The Last Starfighter (1984)

Posted: Siječanj 12, 2016 in Avantura, Science Fiction

b7eff8a64b0c80cb0f4140514a605bcc last_starfighter_poster_01 the-last-starfighter-poster TheLastStarfighter-web

IMDb

Trailer

 

Danas su jako popularni young adult romani. Uzmite samo primjer The Hunger Games ili The Maze Runner trilogija (nikad mi nije bilo jasno zašto svi ti romani moraju biti striktno pisani kao trilogija) u kojima imate mlade (i lijepe i zgodne) junake koji se pronađu u nezgodnoj situaciji. Romani su pronašli svoju publiku, a potom i filmovi, zarađujući lijevo i desno po cijelom svijetu. I tako, posve slučajno gledam neke tako naslove (Goodreads mi je jedna omiljena postaja) i ponekad pratim malo komentare, rasprave i recenzije vezane uz slične naslove. I slučajno na jednom od tih tema naletim na zabavan post koji je govorio o filmovima nastalim po spomenutim romanima – naime, pita se korisnik kako su mladi mogli išta gledati u starim danima kad su filmovi bili samo za djecu i odrasle. Hmmmm. Načelno bih se mogao i složiti s time; 80-te su poznate po gomili danas kultnih dječijih filmova (The Goonies, Flight of The Navigator, Monster Squad) ali ipak ne treba reći da nije bilo ponešto i za malo stariju publiku samo zato što ne znate da postoje takvi filmovi. Kao i sve ostalo, young adult nije počeo s Igrama Gladi, niti je to neka novina. Doduše, terminologija je malo jače precizirana, ali filmovi slične tematike snimali su se i prije nego su postali dio pomodnog trenda i konzumerska senzacija. Posljednji zvijezdani ratnik film je koji prati određenu liniju radnje; mlad dečko, trenutačno živi u nekoj zabiti, osjeća se podcjenjeno i daljni tijek događaja ga, naravno smjesti, u sami cenar zbivanja – spašavanje cijelog planeta, recimo samo primjera radi. Takav opis ga smješta u kategoriju predvidljivih uradaka, ali u vrijeme kad se pojavio imao je određenu svježinu zahvaljajući činjenici da je jedan od prvih predstavnika SF žanra namjenjenog ne samo za klince ili baš za odrasle. Rekavši to, da odmah nadovežem kako nemam neka sentimentalna sjećanja vezana uz njega, gledao sam par puta u devedesetima jer sam ga imao na VHS-u, ali nekako sam s godinama u prolasku u potpunosti zaboravio na njega sve dok nisam slučajno naletio na trailer. Pa sam ga pogledao još jednom. Pa sam onda bacio pogled na neke stvari oko njega. Pa sam odlučio sjesti i nešto zapisati. Mislim, već dugo nisam, a tu se ima ponešto zanimljivog za reći. To je ona vrsta filmova koja se doslovno provuče nenajavljena ispod radara i stekne kultni status koji ga nastavi pratiti do dana današnjeg. Što je simpatično. Nikako znak kvalitete, ali je simpatično.

Naš zvjezdani ratnik je ustvari Alex, klinac koji živi u nekakvom kamp-prikolice naselju, koji sanja o odlasku, koji ima jako zgodnu djevojku (nema ljubavnih trokuta tipičnih za ove pomodne pizdarije) i koji je svjestan toga da je običan, prosječan i da će vjerojatno do kraja života popravljati bakicama u kampu kutije s osiguračima za struju. No, kako to već ide, ništa od toga jer naš mladi junak opako je dobar u igranju neke svemirske igrice i kad postigne nezapamćeno visok rezultat, stvari kreću zanimljivim smjerom; igrica je ustvari regrutacijsko sredstvo i naš junak završi u svemiru, kao odabrani pilot elitne jedinice koja mora obraniti nekoga od nečega zlog (imena potpuno nevažna, dovoljno je da znate kako su jedni pozitivci, a drugi nisu). Alex, suprotno očekivanjima, to ne želi napraviti, iznenađenje, iznenađenje, već se želi vratiti doma i nastaviti živjeti svoj beznačajni i dosadni život izvan cijele te intergalaktičke zbrke. Pa, barem dok ne shvati da ne može vježati od izazova te da mora napraviti korak naprijed i preuzeti odgovornost i postati ono što svi vide u njemu – zvjezdani ratnik. Koji je, samo da se da malo pritiska, i posljednji.

Prvo mali info-dump, kako se to veli među nama piscima. Posljednji… je jedan od prvih filmova koji je za vizualizaciju scenarija koristio CGI (drugi bijaše Tron) tehnologiju. Jako malo maketa i minijatura, jako malo. To je jedan od razloga zašto je film danas malo loše ostario od sebi sličnih srodnika jer, iako je to onda bio posljednji krik tehnologije, danas djeluje fora, ali ipak u rangu polaroid-tehnologije. Gledljivo, ali s jako uočljivim manama. Cijeli je film jako dobar primjer kad film prati puno bolji status nego što ga ustvari i zaslužuje. To zvuči malo okrutno, ali to ne umanjuje činjenicu da to jest tako. Njegov kultni status je opravdan, samo što to nije tako dobar film kako se obično govori da jest. Spašava ga činjenica da je bio originalan u svoje vrijeme, tj. ideja o tome da se upotrijebi igrica kao sredstvo za regrutaciju mladih novaka, a sama ideja je danas još aktualnija jer osim dobrih simulaciijskih programa koji se upotrebljavaju za svašta, igrice se jednako tako okrivljavaju da su krive za gomilu psiho-napada koje naprave sjebani klinci puškarajući po srednjim školama. Pomažu mu i sporedni kreativni detalji koji su dovedeni skoro pa u pravu ravnotežu; film sam sebe ne shvaća previše ozbiljno (uvijek dobra stvar) ali nikad ne prelazi granicu i ne odlazi u parodiju (uvijek dobra stvar) te je lagano gledljiv, iako je sama radnja poprilično banalna i ravna. Nick Castle, srednja kategorija redatelja i kućni frend od Johna Carpentera (glumio je Michaela Myersa u originalnom Halloween filmu) nadosnimio je dosta komičnih scena jer je publika dobro reagirala na njih i tu je također napravio korektan posao. Ono što se osjeti u filmu je upotreba spielbergovštine; simpa susjedstvo, simpa klinci, simpa malo životno okružje, što je također lako gledljiva stvar, a ne može mu se poreći ni da ima onu vibru dječijih avantura i zaigranost kakvu smo svi kao klinci osjetili u mlađim danima. Sve to stoji. Ono što je mana jeste da film nema baš dobar ritam. Malo razvlači stvari, pa ih onda na kraju ubrzava, a sami efekti, iako napredni za svoje vrijeme, nisu uspjeli ostaviti dobar dojam na neke od završnih scena. Tome vrijedi pridodati i da su glavni glumci simpa družina, ali pomalo ravna i s jako malo osobnosti (Lance Quest je veteran Halloween serijala kao i redatelj Castle) što ugrubo znači da su gledljivi, da imaju dosta kemije, ali da na kraju balade ne ostaju u prevelikom sjećanju (to je jedino Robertu Prestonu pošlo za rukom, kojemu je to, ironično, bila posljednja uloga). Film je pomalo precjenjen, istina, ali je zadržao neki šarm 80-ih i uglavnom je gledljivo i simpatično djelce koje ima svojih trenutaka i u kojem možete osjetiti da je bila važnija zaigranost te zabavljanje gledatelja nego neka kruta ozbiljnost.

laststarfighter screenshot-lrg-26 starfighter-crowd IMG_0871

800_last_starfighter_blu-ray6 large_last_starfighter_blu-ray4 the-last-starfighter_still10 large_last_starfighter_blu-ray4

800_last_starfighter_blu-ray6 IMG_0871 large_last_starfighter_blu-ray4 laststarfighter

 

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s