Superman Returns (2006)

Posted: Svibanj 4, 2015 in Fantasy, Richard Donner, Science Fiction, Strip Ekranizacija

02_poster 853TTF4H51HH0003 sronesheet021nl Superman Returns Superman_Returns_poster_ver_2_by_sonLUC superman_returns_ver8_xlg

IMDb

Trailer

 

Nema par dana kako se (konačno) pojavio dugo očekivani trailer (više kao neka navlakuša) za budući superhero spektakl Superman vs Batman i svijet ne prestaje govoriti o tome. Doduše, trailer se pojavio malo prije reda, dan ranije je ”slučajno” procurio u otvoreni svijet pa su čelnici WB-a bili prisiljeni pustiti cijelu verziju, ali nije bitno to već ono što se moglo vidjeti u toj minuti i kusur vremena. A vidjelo se ništa, iskreno, malo priče, malo Supesa, malo Batsa i, kao netko tko je privržen ovom prvom od stvarno malih nogu, nije me nešto posebno impresioniralo pokazano. Mislim, vjerujem da će to biti film teške kategorije, da će zaraditi jezivo ozbiljne novce, da će ispasti poligon za lansiranje novih projekata (Aquaman, Wonder Woman, The Flash…) i vjerujem da će neki novi klinci opasno uživati u svemu tome, ali za mene osobno cijeli taj projekt djeluje kao još jedna partija prepišavanja s konkurentskim Marvelom oko toga koji ima većeg i tko će više, jače i mnogobrojnije. Cijeli taj biznis kao da najmanje veze ima sa samim stripovima. Nije da me to posebno iznenađuje, već je prethodnik bio potpuno izvan tračnica te je Man of Steel bio više ”idemo raditi film o Supermanu po principu Christophera Nolana” nego što je bio film o Supermanu kao takvom. Da, već očekujem da me se prozove nostalgičarem, nikako ne bi bio prvi put, ali kad odrastete na jednoj viziji, teško se prebaciti na drugu, pogotovo onda kad se zna da je ta vizija nastala pod utjecajem druge, nastale za potrebe potpuno drugačijeg lika. Za Batmana su tamni tonovi sasvim prikladni, ta čovjek nosi traume cijeli život, psihički je stabilan kao nitroglicerin, oblači su u crno i djeluje po mraku, tamni tonovi dolaze s teritorijem, ali Superman je oduvijek bio pozitiva. OK, znam da ima i on svoju mračniju stranu, barem što se tiče stripova, no filmski svijet je oduvijek uspijevao pronaći pravi omjer zabave i dobrog filma (čak i onaj krš i lom od Supermana 4 ima poneki trenutak… samo poneki). No, dobro, to je zato što je u svom rezimeu imao dva više nego odlična filma. Superman: The Movie iz 1979 Richarda Donnera postigao je nešto nemoguće; prenio je duh tog junaka na veliki ekran i sve to spojio s dobrim efektima i primamljivim izvedbama glavnih glumaca. Njegov nastavak, Superman 2, imao je nekih problemčića (Donner je otpušten, drugi redatelj je radio pola filma) ali čak je i uz to uspio ispasti više nego solidan uradak koji je u priču uveo i malo pirotehnike, najavljujući budućnost takvih projekata (mislim, stavno budućnost jer Batman Tima Burtona doći će tek kojih 7-8 godina kasnije). Nakon spomenutog fijaska Superman 4, Clark Kent odlazi u mirovinu. Kolega Dragonrage, supatnik po blogerskom peru, nedavno je najavio kako će uskoro izaći zgodan dokumentarac o tome kako se serijal planirao oživjeti u, idemo reći čudnom pa kud puklo da puklo, projektu gdje je čovjeka od čelik trebao glumiti Nicholas Cage. Još uvijek se premišljam koliko bi to bio dobar projekt jer stari Nick, koliko god bio dobar kao nestabilni Castor Troy, nikako nije za ulogu Supesa. To je bilo, pa propalo i od onda je cijela priča u limbu odgađanja. Sve dok se Brian Singer nije prihvatio cijele priče oko ponovnog oživljavanja popularnog lika. On je to i napravio. Film je izašao, zaradio i doživio neslavnu sudbinu svih ostalih projekata koji su bili zamišljeni za puno veće stvari, kao, recimo, teško zgrtanje novaca na blagajnama. No, o tom potom. Razlog zašto sam odlučio uopće nešto zapisati o ovom filmu jeste to što sam već zapisao riječ-dvije o starim verzijama, pa sam čak sjeo i zapisao dva-tri ne baš oduševljene o novom filmu, pa bi bilo stvarno lijepo od mene da nekako zaokružim cijelu priču komentarom i o ovom nastavku i zato što sam medijske pažnje željno piskaralo, pa se šlepam na val zanimanja koje ovih dana (opet) podiže čovjek u plavim tajicama.

Zanimljiv je pristup u dizajniranju priče ovog nastavka, zanimljiv barem za ono vrijeme jer se čini ziheraškim. Naime, odlučeno je da će Povratak u cijelosti negirati postojanje trećeg i četvrtog dijela starog serijala te će direktno nadovezivati na prva dva dijela, napravljena rukom Richarda Donnera. Djelovalo je kao marketinški potez usmjeren na kvalitetnije dijelove starog serijala i ovih dana je isti napravio puno jači odjek jer će i Alien 5 napraviti istu stvar, u potpunosti negirati postojanje 3 i 4 dijela poznate franšize. Tako da ovdje, u Supermenovom Povratku, upoznajemo svijet bez Supermana. Prošlo je pet godina otkako je nestao s radara, doslovno, i otišao vrag zna gdje. Lois Lane se udala, rodila klinca i napisala okrutan članak o tome zašto svijetu nije potreban Supes., Lex Luthor dadilja stare babe i grebe se za njihova nasljedstva. Stvari su postale… svakodnevne i nezanimljive. Otišavši natrag do Kriptona, ili onog što je od njega ostalo, i vrativši se, Clark muku muči kako se vratiti natrag u svoju rutinu, raditi balans između maske i svojeg pravog ja, no ne treba previše da stvari opet postanu zeznute. Prvo, Lois će (opet) upasti u probleme, pa će joj biti potrebno spašavanje, a nakon što svima postane jasno kako se The Man vratio, Lex će pokrenuti još jedan svoj genijalno megalomanski plan kako se riješiti vječnog protivnika, koji će, naravno uključivati puno razaranja i brzinskog spašavanja. A između toga će se nakupiti i ljubavnih problema, pa emocioanlnih problema… svakojakih problema koji će našeg junaka staviti u ionako kompliciranu poziciju.

Za početak moram (opet) naglasiti kako sam odrastao na Supermanu, starim filmovima (barem prva dva) i da nisam baš previše objektivan po tom pitanju, ali da nemam problema naglasiti što je dobro u tim filmovima, kao i ovom novom, ali jednako tako reći i što u njima ne valja. Kad bih stavio Povratak u pravu perspektivu, on je nešto između nastavka i posvete starim filmovima, s tim da oba opisa funkcioniraju više-manje dobro. Prvo možda vrijedi krenuti od toga što nije baš uspjelo u tom pokušaju ponovnog oživlljavanja. Naravno, Chistopher Reeve nije bio u opciji da glumi, pa je trebalo pronaći adekvatnu zamjenu. Zaustavljanje, odmah prije nego shvatite nešto krivo. Brandon Routh kao novi Superman je jedan od najvećih aduta ovog filma, uloga mu leži kao salivena i uspješno ostavlja dojam dobrodušnosti kakvu Superman treba ostavljati kad je riječ o njegovu odnosu naspram ljudi (Henry Cavill ostavlja dojam izvanzemaljca, ne baš simpatičnog) a ima i potrebnu dozu šlampavosti kao Clark Kent. Doduše, vidi se da je uzor ponašanja bio Christopher Reeve, osnosno njegova izvedba, ali to ne smeta toliko koliko neutemeljena optužba da je Routh i njegov klon (Cavill izgledom izgleda točno kao njegov sin, što, zanimljivo nije nitko primjetio). No, premlad je. Da, to je ono što ne leži u priči baš najbolje. Lois Lane (Kate Bosworth) djeluje starije od njega, iskusnije i nikako kao zanimljiva djevojka koja bi privukla pažnju našeg junaka. Forsiranje na njihovoj emocionalnoj povezanosti aktivira kočnice u radnji i stvara teret gledatelju jer se iz aviona vidi da nisu kompatibilni. Da bi junak bio zanimljiv, treba mu još zanimljiviji negativac. Kevin Spacey jest zanimljiv, ali njegov Luthor baš i nije, ne previše. On je kombinacija izvedbe Gene Hackmana i dvorske lude, što ne funkcionira jer jednostavno nije opasan. I dok je komičarski takt funkcionirao u prva dva Supermana (iako je i tamo to zapinjalo, iskreno rečeno) ovdje je, u vremenu kad su negativci postali veliki, jaki i zli, to jednostavno zastarijelo. Film muku muči i s tempom, posebice u završnom dijelu gdje dolazi do repeticije scena i nepotrebnog razvlačenja ne baš posebno atraktivnog završnog sukoba Luthor/Superman. Balanas između emoivnih dijelova i akcije ozbiljno je izvan tračnica i u ostatku radnje, što ne znači nužno manu, ta i originalni Supermani su znali imati taj problem, samo što nije bio toliko izražen. S druge strane, Singer radi nekoliko stvarno odličnih stvari u ovom nastavku. Malo je teško nadmašiti scenu predstavljanja junaka u prvom Supermanu, pad helikoptera ulazi u filmsku povijest, ali pad aviona ima podjednaki intenzitet i točno pokazuje zašto ljudi uopće vole Supesa; lik je sav u tome da pomogne drugima. Ista stvar funkcionira dobro i kad Luthor pokrene svoj zli plan (iako poprilično besmisleni – nova zemlja+običan kamen=nula vrijednosti za prodaju) i kad posljedice udare Metropolis. Superman, kojega jedino kripton može baciti na koljena, ili neki negativac sličan njemu (da, General Zod svima pri dolazi na pamet) najbolje funkcionira u unim scenama gdje svojim daom sprečava prirodne katastrofe koje, u pravilu, djeluju bolje nego običan negativac. Netko je to trebao reći Snyderu, pa bi njegov Superman možda sravnio malo manje grada, a malo više ga pazio. Uglavnom, sve to funkcionira, ali završnica je ponavljajuća, pa čak i malo banalno jer Luthor kako ga Spacey glumi nije hladnokrvni ubojica, pa ka probode našeg junaka komadom kriptonita, publika je malo… u nemoj me jebat raspoloženju. Kad se sve to baci na jednu hrpu dobije se itekako gledljiv film, koji doduše malo muku s tempom, ali koji se spretno izvlači s dosta zanimljivih stvari. Da je omjer bio više usklađeniji i sporedni razrađeniji, tko zna, možda bi film bio i puno veći hit, ali ni ovako ne gubi previše u dopadljivosti. Osim, naravno, što ima duh Donnerovih originala, što je u ovom slučaju dvosjekli mač. Zarada je bila tolika da se pokazalo kako ljudi još uvijek vole dobrodušnijeg Supermana, dopadljivijeg, ali je isti koštao jezivih 270 milijuna dolara (pomalo je pitanje gdje je ta lova otišla jer film nije toliko spektakularan) i odmah se pokazalo da retro i nostalgija možda nisu najbolji recept za uspjeh, barem ne onakav kakav je postigao original. Brandon Routh nakon ovoga je malo krivudao uokolo, odigrao je i Dylan Doga, još jednog stripovskog lika (film je željeznička nesreća, ali on je bio dobar) a u zadnje vrijeme (opet) igra junaka iz stripa; Raya Palmera aka Atom. I, zanimljivo, u seriji Arrow, gdje se pojavljuje, bilo je čak dvije reference na Supermana (to je ptica, to je avion…. to je Ray) i ono poznato ”upravljanje” rukama dok leti, i ti gegovi impresivno pokazuju da je Routh u godinama kad bi mu uloga Supermana legla bolje nego u Povratku. No, život ide dalje, tako i filmski biznis. Ako ste nostalgičari, pogledajte verzije s Christopherom Reevom, ako volite malo modernije stvari, pogledajte ovaj ”nastavak”, nećete promašiti ni u jednom slučaju. Samo što možda nećete biti previše zadovoljni, ali to ostavljam vama na odluku.

Richard_White_Superman_Returns_001 superman_returns_08 superman_returns_13 Superman-Returns-superman-returns-8693475-1400-2100 SD-1067r SD-5425r

superman_returns_09 superman_returns_11 superman_returns_14 superman_returns_22

SD-727 SR-FX-001r SD-12332r

 

 

 

 

 

 

 

Oglasi
Komentari
  1. Deckard kaže:

    Nisam 😀 Linkan je u tekstu, ima čak i recka ovdje na blogu Donnerove dvojke.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s