Cobra Kai; Nostalgijom do savršenstva

Trailer #1

Trailer #2

Trailer #3

Cobra Kai; Nostalgijom do savršenstva

Nostalgija je postala nova zlatna valuta, nešto što ima jako veliki postotak uspješnosti za postizanjem dobrih rezultata u financijskom smislu ili emocionalnom. Vrijeme radnje, sadašnjost, referentna oznaka; 80-te godine prošlog stoljeća. To je desetljeće postalo veliko prostranstvo ispunjeno mogućnostima za istraživanje i iskorištavanje ponajviše jer je uistinu moglo ponuditi puno toga. Glazba se mijenjala, odjeća se mijenjala, novi stilovi su se otkrivali, filmovi i serija stvarali su pravu malu revoluciju u svim žanrovima i pokretali trendove koji traju do danas. Steven Spielberg je to iskoristio u svom filmu Ready Player One, serija Stranger Things pomela je konkurenciju, Star Wars nastavci nadali su se da će publika uživati u nekim starim licima, horor duologija It premjestila je radnju iz 50-ih u 80-te kako bi dobila pravo godište da gledatelji što više uživaju u priči, snimljen je nastavak Top Guna, priča se o novom nastavcima Lethal Weapona, Die Hard i Beverly Hills Copa, sve u svrhu mužnje osjećaja nostalgije kod gledatelja. Ipak, treba primijetiti kako svi spomenuti naslovi imaju jedan te isti pristup materijalu; jednostavno gomilanje referenci na poznate i kultne stvari bez da one imaju pravu svrhu. Jedan od lika u jednoj sceni čita Stephena Kinga! Sjajno! Nema nikakve veze s ostatkom radnje, ali publika je vidjela nešto poznato i osjeća se dobro zbog toga. Ipak, što ako se radi nešto što je asocijacija na prošlost samo po sebi, ali ne gradi svoju privlačnost na gomilanju sporednih detalja? Može li takvo što biti zanimljivo današnjoj publici? Odgovor na to pitanje nije težak; da, može. Ako se stvari naprave kako treba, itekako može. Zato je Cobra Kai školski primjer kako bi se trebale raditi nostalgičarske stvari, ali ne u svrhu da budu jednostavno podsjećanje publike na neko drugo vrijeme već da ispričaju svoju priču.

Bilo je pitanje vremena kada će netko pokušati napraviti nešto po pitanju Karate Kid franšize i uključiti se u ovaj novi val obožavanja 80-ih. Prije desetak godina dobili smo bljutavu obradu koja je, istina imala svojih nekim svijetlih trenutaka, ali daleko od toga da je ikoga oborila s nogu. Osobno… volim filmove. Barem prva dva, druga dva su ne tako sjajni i vidio se zamor materijala. Kada sam prvi put, prije dvije-tri godine, vidio najavu za ozbiljno sam pomislio da je netko napravio parodiju. Jer, vidite, bio je to čudan koncept za kupiti publiku. Sjećate se onog plavog klinca koji je zlostavljao glavnog junaka i kojega je ovaj na kraju sredio nevjerojatnim „ždralovim skokom“? Da, on je glavni junak. Prvo pitanje mi je bilo – Zašto? Johnny Lawrence je bio antagonist, razmaženi bogati klinac, školski nasilnik kojega nitko nije volio i publika je uživala kada ga je mršavi Daniel LaRusso spremio na pod. Najava je pokazala kako današnji Johnny baš i nije više tako odvažan i bogat i što sve ne, što je bio zanimljiv pristup, priznajem, ali i dalje nisam shvaćao što bi se u seriji trebalo događati. On je ponovo otvarao zloglasnu Cobra Kai školu za karate, dojo, i imao je nekakvu interakciju s klincem kojega drugi zlostavljaju. Zar bi on trebao biti novi Mr. Miyagi? U najavi se pojavljivao i Daniel, također odrastao i u odijelu i, kako su stvari stajale, bio je pomalo iritantni seronja koji je uživao u činjenici da je njegov stari nemezis pao na niske grane. Vidite, cijela stvar je bila predstavljena da sada pratimo negativca prvog filma i gledamo stvari iz njegove perspektive i ja…. uopće nisam mario za to. Kako rekoh, volim prva dva filma, dobri su mi i zabavni, uopće nisam imao volju i želju gledati što je bilo kasnije, zašto bi negativac trebao biti zanimljiv i zašto bi uopće trebao pratiti njegovu stranu priče. Iskreno, pomislio sam da će svi tako reagirati i da će to tako završiti. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da seriju ide u svoju četvrtu sezonu, da je svi redom obožavaju i govore da se ovako trebaju vraćati stare i kultne stvari natrag u život. Iz nekog bizarnog razloga, odlučio sam pogledati prvu epizodu. Najviše zato što sam u onoj staroj najavi vidio nešto zgodnog humora i jer su relativno kratke, oko 30 minuta svaka. Jedna epizoda, nemam što izgubiti, samo ću potvrditi kako je to promašena glupost i da uopće nije zanimljiva. Četiri dana kasnije, pogledao sam sve tri sezone gotovo iz jednog poteza, skoro da nisam spavao, jedva da sam jeo, zaboravio sam psa odvesti u šetnju, susjedu je kuća izgorila… Da, serija je tako dobra. Toliko je dobra da sam očistio prašinu sa stare tipkovnice i odlučio napisati ovaj poduži tekst jer sam još uvijek pod dojmovima i, potpuno iskreno, ne mogu dočekati da krenu s novim epizodama.

Jer, vidite, stvari nisu onakvima kakve se čine. Ona jedna epizoda nakon koje je sve trebalo stati…ona je bila zanimljiva. Prva bitna stvar kod igranja na kartu nostalgije jeste da u priču vratite originalne glumce. Ne mislim samo na male sporedne uloge već da nose glavnu radnju i drže nam pažnju. William Zabka i Ralph Macchio repriziraju svoje uloge u punom zamahu i bome se jako dobro drže iako su već duboko u pedesetima. To je bila pozitivna stvar. Druga stvar koja je bila jako dobra jeste prva scena obračuna s nekakvim maloljetnim huliganima. Treba spomenuti par stvari. U vrijeme snimanja prvog Karate Kida, nijedan od glumaca nije znao borilačke vještine. Macchio ih nije naučio ni do danas, ali je dobar u interpretiranju poteza, pa izgleda dosta uvjerljivo, iako je očito da su ga držali podalje velikih akcijskih scena upravo zbog toga, barem u prvoj sezoni, dok se nije vratio u formu. Zabka, s druge strane, je nakon filma zavolio karate i danas je vlasnik zelenog pojasa. I to se vidi. Ta scena tučnjave je bila prvi znak da će stvari biti malo drugačije od očekivanog jer borilački su filmovi stvar prošlosti, više se ne snimaju, nema ih, i kada vidite jednu takvu scenu, jako dobro osmišljenu i koreografirano, shvatite koliko vam to nedostaje. Okej, meni je nedostajalo. Kroz seriju ima gomila akcijskih scena, borilačkih, i sve su sjajne, što jest jest, na kraju druge sezone događa se jedna velika tučnjava u srednjoj školi da sam ostao gledati u čudu kako je dobro napravljena. Naravno, pomaže što većina glumaca zna karate do neke mjere, pa se znaju i kretati, ali svejedno je sjajno izvedeno. U istu kategoriju ide i scena na kraju treće sezone, kada napadnu kuću LaRussovih, nevjerojatna koreografija i fizičke akrobacije, nešto što nitko nije očekivao od ovakve serije. No, naši glavni glumci… Oni su prijatelji u stvarnom životu, veliki. Kažu da su to postali na snimanju prvog Karate Kid filma i, iako se u filmu stalno nešto svađaju ili mlate, ustvari su imali provod života i prijateljstvo traje do danas. I to se vidi jer kada dijele scenu, doslovno osjetite kako se uživaju verbalno nadmudrivati, imaju kemiju i kada vidite da, nazovimo to zajedno rade, izgledaju kao buddy-buddy par iz nekog filma 80-ih.

Pristup da pratimo negativca je ispao… savršen. Johnny više nije klinac, vidio je života, na samom je dnu, ne mari za nikoga, radi užasne poslove. On je antijunak. Zašto volimo antijunake? Zato što su oni naprave posao, zato što ne mare za nikoga i zato što ne mare za posljedice. Johnny je samotnjak, nedruštven i sve radi preko one stvari. Kada ga igra slučaja dovede na put mladog klinca kojeg mlate drugi likovi, uključi se samo zato što mu udare u auto. Kada ga drugi nesretni splet okolnosti dovede na put starog neprijatelja, Daniela LaRussoa, stvari postanu još gore, ali nekako i ne. Nešto pokrene iskru u njemu i počne trenirati klinca, shvaćajući da uživa u tome. Vrijedi spomenuti da se jako puno toga i dozna o njemu, da nije imao sretan život, da je ono bogatstvo bilo od očuha koji je bio seronja svoje vrste, a i kada priča stvari iz svog kuta u vezi događa iz prvog filma…da, može se lagano vidjeti zašto je počela kružiti teorija da je Daniel LaRusso ustvari negativac u onim filmovima. Nije…ali, malo i jest i serija je jako samosvjesna tih teorija i jako se dobro zabavlja s njima. Johnny na kraju ispada kompleksan lik, netko koga smo mrzili, ali sada, iz ne baš jasnih razloga, želimo da uspije i stojimo na njegovoj strani. Daniel LaRusso je ustvari negativac u prvoj sezoni. Ne pravi, ali njegova mržnja naspram Johnnyja je vidljiva, pa čak i malo pretjerana i svakako je inicijator daljnjih sukoba, što je bila zanimljiva promjena tempa. Ono što vrijedi spomenuti uz sve to, onaj faktor nostalgije, ako vam je tako draže, na kraju sezone vidimo još jedno poznato lice. Martin Kove se vraća kao John Kreese, glavni negativac starih filmova. Iako mi osobno Kove nije bio tako napet u starim filmovima, mora se priznati da je riječ o poprilično karizmatičnom glumcu koji je svojim nastupom ovdje pokazao da može biti zastrašujuć i dovitljiv i šarmantan te da će biti sjajan dodatak glumačkom ansamblu, što se na kraju pokazalo i točnim jer ga je publika itekako dobro prihvatila.

Druga sezona je drugačija od prve jer su kreatori ublažili neke stvari. Daniel LaRusso više nije toliko napadan i počeli su od njega stvarati dečka koji će postati novi Mr. Miyagi. Što je solidno rješenje, ali nekako i očekivano jer da su nastavili starim putom, izgubili bi debeli komad gledatelji koji su ga voljeli kao klinca. Tematski, serija je na istom putu, ali veći je fokus na likovima pojedinačno nego na jednoj velikoj slici. Tako se Johnny mora nositi sa sinom s kojima nema dobar odnos, ali i sa starim mentorom koji je…dubok i predstavlja mješavinu divljenja i mržnje. Daniel pak ima svoje problema sa svojom obitelji i mogao bi reći da serija na trenutke odlazi u one malo sladunjave momente tipične za filmove 80-ih, ali ih rješava dosta spretno jer ne traju predugo i nisu okosnica radnje. Veća pažnja je posvećena i klincima koji su nosili radnju iz prve sezone, njihov razvoj, napredovanje, životne situacije, sve stvari koje čine dobru dramu, ali serija ne zaboravlja da su u igri i borilački elementi, koji pak održavaju razinu netrpeljivosti na razini. Cobra Kai Dojo postaje polako ali sigurno ona negativna snaga koju znamo iz starih filmova, ali, opet, ne baš na jednostavan način. Vidimo da likovi imaju dobre namjere, ali istima je, kako se to kaže, popločen i put do pakla i sranja se događaju. Ponovo vrijedi spomenuti mala iznenađenja – u jednoj epizodi vidimo staro društvo od Johnnyja. Svi glumci koji su u prvom filmu bili članovi Cobra Kai vratili su se i, iako ih vjerojatno nećete prepoznati, nevjerojatno je da su ih uspjeli sve okupiti i uklopiti u maloj epizodu o smrti jednog od njihovih prijatelja. I nisu negativci. Zabavno je to kako netko nakon 30 godina i malo života postaje netko drugi. Epizoda možda nije jako pamtljiva, ništa više od male fan-usluge, ali pokazuje iskrenu namjeru autora da seriju drže u kontinuitetu sa starim filmovima, što će se do nevjerojatnih razmjera pokazati u trećoj sezoni.

Jer, vidite, ja sam veliki obožavatelj drugog dijela Karate Kida, bolji mi je od prvog dijela, i u trećoj sezoni Daniel se vraća poslovno u Japan i – ovo je nevjerojatno – ponovo susreće djevojku, sada ženu, s kojom je imao kratku vezu dok je bio tamo. Da, vratili su originalnu glumicu, što je bio trenutak na koji sam rekao; bravo, to cijenim. Ali, ima još, vratili su i glavnog negativca iz tog filma, opet, isti glumac. Epizoda je bila sjajna, duhovita i suptilna i jasno se igrala s nekim stvarima. Daniel i Chosen tako pričaju o prošlosti i njihov borbi s kraja tog filma i na kraju postanu prijatelji koji dijele poštovanje jedan naspram drugog. Sjećate se kako sam rekao da su kreatori serije išli u ekstreme da seriju održe u istom vremenu kao i filmove? Na kraju se pojavljuje žena koja će spasiti Danielov posao. Tko je ona? U The Karate Kid: Part II, Daniel spasi malu curicu od uraganskog nevrijemena. To je ona, 35 godina kasnije. Prvo sam mislio da su pustili scenu iz filma da naprave kontekst, ali ne, ista glumica, sada u cijelosti odrasla. Tolika posvećenost čak i minornim likovima kojima se ne zna ni ime je nevjerojatna i ne samo da su se pojavili već imaju i ključne uloge u radnji, što je lekcija koju su novi Star Wars filmovi trebali naučiti i primijeniti kod sebe. Nije vam dosta? Oh, imamo još jedno povratničko lice. Elisabeth Shue se vraća kao Ali. Ona i Zabka su u prvom filmu imali proboj u filmski svijet i ne mogu naglasiti koliko mi je drago što su autori serije stavili naglasak da su oni bili veći par nego ona i Macchio te da su im omogućili neku vrstu završetka u sadašnjosti. Mislim, nevjerojatno je koliko su daleko potegli da pokušaju vratiti sve originalne glumce, ali ne samo da budu lice na ekranu (vas gledam, Star Wars nastavci) već da imaju svoju svrhu i budu dio integralne radnje, pa čak i kada je ta svrha pomalo… prigodna? – Chosen nauči Danijela novu tehniku koja itekako dobro dođe kasnije u radnji kada on i Zabka imaju obračun s Martinom Koveom. Jesam li rekao da su oni u pedesetim godinama života, a Kove u sedamdesetima? I da izgledaju bolje u akcijskim scenama nego u pola mlađi kolege?

Glavno pitanje glasi; da li je serija uistinu savršena? Ne, ni blizu toga. Ima različite setove problema, počevši od toga da je gomila likova nerazrađena, pogotovo klinci i da su svedeni na obične klišeje. Školski nasilnici, štreberi, glavna kučka u školi, razumijete već, klasični stereotipi. Tu je i stari problem kako netko nakon samo jednog treninga postane Jean Claude Van Damme, doslovno nemoguće i to se događa samo zato da bi se mogla odigrati akcijska scena. Sami kreatori nisu znali točno kojim smjerom bi vodili radnju jer se na dosta mjesta osjeti kako su išli u jednom smjeru (kako rekoh, prva sezona je bila takva da je Daniel LaRusso bio skoro pa otvoreni negativac) pa ga onda naglo skrenuli u drugi. Ima tu dosta pogrešaka u koracima i neobjašnjene motivacije likova. Iako je imao loša sjećanja na Cobra Kai dane, Johnny ipak i dalje tjera njihovu mantru u učenju studenata, serija poprilično jako udara po glavi time da je učenje Mr. Miyagija jedino ispravo, jedini „dobar“ karate, te da je sve ostalo loše. Likovi bez razloga postaju nasilnici, pa pozitivci. Nije da se u svemu tome ne vidi iskrena namjera da svaki lik dobije neku vrstu karakternog luka, ali dosta toga ispadne isforsirano ili ne vodi nigdje. No, zanimljiva stvar, dosta toga negativnog ustvari jako dobro radi u korist serije, što je zanimljiva stvar.

Zašto onda Cobra Kai funkcionira? Zato što se vidi da su autori imali ekstremni respekt naspram originalnih likova i da im je jasna želja da nastave njihovu priču u malo prizemnijem tonu. Uz to što su dobili skoro sve glavne glumce (jedini koji je odbio jest Thomas Ian Griffih jer se povukao iz glumačkog svijeta – nikad ne reci nikad jer se možda i vrati) uspjeli su svima dati novu, ljudsku dimenziju. Čak je i negativac Kreese dobio pozadinu preko koje ga malo bolje razumijemo. Rekao sam da likovi često mijenjaju stranu, no autori to izvedu tako da gledatelji dobiju osjećaj zadovoljstva i da počnu navijati za njih, što je u istom trenutku površna stvar, ali i pametna odluka. U borilačkim je filmovima publika uvijek na strani onih koji su podcijenjeni i nemaju prave šanse za uspjeh, čega su tvorci jako svjesni. Nerazrađeni scenarij? Koga briga, kada jedan od likova, koji je doslovno bio glavni negativac kroz seriju, vidi kako mu prijatelja mlate i shvati da je on sam loša osoba te preokrene scenarij i krene mu pomoći – to publika želi vidjeti i publika to dobije. Jedan od bitnijih razloga zašto je serija postala pravi mali fenomen jeste i činjenica da ne davi s nostalgičarskim referencama. Ovo nije Stranger Things gdje su komadi radnje izvučeni iz drugih serija i filmova, pa „modificirani“ da odgovaraju tamo, jedino čega se ovdje drže su originalni filmovi. Početak i kraj. Jedina „nostalgija“ potječe iz toga, što daje prostora za disanje. Ako ste gledali originalne filmove, shvatit ćete sve reference, pa i jako se dobro nasmijati na njih. Ako ih ne shvaćate, to je opet dobro jer nisu sastavni dio serije, nije potrebno duboko poznavanje starih filmova da bi vam bilo zanimljivo za gledanje. Štoviše, da naglasi poantu ili pokaže suprotni kut gledanja, u seriji će pustiti scenu iz filmova. Serija ne ovisi o ničemu drugom osim samoj sebi, sama sebi je dostatna da izgradi dovoljno velik svemir, ako vam je tako draže, da podržava vlastitu priču. Zato je sjajna kao nastavak originalne priče, ali i dovoljno drugačija da bude sama svoja priča. Prepoznaje se napor, pa čak i kada je pomalo šlampav, da ponude nešto svježe i originalno, i publika je to prihvatila otvorenih ruku. I ljudi jednostavno vole antijunake i dobru priču o iskupljenju. Sljedeće što se čeka u ovom doju – četvrta sezona. Netflix, omogući to.     

Death Wish (2018)

 

IMDb

Trailer

 

Brian Garfield izjavio je da nije bio zadovoljan filmskom verzijom svog romana zato što kad vidite da glavnu ulogu glumi Charles Bronson, odmah znate da jedva čeka da počne ubijati ljude. Uglavnom, čovjek je bio u pravu. Tko je sada Brian Garfield, pitate se vi. Garfield je amarički pisac koji je sada već daleke 1972 godine objavio svoj najpoznatiji roman – Death Wish (Smrtonosna želja ako ste baš obožavatelj lokalnih prijevoda). Priča je to o malom čovjeku, radnom čovjeku, bezličnom čovjeku koji doživi obiteljsku tragediju i polako krene u vlastitu osvetu protiv kriminala tako što po noći hoda gradskim ulicama i ubija lopove koji mu se nađu na putu. Istini za volju, roman nije naišao na neki spektakularni uspjeh, bio je to psihološki krimić, lijepo napisan, s naglasom više na psihološki nego na krimić, ali imao je ono nešto što je zapelo filmskim producentima za oko – mogućnost da bude dobar film. I jest, originalni Death Wish je danas kultni krimić za kojeg svi znaju koji se pretvorio u akcijski nastavak koji pak više nije imao veze s ničim osim da stari Charlie hoda uokolo i ubija ljude. Meni osobno nije baš nešto. Da, znam, svi ga uglavnom vole, ali kako je Garfield rekao, kad vidite Bronsona, znate u što će se film pretvoriti. Realno gledajući, Paul Benjamin iz romana (prekršten u Kersey za filmske potrebe) više je Dustin Hoffman nego Charles Bronson, pa si vi sada vidite kako su stvari izgledale drugačije. Već kada sam tu, Garfield je napisao i nastavak romana nazvan Death Sentance, što zbog toga zato što je bio nezadovoljan filmom, što zbog toga jer je želio još više zagrebati ispod psihološke površine junaka kojemu se svidjelo ubijanje. I on je ekraniziran, ali ne kao dio Death Wish serijala (producenti su ga odbili jer u njemu nije bilo stvari koje su postale Bronsonov trade-mark; hodanje uokolo i ubijanje ljudi) već kao zaseban film iz to 2007. Kevin Bacon je glumio glavnu ulogu i film je… skoro pa prerada Death Wish filma. Garfield je bio jako zadovoljan njime (iako, tehnički, roman i film dijele samo zajedničko ime, ništa više od toga) jer je pogodio tu psihološku notu koju je on naglašavao u romanima. Bilo kako bilo, došlo je vrijeme da se radi obrada, naravno, jer Hollywood je tako kronično nisko sa svježim idejama da se čisto čudim kako ga nisu već ranije snimili. Nije da nisu pokušali. Sylvester Stallone je trebao u jednom trenutku glumiti glavnu ulogu. Volim ja Slyja, ali to bi bio promašaj epskih razmjera, već ga vidim. I kako se prošlost voli ponavljati, tako i remake pati od istog problema kao i original – Bruce Willis jednostavno nije glumac koji će dobro utjeloviti nekog tako awarage Joe tipa, koji se psihički slomi i krene ubijati ljude. Jednostavno nije. On je John McClane, on doslovce živi za to da krene ubijati negativce. Ali, rekavši to, da odmah kažem kako je film ustvari dobar. Ništa posebno, naravno, ali je dobar barem za jedno gledanje zato jer je Willis u njemu.

Idemo od početka. Ako već ideš raditi remake nekog starog filma, prva stvar koju moraš napraviti je da radnju prilagodiš vremenu u kojemu ga snimaš. Prva točka dnevnog reda ispunjena. Novi Death Wish se događa u sadašnjici i sva modernizacija koja je u njemu napravljena napravljena je dobro, pa čak i s jakom dozom kritike na sve ove društvene gluposti kojima smo okruženi. Novine? Tko još čita novine. Willisov Paul Kersey postaje “slavan” zato što ga neka budala snimi mobitelom i odmah izbaci na Internet jer to razni “blogeri” i “youtuberi” rade. I stvar, očekivano, postaje “viralna” – hej, terminologija je sva tu, moderno doba i tako te priče, kao i to da svaka budala može izgovoriti ono što želi, pozivajući se na, khm, slobodu govora. Druga stvar koja funkcionira, originalni Death Wish je bio kritika društva. To sad zvuči malo naopako jer se radi o Charlie Bronson filmu, ali stvarno jest, i kao takav išao je pokazati kako je nasilje svuda oko nas i da nigdje nismo sigurni. Iako ubija kriminalce lijepo-desno, Bronsonov Kersey na kraju balade ne pronađe one koji su mu ubili ženu. Ova verzija… pa, danas svatko može kritizirati svašta tako da to više nije ni zabavno, ni zanimljivo. Ovo je zato kritika pravosudnog sustava i dobri stari revenge film. Jer kada se idete zajebavati s Bruce Willisom, onda se idete zajebavati s najgorim. Michael Winner, redatelj originala, ima je određeni fetiš na zlostavljanje žena u svojim filmovima (Bronson je čak stavio posebnu odredbu u ugovor za nastavak da njegova žena Jill Ireland neće doživjeti ništa na filmu – zabranjen pristup) i Elli Roth, srećom, nije jedan od takvih. Za čudo, ovo mu je prvi akcijski film koji režira, očekivali biste svašta, no on stvari drži pod kontrolom – lopovi su ovdje pljačkaši, sve što ih zanima je bogat plijen, nisu baš psihopati, niti totalni krelci (iako je jedan silovatelj, jebiga, i klišeji moraju od nečega živjeti). Ovaj Kersey ima puno teži period nego onaj Bronsonov, ali na kraju i on dolazi do zaključka kako se nešto mora napraviti i time dolazimo do onog dijela kojeg svi volimo – bilo Bronson, bilo Willis, važno je samo da negativci  padaju kao muhe dok ih oni ubijaju.

Roth se pokazao kao spretan redatelj, što je prva stvar koje me iznenadila. Njega baš inače ne šmekam previše, svi ti likovi koje Tarantino promiče uokolo uglavnom ispadnu precjenjena stvorenja, ali za jedan akcijski film, ovo je stvarno dobro odrađeno. Lijepo, pregledno, jasno, nema čak ni nekih divljih rezova i takvih stvari. Willis se snašao bolje od očekivanog, dapače, u nekoliko boljih scena vidi se da ima glumačkog dara, ali da ga jako rijetko koristi, što je pomalo i šteta, ali ovdje je svakako dobro došlo da ocrta stanje lika. Modernizaciju sam već spomenuo, no spomenut ću je opet – svi detalji se uklapaju, pri čemu mislim na to kako negativci dođu do njihove kuće (i to je toliko banalno da glava boli) kao i to kako se Willisov lik počinje pripremati za svoju idemo je nazvati misiju. Radnja nimalo ne šteti uputiti kritiku na rad policije, ali to je ipak malo manje izraženo, tek toliko da se zna i tu sada polako dolazimo do nekih mana koje vrijedi spomenuti. Kritika nije bila naklonjena filma (teško da je to nekakvo iznenađenje) jer ustvari na stol ne donosi ništa novo. To je čak i istina. Novi Death Wish ne izmišlja toplu vodu, to je uglavnom pravocrtni osveta-krimić u kojemu su ubačene neke dodatne stvari tek toliko da ima malo arome. Meni osobno je najslabije to što je neodlučan. Iako je na trenutke pravo izravan, barem što se tiče akcije, ne može se isto reći i za izražavanje stavova. Tako ne potiče na uzimanje pravde u svoje ruke jer to danas nije politički korektno, a još manje je poželjno kada se događa toliko pucnjava po školama. Ne kritizira ni rad policije, ne toliko koliko bi mogao, već je to samo mala pozadina koja nikoga ne vrijeđa. Svi znamo da su žandari pretrpani slučajevima, life is a bitch i to je otprilike to. Posljednja zamjerka je… pa, meni nije zamjerka, ali i jest u neku ruku jer film u završnici postaje full Bruce Willis način rada; strojnice, ubijanje negativaca, cijeli paket. Do tada je dosta solidno plesao na nekakvoj granici između krimića i akcića, da bi otplesao u samu hard akciju. Opet, ako ste ovaj film išli gledati zbog drame, a ne Willisa… uzeli ste pogrešan film za to. Iako, mogu dodati da u zadnje vrijeme slabo nešto gledam (počeo sam malo više glumiti pisca) i ako gledam, onda su to ovi hitovi teške kategorije. Nakon Black Panther i Avengersa… ovo mi je sjelo pravo dobro, što ne znači nužno da će i vama. No, ja volim Willisa čak i kad glumi u B sranjima, pa mu dajem popusta, a ovo je ispalo bolje od zadnjeg Die Hard filma (znam, nije baš neki rezultat za postići – skoro sve je bolje od zadnjeg Die Hard filma) i gotovo na tragu njegovih boljih ostvarenja. Možda je i sretna okolnost što film nije postigao financijski uspjeh jer bi se išlo na novo nizanje nastavaka, a svi znamo kako je to ispalo s Bronsonom (ja ustvari volim taj serijal, ali zadnji dio je stvarno isprazna TV produkcija koja se uopće nije trebala ni snimiti). Sada sa strepnjom čekam novi Die Hard film…

 

 

The Commuter (2018)

IMDb

Trailer

 

Mali savjet. Ako vidite Liama Nessona da ulazi u bilo kakav oblik prometala (avion, vlak, autobus ili skateboard)… bježite. Samo tako. Bez osvrtanja, bez uzimanja osobnih stvari, bez razmišljanja. Ako vidite da mu je počeo zvoniti mobitel onda je već kasno jer some shit is going down. Ja volim starog Liama. Volim njegove akcijske filmove, mislim da čovjek u godinama bez šale dijeli šamare mlađim kolegama koje pokušavaju biti cool na velikom ekranu. Čovjek je cool bez da progovori jednu riječ i odradi svaku ulogu bez da se oznoji. Jedini problem je sad što su ga počeli uzimati za gotovo identične uloge, pa čak se i radnja ponavlja, što je glavni uzrok zašto je Putnik (kako je preveden u kinima) pobrao osrednji financijski uspjeh. Mislim, film vam je kao duhovni nastavak od Non-Stop, redatelj je isti, Liam je tu, čak je i priča nemaštovito slična. Što će reći, filmovi su toliko slični da se ovo može nazvati Non-Stop 2 i nećete pogriješiti, ali to ujedno ne znači i da je riječ o lošem filmu, dapače. Volim ja Fast & Furious franšizu, ali brate jednom kad vidiš Vina Diesela kako skače tisuću kilometara s nabrijanim Chargerom i još, onako usputno, uništi nuklearnu podmornicu… OK, sve ima svu granicu. Zato volim Liama čak i ako se ponavlja. On barem prividno pokušava biti normalan čovjek u lošoj situaciji, tj. ako nije Brian Mills, onda gotovo traži sranja kako bi se relaksirao nakon napornog dana u uredu. The Cummuter (to je nešto kao sleng za prigradski vlak, koliko sam ja to shvatio) se ne pravi da otkriva toplu vodu, ne glumi da je bolji nego što jest, ne pokušava prodati muda pod bubrege te čak i ako kažem da ste isti film već gledali (zamijeni vlak s avion) ni to neće zvučati kao neka loša stvar jer akcijskih trilera, dobrih akcijskih trilera, nikada dosta. I, naravno, uvijek dajem plus za trud ako pokušavaš biti nešto više od običnog akcijašenja.

Jer, koliko to čudno zvučalo, Putnik djeluje kao da je više inspiracije pokupio od starog Hitchcocka nego od Tony Scotta. Priča nas upoznaje s Michaelom, čovjekom u 60 godinama, koji već deset godina putuje na posao istim vlakom, odrađuje isti dosadni posao i istim se vlakom vraća natrag obitelji. Sve dok jednog dana ne dobije otkaz i zatekne se u stvarno lošoj situaciji. Ekonomija, budućnost, godine, sve se naslagalo. Zato će ponuda misteriozne žene zvučati čudno, ali i unosno. Sve što treba napraviti jeste identificirati jednog od putnika, tj. pronaći ga. 100 tisuća dolara je nakon toga njegovo, svi problemi riješeni. Da bi mu dali poticaj ONI će mu čak ostaviti i 25 tisuća kao početni dio isplate. Michael, svjestan svoje situacije, kreće u pretraživanje vlaka, ali tu se i situacija počne okretati jer ništa nije jednostavno i ništa nije besplatno. Obožavam prvi dio filma. To je triler gotovo stare škole o običnom čovjeku uhvaćenom u neobičnu situaciju. Iako bi mogli pomisliti da je prigradski vlak pomalo dosadno mjesto za mjesto radnje, on to ustvari nije jer ovdje ionako nije pažnja na akciji (to dolazi na kraju) već misteriji i igre mačke i miša. Svi su putnici sumnjivi. Svatko može biti negativac, svatko može biti pozitivac, a potraga našeg junaka stalno otkriva nove stvari. Da, naš junak ima i prošlost, on je bivši žandar, pa odabir njega za taj zadatak sve manje sliči na slučajnost, a više ciljani plan. Mana je sljedeća; gotovo ista stvar se događa u Non-Stop. Pojedinac se nađe na meti skrivenih ljudi i mora u malom prostoru pronaći nešto. Kao i dotični, tako i The Commuter uspjeva u toj namjeri i jedina stvar koja je ovdje loša jeste ta što postoji Non-Stop, s istim glumcem skoro u istoj ulozi, koji je svojedobno bio popriličan hit i koji je dobio fer kritike. Ono poznata, ako funkcionira, ne popravljaj ovdje ispada dvosjekli mač. Postoji i jedna temeljna razlika u odnosu na Non-Stop. Nema toliko tehnike. I Liamov lik je malo ozbiljniji. I dok je u avionu bio poprilično žestok, čovjek koji nema što izgubiti i koji će otići u krajnost samo da dokaže svoje, ovdje je ipak sve malo realnije, iako je princip priče isti.

Ali, spomenuo sam i Tonyja Scotta. Volio sam gledati njegove filmove, tj. volim ih i danas i stvarno mi je žao što se čovjek odlučio ubiti jer mislim da je mogao podariti svijetu još pokoji zabavan film (i kvalitetniji od brata mu u svakom slučaju) no  Jaume Collet-Serra, čovjek iza kamere, naučio je trik-dva od starog majstora. Koji? Već ako prodaješ over-the-top akciju, onda prvo uvuci publiku u priču da ne mare za nelogičnosti. Jer, sličnu stvar je napravio i Scott u Unstoppable. Prodao nam je foru da teška željeznička kompozicija može ući u oštri zavoj na dva kotača. Može, naravno, i prevrnuti se. Serra pak prodaje veliku željezničku nesreću na kraju koja djeluje spektakularno (malo preočiti CGI, ali nećemo strogo suditi) i kao poprilično dobra točka na i što se tiče filma. Jer, ovo je miješanje žanrova, kao i Non-Stop. Triler, akcija… To se baš i ne slaže najbolje jer ne možete imati i ovce i novce, ali možete pokušati da to barem sliči na nešto. Iako vlak ne nudi toliko atrakcija kao Non-Stop (kod aviona je u igri i klaustrofobija, prirodna) nudi raspoloženog Liama, koji svako malo veli da više neće igrati ovakve uloge, nekoliko dobrih redateljskih poteza zbog kojih se dobije osjećaj gledanja starog paranoidnog trilera (pregledavanje karti) i pomalo nespretna akcijska završnica. Djelomično je i predvidljiv, to ću isto staviti pod određene mane, iako taj dio o predvidljivosti više ide na sami kraj kada trebamo pogoditi tko je negativac nego na cijelu priču (koja ima svojih trenutaka, iskreno, ali i nekih mutnih pojašnjenja koja nemaju smisla) pa bi u konačnici svi oni koje vole obične trilere trebali biti zadovoljni, ali i oni koji preferiraju dobru akciju (koje, odmah upozorenje, nema previše). Da je sve to dobro uravnoteženo, nije, ni blizu, ali barem ne prodaje muda pod bubrege i ne ubacuje shiny stvari samo da se dopadne svim generacijama. Također, ahhh… Sam Neill je ovdje. Doduše, sporedna i mala uloga, ali me oduševio kao dklinca na božićno jutro. Volim Sama još tamo od Jurskog Parka i suradnje s Carpenterom i mislim da je strašan glumac (Dead Calm mi je u Top 10 filmova svih vremena). Jednako male uloge imaju i Patrick Wilson i Vera Farmiga, no za razliku od The Conjuring filmova gdje igraju bračni par, ovdje nemaju ni jednu zajedničku scenu (što je šteta). Ako vas Vera Farmiga podsjeti na kakvu hladnu plavušu iz filmova starog Hitcha… pa, to je pravo namjerno. Putnik tako ispunjava svoju funkciju, to je triler pomalo staromodnog štiha, koji je dodao malo tempa i malo jače akcije da bude ukorak s vremenom. Glumci su iznijeli svoje dobro, priča nije glupasto jednostavna (nema Chargera i nuklearnih podmornica) i sve je dosta dobro zaokruženo. Mana mu je… pa, već je sve to pomalo viđeno. Kako rekoh, da prije 4 godine nije izašao Non-Stop, ovo bi bilo puno bolje prihvaćeno, jednostavno kao i Liam, koji se već naigrao likovi koji spašavaju dan u zadnji trenutak. Ali je zabavan. I gledljiv. Meni dovoljno. Vama… odlučite sami.

 

 

Stand Alone (1985)

IMDb

Trailer

 

Filmovi su me naučili jednoj stvari – nikad se, ponavljam, nikad se ne zajebavaj s marincima. Oni su opasni, oni su uvježbani, oni su izdržljivi, oni su domišljati, oni piju benzin i pišaju vatru, oni sa švicarskim nožićem naprave  arsenal i zajebu cijelu policiju malog grada. Oh, izvinjavam se, Rambo je bio Zelena Beretka, ali ustvari tu nema neke velike razlike. Znate što sam još naučio gledajući filmove? Da su umirovljenici još gori. S njima se stvarno nikad ne treba zajebavati. A što dobijete kad spojite ta dva pojma? Jedan B akcić koji je do danas posve zaboravljen u vremenu, ali kojeg se osobno sjećam dok sam još bio klinac, pa je malo potrajalo dok se nisam bacio u ozbiljniju potragu. Reći ću vam jednu stvar – Clint Eastwood je odavde popalio stvar-dvije za svoj Gran Torino. Ništa, ponavljam, ništa više nije originalno, ali to u ovom slučaju i nije neka velika mana jer oba filma funkcioniraju na svoj način i potpuno su različiti. I dok će se stari Clint žrtvovati kako bi unio reda u svoje susjedstvo (o, da, spoiler) Charles Durning će napraviti upravo suprotno, on će gansterskoj gamadi pokazati zašto se nikad ne treba zajebavati s umirovljenikom koji je, usput rečeno, i bivši marinac. Jednom marinac, uvijek marinac, jednom zajebana živina, uvijek zajebana živina, što bi se reklo, ali film ipak nije toliko drastičan, dapače, čak malo više baca na dramu nego na neki Charles-ubij-ih-sve-Bronson uradak. Nije sjajan, istini za volju, ali nije tako ni loš, malo ga je, što bi se pjesnički reklo, sustiglo vrijeme, no, opet, nećemo ni to uzeti za neku ozbiljniju manu. O čemu je točno riječ?

Glavni junak naše priče je Louis, umirovljeni veteran drugog svjetskog rata koji današnjicu provodi u igranju s unukom i mirnom životu. Problem koji će narušiti tu idilu je žestok; dva lika ulijeću u kafić gdje Louis provodi svoje dane i izrešetati trećeg tipa. Naš junak, častan kao i svaki drugi marinac, odlučit će napraviti pravu stvar i prijaviti negativce, ali tu se stvari počinju malo komplicirati. Banda je spremna na osvetu, njegova prijateljica odgovara ga od svjedočenja jer će tako dovesti obitelj u opasnost, policija pak vrši pritisak jer bez Louisa nema slučaja. Sve je to super i fino, ali kad banda zaozbiljno napadne našeg junaka i zamalo mu ubiju unuka, Louis će uzvratiti udarac. Neće žrtvovati sebe da bi susjedstvo bilo sigurno, on će vlastitu kuću pretvoriti u bojno polje i kad banditosi dođu u noćnu posjetu, pokazat će im zašto se nikad ne treba zajebavati s marincima. Čak i onima koji su u mirovini.

Film ima nekoliko… pa, neću ih nazvati problemima jer nisu već su više kao… nedorečenosti. Ovo nije akcijski film, odmah da to raščistimo, iako bi se po sadržaju moglo pomisliti upravo to. Sama akcija događa se više-manje na samom kraju, kad negativci odluče napasti kuću našeg junaka i on ih, kao mali Kevin McCalister dočeka sa zamkama i oružjem. Nije ni drama, ali malo jest. Film ustvari samo naznačuje tadašnju problematiku bandi koja preplavljuju mirna susjedstva, ali ne ulazi preduboko u sami problem, tek toliko da se provuče koja nijansa sive kroz radnju. Malo više pažnje je posvećeno tome kako je policija ustvari neučinkovita te kako, ako stvari ne krenu kako treba, odgovornost prebacuju na svjedoke, čak i ako žele napraviti pravu stvar. Tako da tu ima svega pomalo i ničega previše, što film čini malo… nedorečenim. Druga stvar je što glavnog lika morate prihvatiti takvog kakav jest. On je čovjek koji želi napraviti ispravnu stvar. The End. Film baš ne nudi karakternu nit zašto to želi napraviti, čak i kad svima postane jasno da to neće izaći na dobro, već je jednostavno takav. To je okej zato što lika igra dobar glumac. Charles Durning jedan je od onih glumaca koji mogu izvući sve uloge bez da trepnu. Iako je poštenjačina, što bi se reklo, ima nešto malo jezivog u njemu iako ne mogu točno reći što, ali funkcionira. Iako je star, debeo i izvan akcije, ima nešto što vas odmah upozorava da se s njim ne treba zajebavati. Spomenuo sam Eastwooda… pa, ovdje ima skoro identična scena gdje lik dolazi u bar, počne malo podjebavati nekog opakog lika i kad lik, kao, krene isprebijati starca, ovaj potegne pištoljčinu te mu je nabije u lice. Hej, ako se to Eastwoodu svidjelo, nećemo mu zamjeriti. Uglavnom, film nije savršen, istini za volju, ima tu i drugih mana (jedna je trošenje filmskog vremena na detaljni prikaz izrade jedne zamke koju negativce otkriju iste sekunde) nema karakterizacije, žandari su možda ipak malo previše demonizirani, ali uz sve to, ovo je gledljivo. Pogotovo jer ima dosta dobru priču. Moja kuća, moj dvorac. Zajebavaj se s tim i glava će ti završit na kolcu. Meni odgovara. Vama? Tko zna, bacite pogled…

 

 

 

Con Air (1997)

IMDb

Trailer

 

Bože, nedostaju mi akcijski filmovi. Nema dugo kako sam pogledao Brzi i Žestoki 8 i, načelno rečeno, bio mi je relativno zabavan. Simpa su to filmovi, malo akcije, malo humora, malo svopćeg pretjerivanja, ali to nije to. Nedostaju mi velike eksplozije napravljene po pravilima stare škole (znači da nešto ekčuli i digneš u zrak) i poznati glumci koji glume opasne frajere. Devedesete su bile pravi mali rasadnik dobrih akcijskih filmova, recite što god želite o tom žanru, ali onda je imao procvat desetljeća (okej, priznam i osamdesete kao jako dobro desetljeće) i mogli ste birati što gledati, dapače, razni studiji su lomili ruke i noge samo da se dokopaju nekakvog ljetnog projekta koji će trajati dva sata, imati poznata imena u naslovnici i zaraditi brdo zelembaća. Priznajmo, ambicije nisu bile velike, ali, hej, stvar je funkcionirala i ljudi su uživali. Danas kad čujete ime Jerry Bruckheimer odmah dobijete žgaravicu jer čovjek producira jedino Pirate s Kariba; Poglavlje 18. Kad čujete ime Nicholas Cage… onda jednostavno postanete tužni koliko je čovjek odlutao s glavnih tračnica (iako mi ovi štancerski filmovi nisu svi toliko loši). Jerry i Nick su u devedesetima pokazali kako se radi jako dobar akcijski film (The Rock – ako kažete nešto protiv njega, prebit ću vas na mrtvo ime) i kad se spomene dotični, onda jednostavno morate dodati i Con Air – Opasan Let. Zašto? Zato što su nastali skoro jedan za drugim, zato štp imaju identičnu premisu o poznatim glumcima i dizanju stvari u zrak i zato što je Hrid veliki brat, a Opasan Let mlađi, onaj ne toliko popularni. I nisam imao što pametno za gledati, da budem iskren, a kako ovaj mali biser ove godine navršava 20 godina, nekako me uhvatila nostalgija da vidim kako je ostario. Pa, dobro se drži, iskreno rečeno, čak bi se usudio otići toliko daleko i reći da izgleda bolje nego neki recentni naslovi koji danas prolaze pod akcijsko štivo.

Priču, vjerujem, znate svi jer ako ne znate… onda ste prekasno rođeni da bi vam ovo bilo zanimljivo. Uglavnom, nema tu neke posebne mudrosti. Imamo gomilu najgorih zatvorenika, imamo jakog pozitivca, imamo priču koja jedva drži neki sadržaj i to je to. Ukrcajte gomilu psihopata u jedan avion i onda im prepustite kontrolu – nisu moje riječi, to je doslovno citat iz filma koji, pomalo ironično, sve pojašnjava. Stari Jerry nije puno mudrovao kod ovakih projekata u tim danima; ako je nešto funkcioniralo, ne popravljaj. Recept se nije baš istrošio, ali je bilo par loših investicija (čitaj Bad Company) zbog kojega su se svi okrenuli još lakšoj zabavi (čitaj Pirati s Kariba) koje je podobna i za malu dječicu tako da možete imati obiteljski popust kad idete u kino. Con Air je, ako ništa drugo, ostao dosljedan sebi, ali je to šlampav film, u najmanju ruku. Ima u njemu jako dobrih stvari, ima i ponešto cool stvari, ali ima i tolikog šlamperaja da nije ni čudo što ga svi stavljaju u sjenu puno boljeg The Rock. Što je točno dobro u njemu? Hm, hm… Idemo od same premise. Gomila zatvorenika koja mora surađivati da bi sačuvala živu glavu. Okej, to uopće ne zvuči loše. Doduše, odmah u sjećanje zove i kultni The Dirty Dozen, ali tu svaka sličnost prestaje. Ovdje element loši-su-dobri nije takav već loši-su-loši, iako ne mogu poreći da nisu i simpatična rulja za koju mrvicu i navijate da pobijede. Premisa je dobra, istina, ostatak baš i ne. Svi ti negativci kao da su proizašli iz nekog stripa; nula posto karizme, nula posto karakterizacije. Nije da baš očekujem Dostojevskog u ovakvoj vrsti filma, ali stvari postanu malo zeznutije kad likovi, koji bi trebali biti opasni zatvorenici pomalo odlutaju u karikaturu. Nekako… nije to to. I Nicolas Cage je tu, opet. Ovaj put je netko vidio dobar potencijal u njemu i umjesto druge violine odlučio da igra solo. Nabildan je, u potkošulji, ima dugu kosu, bradu od tri dana, govori južnjačkim akcentom i, hej, ne krivite me, ali lik je slika i prilika bad ass junaka. John Cusak je isto tu. On je dobio ulogu kakvu je Cage imao u The Rock – druga violina. Simpa lik, simpa glumac, komični predah pomalo. John Malkovich je također tu. On je jednostavno… John Malkovich. Da čita telefonski imenik ja bi ga gledao.

Sljedeća dobra stvar, film ne komplicira. To je stotinjak minuta jednostavne jurnjave, pucnjave i eksplozija. Dubine tu nema. Karaterizacije tu nema. Čak ni neke malo jasnije priče tu nema jer sve djeluje brzinski sklepano da bi film bio A) nakracan poznatim glumačkim facama, B) da bi bilo što više piotehnike i C) da potraje u kinima dok traje dugo toplo ljeto. To je to, nažalost, bez ikakvih ambicija. I tu mu je glavna mana, kao i razlog zašto će uvijek biti onaj malo manje voljeni mlađi brat od Hridi. Jer, bilo je tu potencijala, pogotovo kad imate takvu 12 Žigosanih premisu, pa onda kad na to dodate i poznate glumce koji su poznati uglavnom po kvalitetnoj glumi. Ovako je doslovce bum-tras projekt. Hej, ja volim bum-tras projekte, ja sam lik kojemu se sviđa Under Siege 2: The Dark Theritory, pa ovo gledam s lakoćom, ali Con Air je savršeni primjer zašto je akcijski film kao takav doslovce propao i zašto danas kina pune djetinjarije kao što Brzi i Žestoki 8 (da, i on mi se sviđa, da ne shvatite krivo). Poznate face i eksplozije više nisu bile garancija za kino gledanost. Con Air je doduše bio popriličan hit, ali ne toliki koliko se očekivalo (oko 200 milijuna na 70 budžeta) te je postalo očito da takvi filmovi više neće imati sjajnu budućnost. No, kako rekoh, Opasan Let se još uvijek dobro drži za svoje godine. Primarno zato što je duhovit, što je možda namjerno, možda slučajno, ali ima taj opušteni ton zbog kojeg se može pogledati bez opterećivanja. Akcija je još uvijek dobra, iako su neke scene ipak siromašnije u odnosu na The Rock, a Nick Cage i dalje izgleda odlično. Film koji funkcionira, ali ne za svu publiku, što bi se reklo. Bilo je i boljih akcijskih filmova od njega, ali svakako je bilo i gorih, što je u ovom slučaju čiusti kompliment.

Dirty Harry (1971)

IMDb

Trailer

 

Muška fantazija. Obožavam taj opis filmova. Kažu da su James Bond filmovi muška fantazija i slažem se s time bez ijednog prigovora. Jer, tamo su sve stvari što muškarci vole; brzi auti, lake žene, kockanje, piće i dobra akcija. Kada je Sean Connery glumio lika stvari su dosloce bile takve, iako se kasnije Bond malo promijenio, stvari su uglavnom ostale iste, one osnovne. Sada tu imamo i društvene fantazije. Znam da niste čuli za taj izraz jer sam ga upravo izmislio (polažem autorska prava na njega) pošto nisam znao najbolje kako bi opisao neke  filmove. Jer reći da je Prljavi Harry običan krimić… to je nekako slabo. Ima odjek petarde, a ne Magnuma 44. Svojedobno, kada je film tek bio izašao, revni kritičari i dežurni moralisti su ga proglasili fašističkim, iako baš ne kužim zašto takav opis. Drugi su ga pak proglašavali prenasilnim i digli buku oko toga da je film prikaz stvari koji ne postoji. I tu se slažem. Takvo što ne postoji u stvarnosti. Da postoje, razno razni inspektori Callahani bi svijet napravili svijet boljim mjestom. Hej, ako se zajebavaš s oružjem, budi spreman najebati od oružja, ne plači kad te netko sastavi s najmoćnijim ručnim pištoljem na svijetu. Zato je Harry društvena fantazija. Još uvijek pokušavam dokučiti što je to točno fašistički u njemu, ali tu ću mozgalicu prepostiti sposobnijem kadru, onom koji veliki pištolj vidi kao zamjenu za muškost, a ne kao jednostavno veliki pištolj. Nedavno sam ponovio gledanje svih nastavaka. Uhvatila me nostalgija, nisam imao pametnijih filmova za gledanje, bilo mi je dosadno, zaželio sam se malo staroga Clinta… izaberite sami, te sam ušao toliko duboko u cijelu priču da planiram i jedan prošireni tekst o cijelom serijalu. To je pak priča za neka druga vremena. Prvi dio mi je oduvijek bio fascinantan komad filmske umjetnosti. Nije ni najdraži film iz serijala, ta čast pripada Magnum Force, ali ima nešto u sebi zbog čega ga volim gledati. Trebalo mi je malo da skužim o čemu je riječ, ali napokon sam naišao. I stvar je zanimljiva. Vrijedi čak i za današnje vrijeme, iako je film već dobrano zagazio u 40-te godine svog postojanja.

Priču znate svi, ali da malo osvježim pamćenje. Ubojica znan i kao Škorpijon ubija ljude po San Franciscu. Stvar je jednostavna. Grad mu treba platiti ogromnu sumu novaca i više nitko neće umrijeti. Inspektor Harry Callahan baš i nije tip osobe koja će popustiti tim zahtjevima. On ima svoje metode i uglavnom su uspješne; kriminalci padaju mrtvi, sudovi nemaju troškova, svi bi trebali biti sretni i zadovoljni. Par stvari iza scene. Iako se naširoko vjeruje da je film nastao na temeljima inspiracije stvarnih Zodiac ubojstava, to je samo djelomična istina. Film jest povukao inspiraciju iz tih ubojstava, ali prvi scenarij je trebao biti nešto sasvim drugačije. I napisao ga je nitko drugi do Terrence Malick, poznati filmski redatelj s još poznatijim filmskim stilom i opasnim čuvanjem vlastite privatnosti. Ideja je bila osveta. Škorpijon je trebao ubijati bogataše koji su se izvukli bez zatvora ili kazne za svoje zločine. Redatelju Don Siegelu se ideja nije baš svidjela, no Eastwoodu jest (kasnije ju je upotrijebio za glavnu radnju Magnum Force filma) no prihvatio je promjene koje su bile više… svakodnevne. Film nije toliko kritizirao policiju što nije mogla riješiti prava Zodiac ubojstva (neki su vjerovali da je javno prozivao policiju San Francisca zbog toga) koliko je prikazivao neučinkoviti sistem, kao i mane koje donosi sustav koji kriminalcima daje prevelika prava. Ne smijete kihnuti prema njima i već ste dobivali tužbu. Kriminalci imaju svoja prava. To je lijepo zamišljeno i načelno se slažem s time jer je do dana današnjeg dokazano (ponajviše zbog DNK-a testova) da je gomila njih bila krivo optužena, dok su neki čak bili i na čekanju za old sparky stolicu. N-da, to je već druga tema. Zašto je Harry postao tako zanimljiv? Nije da kriminalistički filmovi nisu postojali, ali ono što je postojalo bilo je, pa… monotono. Zato je uspjela i serija Starsky & Hutch, bila je jednostavno drugačija i svježija od tadašnjih proceduralki (Dragnet, recimo). Da vam malo dočaram ono što govorim. Danas postoje proceduralne serije koje vas uvjeravaju da kriminalistički laboratoriji mogu sve. Ustvari ne mogu. Ne baš. Na DNK-a rezultate čekate tjednima, ne satima, ali to već svi znaju. Kriminalistički filmovi bili su noir stvari, koje osobno volim, ali su bili pomalo crnjaci. I filmovi su išli tim putem, želeći naglasiti realizam i smanjiti… pa, fantaziju. No, Don Siegel nije želio režirati James Bond film, pa je zadržao osjećaj realnosti, no fokusirao se je na onu lošu stranu; američki pravosudni sustav koji je trebao neke preinake, tj. dobro došle bi mu neke preinake.

Da bi film funkcionirao, morali su se riješiti neki problemi. Prvi, onaj najočitiji, mogao je biti koban za film. Naime, negativac. Kako sam jednom prilikom rekao, stari Clint Eastwood ne glumi, on je jednostavno Clint u svakom filmu, a Clint je tip koji doslovce ukrade svaku scenu. Svaki negativac uz njega izgleda kao karikatura iz stripa. Zato je Škorpijom pretvoren u inferiornu, cmizdravu i iritantnu jedinku koja, zanimljivosti radi, nije glupa. Oh, on je poremećen kao Ludi Šeširđija, ali nije glup. Kao ljigava jegulja i, ono što se lijepo naglašava, zaštićen zakon kao i svaki drugi. Dokazi nisu bitni ako nisu sakupljeni po pravilu, zlostavljanje ne dolazi u obzir jer kriminalci imaju prava, a to što Škorpijon radi sve gore i gore stvari ide na dušu onih koji ga čuvaju. I to je sva mudrost. Siegel je odličan manipulator, ali je i izravan kao slon u stakleniku; eto vam vašeg zakona, čuva i ljigavce kao što je taj lik, pa si vi mislite. To što postoji puno jednostavnije rješenje da se cijela priča rasplete je nemoguće zbog PRAVILA. I tu dolazimo do dijela društvene fantazije. Harry je toliko u sukobu sa svojim pretpostavljenima da je pravo čudo što uopće radi (kasniji nastavci su od toga napravili skoro pa komediju) a da ima toliko propusta u svojim istragama, bio bi otpušten po kratkom postupku bez obzira na rezultate. I to čini film primamljivim; barem na dva sata zaboravite da takvi likovi kao Škorpijon ustvari odšetaju dok ovdje dobiju svoje. No, nije samo to razlog zašto je film uspio. Iako ga primarno svi vide kao krimić, on više baca na dobre stare trilere jer u njemu, suprotno općem mišljenju, i nema neke posebne akcije. Osim kultne scene gdje Harry potegne gun i odrecitira svoje poznato o “najmoćnijem pištolju na svijetu koji ti skida glavu s ramena” sve drugo u njemu je poprilično… idemo reći igra mačke i miša, uz pokoji ispaljeni metak. I dobro bilda atmosferu, ne štedeći u izravnosti (kada lik gol trči za djevojkom, držeći pimpek u ruci, ja upucam tipa jer mu namjere sasvim sigurno nisu dobre – reče Harry gradonačelniku) svjestan da publika ionako već navija za glavnog lika te da jedva čekaju da više strese antipatičnog cmizdravca. Andrew Robinson je odigrao ulogu života. Još je zanimljiviji podatak da tip mrzi oružje i da je Siegel imao gadnih problema dok ga je uspio snimiti s otvorenim očima dok puca. Zanimljivo je da nije imao baš neku bogatu karijeru u filmovima, ali ima ga u serijama. Posvuda. Jednostavno moraš cijeniti lika koji zna tako dobro odigrati ljigavce vrhunske klase. Clint je ovim naslovom ustoličio svoju pojavu, kao i potvrdio da mu surađivanje s Donom Siegelom čini dobro. I godine mu uopće nisu naškodile, iako se danas čini malo više kao nostalgija (danas ima policajaca prema kojima je Harry pravi boy scout) nego kao pravi primjer neke društvene kritike. To je bio u doba kad je izašao. Danas je… jednostavno dobar i još uvijek efektan film.

Independence Day: Resurgence (2016)

IMDb

Trailer

Prije nekoliko godina imali smo val penzionera koji u život vraćaju svoje najpoznatije likove. Tako je Bruce Willis ponovo umirao muški, Sylveser Stallone boksao zadnji meč i vodio zadnji rat, Harrison Ford lovio zadnju avanturu (i još jednom glumio intergalaktičkog krijumčara). Iako možda na prvu zvuči smiješno, većina spomenutih filmova funkcionirala je bolje od očekivanog (OK, zadnji Indiana bio je pomalo… izvan tračnica dok je zadnji Die Hard bio malo puno izvan tračnica) te su i kritičari i publika bili više manje zadovoljni. Pa sa u međuvremeno naslagalo toliko superherojskih filmova da su ih ljudi prestali brojati, a SF kao takav živio je kroz Star Trek ili Star Wars reboot odnosno nastavke. To govorim uglavnom za onu supertešku kategoriju, gdje se novci bacaju kao riža na vjenčanju, a uspjeh je došao što zbog nekih novih klinaca, što zbog nekih puno starijih klinaca i debelog osjećaja nostalgije koji je postao novi izgovo producentima da snimaju nove filmove o starim ekipama. Pa kad je netko upitao; što bi mogli napraviti novoga netko je rekao – nastavak ET-a! Spielberg se oglasio i rekao da će polomiti noge svakome tko dirne njegov film (Liam Nesson je prenio poruku s onim imam poseban set vještina glasom) tako da se potraga nastavila. Pa smo dobili Jurassic World. Iako je kritika taj film uglavnom mrzila, publici se poprilično svidio (to govorim zato što je zaradio jaaaaako puno zelembaća), da bi onda netko rekao, jebiga, idemo napraviti nastavak Dana Nezavisnosti. Ljudi vole taj film, pa imamo osiguran taj nostalgija štimung, imamo nove i bolje efekte, a i stari glumci su još uvijek živi, pa mogu snimati. Stvari su mogle pokrenute. Ako mislite da je Jurski Svijet spomenut tek tako, ova dva filma imaju puno jaču povezanost nego se to čini na prvi pogled. Originalni Jurassic Park bio je par godina najgledaniji film na kugli zemaljskoj. Jedini koji mu je došao blizu i zauzeo (onda) drugo mjesto bio je upravo originalni Independence Day. I, da, u oba je glumio Jeff Goldblum, ali to je već sporedna stvar. Roland Emmerich tako je nakratko bio prozvan novim Spielbergom, ali ta je usporedba kratko trajala (sad se u istoj rečenici više spominju on i Michael Bay). I dok je Spielberg svoje dinosaure prepustio drugim kreativnim snagama (ostavši samo na mjestu producenta) Emmerich je odlučio napraviti sve osobno; napisati stvar, režirati i producirati, što je simpa, čovjek je želio imati sve pod kontrolom. A i očekivanja su bila poprilično velika. Kako rekoh, originalni Dan Nezavisnosti danas je stekao kultni staus, to je stvarno fin komad science fiction filma koji funkcionira i danas, usprkos, što bi rekli neki današnji klinci, praktičnim specijalnim efektima. Nastavak… pa teško da će doseći slavu prethodnika, ali ipak je uspio ostati na dobrom putu… donekle.

Dakle, stvari izgledaju dobro. 20 godina nakon što je alienska armada zamalo izbrisala ljudski rod, svijet je postao poveća utopija, gdje su ljudi zaboravili na sitne razmjerice, gdje nema ratova (iako još postoje war lordovi…) i gdje se svi drže za ruke i pjevaju kumba-ja pokraj logorske vatrice. Naravno, takvo stanje neće potrajati. Na obzoru se pojavljuje nova prijetnja, a kad kažem na obzoru, mislim na to da nova prijetnja jest obzor. Novi brod prekriva naš mali planet skoro u cijelosti, a ovaj put došla je evil space bitch osobno da sredi stvari (nikad ne šalji podanike da naprave posao jer ga oni neće napraviti) i zbriše naš planet iz sunčevog sustava. Zemlja je ovaj put spremnija, tehnologija je napredovala, imamo mlade snage u pripremi… i opet dobijemo po piksli. Kako veli bivši predsjednik Whitmore – Nikad nismo imali šanse. No, dobro, odmah doda i to da ni zadnji put nismo imali šanse, pa je nekako ispalo dobro. Ovaj put mlade snage moraju raditi sa starim veteranima jer, pa stvar je globalna, ako zajebu, nema nas. I minute otkucavaju, zla svemirska kučka ima još nekih planova osim brisanja našeg planeta, a i vrijeme je da se pojave neki novi junaci, neki koji nisu spremni za mirovinu. Dakle, stvari izgledaju dobro. Prvo su na popisu skoro svi sudionici originalnog filma, ukljućujući i mali cameo veterana Roberta Loggie kao Generala Graya, osim Will Smitha, koji je rekao ne snimanju jer nije dobio mucho dinero za svoj nastup. Pa su njega otpisali. Mrtav, idemo dalje. Tako je tu Jeff Goldblum, Bill Pullman, Vivica A. Fox i Brent Spinner. Data je ovaj put u…hm, ludom izdanju, ali nisu ni ostali likovi bolji. To je banda koju poznajemo iz prvog filma i koju je publika zavoljela (iako sam jebeno nadrkan što su Vivici dali tako malo minuta na ekranu) i koje je lijepo vidjeti jer guraju taj nostalgičarski đir. Nova ekipa…pa, Liam Hemsworth je jedino ime koje bi vam nešto moglo značiti, možda i ono od Jessie T. Ushera. Ostali… mladi, lijepi, znate već, da popune kadar. I, opet, stvari su izgledale dobro sve dok film nije završio, pa se neočekivano shvati da stvari ipak ne izgledaju tako dobro.

Problemi počinju odmah po pojavi novog neprijatelja, zle svemirske kraljice (netko je gledao Aliense) jer se išlo po principu; veće, višlje, duže i teže. Novi brod (kao jednina) prekrije pola kugle zemaljske i pri tom izazove neviđeno razaranje. Što je OK. Jebeš aliensku invaziju ako ne rasturi par gradova i ne ubije par slatkih mačića, ali u svemu tome izostaje onaj VAU efekt koji je imao originalni film. Tu se stvari jednostavno… dogode. Drugi problem je što setome pridodalo jako puno pažnje, da se naglasi razlika između onih prvih i ovih drugih (aliena, jel’ te) te da su ovi puno zajebaniji. I to je OK, jebeš neprijatelja ako nije nadmoćniji u svemu, gdje je tu zabava. Drugi problem koji se počinju vidjeti jesu likovi sami. I dok su u originalu oni imali svaki svoj put koji ih je na kraju spojio u jednu veselu družinu, ovdje toga nema. Točnije, djeluje kao da Emmerich nije znao što bi s njima. Jer, s jedne strane su stare snage, a s druge su mlade. Stare snage, oni uglavnom ne rade ništa već teoriziraju dok mlade snage, pa, ne rade ništa osim što su tamo. Oni su grupa pilota koji nemaju nikakve karakterizacije (jedan je sin junaka Hillera, jedan je siroče koje je postalo Top Gun pilot, bla, bla, bla) i kad jednom krene akcije, uglavnom ostajemo ravnodušni na njihove sudbine. Kako na mladima svijet ostaje, tako je i Emmerich koncipirao film, što znači da je stara garda postala potpuno sporedna i predstavljena kroz neke bezvezne epizode (Judd Hirsch je pisac, Vivica je od striptizete postala doktorica – ou, hell, yes, u to sam odmah povjerovao) i jednako tako brzo odlaze u zaborav. Bill Pullman je od WASP Predsjednika, koji je održao jebeno dobar motivacijski govor, postao polu ludi djed, koji čak nanovo održi jedan mali govor, a onda obuče pilotsko odijelo i pokaže mladima kako se neke stvari rade. Recimo. Jedini koji su ovdje profitirali jesu Jeff Goldblum i William Fichtner (kojeg gotovim čak i da čita telefonski imenik – lik je jednostavno faca) kao zamjena za generala Graya pošto imaju najbolje scene i, recimo, najviše minuta što se tiče stare garde. Znači, glumci su poluiskorišteni. Najveći problem je što drugi dio filma ne ispunjava očekivanja koja postavlja prvi dio; kada naši junaci pobjede prva pomisao vam je; Stvarno? To je to? Od onolikog pumpanja adrenalina i rasturanja i dojma nepobjedivosti… nekoliko hitaca i stvar je riješena? (bez straha, nije baš tako jednostavno, ali stječe se dojam). Sada, vidim da sam otišao u popriličnu negativnost, da odmah velim kako je ovo ipak zabavan nastavak. Drži glavnu nit originalnog filma, humor je okej-iš, akcijske scene okej-iš, a lijepo je vidjeti i staru gardu. Također, ne komplicira puno. Akcija, akcija i akcija, uz kratke intervale popunjavanja rupa. Patetika je naizbježna (pomalo je iritantno što stari likovi nestau sa scene uz dozu patetike i plemenitog samožrtvovanja) dijalozi su na trenutke užasni (a znaju biti i urnebesni) i ima par deus ex machina rješenje (sveznajuća svemirska – kugla!) koji su trapavu ubačeni u radnju. Na kraju balade, film isporučje obećano, ima doslovce svega, ali konačni dojam je da sve to malo zbrzano, da je priča tu bila puno veća (za dva filma) pa kao da se netko uplašio da to neće proći, pa su brže-bolje sve upakirali da ima kakav-takav kraj. Gledljivo, na trenutke šarmantno, ali ipak daleko je to od šarma originala.

13 Hours: The Secret Soldiers of Benghazi (2016)

 

IMDb

Trailer

 

Rat je u svakom pogledu zajebana rabota. Mislim, ljudi ginu, razna politička sranja se događaju, frakcije bivaju nadrkane jedne na druge i nevini promatrači završavaju mrtvi. Rat je… sranje, kratko i jasno rečeno. I da nema filmova uopće ne bih znao u kojem dijelu svijeta se događaju takve stvari. Jer, vijesti ne pratim, hvala lijepo, potpuno smo izvan tračnica i slušati ulickane političare s plaćom od 20 tisuća kuna kako govore da je došlo vrijeme da svi malo pritegnemo pojas…pa, recimo da u meni izazivaju osjećaje koji bi obično završili razbijenim televizorom. A ja volim svoj televizor. Internet je… pa, uglavnom dobro mjesto da otkrijete što se događa u svijetu, ali tu je sad već drugi problem pošto sve povezano s Amerikom gotovo automatski znači da su negdje u nekakvoj dalekoj pripizdini dobili do pički zato što su to tražili, pa me opet nije briga za to. I imamo filmove. Uglavnom, pratim novitete kao i svaki drugi korisnik ove prekrasne usluge i pratim tko što snima. Činjenica je sljedeća, ja inače gledam filmove Michaela Baya s lakoćom. Hej, to je Hollywood, ako stvari ne lete sve u šesnaest, to nije akcijski film, a čovjek zna režirati akcijski film, ma što god drugi govorili. Problem je u tome što zadnjih godina (desetljeće čak) ne skida nogu s gasa kad se radi o Transformers franšizi. Ja je ne volim. Dosadna je. Gledao sam sve dijelove i svi filmovi su mi kao jedan, doslovno su mi se stopili u sjećanju i kad me netko pita jesam li gledao kojeg, samo velim da jesam i molim boga da me ne pita za detalje, ili, još užasnija pomisao, za modele automobila koji su se u nekom nastavku pojavili. Pa me malo iznenadila vijest da je snimio nešto drugo izvan te mašinerije za mlaćenje novaca. Stvarno iznenadilo. Projekt je bio toliko ispod radara da bi ga zasigurno promašio da mi susjed, koji uopće nema net, nije skrenuo pažnju na činjenicu kako Bay ima novi ratni film. Aha, super… čekaj malo, kakav ratni film? Zaozbiljno? Pomislio sam da se radi i Iraku jer, pa, tamo je stalno nekakvo sranje, pa snimiti još jedan o nekakvom sranju nije nikakva novost. Ispalo je da je Bay otišao malo južnije, do Libije, gdje se uhvatio ekranizacije knjige (naslov dotične je naslov i filma) koja pak govori o zajebanih 13 sati koje su morali preživjeti CIA zaposlenici kad su se našli na udaru nekakve militantne frakcije. Hej, zvučalo je jako dobro, što reći, plus dobar trailer, sve to (i reklama u stilu da je film nešto kao Black Hawk Down) bilo je više nego dovoljno da pogledam film brzinom ispaljenog metka.

Odmah na početku da odmah ispravim jedan mali krivi navod; film nije kao Black Hawk Down. Kvalitetom mi je čak i draži od dotičnog, ali ovdje priča nije toliko raširena i ako baš želite pravu usporedbu, zamislite Alamo i dobijete 13 Sati, uz tek blagu aromu spomenutog Pada Crnog Jastreba. I film je činjenična fakta, znatiželjna individua kakva već jesam, bacio sam pogled na pravu stvar i vidio da je stvarno ispalo sranje te da su neki sitni detalji izmjeniti (jedinica nikad nije dobila zapovjed da ne ide pomoći privremenoj ambasadi; krenuli smo odmah čim su počeli pljuštati prvi meci). A film govori priču o dvije lokacije. Jedna je skrivena CIA baza u kojoj Ameri rade… pa ono što već rade kad se šmucaju po stranim zemljama; špijuniranje, nadzor, prikupljanje podataka, takve stvari. I ovdje nisu u pitanju regularni vojnici već plaćenici koji imaju dužnost čuvati civile unutar baze. Doduše, svi oni jesu bivši vojaci, ali sad su u privatnim vodama. Druga lokacija je nešto kao luksuzna kuća u kojoj će se smjestiti američki veleposlanik u posjeti toj zemlji. Dvije odvojene grupe ljudi pronaći će se na udaru teško naoružane frakcije islamista koji će prvo rasturiti veleposlanikovu kuću, a par sati kasnije napasti i CIA bazu. Film u osnovi prati korak-po-korak tih događaja, počevši s upoznavanjem okoliša, likova i cijele atmosfere, preko noći u kojoj se puškaralo naveliko, pa do opsade CIA kompleksa, i na kraju završnice i izvlačenja preživjelih. Ako vam tokom gledanja na pamet padne Alamo (ili, ako ste stvarno nagledana osoba, hrvatski Broj 55) to je stvar slučajnosti jer je već odavno poznato kako se povijest voli ponavljati, a kad se nalazite u stranoj zemlji, okruženi stranim ljudima i kad vas prati nepovoljna politička klima, ako dođe do puškaranja, najbolje je zatvoriti se između četiri zida, napraviti posljednje uporište i pomolit se da pomoć dođe na vrijeme.

Snimanje filmova po istinitim događajima zasebna je vrsta sranja. Morate paziti na fakte, morate paziti na stvarna ljude (ako su još uvijek živi) i morate paziti da ostanete neutralni koliko god je to moguće, iako ovo posljednje i nije uvjet kojeg bi se trebalo držati kao da je zapisan u kamenu. Postoji jednu pametno rješenje kod ovakvih filmova; čak i ako znate tko je negativac, jednostavno mu oduzmete identitet i pretvorite u veliku bezličnu prijetnju. To nije nova stvar, Romero je to napravio u Night of the Living Dead, Carpenter u Assault on Precinct 13, Hill u Southern Comfort, čak je naš Kristijan Milić napravio sličnu stvar u Broju 55. Ta stvar funkcionira dobro zbog sljedeće stvari; film nije politička poruka. Naravno, ima ponešto uzvišenog patrotizma, iako puno manje nego bi to očekivali, ali sama radnja ne optužuje nikoga, ne pokušava ispraviti povijest i ne druka samo za jednu stranu. Bay kao da se nije želio zamarati takvim stvarima i to je na kraju ispala jako dobra stvar jer radnja se fokusira samo na golu akciju i situacije kroz koje su morali proći što civilni zaposlenici baze, što vojno/plaćeničko osoblje. Protivnici su tako nebitni, oni su tek poluga za pokretanje radnje, a da to nije namjerno tako ostaje i činjenica iz stvarnosti da nikad nije točnoi utvrđeno zašto je uopće napadnut veleposlanik Stevens, koji je u tom kraju zemlje imao iznenađujuće puno pristaša koji su kasnije javno i glasno osudili napada na američko osoblje. Film je tako prepolovljen u dva dijela, uvjetno rečeno. Jedan prije napada, koji ponšto zaostaje za onim kada krene akcija. Zašto? Zašto što dobijemo na uvid likove, upoznajemo ih, ali njihova karakterizacija, iskreno rečeno, ne odlazi dalje od obične skice. Svi su oni oženejni, svi imaju djecu i svima nedostaje obitelj. Pomalo klasika, da ne velim klišeji. Bez namjernog upiranja prstom, film pokazuje i banalno osiguranje koje je veleposlanik imao, kao i spominjanje mogućeg scenarija da se dogodi napad. Kada napad jednom počne, tempo doslovno odlazi u petu brzinu. Iako je sve to bilo kaotično do neprepoznatljivosti, Bay stvar ima pod kontrolom. Začudo, nije odustao od svojeg već prepoznatljivog vizualnog stila, ali malo ga je prizemljio tako da film izgleda pregledno i napeto, iako rad kamere zna biti pomalo iritantan. Napad na CIA bazu nije jedina stvar koju pratimo već i dolazak pojačanja (koje je imalo sto muka s prolaskom kroz aerodrom) kao i igru gluhog telefona s većim američkim dužnosnicima koji su kao malo gurali glavu u pijesam i ignorirali pozive iz CIA baze. Dakle, radnja prati više stvari i sve su jasne. Akcija je iznenađujuće prizemna i spektakularna (za neke stvari sam mislio da su filmska izmišljotina, ali nisu – kao ulazak devastiranog SUV-a u bazu)i djeluje ozbiljno, kao da se posebno pazilo da sama pucnjava bude najbolji dio cijele rekonstrukcije (jedan od likova čak spomene da mu je dosta tog “Alamo sranja” i da želi ići doma). Kada se sve zbroji, 13 Sati ispada gotovo jedan od najboljih filmova 2016, iako je prošao poprilično ispod rada i kritike i publike, a to je zato što u njemu političkih pizdarija za koje nas jednostavno boli neka stvar, akcija je realna i dobro izvedena, imamo osjećaj za likove (James Badge Dale, Toby Stephens, David Giuntoli…) i kaotičnu situaciju koja ima na zanimljivosti što zbog spomenutih stvari, ali i činjenice da je nastao po stvarnim faktima. Kako rekoh, rat je zajebana rabota, sranja se događaju, a Michael Bay bi se trebao malo više upuštati u ovakve projekte jer mu, očito, dobro leže. Ili, da budem malo ciničan; čim nema Optimus Prime-a u kadru, stvari odmah izgledaju bolje.

 

 

 

 

 

Deadly Encounter (1982)

IMDb

Trailer/Film

 

Volite li stripove? Znam, čudan početak za jedan filmski dojam, ali i nije, ne baš, pogotovo ako pogledate kako danas stvari stoje. Marvel VS DC – Rumble in the Jungle, kako bi se reklo. I dok me stvarno nije briga koji će film od kojega više zaraditi, malo se čovjek zamisli nad nekim drugim stvarima. Koliko potencionalno zanimljivih stripova prolazi nezapaženo? Jezio puno, ali, dobro, uzet ćemo u obzir zemljopis i reći da Europa nije baš Hollywood te da si ne možemo priuštiti ekstravagancije kao oni. No, možemo maštati. Povratak na moje pitanje o stripovima; nedavno je umro i čovjek koji je stvorio legendarnog Zagora. Ja ga, istini za volju, nisam nikad posebno preferirao. osim onih Čiko-Specijala, koji su mi znali kao klincu biti pravi urnebes za čitanje. Jerry Drake, dragi moji, bio je idol mog djetinjstva. Sad, neki znaju o kome govorim, dok će se neki počešati po glavi i reći – who the fuck is Jerry Drake? Poznatiji je pod imenom Mister No. Nadimak je dobio u zarobljeništvu, japanskom, tokom drugog svjetskog rata, zato što je bio tvrdoglava jedinka i odbio se slomiti na ispitivanju. Lik nema baš stalnu adresu, ima mali avion (Pajper, o, da, sjećanja, sjećanja) kojeg obavezno prije pokretanja mora opaliti nogom. Mister No bio je avanturistički strip, pun egzotike i dobre akcije, koliko me sjećanje drži, s jako fora naslovnim likom i koji je, tužno za reći, uvijek nekako uspio ostati u pozadini pokraj svih ostalih, bolje, primljenih junaka. Možda jest ostao malo u pozadini, ali nije zaboravljen jer čak i danas znam uzeti pokoji strip s njim i poprilično se dobro zabaviti. Što nas dovodi do zanimljive priče. Mister No nema svoj film, ta tko je vidio gledati nonšalatnog pilota kad je tu svemoćni Captain America, ali postoji film koji djeluje skoro kao njegova neslužbena ekranizacija. Zaintrigirani? Zanimljiva priča, ustvari. Ja volim helikoptere, već sam to rekao, ali vrijedi ponoviti mišljenje da je to stvarno fina mašina i praktična, što u stvarnosti, što u fikciji, ali da u filmskom svijetu baš i nema svojih predstavnika. O, da, tu je Blue Thunder, to zna svatko (koji će uskoro dobiti svoj remake – umjesto high-tech helikoptera dobit će se high-tech dron – koji lijepi penis?) no slučajno sam iskopao još dva naslova koji mogu ući u kategoriju s njim. O jednom sam već pisao, Birds of Pray, zgodan mali akcić (naravno, potpuno zaboravljen do danas) a drugi je…pa, ovo pred vama. Sada, nemam supermoći i nisam ga pronašao svojim superosjetilima, Smrtonosni Susret (pasmater glupog li naziva – zvuči k’o Steven Seagal film iz ove faze kad snima loše filmove) već je to, točnije, obrada upravo spomenutih Birds of Pray (koji pak nemaju nikakve veze sa Star Trek svijetom i Klingonskim ratnim brodovima). Radila ga je ista ekipa, iako, nije riječ o običnom remakeu, kako bi se to reklo, već je riječ o potpuno drugačijem filmu koji je i bolji od prijašnjeg. I opušteniji. I s više zračnih akrobacija, izvedenih tako dobro da baš i ne djeluju kao da su rađene za TV film.

Radnja nas upoznaje sa Samom, bivšim borbenim pilotom koji svoju sadašnjost provodi negdje u pripizdinama Meksika, prevozeći turiste i dostavljajući stvari lokalnim majstorima. Živi životom bez muka i živciranja, ima krug prijatelja koji ga poznaju i život je, što bi se reklo, dovoljno dobar da se ne želi zajebavati s nekim stvarima koje bi sve to mogle zaribati. Pa, barem dok mu u posjetu ne dođe bivša žena. Posjetu kao jedva ga je pronašla i treba, naravno, malu uslugu. Za let od točke A do točke B Sam će dobiti lijepu gomilicu novaca i kad to odradi, može se vratiti natrag svom životu. Samo što to baš i ne ide tako. Bivša je, kako to već ide s bivšima, udana za opasnog gangstera te je nešto napravila zbog čega je dragi muž želi ubiti. I ne bira sredstva. Zato će se Sam i Chris (bivša) pronaći u bijegu ispred naoružanih ubojica koji će ih loviti po zemlji i zraku (najviše po zraku) i zabavljati publiku. Jesam li rekao da je Sam kao Mister No? Iako to nije nigdje službeno čak ni naslućeno, inspiracija je lagano mogla biti izvučena iz stripa jer je je isti krenuo u distribuciju još tamo daleke 1975 godine. Sličnosti su ogromne; dopadljivi pilot, zabačene lokacije, neprestana akcija… Iako je ovo kao neki neslužbeni remake od Birds of Prey, to je tek izjava jer dva filma, osim pilota i helikoptera, nemaju baš ništa zajedničkog. I oba su dobra na svoj različiti način, što je odlična stvar jer ih možete gledati razdvojeno i doslovne se diviti kako su neke stvari dobro ispale prije nego su došla puno razvikanija mlađa braća kao što su Blue Thunder ili čak Top Gun.

Prvo ćemo krenuti od produkcije. Televizijska. Zanimljiva stvar jer baš radim na jednom tematskom tekstu koji su tiče Blue Thundera i slučajno sam naišao na podatak kako veliki studiji nisu bili zainteresirani za filmove u kojima bi helikopteri imali glavnu ulogu. Naime, nisu bili zanimljivi kao alat za pričanje velikih priča (avioni su tu, nažalost, još uvijek glavni) te je svaka ideja o jednom takvom projektu bila ili odbačena ili preseljena na televiziju, a čak bi i ondje doživjela drstične izmjene jer ne možete raditi neke stvari kao na velikom ekranu. Ovdje nije bilo ograničenja, osim onih televizijskih, a ako mislite da su helikopterski stuntovi patili zbog toga,  ni najmanje. Cijeli film je jedna dugačka potjera, kao i u slučaju Birds of Pray, ali ovdje je pristup malo lakši, ima više komedije, likovi su dopadljiviji, a i akcija je malo bolje razrađena. Iako, tehnički je film drvenkast, nije se tu bilo puno prostora za neke divlje montaže u stilu Michaela Baya, ali je barem pregledan i, što je nekako poanta cijele priče, realan. Jer u stvaranju nisu korištene makete već pravi helikopteri, a kad su helikopteri jedan blizu drugog, onda su helikopteri jedan blizu drugog, tu nije bilo foliranja. Priča je… pa, budimo iskreni, priča je više kao izgovor za priču nego što je stvarno ima. Dovoljno je da pokreće radnju i da vas malo zanima što će se dogoditi, ali to je uglavnom sve, cijela stvar ionako leži na leđima glavnih glumaca (Larry Haggman – ako ne znate tko je on, pitajte vaše mame i bake znaju li tko je bio J.R. iz sapunice Dallas) i realne akcije. Rekavši to, odmah ću reći da sam film i nije nešto posebno pamtljiv, to je više materijal za nedjeljno poslijepodne, ali ako ga odlučite pogledati, tko zna možda vam se i svidi jer nije gubitak vremena (općenito pričano, jel’ te) jer ima sve potrebne sastojke, dobar ritam, zabavne glumce, par stvarno dobro režiranih scena i svakako mu mogu pridodati koji plus jer je došao ranije nego razvikaniji naslovi koji koriste zračna prometala kao polugu radnje.

Damnation Alley (1977)

IMDb

Trailer

 

Teško oklopljeno vozilo prolazi kroz pustoš izazvanoj nuklearnim ratom, dok se putnici dotičnog suočavaju s raznim neprilikama dok traže ono posljednje mjesto gdje je sve ostalo normalno. Što? Mislili ste da je Mad Max: Fury Road (ili Road Warrior) jedini film koji ima tešku mašineriju u pogonu i postapokaliptične krajolike? Ako jeste, mislili ste krivo, ali vam to ne zamjeram previše, puno ljudi misli da postapokaliptični filmovi počinju i završavaju s Maxom. Avenija Propasti (ili Aleja Prokletih – koji god naslov, funkcionira) pojavio se par godina prije Maxa, ali nije ostavio takav utisak, što i ne iznenađuje baš previše jer nije riječ o baš tako dobrom filmu. Točnije, radi se o ekranizaciji romana SF/Fantasy majstora Rogera Zelaznyja, samo što ovaj dio “ekranizacija” shvatite više kao “inpirirano pisanim materijalom” jer sam pisac nije bio oduševljen snimljenim materijalom (ali mu se sviđao originalni scenarij – negdje je došlo do problema u komunikaciji) te mogu shvatiti i zašto nije bio. Da budem iskren, svako malo sam znao naletjeti na naslov ovog filma, mislim da sam ga i sam upotrijebio u jednoj anketi o post-apokaliptičnim filmovima, no nikako da sam sjeo i pogledao ga. Križam ga s liste, next, please. Neću reći da sam uludo utrošio vrijeme jer nisam, zgodan je ovo mali filmić, ali da sam ostao nešto posebno oduševljen – i nisam. Ima tu više razloga, do kojih ćemo, naravno doći, ali je zanimljivo koliko me osnovna premisa podsjetila na Fury Road (minus Besmrtni Joe, gitarist, Furiosa – zamislite samo onu tešku kamiončinu kako putuje praznim krajolicima) te sam se morao zapitati nije li stari lisac bacio pogled na ponešto hvaljene literature prije nego je krenuo raditi svoj film (da, OK, Road Warriora, kužimo se – Fury Road je ionako remake Cestovnog Ratnika), što mu nikako neću zamjeriti jer sam dobio želju da i ja bacim pogled na dotični roman. Zvuči zanimljivo, dapače, zvuči zanimljivije nego sami film, barem ovo što je snimljeno kao konačni proizvod.

Kao i svaka dobra post-apokliptična priča tako i ova moram započeti s nečin, nekakvom vojnom bazom, smještenoj u pripizdini tako da kad se sranje dogodi (za koje ne dobijemo pojašnjenje, ali znamo da su Rusi lansirali nuklearke, pa su Ameri lansirali svoje i već znate kako ta priča završava) vojno osoblje preživi. I, tako, oni tamo preživljavaju i povremeno bacaju pogled u ostatak svijeta, koji je uglavnom pustoš, ali postoji taj jedan radijski signal koji im ne da mira, ali ne odluče djelovati sve dok samu bacu ne zadesi fijasko i skoro svi soldati završe mrtvi. Nekoliko individua tako opremi dva posebna terenska vozila (transporter/oklopnjak) i kreću na dugački put u neizvjesnost, tražeći izvor tog signala koji, između ostalog, govori kako postoji jednu mjesto gdje su svi sigurni, sretni i veseli.

Premisa romana je slična; odabrana grupa mora s TRI vozila proći preko pola devastirane Amerike kako bi predali poruku (dalje nisam išao sa sadržajem) i scenarist je zadržao uglavnom tu ideju o putovanju. I to je otprilike to, sve što je preživjelo iz romana. Ovdje se na put kreće s dva vozila, pa jedno najebe i onda ostane samo jedno. Prva i uvodna stvar, film nije loše narativno postavljen. Ne vidimo samo katastrofu koja je sjebala cijeli svijet (i to mislim doslovno, izbacila je Zemlju iz centra ili koji već vrag, pa imate svu silu nekih nemoj-me-jebati vremenskih nepogoda) ali na nije ni bitna, pa je tu malo kako dečki vrijeme provode u toj zabačenoj bazi, pa onda krenu na put i tu stvari postanu loše. Mislim, općenito gledajući, film ima glavu i rep, sve je to OK, znate tko koga, ali ono između je pomalo srednja žalost. Naime, što je problem. Film bi želio biti ozbiljna postapokaliptična avantura, no onda u radnju ubaci škorpione velike dva sa dva metra, pa već kad to provarite, onda naletite na cijelu rijeku buba-švaba (da, dobro ste pročitali) koje vole papati ljudsko meso. Kužite? Takve stvari su…erm, poprilično glupe. Krajolici pak nisu tako loši, iako su ograničeni. Pustinja, pa Las Vegas zatrpan pijeskom (eat that, Resident Evil!) pa onda metropola s buba-švabama (grad je ostao netaknut iako je su tuda bile velike nuklearne eksplozije) pa opet divljina i na kraju… pa, vidjet ćete i sami ako bacite pogled. Tema dana, putovanje. Taj nabildani RV uopće ne djeluje loše, ali malo su se zeznuli s njegovim dizajnom u unutrašnjosti; ne bi stalo toliko stvari koliko su oni stavili u njega čak ni da je velik kao dva vagona Orient Expres vlaka. Pa to malo ubije dojam. Zanimljivi djelovi traju kratko (Las Vegas) te ih odmah preklope s nečim blesavim (jedna žena je preživjela u Las Vegasu, zgodna kao vrag hraneći se… ne znam, valjda pijeskom) tako da sadržajno je posvuda. Ima tu ponešto poznatih lica; Jan-Michael Vincent i jako, jako, jako mladi Jackie Earle Haley, no to vam ne treba značiti ništa jer nitko od njih ne glumi. Vizualno je… pa, loš. Efekti su poprilično vremenski pregaženi, uključujući i minijature u završnici. Tu i tamo pokoja uspjela scena jednostavno ne opravdava osjećaj šlamperaja koji se provlači kroz cijeli film. Znači… da velim gubitak vremena? Pa, neću to reći jer film je ipak koju godinu ispred svojih srodnika, pa mu se može barem priznati to, a to što je na svim listama tih post-apokaliptičnih filmova više duguje činjenici da je snimljen tako rano nego što ima pravu kvalitetu. Kategorija; ubijanje vremena, bez da će ostati u nekom dužem sjećanju.