Arhiva za Siječanj, 2018

In the Line of Duty: Ambush in Waco (1993)

Posted: 31 siječnja, 2018 in Drama

 

 

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Nekad davno, bio sam klinac koji je vjerovao u bajke. Danas sam odrastao i znam da je svaka bajka pizdarija. Pretjerujem, naravno, ali ne baš puno. Volim povijest, to je istina. Ne onu pradavnu već ovako, bližu, kao što je potonuće Titanica, atentata na JFK-a… O takvim stvarima pročitao sam sve što se može pročitati. 1993 godine u gradiću Waco u Texasu agenti ATF-a i FBI-a sukobili su se s članovima vjerske sekte. Poludjeli članovi zabarikadirali su se u drveni kompleks zgrada i počelo je puškaranje dugačko 51 dan, nakon čega su, pod vodstvom svog ludog vođe Davida Koresha, spalili cijelo mjesto, uključujući sebe i 25 mala djece. Događaj mi je bio… Vau. Odmah po tome izašao je film koji je govorio o čvrstim faktima koji su odveli do tragedije. Kad kažem odmah, onda stvarno mislim odmah, nije prošlo ni mjesec dana od cijelog “incidenta”, kako to taktički opisuju ATF i FBI, i hopla, film je vani. Istina je da se film počeo snimati još dok je trajala opsada kompleksa. Svrha snimanja; moramo opravdati puni napada na kompleks i informirati američku javnost da je nakon teške bitke, hrabra vojska agenata ipak dobila bitku. Film taktički završava s uvodnim scenama napada, onom gdje su svi ti žandari hrabro pokušali spasiti dan i gdje su četvorica njih junački položili svoj život u ime pravde. Imate li osjećaj da je sve ovo što pišem teška pizdarija? Niste u krivu, uistinu jest. Nakon što sam odrastao i nakon što je Internet postao  globalna stvar, zadovoljio sam svoje znatiželjne porive i bacio se u duboko istraživanje materije i doznao gomilu toga. “Zasjeda u Wacu” je u osnovi propagandni film koji kao da su ATF i FBI zajednički platili da im drži štangu, ali da bi shvatili koliko je ustvari propagandno sranje, trebali bi odvojiti malo vremena i pogledati odličan dokumentarac (mislim da je zaradio i Oscara) koji govori što se ustvari događalo kroz 51 dan opsade i kako je uopće došlo do nje i kakve su bile opće posljedice. Pokušat ću vam objasniti ukratko, tek da dobijete generalnu sliku. ATF (Alcohol, Tobacco & Firearms) odlučili su napraviti raciju na kompleks jer su vjerovali da Koresh i njegova grupa prdaju oružje i eksplozive. Njihov slučaj temeljio se na optužbama izbačenog člana koji je bio izbačen baš zato što je pozivao na nasilje, pa je ovo došlo kao vraćanje duga. Cijela racija, koja je vođena pogrešno i doživjela fijasko trebala je opravdanje, pa ako pogledate koju press konferenciju, vidjet ćete da svi žandari demoniziraju Koresha i njegove ljude samo da se opravdaju; upali smo u zasjedu, čekali su nas, Koresh je izašao van iz kompleksa i navukao ih da dođu do ulaznih vrata samo da ih mogu pobiti… A koji je bolji način da pridobiješ ljude na svoju stranu? Snimiš film i u njega natrpaš sve ovo što pričaš pred kamerama. Viola, evo vam, vidite da smo pričali istinu. Činjenica je, ilustracije radi, da je Koresh uistinu izašao na ulazna vrata kada su ATF agenti počeli pucati u njegove pse na imanju da ih upozori kako je zgrada puna djece. Nisu ga slušali već su jednostavno otvorili vatru na njega. Kasnije, kao čarolijom, nestali su svi video dokazi o tom upadu. Ne postoji niti jedna snimka upada na vrata iako su tamo bile tri kamere. Malo je teže prodati priču o gomili luđaka kada se jasno vidi da si ustvari ti taj koji je navalio pucajući na ulazna vrata.

Bilo kako bilo, film je jedno vrijeme bilo gotovo nemoguće pronaći, nije postojao čak ni trailer ili neka poštena slika. Nakon što je istina 1997 izašla na vidjelo o tome što su žandari radili (postoje dokazi da je sudjelovala i vojska) s tenkovima i snajperima i teškim helikopterima, film je valjda bio sramota za sve oni koji su ga radili. To, a i gomila ljudi je jednostavno vidjela običnu propagandnu glupost koja je išla prodavati bajku. Jer, to vam je kao oni dokumentarci o stvarnim slučajevima ubojstava. Žrtva je uvijek savršena, vesela, nasmijana, spremna pomoći i nakon što ih pogledate jedno stotinjak, imate osjećaj da ubojice pikiraju samo te savršene ljude, one koji nemaju nijednu manu. Tako je i ovdje. Film priča priču o Koreshu i njegovim ljudima na način da je on poludjeli vođa ubojitog kulta koji zaziva sudnji dan te je naoružan do zuba i samo čeka povod da počne pucati. Također, on je manijak, egomanijak, luđak, zlostavljač male djece, kriminalac… sve što vam padne na pamet. Njegovi sljedbenici su gomila kojoj je ispran mozak, koji žive u vječnom strahu, koji tako kreću voditi bitku za svog vođu jer ne znaju bolje. S obzirom da je bilo živih članova, koji su izgubili članove u tom napadu, filmaši su bili ponešto obazrivi oko prikaza članova; uglavnom je svima bio ispran mozak, Koresh je kriv, to je to. ATF i FBI s druge strane… Med i mlijeko. Sve mirotvorac do mirotvorca, sve obiteljski ljudi, sve najbolji ljude koje ste ikada vidjeli. Oni ne žele sukob, oni samo idu obaviti svoj posao jer vjeruju u Boga, pravdu i američki način života. Svi oni su ujedno i najbolji prijatelji, najbolji susjedi i spremni svima pomoći. Jeste se već umoriti čitajući ovo? Pa, tako vam ide karakterizacija u filmu. Jer što će najprije raspaliti ljude? Kada dobri ljudi budu navučeni u mučku zamku od strane vjerskih fanatika. Naravno, sve je kasnije dokazano kao potpuna pizdarija, nije bilo nikakve zamke. ATF i FBI su tako opravdavali svoj kaubojski upad koji im se obio o glavu, glasno vičući, za svaku TV kameru koju su mogli pronaći. Film naprasno završava prizorima velikog požara i natpisom da su se članovi velikog zlog kulta spalili.

Iskreno rečeno, već sam pomalo i zaboravio na ovaj naslov, ali me podsjetilo to što danas, ako ne griješim, kreće nova mini-serija o istim događajima. Waco će tako pokušati reći istinu, što treba uzeti s velikom dozom rezerviranosti, iako po trailerima djeluje da će cijeloj stvari prići ozbiljno. Što se tiče ovog filma, stvarno sam pokušao pronaći nešto dobro u njemu. Osim priče, koja je čista izmišljotina, nabijena svim mogućim klišejima (Koresh je nešto između Sotone i Jima Jonesa) i(pre)očito ispeglana od  strane službene vlasti, film baš i ne nudi nešto dobrog, ali pošto sam uvijek fer, spomenut ću da Tim Daly izgleda kao pljunuti Koresh, barem slika. Za one koji vole Star Trek ovdje imaju priliku vidjeti mlađahnu Jeri Ryan, kao i mlađahnog Neal McDonougha. To je otprlike sva prednost koju ja osobno vidim. Scenografija nije loša, vanjski izgled uistinu podsjeća na kompleks u Wacu, a film gotovo detaljno rekonstruira početni napad, odnosno, prilazak imanju, izbacujući sve ostalo. Režija je tipično televizijska, Dick Lowry se narežirao tih TV filmova za dva života, a pogotovo ovih iz In The Line Of Fire serijala tako da ne očekujete apsolutno ništa. Ono što je ovdje tragično, osim cijele priče, da je film ekčuli mogao biti zanimljiv da se držao nekih stvarnih činjenica umjesto da je išao izmišljati toplu vodu. Jer, propaganda, u bilo kojem obliku, nikad ne završi dobro. Možda djeluje kao zgodna stvar u određenom trenutku, ali istina uvijek pronađe način da se dozna (parafriziram Jeffa Goldbluma iz Jurskog Parka), a Ambush… je doslovno najgori primjer takvog pristupa. To je jednostavno loš film baš zbog toga što djeluje kao da je snimljen u promotivne svrhe agencija za provođenje zakona, a ne da ispriča tragičnu priču. Doduše, ako se serija pokaže odvažnom i prikaže što se događalo, mislim da bi mogla podići puno prašine, pa ću ostati rezerviran dok je ne pogledam. Film pak… slobodno ga možete otpisati i smjestiti u kategoriju “smeće”.  Baš zbog tog pristupa. Čak i ono što je moglo biti dobro u njemu izgleda loše. Nisu čak upotrijebili ni imena članova zbog činjenice da su preživjeli članovi znali što se dogodilo. Sad kad sam sve nanovo pročitao, vidim da sam napokon našao prvi film o kojemu nemam ništa dobro za reći (osim Jeri Ryan – Jeri Ryan je uvijek dobra) i stvarno mi je trebalo dosta dugo da se to dogodi. Ali, usprkos činjenici da je ovo jednostavno krš i lom od filma, pogotovo ako se malo više informirate o cijeloj stvari, neću vam reći da ga izbjegavate već da ga pogledate samo zato da vidite kako se filmovi NE trebaju snimati. Istina je ponekad zani9mljivija od fikcije, a ovdje je bogami i bila. I, naravno, treba gledati loše filmove da kasnije cijenite one dobre.

 

Coma (1979)

Posted: 29 siječnja, 2018 in Ekranizacije, Thriler, Tom Selleck

   

IMDb

Trailer

 

Prije nekoliko godina završio sam u bolnici zbog poprilično ozbiljnih stvari. Srećom, sve je završilo dobro, ali tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno da se nagledam bolnica za cijeli život i onda još malo. Hvala lijepo, ne želim više ući ni u jednu sve dok mogu puzati, grebati i ako treba izdahnuti izvan bolničkog kreveta. Jer, bolnice su čudna stvar. Kada je kriza, djeluju kao posljednje utočište i bezrezervno vjerujemo da su doktori svemogući. Nisu. U mom slučaju to se pokazalo tragično lošim, toliko loše da su drugi doktori razmišljali ne bi li trebali podići tužbu zbog lošeg liječenja. Odustao sam od toga jer su sredili stvar, srećom, ali postoji mnogo drugih slučajeva gdje se sranja jednostavno događaju. Rekavši to, da odmah nastavim u nekom tamnijem tomu, ove godine se odbrojava već deset godina kako je umro Michael Crichton. Sada, stvar je u tome da sam ja veliki fan njegovih radova, pročitao sam sve što je prevedeno i skoro devedeset posto njegovih knjiga imam u svojoj kolekciji. Sviđa mi se kako nije bio rob nijednom žanru, kako je podjednako uspješno pisao krimiće, trilere i avanturističke filmove koji su graničili s SF-om. Nažalost, danas je najpoznatiji kao “tip koji je napisao Jurski Park”, što je gotovo omalovažavanje njegova opusa koji je skoro u cijelosti ekraniziran i vjerojatno ste gledali neki od njegovih filmova. Ono što je danas gotovo zaboravljen detalj jeste to da je čovjek i sam režirao filmova i bio poprilično dobar u tome. Doduše, nije bio sjajan, ali je imao par dobrih ideja i napravio je zamalo tri kultna filma, a s obzirom da ih je u životu režirao tek šest, to je poprilično dobar omjer. Kada kažem skoro onda to znači da je Westworld, kojeg sam već spomenuo ovdje, kultni SF po svim mjerilima. To nije dobar film koliko bi mogao biti, ali je dobar onoliko koliko može biti. Također, tu je i Great Train Robery, koji je također kultni te Koma, ovaj naslov o kojemu trenutačno čitate. Bez obzira na desetogodišnjicu, planiram napisati o još nešto pokojem njegovom filmu zato što sam ih, ruku na srce, tek nedavno pogledao sve i uglavnom mi se svidjelo ono što sam vidio i jednostavno je dušu dalo da ih se ovdje spomene i da ne budu zaboravljeni.

Koma nije toliko kultni film koliko je poznat film, mislim da je bio čak i Crichtonov najuspješniji, ali, iznenađujuće, riječ je i dobrom filmu koji ima tek manu-dvije na koje ću morati skrenuti dodatnu pažnju u svrhu da budem detaljan u dojmovima. Dakle, imamo bolnicu i doktore. Nije ni čudo da se Crichton dobro snalazi u tom području jer je i sam studirao medicinu, pa zna ponešto o tome (nije bez razloga napisao megapopularnu ER seriju) i priča nas upoznaje sa Susan, mladom stažisticom koja vodi uobičajeni život mladog doktora. Veza s kolegom Markom (Michael Douglas kao druga violina u nekom filmu – tek je počinjao pravu karijeru) kolege, suradnici, uobičajeni slučajevi. Sve se to mijenja kada joj najbolja prijateljica tokom rutinske operacije padne u komu i više se ne probudi. Želeći joj pomoći, Susan se baca u istraživanje i ono što otkrije pomalo je zabrinjavajuće, u njezinoj bolnici pacijenti padaju u komu duplo više nego negdje drugdje. Iako je broj do neke mjere razuman i svi je uvjeravaju da ni medicina, ni doktori nisu svemogući, ona postaje sumnjičava. Da stvar bude još bolja, nitko joj ne vjeruje, čak ni kada postane jasno da stvari nisu baš jako čiste, a Susan, tvrdoglava kakava već jest, nastavit će istragu i doznati koješta, pomalo horor otkriće, što će joj navući i određene sumnjive tipove koji će pokušati sve ne bi li je ušutkali. Kako kaže jedan od producenata; mi smo željeli napraviti film koji će za bolnici biti ono što su Jaws bile za otvoreno more. Da prepadnemo ljude što više možemo nekom običnom stvari kao što je odlazak u bolnicu. Pa, dobro, stvar baš nije tako jeziva, ali je film ispao poprilično dobar.

Da budem iskren, znam već godinama za njega da postoji. Mislim da svi znaju, ali nekako mi se nije našao na repertoaru da ga pokušam čitati. Nastao je po romanu Robina Cooka, pravog doktora koji je za medicinske trilere ono što je John Grisham za pravne, majstor žanra. Nisam ga čitao. Pokušao jesam, ali kad mi počne nabrajati medicinsku terminologiju, hvala lijepo, idemo dalje. Ali film mi je stalno prolazio kroz ruke i nikako da ga pogledam do prije neki dan. Prvo ću započeti s malom trivijalnošću. U njemu glume i Tom Selleck i Ed Harris. Stari Tom ima čak tri scene koje traju cirka 30 sekundi svaka i dvije rečenice. Da, znam, tako loše postupati s jednim Magnumom, ali ovo je bilo vrijeme kada Tom još uvijek nije bio ni blizu zvijezde kakav je danas. Pa je to bilo zabavno za vidjeti. Ed Harris ima jednu scenu i jedno četiri rečenice. I, da, ima kosu, tko bi rekao. Nekad davno je bio plavokos, opet, tko bi rekao. Ovo mu je, točnije, prva prava uloga u nekom kino-filmu. Dobro za starog Eda, ali morate pripaziti da ih ne propustite. To je to što se tiče zabavnih detalja. Kako rekoh, mane. Mana je sama glavna glumica. U romanu je ona glamurozna plavuša super izgleda, feministica do samih, da mi oprostite na izrazu, jaja. U filmu nije. Geneviève Bujold sve je samo ne zgodna plavuša. Išlo se na to da lik bude realan, svakodnevan i to poštujem. Također, izbačen je feminizam kao jedna od glavnih priča, što poštujem još više jer znam koliko je ženama teško u bilo kojem svijetu i ne mora ne film time udarati po glavi. Problem s likom je što je antipatičan. Da, to je otprilike to. Ona je pomalo seronja, ali ne zabavni tip seronje kao što je Gregory House MD, već onaj kojeg ne podnosite. Miss Sveznajuća. Ona jedina kuži da nešto nije kako treba. Ona jedina može srediti stvar. Ona je jedina uporna i nikoga ne sluša. Stvar se popravi tokom filma, srećom, pa ne bude tako antipatična, ali treba malo progurati kroz početak da se do toga dođe. Druga mana… Pa, dobro, nije da je baš mana, ali film ispočetka baca na nekakvu ljubavnu ljigu tipa General Hospital ili kako se već zove ta sapunica. Sestre pričaju o doktorima, doktori o sestrama, svi bi svakoga okrenuli, pa onda malo o položajima, političkim igrama u bolnici, pa onda malo stručne terminologije (thorazine 3 mcc…) i vi malo gledate… pa, ono, boli vas briga za tehničku spiku jer je ne kužite. Crichton nije baš spretan redatelj, istini za volju, film ima tipičan drvenkasti izgled kakav je bio uobičajen kroz 70-te i dobar komad 80-ih, ALI dosta dobro izgrađuje napetost, pa je to plus. Uspijeva stvoriti okružje paranoje i napetosti, iako mu scene znaju trajati predugo. Nisam siguran da li je išao baš na neki minimalizam, ali tu i tamo malo brži tempo bi bio dobra stvar (u jednoj sceni gledate kako se lik uspinje oko 4 kata po nekim ljestvama i vidite svaku prečku). Zgodno je što film ima mali dašak horora i misterije, pa čak i pravo dobrih scena, kao što je ona gdje pacijenti vise na tankim žicama. Sve zajedno u cjelini… ima grešaka u koracima, ali na kraju sve to ima glavu i rep i nije dosadan. Glumački je mjestu (Douglas je u stvari neiskorišten, samo se pojavljuje i stvara sumnja da li je pozitivac ili negativac – neću vam reći koje je od toga), scenografija isto prolazi… film jednostavno funkcionira. Usprkos manama, uspjeva uvući gledatelja u priču, što je na kraju i najbitnija stvar. 

 

The Commuter (2018)

Posted: 26 siječnja, 2018 in Akcija, Liam Nesson, Sam Neill, Thriler

IMDb

Trailer

 

Mali savjet. Ako vidite Liama Nessona da ulazi u bilo kakav oblik prometala (avion, vlak, autobus ili skateboard)… bježite. Samo tako. Bez osvrtanja, bez uzimanja osobnih stvari, bez razmišljanja. Ako vidite da mu je počeo zvoniti mobitel onda je već kasno jer some shit is going down. Ja volim starog Liama. Volim njegove akcijske filmove, mislim da čovjek u godinama bez šale dijeli šamare mlađim kolegama koje pokušavaju biti cool na velikom ekranu. Čovjek je cool bez da progovori jednu riječ i odradi svaku ulogu bez da se oznoji. Jedini problem je sad što su ga počeli uzimati za gotovo identične uloge, pa čak se i radnja ponavlja, što je glavni uzrok zašto je Putnik (kako je preveden u kinima) pobrao osrednji financijski uspjeh. Mislim, film vam je kao duhovni nastavak od Non-Stop, redatelj je isti, Liam je tu, čak je i priča nemaštovito slična. Što će reći, filmovi su toliko slični da se ovo može nazvati Non-Stop 2 i nećete pogriješiti, ali to ujedno ne znači i da je riječ o lošem filmu, dapače. Volim ja Fast & Furious franšizu, ali brate jednom kad vidiš Vina Diesela kako skače tisuću kilometara s nabrijanim Chargerom i još, onako usputno, uništi nuklearnu podmornicu… OK, sve ima svu granicu. Zato volim Liama čak i ako se ponavlja. On barem prividno pokušava biti normalan čovjek u lošoj situaciji, tj. ako nije Brian Mills, onda gotovo traži sranja kako bi se relaksirao nakon napornog dana u uredu. The Cummuter (to je nešto kao sleng za prigradski vlak, koliko sam ja to shvatio) se ne pravi da otkriva toplu vodu, ne glumi da je bolji nego što jest, ne pokušava prodati muda pod bubrege te čak i ako kažem da ste isti film već gledali (zamijeni vlak s avion) ni to neće zvučati kao neka loša stvar jer akcijskih trilera, dobrih akcijskih trilera, nikada dosta. I, naravno, uvijek dajem plus za trud ako pokušavaš biti nešto više od običnog akcijašenja.

Jer, koliko to čudno zvučalo, Putnik djeluje kao da je više inspiracije pokupio od starog Hitchcocka nego od Tony Scotta. Priča nas upoznaje s Michaelom, čovjekom u 60 godinama, koji već deset godina putuje na posao istim vlakom, odrađuje isti dosadni posao i istim se vlakom vraća natrag obitelji. Sve dok jednog dana ne dobije otkaz i zatekne se u stvarno lošoj situaciji. Ekonomija, budućnost, godine, sve se naslagalo. Zato će ponuda misteriozne žene zvučati čudno, ali i unosno. Sve što treba napraviti jeste identificirati jednog od putnika, tj. pronaći ga. 100 tisuća dolara je nakon toga njegovo, svi problemi riješeni. Da bi mu dali poticaj ONI će mu čak ostaviti i 25 tisuća kao početni dio isplate. Michael, svjestan svoje situacije, kreće u pretraživanje vlaka, ali tu se i situacija počne okretati jer ništa nije jednostavno i ništa nije besplatno. Obožavam prvi dio filma. To je triler gotovo stare škole o običnom čovjeku uhvaćenom u neobičnu situaciju. Iako bi mogli pomisliti da je prigradski vlak pomalo dosadno mjesto za mjesto radnje, on to ustvari nije jer ovdje ionako nije pažnja na akciji (to dolazi na kraju) već misteriji i igre mačke i miša. Svi su putnici sumnjivi. Svatko može biti negativac, svatko može biti pozitivac, a potraga našeg junaka stalno otkriva nove stvari. Da, naš junak ima i prošlost, on je bivši žandar, pa odabir njega za taj zadatak sve manje sliči na slučajnost, a više ciljani plan. Mana je sljedeća; gotovo ista stvar se događa u Non-Stop. Pojedinac se nađe na meti skrivenih ljudi i mora u malom prostoru pronaći nešto. Kao i dotični, tako i The Commuter uspjeva u toj namjeri i jedina stvar koja je ovdje loša jeste ta što postoji Non-Stop, s istim glumcem skoro u istoj ulozi, koji je svojedobno bio popriličan hit i koji je dobio fer kritike. Ono poznata, ako funkcionira, ne popravljaj ovdje ispada dvosjekli mač. Postoji i jedna temeljna razlika u odnosu na Non-Stop. Nema toliko tehnike. I Liamov lik je malo ozbiljniji. I dok je u avionu bio poprilično žestok, čovjek koji nema što izgubiti i koji će otići u krajnost samo da dokaže svoje, ovdje je ipak sve malo realnije, iako je princip priče isti.

Ali, spomenuo sam i Tonyja Scotta. Volio sam gledati njegove filmove, tj. volim ih i danas i stvarno mi je žao što se čovjek odlučio ubiti jer mislim da je mogao podariti svijetu još pokoji zabavan film (i kvalitetniji od brata mu u svakom slučaju) no  Jaume Collet-Serra, čovjek iza kamere, naučio je trik-dva od starog majstora. Koji? Već ako prodaješ over-the-top akciju, onda prvo uvuci publiku u priču da ne mare za nelogičnosti. Jer, sličnu stvar je napravio i Scott u Unstoppable. Prodao nam je foru da teška željeznička kompozicija može ući u oštri zavoj na dva kotača. Može, naravno, i prevrnuti se. Serra pak prodaje veliku željezničku nesreću na kraju koja djeluje spektakularno (malo preočiti CGI, ali nećemo strogo suditi) i kao poprilično dobra točka na i što se tiče filma. Jer, ovo je miješanje žanrova, kao i Non-Stop. Triler, akcija… To se baš i ne slaže najbolje jer ne možete imati i ovce i novce, ali možete pokušati da to barem sliči na nešto. Iako vlak ne nudi toliko atrakcija kao Non-Stop (kod aviona je u igri i klaustrofobija, prirodna) nudi raspoloženog Liama, koji svako malo veli da više neće igrati ovakve uloge, nekoliko dobrih redateljskih poteza zbog kojih se dobije osjećaj gledanja starog paranoidnog trilera (pregledavanje karti) i pomalo nespretna akcijska završnica. Djelomično je i predvidljiv, to ću isto staviti pod određene mane, iako taj dio o predvidljivosti više ide na sami kraj kada trebamo pogoditi tko je negativac nego na cijelu priču (koja ima svojih trenutaka, iskreno, ali i nekih mutnih pojašnjenja koja nemaju smisla) pa bi u konačnici svi oni koje vole obične trilere trebali biti zadovoljni, ali i oni koji preferiraju dobru akciju (koje, odmah upozorenje, nema previše). Da je sve to dobro uravnoteženo, nije, ni blizu, ali barem ne prodaje muda pod bubrege i ne ubacuje shiny stvari samo da se dopadne svim generacijama. Također, ahhh… Sam Neill je ovdje. Doduše, sporedna i mala uloga, ali me oduševio kao dklinca na božićno jutro. Volim Sama još tamo od Jurskog Parka i suradnje s Carpenterom i mislim da je strašan glumac (Dead Calm mi je u Top 10 filmova svih vremena). Jednako male uloge imaju i Patrick Wilson i Vera Farmiga, no za razliku od The Conjuring filmova gdje igraju bračni par, ovdje nemaju ni jednu zajedničku scenu (što je šteta). Ako vas Vera Farmiga podsjeti na kakvu hladnu plavušu iz filmova starog Hitcha… pa, to je pravo namjerno. Putnik tako ispunjava svoju funkciju, to je triler pomalo staromodnog štiha, koji je dodao malo tempa i malo jače akcije da bude ukorak s vremenom. Glumci su iznijeli svoje dobro, priča nije glupasto jednostavna (nema Chargera i nuklearnih podmornica) i sve je dosta dobro zaokruženo. Mana mu je… pa, već je sve to pomalo viđeno. Kako rekoh, da prije 4 godine nije izašao Non-Stop, ovo bi bilo puno bolje prihvaćeno, jednostavno kao i Liam, koji se već naigrao likovi koji spašavaju dan u zadnji trenutak. Ali je zabavan. I gledljiv. Meni dovoljno. Vama… odlučite sami.

 

 


Halloween-H20-20-Years-Later-poster 21770_front halloween-7-poster

IMDb

Trailer

 

Neočekivano sam dobio produženi vikend (prednosti neočekivane zime) i nije da se žalim, uopće, već sam odlučio vrijeme iskoristiti na pametan način. S jedne strane pogledati što sve imam na hardu i što sve može ići pred streljački vod, stvari koje sam gledao, koje sam mislio gledati (ali nikad neću) i stvari koje mi jednostavno ne trebaju. Trebalo je napraviti malo reda, riješiti se krša i loma, omogućiti kompjuteru da malo lakše diše. I napravio sam to, bez žaljenja, čisti profesionalizam pri odstranjivanju nepotrebnih stvari i, posve slučajno, dok sam brisao stvari, pronađem i ovaj film. Skinuo sam ga još tamo dok su se svi pripremali za Noć Vještica i planirao sam ga pogledati odmah nakon što sam pogledao drugi dio. Za razliku od tog drugog dijela, kojeg sam u životu pogledao svega jedanput, H20 (zabavan naslov) poznajem ipak malo bolje, čak ga negdje imam i na VHS-u (zapljena pri zatvaranju videoteke) i, iskreno, volim ga pogledati s vremena na vrijeme. Snimljen je u devedesetima, što ne znači ništa posebno, gomila filmova je snimljena onda, ali snimljen je u vrijeme kad je horor žanr doživio blagi polet, infuziju svježe krvi i postao (opet) žanr koji je na cijeni. No, nije samo to u pitanju već jedan zanimljiv pokus koji je uspio čak dva puta. Svi horor serijali (poznati) otišli su sa svakim novim nastavkom u debeli nepovrat duboke bezveznosti. Freddy Krueger je uspio donekle (samo donekle) sačuvati ponešto kvalitete (pripisujem to dobrim redateljima tipa Renny Harlin i Stephen Hopkins) ali svi ostali bili su negledljivi. Tada se oglasio stari horor mačak, Wes Craven. Njemu se nije svidjelo što su napravili od samog Freddyja i priče te je, samoinicijativno, odlučio napraviti nešto novo. New Nightmare danas djeluje baš dobro zato što je pomaknut film, izvan glavne priče o Freddyju, pa čak i ako nije baš potpuno uspio (malo previše referenci na original) vidljiva je kreativnost i svježina. Pa su glavni i odgovorni odlučili napraviti nešto po pitanju horor pandana pričljivom Freddyju; oživjeti Michaela Myersa, onog šutlljivo, s velikim nožem u rukama. Čak su kontaktirali i Carpentera, ponudili mu režiju, ali im se lijepo zahvalio i posao je završio u rukama rutinera Steve Minera, koji je već režirao par nastavaka serijala koji se nakon dva dobra dijela strmopizdio u negledljivost. Miner nije Carpenter (well, duh!) ali kad se sve uzme u obzir, nije ni napravio tako loš posao, što će reći da nije mogao previše sjebati sasvim korektan scenarij koji je balansirao negdje između remakea i nastavka. To bi trebalo biti stvarno pravi genijalac, da se sjebe Halloween film koji ima Michaela Myersa i Jamie Lee Curtis.

Druga zanimljivost zašto sam odlučio sjesti i napisati nešto o ovom naslovu je taj što uskoro dolazi novi dio franšize i u njemu opet glumi Jamie. TA-DAM-DAM! Taj preokret niste očekivali, zar ne. Iskreno, nisam ni ja. Mislio sam da je cijela franšiza ustvari napokon krepala i da je pokopana zajedno s ona dva užasna nastavka koja je režirao Zombie. Mislim da su svi mislili da je to završena priča, ali nikad ne podcjenjuj moć Hollywooda da pokuša zaraditi još koji dolar na starim stvarima. Kako stvari stoje, mogle bi nas očekivati dobre stvari u svezi toga. Carpenter je opet uključen kao producent/savjetnik, Jamie je tu… Jedna od najavljenih stvari bila je da će film ignorirati sve prijašnje nastavke osim prvog (i možda drugog dijela – što ima neke logike jer je Carpenter radio na oba – kasnije je digao ruke) te da će napraviti pravu završnicu, posljednji fajt između Michaela i Laurie. N-da. I dok se slažem da sve ostale nastavke treba ignorirati, ovaj baš i nije tako loš. Dapače. U vrijeme kada je snimljen film je bio sasvim fino primljen, pa je čak i pošteno zaradio, toliko da je to danas film sa skoro najvećom zaradom u franšizi. Kritika je bila i dobra, iako nije kao original, bijaše to najbolje drugo mjesto. Mislim, već kada trebate napraviti novo poglavlje u već iscjeđenoj priči, ovo je najbolji način da se to napravi. Film osim što je vratio Laurie, odlučio je biti i malo realan po nekim pitanjima. Ona ima traume iz prošlosti, što je očekivano, ali i sadašnji život, klinca koji će se naći na meti Michaela, što pak opravdava da Jamie pregura svoje strahove i krene u novi ljuti boj. Hej, ja pušim takve priče, motivacija likova je uglavnom sporedna stvar u hororima, sve se svodi na ciku i vrisku i krv, pa ovo djeluje kao odraslija verzija, gotovo kao iznimka od pravila. Ali, straha nema. Ima i u njemu klinaca koji će raditi glupe stvari i skrkati živote na krvav način. O, da, ako vas poster podsjeti na tadašnji aktualni hit Scream, to je napravljeno s jasnom i očitom namjerom jer je scenarij (debeli komad njega) djelo Kevina Williamsa, čovjeka osobno zaduženog za preporod horora u 90-ima.

Film funkcionira zato što ima originalnog lika iz originalnog filma. Film funkcionira zato što se ne srami reći da je taj lik ponešto i sjeban, da vuče duboke traume i da živi život u strahu od prošlosti. Film funkcionira zato što ne igra baš na kartu krvoprolića već na psihološki pristup i građenja napetosti. Tu je ipak napravio kompromis jer u današnje vrijeme svi vole krv, pristup kakav je imao originalni Halloween je stvar prošlosti, ma koliko to čudno zvučalo. I napravio je okej posao s time zato što nije nabacao previše likova, pa se svaki od njih može pratiti, ali da odmah budem i iskren, nitko od njih nije razvijen više od obične skice. Mane su, već ih možete pogoditi, potpuni izostanak objašnjenja što je Michael radio svih ovih 20 godina koliko ga nije bilo (da, film je isto tako negirao postojanje nastavaka nakon 1 i 2 dijela) pa s jedne strane imate ženski lik koji je dobro okarakteriziran, dok s druge strane imate običnog negativca koji je, eto, valjda spavao i onda opet krenuo u akciju rezbarenja vlastite obitelji. Dodatna prednost je što radnja ne komplicira porijeklo. Da, Michael je opet tu, ali nema nekih nadnaravnih gluposti, nema nekih kronično glupih pojašnjenja, sve se svodi na preživljavanje. Lokacijski je praktički na jednom mjestu (nekakva škola) i događa se u gotovo kratkom vremenskom razdoblju (jedna noć, mislim, malo očito, ali da se spomene) i kada se zajedno stavi na jednu hrpu… film jednostavno funkcionira. Možda zato što je ciljana publika ovaj put i malo starija (Jamie Lee Curtis i Adam Arkin teško da mogu proći kao teen klinci) kao i ona mlađa (Josh Hartnett i Joseph Gordon-Levitt imaju svoje gotovo prve nastupe ovdje) te nudi za svakoga po nešto, barem što se tiče gledanja. Napetost je poprilično dobra jer ne igra na zicere klanja i krvi (onaj opis triler je poprilično dobar) a osjeti se i investicija u razvoj likova da ne budu tek obične ovce za klanje. Ipak, ono što najbolje funkcionira je Jamie osobno. Ja je obožavam, slobodno me gledajte kao čudaka zbog toga. I ona je odlično dočarala Laurie Strode koja je sva sjebana zbog prošlosti, pa onda kako se suočava sa svim problemima i nanovo izgrađuje samu sebe. To je cool, to ja jednostavno bad ass i ako vam u sjećanje dođe neka horor verzija Ellen Ripley… hej, to je s očitom i jasnom namjerom. Ako spomenemo i neke dodatne zgodne sitnice tipa da se pojavi i Janet Leigh (s par referenci na Psiho) koja je ujedno i mama od Jamie, pa zabavanu ulogu LL Cool J-a… Hej, film funkcionira. Nije ni čudo da gomila fanova upravo njega gleda kao na završno poglavlje, a ne onaj krš i lom Uskrsnuće. Ono treba zakonom zabraniti. H20 tako dobro dođe kao mala predigra u novi nastavak, taman da se poklopi priča čak i ako ga novi dio neće priznati kao dio Michael Myers prošlosti. Nema veze. Dobar film je jednostavno dobar film.

 

 

Burnt Offerings (1976)

Posted: 20 siječnja, 2018 in Ekranizacije, Horor

 

IMDb

Trailer

 

Nedavno sam nakon nekoliko dugačkih mjeseci i mjeseci i mjeseci rada završio roman koji je u gruboj osnovi storija o ukletoj kući. Da, ništa originalno, pokupio sam inspiraciju od slavnih majstora kao što su Stephen King i Richard Matheson (više Matheson nego King, ali obojica dobivaju zasebne kredite) i u tom sam se vremenu trovao raznim horor filmovima koji su za tematiku imali, pogađate, sličnu radnju. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da je i sam King za svoj The Shining popalio motive drugog romana, romana koji je ujedno i ekraniziran. Kako je roman nemoguće pronaći na ovim prostorima, tako sam odlučio pogledati film kao dostojnu zamjenu. Stvar je u tome da već duže vremena znam za njega. Nije baš tako nepoznat, ali kao da i jest. Može ga se pronaći na listama tih naslova o scary kućama i inim pizdarijama, ali nije da baš ima neki velik status, tj. ima kultni staus (iako se pitam zašto točno) ali nije razvikana živina kao što je spomenuti The Shining. To mi je postalo razumljivo nakon što sam dotični naslov i pogledao. Inače padam na takve stvari čak i kad ne pišem o njima. Horori u mojoj knjizi moraju biti više “zamišljaj, ne prikazuj” sistem i ovaj se gotovo savršeno uklapa u taj popis. U njemu su čak i dobri glumci, priča je imala potencijala ispasti pravo spooky shit, ali na kraju nešto je ozbiljno zaštekalo. Nije to baš velika misterija, stvari su očite zašto se to dogodilo, ali me iznenadilo koliko je King ustvari popalio toga za svoj roman. 70-te su bile dosta dobro razdoblje za nadnaravne horore (The Changeling, recimo, pa i The Shining…) i horore općenito (Christopher Lee je žario i palio kao Dracula) ali dosta toga je prošlo kao dobro samo zbog činjenice da su bili prvi u branši (iako je Shirley Jackson koje desetljeće rasturala s istim motivima, kao i spomenuti Matheson s Hell House) a ne zato što su bili dobri. Burnt Offerings je savršeni primjer toga.

Priča je sljedeća. Prosječna obitelj od tri člana; Mama, Tata i Klinac odluče unajmiti ogromnu kućerinu izvan grada jer je cijena najma smiješno niska. Iako postoji nešto čudno u svemu tome, kao što je briga o staroj stanarki koja nikad ne izlazi van iz svoje sobe, zbog cijene oni prihvaćaju ponudu i uskoro započinju novi život. Mama polako postaje opsjednuta brigom o kući i brigom o stanarki koju nikako da vidimo, Tata se igra s popravcima oko kuće, Klinac… zuji uokolo. Svi oni na neki način počinju padati pod utjecaj kuće i raditi čudne stvari. Mama ne može zamisliti više život bez kuće. Tata pokušava ubiti klinca. Njihova ujna bez razloga oboljeva. Klinac…zuji uokolo. Uviđate sličnosti s The Shining? Jedina razlika je ovdje što je Mama ta koja počinje doživljavati intezivniju vezu s kućom, a ne Tata, no i on ima svojih ispada, pa na kraju uloga ostaje nekako podjeljena, iako on na kraju ispada nešto kao glas razuma. Očito je i što je King popravio u svom djelu, i to je popravio pravo jer najveći problem filma je što…pa, ništa ne doznajemo. Likovi nemaju nikakvu pozadinu, ne znamo odakle su došli, zašto su se odlučili preseliti i koji je njihov problem jer djeluju čisto normalno. Tata je nešto kao pisac čak (Jack Torrance prije Jack Torrancea?) ali ta je informacija svedena na jednu scenu i potom ništa dalje o tome. King je, odmah vidljivo, poradio na svojim likovima i napravio puno jasnije karaktere. Ne samo ljude već je i hotel postao lik za sebe (meni osobno su najbolji dijelovi knjige gdje piše o povijesti samog hotela) pa je čitatelju lakše napraviti mentalno-kreativnu sliku zlog mjesta. Jer toga ovdje nema… Da bi pojasnio mane filma moram baš zagrebati u detalje jer kao što sam rekao za likove, da su nedorečeni, to se odnosi na sve živo i neživo ovdje, a kako sam doznao, stvari ne funkcioniraju bolje ni u romanu jer je film skoro doslovna ekranizacija.

Dakle, kako to funkcionira. Tata u bazenu pronađe razbijene naočale, nakratko ih stavi na oči i iznenada dobije želju da utopi Klinca. Što su te naočale, koje očito imaju neku nasilnu priču u pozadini… nema pojašnjenja. Tata i Klinac šetaju po šumi i pronađu staro groblje. Kakvo je to groblje… nema pojašnjenja. Tata ima neke halucinacije i viđa stari Ford, mrtvačko vozilo s sablasnim likom za volanom. Tko je taj lik? I auto? Ništa. Mama počinje gotovo poremećeno biti privržena kući. Zašto? Zaboravi, narode. Na početku upoznajemo bizarni par, brata i sestru, koji su vlasnici kuće. Kasnije… nema ništa. Film doslovce svako malo nabaci nešto takvo i onda u potpunosti zaboravi na to. Stara gospođa na tavanu? Pa, već i sami vidite uzorak. Iako sam naišao da su neki kritičari hvalili takav pristup, kao nepredvidljivi horor, dok ga ekčuli gledate imate osjećaj da je netko stajao sastrane , češkao se po glavi i pitao se što bi sljedeće mogli ubaciti, tek toliko da malo cimnemo publiku. Ne krivim scenaristu, krivim pisca po tom pitanju. Zato je roman, iako ga King naveliko preporučuje u svojoj ne-fiktivnoj knjizi “On Writing” jednostavno loš kada ga se usporedi s nekim drugim naslovima. Druga stvar koja ne šljaka je sama horor pozadina. Likovi su prepasivni. Nijednom se nitko ne pita koja je priča s bizarnim parom s početka filma, nitko da pokuša vidjeti fantomsku stanarku u potkrovlju, a kad se likovi počnu čudno ponašati… nitko da pokaže nekog malo uzbuđenja. Dapače, neki dijalozi su tako kičasti da na trenutke dobijete osjećaj da gledate dramu Tennesse Williamsa o seksualnoj frustraciji para u srednjim godinama. Gluma je loša, odmah da budem iskren oko toga, iako film ima dobre glumce u sebi (Oliver Reed, Karen Black, Bette Davis – ima par stvarno jezivih scena) jer kao da ni glumci nisu znali što se od njih očekuje. I tako na kraju balade potrošite stotinjak minuta, neke stvari pomalo shvatite na samom kraju, ali uglavnom se češkate po glavi i pitate se – koji k…? Film svoj kultni status duguje više činjenici da je bio jedan od prvih naslova koji su igrali na tu kartu “velika zla kuća” i poznatim glumcima nego što to može opravdati svojim sadržajem ili izvedbom. Na trenutke pogodi prave note i stvori osjećaj jezivosti, kao i iščekivanja, ali onda to upropasti tako što zaboravi na prikazane stvari i porukom; prihvatite to narode, više se ne vraćamo natrag. Volio bi se dokopati romana, stvarno bih. Možda je pisana riječ bolja od snimljenog materijala. Ako ste pobornik žanra, možete ga pogledati mirne duše, vjerujem da ste pogledali i gore od njega, ali jednostavno tako znam da ste gledali i bolje. Puno, puno bolje…

 

IT (2017)

Posted: 18 siječnja, 2018 in Ekranizacije, Horor, Remake

 

 

IMDb

Trailer

 

Prije nekog vremena pogledao sam zgodan mali intervju s poznatim meštrom horora. Znam to raditi s vremena na vrijeme, gledati i slušati kako su slavni i poznati pisci imali svoje teške početke, tako se tješim da nakon teškog početka dolazi i teško zasluženi uspjeh. Uglavnom. Novinar je upitao Kinga što bi danas rekli oni kritičari koji su mu na početku karijere savjetovali da se ostavi pisanja. Pa, cool će King, s obzirom da su svi oni već mrtvi, teško da mogu reći bilo što. Oh, snap! Obožavam odličan crni humor. Volim ga i čitati. Mislim da svatko voli čitati Kinga. Nije uvijek odličan pisac, ali je uglavnom dobar te i kad napiše srednju žalost od rada, uspije zadržati pažnju. I sretne je ruke što se tiče ekranizacija. Jedno određeno ga vrijeme nije baš bilo na sceni (osim ako ne računate onu tugu i jad zvanu Cell) a onda je prošle godine odlučio nadoknaditi i nabacati gomilu ekranizacija i ponešto – inspired by – serija. 1922. The Dark Tower. Gerald’s Game. It. Mr. Mercedes. The Mist. A objavio je i novi roman. Mislim, čovjek može mirne duše promijeniti prezime iz King u Cash jer kako stvari stoje, It je na jako dobrom putu da postane horor s najvećom zaradom u povijesti horora. Ili je već postao, nemam pojma. Uglavnom, ako se trend ovako nastavi, mogli bi dobiti još pokoju obradu njegovih djela jer već se godinama priča o novim verzijama Pet Semetary, druga popularna serija The Stand čeka da ugleda svoju kino verziju, pa dolazi i nastavak It-a… Tko voli slavnog pisca, uskoro bi mogao doći na svoje. Nadam se samo da reklamna kampanja neće opet uključivati proklete klaunove koji se šetaju mračnim ulicama jer je to recept da netko nastrada. Osobno ću prvog pregaziti prvog koji mi se nađe na putu.

Ono. Zanimljiv naslov, oduvijek sam to mislio. Horor naslovi od jedne riječi oduvijek su efektni. Pratim malo rasprave oko filma i zabavljam se kao nikada u životu jer kažu ljudi da je ovo najvjernija ekranizacija nekog Kingovog djela. Fanovi se jednoglasno slažu u tome. Mislim… Ha? Ili ti isti fanovi nisu dotičnu knjigu uzeli u ruke ili nisu pogledali koju prijašnju ekranizaciju kojeg Kingovog djela. It je možda naisplativija ekranizacija, ali nije ni blizu toga da bude precizna obrada tog književnog monstruma od preko tisuću stranica. Da su još malo odstupili od pisane riječi mogli su to jednostavno nazvati “inspired by”. Ali, to je filmski posao. Doslovne ekranizacije su rijetka zvjerka. Knjige i scenariji su tek podloga za nečiju tuđu viziju, što je čisto okej; lova je u igri, trendovi se moraju pratiti i, naravno, konzervativnost. Zato ni u ovoj verziji nećete vidjeti kako grupa teen klinaca radi redaljku na jedinoj curi u grupi, ležeći u prljavoj vodi gradske kanalizacije. S obzirom da je i sam King bio na nekim ozbiljnim stvarima dok je to pisao (kako čovjek sam priznaje…) teško da bi takva scena mogla proći IKADA (možda u nekoj PornHub verziji, s ruskim klincima). No, nemam nikakvih problema s izbacivanjem toga, scena je ionako glupa do bola. Problem je u nečemu drugom. Jer, film jednostavno morate usporediti s njegovom televizijskom verzijom. Zašto morate? Zato što je taj uradak toliko kultan i utjecajan (mnogi imaju fobiju od klaunova baš zbog nje) da ga se ne može ignorirati. I ova verzija pada na testu. Ne previše, ima ona svojih prednosti, ali uglavnom je iza prethodnika u… skoro svemu osim specijalnim efektima koji ovdje služe samo da bi bili specijalni efekti. Kada bi treba posložiti neku kronologiju što, kako, za i protiv rekao bi da je svemu kriv odabir klinaca i izmjene u odnosu na knjigu. Klinci jednostavno nisu zanimljivi. Oni jesu kompaktni, oni jesu okej na ekranu i nemam neku općenitu zamjerku za casting osim one da jednostavno nisu pamtljivi. Jedino Finn Wolfhard plijeni pažnju, ali ne zato što mu je uloga tako dobra (Ritchie Tozier u njegovoj verziji nema ni H od humora koji bi trebao imati kao najveći lajavac u grupi) već zato što je aktualniji u seriji Stranger Things nego u ovom filmu. Film nepotrebno seksualizira Beverly do granica koje nisu ni smiješni, ni posebno zanimljive, a likovi gube na zanimljivost jer je većina njihovih karaktera promjenjena, njihove su prošlosti nepotrebno zamračene, a neki su jednostavno svedeni gotovo na fusnotu (Mike Hanlon je doslovce nevidljiv) i film odražava bolest modernog doba. Neka bude cimalica, neka bude efekata, neka bude scary scena i publika će to kupiti. Prodano gospodinu u bijelom kostimu s narandžastim coflima. Film je kompleksnu knjigu o dugotrajnom zlu sveo na hop-cup klauna, par jezivih scena, grupu klinaca i gomilu efekata. I, 80-te, naravno, jer su one danas in (Stranger Things, i’m looking at you) i zato što bi rockabilly 50-te bile totalna nepoznanica nekim današnjim generacijama.

Film je u svojoj goloj osnovi efektan. Scene horora su sasvim solidne i efekti su uspjeli, što je pravi mali podvig s obzirom da je film koštao sitnih 35 milijuna dolara. Kako rekoh, klinci su uglavnom fora i podnošljivi, a dobar posao je napravio i Bill Skarsgard kao Pennywise. Nisam jedan od onih teških nostalgičara (iako me tako često prozivaju) koji bi rekli da je Tim Curry jedan jedini (iako su ga producenti pitali bi li volio ponoviti kultnu ulogu – što je lijepa gesta) i Skarsgardova izvedba je zgodna, različita. Ono što je problem s likom jeste to da je sveden na luđaka koji skakuće uokolo i uglavnom cima ljude. Nedostaje one neke normalnosti koja bi ga pretvorila u baš pravo spooky negativca, ali to su sad već prevelika očekivanja. Druga stvar koja šteka u filmu je sama radnja. Ovo je bio igrajmo-na-sigurno posao. Nema odraslih verzija mladih likova, niti se priča odigrava u sadašnjosti. Umjesto da bude horor koji će razviti malo dubine i ozbiljnosti, sve je u konačnici svedeno na light-verziju The Goonies, The Monster Squad ili pak popularnih Stranger Things. Problem koji će tek nastavak pokazati je taj što dio s odraslim likovima nije ni izbliza toliko napet kao dio s klincima (sve do same završnice kada se događa jedno veliko apokaliptično propadanje grada) pa će se statičnost popunjavati ponovnim izmišljanjem stvari kojih nema u knjizi. Ali, idem unaprijed, nije baš bila namjera. Kao neka precizna ekranizacija… to ne mogu ni izgovoriti ozbiljnog lica, film nije ni blizu toga. Kao ljetni hororac može proći, dapače. Kamera je lijepa, radnja je protočna, ima gomila cimalica i na par gledanja čak može biti okej, bez brige i pameti. Ono što će vam ubrzo postati jasno da je inferiorniji uzorima koje je želio dohvatiti, da u njemu ništa posebno intrigantno zbog čega bi vas privukao nečim drugim osim običnim cimalica-scenama te da je jednostavno ušminkan kao lijepa razglednica iz prošlih vremena te da mu je karta nostalgije gotovo otvoreno nesuptilna. Pennywise je, kako rekoh, solidna promjena, ali s druge strane djeluje kao Freddy Krueger iz kasnijih nastavaka. Znate već, lajavi tip koji radi cirkus i ne djeluje kao ozbiljna prijetnja. Sve u svemu, ovo je na kraju balade uspješan proizvod i meni osobno se sviđa. Možda zato jer općenito nedostaje takvih filmova, možda zato jer nije prežvakavanje već starih stvari (iako ustvari jest – doslovce) možda zato jer pušim cijelu tu “bili smo klinci u 80-ima” foru jer sam (opet doslovno) bio klinac u 80-ima. Šareno, površno, ušminkano, bez neke prave jeze i straha, ali opet s dovoljno BUUU scena da se čovjek može zabaviti uz njega. Srećom, pošto je ovo ispalo jezivo uspješno (a ne kao The Dark Tower) možda se stvarno potegne još koja obrada starih Kingovih djela (The Stand, i’m looking at you) Nitko sretniji od mene.

 


IMDb

Trailer

 

Nije me bilo neko vrijeme. Poslovna stvar. Ako bude sreće, za koji tjedan ću podijeliti rezultate s vama vjernim čitateljima, ali moram biti iskren i otvoreno priznati da mi je drago što je to gotovo i što mogu uhvatiti predah. Predah koji se opet sastoji od pisanja, ali kvragu, nećemo sad cjepidlačiti jer predah je predah i novu godinu treba započeti eksplozivno, junački, s nečim očitim i o čemu su svi već pisali. Da, nastavak popularnog (ili kultnog) Blade Runnera napokon je ugledao svjetlo dana i svi su požurili napisati ponešto o njemu. Istini za volju, i ja sam razmišljao o tome. Nije da već nisam pisao o starom filmu, obradio sam ga kao Cookie Monster kutiju napolitanki, pa bi u neku ruku bio i red da bacim koju riječ o ovom nastavku. Jer, načelno mi se sviđa. Načelno. Okvirno. Možda bi mi se i više sviđao da ne pati od nekih tipičnih holivudskih boleština današnjice koje će svakako biti spomenute u daljnjem tekstu. Ovo nije dobar film, da se razumijemo, već samim time što je nastavak filma koji uopće nije trebao nastavak. Priča Istrebljivača je završena i to čak nekoliko puta (da, Ridley, na tebe mislim, kao i na tvojih 150 različitih verzija) i jednostavno nije trebala daljnju razradu. Što se Deckard i Rachel radili? Živjeli sretno do kraja života? Igrali se mame i tate dok su u bijegu od ostalih blade runnera? Ispada da je bilo baš tako, samo što je Rick u međuvremenu od usamljenika postao Jack Ryan, pa ima veze po cijelom svijetu, uključujući tajna društva i robote koji planiraju ustanak (ako pozove Will Smitha da mu pomogne oko toga, dižem ruke od filmova). Sada, malo sam sarkastičan, ali nisam ni daleko od istine jer Blade Runner 2.0 je mješavina svega i svačega, što nas vraća na one bolesti modernog holivuda – nastavci. Respektiram ideju da se cijeli taj svijet mogao proširiti, razviti u nekoliko drugih smjerova i napraviti pošten film. Problem je što cijela dopadljivost originala leži na leđima Harrisona Forda. I to što je Blade Runner ustvari noir krimić koji može funkcionirati i na takav jednostavni način. Nastavak ne funkcionira bez Forda, pa su ga morali vratiti, što mi je uvijek drago. Harrison je faca. Harrison je cool tip koji ima gomilu dobrih filmova. Harrisona nema baš previše u nastavku, pa da vam odmah razbijem sve snove, a ono što ga i ima… pa, moglo je to proći i bez njega, možda bi čak bio i malo kompaktniji film. Ali, cijeli je ovaj film nastao pod izgovorom; idemo mi vidjeti što se dogodilo s tim likovima, a usput ćemo nabacati svega pomalo, pa što bude. Kako stvari stoje, original i nastavak dijele istu sudbinu; oba su pala na blagajnama kao kamen na dno jezera. Hej, Blade Runner je kultni film koji to nije bio ispočetka, valjda je to netko zaboravio reći redatelju i producentima, a još ni danas nije ništa zaradio, što je isto netko trebao reći ekipi iza kamere.

Vraćamo se u kišoviti i smogoviti Los Angeles, ovaj put je godina 2049 i u pisanoj kartici nas informiraju da su replikanti opet in, kao i blade runner odjel, koji pak lovi stare modele replikanata jerbo… ne znam, radnja treba neku priču. Nakon što prođete taj dio, upoznajemo K. Dečko je zgodan kao Ryan Gosling, i on je valjda jedini blade runner na zadatku (film ne prikazuje nijednog drugog) koji je, mali obrat, replikant koji je svjestan toga da je replikant. Nakon što umirovi jednog zajebanog replikanta (neiskorišteni Dave Bautista) K posve slučajno otkrije tajnu koja prijeti srušiti cijeli društveni poredak. Time smo došli do prve mane nastavka. Original je bio poprilično jednostavna priča, čak i banalna, o policajcu koji juri par negativaca. Nikakve svjetske zavjere, nikakve illuminati i masoni pizdarije. Tajna koju K pronađe ispadne, gomila kostiju, načelno rečeno, su ostaci svima poznate Rachel, koja je u originalu odjahala s Rickom u izlazak sunca. Ako je netko očekivao vidjeti barem cameo Sean Young, da, znam kako vam je (i pri tome ne mislim na onih par scena iz originala, kao ni snimku njezina glasa). Rachel je rodila dijete. Prvi replikant koji je to napravio i, kako stvari stoje, posljednji. Druga mana filma. Stari Tyrell je napravio Rachel da može rađati, a onda su svi podaci netragom nestali (u filmu vam sve bude detaljno pojašnjeno – velika eksplozija – puf – praznina) i sada novi lik Wallace (Jared Leto) pokreće masovnu potragu za djetetom jer želi svojim replikantima dati mogućnost rađanja. Zašto? Ostaje malo nejasno. I tu još imamo priču o K, koji počne vjerovati da je on to dijete, pa je tu i Harrison, imamo i pobunjenu frakciju robota koji planiraju revoluciju… Jeste počeli pomalo gubiti konce? Film nije toliko nejasan, možda ga malo pretjerujem, ali je pomalo banalan na području objašnjavanja. Neke stvari su jednostavno… teške za prihvatiti. Deckard je od samotnjaka koji je novi smisao života pronašao u tome da pobjegne sa ženom u koju se zaljubio postao Jack Ryan… doduše malo ofucanija verzija, ali ipak. Odjedanput je povezan s nekakvim pokretom otpora, replikantima koji su došli NAKON što je Rachel odavno umrla (ali koji znaju sve o njoj i djetetu) i s kojima je on surađivao da mu sakriju nasljednika umjesto da ga je ostavio kod sebe i živio onako kako je živio dok ga K nije pronašao. Pokret pobunjenih replikanata… nema ništa više o tome. To je to. Tu dolazimo do onih bolesti modernog holivuda- netko je računao na nastavak, pa je pripremio teren za to. Pobunjeni replikanti, Wallace i njegova potraga za čarobnim djetetom (da, konačna poanta jako baca na poantu Da Vincijevog Koda)… sve to ostaje u zraku. Zamišljajte, narode, otvoreni krajevi…

Sljedeća stvar koja šteka u filmu su sami likovi. K jednostavno nije zanimljiv. On je monotona jedinka koja nema ništa zanimljivo u svom karakteru. Također, film troši gomilu vremena na prikaz njegove veze s hologramom (cura jest zgodna, tu nemam prigovora) koja niti je poticajna niti ima neku važnu ulogu u radnji. Iako bi kroz radnju trebao doživjeti nekakvu emocionalnu promjenu, to se ne dogodi. Ili je Gosling loš glumac ili mu scenarij to nije dopustio, pitanje je sad, ali kako bijaše na početku, tako je i na kraju, što je malo razočaravajuće. Wallace pak od nekog skrivenog genija postaje negativac iz Bond filmova (u sceni gdje napokon razgovara s Deckardom samo sam čekao da mu netko doba prokletu mačku koju bi milovao) a u kompletu s tim dolazi i njegov glavni ubojica, Luv, koji je… pa, glavni killer ravno iz Bond filmova. Ona nema neku drugu svrhu osim da ubija ljude bez posljedica. Dakle, tu stvari poprilično štekaju jer njihovi su motivi magloviti i nejasni, jednostavno su tu da film ima malo napetosti. Harrison je ovdje radi debelog čeka, to se vidi, ali i zato da se napravi poveznica s originalom (čitaj – netko je mislio da će sve to biti isplativo) i jednostavno tako se moglo bez njega. Film traje blizu tri sata. Harrison ima oko 15 minuta vremena na ekranu. Ako ste ovo išli gledati zbog njega kao ja… pa, znam kako vam je bilo. Dakle, konačni zaključak je da doslovno sve bitno šteka; likovi, radnja, glavna poanta filma dugačkog tri sata. Nije to trebalo tako biti jer Blade Runner 2049 u osnovi nije loš film, da se uzela neka jednostavnost, da se pažnja usmjerila samo na Goslingov lik i da se napravila obična krimi-priča (početak filma je opasno dobar, što jest jest) sve ovo je moglo ispasti puno bolje. I, da, da nije obolio od bolesti zvane nastavak i previše rukavaca nezavršenih priča. Ipak, vizualno je strašan i to mislim u smislu da je predivan za vidjeti. Čak ni glazba nije loša. Stari Hans nije Vangelis, ali napravio je dobar posao. Proširivanje depresivnog svijeta također nije loše, gomila futurističkih detalja koji su uklopljeni s nekim… nije baš noir štih već nešto blizu. Za jedno gledanje je pomalo i doživljaj, priznat ću to otvoreno, ali na drugo, kad ste u toplini doma svog, baš i ne. Sumnjam da će nekoga povući na treće gledanje, možda nakon što prođe koja godina. Tko zna, možda netko za 30 godina snimi novi nastavak i vidimo kako je K dobio dijete s Deckardovim dijetetom. Ako se to stvarno i dogodi, onda sam strašan u predviđanju budućnosti.