Casualties of War (1989)

Posted: Veljača 25, 2015 in Drama, Ekranizacije, Ratni

5461 casualties_of_war_xlg-1989-in-film-25-year-retrospective.jpeg casualties-of-war-movie-poster-1989-1020469753 Outrages

IMDb

Trailer

 

Nema dugo da sam pogledao ozloglašeni American Sniper. Nisam ostao oduševljen. Jebiga, previše dobro znam razlikovati iskrene namjere od propagande, pa čak i onda kad iza kamere stoji veliki Clint Eastwood. Nemam ništa protiv propagande, ta i to je oblik informiranja javnosti (pogrešan oblik, ali, hej, sve za veći cilj i opće dobro, kako bi rekao drug Staljin) ali imam onda kad je istina iza mita toliko različita da vam bude neugodno dok gledate dotični film. Doduše, iskreno rečeno, American Sniper će za prosječnog gledatelja, koji nikad nije pokušao otkriti tko je ustvari bio Chris Kyle, biti gledljiv uradak, solidne režije, korektne akcije pun uobičajenih ekonomsko propagandnih poruka o tome kako je rat pušiona, ali ništa dalje od toga. Pravi Kyle je bio obična teksaška mrcina koja je imala uobičajenu mantru o Bogu, Domovini i Časti, što ga čini bolnim stereotipom, dok je onaj filmski savršen u najvećoj mjeri. Ali, hej, vidim da su ljudi dirnuti njegovom sudbinom, pa svakako nemam namjeru govoriti kako je nešto pogrešno. To ionako nije tema. American Sniper je pak primjer kako se rade današnji filmovi; posebice oni o iračkom sukobu. Iračani su zla gamad koja je općenito nadrkana na Amerikance, među njima nema pozitivaca jer je to općenito glup narod koji ne kuži da su ih ovi oslobodili terora Sadama Husseina. Peachy. Naravno, Amerikanci se čude kao pura dreku zašto ih ovi ne doživljavaju kao oslobodioce, ali netko bi im trebao napomenuti da kad napadneš tuđu zemlju bez povoda, nisi pozitivac već obrnuto. Drugi svjetski rat, posljednji ”dobri” rat, kako se to veli primjer je zašto su saveznici bili dočekivani s oduševljenjem. Teško da bilo što može nadmašiti naciste kao negativce. Vijetnam? To je bila blamaža. Veliki zeleni stroj dobio je tako jako po pički od tamo nekih seljaka u crnim pidžamama da je to bilo neugodno za gledati i, očekivano, nitko nije bio oduševljen time da se snimaju filmovi o tome kako je USA tamo doživjela poraz. Zato svi vijetnamski filmovi imaju tu formulu da je važna pobjeda, ma koliko mala bila. A onda imate i nešto kao Žrtve Rata, brutalan film koji ne govori o nikakvoj pobjedi več činjenici da su i Ameri krvavi ispod kože te da su radili sranja za koja tako spremno optužuju druge. Netko bi mogao zamjetiti kako je ovdje riječ o mogućem naslovu koji osuđuje taj rat, pa da je zato dobar, ali to bi bila zajeb pretpostavka. Brian De Palma ne radi to. Film ustvari boli neka stvar za ispravnost sukoba u Vijetnamu, ili tko je kriv za što. Njegova je radnja fokusirana na jedan izolirani incident koji je, samo zahvaljujući upornosti jednog sudionika nemilog događaja, dobio veliku medijsku pozornost i skrenuo (još jednom) pažnju na činjenicu kako je Vijetnam sjebano mjesto po svim mogućim pravilima. I dok je Chris Kyle javno i glasno govorio kako je obožavao ubijati iračane (djeca, žene, starci – poubijaj ih sve – neka ih Bog razvrstava) te da je to bilo zabavno raditi, Clint je sve to lijepo morao izbaciti jer inače ne bi ni radio film o njemu, a sumnjam da bi javnost bila iole naklona takvom liku, De Palma svog junaka ne šteti, pokazujući da ne moraš nužno biti Rambo da bi napravio dobru stvar. No, hej, to su bile skoro pa devedesete, tada je uletio trend da su ovakvi filmovi, gdje se priznaju javne sramote, bili jako popularni, pa je možda i riječ o tome. Ostavit ću to vama na odluku.

O čemu se je ovdje riječ? Tokom vijetnamskog rata, jedinica sastavljena od petero klinaca (20 godina i pokoja sitno) odluči oteti curu iz obližnjeg sela, povesti je sa sobom u ophodnju i napraviti dobru staru reakreaciju; grupno silovanje jer je to, citati, dobro za moral. Sama ideja je provedena u djelo više-manje uspješno, ali kasnije su stvari otišle u tri lijepe materine jer se događa raskol u grupi. Neki od njih uživaju u tome, neki od njih se povode za autoritetom, ali jedan od njih ostaje zgrožen svime time. Stvar će se dodatno zakomplicirati kad jedinica bude prisiljena stupiti u oružani sukob, a djevojka postane teret kojeg se moraju riješiti. To, nakon stvarno krvavog načina, i naprave te bi cijela priča trebala biti završena, ali savjest onog koji se protivio cijeloj stvari postane glavni pokretač da se sve razotkrije. Naravno, to nije tako lagano kako se čini. Vojni vrh jednostavno ne mari što su neki dečki tamo imali zabavu s nekom nevažnom djevojkom, to što su je i ubili može sigurno biti plus jer je zasigurno imala veze s Vietkongom, a kad stvari postanu pravo napete, i našem junaku će se početi raditi o glavi. Istina nikad nije primamljiva, činjenice nisu zanimljive, a općenito je mišljenje da neke stvari treba jednostavno – prešutjeti. Za dobro svih.

Iako na prvu ruku baca kao da je radnja posebno složena da bi se dobio film koji će spajati društvenu kritiku, malo ratne akcije i dramu, to nije baš istina. Film je nastao po istinitom događaju iz ere Vijetnamskog rata, poznatiji pod nazivom ”Incident na brdu 192”, gdje je grupa američkih vojnika otela, silovala i ubila lokalnu djevojku te to pokušala zataškati, a cijela stvar je procurila u javnost jer jedan od njih nije želio šutjeti. Stvarni događaj, članak po kojem je nastao i film nemaju nekih prevelikih odstupanja od stvarne priče, jedino su imena izmjenjena te je dodano malo dramatizacije poradi napetosti (na lika kojeg glumi Michael J. Fox nikad nije pokušan izravan atentat – koliko sam uspio pronaći – iako mu se naveliko prijetilo da će loše završiti ako ne batali priču). Također, na prvu bi se moglo pomisliti da je film postavljen tako da svojom svrhom kritizira vojsku kao takvu te da mu je to jedina svrha, ali ni to nije točno. U njemu se može pronaći svega i svačega, ali Vojska kao takva nije glavni krivac zato što je grupa njih odlučila zabaviti se malo već se to pripisuje okolnostima u kojima su se našli. Daleko od kuće, sloboda da se radi što želiš, nedostatak pravog autoriteta (čitaj – viših časnika koji bi pazili na mlade), da bi Vojska kao takva postala predmetom zanimanja u završnici, dijelu kad treba sačuvati svoje dupe. Ta mješavina svega; od povodljivosti neprilagođenih klinaca, iskorištavanja autoriteta i istupanja da se kaže istina sklopljeni su u cjelinu koja ne naglašava nijedno od tih motiva, ali ujedno ih naglašava sve, što na kraju donosi ravnotežu u kojoj, na kraju, sitnu prevagu ipak odnosi dramski dio naspram ratnog. Jedna od stvari koje su uspjele tako jezivo dobro jest i stvaranje osjećaja neugode. De Palma ne ide na eksplicitnost nasilja, seksualnog nasilja, kojeg su vojnici napravili nad djevojkom, ali ono uopće nije potrebno da se dočara neugoda koju je morao osjećati Foxov lik (film je postavljen na njegovu perspektivu) kao i osjećaj bezizlaznosti iz noćne more u kojoj se nalazi, na raskrsnici da bude odan svojim ljudima, ali i samoj čovječnosti koja je u njemu izražena isto toliko koliko i osjećaj morala. Najpotresnije scene (pojačane zanemarenim soundtrackom legende Ennia Morriconea) su one kad Fox ima interakciju s Thuy Thu Le, anonimnom djevojkom, što se tiče filmskog svijeta, koja je za svoju ulogu slomljene djevojke trebala biti nominirana za Oscara. Emocionalno skršivši gledatelja, De Palma onda odlazi na zaključak – Foxovo traženje pravde. Ne samo radi djevojke već i radi samog sebe te dobijemo, ono što bi se narodno reklo, osjećaj paybacka, da će gamad dobiti što je zaslužila. To je uistinu i bilo tako, nije da je film nešto izmišljao iz potrebe da zadovolji gledatelja, iako sama visina kazne možda poziva na debatiranje koliko su točno bili pravedno kažnjeni. I to je to, nema se što više reći. Kad se sve zbroji, ovo je naslov za kojeg po gledanju znate da ga je radio majstor (što je De Palma onda bio), ali i da ga je radio u puno fleksibilnije vrijeme, gdje se mogli, kao publika, imati vlastito mišljenje o filmu. Nije bilo propagandnih stvari kao danas, Vijetkong se u filmu pojavljuje kratko, ali znate jasnu razliku između običnih seljaka i vojnika, nije cijela zemlja bila okrenuta protiv Amerikanaca već ih neki nisu ni doživljavali. Zbog same teme film, što baš i nije neko iznenađenje, i nije nešto posebno popularan kod onih koji vole vijetnasku tematiku, a naišao sam i na kritiku-dvije gdje mu se spotiče (tj. radnji) zašto se to uopće otkrivalo. Pretpostavljam da je njima American Sniper po ukusu. Ako vam sve to ne znači baš ništa, onda samo da spomenem glumački cast; Fox, Sean Penn, John Leguziamo i John C. Rilley – pametnom dosta, zar ne?

M8DCAOF EC006 2008569,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2008570,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2008571,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2008573,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 2008575,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 2008577,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2008578,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2008579,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2008581,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2008582,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6c3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2008585,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ==

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s