Arhiva za Rujan, 2017

Stand Alone (1985)

Posted: 28 rujna, 2017 in Akcija, Drama

IMDb

Trailer

 

Filmovi su me naučili jednoj stvari – nikad se, ponavljam, nikad se ne zajebavaj s marincima. Oni su opasni, oni su uvježbani, oni su izdržljivi, oni su domišljati, oni piju benzin i pišaju vatru, oni sa švicarskim nožićem naprave  arsenal i zajebu cijelu policiju malog grada. Oh, izvinjavam se, Rambo je bio Zelena Beretka, ali ustvari tu nema neke velike razlike. Znate što sam još naučio gledajući filmove? Da su umirovljenici još gori. S njima se stvarno nikad ne treba zajebavati. A što dobijete kad spojite ta dva pojma? Jedan B akcić koji je do danas posve zaboravljen u vremenu, ali kojeg se osobno sjećam dok sam još bio klinac, pa je malo potrajalo dok se nisam bacio u ozbiljniju potragu. Reći ću vam jednu stvar – Clint Eastwood je odavde popalio stvar-dvije za svoj Gran Torino. Ništa, ponavljam, ništa više nije originalno, ali to u ovom slučaju i nije neka velika mana jer oba filma funkcioniraju na svoj način i potpuno su različiti. I dok će se stari Clint žrtvovati kako bi unio reda u svoje susjedstvo (o, da, spoiler) Charles Durning će napraviti upravo suprotno, on će gansterskoj gamadi pokazati zašto se nikad ne treba zajebavati s umirovljenikom koji je, usput rečeno, i bivši marinac. Jednom marinac, uvijek marinac, jednom zajebana živina, uvijek zajebana živina, što bi se reklo, ali film ipak nije toliko drastičan, dapače, čak malo više baca na dramu nego na neki Charles-ubij-ih-sve-Bronson uradak. Nije sjajan, istini za volju, ali nije tako ni loš, malo ga je, što bi se pjesnički reklo, sustiglo vrijeme, no, opet, nećemo ni to uzeti za neku ozbiljniju manu. O čemu je točno riječ?

Glavni junak naše priče je Louis, umirovljeni veteran drugog svjetskog rata koji današnjicu provodi u igranju s unukom i mirnom životu. Problem koji će narušiti tu idilu je žestok; dva lika ulijeću u kafić gdje Louis provodi svoje dane i izrešetati trećeg tipa. Naš junak, častan kao i svaki drugi marinac, odlučit će napraviti pravu stvar i prijaviti negativce, ali tu se stvari počinju malo komplicirati. Banda je spremna na osvetu, njegova prijateljica odgovara ga od svjedočenja jer će tako dovesti obitelj u opasnost, policija pak vrši pritisak jer bez Louisa nema slučaja. Sve je to super i fino, ali kad banda zaozbiljno napadne našeg junaka i zamalo mu ubiju unuka, Louis će uzvratiti udarac. Neće žrtvovati sebe da bi susjedstvo bilo sigurno, on će vlastitu kuću pretvoriti u bojno polje i kad banditosi dođu u noćnu posjetu, pokazat će im zašto se nikad ne treba zajebavati s marincima. Čak i onima koji su u mirovini.

Film ima nekoliko… pa, neću ih nazvati problemima jer nisu već su više kao… nedorečenosti. Ovo nije akcijski film, odmah da to raščistimo, iako bi se po sadržaju moglo pomisliti upravo to. Sama akcija događa se više-manje na samom kraju, kad negativci odluče napasti kuću našeg junaka i on ih, kao mali Kevin McCalister dočeka sa zamkama i oružjem. Nije ni drama, ali malo jest. Film ustvari samo naznačuje tadašnju problematiku bandi koja preplavljuju mirna susjedstva, ali ne ulazi preduboko u sami problem, tek toliko da se provuče koja nijansa sive kroz radnju. Malo više pažnje je posvećeno tome kako je policija ustvari neučinkovita te kako, ako stvari ne krenu kako treba, odgovornost prebacuju na svjedoke, čak i ako žele napraviti pravu stvar. Tako da tu ima svega pomalo i ničega previše, što film čini malo… nedorečenim. Druga stvar je što glavnog lika morate prihvatiti takvog kakav jest. On je čovjek koji želi napraviti ispravnu stvar. The End. Film baš ne nudi karakternu nit zašto to želi napraviti, čak i kad svima postane jasno da to neće izaći na dobro, već je jednostavno takav. To je okej zato što lika igra dobar glumac. Charles Durning jedan je od onih glumaca koji mogu izvući sve uloge bez da trepnu. Iako je poštenjačina, što bi se reklo, ima nešto malo jezivog u njemu iako ne mogu točno reći što, ali funkcionira. Iako je star, debeo i izvan akcije, ima nešto što vas odmah upozorava da se s njim ne treba zajebavati. Spomenuo sam Eastwooda… pa, ovdje ima skoro identična scena gdje lik dolazi u bar, počne malo podjebavati nekog opakog lika i kad lik, kao, krene isprebijati starca, ovaj potegne pištoljčinu te mu je nabije u lice. Hej, ako se to Eastwoodu svidjelo, nećemo mu zamjeriti. Uglavnom, film nije savršen, istini za volju, ima tu i drugih mana (jedna je trošenje filmskog vremena na detaljni prikaz izrade jedne zamke koju negativce otkriju iste sekunde) nema karakterizacije, žandari su možda ipak malo previše demonizirani, ali uz sve to, ovo je gledljivo. Pogotovo jer ima dosta dobru priču. Moja kuća, moj dvorac. Zajebavaj se s tim i glava će ti završit na kolcu. Meni odgovara. Vama? Tko zna, bacite pogled…

 

 

 


IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Postoje horor filmovi. Postoje televizijski horor filmovi. Postoje horor filmovi inspirirani stvarnim slučajem. Postoje televizijski horori inspiriranim stvarnim slučajem. Razlika je jedino u glumcima, produkciji i količini nasilja koje se smije prikazati. I postoje jednostavno loši horor filmovi te je potpuno nebitno u koji medij spadaju jer ono što je loše ne može spasiti ni bolja produkcija, kao ni bolji glumci jer nekad stvar jednostavno ne dihta. Nisam već dugo pogledao neki horor film. Napisao sam jedan nema par mjeseci, sad obijam vrata izdavača kao svaki drugi jadnik koji se pokušava probiti kao pisac, ali gledao nisam… pa već poduže. Zanimljivo, moj rukopis i ovaj film imaju nekih dodirnih točaka, ni jedna nije identična, ali su blizu, što me nekako povuklo da ga sjednem pogledati. Jer, hej, bolje vidjeti ako je netko drugi već nešto slično napravio, pa da to ispravim jer nesvjesno plagiranje je i dalje plagiranje. Rekavši to da odmah kažem kako straha nema, osim okvirne sličnost, sve drugo je različito. I, dragi moji čitatelji, na ovo jednostavno ne treba gubiti vrijeme. Ozbiljno. Ne šalim se. Inače sam jako tolerantna osoba, mogu svakom filmu pronaći neku svjetlu točku čak i onom kojeg ne mogu smisliti i znam da ga neću nikad više pogledati (Avatar, Prometheus…) ali ovdje… jednostavno nije išlo. Trebalo mi je doslovce tri dana da ga pregledam cijelog i ne znam zašto sam se uopće zamarao. Možda zato što sam odlučio ponešto napisati o njemu iako se tu stvarno nema što pametnog napisati. Ono što je najgore u ovom slučaju je to što je tu bilo potencijala za opasno dobru napeticu, čak i za televizijske standarde, ali sve što je moglo poći krivo je pošto, pa je možda i onaj Murphy sa svojim zakonom radio na produkciji.

Priča ide nekako da se čudne stvari počnu događati u nekakvom kvartu gdje ima nekoliko kuća. To onako na prvu zvuči kao jako dobra stvar i jako često viđena stvar, ali klišeji nisu nekad loša stvar. No, tu sve staje. Sve započinje kad neki lik iskopa tijelo na mjestu gdje želi postaviti bazen. Uvod dobar, ali to je to. Po susjedstvu nešto hara, nešto kao duhovi, valjda, ali ne rade bog zna što; puštaju vodu u zahodu, igraju se sa električnim vratima od garaže, a kad situacija zahtjeva, pojave se neke ptičurine, pa sve to ima neke veze s nekim starim grobljem.  Ništa od toga ne bude objašnjeno, naravno, a da stvar bude još gora, u cijelu tu zbrku se iznenada ubacuje i neka obiteljska priča/drama koja može imati veze, a i ne mora imati s tekućim događajima. Vi odlučite, ako uopće budete marili na kraju tko, što, gdje kako i kada. Ja nisam. Bilo mi je svejedno. Da su svi pomrli u velikoj nuklearnoj eksploziji to bi bio čak i zanimljiv kraj.

Odmah u glavu; likovi su katastrofa. Patty Duke je nekad jako davno imala neki svoj show i poznato je lice, barem Amerima. Vama neće ništa to značiti, kao ni meni. Druga stvar; ona je očajna glumica. Radnja ima dijelova koja zahtjeva malo emocionalne angažiranosti, ali ona to ne uspjeva pokazati, dapače, postaje jako iritantna, tj. njezin lik. Primjer – kćer im boluje od teške bolesti, ali ona je baba-zvjedava i tuta po susjedstu glumeći bakicu iz krimića Agathe Christie, onu vrstu koja svuda gura svoj nos i svima generalno ide na živce. Ista stvar je i njezin muž, odnosno svi likovi. Zanimljivo, tu je i jedan David Soul, koji je poznata faca, puno više od Patty, ali ima cirka tri scene koje traju cirka po dvadeset sekundi. Šteta uloge i šteta potencijala bačenog u vjetar. O, da, ima i neka klinka, ona je valjda kao neka fora sličnosti s Poltergeistom. I mala je koma. Ne zna glumiti. Cmizdri (neuvjerljivo) u svakoj sceni u kojoj se pojavi. Iritantna je do boli. Vrišti bez voznog reda. Ako vas ovo nije ubilo, slijedi nastavak. Radnja načelno ima veze sa stvarnošću, ali bez pojašnjenja. Da, dobro ste pročitali. Na kraju filma ne doznajete ništa. Nije problem u tome koliko u… Da vam slikovito pojasnim kako stvari stoje. Obitelj, koja godinama živi na istom mjestu, u vrtu ima oznake na zemlji koje su pljunute oznake za grobove. Oni to ne kuže. Kad počnu sranja – HA! To mora da je oznaka za grobove! Kako to do sada nismo vidjeli! Mislim, to je to, takva razina zaključivanja. Imamo ptice, koje mogu imate neke veze s radnjom, ali ne moraju, mačku koja popizdi, klinku koja vrišti zbog mačke… Jednostavno, nigdje veze s ničime. I onda kraj. Samo tako, u pola priče. Dobijete informaciju na kraju da su se čudne stvari nastavile događati i da su ljudi izgubili ulaganja. Što, gdje i kako – ništa od toga. Jednostavno, zaobiđite u širokome luku. Bolje pogledajte The Conjuring ako vam je do takvih domestic-duhovi-svi smo propali scenarija.