Arhiva za Lipanj, 2018


 

 

IMDb

Trailer

 

U tijeku je svjetsko nogometno prvenstvo. Cijeli svijet je ispred televizora, zbrajaju se golovi, zbrajaju se bodovi… svi uživaju. Valjda, ne bi znao jer ne gledam. Točnije, ne gledam ništa više od toga kada igra reprezentacija Hrvatske. Zabavna stvar, proglasili su je za jedne od favorita natjecanja, ekipa iz sjene, bla, bla, bla, truć, truć, truć… Nije da sam baš nešto jako impresioniran njihovom igrom, ali lijepo je kada imaš pobjednički niz od tri pobjede. To nije loše. Sa druge strane, filmski je svijet prepun naslovi koji govore takvu priču. Podcjenjeni tim koji čistim čudom dolazi do slavne pobjede. Ja volim takve filmove jer privatno nisam apsolutno nikakav sportaš (jedno kratko vrijeme sam bio čisto okej u košarci) i volim kada netko podcijenjen napravi slavnu pobjedu. Gomila ljudi voli Geenu Davis (pribrajam se toj skupini), gomila ljudi ne voli Madonnu (nekako sam u sredini što se toga tiče) i cijeli svijet jednostavno voli Toma Hanksa. Njega ako netko ne voli… koji vam je vrag? Spojite ta tri imena i dobijete zanimljiv sportski film o prvoj sveameričkoj ženskoj baseball ligi. Sada, bit ću potpuno iskren – nemam pojma o čemu je baseball. Ni koja su pravila, ni koliko igrača igra… apsolutno ništa. Pride, držim ga i poprilično blentavim sportom, ali to je možda i zato što ga općenito ne razumije. Amerikanci ga, naravno, obožavaju. Snimili su već gomilu filmova o njemu i napravili mu svjetsku reklamu, kao i svojoj verziji footballa – kojeg isto tako držim glupim sportom, opet, možda zbog toga što ga uopće ne razumijem. Ali, kao i svi filmokusci, volim dobru tekmu iako ne znam što točno gledam. Voli taj stav, igramo kao da nam je to zadnja utakmica u životu i ne uzimamo zarobljenike. To je filmsko uljepšavanje, naravno, ali bome je puno uzbudljivije nego kada nekad znam pogledati klasičnu utakmicu i dva sata gledati kako ostaje 0:0, a svi igrači plaćeni kao ja za tri sljedeća života. Uvijek uzimam fiktivnu tekmu naspram one prave, jednostavno jer je zanimljivija. I jer tamo igra Geena Davis i Tom Hanks, ali to su već tehnikalije.

Ovo je kao istiniti događaj. Kao, jer nije, ne u cijelosti. Ženska je liga uistinu postojala i ostavila svoj trag, ali prvo ćemo riješiti neke sitnice vezane uz to film-činjenice relacija. Naime, ženska liga je bila popularna od prvoga dana svojeg postojanja, ne kako film sugerira da su morali koristiti skoro cirkuske trikove da se čuje za njih. Jednako tako, ni muški baseball nije umro čim je počeo drugi svjetski rat, ali on se igrao samo u glavnim gradovima dok je ženski bio po cijeloj zemlji i manjim stadionima, pa je siromašnija raja mogla nešto i vidjeti, zato je bio popularan. Jednako tako, njihova “karijera” nije trajala samo do završetka rata kada su se rasni mužjaci vratili natrag (što znači cirka – 2 godine) već je postojala tamo do pedesetih godina, kada je otišla u zaborav nakon što je televizija počela prenositi utakmice, naravno, one važnije i slavnije. Tako da, ženski baseball je postojao skoro desetak godina, što nikako nije loša stvar (ne znam postoji li danas neka inačica te Lige) pa te činjenice koji film iznosi… uzmite s malo suzdržanosti. Sve oko toga, plus činjenica da likovi od Geene i Toma nisu postojali u stvarnosti, je bilo koliko toliko točno. A što je to bilo točno točno? Pa, to da su djevojke iz cijele Amerike bile regrutirane (ako su imali imalo dume o igri, naravno) u prvu žensku ligu i film prati njihov put, od natjecanja, preko borbe za opstanak, pa premo osobnih problema glavnih likova. Tom Hanks je sretan čovjek, bio je okružen gomilom lijepih žena. Tom Hanks je moj idol.

Što se tiče samog filma, on ne nudi nikakva posebna iznenađenja, ono što očekujete da bi se moglo dogoditi, to će se dogoditi, iako odmah moram reći da baš i nema nekakve patetike. Muškarci će prozivati žene da su nesposobne, nikto neće mariti za njihovu igru do skoro polovice igre, od outsidera postat će glavna atrakcija, zadnja tekma imat će pravi eksplozivni naboj – sve potvrđeno. Sreća je u tome da je ovo jednostavno dobar, lagan i šarmantan film. Glumci su svoje odradili pošteno, Hanks je dopadljiv kao alkos koji polako preuzima uzde nad svojim životom i timom, Geena je vođa, to se odmah zna, Madonna i Rosie O’Donnell su sporedni side-kickovi (i bome su na Madonnu još uvijek nadrkani u gradu gdje se snimalo jer se ponašala kao razmažena primadona) i nema tu nekih mudrosti. Likovi su svi poprilično kartonski, radnja nabaci riječ-dvije o njihovim životima i problemima, ali ništa previše depresivno, postoji jedna jaka scena gdje jedna od žena dobije obavijest da joj je muž poginuo i to je…pa, izvanserijska scena, ali ne remeti ritam filma. I, da, ono što sam propustio vidjeti, odnosno čuti prvi put kada sam ga gledao, je glazbena pozadina starog majstora Hansa Zimmera. Stari Hans je ovdje bio malo netipičan, uglavnom je koristio note dotičnog razdoblja, ali zadnja utakmica ima neke dobre ritmove u sebi, tek toliko da se zna zašto je stari Hans gazda još i danas. Osobno, jako volim početak tog filma i kraj jer su tamo prava žene koje su igrale u toj ligi, cijelom filmu daju pomalo sentimentalni štih, memory-lane tip putovanja, iako je ovo o sportu, a ne o odrastanju. Takoreći, ne mogu mu pronaći neku baš jako izraženu manu (osim što izvan Amerike i nije napravio veliki uspjeh jer, pogađate, malo tko mari za baseball u ovim krajevima) i mogu reći da uz njega vrijeme lijepo prolazi. I duhovit je, da ne zaboravim, poprilično. Čak i Madonna. Ništa ovo moderno sranje tipa zahod-humora već finese, šale koje su doslovce duhovite kad im se shvati kontekst. Što reći, lijep film, s korektnom pričom, dobrim glumcima, pa čak i napetom zadnjom tekmom koja je bolja od nekih pravih. Odličan za ovo sportsko vrijeme. Čak i ako ne kužite kojega bi vraga baseball trebao predstavljati ili koja su mu uopće pravila.

   

 


 

IMDb

Trailer

 

Brian Garfield izjavio je da nije bio zadovoljan filmskom verzijom svog romana zato što kad vidite da glavnu ulogu glumi Charles Bronson, odmah znate da jedva čeka da počne ubijati ljude. Uglavnom, čovjek je bio u pravu. Tko je sada Brian Garfield, pitate se vi. Garfield je amarički pisac koji je sada već daleke 1972 godine objavio svoj najpoznatiji roman – Death Wish (Smrtonosna želja ako ste baš obožavatelj lokalnih prijevoda). Priča je to o malom čovjeku, radnom čovjeku, bezličnom čovjeku koji doživi obiteljsku tragediju i polako krene u vlastitu osvetu protiv kriminala tako što po noći hoda gradskim ulicama i ubija lopove koji mu se nađu na putu. Istini za volju, roman nije naišao na neki spektakularni uspjeh, bio je to psihološki krimić, lijepo napisan, s naglasom više na psihološki nego na krimić, ali imao je ono nešto što je zapelo filmskim producentima za oko – mogućnost da bude dobar film. I jest, originalni Death Wish je danas kultni krimić za kojeg svi znaju koji se pretvorio u akcijski nastavak koji pak više nije imao veze s ničim osim da stari Charlie hoda uokolo i ubija ljude. Meni osobno nije baš nešto. Da, znam, svi ga uglavnom vole, ali kako je Garfield rekao, kad vidite Bronsona, znate u što će se film pretvoriti. Realno gledajući, Paul Benjamin iz romana (prekršten u Kersey za filmske potrebe) više je Dustin Hoffman nego Charles Bronson, pa si vi sada vidite kako su stvari izgledale drugačije. Već kada sam tu, Garfield je napisao i nastavak romana nazvan Death Sentance, što zbog toga zato što je bio nezadovoljan filmom, što zbog toga jer je želio još više zagrebati ispod psihološke površine junaka kojemu se svidjelo ubijanje. I on je ekraniziran, ali ne kao dio Death Wish serijala (producenti su ga odbili jer u njemu nije bilo stvari koje su postale Bronsonov trade-mark; hodanje uokolo i ubijanje ljudi) već kao zaseban film iz to 2007. Kevin Bacon je glumio glavnu ulogu i film je… skoro pa prerada Death Wish filma. Garfield je bio jako zadovoljan njime (iako, tehnički, roman i film dijele samo zajedničko ime, ništa više od toga) jer je pogodio tu psihološku notu koju je on naglašavao u romanima. Bilo kako bilo, došlo je vrijeme da se radi obrada, naravno, jer Hollywood je tako kronično nisko sa svježim idejama da se čisto čudim kako ga nisu već ranije snimili. Nije da nisu pokušali. Sylvester Stallone je trebao u jednom trenutku glumiti glavnu ulogu. Volim ja Slyja, ali to bi bio promašaj epskih razmjera, već ga vidim. I kako se prošlost voli ponavljati, tako i remake pati od istog problema kao i original – Bruce Willis jednostavno nije glumac koji će dobro utjeloviti nekog tako awarage Joe tipa, koji se psihički slomi i krene ubijati ljude. Jednostavno nije. On je John McClane, on doslovce živi za to da krene ubijati negativce. Ali, rekavši to, da odmah kažem kako je film ustvari dobar. Ništa posebno, naravno, ali je dobar barem za jedno gledanje zato jer je Willis u njemu.

Idemo od početka. Ako već ideš raditi remake nekog starog filma, prva stvar koju moraš napraviti je da radnju prilagodiš vremenu u kojemu ga snimaš. Prva točka dnevnog reda ispunjena. Novi Death Wish se događa u sadašnjici i sva modernizacija koja je u njemu napravljena napravljena je dobro, pa čak i s jakom dozom kritike na sve ove društvene gluposti kojima smo okruženi. Novine? Tko još čita novine. Willisov Paul Kersey postaje “slavan” zato što ga neka budala snimi mobitelom i odmah izbaci na Internet jer to razni “blogeri” i “youtuberi” rade. I stvar, očekivano, postaje “viralna” – hej, terminologija je sva tu, moderno doba i tako te priče, kao i to da svaka budala može izgovoriti ono što želi, pozivajući se na, khm, slobodu govora. Druga stvar koja funkcionira, originalni Death Wish je bio kritika društva. To sad zvuči malo naopako jer se radi o Charlie Bronson filmu, ali stvarno jest, i kao takav išao je pokazati kako je nasilje svuda oko nas i da nigdje nismo sigurni. Iako ubija kriminalce lijepo-desno, Bronsonov Kersey na kraju balade ne pronađe one koji su mu ubili ženu. Ova verzija… pa, danas svatko može kritizirati svašta tako da to više nije ni zabavno, ni zanimljivo. Ovo je zato kritika pravosudnog sustava i dobri stari revenge film. Jer kada se idete zajebavati s Bruce Willisom, onda se idete zajebavati s najgorim. Michael Winner, redatelj originala, ima je određeni fetiš na zlostavljanje žena u svojim filmovima (Bronson je čak stavio posebnu odredbu u ugovor za nastavak da njegova žena Jill Ireland neće doživjeti ništa na filmu – zabranjen pristup) i Elli Roth, srećom, nije jedan od takvih. Za čudo, ovo mu je prvi akcijski film koji režira, očekivali biste svašta, no on stvari drži pod kontrolom – lopovi su ovdje pljačkaši, sve što ih zanima je bogat plijen, nisu baš psihopati, niti totalni krelci (iako je jedan silovatelj, jebiga, i klišeji moraju od nečega živjeti). Ovaj Kersey ima puno teži period nego onaj Bronsonov, ali na kraju i on dolazi do zaključka kako se nešto mora napraviti i time dolazimo do onog dijela kojeg svi volimo – bilo Bronson, bilo Willis, važno je samo da negativci  padaju kao muhe dok ih oni ubijaju.

Roth se pokazao kao spretan redatelj, što je prva stvar koje me iznenadila. Njega baš inače ne šmekam previše, svi ti likovi koje Tarantino promiče uokolo uglavnom ispadnu precjenjena stvorenja, ali za jedan akcijski film, ovo je stvarno dobro odrađeno. Lijepo, pregledno, jasno, nema čak ni nekih divljih rezova i takvih stvari. Willis se snašao bolje od očekivanog, dapače, u nekoliko boljih scena vidi se da ima glumačkog dara, ali da ga jako rijetko koristi, što je pomalo i šteta, ali ovdje je svakako dobro došlo da ocrta stanje lika. Modernizaciju sam već spomenuo, no spomenut ću je opet – svi detalji se uklapaju, pri čemu mislim na to kako negativci dođu do njihove kuće (i to je toliko banalno da glava boli) kao i to kako se Willisov lik počinje pripremati za svoju idemo je nazvati misiju. Radnja nimalo ne šteti uputiti kritiku na rad policije, ali to je ipak malo manje izraženo, tek toliko da se zna i tu sada polako dolazimo do nekih mana koje vrijedi spomenuti. Kritika nije bila naklonjena filma (teško da je to nekakvo iznenađenje) jer ustvari na stol ne donosi ništa novo. To je čak i istina. Novi Death Wish ne izmišlja toplu vodu, to je uglavnom pravocrtni osveta-krimić u kojemu su ubačene neke dodatne stvari tek toliko da ima malo arome. Meni osobno je najslabije to što je neodlučan. Iako je na trenutke pravo izravan, barem što se tiče akcije, ne može se isto reći i za izražavanje stavova. Tako ne potiče na uzimanje pravde u svoje ruke jer to danas nije politički korektno, a još manje je poželjno kada se događa toliko pucnjava po školama. Ne kritizira ni rad policije, ne toliko koliko bi mogao, već je to samo mala pozadina koja nikoga ne vrijeđa. Svi znamo da su žandari pretrpani slučajevima, life is a bitch i to je otprilike to. Posljednja zamjerka je… pa, meni nije zamjerka, ali i jest u neku ruku jer film u završnici postaje full Bruce Willis način rada; strojnice, ubijanje negativaca, cijeli paket. Do tada je dosta solidno plesao na nekakvoj granici između krimića i akcića, da bi otplesao u samu hard akciju. Opet, ako ste ovaj film išli gledati zbog drame, a ne Willisa… uzeli ste pogrešan film za to. Iako, mogu dodati da u zadnje vrijeme slabo nešto gledam (počeo sam malo više glumiti pisca) i ako gledam, onda su to ovi hitovi teške kategorije. Nakon Black Panther i Avengersa… ovo mi je sjelo pravo dobro, što ne znači nužno da će i vama. No, ja volim Willisa čak i kad glumi u B sranjima, pa mu dajem popusta, a ovo je ispalo bolje od zadnjeg Die Hard filma (znam, nije baš neki rezultat za postići – skoro sve je bolje od zadnjeg Die Hard filma) i gotovo na tragu njegovih boljih ostvarenja. Možda je i sretna okolnost što film nije postigao financijski uspjeh jer bi se išlo na novo nizanje nastavaka, a svi znamo kako je to ispalo s Bronsonom (ja ustvari volim taj serijal, ali zadnji dio je stvarno isprazna TV produkcija koja se uopće nije trebala ni snimiti). Sada sa strepnjom čekam novi Die Hard film…