Arhiva za Lipanj, 2015

The Iron Triangle (1989)

Posted: 28 lipnja, 2015 in Akcija, Drama, Ratni

6PpHcYuDBTMUCRWWb1JVqPRURPq 2072081020A.jpg~original The_Iron_Triangle_Movie_Poster jh iron triange

IMDb

Trailer

 

Amerikanci i Vijetnam. Jesu li vam postali dosadni? Ili vam je tema jako draga srcu, pa gledate sve čega se možete dokopati? Na stranu svi vaši osjećaji naspram teme, kad izgubite prvu bitku, onda to gadno boli. Kad izgubite cijeli rat i dobijete po pički k’o klinac od likova odjevenih u pidžame, to onda boli paklenski. Kako ste razvijena mašinerija koja bš ne uživa u porazima, radite sljedeću najbolju stvar; snimate filmove i pobjeđujete. Doduše, snimate generičke filmove gdje su Vijetkongovci na korak od sila tame i gdje amerikanci boje boj časni, ili, ako ste malo spretniji maher s kamerom, snimate poprilično realne stvari kojima kupite simpatije Akademije, ali ne baš i običnog puka. Tu sad mislim na Olivera Stonea, naravno, koji je snimio par tih izvikanih naslova i koji su ekčuli dobri, iako se u njima Vijetnam koristi tek kao okružje, a ne neko pravo mjesto. Egzotika na djelu. Onda imate čistu akciju koja kroz puškaranje na svjetlo izlači i neka stara, zaboravljena pitanja tipa gdje su ratni zarobljenici. Pa pošalju Chucka Norrisa da ih izvuče, ili, ako ste malo sretniji, Gene Hackmana. Onda, tu imamo i neke mutnije naslove, one koji nisu na listama dobrih stvari, ali bi ondje trebali biti jer su, pa, dobre, no njihov sadržaj je pomalo… politički nekorektan jer ne prodaju mantru kako je Vijetkong bio sedma sila pakla. Stvarno su rijetki, ali ih ima. Jedan od njih je Firebase Gloria, o kojemu sam već napisao par riječi. Naravno, nema ga na nijednoj važnijoj listi, a drugi je ovaj naslov. Htio sam ih još davnih dana spojiti zajedno, napraviti kao poveznicu, no nekako nisam imao vremena, pisao sam o drugim stvarima i sad, kad sam se malo predozirao novim stvarima, sjetih se da bih baš i mogao vratiti se na zamišljeno. Ne zato što su to dva jedina filma u kojima se može pronaći neka objektivnost jer nisu, valjda, već zato što samo za njih znam. Hej, svi bi trebali biti svjesni svojih ograničenja, ukljućujući i mene. Zašto sad pišem o ovom filmu? Iskreno, zasitio sam se malo novije produkcije, pa sam prebirao po kartoteci što bi moglo biti zanimljivo. To sad ”zanimljivo” je subjektivan dojam, ali barem mogu zapisati par redaka i opravdati reputaciju bloga (i da ne budem medijska kučka koja piše samo o novijim filmovima9. Dakle, Vijetnam… o čemu je riječ.

Film je nastao po pisanoj riječi nepoznatog vojnika, ali ne američkog već suprotne strane. Znate, čekamo te mrski neprijatelju šema, i u njemu je riječ o povezanosti američkog vojnika i vojnika Vietkonga, jedan dođe u priliku da ubije prvog, pa se strane izmjene, i neprijatelji se počnu gledati drugačijim očima. Također, kroz sve to se vidi neki realni prikaz vojne američke mašinerije, njihove odluke, ali i suprotna strana te dolazi do popriličnog demistificiranja kako su jedni bili časni do neba (jer nisu) a drugi zli do kosti (jer nisu), s tim da je centralna priča o dva suprotstavljena vojnika koji su, igrom slučaja, postali povezani. Odmah ću upozoriti kako ovo nije naslov namjenjen širokoj publici jer u njemu nema nešto jako atraktivnih stvari; nema velikih glumačkih zvijezda, nema previše pirotehnike (iako ima nešto akcije, da zadovolji potrebe ratnog filma – ista je odrađena poprilično dobro) a nema ni propovjedanja svima koji vole slušati propovjedi o silama zla protiv kojih su se Amerikanci borili. Iako je priča temeljena na stvarnim zapisima (ustvari, tako ide reklama, nije sigurno koliko u tome ima prave istine) vidi se sve, više od onog jednostranog pogleda na cijelu priču. Ako vam se svidio Tje Letters from Iwo Jime od Eastwooda, onda bi vam ovo tematski moglo biti zanimljivo jer dijele neke sličnosti (i da ne govorim kako filmova koji pričaju suprotnu stranu ima malo na kapaljku) što Triangle čini rtnim filmom, ali zanimljivim ratnim filmom koji ima određenu širinu, čak i dubinu i gdje je spretno zaobiđena površna senazacionalnost (u nedostatku boljeg opisa) ili, što bi bilo još gore, jeftina propaganda koja je u tim godinama bila itekako prisutna, tj. antiratna propaganda koju je promovirao upravo Oliver Stone.

Priču nose dva poznata lica. Beau Bridges (lika znate svakako) koji nikad nije postigao slavu brata Jeffa, ali koji je fer igrač na holivudskom nebu zbog svoje sposobnosti da odigra zanimljiv lik. Mislim, ja tipa volim gledati, ima puno opušteniji nastup nego brat mu, a ovdje mu je sve sjelo dobro kao budali šamar jer njegov je vojnik pomalo jednostavan tip, prostodušan i neopterećen tipičnim traumama kakve se obično pripisuju ama baš svakom vojniku koji je kročio u Vijetnam. Drugo poznato lice je ono od Haing S. Ngora, glumca koji je za svoju debitansku ulogu u The Killing Fields pokupio Oscara, a kroz kojega vidimo vijetnamsku stranu priče, onu zapovjednu. Njih dva, iako poznati, nisu toliko poznati da bi zasjenili cijeli film, ali pružaju malo glumačkog kredibiliteta potrebnog da se cijela stvar ne bi baš odmah otpisala kao amaterska. Tehnički… pa, tehnički je na razini, Vijetnam djeluje kao da je riječ o Vijetnamu (iako to nije Vijetnam u filmu) i pokriva dovoljno toga da ga se ne može nazvati ograničenim ili skučenim (čitaj – vidljivo snimljenim u studiju) pa mu je i to jedan od pluseva, ali muči muku pomalo s tempom jer malo veća brzina ne bi naškodila, malo više dinamike među likovima, tj. Usprkos tome, ovo je film poštenih namjera i poštene isporuke, no nije baš nešto posebno pamtljiv s druge strane, pa ne iznenađuje da se ne nalazi na nekim važnijim listama naslova koji govore o tom ratu, ali malo je i namjerno marginaliziran jer je ne slijedi liniju vodilju kako se o istom tom ratu moraju snimati drugačije stvari, čitaj šablonizirane. Ako ga negdje uspijete dobaviti, što je pak priča za sebe (ja ga imam na VHS-u) potrošeno vrijeme neće biti bačeno, što je pak dobra stvar kod ovakvih naslova. Sve ostalo ovisi o vašim ukusima.

08648dea-894a-44ab-ab89-2496ff33c621 2041749,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2041751,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2041752,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

2041750,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2041753,sXy+Cp1KtcFE+FM2+lEjuyDEH6DD_oyCWtvBRGXUMlh4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== tit1 tit2 tit3

 

San Andreas (2015)

Posted: 15 lipnja, 2015 in Avantura, Katastrofa

san_andreas.0 san_andreas_ver3_xlg sanandreas san-andreas-poster

IMDb

Trailer

 

Mrzim ljeto. Ali, stvarno ga mrzim. Vrućine, visoke temperature, stalna televizijska upozorenja da ne hodate po jakom suncu (ljudi su toliko glupi te ih treba stalno upozoravati na to) vesela lica televizijskih voditelja koji najavljuju dotok turista (najbolja sezona od prošle sezone)… sve to me doslovno ubija efikasnije nego nekakva solarna baklja koja bi bacila svijet u kameno doba. Naravno, tu je i ono poznato real life sranje; posao, rad za mrzovoljnog šefa (koji broji lovu za odlazak na more dok vi čuvate utvrdu) krediti, dugovi i kamatari koji vam dišu za vratom. Život je lijep i sva ostala narodna mudrost. No, ima tu i dobra strana. Ljeto je vrijeme kad se puštaju ljetni blockbusteri (volim ubacivati ove english nazive, ispadam sofisticiraniji nego stvarno jesam) i kad možete otići u ugodno rashlađeno kino, papati veliko pakovanje kokica i na dva sata zaboraviti što vas čeka izvan zamračene dvorane. Nakon što izađete van, onda možete zaboraviti i to što ste gledali jer… pa takva je i kvaliteta. Oh, ne shvatite me krivo, ima stvarno pametnih stvari za pogledati na repertoaru, ali već kad idem u kino, i platim preskupu kartu, želim vidjeti kako se stvari razlijeću u parapamčad. Za ostale, kvalitetnije stvari, jel’te, imam internet i višak slobodnog vremena, ali ako idem u kino… pa, želim vidjeti kako The Rock spašava ljude uokolo te kako se all mighty America raspada poradi prirodnih uzroka, a ne nabrijanih terorista koji uokolo vozaju aktivnu malu taktičnu nuklearku umjesto da je detoniraju prvom prilikom. No, da budem iskren, nisam išao u kino gledati Rocka i njegove kvadribicepse već sam išao jer sam poprilično slab na filmove katastrofe. Eto, svi imamo malu prljavu tajnu koje se (ne)sramimo i pošto već znam kako će biti puno zgražanja, puno negodovanja, puno ja-to-ne-bih-nikad-gledao(la) razmišljanja, ali, stvarno iz duše iskreno, jednostavno je prevruće da bih mario za to. Što se pak tiče samog žanra katastrofe, pa, njega volite ili ne, nema neke zlatne sredine. S obzirom da je San Andreas ispunio dva preuvjeta (pravi materijal za zamračeno kino i film je katastrofe) netko bi rekao da sam imao genijalno provedeno vrijeme. Nije baš toliko sjajno bilo, istini za volju, film je na trenutke glup da je to bolno za gledati, ali da je bio potpuni promašaj, to nije. Ta, ipak je u njemu The Rock, mislim, ne.

Šalu na stranu, razlog zašto sam ovo malo disaster čudo držao na oku bila je činjenica da rasjed San Andreas uistinu postoji i da je glavni uzrok zašto Kalifornija ima toliko potresa i zašto postoji otvoreni strah da bi jednog lijepog (ljetnog) dana mogao doći the big one i Nevadu pretvoriti u priobalno područje. Naravno, ekslopatacija stvarnih strahova stara je vijest, a potres je jednako zajebana situacija kao i poplava, a već dugo nije bilo nekog posebno jakog razaranje zemlje surfera i filmskih zvijezda, pa me zanimalo koliko će autori biti kreativni. Mislim, već sama činjenica da bi se jedan takav potres magnitude 9.5 po Richteru (ono, znam sve stručne nazive) mogao i dogoditi dovoljan je razlog da vam proradi morbidna znatiželja. Ipak, da ne bude kako potres ne može biti zanimljiva storije za filmaše, vrijedi pogledati i dva naslova iz iste branše tek toliko da dobijete osjećaj za temu. San Francisco (1936) odlična je drama s plejadom stare garniture poznatih glumaca koja razorni potres iz 1906 koristi kao vrhunac radnje. Tu je i famozni Earthquake (1974) koji je došao u prime time razdoblju (vidite kako spretno ubacujem te engleske nazive?) filmova katastrofe, s nimalo manje poznatom plejadom poznatih glumaca. Oba su dobra na svoj način, i oba su loša na svoj način, no njih pogledajte ili kao predjelo ili kao desert, pa neka vam San Andreas bude glavno jelo. Jer, ne znam ni odakle početi s dojmovima. To je jednostavno neozbiljan film, koji je svjestan toga da je neozbiljan film, što mu je pak određeni plus. Odmah po početku, kad TV ekipa prati posadu spasilačkog helikoptera na običnom zadatku, naš junak, u najboljoj maniri najskromnijeg čovjeka na svijetu kaže – Samo radim svoj posao, gospođo. Minutu kasnije od počne bacati isti taj helikopter lijevo-desno i spuštati ga u duboki kanjon tako efikasno da bi ga i Stipe Božić zaposlio u HGSS-u, gdje je pak zaglavio terenac s prikladno simpa next door američkom curom, koja je taj auto tamo parkirala čarolijom dostojnom Harry Pottera (naime, nigdje nema ceste) i spašavati je u maniri Sly Stallonea u akcijskom hitu Clifhanger. To je početak, stvari vam odmah postanu kristalno jasne, ovdje neće biti dramaturških razgovora kao u San Franciscu, niti muke preživljavanja kao u Earthquakeu; ovdje će biti orgija specijalnih efekata i junački nastup našeg junaka. O, Andreas prati obazac starih filmova katastrofe, imamo nekoliko razadvojenih likova i njihov kut gledanja, ali to je više kao narativna struktora da se pokaže što više razaranja nego što služi u svrhu neke radnje kojom bi nas približila likovima.

Pretpostavljam da očekujete debeli patriotizam i ho-ruk govore naših junaka. Prvoga baš i nema, iznenađujuće, drugoga isto tako baš i nema, opet iznenađujuće, ali pojavi se koji bljesak takvih stvari. Likovi uvijek imaju vremena reći jedno drugom kako se vole i da će sve biti u redu (i to dok im zgrada pada na glavu – čak i jedan teretni brod) Klišeji? Sve čega se možete sjetiti. Grupa ljudi, ozbiljna katastrofa, junak bez mane (s daškom osobne tragedije) žena koja ga voli (ali se razvode) kćer koja ih oboje voli bezuvjetno, razaranje svega što je fizički moguće (čak i nemoguće), prepreka kao u priči kojoj nema kraja, i tako dalje i tako dalje. Likovi su simpa. Ne zato što jesu simpa, oni su kartonski obrazac klišeja viđenih već sto puta već zato što ih glume simpa glumci. Dwayne Johnson možda djeluje kao trokrilni ormar, ali meni je lik faca, jebiga, možda je u stvarnosti najveći šupak, ali na ekranu djeluje kao kullerski koji ima ponašanje običnog tipa. Ah, Carla Guggino, tu neću ništa ni reći. Ugodna oku, ugodna uhu i izgleda jako dobro, te je veliki plus što nije previše razvikana velika zvijezda. Ioan Gruffudd i Paul Giamatti potpuno su neiskorišteni (Giamatti još i ima zadovoljavajuću ulogu, koliko-toliko) i, eto, popunjavaju ekran. Efekti su… pa, idemo reći pretjerani. Mislim, to je doslovno orgija specijalnih efekata, neki djeluju cool, neki nimalo (pretjerani tsunami val) i to vam je princip – nek se sve nosi dovraga, idemo se zajebavati i rušiti sve što možemo. Upravo taj štih debelog pretjerivanja ima neke simpatičnosti jer naglašava koliko je ovo neozbiljan film, ali simpatičnost ima i ograničeni rok trajanja jer to pretjerivanje zna doći i jako blizu opasno neugodne iritacije. U gruboj osnovi, ovo je gledljiv film, ali za jednokratno gledanje (možda i dva – da ga pogledate doma kad izađe na netu) i svakako neće ući u vrh filmova katastrofe (tamo ionako već poduže čami The Towering Inferno) ali nalazi se u dobrom društvu sličnih, glasnih, bučnih, nabrijanih i onih gdje logika baš nije najuočljivija stvar (Twister mi prvi pada na pamet) i svakako vrijedi pogledati ga u kinu. No, ja volim gledati takve stvari, da mi slušni bubnjići vibriraju još koji dan nakog gledanja (novi Mad Max mi je u tom rangu) pa ovo nikako nemojte shvatiti kao iskrenu preporuku već onako, za probrane gledatelje koji se ne srame reći jasno i glasno – da, mi gledamo ovako popcorn budalaštine.

7605064,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7643740,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735594,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735596,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735608,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735610,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735627,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735677,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== maxresdefault San-Andreas-2015-Movie-Images san-andreas-2015-movie-wallpaper

 

 

 


12298 gfZDSGUhtyEcGpfkgIDyPtKJKZ1 uXAQ4WWmSz89WSusYFzXi7yQ6S3

IMDb

Trailer

 

Samovoljni pojedinci koji riješavaju stvari na svoj posebni način oduvijek su zanimljivi likovi za filmaše. Mogao bih sada baciti i jednu psihoanalizu takvog pristupa karakterizaciji (iako je književni svijet više moja domena nego filmski) ali uglavnom bi se svodilo na nekoliko stvari. A) Takvi junaci pružaju puno prostora za igranje. Možete ih napraviti svakojakim i scenarij bi time (a odmah i film usputno) ili profitirao ili ne, lik bi vam bio zanimljiv zato što je takav ili bi vas jednostavno smarao svojom macho alpha pojavom. Zato je serija Justified postigla zavidan uspjeh. Rylan Givens čovjek je koji prvo puca, pa tek onda postavlja pitanja i to samo ako ostane netko da mu se pitanje može postaviti. B) Želite na papir (a time odmah i u film) staviti sve svoje maštarije kako ste pravi opaki bad ass lik s kojim se nitko ne želi i ne može zajebavati. Ovo je nezahvalan pristup, istini za volju rečeno, jer opaki jebači koji mogu apsolutno sve, od ubijanja negativaca, hakiranja najmodernije satelitsko-komunikakcijskog sustava i ševe svega što nosi suknju nisu zanimljivi (to ionako može raditi samo James Bond jer on zna kako se to radi) pa roman (a ujedno i film) djeluju kao fantazija nastala u umu zaigranog petogodišnjaka. I C) želite na kreativan način odati počast nekim bivšim i dobrim starim vremenima kad se žandari nisu zamarali s čitanjem Miranda prava osumnjičenicima već su ih jednostavno mlatili dokovi ne bi priznali. Kako rekoh, dobra stara vremena, bilo je puno manje silovatelja i pedofila koji su šetali uokolo, no nostalgiju na stranu (i neka moja radiklana razmišljanja) vraćamo se filmskom svijetu. Kako sam u zadnje vrijeme bio podosta u svijetu poznatog, dobrog i kultnog, da se malo vratim natrag na osnove bloga; nešto zanimljivo, ako ne već i potpuno nepoznato. Ovo je film za nedjeljno poslijepodne, može proći i za neko neobavezno filmsko veče, tj. ako preferirate B filmove koji se uspiju izdignuti stepenicu-dvije iznad svog statusa. Ovome je to uspjelo, ali ne zato što je baš toliko dobar (jer nije) već zato što u njemu ima par poznatih glumačkih faca koji čak znaju i glumiti, te ponešto onog entuzijazma tipičnog za ovakve uratke jer možete nabaciti cice, guze, auto-potjere, lik s uzijem i tako to, i još se izvući s tim. A, tko zna, možda vas čak podsjeti i na neke druge, podjedanko blesave, ali zabavne naslove.

Dakle, Teksas. Dom hrabrih i zajebanih, kako se predstavljaju, a Savezni šerif Cole je sve ono što moderni teksaški rangeri ne žele u svojim redovima; rasist, šovinist, apsolutni bad ass lik starog kova koji radije voli ubiti sumnjivca nego se zajebavati s papirologijom. Prilikom rješavanja talačke krize u crkvi punoj ljudi (to je, naravno, prvo mjesto gdje će okorijeli kriminalci doći) dolazi do rasula, sveopćeg. Mweci lete, ljudi pogibaju, a negativci uspiju pobjeći. Doznavši kako su isti zbrisali na lijepu sunčanu Floridu, Cole će krenuti za njima jer on je jednostavno tip koji stvari mora završiti po svom ili nikako. Kada takav dođe u lijepi sunčani Miami kako bi sredio teškog dilera drogom, pa otprilike znate kako će sve to završiti. Vrata će se rušiti, meci će letjeti, glave će se razbijati; sve kao iz priručnika kako napraviti pošteni B film. Sve bi to puno, puno lošije da našeg vrlog junaka ne igra Scott Glenn, stvarno poznata glumačka faca koja i od lošeg filma može napraviti nešto probavljivo. No, Posljednji Šerif (i to vam pišem čitajući prijevod s VHS-a kojeg još uvijek imam) bućkuriš je svega i vrijeme uz njega prolazi poprilično bezbolno. Naravno, ako ste kalibrirani na ponšto drugačije, film kao umjetnost, možda, onda vam moram reći da čitate stvarno pogrešan tekst. Ovo je više… ekvivalent hot-dogu, pogledate, zabavan je dok traje, ali već ga idući dan zaboravljate.

No, to ne znači da je film isprazan i sveden na gomilu klišeja (ustvari jest, ali kod mene je čaša uvijek polupuna) već je i poprilično zabavan. Ne zabavan u smislu da ćete se kidati od smijeha, ali bit će vam zanimljivo vidjeti koliko je toga ugurano u sve to, a i kolika je razina arhaičnosti samog glavnog lika, steknete dojam da su pokupili svaki božji klišej koji postoji i stavili ga u njegova usta. No, začudo, Cole nije odbojan lik već zabavan, ona vrsta koja se gledatelju uvuče pod kožu i samo čekati da vidite što će sljedeće izvaliti i koliko će politički nekorektan ispasti. S druge strane, William Forsythe, poznati zlica gomile filmova, je jednostavno stvarno već viđena gomila klišeja; diler, opasan, pretjeran u svakom božijem smislu i, kao trešnja na vrhu, ima jak lažan španjolski (možda meksički) naglasak ako i priliči pravom el hefeu. Akcija je poprilično fer napravljena, što je još edan zadovoljavajući aspekt cijele priče, ali da ima neke spektakularnosti (tipa da nešto leti u zrak i prkosi zakonima gravitacije) nema. Cijela dopadljivost ovog filmića leži u njegovim glumcima, koji su nešto kao the best of the best B produkcije, verbalnom pretjerivanju u svakom mogućem smislu, provokacijama (što se nadovezuje na verbalno pretjrivanje) dok cijela radnja može proći tek toliko da film drži na okupu, te nekoliko korektno režiranih fajtova i ponešto zdrave fizičke akcije. O, da, može vas podsjetiti i na Eastwoodov Coogan’s Bluff zbog jako slične premise o čovjeku izvan svog područja u puno većem i modernijem okružju. Lagao bih kao pas kad bih rekao da bi izgubili jako puno kad ga ne bi pogledali (ne znam može li se uopće negdje i skinuti) jer ne gubite ništa, a čak ni ne dobivate, osim što možete lagano ubiti sat i pol vremena. Ja volim gledati Scott Glenna i kako čita telefosnki imenik, ali to sam ja. Vi izaberite sami.

1784599,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1784600,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== sluga-zakona-scene sluga-zakona-scene1

1784601,yclV0JryrnrrvfDuNO_NYRiSMlcozjyT5wpxP95fyX7LUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1784602,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ==