The Mechanic (1972)

Posted: Rujan 27, 2015 in Akcija, Charles Bronson, Thriler

54821a_lg.jpeg The Mechanic VHS box Mekanikeren 5f672af832b1f6ec654257e4d93bede9_4VnMqYOTCZaLz1nnS8LGWYyGyh5NI 10338268_776904325661569_5309234920580809372_n b56b7825d8b6fb2a91c7030dcfc5bc55533cbe9b

IMDb

Trailer

 

Kako zamišljate plaćene ubojice? Pretpostavljam da u stilu kako su profesionalni, nečujni, nevidljivi, uvježbani i opasni kao virus ebole. Hej, ne krivim vas, nisam ni ja bolji, plaćeni ubojice su po mistici tek stepenicu niže od ninji, a kako ponekad koriste istu obleku, i nema neke razlike. Stvarnost je pak drugačija. Obično neki zloglasni lik ispadne običan lik kojeg je tata malo previše šamarao, a mamica previše ignorirala i koji ima opasnih problema sa samim sobom. Ili su obični lajavci koji će vam uz kriglu hladnog ispričati sve od stoljeća sedmog, pa ako im povjerujete, pogreška je stvarno vaša. Srećom, filmovi i dalje podržavaju našu iluziju o njihovoj profesiji. Tako je kultni The Day of Jackal svojedobno popio ozbiljne kritike da kroz fikciju ustvari točno pokazuje kako netko može napraviti neke ilegalne stvari (novi identitet, prošvercati pljucu – bilo je to prije nego su vas na aerodromima skidali do gola i tražili da plešete na prstima – te da profesiju ubojica glorificira na neviđene razine) dok je rimejk samo popio ozbiljne kritike (kojeg ja ustvari jako volim gledati samo zbog scene gdje Willis s brčićima ala Mister Fulir raznese Jack Blacka – ne podnosim tipa) pošto je riječ o jednostavno glupom filmu. Idemo mi natrag u prošlost. Iako je originalni Dan Šakala debelo profitirao (a u tome ima udjel i popularni roman na kojemu je nastao) svega godinu dana ranije pojavio se još jedan kultni naslov koji je za naslovnog junaka imao istu osobu od profesije. Prije nego su sjeli i napravili ovaj film, napravili su zanimljiv vester imena Chato’s Land. Zanimljiv jer je debelo odudarao od klasične tradicije gdje John Wayne ušeta, lupi šalu-dvije, ispali metak-dva i spasi učiteljicu s fruzurom iz frizerskog salona (koji su, inače, bili dio svakog graničnog grada u danima Wild Westa). Taj vestern, o Apaču koji nemilosrdno ubija one koji su mu ubili ženu, djelovao je tek kao zagrijavanje za prave stvari. The Mechanic, a kruna te suradnje Michael Winner/Charles Bronson bio je (opet) kultni Death Wish. The Mechanic gotovo nastavlja tradiciju prethodnika; šutljivi tip koji nemilosrdno ubija one za koje mu plate da to naprave. Hej, Charles Bronson je mogao biti plaćeni ubojica da nije postao glumac i ovaj naslov je s razlogom kultni, no ne zato što je baš toliko dobar (doći ćemo i do mana) već zato što je, kao i slučaju Chatove Zemlje, imao poprilično originalnu priču i naprednu za svoje vrijeme, tko da ima nešto u onome kad kažu da su stara vremena bila i kreativnija. Donekle.

O čemu je riječ? Arthur Bishop je plaćeni ubojica, najbolji od svoje vrste. Tih, metodičan, ubojit i efikasan. Kada jednom prilikom upozna mladića imenom Stevea (ustvari mu ubije nekog bliskog) stvari krenu pomalo neočekivanim tokom. Dečko želi naučiti zanat i Bishop u dečku prepozna kvalitetu zbog koje mu odluči i pokazati kako se radi taj posao. Njih dva stvaraju čudan mentor-učenik odnos, odrađujući zadatke i polako shvaćajući da je neke stvari nemoguće naučiti, kao ni biti najbolji ako već postoji netko ispred tebe. Jedna zanimljiva stvar, ovaj film je (kao i gomiletina drugih) dobio svoj remake. Loš, ako ćemo iskreno. Bishopa je glumio Jason Statham i Bishop je redizajniran da odgovara njegovu kalupu; razbijač kojemu nema ravnog. Ben Foster je glumio njegovog mlađeg pomoćnika. Film je na kraju balade ispao prosječna i pomalo bezukusna akcija koja je s originalom dijelila imena i općenitu radnju, s time da su uspjeli zajebati sve što je u originalu valjalo. Što to, pitate vi. Likove. U originalu funkcioniraju savršeno. Da bi bio killer moraš imati pokoju žicu krivo spojenu, a da bi želio naučiti taj posao, moraš imati… ustvari ne moraš imati baš previše osjećaja. Biti psihopat je jako poželjna kvaliteta kod aplikacije za zapošljavanje. I tako Statham i Foster za svega dva dana buddy-buddy druženja rade vratolomije kakvih bi se posramio i Tom Cruise… ne bi baš išlo. I Foster djeluje kao psihopat bez osjećaja uvjerljivo koliko i ja kao Batman. Jan-Michael Vincent s druge strane je odradio fantastičan posao. On je kao Ted Bundy, ljepuškasti dečko koji iz lijepog lica nema emocija. U tandemu s Bronsonom, koji je njuška samo takva, oni imaju nevjerojatnu kemiju na ekranu. Njihov odnos ima sve što treba imati; intrigu, napetost i nelagodu. Sami kraj je pak priča za sebe, tko je gledao, zna o čemu pričam (tko nije – you’r shit out of luck – ovdje ne spoilamo dobre stvari) i funkcionira kao točka na i cijelog njihovog odnosa. Remake je, naravno, i to zeznuo, što me stvarno ne iznenađuje jer za takav kraj treba imati debela muda, ali filmovi sedamdesetih su bili i poznati po tome, pa tu nema nekih posebnih iznenađenja.

Problem leži u drugoj strani. Film ima akcije, ali nije baš najspretnije izvedena u nekim dijelovima. Drvena režija nije toliko problem koliko razvučenost u nekim segmentima (prvo što mi pada na pamet je dugačka potjera na motorima) što u konačnici dovodi do neuravnoteženog tempa. Iako Bronson i Vincent imaju karizmu i zanimljiv odnos na ekranu, može se primjetiti kako su im likovi, u suštini, neistraženi te sve što se prikazuje je površno (karakterne osobine – ništa dalje od onog što je potrebno za radnju) pa ako baš i niste veliki obožavatelj Bronsona, onda znate što možete očekivati od njegove izvedbe. Ipak, sve to ne kvari cjelinu kao takvu. Poluga ravnoteže balansira negdje po sredini, malo je riječ o likovima, ali malo više ipak na akciji, gdje se Winner snalazi, iako se može osjetiti, kako već rekoh, i ponešto staromodne drvenosti u režiranju takvih stvari. Kako je remake ispao poprilično bezukusan (a i nastavak je u pripremi – Bishop postaje neka vrsta Ethana Hunta) original je čak uspio zadržati šarm kroz sve ove godine i ne izgubiti baš previše na atraktivnosti, što otprilike znači da je nešto u njemu ipak dobro napravljeno. Uglavnom, rekoh vam sve bitno (i ponešto nebitnog) pa prosudite sami koliko u svemu tome ima prave privlačnosti i vrijedi li uistinu ono da su se nekad filmovi snimali s puno više takta nego danas. Ili je to samo zločesti urbani mit.

1752967,XMoQqcA0qHnwHmvpbVpf+JofBw0bj9graUS9_ucRR3iZ1YBpC4LAl0B08KlAs5+OoZ3mg1v7zmM6FT4OEYIxHQ== 1752968,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1752972,RpaoNGFs9lHvGki+MSbO5abNxW78tojG8F9rjcgfFiy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== c0414af8a86be5a47bcd46ba34a mechanic72_3 mechanic72_4 MV5BMTYxMzQ1MTkyNF5BMl5BanBnXkFtZTcwOTY3ODE1NA@@._V1_ 3e97eceb6bc2898df5bc32bb01a61125_1

 

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s