Arhiva za Lipanj, 2016


independence_day__resurgence_poster_by_sahinduezguen-d901dsm Independence-Day-Resurgence-London-poster Independence-Day-Resurgence-new-poster-03 independence-day-resurgence-poster-new-york static.srcdn_.comslirw1215-h1772-q90-c12151772wp-contentuploadsIndependence-Day-Resurgence-Singapore-poster-a22268deeaee8e42ffacfdf60858dfe3584820ef independence-day-film-nestandard1

IMDb

Trailer

Prije nekoliko godina imali smo val penzionera koji u život vraćaju svoje najpoznatije likove. Tako je Bruce Willis ponovo umirao muški, Sylveser Stallone boksao zadnji meč i vodio zadnji rat, Harrison Ford lovio zadnju avanturu (i još jednom glumio intergalaktičkog krijumčara). Iako možda na prvu zvuči smiješno, većina spomenutih filmova funkcionirala je bolje od očekivanog (OK, zadnji Indiana bio je pomalo… izvan tračnica dok je zadnji Die Hard bio malo puno izvan tračnica) te su i kritičari i publika bili više manje zadovoljni. Pa sa u međuvremeno naslagalo toliko superherojskih filmova da su ih ljudi prestali brojati, a SF kao takav živio je kroz Star Trek ili Star Wars reboot odnosno nastavke. To govorim uglavnom za onu supertešku kategoriju, gdje se novci bacaju kao riža na vjenčanju, a uspjeh je došao što zbog nekih novih klinaca, što zbog nekih puno starijih klinaca i debelog osjećaja nostalgije koji je postao novi izgovo producentima da snimaju nove filmove o starim ekipama. Pa kad je netko upitao; što bi mogli napraviti novoga netko je rekao – nastavak ET-a! Spielberg se oglasio i rekao da će polomiti noge svakome tko dirne njegov film (Liam Nesson je prenio poruku s onim imam poseban set vještina glasom) tako da se potraga nastavila. Pa smo dobili Jurassic World. Iako je kritika taj film uglavnom mrzila, publici se poprilično svidio (to govorim zato što je zaradio jaaaaako puno zelembaća), da bi onda netko rekao, jebiga, idemo napraviti nastavak Dana Nezavisnosti. Ljudi vole taj film, pa imamo osiguran taj nostalgija štimung, imamo nove i bolje efekte, a i stari glumci su još uvijek živi, pa mogu snimati. Stvari su mogle pokrenute. Ako mislite da je Jurski Svijet spomenut tek tako, ova dva filma imaju puno jaču povezanost nego se to čini na prvi pogled. Originalni Jurassic Park bio je par godina najgledaniji film na kugli zemaljskoj. Jedini koji mu je došao blizu i zauzeo (onda) drugo mjesto bio je upravo originalni Independence Day. I, da, u oba je glumio Jeff Goldblum, ali to je već sporedna stvar. Roland Emmerich tako je nakratko bio prozvan novim Spielbergom, ali ta je usporedba kratko trajala (sad se u istoj rečenici više spominju on i Michael Bay). I dok je Spielberg svoje dinosaure prepustio drugim kreativnim snagama (ostavši samo na mjestu producenta) Emmerich je odlučio napraviti sve osobno; napisati stvar, režirati i producirati, što je simpa, čovjek je želio imati sve pod kontrolom. A i očekivanja su bila poprilično velika. Kako rekoh, originalni Dan Nezavisnosti danas je stekao kultni staus, to je stvarno fin komad science fiction filma koji funkcionira i danas, usprkos, što bi rekli neki današnji klinci, praktičnim specijalnim efektima. Nastavak… pa teško da će doseći slavu prethodnika, ali ipak je uspio ostati na dobrom putu… donekle.

Dakle, stvari izgledaju dobro. 20 godina nakon što je alienska armada zamalo izbrisala ljudski rod, svijet je postao poveća utopija, gdje su ljudi zaboravili na sitne razmjerice, gdje nema ratova (iako još postoje war lordovi…) i gdje se svi drže za ruke i pjevaju kumba-ja pokraj logorske vatrice. Naravno, takvo stanje neće potrajati. Na obzoru se pojavljuje nova prijetnja, a kad kažem na obzoru, mislim na to da nova prijetnja jest obzor. Novi brod prekriva naš mali planet skoro u cijelosti, a ovaj put došla je evil space bitch osobno da sredi stvari (nikad ne šalji podanike da naprave posao jer ga oni neće napraviti) i zbriše naš planet iz sunčevog sustava. Zemlja je ovaj put spremnija, tehnologija je napredovala, imamo mlade snage u pripremi… i opet dobijemo po piksli. Kako veli bivši predsjednik Whitmore – Nikad nismo imali šanse. No, dobro, odmah doda i to da ni zadnji put nismo imali šanse, pa je nekako ispalo dobro. Ovaj put mlade snage moraju raditi sa starim veteranima jer, pa stvar je globalna, ako zajebu, nema nas. I minute otkucavaju, zla svemirska kučka ima još nekih planova osim brisanja našeg planeta, a i vrijeme je da se pojave neki novi junaci, neki koji nisu spremni za mirovinu. Dakle, stvari izgledaju dobro. Prvo su na popisu skoro svi sudionici originalnog filma, ukljućujući i mali cameo veterana Roberta Loggie kao Generala Graya, osim Will Smitha, koji je rekao ne snimanju jer nije dobio mucho dinero za svoj nastup. Pa su njega otpisali. Mrtav, idemo dalje. Tako je tu Jeff Goldblum, Bill Pullman, Vivica A. Fox i Brent Spinner. Data je ovaj put u…hm, ludom izdanju, ali nisu ni ostali likovi bolji. To je banda koju poznajemo iz prvog filma i koju je publika zavoljela (iako sam jebeno nadrkan što su Vivici dali tako malo minuta na ekranu) i koje je lijepo vidjeti jer guraju taj nostalgičarski đir. Nova ekipa…pa, Liam Hemsworth je jedino ime koje bi vam nešto moglo značiti, možda i ono od Jessie T. Ushera. Ostali… mladi, lijepi, znate već, da popune kadar. I, opet, stvari su izgledale dobro sve dok film nije završio, pa se neočekivano shvati da stvari ipak ne izgledaju tako dobro.

Problemi počinju odmah po pojavi novog neprijatelja, zle svemirske kraljice (netko je gledao Aliense) jer se išlo po principu; veće, višlje, duže i teže. Novi brod (kao jednina) prekrije pola kugle zemaljske i pri tom izazove neviđeno razaranje. Što je OK. Jebeš aliensku invaziju ako ne rasturi par gradova i ne ubije par slatkih mačića, ali u svemu tome izostaje onaj VAU efekt koji je imao originalni film. Tu se stvari jednostavno… dogode. Drugi problem je što setome pridodalo jako puno pažnje, da se naglasi razlika između onih prvih i ovih drugih (aliena, jel’ te) te da su ovi puno zajebaniji. I to je OK, jebeš neprijatelja ako nije nadmoćniji u svemu, gdje je tu zabava. Drugi problem koji se počinju vidjeti jesu likovi sami. I dok su u originalu oni imali svaki svoj put koji ih je na kraju spojio u jednu veselu družinu, ovdje toga nema. Točnije, djeluje kao da Emmerich nije znao što bi s njima. Jer, s jedne strane su stare snage, a s druge su mlade. Stare snage, oni uglavnom ne rade ništa već teoriziraju dok mlade snage, pa, ne rade ništa osim što su tamo. Oni su grupa pilota koji nemaju nikakve karakterizacije (jedan je sin junaka Hillera, jedan je siroče koje je postalo Top Gun pilot, bla, bla, bla) i kad jednom krene akcije, uglavnom ostajemo ravnodušni na njihove sudbine. Kako na mladima svijet ostaje, tako je i Emmerich koncipirao film, što znači da je stara garda postala potpuno sporedna i predstavljena kroz neke bezvezne epizode (Judd Hirsch je pisac, Vivica je od striptizete postala doktorica – ou, hell, yes, u to sam odmah povjerovao) i jednako tako brzo odlaze u zaborav. Bill Pullman je od WASP Predsjednika, koji je održao jebeno dobar motivacijski govor, postao polu ludi djed, koji čak nanovo održi jedan mali govor, a onda obuče pilotsko odijelo i pokaže mladima kako se neke stvari rade. Recimo. Jedini koji su ovdje profitirali jesu Jeff Goldblum i William Fichtner (kojeg gotovim čak i da čita telefonski imenik – lik je jednostavno faca) kao zamjena za generala Graya pošto imaju najbolje scene i, recimo, najviše minuta što se tiče stare garde. Znači, glumci su poluiskorišteni. Najveći problem je što drugi dio filma ne ispunjava očekivanja koja postavlja prvi dio; kada naši junaci pobjede prva pomisao vam je; Stvarno? To je to? Od onolikog pumpanja adrenalina i rasturanja i dojma nepobjedivosti… nekoliko hitaca i stvar je riješena? (bez straha, nije baš tako jednostavno, ali stječe se dojam). Sada, vidim da sam otišao u popriličnu negativnost, da odmah velim kako je ovo ipak zabavan nastavak. Drži glavnu nit originalnog filma, humor je okej-iš, akcijske scene okej-iš, a lijepo je vidjeti i staru gardu. Također, ne komplicira puno. Akcija, akcija i akcija, uz kratke intervale popunjavanja rupa. Patetika je naizbježna (pomalo je iritantno što stari likovi nestau sa scene uz dozu patetike i plemenitog samožrtvovanja) dijalozi su na trenutke užasni (a znaju biti i urnebesni) i ima par deus ex machina rješenje (sveznajuća svemirska – kugla!) koji su trapavu ubačeni u radnju. Na kraju balade, film isporučje obećano, ima doslovce svega, ali konačni dojam je da sve to malo zbrzano, da je priča tu bila puno veća (za dva filma) pa kao da se netko uplašio da to neće proći, pa su brže-bolje sve upakirali da ima kakav-takav kraj. Gledljivo, na trenutke šarmantno, ali ipak daleko je to od šarma originala.

id4-gallery2 id4-gallery4 id4-gallery5 idrdavethom.0 Independence-Day-Resurgence-Movie-Wallpaper-10.0 independence-day-resurgence-new-trailer-0 Jeff-Goldblum-and-Liam-Hemsworth-in-Independence-Day-Resurgence screen_shot_2016-02-13_at_11.08.14_0 screen-shot-2016-04-22-at-10-55-24-am Jeff-Goldblum-Independence-Day-Resurgence

The Finest Hours (2016)

Posted: 12 lipnja, 2016 in Avantura, Drama

finest -hours PH-126009983 FinestHoursUSBluray The-Finest-Hours-Movie-Poster

 

IMDb

Trailer

 

 

Kada je primio obavijest da je veliki putnički brod u neprilici, kapetan Arthur Henry Rostron napravio je sljedeće: okrenuo je svoj brod, svu raspoloživu toplu vodu iskoristio za pokretanje kotlova te je praktički izbacio putnike iz kabina i počeo pripremati brod za primitak unesrećenih ljudi. Tek nakon toga je stao i upitao telegrafistu koji mu je donio SOS obavijest koliko je informacija u pitanju točna. Brod u nevolji bio je Titanic, a brod koji se odazvao njegovu pozivu u pomoć RMS Carpathia. Rostron je tako postao slika i prilika kako se treba ponašati pomorski časnik, a njegova je intervencija završila tako da je brod koji je inače mogao ploviti brzinom od 15 čvorova, dogurao skoro do 18, uletjevši bezglavo velikom brzinom u područje punom ledenih brijegova. Na kraju je spasio preko 700 života i ušao u legendu i povijest o kojoj malo ljudi priča (čak i u velikom hitu James Camerona vidi se tek jedan kadar Carpathie). 1952 godine, priroda je odlučila ispisati novu stranicu povijesti u pomorskom spašavanju, a trebalo je samo, pa idemo reći 60 godina da priča dobije svoju filmsku verziju te da se ljudi upoznaju s još jednom grupom običnih ljudi koja je bezglavo uletjela u podivljale morske valove kako bi pružila pomoć unesrećenim članovima posade prepolovljenog tankera. Ono što su napravili tada nije se ponovilo do danas te njihova spasilačka misija i dalje stoji u povijesnim knjigama kao najveće spašavanje izvedeno malim brodom (čamcem, iskreno) koje je trebalo, po svemu što ih je okruživalo, završiti tragično po obje posade. Ja padam na filmove koji nastaju po stvarnim događajima. Problem je što su takvi dobri, uglavnom, ali ih znaju prepraljati kako bi se dobila još bolja slika nekog događaja, idemo reći: uljepšan događaj. Tako mi u sjećanje prvo dolazi The Perfect Storm, tragična storija o ribarskom brodu Adrea Gail i njegovoj posadi koja je nestala tokom jedne stvarno gadne oluje. To je OK film, vrijedan gledanja, ali je ustvari potpuna fikcija jer nitko ne zna što se točno događalo u posljednjim trenucima. Brod je jednako tako mogao potonuti prvog sata oluje, kao i onog posljednjeg, ne postoje svjedoci, ne postoje službeni zapisi, ne postoji čak ni olupina koja bi označavala grob nestalih ribara. The Finest Hours drugačija je vrsta filma, iako dijeli poprilične sličnosti sa svojim profitabilnijim prethodnikom. Da, namjerno sam izbjegao reći boljim jer su oba filma tu negdje, s tim da malo prednost dajem Satima pošto su faktografski točniji.

Za vas koji ne volite povijest, jedna oluja davne 1952 nije ušla u povijest kao najveća ili savršena, ali bila je gadna. Ono što je zanimljivo o njoj jeste to da su čak dva tankera doživjela istu sudbinu; Fort Mercer i Pendleton. Sva raspoloživa pomoć poslana je u smjeru Mercera jer se uopće nije znalo da je Pendleton doživio istu sudbinu. Kada je to ipak utvrđeno, posve slučajno, četiri člana obalne straže uzela su motorni čamac i gotovo samoubilački uletjeli u visoke valove kako bi pokušali pomoći posadi prepolovljenog nasukanog tankera. I, kako, rekoh, njihovo spašavanje jedno je od najodvažnijih ikad zabilježenih u povijesti Obalne Straže. Jer, činjenice su sljedeće. Oluja je bila prejaka za spasilački čamac, no nije potonuo iako je vozio naslijepo (valovi su pobacali sve pomične djelove s njega, uključujući kompas), nasukani tanker su pronašli gotovo slučajno (nosila ih je ista morska struja) izvukli su ljude s njega tako da su ih doslovce hvatali u zraku i izvlačili iz mora,a kao šlag na kraju – čamac je bio namjenjen za 12 osoba, teoretski je mogao podnijeti težinu od 20, dok su članovi spasilačke misije u njega utrpali čak 32 ljudi i još se uspješno vratili natrag. Ono što je ustvari najljepše kod filma jeste to što je posezao jako malo u vreću s dodatnim atrakcijama kako bi bio napetiji, neke sitnice su izmjenjene u odnosu na stvarnost, ali iznenadilo bi vas koje (Bernie i Miriam bili su vjenčani u vrijeme spašavanja – ona nikad nije došla tražiti ga u bazu odjevena u ljetnu haljinu i visoke pete tokom ledene oluje) jer stvarne stvari oko spašavanja bile su toliko impresivne da ih uopće nije trebalo prepravljati. Što je, priznat ću iskreno, kao amaterskog zaljubljenika u povijest, pametan potez od strane Hollywooda koji ima naviku brljati po svemu, čak i stvarnim događajima.

Film nije dobro prošao u kinima, iznenađenje, iznenađenje. Postoji dobar razlog za to. Naime, likovi nisu dopadljivi. O, da, sad sam vas malo uhvatio. Obično likovi u ovakvim filmovima imaju osobnost bernardinca, jednostavno ih morate voljeti, jači su i veći od života te kad krenu u opasnu akciju na vama je da sjedite na rubu stolice i pažljivo pratite što se događa. Ovdje to nije slučaj. Krenut ćemo redom. Chris Pine, “novi” kapetan Kirk od USS Enterprisea, inače mi nije nešto posebno jak glumac. Doduše, gledao sam ga u ulogama gdje se ne zahtjeva prejako glumačko umijeće, no kad mu se otvori prilika, dečko ponešto iznenadi (Unstoppable). Njegov Bernie Webber nije junak, daleko od toga. On je čak pomalo… čudnjikav. Društveno je tih i povučen (djevojka zaprosi njega), pomalo krut u vezi pravila (zato je jako fora kad ih odluči prekršiti) i kada se dogodi nesreća, on ne kreće u spašavanje zato što je junak u duši, čovjek na pravom mjestu, velikog srca i ostale pizdarije kojima nas šopa Hollywood kad su ovakve priče u pitanju, on krene na otvoreno more zato što mu je to posao. Likovi koji ga prate također nisu junaci, daleko od toga, oni su otišli na to putovanje zato što im je bilo neugodno povući se i među svima njima vlada poprilično nepovjerenje, čak i loša volja zbog nekih stvari iz prošlosti. Shvatili ste; oni su likovi koje nije lagano zavoljeti. Također, posada na havarisanom tankeru jednako je čudna, da ne velim realna, kao i spasioci. Nema veselih i dopadljivih karaktera, što film čini realističnim po pitanju karakterizacije, ali bogami i ne tako laganim za gledanje jer, pa, nitko baš ne voli nedopadljive likove. To je ustvari prednost, taj dodir realizma, bez raznih uljepšanih sranja. Efekti su jaki, mora se priznati i ako vas podsjete na spomenutu Oluju Svih Oluja, to je razumljivo, oba filma dijele isto okružje pobješnjelog mora. U osnovi, film ne komplicira, prate se dvije posade, prati se razvoj nesreće, kao i pokušaja posade tankera da se održe na površini te Bernijeve da ih spasi, uz povremene upade u nešto običnije životne situacije. Nema kompliciranja, nema prodavanja muda pod bubrege i nema razvlačenja, što film čini jasnim, preglednim i dobro režiranim, iako ne previše dinamičnim sve dok ne dođe do same zajebane situacije. Jedno od boljih iznenađenja ove godine, ako smijem skromno primjetiti, a film sam pronašao slučajno, kao i oni uništeni tanker, a kad sam vidio glumačku ekipu (Pine, Casey Affleck, Eric Bana) odlučio sam potršiti dva sata života, pa kud puklo da puklo. I, iskreno, bila su dobro utrošena.

The-Finest-Hours THE FINEST HOURS the-finest-hours2 the-finest-hours3 the-finest-hours4 the-finest-hours5 the-finest-hours6