Arhiva za Veljača, 2018

Jagged Edge (1985)

Posted: 22 veljače, 2018 in Jeff Bridges, Lance Henricksen, Thriler

  

 

IMDb

Trailer

 

Kada ste posljednji put gledali dobar triler koji uključuje suđenje? Ima već dugo, zar ne? Znam, ne snimaju se više kao nekada. Čak ni John Grisham ne piše više rakve stvari, a čak i ako se snimaju, onda imaju više svega drugoga nego li samog suđenja (Lincoln Lawyer, primjera radi). Na ovo sam naletio slučajno. Malo sam išao istraživati te trilere 80-ih (jer mi je akcija, SF i sve ostalo postalo malo dosadno) i nekako sam zapeo za ovaj. Dobri glumci, zgodna priča, nikad ga gledao… Sve razlozi zbog kojih sam odlučio potrošiti malo vremena da bacim pogled. I, da, scenarist je zloglasni Joe Eszterhas, znate ga, čovjek je napisao Basic Instict. Začudo, ovo je nešto slično, San Francisco područje, ima i policijska istraga o gadnom ubojstvu… ali je drugačiji od Sirovih Strasti jer… pa, ovo je ipak samo triler, bez jakih seks stvari, iako ima zrno i toga, ali samo zrno. Pa sam odlučio malo pročitati trivijalnosti jer to je nešto što radim kad mi je dosadno, čitam što se događalo iza scene i naletio sam na par zanimljivih stvari. Film je inače na dosta dobrom glasu, kritičari ga vole, publika ga je svojedobno voljela jer je fino zaradio, a išlo se toliko daleko da se čak razmišljalo i o nastavku (kojeg je trebao režirati Michael Crichton, što je stvarno zabavna slučajnost jer sam ga malo spominjao zadnjih dana) ali nije mi jasno što je tu trebalo biti nastavak jer je film lijepo zaokružen. No, kaže Eszterhas da je bilo nekih problema. Studio je htio izbaciti Glen Close jer nije bila dovoljno atraktivna, fizički. Meni je izgledala sasvim dobro u filmu, ali što ja znam. Drugo, ovo je trebala biti čistokrvna sudaska drama, suđenje, prigovor, pozivam sljedećeg svjedoka… taj tip filma, ali studio (ti producenti su baš naporna gamad) nije vjerovao da će takav pristup donijeti uspjeh, pa su odlučili malo promijeniti stvari. Ispalo je da su bili u pravu, ali tek djelomično. Film jest postigao uspjeh, ali osjeti se da je bilo malo navrat-nanos dopisivanja scena, što je pak poremetilo ravnotežu triler-drama-ljubav odnosa u samoj radnji.

Film se otvara scenom ubojstva. Jedna od onih kakve su se mogle i mogu vidjeti u stvarnosti; lik upada u sobu ženi, veže je i izrezbari velikim nožem (jagged edge – oštrica sa zubima). Prebacujemo se na hot shot tužitelja koji dolazi na mjesto zločina i odmah optužuje muža ubijene. Žena je imala sav kapital u ruci, naravno da je muž kriv. Da bi dokazao nevinost, muž unajmljuje odvjetnicu koja ima reputaciju u sudnici – da je jako dobra u svom poslu. Iako se slučaj čini kao jasna stvar, ipak nije sve tako jasno. Tajne izlaze na vidjelo, zataškavanja, laži, ljubomora i sve ostalo što postoji u tom svijetu će izaći na vidjelo, što dokaze i teorije čini… pa, sad, ili jako predvidljivima ili jako zakompliciranima – morate pogledati film da vidite kako se sve na kraju odigralo. Moram priznati da volim taj neki staromodni pristup ovakvim trilerima. Policijska istraga je prava policijska istraga, likovi dolaze, likovi pričaju, likovi istražuju – nema prečaca. Da, znam, za neke nove klince to je sve dosadno i zastarijelo, ali kad se gleda ovakav tip filma, ako je napravljen dobro, ostavlja dojam da ste pročitali dobar roman. Gotovo se može osjetiti kako je ekipa iza kamere igrala na karizmu glumaca, na priču, na detalje i preokrete, ali sve to bez puškaranja, ubijanja i velikih eksplozija. Ne znam, možda što sam stariji  počinjem polako gravitirati nekim smirenijim stvarima ili sam se jednostavno nagledao akcijašenja da mi je ovo svakako jako dobra promjena, pa mi je možda film zato i sjeo bolje nego je u stvarnosti dobar.

Iskreno rečeno, film nema nikakvih mana. Osim jedne. Koja nije toliko mana koliko… pa, ono što sam vam rekao o uplitanju studija. Originalni scenarij bio je pravocrtna sudska drama, konačni rezultat je podijeljen na nešto kao ljubavni podzaplet (odvjetnica i optuženik se spanđaju – očekivano) i na sudsku dramu, s tim da ni jedno baš nije do samog kraja ispunilo očekivanja. Sudski dio je odličan. Preokreti u sudnici, dokazi, svjedoci koji lažu, činjenice – sve 5. Ljubavni dio baš i ne šljaka jer jednostavno to nije to, tj. vidi se da je to ubačeno samo zato da se napravi dodatna napetost oko toga da li je muž kriv ili nije. Sudski dio zato počinje malo kasno u radnji, što znači da treba pregurati ono prije toga. Srećom, film je pun dobrih glumaca. Jeff Bridges je u mlađim danima bio prava stvar (danas se više zajebava uokolo) i njegova izvedba je tip-top – ne znaš da li je nevin, kriv, podmukao, nevinašce ili mu netko smješta do samog kraja. Glenn Close je… zanimljiva. Ona nije toliko atraktivna ili superzgodna, ali ima neki privlačan štih zbog kojeg njezin lik ima uvjerljivost. Osobno sam mišljenja da bi stvari bile još bolje da su se držali sudnice i takvog pristupa priči, ali već kad je napravljeno ovako, što je tu je. Peter Coyote je odličan u ulozi tužitelja koji pod svaku cijenu želi osudu i ne bira sredstva pritom, ne znaš trebaš li podržavati čovjeka ili ga mrziti. Robert Loggia ostao je neiskorišten, nažalost, uloga za zaboraviti, a u maloj ulozi se može vidjeti i mlađahnog Lance Henriksena. Upozorenje za kraj, ovdje nema nikakvih vizualnih atrakcija, nema čak ni krvavih scena iako je dvostruko ubojstvo u pitanju, što znači da cijeli film leži doslovce na leđima priče i glavnih glumaca. Moglo bi se reći da je ponešto i predvidljiv, ali to govorim samo zato što sam se već nagledao tih sudskih trilera da su mi svi predvidljvi, pa to nemojte uzimati za manu. Ako volite sudske misterije i napeta suđenja… ovo može proći kao stvar koju tražite. I ako volite vidjeti kako glumačke face dobro rade svoj posao.

 

 

 

 

 

Looker (1981)

Posted: 20 veljače, 2018 in Science Fiction, Thriler

 

IMDb

Trailer

 

Ljepota je ubojita stvar. Ili, da budemo realni, stvar koja će vam otvoriti gotovo sva vrata. Ako ste mlada i zgodna djevojka, samo je nebo granica. Okej, možda ga malo sad izmišljam banalnosti, danas je toliko seksualnog uznemiravanja da je to postalo malo smiješno, posebice ovaj dio s medrnim Hollywoodom. Da se razumijemo, ne držim da je takvo zlostavljanje ispravno, nikako nije, ali postalo je pomalo pomodno optuživati sve i svakoga i to, bubnjeve molim, nakon dvadeset godina. Dokazi nisu potrebni, ništa nije potrebno, kriv si odmah po izgovorenoj optužbi. I to danas dolazi na naplatu, ali nitko ne govori kako je većina tih glumica samostalno ulazila u sobe tih perverznjaka, uz tri iza ponoći, potpuno svjesne njihovih reputacija. Kada karijera nije krenula, znate, on me zlostavljao. No, skrenuh s teme, ali tek djelomično. Ljepota je stvar osobnog dojma, svatko voli nešto svoje i ukusi se razlikuju. Postoje neke određene smjernice koje su kao neki standard; visoka plava, mlada – kalifornijski tip ljepotice. Par takvih su tema ovog filma. Aha, govorite vi, zato je takav naslov filma (looker – zgodna osoba, netko za kime se okreću glave) ali odmah da vas zaustavim – to nije to. Ovo je triler s blagom aromom SF-a, a ovo LOOKER je ustvari neka high-tech skraćenica za novo high-tech oružje. Kakve veze imaju ljepota i oružje i ljepota, pitate se vi? Imaju u glavi Michaela Crichtona, kojeg sam nedavno spomenuo na ovim stranicama (10 godina otkako je čovjek umro) i ovaj film je njegov iskorak iz svijeta književnosti u (opet) redateljske vode. A Crichton voli tehnologiju, kao i ubacivanje tehnologije u svakodnevne stvari. On je Stephen King tehnologije. A Looker je… pa, zanimljiv film. Do sada ga još nisam gledao. Znao sam za njega, znam za sve što je Crichton snimio kao redatelj, ali ga nisam gledao. Nije me baš oduševio, ali da budem iskren, to je zanimljiv film koji nekako ostane u dužem sjećanju iako nije baš sjajan.

Za početak, netko ubije jednu takvu klasičnu ljepoticu. Zanimljiva stvar je… pa, nešto se dogodilo prilikom ubojstva, što djeluje više jezivo nego nasilno. Ispada da žrtve gube vrijeme ili je ubojica nevidljiv. Kada kažem žrtve, onda mislim na više njih; tri djevojke. Tu u priču ulazi naš glavni junak; doktor, plastični kirurg koji je operirao te tri djevojke. To samo po sebi ne bi bilo ništa čudno da sve operacije nije morao napraviti po stručnim napucima nove high-tech tvrtke. Žrtve su tako postale savršene, doslovce, njihove mjere, simetrija lica, izgled. Naš doktor, koji nije daleko od toga da bude glavni osumnjičeni za njihovu smrt odluči malo istražiti stvari. Ne zato što je tako dobar tip već zato što bi uskoro mogla biti i četvrt žrtva, djevojka za koju je… idemo reći ponešto zainteresiran. Ono što će otkriti… pa, recimo samo da ubojica nije nevidljiv, ali da se koristi novim oblikom tehnologije koja je stvarno pravo jeziva, a tvrtka koja ju je izmislila ima još naprednije planove od toga. Postoji još nekoliko dodatnih sitnica nevezanih za sami sadržaj filma. Prva je da je film bio napredan za svoje vrijeme, što znači da je u njemu po prvi put upotrebljena nova tehnologija koja će u budućnosti postati poznata kao CGI, ali i 3D modeliranje. Danas je uvriježeno mišljenje da je Tron to napravio prvi, ali nije, ta je tehnika po prvi put upotrijebljena ovdje za radnju, a Crichton, koji se bome kužio u tehniku, volio je nove stvari. Također,druga stvar, predvidio je da će CGI doslovce zamjenjivati glumce u filmovima (što je danas, khm, normalna stvar) a što je za vrijeme premijere bio doslovni SF.

Mane filma… pa, ne bi to baš nazvao manama jer je sve u filmu prilagođeno godini kada je snimljen, ali za današnje pojmove ponešto je trom, sporijeg tempa, što nije uvijek sjajna stvar. Crichton kao redatelj nije bio najspretniji, osjeti se da su neke scene stvarno drvene i stvarno je veliku pažnju pridodavao detaljima, što scenu zna napraviti otegnutom. Kao, na primjer, kada naši likovi istražuju unutrašnjost tvrtke… to malo traje i traje. Pa kad rade 3D model glavne junakinje, bome vidite svaku sekundu postupka. To je za vrijeme snimanja bilo napredno, stvarno jest, cijeli prikaz je gotovo proročanski prikaz onoga što slijedi, ali danas djeluje statično. Određene zamjerke mogu se uputiti i prema nejasnoj radnji. Nisu baš jasni motivi iza ubojstava i svega što se događa iako dobijete što, kako i zašto, ali svejedno se na kraju malo češkate po glavi i pitate niste li nešto propustili. Akcija je drvena, čak je i scena potjere s autima malo… slaba. No, prednosti su da Albert Finney nosi film na leđima bez problema, stvar koju negativci koriste je nešto slično pištolju Martija Misterije, ali efekt koji se radi je… dobar, pomalo jeziv. I moram nabaciti pohvalu za završnicu. Naime, isto se radi o određenom predviđanju budućnosti. Likovi imaju zadnji fajt na praznom studiju ispunjenom rekvizitima (auto, kuhinja, stolica) i to djeluje suhoparno, ali kad pogledate na televizijski ekran, vidite puni događaj, druge glumce, gotovo reklamu. Odličan mi je taj prijenos radnje, stvarno jest. Danas je slična stvar – snimite nešto ispred zelenog platna i gledate srednjovjekovni dvorac, slična stvar. Uglavnom, riječ je o zanimljivom filmu. Nije toliko atraktivan i svakako nije dobio kredite za promicanje tehnologije (ljudi ni danas ne znaju da je Blade prvi upotrijedio famozni “bullet time” a ne The Matrix) i definitivno ima svojih mana, što tehničkih, što zbog režije, ali ne mogu reći da sam požalio tih 100-njak minuta. Zabavio me, što je dovoljno da ga preporučim. Ako vam se ne svidi, uvijek me možete za 20 godina tužiti kako sam vas filmski zlostavljao nečim što vam se nije svidjelo.