Deckard
IMDb
Trailer
Nedavno sam nakon nekoliko dugačkih mjeseci i mjeseci i mjeseci rada završio roman koji je u gruboj osnovi storija o ukletoj kući. Da, ništa originalno, pokupio sam inspiraciju od slavnih majstora kao što su Stephen King i Richard Matheson (više Matheson nego King, ali obojica dobivaju zasebne kredite) i u tom sam se vremenu trovao raznim horor filmovima koji su za tematiku imali, pogađate, sličnu radnju. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da je i sam King za svoj The Shining popalio motive drugog romana, romana koji je ujedno i ekraniziran. Kako je roman nemoguće pronaći na ovim prostorima, tako sam odlučio pogledati film kao dostojnu zamjenu. Stvar je u tome da već duže vremena znam za njega. Nije baš tako nepoznat, ali kao da i jest. Može ga se pronaći na listama tih naslova o scary kućama i inim pizdarijama, ali nije da baš ima neki velik status, tj. ima kultni staus (iako se pitam zašto točno) ali nije razvikana živina kao što je spomenuti The Shining. To mi je postalo razumljivo nakon što sam dotični naslov i pogledao. Inače padam na takve stvari čak i kad ne pišem o njima. Horori u mojoj knjizi moraju biti više “zamišljaj, ne prikazuj” sistem i ovaj se gotovo savršeno uklapa u taj popis. U njemu su čak i dobri glumci, priča je imala potencijala ispasti pravo spooky shit, ali na kraju nešto je ozbiljno zaštekalo. Nije to baš velika misterija, stvari su očite zašto se to dogodilo, ali me iznenadilo koliko je King ustvari popalio toga za svoj roman. 70-te su bile dosta dobro razdoblje za nadnaravne horore (The Changeling, recimo, pa i The Shining…) i horore općenito (Christopher Lee je žario i palio kao Dracula) ali dosta toga je prošlo kao dobro samo zbog činjenice da su bili prvi u branši (iako je Shirley Jackson koje desetljeće rasturala s istim motivima, kao i spomenuti Matheson s Hell House) a ne zato što su bili dobri. Burnt Offerings je savršeni primjer toga.
Priča je sljedeća. Prosječna obitelj od tri člana; Mama, Tata i Klinac odluče unajmiti ogromnu kućerinu izvan grada jer je cijena najma smiješno niska. Iako postoji nešto čudno u svemu tome, kao što je briga o staroj stanarki koja nikad ne izlazi van iz svoje sobe, zbog cijene oni prihvaćaju ponudu i uskoro započinju novi život. Mama polako postaje opsjednuta brigom o kući i brigom o stanarki koju nikako da vidimo, Tata se igra s popravcima oko kuće, Klinac… zuji uokolo. Svi oni na neki način počinju padati pod utjecaj kuće i raditi čudne stvari. Mama ne može zamisliti više život bez kuće. Tata pokušava ubiti klinca. Njihova ujna bez razloga oboljeva. Klinac…zuji uokolo. Uviđate sličnosti s The Shining? Jedina razlika je ovdje što je Mama ta koja počinje doživljavati intezivniju vezu s kućom, a ne Tata, no i on ima svojih ispada, pa na kraju uloga ostaje nekako podjeljena, iako on na kraju ispada nešto kao glas razuma. Očito je i što je King popravio u svom djelu, i to je popravio pravo jer najveći problem filma je što…pa, ništa ne doznajemo. Likovi nemaju nikakvu pozadinu, ne znamo odakle su došli, zašto su se odlučili preseliti i koji je njihov problem jer djeluju čisto normalno. Tata je nešto kao pisac čak (Jack Torrance prije Jack Torrancea?) ali ta je informacija svedena na jednu scenu i potom ništa dalje o tome. King je, odmah vidljivo, poradio na svojim likovima i napravio puno jasnije karaktere. Ne samo ljude već je i hotel postao lik za sebe (meni osobno su najbolji dijelovi knjige gdje piše o povijesti samog hotela) pa je čitatelju lakše napraviti mentalno-kreativnu sliku zlog mjesta. Jer toga ovdje nema… Da bi pojasnio mane filma moram baš zagrebati u detalje jer kao što sam rekao za likove, da su nedorečeni, to se odnosi na sve živo i neživo ovdje, a kako sam doznao, stvari ne funkcioniraju bolje ni u romanu jer je film skoro doslovna ekranizacija.
Dakle, kako to funkcionira. Tata u bazenu pronađe razbijene naočale, nakratko ih stavi na oči i iznenada dobije želju da utopi Klinca. Što su te naočale, koje očito imaju neku nasilnu priču u pozadini… nema pojašnjenja. Tata i Klinac šetaju po šumi i pronađu staro groblje. Kakvo je to groblje… nema pojašnjenja. Tata ima neke halucinacije i viđa stari Ford, mrtvačko vozilo s sablasnim likom za volanom. Tko je taj lik? I auto? Ništa. Mama počinje gotovo poremećeno biti privržena kući. Zašto? Zaboravi, narode. Na početku upoznajemo bizarni par, brata i sestru, koji su vlasnici kuće. Kasnije… nema ništa. Film doslovce svako malo nabaci nešto takvo i onda u potpunosti zaboravi na to. Stara gospođa na tavanu? Pa, već i sami vidite uzorak. Iako sam naišao da su neki kritičari hvalili takav pristup, kao nepredvidljivi horor, dok ga ekčuli gledate imate osjećaj da je netko stajao sastrane , češkao se po glavi i pitao se što bi sljedeće mogli ubaciti, tek toliko da malo cimnemo publiku. Ne krivim scenaristu, krivim pisca po tom pitanju. Zato je roman, iako ga King naveliko preporučuje u svojoj ne-fiktivnoj knjizi “On Writing” jednostavno loš kada ga se usporedi s nekim drugim naslovima. Druga stvar koja ne šljaka je sama horor pozadina. Likovi su prepasivni. Nijednom se nitko ne pita koja je priča s bizarnim parom s početka filma, nitko da pokuša vidjeti fantomsku stanarku u potkrovlju, a kad se likovi počnu čudno ponašati… nitko da pokaže nekog malo uzbuđenja. Dapače, neki dijalozi su tako kičasti da na trenutke dobijete osjećaj da gledate dramu Tennesse Williamsa o seksualnoj frustraciji para u srednjim godinama. Gluma je loša, odmah da budem iskren oko toga, iako film ima dobre glumce u sebi (Oliver Reed, Karen Black, Bette Davis – ima par stvarno jezivih scena) jer kao da ni glumci nisu znali što se od njih očekuje. I tako na kraju balade potrošite stotinjak minuta, neke stvari pomalo shvatite na samom kraju, ali uglavnom se češkate po glavi i pitate se – koji k…? Film svoj kultni status duguje više činjenici da je bio jedan od prvih naslova koji su igrali na tu kartu “velika zla kuća” i poznatim glumcima nego što to može opravdati svojim sadržajem ili izvedbom. Na trenutke pogodi prave note i stvori osjećaj jezivosti, kao i iščekivanja, ali onda to upropasti tako što zaboravi na prikazane stvari i porukom; prihvatite to narode, više se ne vraćamo natrag. Volio bi se dokopati romana, stvarno bih. Možda je pisana riječ bolja od snimljenog materijala. Ako ste pobornik žanra, možete ga pogledati mirne duše, vjerujem da ste pogledali i gore od njega, ali jednostavno tako znam da ste gledali i bolje. Puno, puno bolje…
Deckardov Kutak 