Highlander (1986)

IMDb

Trailer

 

Nedavno mi se dogodila zanimljiva stvar. Sjeo sam i počeo gledati (ponovo) Highlander filmove. O, nema u tome ničega mističnog, pogledao sam ih već odavno (s tim da nisam ni znao kako je snimljen peti dio – i nisam ništa izgubio što sam živio u neznanju) ali sam ih pogledao, bacio VHS kasetu na gomilu ostalih i jednostavno zaboravio na njega. Opet, kako je to već slučaj s mojim naopakim poimanjem, nastavak mi je bio bolji nego original, u čemu sam, iskreno vjerujem, usamljen jer nastavak filma je jednostavno loš uradak (trebalo je proći samo desetljeće da to skužim) i nekako mi je originalni film ovom prilikom sjeo puno bolje nego na prvo gledanje. Ne zavaram se da je to ujedno i dobar film (jer nije) ali ima nekog šarma koji je puno bolje izraženiji na drugo gledanje nego na prvo (ili je možda to zato što sam ga gledao davno i to na nekoj piss of shit video-kaseti) i ima, nešto što sam uspio promašiti na prvom gledanju, sasvim lijepu ljubavnu priču koja funkcionira jako dobro u pozadini radnje koja je, ako ćemo pravo iskreno, zgodna mješana salata svega i svačega. I, naravno, jedan komentar kaže kako je ovo poor’s man Terminator, to je u osnovi istina. Kad se sve baci na hrpu, od priče, preko glumaca, entuzijazma i na trenutke vizualnog skoro-pa-savršenstva, Highlander je slučajni pogodak, nešto kao Terminator, film koji na papiru baš i ne obećava nekakav ludi provod, ali koji ima ono nešto, tajni sastojak, koji ga je uspio izvući iz mora sličnih besmislenih uradaka te ga pretvoriti u kultni film koji je već nekoliko godina na listi za pravljenje remakea. Što se mene tiče, mogu oni njega napraviti, ali već vidim novog Robocopa, stil ispred sadržaja i fancy borbe mačevima u stilu Matrixa. Cinik sam po prirodi, iako osobno nemam ništa protiv odjevanja starog materijala u novo ruho. Također, ovo je priča (iako u osnovi poprilično besmislena) na kojoj je izgrađena cijela jedna franšiza i koja je od kultnog filma (i lošeg, ali zabavnog nastavka) potonula u čistu stopostotnu glupost, negledljivu pritom (ili jedva) te bi joj čak i loš remake uspio pomoći da opet dođe malo u zanimanje javnosti. Dok se to ne dogodi, uvijek mi (i Vama) ostaje cijela franšiza originalnog materijala za gledanje.

Dakle, početak MacLeod sage je u sadašnjosti (ili barem bilo tamo sredinom osadmedesetih) gdje naš vrli junak Connor (uvijek zanimljiv ako već ne i kvalitetan Christopher Lambert) gleda hrvački meč (ono namješteno piss of shit zabavljanje publike) i prisjeća se svoje prošlosti. Kad je bio škotski gorštak, pripadnik klana MacLeoda. Sadašnjost/prošlost – ista stvar, na obje strane su padale glave. I dok je u prošlosti naš junak tek počinjao shvaćati kako je nešto čudno u državi Danskoj, u sadašnjosti mora izbjegavati policijsku istragu i zavoditi novi ljubavni interes. Prošlost je zabavna jer će upoznati i Ramireza (ima imena koliko i Čiko iz Zagora) kicoša (njegov opis) i jako dobrog poznavaoca njihove povijesti. Obojica su besmrtnici i obojica će postati veliki prijatelji. Jedina konstanta njihove povezanosti je Kurgan, visok lik, psihopata u pravom smislu riječi, kojem Connor mora odrezati glavu kako bi ostao jedini besmrtnik na Zemlji. Jer, može postojati samo jedan. Ukoliko se zapitate zašto može postojati samo jedan, zaboravite, to nisu znali ni tvorci cijele priče, ali je zvučalo cool i davalo je motive potpunim strancima da izvuku mačeve i krenu u makljažu. No, ipak, u svom tom moru besmislenosti, pa čak i pomalo smiješnih stvari, film uspjeva na poprilično sirov način spojiti moderno i staromodno, postajući tako zgodan fantasy film s daškom neke kreativnosti, koju je pak dodatno pokrpao s entuzijazmom kad već nije mogao kvalitetom.

Jer ovdje neke umjetničke kvalitete nema, da odmah to razriješimo na početku, ovo je film nastao na temelju da je nebo granica, a kad se došlo do neba, onda se samo malo prizemljio tek toliko da ne bude potpuna celulozna zbrka. To je nastavak. Original je donekle pod kontrolom scenarija i motiva koji su u njemu upotrijebljeni. Na stranu vitlanje mačevima, ljubavna(e) priča(e) su te koje imaju neki štih staromodnih vremena, romantičarskih vremena, i funkcioniraju dobro, uvijek je lijepo vidjeti malo romantike i da se film toga ne srami. Connor je pak jednako tako staromodni lik; častan, odan, tragičan, zgodan, misteriozan i podjedanko uspjela stvar (iako je to zasigurno bilo slučajno) što nam film ne nudi odgovore tko su Besmrtnici, zašto su Besmrtnici i koja je svrha Besmrtnika, uključujući njega samog. Lambert ne glumi, ne previše, ali mu je išlo od ruke prenijeti ljubavne emocije, pa malo zafrkantske emocije i ratničke emocije, uglavnom zato što lik nije baš sklon odrubljivanju glava ako ne mora. Naravno, motiv učenik-mentor nije mogao proći nezapaženo, ali ovdje je zabavan jer mu je mentor James Bond osobno, a  Sean Connery vlada ekranom bez muke, dobro se zabavljajući (Francuz glumi Škota, Škot glumi Egipćana… netko je imao smisla za humor). Fajtovi su dobri ali ne zato što su dobri već djeluju realno. Jer, istina je ta da nitko ne može raditi fensi-šmensi pokrete i vitlati onim komadom željeza grandiozno kao Barišnjikov. Nemoguće. Zato je Kurgan uvjerljiv primitivac (i to doslovni) a i Clancy Brown je očevidno guštao u zloći koju su mu nametnuli. Tu odmah vrijedi napomenuti kako su sami likovi kartonske siluete, drastična školska razlika; jedan sjajan,, drugi loš do kosti. Na kraju; vizualni izgled. Sam film ima poprilično sirov vizualni izgled, potječe direktno iz spotova koje je Russell Mucalhy radio, ali na trenutke djeluje kao savršeni spoj slike s pokretima (posljednji obračun ispred ogromnih prozora obojanih plavom svjetlošću) i priznajem da sam to u prvom navratu propustio vidjeti. Ako već nema nekog sadržaja za ponuditi (fajtovi su, kako rekoh, poprilično realni, bez nekih akrobacija) onda da se ima vizualnih stvari za gledanje. Nije ni čudo što je, kad se sve zbroji, film nakon lošeg starta u kinima, postao kultni filmić. Naivnost, entuzijazam, stvar-dvije koje zrače originalnošću, simpa podjela glumaca… sve to prevaguje one loše, uglavnom već poznate stvari (smušen scenarij, loša preraspodijela minutaže – bilo bi zanimljivo vidjeti kako MacLeod prolazi kroz više vremenskih razdoblja) i film na kraju ispada ugodno simpatičan uradak koji, kad ga gledate, izaziva možda ne toliko divljenje koliko nostalgičarski osmjeh. Hej, i to je nešto. Bolje nego da je riječ o zgražanju.