Arhiva za Svibanj, 2015

Flesh+Blood (1985)

Posted: 26 svibnja, 2015 in Avantura, Rutger Hauer

1296133137_kinopoisk.ru-flesh_2bblood-1345653 719rhvEYwfL._SL1165_ 130826_344020_cmcrjqE8RPZ8GL3L8ICSjYNOlDl fAuZNDJ la_chair_et_le_sang

 

IMDb

Trailer

 

Oduvijek me zanimalo zašto velike suradnje između poznatih redatelja i glumaca odjedanput prestanu. John Woo i Chow-Yun Fat, na primjer. Dok su oba bili u rodnoj im grudi, stvarali su filmove koji su razvaljivali po svim stavkama dnevnog reda. Kada je Woo otišao u Ameriku, kao da je zaboravio na Fata. Doduše, govorio je nešto davno kako će napraviti neki zajednički film, nabrijanu akciju koja će Amerima pokazati kako se radi takav film, ali ništa se od toga nije dogodilo. Pa je tu John Carpenter i Kurt Russell. Iako, na to pitanje sam dobio odgovor od samog Carpentera. Ukoliko netko ikada bude ponovo voljan platiti da njih dva surađuju, snimit će zajednički film. Pošteno. Pa su tu Paul Vehoven i Rutger Hauer. Njih dva napravili su nekoliko stvarno cjenjenih uradaka dok su još bili stanovnici Nizozemske i onda se razišli. Doduše, moram biti iskren i reći da nisam gledao nijedan njihov zajednički projekt prije američke faze (trebao bih to jednog dana i ispraviti) ali kako čujem (čitam) radi se o dobrim stvarima. I dogodila se ista stvar. Verhoven je otišao u Ameriku i zaboravio na Hauera (koji je već bio ondje i do tada si napravio pošteno ime). No, doznao sam i zašto se to dogodilo, gluhi telefon između njih. Naime, posvađali su se kao psi na snimanju ovog filma. Zašto točno, samo Sveti Martin zna, ali ima veze s time da je ovo bila zbrkana produkcija, uvjetovana američkim novcem (zbog čega je ovo prvi Verhovenov američki film, a ne Robocop) i producentima koji nisu sami znali što žele reći s materijalom. Trivijalnost kaže da su se ova dva toliko svađali da su ih je ostatak ekipe zamolio da se svađaju na engleskom kako bi svi razumjeli o čemu se radi. I šteta je što je tako završilo, njih su dva bili dosta dobar par jer Hauer je iskoristiva ličnost kad se nalazi u rukama sposobnog redatelja, u  tim je mladim danima bio vruća roba, a i pošten je glumac bez obzira na to koliko se smeća nasnimao u karijeri. Zabavna stvar je i to mu je ovo bio drugi film povijesne tematike u istoj godini jer prije ovog naslova izašao je Lady Hawke, u kojem je igrao potpuno drugačijeg lika. Žena Sokol je na kraju postala zgodan uspješan mali old school fantasy filmić, dok je Krv i Meso propao u kinima. Propao, da, ali ima poprilično dobru reputaciju i ozbiljan kultni status, kao i naramak pozitivnih kritika kojima se može opravdavati da je ustvari dobar film. Da li to uistinu i jest? Pa, neću ići tako daleko i reći da ga svakako morate pogledati jer bi negledanjem propustili ozbiljno dobar komad povijesne avanture, ali svakako je riječ o drugačijem filmu, koji itekako pokazuje zašto je Verhoven nekad davno bio ozbiljno zanimljiv (neću reći dobar) redatelj.

Radnja nas smješta na sami početak 16 stoljeća, gdje grupa plaćenika (karakteri samo takvi), koji predvodi karizmatični Martin, biva pošteno zajebana od bogatuna koji ih je unajmio da mu zauzmu nekakav dvorac/grad. Sjebani i bez obećane love, oni pokrenu vlastitu akciju pribavljanja sredstava za bolji život, a prvo što naprave je da otmu buduću ženu bogataševa sina. Nakon toga, zauzmu dvorac gdje počinju provoditi dane u opijanju, klopanju i jebanju, opasno dobar pandan sex, drugs and rock ‘n’ roll danima prije sex, drugs and rock ‘n’ roll dana. Ali, bogatašev sin, Steven, ne miruje. Iako se dečko reklamira kao nekakav pacifist i znanstvenik, miris seksa naspram mlade djeve će ga pokrenuti da postane bad ass lik koji će napraviti sve što može da je vrati natrag. Kaže Verhoven da mu je inspiracija za film bila The Wild Bunch od Sama Peckinpaha, gdje bivši saveznici postanu ljuti neprijatelji. Doduše, taj motiv je tako-tako podvučen, ali kad pogledam u retrospektivi, može se reći da se vidi utjecaj toga, iako naš Steven djeluje pravo balavo naspram karizmatičnog Martina, ali, hej, svaki sukob oko ženske je dobar sukob, iako je malo tup. Ne zbog same naravi sukoba (kao da su muškarci ikad trebali razlog da izvuku mačeve i krenu u boj) već onog što ti likovi predstavljaju. Na to ću se vratiti za trenutak, samo da još spomenem zašto se Verhoven upustio u ovu malu avanturu, snimanja filma smještenog u točno ovo doba. Ono je ustvari bilo i zanimljivo. Crna kuga je vladala Europom, kosila sve živo i neživo, a filmovi koji su imali radnju smještenu u to doba bili su, kako sam Verhoven kaže, previše romantizirani i bezveznjikavi te je htio prikazati ponešto realnije okružje, gdje je rijetko tko dočekao smrt od duboke starosti i s osmjehom na licu. Sad se vraćam na likove jer oni su glavni sastojak filma, nešto kao žlica Vegete koja popravlja dojam.

Likovi su svi do jednog nesimpatični. Znam da to na prvu zvuči kao nekakav zločesti argument da je film loš, ali taj detalj je ustvari jedna od zanimljivijih stvari. Martinova družina je gomila probiscjeta, bitangi, silovatelja i običnog šljama. Oni žive od danas do sutra, poode se samo za novcem i prilikom da sebi naprave bolje i ne mare baš tko će najebati na tom putu. S druge strane, Stevenova družina je vojska i nešto kao viša klasa, koja je ustvari izdajnička gomila koja se ne razlikuje puno od Martinove družine, osim što imaju (možda) ljepše manire. Znači, dvije suprotstavljene strane. Inspiracija Divljom Hordom došla je u obliku toga da jedna strana zarati s drugom, tj. da ih ovi proganjaju preko pola Europe, tj. da ih lovi Harkwood, lik koji je našoj rljavoj bandi prije bio zapovijdenik. No, studio je pomislio kako to neće biti dovoljno atrktivno te je inzistirao da centralna stvar u filmu bude ljubavni trokut između Martina i Stevena, tj. da se oba napale na princezu koju Martin otme. Jedan je ševi, drugi je želi osloboditi, a ona je ustvari mala manipolatorica koja ih bojicu vrti oko prsta, tj. pleše kako muzika svira. Iako je takav razvoj događaja bio uvjetovan od strane studija, Verhoven je stvar uspio donekle spasiti svojim reateljskim umijećem, već poznatim otvorenim i ponekad šokantnim pristupom scenama seksa i odnosa među likovima tako da, iako je taj ljubavni dio poprilično nategnut (stječete dojam da nitko nikoga ne voli – čisti seks i iskorištavanje situacije) vidi se da je Verhoven taj dio, iako uvjetovan, odradio po svom nahođenju. Problem je što su likovi i nerazrađeni, istini za volju, skup klišeja čak (Steven djeluje kao malo grublja verzija Princa Šarmantnog) te da se tu moglo napraviti puno bolji posao da se fokusiralo na duge stvari. No, likovi su ostali donekle zanimljivi jer su jednostavno bizarni, nešto kao srednjovjekovna banda sastavljena po principu lud, luđi i poremećen, ali s finom dozom ironije, satire i opuštenog pretjerivanja. Vrijedi napomenuti da je akcija sasvim pristojna, ali volite taj srednjovjekovni setting, ali ima i malo smiješnih pretjerivanja (Steven i njegovi amigosi izgrade drvenu verziju oklopnog vozila kakvog se ne bi posramio ni Q -Odjel za svega nekoliko sati) koje na trenutak znaju djelovati suvišno. Lokacijski je na mjestu, usitinu, jer je sniman u Španjolskoj, na pravim lokacijama, što znači da imate osjećaj vremena u kojem se odigrava. Glumački… ma, neću gubiti vrijeme na to. Ako volite starog Rutgera, očevidno je zašto je lik nekad davno bio više nego cool pojava, svi ostali su ionako u njegovoj sjeni. I to je otprilike to, funkcionirajući povijesno/avanturistički filmić korektne režije (talent koji će tek doći) i relativno zanimljive radnje koja je smještena u relativno zanimljivo povijesno razdoblje. Nije sjajan kakav je mogao biti, ali pruža stotinjak minuta korektne zabave.

02 chair-et-le-sang-1985-01-g chair-et-le-sang-1985-02-g chair-et-le-sang-1985-03-g chair-et-le-sang-1985-05-g chair-et-le-sang-1985-06-g chair-et-le-sang-1985-07-g chair-et-le-sang-1985-08-g chair-et-le-sang-1985-09-g film-la-chair-et-le-sang7.jpeg film-la-chair-et-le-sang12.jpeg Flesh-Blood

 

Mad Max: The Road Warrior (1981)

Posted: 23 svibnja, 2015 in Akcija, Mel Gibson

the-road-warrior-1981-advance road-warrior-mad-max-2-australian-daybill-country-of-origin-fantasy-action-science-fiction-original-movie-poster the-road-warrior-dvd-cover-09 65efb070fa3c0b3697325540409b5ed9 No051-My-Mad-Max-2-minimal-movie-poster-720X850PX

IMDb

Trailer

 

Posljednjih dana svijet je ponovo uronio u divlji svijet Mad Maxa, objeručno prihvaćajući potpuni makeover starog junaka u novo ruho. Pišu se pohvale, javno se odobrava napravljeni posao, čak ni djelomično usporenija zarada na blagajnama ne škodi u širenju dobrog glasa. Neću vas zavaravati, jedan sam od onih koji su odmah po puštanju filma u kina otišli ga pogledati i jako sam zadovoljan onim što sam vidio, bila je to dobro uložena lova za stotinjak minuta divlje vožnje koja je, mjestimično, pozivala i nostalgiju u pratnju. No, još uvijek se nisam odlučio na to da sjednem i napišem nešto o tom filmu, još uvijek nabacujem dojmove, a ujedno i ideje i, ako ikad, sjednem nešto napisati, vjerujem da će to biti već nakon što film dođe do lokalnih on-line trgovina i već svi pomalo zaborave kakav je hye izazvao. No, jesam li baš u cijelosti zadovoljna mušterija koja je konzumirala novu dozu postapokaliptične kreativnost još uvijek vitalnog George Millera, koji lagano broji sedamdeset ljeta na ovom svijetu? I jesam, i nisam. Postoji jedan osnovni problem zbog kojega sam uopće sjeo ispred tipkovnice da složim ovaj tekst i taj problem je da, koliko god stari George bio odvažan kao redatelj, kreativan i maštovit, ipak se osjeti da je išao ponešto sigurnijom cestom od one kojom voze njegovi junaci. Trideset godina ranije, Mad Max: Beyond Thunderdome, nije baš oduševio publiku, kao ni kritiku, zbog svog drugačijeg, pomalo usporenijeg pristupa, da ne kažem bizanijeg. Cijeli serijal do tada je stekao opasno dobru reputaciju kroz dva filma čija je glavna odlika bila nevjerojatno dobro izvedene akcijske scene, automobilske potjere i razno razni spktakularni sudari kojima su pomicali kazaljku adrenolinomjerača do kraja. Beyond Thunderdome to nije imao. Imao je akcije, naravno, ali ne u onom obliku i onoj količini kakvu su ljudi čekivali dobiti od čovjeka koji je stajao iza prijašnja dva nastavka. Stari George, priznao je sam, nije bio baš za rad na tadašnjem trećem dijelu serijala, ali ga je napravio, tj. radio je samo akciju u njemu, ali usprkos tome, rekao je i da ima osjećaj kako još uvijek nije posve završio s tim junakom. Kada je dobio priliku da ponovo ožvi Maxa, napraio je to po provjerenom postupku; ako radi, ne popravljaj. Fury Road tako ima miris i okus pojačane, nabrijanije i glasnije verzije Cestovnog Ratnika, dijela koji ide u onu skupinu filmova, tj. nastavaka, oko kojih se lome koplja jesu li dobri kao original, ili čak i bolji. Pretpostavljam da George, nakon trideset godina pauziranja, nije želio ponoviti mlak odjek trećeg dijela, pa je uzeo sve one pozitivne kritike koje je dobio za drugi dio, sve pohvale za akcijske dijelove, i složio to na jednu hrpu i tako počeo smišljati novi film. To uopće nije smetalo da Fury Road bude samodostatan film, jedan od rijetkih blockbustera koji imaju cojones biti svoji, ali da se mjestimično pojavi osjećaj deja vu-a, pojavi se. Danas je popularno naglašavati kako je The Road Warrior najbolji dio stare trilogije i s time se uglavnom slažem, ali postoji i jako dobar razlog zašto je to tako. Ima pozadinu, prvog Mad Maxa, koji služi gotovo kao uvodno poglavlje u razradu kultnog lika, ali je također napravljen tako da za stol donese hrpu novih stvari potrebnih da bi se dobila svježina i izbjegla reciklaža koncepta koji se pokazao uspješnim.

Dvojka nas pak upoznaje sa svijetom gdje su sva moguća pravila otišla dovraga. Svaki čovjek je za sebe, jedina valuta koja vrijedi je benzin (nafta) i pravilo je da pojedeš ili ćeš biti pojeden. U tom bezakonju Max, bivši policajac, bivši obiteljski čovjek i bivši idealist, nailazi na moguću priliku da si poboljša transportne uvjete. Izdvojena zajednica ima ono što svi žele; funkcionalnu rafineriju i lijepu zalihu benzina. Jedini problem je gomila odmetnika, manijaka i ostalih bizarnih likovi koji je okružuju i žele sve to. Max, kojeg za probleme zajednice zaboli neka stvar, protiv svoje volje će im pomoći, a onda nastaviti svojim putem. Nakon što taj put bude kratak, neće mu preostati ništa drugo nego pridružiti se ostalim članovima zajednice u samoubilačkom pokušaju da se izvuku iz okruženja. Njegove vještine kao vozača u tom će bijegu biti neprocjenjive, ali pitanje je hoće li i to biti dovoljno za uspješan bijeg. Zamijetio sam pomalo zanimljivo stvar. Uvijek kad god netko piše o ovom filmu hvali sve živo, počevši od akcije, preko Mela Gibsona, pa do priče. Načelno se slažem sa svime. Mel uistinu jest ovdje noseći stup cijele priče, ali nikako nije jedini. Također, vrijedi napomenuti kako je to njegova priznata uloga te je nakon nje dodatno i učvrstio svoj zvijezdani status, pa ljudi više gledaju na nju kao na njega samog nego zbog same uloge jer ona je već poznati derivat šutljivog stranca koji pomaže nejakoj zajednici u nevolji. Plus je što ta zajednica i nije baš toliko kilava, ali i jest, što sve to čini dobro poznatim materijalom već viđenim u dobrim starim vesternima. Priča je ogoljena od svega nepotrebnog i stari George se ovdje nije zamarao provlačenjem kritika društva i sustava već je sve sveo na golu vizualnu osnovu. Jer, priča je tu da pokreće stvari, drži radnju dok se ne počnu turirati motori i nabijati gas do daske u čak nekoliko odvojenih scena potjera. Na kraju, već kad sam kod vestern ikonografije,  ovdje se osjeti i izrazit utjecaj priče o Alamu; posljednje uporište, habri i časni pojedinci okruženi mnogobrojnijom ”vojskom” koja je spremna na razna divljaštva, što je motiv koji je, vrijedi priznati, poprilično dobro uklopljen u posapokaliptično okružje.

Iako je film očito nastao pod dosta različitih utjecaja, ono što ga čini dobrim nastavkom jeste to što slijedi i vlastita pravila postavljena u prvom dijelu. Mad Max iz 1979 djeluje gotovo kao uvertira u drugi dio (iako onda nikome živom nije bilo na pameti da će raditi nastavak) te se spretno koristi ostavština prethodnika kao nadogradnja naslijednika. Tako je Max ovdje pomalo izvan fokusa, nikako nije glavni lik jer bi bilo monotono popnavljati ono što je već viđeno u prvom dijelu, ali njegov karakter je poznat i zna se zašto je takav kakav jest. No, još bolja stvar je što star George nije išao na junačku šablunu već je svog junaka pretvorio u antijunaka. Max ne želi biti dio pravedničke borbe, dapače, želi otići što je prije moguće, čime razvoj lika dolazi na neke zanimljive putove. Ergela negativaca koji dolaze u svim nijansma sive ovdje popunjava prostor stvarajući zanimljivu prijetnju, ali ujedno je dobro dočaran nastavak propadanja civilizacije kakvu smo poznavali. I dok su u prvom dijelu pravila još uvijek koliko-toliko vrijedila, ovdje ih doslovce nema, golo nasilje i preživljavanje su glavne značajke novog doba, dok je moral, čast i borba za pravednost tek odlika nekih. Motiv ulaženja u borbu koja nema izgleda da bude sretno završena nadovezuje se na mitologiju o Alamu (samo što je ovdje ta verzija priče u pokretu – kamionu-cisterni) ali služi i kao impresivno vizualno pomagalo oko dinamičnosti filma i dodatna točka na i u vezi izgradnje karaktera našeg junaka. Ponovo iza upravljača, Max je pronašao svoj cilj, ma koliko on uzaludan i osuđen na propast bio. Govoriti o svemu, a ne spomenuti samo akciju u filmu bio bi propust jer ona kao takva danas izgleda pomalo arhaično, vide se i pomalo kruti kadrovi snimanja, no u svemu tome je prisutan onaj poznati entuzijazam koji smo upoznali u prvom dijelu zbog čega stvari izgledaju više nego dobro jer se osjeti i da se išlo na uzbuđenje, akciju i dinamiku, ali i pomicanje fizičkih granica (bilo je i ozbiljnih ozlijeda na snimanju), što je zanimljiv autorski potpis kojeg se George Miller nije odrekao ni u posljednjem nastavku sage, Fury Road. Malo je reći da je u realizaciji te nasilne i puni-gas vizije pomogao i više nego troduplo veći budžet od prethodnika, pa se Millera može okrakterizirati i kao redatelja koji zna iskoristiti sredstva bez da mu ista zatupe oštricu. Na kraju balede, zašto The Road Warrior funkcionira kao nastavak i zašto ga publika i danas voli jednako kao i prije više od trideset godine? Netko će vam reći da je nostalgija u pitanju. Jednim manjim dijelom to je možda i istina, danas, ali i to nešto govori o samom uratku. Film je na stol donio nove likove, novo okružje, novu priču, ali je ujedno zadržao prepoznatljivu atmosferu iz prethodnika, vratio je junaka kojeg je publika već prihvatila i nadogradio ne toliko njegovu priču koliko njegov stav u jednoj potpuno drugačijoj situaciji od one iz prethodnog filma, što ga čini potpuno novim filmom, ali ima dobar omjer poznatih stvari zbog kojih se da se osjećamo ugodno i zadovoljno nakon gledanja. Hoće li Fury Road, koji svoju privlačnost temelji na premisi ovog filma, uspjeti dostići kultni status koji ima ovaj nastavak? Vrijeme će pokazati.

Mad Max 2 The Road Warrior 3 Mad-Max-2-The-Road-Warrior mad-max-2-truck-crash Mel-Gibson-en-Mad-Max

Mad Max 2 The Road Warrior 2 Mad-Max-2-The-Road-Warrior mad-max-2-truck-crash Mel-Gibson-en-Mad-Max

a0880569c553cf861dbb4712273be5ba Mad Max 2 The Road Warrior 2 Mad-Max-2-The-Road-Warrior image

 

 

 

Mad Max (1979)

Posted: 12 svibnja, 2015 in Akcija, Mel Gibson, Osveta, Science Fiction

mad_max_01 mad-max-affiche 1_zoom mad-max-blu-ray-cover-05

IMDb

Trailer

 

Osobno ne pamtim 1979 godinu, teško da mogu jer sam tada rođen, ali, ako čujem, bila je zanim-ljiva. John Wayne odjahao je u svoj posljednji zalazak sunca. Veleposlanstvo u Teheranu postalo je mjesto poznate talačke krize. Svemirska letjelica Voyager 1 poslala je prve slike Jupiterovih prstena. Death Wish od Charliea Bronsona postao je kultni klasik, Rolling Thunder postao je kultni, ali ne i klasik, a jedan opskurni film iz žanrovski slične osvetničke domene stavio je jedan cijeli daleki kontinent na filmsku kartu. Nije loše kad se sve zbroji, zar ne? Doduše, Australija nije bila tako nepoznata filmskom svijetu, imali su oni filmova za koje su ljudi čuli, neki čak i gledali, ali tek je Pobješnjeli Max napravio onaj zanimljivi oblak prašine i najavio da bi tamošnji filmaši, često ograničeni financijskim uvjetima (ali ne, kako stvari stoje, i kreativnošću) i mogli pokazati zanimljive stvari. No, odmah i jedna ispravka pogrešnog navoda; Mad Max nije film osvete, ne u cijelosti, nazvati ga takvim bilo bi namjerno pojednostavljivanje njegova sadržaja. Postapokalipsa (sitni tragovi, doduše, ali tu su) distopija, vestern ikonografija, film ceste i film osvete, društvena kritika i pokoji moralni komentar, trebalo je sve to organizirati u smislenu cjelinu. Čisto sumnjam da je i sam George Miller pretpostavljao kako će njegov niskobudžetni uradak (koštao je tričavih 350 tisuća australskih dolara) dostići takav kultni status, ali i imati dugačak produktivni život u kojem će dobiti čak tri dodatna nastavka, od kojih posljednji stiže na velike ekrane ovih dana, trideset šest godina nakon originala. To je pak priča za neka druga, buduća vremena.

Smješten u ne tako dalekoj budućnosti (kvragu, može se odigravati i danas) Mad Max priča storiju o mladom i još uvijek idealističnom policajcu Maxu Rockatanskyju, čovjeku koji život zara-đuje loveći najgore od najgorih. U samom uvodu, u spektakularnoj potjeri, jedan takav završi kao baklja ivanjska, spaljen i razbijen, čime bi priča, u teoriji, trebala završiti. No, Nightrider, naš neslavno skončani negativac, ima gomilu prijatelja, nomadsku bandu motorista koji, kako se od njih i očekuje, žele osvetu za smrt jednog od svojih. I jednostavno ih nije briga tko će im se naći na putu jer svatko je dobro došao da nastrada od njihove ruke, uključujući i nevine civile kao što je Maxova obitelj. Gurnut u provaliju očaja, naš junak uzima nabrijani automobil, solidnu zalihu patrona za skraćenu sačmaricu i kreće u posljednju vožnju da napravi ono što zakonu nije pošlo za rukom; da kazni sve one koji su sudjelovali u napadu na njegovu obitelj. Zanimljiva je stvar kod predstavljanja ovog filma. Nakon što je počeo postizati zavidne rezultate u rodnoj Australiji, Mad Max našao je distributera koji će ga prikazivati po Americi, najjačem tržištu. Kako je dolazio iz zemlje poznate jedino po klokanima, bez ijedne stvarne filmske zvijezde i priče koja je bila, realno gledajući, derivat svega pomalo, Max je predstavljan kao čistokrvni akcijski film sastavljen od uzastopnih akcijskih scena. Da stvar bude gora, svi su glumci bili sinkronizirani američkim glasovima jer je publika, navodno, imala teških problema s razumijevanjem australskog naglasaka. Ti početni nesporazumi doveli su do toga da se i dan danas na Pobješnjelog Maxa gleda samo kao na još jedan akcijski film u nizu istih (to se s godinama iskorijenilo u većoj mjeri, ali ne u potpunosti) čija je jedina prednost odlično režirane akcijske scene. Što je dobronamjerna reklama, ali pogrešna.

Malo dublji pogled otkriva da film ima jednostavnu, ali efektnu poruku kako nasilje rađa nasilje, Miller je kroz to provukao i društvenu kritiku samog pravosudnog sustava kao neučinkovitog i često zloupotrebljavanog od strane onih koji bi trebali odgovarati pred njim i provoditi, a sve to zaokružuje poantom da sama ideja o samostalnom provođenju pravde nije tako loša, iako to znači postati kao i oni kojima se ideš osvetiti. Miller također otkriva da nije toliki cinik jer Max kao lik još uvijek zdušno vjeruje u sustav, pomalo naivno, te da posao ne znači nužno i način života. Zato je dobar kontrast akciji i nasilju njegova veza s obitelji; ženom i djetetom. Samo nasilje, grafičko i brutalno, kompenzira se s gotovo poetskim scenama prirode i mirnog okružja, zbog čega efekt na gledatelja kad se dogodi nasilje nad Maxovom obitelji ima puno jači utjecaj nego da su u cijelosti izostavljeni iz priče. Sve to ne zrači nekakvom posebnom originalnošću, a Miller ni ne skriva da je imao nekoliko uzora po kojima je kreirao svog junaka i svijet u kojem se kreće. Max je tako ekvivalent usamljenom jahaču i tajanstvenom strancu (kroz cijelu uvodnu potjeru ni ne vidimo njegovo lice, tek okvire sunčanih naočala) a motoristi rulji odmetnika koji teroriziraju nejako meksičko selo. Zanimljiv i daljnji razvoj događaja. Film koji je vestern i strip ikonografiju (Max malo baca i na Punishera) iskoristio za stvaranje svog svijeta kasnije je postao naveliko kopirani model za filmove slične tematike. Takav uspjeh pokriva i činjenicu da Mad Max nije tehnički savršen film i da ima određenih problema s tempom u razvijanju radnje (završni čin osvete nad motoristima ostavlja dojam zbrzanosti) te da je razvoj likova, izuzev glavnog, sveden na obično stereotipno skiciranje. Nesavršen, svakako, ali i jako dobar primjer filma u kojemu entuzijazam i kreativnost mogu pomoći oko stvari koje se inače rješavaju velikim produkcijskim budžetom. Vidjet ćemo koliko će upravo suprotna situacija pomoći Milleru oko posljednjeg nastavka franšize pošto je za Mad Max: Fury Road imao čak sto milijuna dolara na raspolaganju za ostvarivanje zamišljene vizije. Dok se ne uvjerimo da mu je kreativnost ostala na istoj razini, uvijek se vrijedi podsjetiti kako je cijela priča krenula ponovnim gledanjem originala. Malo radi osvježavanja sjećanja, a malo više radi čistog filmskog užitka.

a mad_max_3_gibson mad-max-1 mad-max-1979 Mad-Max-1979_03 max4 a mad_max_3_gibson

 

 

 


02_poster 853TTF4H51HH0003 sronesheet021nl Superman Returns Superman_Returns_poster_ver_2_by_sonLUC superman_returns_ver8_xlg

IMDb

Trailer

 

Nema par dana kako se (konačno) pojavio dugo očekivani trailer (više kao neka navlakuša) za budući superhero spektakl Superman vs Batman i svijet ne prestaje govoriti o tome. Doduše, trailer se pojavio malo prije reda, dan ranije je ”slučajno” procurio u otvoreni svijet pa su čelnici WB-a bili prisiljeni pustiti cijelu verziju, ali nije bitno to već ono što se moglo vidjeti u toj minuti i kusur vremena. A vidjelo se ništa, iskreno, malo priče, malo Supesa, malo Batsa i, kao netko tko je privržen ovom prvom od stvarno malih nogu, nije me nešto posebno impresioniralo pokazano. Mislim, vjerujem da će to biti film teške kategorije, da će zaraditi jezivo ozbiljne novce, da će ispasti poligon za lansiranje novih projekata (Aquaman, Wonder Woman, The Flash…) i vjerujem da će neki novi klinci opasno uživati u svemu tome, ali za mene osobno cijeli taj projekt djeluje kao još jedna partija prepišavanja s konkurentskim Marvelom oko toga koji ima većeg i tko će više, jače i mnogobrojnije. Cijeli taj biznis kao da najmanje veze ima sa samim stripovima. Nije da me to posebno iznenađuje, već je prethodnik bio potpuno izvan tračnica te je Man of Steel bio više ”idemo raditi film o Supermanu po principu Christophera Nolana” nego što je bio film o Supermanu kao takvom. Da, već očekujem da me se prozove nostalgičarem, nikako ne bi bio prvi put, ali kad odrastete na jednoj viziji, teško se prebaciti na drugu, pogotovo onda kad se zna da je ta vizija nastala pod utjecajem druge, nastale za potrebe potpuno drugačijeg lika. Za Batmana su tamni tonovi sasvim prikladni, ta čovjek nosi traume cijeli život, psihički je stabilan kao nitroglicerin, oblači su u crno i djeluje po mraku, tamni tonovi dolaze s teritorijem, ali Superman je oduvijek bio pozitiva. OK, znam da ima i on svoju mračniju stranu, barem što se tiče stripova, no filmski svijet je oduvijek uspijevao pronaći pravi omjer zabave i dobrog filma (čak i onaj krš i lom od Supermana 4 ima poneki trenutak… samo poneki). No, dobro, to je zato što je u svom rezimeu imao dva više nego odlična filma. Superman: The Movie iz 1979 Richarda Donnera postigao je nešto nemoguće; prenio je duh tog junaka na veliki ekran i sve to spojio s dobrim efektima i primamljivim izvedbama glavnih glumaca. Njegov nastavak, Superman 2, imao je nekih problemčića (Donner je otpušten, drugi redatelj je radio pola filma) ali čak je i uz to uspio ispasti više nego solidan uradak koji je u priču uveo i malo pirotehnike, najavljujući budućnost takvih projekata (mislim, stavno budućnost jer Batman Tima Burtona doći će tek kojih 7-8 godina kasnije). Nakon spomenutog fijaska Superman 4, Clark Kent odlazi u mirovinu. Kolega Dragonrage, supatnik po blogerskom peru, nedavno je najavio kako će uskoro izaći zgodan dokumentarac o tome kako se serijal planirao oživjeti u, idemo reći čudnom pa kud puklo da puklo, projektu gdje je čovjeka od čelik trebao glumiti Nicholas Cage. Još uvijek se premišljam koliko bi to bio dobar projekt jer stari Nick, koliko god bio dobar kao nestabilni Castor Troy, nikako nije za ulogu Supesa. To je bilo, pa propalo i od onda je cijela priča u limbu odgađanja. Sve dok se Brian Singer nije prihvatio cijele priče oko ponovnog oživljavanja popularnog lika. On je to i napravio. Film je izašao, zaradio i doživio neslavnu sudbinu svih ostalih projekata koji su bili zamišljeni za puno veće stvari, kao, recimo, teško zgrtanje novaca na blagajnama. No, o tom potom. Razlog zašto sam odlučio uopće nešto zapisati o ovom filmu jeste to što sam već zapisao riječ-dvije o starim verzijama, pa sam čak sjeo i zapisao dva-tri ne baš oduševljene o novom filmu, pa bi bilo stvarno lijepo od mene da nekako zaokružim cijelu priču komentarom i o ovom nastavku i zato što sam medijske pažnje željno piskaralo, pa se šlepam na val zanimanja koje ovih dana (opet) podiže čovjek u plavim tajicama.

Zanimljiv je pristup u dizajniranju priče ovog nastavka, zanimljiv barem za ono vrijeme jer se čini ziheraškim. Naime, odlučeno je da će Povratak u cijelosti negirati postojanje trećeg i četvrtog dijela starog serijala te će direktno nadovezivati na prva dva dijela, napravljena rukom Richarda Donnera. Djelovalo je kao marketinški potez usmjeren na kvalitetnije dijelove starog serijala i ovih dana je isti napravio puno jači odjek jer će i Alien 5 napraviti istu stvar, u potpunosti negirati postojanje 3 i 4 dijela poznate franšize. Tako da ovdje, u Supermenovom Povratku, upoznajemo svijet bez Supermana. Prošlo je pet godina otkako je nestao s radara, doslovno, i otišao vrag zna gdje. Lois Lane se udala, rodila klinca i napisala okrutan članak o tome zašto svijetu nije potreban Supes., Lex Luthor dadilja stare babe i grebe se za njihova nasljedstva. Stvari su postale… svakodnevne i nezanimljive. Otišavši natrag do Kriptona, ili onog što je od njega ostalo, i vrativši se, Clark muku muči kako se vratiti natrag u svoju rutinu, raditi balans između maske i svojeg pravog ja, no ne treba previše da stvari opet postanu zeznute. Prvo, Lois će (opet) upasti u probleme, pa će joj biti potrebno spašavanje, a nakon što svima postane jasno kako se The Man vratio, Lex će pokrenuti još jedan svoj genijalno megalomanski plan kako se riješiti vječnog protivnika, koji će, naravno uključivati puno razaranja i brzinskog spašavanja. A između toga će se nakupiti i ljubavnih problema, pa emocioanlnih problema… svakojakih problema koji će našeg junaka staviti u ionako kompliciranu poziciju.

Za početak moram (opet) naglasiti kako sam odrastao na Supermanu, starim filmovima (barem prva dva) i da nisam baš previše objektivan po tom pitanju, ali da nemam problema naglasiti što je dobro u tim filmovima, kao i ovom novom, ali jednako tako reći i što u njima ne valja. Kad bih stavio Povratak u pravu perspektivu, on je nešto između nastavka i posvete starim filmovima, s tim da oba opisa funkcioniraju više-manje dobro. Prvo možda vrijedi krenuti od toga što nije baš uspjelo u tom pokušaju ponovnog oživlljavanja. Naravno, Chistopher Reeve nije bio u opciji da glumi, pa je trebalo pronaći adekvatnu zamjenu. Zaustavljanje, odmah prije nego shvatite nešto krivo. Brandon Routh kao novi Superman je jedan od najvećih aduta ovog filma, uloga mu leži kao salivena i uspješno ostavlja dojam dobrodušnosti kakvu Superman treba ostavljati kad je riječ o njegovu odnosu naspram ljudi (Henry Cavill ostavlja dojam izvanzemaljca, ne baš simpatičnog) a ima i potrebnu dozu šlampavosti kao Clark Kent. Doduše, vidi se da je uzor ponašanja bio Christopher Reeve, osnosno njegova izvedba, ali to ne smeta toliko koliko neutemeljena optužba da je Routh i njegov klon (Cavill izgledom izgleda točno kao njegov sin, što, zanimljivo nije nitko primjetio). No, premlad je. Da, to je ono što ne leži u priči baš najbolje. Lois Lane (Kate Bosworth) djeluje starije od njega, iskusnije i nikako kao zanimljiva djevojka koja bi privukla pažnju našeg junaka. Forsiranje na njihovoj emocionalnoj povezanosti aktivira kočnice u radnji i stvara teret gledatelju jer se iz aviona vidi da nisu kompatibilni. Da bi junak bio zanimljiv, treba mu još zanimljiviji negativac. Kevin Spacey jest zanimljiv, ali njegov Luthor baš i nije, ne previše. On je kombinacija izvedbe Gene Hackmana i dvorske lude, što ne funkcionira jer jednostavno nije opasan. I dok je komičarski takt funkcionirao u prva dva Supermana (iako je i tamo to zapinjalo, iskreno rečeno) ovdje je, u vremenu kad su negativci postali veliki, jaki i zli, to jednostavno zastarijelo. Film muku muči i s tempom, posebice u završnom dijelu gdje dolazi do repeticije scena i nepotrebnog razvlačenja ne baš posebno atraktivnog završnog sukoba Luthor/Superman. Balanas između emoivnih dijelova i akcije ozbiljno je izvan tračnica i u ostatku radnje, što ne znači nužno manu, ta i originalni Supermani su znali imati taj problem, samo što nije bio toliko izražen. S druge strane, Singer radi nekoliko stvarno odličnih stvari u ovom nastavku. Malo je teško nadmašiti scenu predstavljanja junaka u prvom Supermanu, pad helikoptera ulazi u filmsku povijest, ali pad aviona ima podjednaki intenzitet i točno pokazuje zašto ljudi uopće vole Supesa; lik je sav u tome da pomogne drugima. Ista stvar funkcionira dobro i kad Luthor pokrene svoj zli plan (iako poprilično besmisleni – nova zemlja+običan kamen=nula vrijednosti za prodaju) i kad posljedice udare Metropolis. Superman, kojega jedino kripton može baciti na koljena, ili neki negativac sličan njemu (da, General Zod svima pri dolazi na pamet) najbolje funkcionira u unim scenama gdje svojim daom sprečava prirodne katastrofe koje, u pravilu, djeluju bolje nego običan negativac. Netko je to trebao reći Snyderu, pa bi njegov Superman možda sravnio malo manje grada, a malo više ga pazio. Uglavnom, sve to funkcionira, ali završnica je ponavljajuća, pa čak i malo banalno jer Luthor kako ga Spacey glumi nije hladnokrvni ubojica, pa ka probode našeg junaka komadom kriptonita, publika je malo… u nemoj me jebat raspoloženju. Kad se sve to baci na jednu hrpu dobije se itekako gledljiv film, koji doduše malo muku s tempom, ali koji se spretno izvlači s dosta zanimljivih stvari. Da je omjer bio više usklađeniji i sporedni razrađeniji, tko zna, možda bi film bio i puno veći hit, ali ni ovako ne gubi previše u dopadljivosti. Osim, naravno, što ima duh Donnerovih originala, što je u ovom slučaju dvosjekli mač. Zarada je bila tolika da se pokazalo kako ljudi još uvijek vole dobrodušnijeg Supermana, dopadljivijeg, ali je isti koštao jezivih 270 milijuna dolara (pomalo je pitanje gdje je ta lova otišla jer film nije toliko spektakularan) i odmah se pokazalo da retro i nostalgija možda nisu najbolji recept za uspjeh, barem ne onakav kakav je postigao original. Brandon Routh nakon ovoga je malo krivudao uokolo, odigrao je i Dylan Doga, još jednog stripovskog lika (film je željeznička nesreća, ali on je bio dobar) a u zadnje vrijeme (opet) igra junaka iz stripa; Raya Palmera aka Atom. I, zanimljivo, u seriji Arrow, gdje se pojavljuje, bilo je čak dvije reference na Supermana (to je ptica, to je avion…. to je Ray) i ono poznato ”upravljanje” rukama dok leti, i ti gegovi impresivno pokazuju da je Routh u godinama kad bi mu uloga Supermana legla bolje nego u Povratku. No, život ide dalje, tako i filmski biznis. Ako ste nostalgičari, pogledajte verzije s Christopherom Reevom, ako volite malo modernije stvari, pogledajte ovaj ”nastavak”, nećete promašiti ni u jednom slučaju. Samo što možda nećete biti previše zadovoljni, ali to ostavljam vama na odluku.

Richard_White_Superman_Returns_001 superman_returns_08 superman_returns_13 Superman-Returns-superman-returns-8693475-1400-2100 SD-1067r SD-5425r

superman_returns_09 superman_returns_11 superman_returns_14 superman_returns_22

SD-727 SR-FX-001r SD-12332r