’l te) Robin Tunney i Isabela Scorupco, a u maloj ulozi se našao i Robert Taylor, poznatiji i kao aktualni Longmire (ustvari, pokušajte prebrojiti koliko je njih dobilo uspješnu samostalnu seriju nakon filma) tako da možete reći da se ima što za gledati i koga za gledati. Pametan baš i ne, logičan isto tako baš i ne, ali vizualno spektakularan, prožet tankom, ali napetom akcijskom linijiom, pun što fizičkih akrobacija, što prelijepih kadrova prirode, Vertikalna Granica tako ispada bućkuriš svega i svačega, ali i film koji sjeda u ovo tvrdo zimsko vrijeme kao budali šamar. Još sad kad opet dođe val hladnoće…

f0062244_49116edc1d040 f0062244_49116edf02fe3 ilRCkJM37LbTRm2cBvmXnh6Odwd photo-Vertical-Limit-2000-13 SVsedemalpinis151020133 Vertical.Limit.2000.720p.BrRip.x264.YIFY[22-51-15] Vertical_Limit_2000_720p_Br_Rip_850_MB_Up_longyc_V Vertical-Limit-01 vertical-limit-2000-13-g vlcsnap363191 YEDQ3 vertical-limit-2000-03-g

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s