Arhiva za Travanj, 2015

Blackhat (2015)

Posted: 23 travnja, 2015 in Akcija, Thriler

blackhat

IMDb

Trailer

 

Pa, i velikani rade pogreške u koracima. Ništa čudno. Nakon godina provedenih u filmskom poslu, svakako ćete promašiti metu po koji put. Doduše, nitko ne očekuje da promašite i cijelo strelište, ali i to se zna dogoditi. Michael Mann redatelj je kakvog bi svaka kinematografija poželjela u svojim redovima; čovjek zna kako složiti priču, čovjek zna napraviti likove, stvoriti im osobnost i zna ih postaviti u okružje koje, čini se, poznaje bolje nego vlastiti džep. Vole ga i publika i kritika. No, čak i on zna promašiti metu. Dogodilo mu se to u 80-ima, kad je radio nadnaravni horor The Keep. To je zbrka od filma. Neki ga uvažavaju, ali tamo se nema što uvažavati, film je potpuni promašaj. Znakovito je da se Mann nakon toga nikad više nije vratio tom žanru, čak mu ni primirisao blizu. Pa, bilo je nekih omaški u Miami Vice. To je cool film kad se sve zboji, ali kad se bolje razmisli, nešto je nedostajalo u samoj priči. Public Enemies su bili… ni na nebu ni na zemlji. Film kao takav funkcionira, ali, opet, ne funkcionira. Slaba režija, nezanimljivi likovi, cijeli paket nezainteresiranosti. Blackhat kao da nastavlja silaznu putanju Mannova stvaralaštva, što nikad nije dobra vijest. A stvari su na papiru izgledale jako dobro; grupa negativaca (ili jedan negativac) grupa pozitivaca (ili jedan pozitivac) internacionalna radnja koja skače s lokacije na lokaciju preko pola kugle zemaljske, moderni kriminalni (teroristički) svijet… stvari su izgledale stvarno dobro. Prva stvar koja će se povezivati s Blackhat filmom jeste da da je otvorio sezonu jezivih box office flopova, na utrošenih 70 milijuna dolara film jedva da je vratio komadić toga. Mogao bih vam jednostavno skratiti vrijeme čitanja i reći jednu stvar – sve što mislite da znate o ovom filmu pogrešno je – ali ako imalo pratite stanje Mannove karijere onda ste možda i sami svjesni što ne valja.

Početak nas uvodi u jednstavno grozan teroristički cyber napad; netko je dignuo nuklearnu centralu u Kini. Kineski operativci brzo skuže da imaju posla s nekim tko je jako spretan s tipkovnicom te da smo, bubnjeve molim, ušli u doba kad više nije potrebno biti fizički prisutan na mjestu kako bi nešto napravili. Drugi napad sličan je prvom, samo što je meta burza ili koji već vrag, gdje naš negativac uspije izvući gomilu love i nestati u…pa, rekao bih zraku, ali ni ne vidimo ga uopće. Sad su svi na nogama, Kinezi, Amerikanci, i svi znaju jednu stvar; da bi uhvaili takvog negativca na njega treba poslati drugog, sličnog njemu. Tu na scenu stupa Thor osobno (Hemsworth) i započinje lov na čovjeka preko pola kugle zemaljske, a lov uključuje sve i svašta; jurnjavu, pucnjavu i nekoliko opasnih tipkovnica. Ne spava ni negativac (ili negativci) te ne treba dugo da i on počne napadati našeg pozitivca (ili pozitivce).

Problemi su u sljedećem; likovi. Hemsworth je lijep dečko, nabildan dečko, okretan dečko, sposoban dečko, on se zna opasno dobro služiti tikovnicom, zna borbu prsa u prsa, a ako se dokopa pištolja, skida krilo muhi u letu sa sto metara. N-da, to bi otprilike bilo to. I, da, odličan je u krevetu, zamalo zaboravih. Kad imate takvog lika u centru priče nije ni čudo što stvari jako brzo postanu dosadne, on čak i Chuck Norrisa pošalje po kavu i da mu vrati ostatak novaca, toliko je dobar. Stvarni hakeri (ili kompjuterski šmokljani) s ovim likom imaju veze koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca. Doduše, oni sebe možda tako vide, ali tako ne izgledaju. Lik kao da je MIT student, SWAT operativac i Mirko Miočić u jednom, s izgledom dečka s manekenskih pisti. Pretpostavit ću da su autori išli na dvije stvari, jedna od njih bi bila velika baza Hemsworhovih obožavatelja(ica) pa je plan bio da oni masovno krenu put kina vidjeti ga u stvarno bad ass ulozi (to je čak i istina, ne zajebavam vas – ima na netu neka iskrena spika jednog od producenata koji se otvoreno pita gdje su bili ti obožavatelji kad je film tonuo na box officeu kao Titanic) a druga stvar je da su htjeli sve kompjuterski potkovane ljude učiniti ono, stvarno cool tipovima, koji jednom rukom tipkaju, drugom pucaju i usput bare zgodnog komada dok voze auto u brzoj potjeri. Ha, lijepo pokušaj, ali ljudi to ne puše, što se pokazalo tragično točnim. S druge strane, glavni negativac točno je ono što bi ljudi očekivali vidjeti kad se priča o stereotipima kompjuterskih hakera, bucmast, zapušten, masne kose. Na stranu to što je Mann opasno promašio pri modeliranju svojih likova (sličnu stvar je napravio i kod prikaza Johna Dillingera, pucajući na popularnost Johnny Deppa, a ne stvarne fakte) čini se da je nekako usio promašiti i sve ostalo. Film je jednostavno dosadan. Kompjuterski napad, cyber zločini i ine stvari stvarno jesu novo bojište, ali on nam ga ne može predstaviti na zanimljiv način, a čim uđe u malu dublju srž problema (internet serveri, proxy adrese, IP) gledatelj počne zijevati jer ne kuži u čemu bi to glavni lik trebao biti dobar. Pa dolazi do pucnjave. Naravno, lupanje po tipkovnici nije tako zanimljivo kao povlačenje okidača (a to svi razumiju) tako da odjedanput imamo neki tim negativaca koji, bez prave potrebe, iskreno, ulijeće i puca po ljudima, diže sranja u zrak (i to kad glavni lik izađe iz auta, naravno) i odlazi neozlijeđeno. Glavni bad guy je doslovno nevidljiv, što taj tim ubojica čini bezvezarijom te samo kao običnom cimalicom za gledatelje. Nažalost, iako su akcijske scene nešto što Michael Mann radi sa stilom, ovdje su nezanimljive kao i ostatak filma, što cjelinu čini jednostavno zamornom i predugačkom jer film rasteže radnju skoro do u nedogled, a kad se sama završnica i otkrije, sve karte polože na stol i svi motivi budu otkriveni – više nikoga nije briga za ništa od toga. Jedino se čeka odjavna špica i svjetlo u kino-dvorani te žal za uludo bačenim novcima. Nadam se da će Mann uskoro napraviti neku dobru stvar jer ako nastavi ovim tempom, potrošit će sve kredite koje ima kod kritičara jer publika je već počela dizati ruke od njega. Želio bih reći da je to neopravdano, ali nije. Ovo je jednostavno promašen film, loše zamišljenih likova, smušene priče i nikako sjajne režije koju smo navikli dobivati od redatelja njegova kalibra.

2cc4f94b-218b-4d35-99fb-435858ef7409.jpeg 146 BLACKHAT Blackhat_11 Blackhat-2015-2 blackhat-movie-wallpaper-6 blackhat-trailer-0 still-of-chris-hemsworth-and-wei-tang-in-blackhat-(2015)-large-picture still-of-leehom-wang-and-wei-tang-in-blackhat-(2015) Tang Wei Latest movie HD Wallpaper 2015

 

 


heart_condition UoHIDA

IMDb

Trailer

 

1990 godina bila je jako dobra godina za duhove. Nisam siguran da li je to bilo posve slučajno ili je netko namjerno to tako izveo (znate već – jedan film pokupi pa drugi idu istom prugom) ali bilo je nekoliko filmova gotovo iste tematike. Doduše, svaki je bio drugačiji, pa ne možete fulati čak ni ako ih pogledate, ali premisa je ostala ista; netko postane duh, pa onda ide rješavati stvari koje su ostale neriješene, kao, recimo, to tko ih je poslao u bestjelesno stanje. Prvi je, ah, klasika, Ghost s Patrickom Swayzejem, i ako kažete kako to niste gledali, lažete kao pas. Znam da jeste jer su to svi gledali, mislim, to je klasika od romantičnog filma i, iskrenog srca vam to govorim, uopće nije loš filmić. Drugi je komedija s Billom Cosbyjem. Aha, ako kažete da to niste gledali, to ću vam vjerovati. To je brzinski film, namjenjen klincima i obiteljima koji neće popizditi kad doznaju da je stari Bill proglašen silovateljem godine (od strane žena koje su o tome šutjele 30 godina – tko tu koga jebe?) i Ghost Dad je onako, brzopotezan filmić krojen za Cosby humor. Mislim, meni je lik smiješan, ali film je fora dok traje, čim završi zaboravlja se na njega. Pa je onda na meniju ovaj naslov. Na njega sam naletio slučajno, imao sam neki mini maraton tih starijih Denzelovih filmova i ovo mi je zvučalo dovoljno zabavno da mu pružim šansu. Jer tko je bolji da ima čudnog partnera od Boba Hoskinsa? Ako je preživio Zeku Rogera, onda je sve drugo šetnja parkom. Uključujući i to da mu društvo pravi duh lika kojeg on ustvari nije mogao podnijeti i svim snagama se trudio da ga spremi u zatvor. Dakle, duhovi. Vrlo vjerojatno sam ponešto i preskočio, ali, kako vidite, u 1990 ih je bilo posvuda. Malo romantika, malo komedija i malo komedija krimić. I ova kombinacija nije uopće loša, buddy-buddy pristup, malo inteligentnijeg humora, a pokazalo se i da je Denzel, nakon što je pokupio Oscara, sebe vidio u valjda svim mogućim žanrovima. Svaka mu dala, i bilo ga je. Valjda neće i on kao stari Bill ispasti neke zla živina koja je silovala neke grupie cure u tim danima, ali ako je ševio, neka je, bio je zgodan crni vrag. I ovaj put se spario sa nekim tko je njegova potpuna suprotnost.

Bob je žandar koji lovi Denzela. OK, to je onako, ofrlje rečeno, nije da ga baš lovi pravo jer Denzel nije neki teški kriminalac, psihopat ili što već, on je odvjetnik. Bob ne voli odvjetnike, Denzel ne voli žandare, savršeni spoj. Jednom takvom priliom, baš kad treba uhvatiti svog nemesisa s rukom u tuđem džepu, Bob doživi infarkt i završi u bolnici, Bobu se ne piše dobro ako ne pronađu zamjensko srca. I on ga dobije. Od Denzela. Koji slučajno pogine baš tu večer. Naravno, niša tu nije tako slučajno, ali Bob je živ i mora poraditi na sebi. On je prije svega toga bio preslika klišeja; problemi s cugom, problemi s previše hambugera, živčan, neurotičan… hodajuća karikatura – uloga mu je u dlaku ista kao i u Zeki Rogeru. I dok pokušava da si sredi život, hopla, dolazi neočekivani gost. Odvjetnik zbog kojeg je živ i kojeg nije podnosio dok je bio živ. Sad je stalno uz njega. I, pogađate, imaju nekih poslova za riješiti. Ono da je Denzel slučajno poginuo… to nije baš istina, i sad ovaj čudni dvojac mora riješiti tko, što, gdje i zašto. Uz malo smijeha, a ima i malo pucnjave.

Dakle, što je kvaka? Film nema specijalnih efekata. Koliko god to čudno zvučalo, ona slika na plakatu je veći efekt od bilo čega što ćete vidjeti u filmu. Nije da to smeta puno, ali kad imate duha u radnji, onda barem očekujete da jednom prođe kroz vrata, zid ili neki vrag. To je, recimo, malo zeznuta mana. Ne smeta, ali se duh ponaša kao običan lik koji doslovno zaobilazi stvari. Srećom, i to kažem s velikim olakšanjem, Bob i Denzel su stvarno simpa dvojac, oba imaju komičarskog talenta, a bome i suprotnosti su im dobre; jedan neurotičan i živčan, drugi uglađen kao gel za kosu. Glavna radnja je njihovo verbalno prepucavanje, nije loše, ima pogrešaka u koracima, ali vidi se da su obojica pomalo improvizirali i dobro se nadopunjavali. Krimi dio film nije stvarno ništa posebno, odmah znamo tko je negativac, ali iznenađenje na kraju jest što se dogodi jedan poprilično neobično dobar konačni obračun. Bob sa sačmaricom spašava savoju djevu od problema i Bob je bio opasan motherfucker tamo, gotovo nevjerojatno. Kroz radnju doznajemo da Denzel nije baš toliki negativac, kao i to da Bob nije tolika sirovina, sve na fino, bez velikih iznenađenja. Očevidno je da su producenti cijelu težinu bacili na ramena glavnih gumaca i mogu samo sretnoj zvijezdi zahvaliti što nisu ništa zajebali, ali film nije teška kategorija. To je ljetna zabava, nedjeljno poslijepodne i gleda se bez velikih opterećivanja. Čim završi, odlazi iz sjećanja (možda nakon sat-dva) pa ako idete smisleno tražiti dubinu, uh, pogrešan naslov za to. Ako vam se ne da razmišljati i dobro zabaviti (humor je bolji dio filma – suptilan, bez zahodskih fora i fazona) onda bi ovo trebalo biti dovoljno da ubijete sat i pol vremena i ne poželite ih vratiti natrag.

MSDHECO EC002 MSDHECO EC011 MSDHECO EC015 still-of-denzel-washington-and-bob-hoskins-in-heart-condition-(1990)-large-picture

MSDHECO EC003 4542449_l3 MV5BOTEyODEwMjk4OV5BMl5BanBnXkFtZTcwNDE5NDc0NA@@._V1_SX640_SY720_ vlcsnap-2010-12-19-14h49m26s248

Missing (1982)

Posted: 13 travnja, 2015 in Drama

MISSING - American Poster.jpeg pzt4xXrfeLyldd9gf9scR3F4AgF missing_locandina

IMDb

Trailer

 

Pušenje će vas zasigurno koštati zdravlja. Možda nećete umrijeti, ali osjetit ćete posljedice. Rak, bilo koji njegov oblik, također je sigurna karta za vječne pašnjake. Ako vam padne klavir na glavu, znate ishod. No, nešto ubija još bolje; birokracija. Jeste ikad došli na šalter napraviti nekakav bezvezni dokument ili nešto, a nadrkana teta s druge strane vas uputi da donesete kopiju osobne, kopiju radne knjižice, kopiju domovnice i kopiju da ste se cijepili protiv gluposti kad ste imali sedam godina? Vi to napravite, pa se vratite, a ona vam kaže da sve to treba napraviti u trostrukom primjerku, pa odete i napravite to, pa se vratite i čekate novih dva sata na red, pa kad uspijete doći do nadrkane tete bez da nekoga ubijete, ona vas pošalje po tiskanicu broj 3 jer vam treba i ona, pa idete, opet, i nabavite i to, pa se opet vratite i kad pomislite da ste sve obavili, nadrkana teta vas informira kako vam nedostaju biljezi, ali da onda to ne može danas primiti jer joj završava radno vrijeme? I onda se ljudi čude kad dođe do neke pucnajve u u uredu i netko skvikne mrtav. Sad sve to zamislite, pomnožite sa pet i dodajte da ste u stranoj zemlji o kojoj znate samo to da se nalazi negdje na zemljopisnoj karti, ali niste točno sigurni gdje. Iako sam malo karikirao u uvodu, temeljeno na stvarnim iskustvima, ovakav scenarij nije baš tako nemoguć jer ljudi svakodnevno nestaju, i to ne na način da odu po cigaete i više ne vrate već od u drugu zemlju i izgubi im se svaki trag. Nestao Coste-Gavrasa jedan je od onih filmova koji imaju svoje mjestu u uradcima koji su jednostavno odlični i napravljeni majstroski, ali jednako tako mi stoji na listi naslova koje nisam nikad gledao. Da, znam, ima i toga. Nedavno sam imao napad nekakve ozbiljnosti, pa sam se bacio na gledanje tih političko motiviranih filmova koji prikazuju sudbinu običnih ljudi unutar zbrkane situacije (rat, politički prevrat, sranje od vlade – birajte) i Missing se našao na listi uradaka koje sam morao pogledati jer, pa, odgovara kriteriju. Ono što je još jezivije u njemu jeste to što je napravljen po istinitom događaju, pa kad gledate te ljudi, iako je prošlo pun kufer i kusur godina otkako se to dogodilo, nekako vam nije baš svejedno i svakako zahvalite nekome gore (ako vjerujete u njega) što su vaši bližnji svi na broju. No, vrijedi dodati, da iako suosjećam s takvim stvarima, nikad mi neće biti jasno koliko ljudi u nekim stvarima mogu biti glupi. Ako je u nekoj zemlji za koju vas jednostavno boli neka stvar sranje, zašto idete tamo i onda se čudite kad najebete. Oštro, znam, ali jednako tako i istinito. Ovdje to ipak nije tako drastičan slučaj jer sin glavnog junaka nije ni novinar (barem ne bitni) niti revolucionar već običan američki državljanin koji se našao u krivoj zemlji u stvarno krivo vrijeme.

Charlie i Beth su nešto kao mladi mladenci koji su uzeli neko vrijeme da bauljaju po svijetu i žive slobodno. Neseća je htjela da to bude Čile (iako u filmu nikad nije imenom spomenut) baš u vrijeme kad se dogodio nekakav politički prevrat. Prevrat kao takav nije baš bitan, jedna je vlada smjenila drugu i, kako to obično ide kod takvih stvari, ovi sad smicaju one koji im se ne sviđaju i rade sranja svojim ljudima, što nekako znači da bi stranci, teorijski, trebali biti sigurni. No, ne baš. Jednog dana, nakon što jedva preživi noć na ulicama koje više sliče ratnoj zoni nego gradu, Beth će uvidjeti neugodnu istinu; Charlie je nestao. Postoje neki tragovi da ga je odvela vojska, ali tu sad započinje igra ping-pong, od ureda do ureda, od nekog glavonje do nekog glavonje, a stvari se neće puno popraviti kad u zemlju dođe i Charliev otac. Njih dvoje sad ponavljaju rutinu koju je napravila Beth, od ureda do ureda, od velikih riječi, do velikih riječi, ali doznati istinu u stranoj zemlji je doslovno nemoguća misija. Jer nitko ne želi da se istina dozna, ne onda kad su ulice pune prolivene krvi za bezveze.

Istini za volje, film se reklamira kao politički triler ili politička triler-drama ili politička drama, ali u osnovi u njoj ima jako malo politike. Gavras ne crta tko je i što je odgovorno za nastalu situaciju na ulicama, samo naznačava da se dogodio nekakav prevrat i da su ovi novi na vlasti puno gorih od onih prijašnjih. I to je, mogu iskreno reći, dovoljno, samo sam mislio skrenuti pažnju da film kao takav nije povijesni prikaz stvarnih događaja (iako jest, samo su poprilično zamagljeni) i njegova cijela snaga leži u likovima i situaciji u kojoj su se našli. Također, nose ga na leđima dvije poštene glumačke legende; Sissy Spacek i Jack Lemmon, a stvar koju prvo zamijetite jeste razrađenost njihovih karaktera. Lemmon kao Ed i Sissy kao Beth, žena i otac nestalog Charliea, imaju vidljivo neslaganje u početku, Ed je gotovo naivan u svojem vjerovanju kako se loše stvari događaju drugima, ali kako radnja odmične njih dvoje postaju jaka podrška jedno drugom i ta je promjena ocrtana gotovo besprijekorno (ostaju neke sumnje zašto je Charlie na svoja tulanja po gradu vodio najbolju prijateljicu, a ne ženu) te se vidi da su i pravi akteri zbivanja sjedili s njima i podijelili loša iskustva. Druga stvar koja je nekako još bolje prikazana jeste kaos nakon promjene vlasti. Nije bitko tko je zauzeo predsjedničku palaču već ono što trenutačno radi,a to je nasilje, strahovlada i već kad pomislite da će u nekim ustanovama biti sigurnije (ambasadama, recimo) shvatite da tamo pak sjede pravi igrači, oni koji znaju posao bolje od ovih što puškaraju. Vrata se zatvaraju, nitko ništa ne zna, svi će nešto pokušati. Gavras ustvari ne osuđuje nikoga, njegov fokus je na dvoje glavnih likova, ali zato jako dobro daje natuknice o tome što svi ti ljudi rade i što su radili, nikad ne otkrivajući previše, čime uključuje i gledatelja da napravi neke svoje zaključke. A pruža nam i malo pogleda na veliku sliku, posljedice tranzicije vlasti u dvije nevjerojatno efektne scene kada naši junaci traže Charlie u nekakvoj mrtvačnici gdje su tijela poslagana u nedogled te na velikom stadionu kad pozivaju moguće svjedoke da im se jave. Konačna presuda je da se radi o stvarno kvalitetnom uratku koji spretno spaja dramu, birokraciju i pomalo paranoju, ali jednako tako i savršeno ocrtava kako smo bespomoćni kad se takve stvari dogode. Nisam siguran radi li se zato što je nastao po istinitom događaju, zbog teme, zbog glumaca i scenarija koji je savršeno izbalansiran, ali taj zaključak ću prepustiti vama na odluku jer ovo je ona vrsta naslova koja se jednostavno mora pogledati zbog boljeg dojma od čitanja pohvalne recnezije.

1401x788-159833448 1513__missing_(1982)movie_ missing missing1 missing-1982-01-g missing-1982-03-g missing-1982-05-g missing-1982-06-g

 

 


81MCyTFiIyL._SL1435_ A_espaldas_de_la_ley-501838422-large 91WQ49D-jmL._SL1500_ Mighty_Quinn-12171826052005

IMDb

Trailer

 

Kako stvari stoje, u skorašnjoj budućnosti ovdje bi se moglo pronaći nekoliko filmova Denzela Washingtona. Čisto slučajno, naravno, nije planirano i svakako nije namjerno, ali nedavno sam, u nastupu kreativne krize, odlučio malo prekopati po čovjekovoj filmografiji i pronašao sam nekoliko zanimljivih naslova, mislim, zanimljivih u smislu da neke nisam nikad ni gledao jer Denzel je već bio gost na ovim stranicama, napisao sam par recki o njegovim filmovima i, nije mi teško priznati, on mi dođe kao crnačka verzija Toma Cruisea – uvijek ima gledljivih filmova, čak i jako dobrih. No, Moćni Quinn nije ovdje zato što je Denzel u njemu već zato što je riječ o kriminalističkom romanu, što je, priznajete, twist kojeg niste očekivali. Da, slučajno sam naišao na neki opskurni kriminalistički roman (čitam Goodreads – ima i mene tamo – i tako ponekad kopam po nekim prašnjavim stvarima) koji se odigrava u osebujnom području opuštenih Kariba. Doduše, radnja je sještena na izmišljenji otok, ali kužite što želim reći; sunce, bikiniji, pješčane plaže i plavo more. Još iskrenije, tražio sam jedan drugi film (i našao ga) ali kako je taj drugi naslov doslovno nemoguće pronaći (glumi William Sadler, ako vas baš zanima) Quinn mi je ponuđen kao neka alternativa, pa kad sam to spojio s romanom, pa je tu još i Denzel, rekoh nek’ se nosi kvragu, sat i pol me neće ubiti. Dobio sam što sam i očekivao, iako, stvarno sam uranio s ovim filmom, bolje bi odgovarao za tamo 7-8 mjesec, kad udare ljetne vrućine. Dojmovi? Oh, ništa posebno, ali opet, nije sve to ni tako loše, ali ponajviše zato što se odigrava u osebujnom okružju. Još kad bih nekako mogao nabaviti i roman (što je mission imposible) bio bih zadovoljniji, ali nije ni ovako loše, barem znam kako to rade kreativni ljudi koji zalaze u moj žanr. No, otegoh s uvodom.

Dakle, Quinn je šef policije na malom otoku u podrućju sunčanih Kariba. Šareni krajolik; turisti, bogataši, sirotinja, vještice (samo po nazivu) proročice i vruća zabava u lokalnom pubu. Quinn je nešto kao lik kojeg svi znaju, ima ga posvuda i svi ga uglavnom vole. On je opušteni lik, s jako malo problema u životu jer pravih problema ni nema na otoku. Dok netko ne ubije nekog tipa. Bogataša, u bogataškom, turističkom dijelu otoka, zbog čega će naš junak osjetiti kako lova pokreće stvari i njegova istraga jako brzo će naletjeti na probleme. Uglavnom, svi žele da se istraga zatvori, sumnjivac uhvati i da svi nastave s take it easy, man načinom života. Glavni osumnjičeni je Maubee, Quinnov prijatelj iz djetinjstva, ali i nešto kao lokalna Petar Pan/ Robin Hood verzija kriminalca; neozbiljan i nedorasli zajebant koga svi vole jednako kao i Quinna. No, ubojstvo je ozbiljna stvar, a svi vole da stvari idu glatko, pa će naš junak morati potegnuti ponšto akcije ne bi li riješio cijelu zarvrzlamu i napravio uspješan dan.

Ovo je film bez velikih ambicija. To uopće nije loša stvar, ne snimaju se svi filmovi zbog love ili Oscara već ponekad idu i na to da ispričaju priču. Problem je što priča nije baš kompaktna, nije ozbiljna da bi je se moglo nazvati pravim krimićem, a opet nije ni toliko angažirana da bi se ukazalo na probleme, što ja znam, otoka koji je podijeljen između siromaštva i bogatstva. Okružje je dovoljno šareno da bude zanimljivo, ima tu stvarno svega, ali ujedno se osjeti i dašak klišeja koji idu uz područje (ja, man). Atmosfera je opuštena, kao da je namjerno prilagođena ljeto (što i jest) i uglavnom nudi zabavu (ima dva glazbena broja u izvedbi likova – jako dobra obrada stvari Mighty Quinn) lijepe krajolike i malo, ali tek malo, akcije na kraju. Misterija ubojstva se provlači kroz cijelu radnju, možda premalo (ustvari je slučaj prejednostavan) ali zadržava pažnju iako konačno pojašnjenje nije na razini očekivanog (previše je tu bilo političkih igara da bi se sve to jednostavno zaboravilo) i cijela mudrost se može svesti na to ako volite gledati Denzela, koji je ovdje još uvijek bio dečko bez Oscara (Glory je došao nakon ovog filma) i koliko volite neambiciozne filmove koji u centru imaju easy junake, easy način života i easy način razmišljanja. Prolazna stvar, gledljiva stvar, ali ne posebno i pamtljiva stvar, što film čini sjajnim za neopterećeno sunčano poslijepodne, ali nikako za neki jači filmski užitak. Sve izvan toga, da vam sada pričam markove konake, bilo bi jednostavno bezvezno filozofiranje. Stoga, kako kažu stihovi pjesme… Come all without, come all within,
You’ll not see nothing like the mighty Quinn.

696yZ50 1970994,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1970995,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1970996,5divgf9NO1DTbXlhmCHzRQv8jpdXTZ5BJuGH46HI5N90+ULyiWdWElCd4kTBh9ueCs01ebRgPm4S6zQJSCfFSQ== 1970997,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 1970999,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1971000,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw==

1970993,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1970998,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==

 


085391302728.3f

IMDb

Trailer

 

Inače ne čitam profesionalne kritike, ne razlikuju se od amaterskih po ničemu. Čitam amaterske kritike kad su zgodne, informativne, a ne filozofski nastrojene i sa stavom ja-znam-najbolje i znao sam pronaći poneki naslov koji bi mi zaokupio pažnju. Roger Ebert je ovom filmu dao četiri zvjezdice (od četiri moguće) i dodao kako je ovo jedan opasno dobar film, fini spoj intrigantnog s psihološkim te da je riječ o jednom od ponajboljih horor filmova (možda i SF-a) devedesetih. Tada sam shvatio jednu stvar; stari Ebert je bio snob. I poprilično neinformiran što se tiče žanra. Ovo, recimo, da je režirao Michael Bay, bilo bi satrto s crnom zemljom. No, kako je ovo režirao cijenjeni redateljski lisac Abel Ferrara, onda je riječ o neotkrivenom remek-djelu. Samo što nije, nikako. Ovo je (onda) bila već treća verzija poznate storije o malim… ljigavima koji preuzimaju svijet tako što rade kopije nas vrlih zemljana. Prvu verziju radio je Don Siegel i danas se držim kultnim filmom i jednim od najboljih paranoja-nas-pere uradaka koji su strah od ruske invazije koristili za snimanje dobrih filmova i zarađivanje. Drugu verziju radio je Phil Kauffman i ona je opasno dobar film koji je upotrijebio sličnu premisu, samo ne od Rusa već od sve većeg širenja AIDS virusa (tako reče Kauffman sam) i to je funkcioniralo. Nakon čega dolazimo do ove verzije, pa onda još jedne, koja je isto tako smućkaj i prolij proizvod. Zanimljivo, roman sam po sebi nije pesimističan, ima kraj koji je light i govori kako alieni odluče odjebati s naše planete jer im se ne sviđa otpor koji zemljani pružaju. I, da, Jack Finney je popalio od Roberta Heinlena sve što je popaliti mogao (The Puppet Masters je prvi roman koji govori o sličnoj invaziji) i postao slavniji. No, sad smo skrenuli u književne vode. Natrag na film. Pitate se vi koliko ovo loše može biti? No, iskreno, ovo nije loš film, ne u cijelosti, samo što mu nedostaje puno toga da bude dobar kao prva dva i ono što je jako vidljivo, Ferrara, koji nije horor redatelj, pa ni SF, prvo je sjeo i pogledao Carpenterovog Stvora, pa onda prijašnje dvije verzije iste priče i onda napravio svoje viđenje. Lijepo je on to i zamislio, sagledati jednu mučki podmuklu invaziju iz perspektive psihološkog gledišta, ali da bi to stajalište bilo zanimljivo, moraju biti i zanimljivi likovi, kao i situacije u kojima se nalaze. Što ovdje nije slučaj.

Iako vam je priča poznata, ovdje je ona malo zbijenija; odigrava se u nekoj vojnoj bazi gdje se talože opasne kemikalije. Tko, što, gdje i kako nije bitno, bazu čak ni ne vidimo, samo neke njezine djelove, ali tamo dolazi lik, civil, koji mora pregledati te kemikalije da vidi jesu li dobro posložene. Ima familiju, maćeha, klinac, teen kćerka. Kćerka je glavni fokus cijele priče, ona je poprilični emo-život je sranje-nitko me ne voli đir i tako, vuče se uokolo, zuji i prodaje zjake. Tu su i zli alieni koji polako rade kopije svih u bazi i na kraju cijela se utakmica svede na nju i njezinog tipa koji moraju izvući živu (svoju) glavu iz dotičnog kompleksa. Kaže kritika od starog Rogera da je ovo ovdje psihološki pristup cijeloj priči, no jedina stvar koja je vezana uz psihologiju jeste jedan dio dijaloga koji spominje psihologiju poimence. Kaže tata da nije psihijatar, pa ne bi znao mjenjaju li kemikalije ljude na psihičkoj bazi. Također, mogao bi vas zavesti popis glumaca (R. Lee Ermey, Forrest Whitaker, Terry Kinney, Meg Tilly i Gabrielle Anwar…) i odmah da vas upozorim, ova prva dva jedva da imaju po dvije scene (Whitaker ima točno dvije scene u filmu) pa ako ga uzmete radi iskusnih glumačkih faca, tek toliko da vas upozorim kako stvari stoje.

Što je najveći problem cijele priče. Ferrara ne zna napraviti napetost, prvo i osnovno. Nema ni takta za svoje likove. Ono što će čak i prosječni laik zamjetiti je to kako su ama baš svi likovi identični prije i poslije pretvorbe od strane aliena. Nema razlike u glumi, nema osjećaja (koji su bitni u razlikovanju nas i njih) i uopće se ne stječe dojam neke opasnosti. Možda je kvaka u tome što film nema neku ispod površine zakopanu paranoju (Ruse, AIDS, Talibane – birajte) već ide na to da jednostavno bude običan horor/SF. To je odlična postavka, mala vojna baza, osoblje koje se poznaje – tko je pravi, a tko kopija? Nažalost, ništa od toga. Invazija, tiha i podmukla, čini se dolazi kako se scenaristi prohtje. Ponekad je potrebno spavanje i neko vrijeme za pretvorbu, ponekad je dovoljno trepnuti i lik je promjenjen – nešto slično se radi i u seriji Following; ubacuje se negativac svaki put kad serija zapne – što ubija svaki suspens. Nemamo osjećaj lokacije jer vojna baza kao takva nikad nije vidljiva (i kuće djeluju kao da su snimljene u All American Main Street) tako da ne možemo dobiti osjećaj da je to neka izolirana i zatvorena zajednica. Zašto je Ferarra gledao Stvora? Zato što na kraju, kad se vidjelo da ne mogu u cijelosti prodati svi-smo-sjebani kraj, on naoružava lika jakim helikopterom i sve raznosi u tri lijepe materine (jako zgodna pirotehnika). Dakle, početku treba da se zahukta, kad stvari postanu jasne, one se događaju po potrebi scenarija da malo pruži nekih događanja, pa se, gotovo naglo, ulazi u finiš gdje su svi već pretvoreni i samo lete uokolo urlajući onim iritantnim glasom. Možda je sve to moglo puno ispasti da nas je briga za junake, možda da je njihova karakterizacija nešto jača, možda da se poradilo na pristupu pri uvođenju aliena, a ne samo dopustila da glume robote od početka do kraja… puno je to možda. Doduše, stari Roger je možda nahvalio film preko svake mjere (možda kao neku uslugu Ferrari koji se, eto, okušao u netipičnom žanru) ali postoji i druga strana priče koja će vam reći ono što ću reći i ja – konfekcijski proizvod, malo moderniziran da bude privlačniji novijoj publici. Film je gledljiv, da se razumijemo, nije ni režija tako loša (iako se previše fokusira na krupne kadrove lica glumaca – psihološki pristup – kužite?) i sve je to više-manje gledljivo, kao i dosta dobrog tempa, ali je mana što je bezličan i bezukusan. Ili da se zadržim u filmskim vodama, film je kao i njegovi junaci, bez emocija prolaze kroz scene, tako i ovo na kraju bude doživljaj kojeg zaboravite odmah nakon što krene odjavna špica.

Body Snatchers 1993 8 bodysnatchers.4 body-snatchers-1993-03-g body-snatchers-1993-06-g-e1327015295343-1024x483 body-snatchers-1993-09-g body-snatchers-1993-10-g znJK5U4ANGiBW2M4V95MoiOne5E