Archive for the ‘Akcija’ Category

Con Air (1997)

Posted: Lipanj 8, 2017 in Akcija, Nicolas Cage

IMDb

Trailer

 

Bože, nedostaju mi akcijski filmovi. Nema dugo kako sam pogledao Brzi i Žestoki 8 i, načelno rečeno, bio mi je relativno zabavan. Simpa su to filmovi, malo akcije, malo humora, malo svopćeg pretjerivanja, ali to nije to. Nedostaju mi velike eksplozije napravljene po pravilima stare škole (znači da nešto ekčuli i digneš u zrak) i poznati glumci koji glume opasne frajere. Devedesete su bile pravi mali rasadnik dobrih akcijskih filmova, recite što god želite o tom žanru, ali onda je imao procvat desetljeća (okej, priznam i osamdesete kao jako dobro desetljeće) i mogli ste birati što gledati, dapače, razni studiji su lomili ruke i noge samo da se dokopaju nekakvog ljetnog projekta koji će trajati dva sata, imati poznata imena u naslovnici i zaraditi brdo zelembaća. Priznajmo, ambicije nisu bile velike, ali, hej, stvar je funkcionirala i ljudi su uživali. Danas kad čujete ime Jerry Bruckheimer odmah dobijete žgaravicu jer čovjek producira jedino Pirate s Kariba; Poglavlje 18. Kad čujete ime Nicholas Cage… onda jednostavno postanete tužni koliko je čovjek odlutao s glavnih tračnica (iako mi ovi štancerski filmovi nisu svi toliko loši). Jerry i Nick su u devedesetima pokazali kako se radi jako dobar akcijski film (The Rock – ako kažete nešto protiv njega, prebit ću vas na mrtvo ime) i kad se spomene dotični, onda jednostavno morate dodati i Con Air – Opasan Let. Zašto? Zato što su nastali skoro jedan za drugim, zato štp imaju identičnu premisu o poznatim glumcima i dizanju stvari u zrak i zato što je Hrid veliki brat, a Opasan Let mlađi, onaj ne toliko popularni. I nisam imao što pametno za gledati, da budem iskren, a kako ovaj mali biser ove godine navršava 20 godina, nekako me uhvatila nostalgija da vidim kako je ostario. Pa, dobro se drži, iskreno rečeno, čak bi se usudio otići toliko daleko i reći da izgleda bolje nego neki recentni naslovi koji danas prolaze pod akcijsko štivo.

Priču, vjerujem, znate svi jer ako ne znate… onda ste prekasno rođeni da bi vam ovo bilo zanimljivo. Uglavnom, nema tu neke posebne mudrosti. Imamo gomilu najgorih zatvorenika, imamo jakog pozitivca, imamo priču koja jedva drži neki sadržaj i to je to. Ukrcajte gomilu psihopata u jedan avion i onda im prepustite kontrolu – nisu moje riječi, to je doslovno citat iz filma koji, pomalo ironično, sve pojašnjava. Stari Jerry nije puno mudrovao kod ovakih projekata u tim danima; ako je nešto funkcioniralo, ne popravljaj. Recept se nije baš istrošio, ali je bilo par loših investicija (čitaj Bad Company) zbog kojega su se svi okrenuli još lakšoj zabavi (čitaj Pirati s Kariba) koje je podobna i za malu dječicu tako da možete imati obiteljski popust kad idete u kino. Con Air je, ako ništa drugo, ostao dosljedan sebi, ali je to šlampav film, u najmanju ruku. Ima u njemu jako dobrih stvari, ima i ponešto cool stvari, ali ima i tolikog šlamperaja da nije ni čudo što ga svi stavljaju u sjenu puno boljeg The Rock. Što je točno dobro u njemu? Hm, hm… Idemo od same premise. Gomila zatvorenika koja mora surađivati da bi sačuvala živu glavu. Okej, to uopće ne zvuči loše. Doduše, odmah u sjećanje zove i kultni The Dirty Dozen, ali tu svaka sličnost prestaje. Ovdje element loši-su-dobri nije takav već loši-su-loši, iako ne mogu poreći da nisu i simpatična rulja za koju mrvicu i navijate da pobijede. Premisa je dobra, istina, ostatak baš i ne. Svi ti negativci kao da su proizašli iz nekog stripa; nula posto karizme, nula posto karakterizacije. Nije da baš očekujem Dostojevskog u ovakvoj vrsti filma, ali stvari postanu malo zeznutije kad likovi, koji bi trebali biti opasni zatvorenici pomalo odlutaju u karikaturu. Nekako… nije to to. I Nicolas Cage je tu, opet. Ovaj put je netko vidio dobar potencijal u njemu i umjesto druge violine odlučio da igra solo. Nabildan je, u potkošulji, ima dugu kosu, bradu od tri dana, govori južnjačkim akcentom i, hej, ne krivite me, ali lik je slika i prilika bad ass junaka. John Cusak je isto tu. On je dobio ulogu kakvu je Cage imao u The Rock – druga violina. Simpa lik, simpa glumac, komični predah pomalo. John Malkovich je također tu. On je jednostavno… John Malkovich. Da čita telefonski imenik ja bi ga gledao.

Sljedeća dobra stvar, film ne komplicira. To je stotinjak minuta jednostavne jurnjave, pucnjave i eksplozija. Dubine tu nema. Karaterizacije tu nema. Čak ni neke malo jasnije priče tu nema jer sve djeluje brzinski sklepano da bi film bio A) nakracan poznatim glumačkim facama, B) da bi bilo što više piotehnike i C) da potraje u kinima dok traje dugo toplo ljeto. To je to, nažalost, bez ikakvih ambicija. I tu mu je glavna mana, kao i razlog zašto će uvijek biti onaj malo manje voljeni mlađi brat od Hridi. Jer, bilo je tu potencijala, pogotovo kad imate takvu 12 Žigosanih premisu, pa onda kad na to dodate i poznate glumce koji su poznati uglavnom po kvalitetnoj glumi. Ovako je doslovce bum-tras projekt. Hej, ja volim bum-tras projekte, ja sam lik kojemu se sviđa Under Siege 2: The Dark Theritory, pa ovo gledam s lakoćom, ali Con Air je savršeni primjer zašto je akcijski film kao takav doslovce propao i zašto danas kina pune djetinjarije kao što Brzi i Žestoki 8 (da, i on mi se sviđa, da ne shvatite krivo). Poznate face i eksplozije više nisu bile garancija za kino gledanost. Con Air je doduše bio popriličan hit, ali ne toliki koliko se očekivalo (oko 200 milijuna na 70 budžeta) te je postalo očito da takvi filmovi više neće imati sjajnu budućnost. No, kako rekoh, Opasan Let se još uvijek dobro drži za svoje godine. Primarno zato što je duhovit, što je možda namjerno, možda slučajno, ali ima taj opušteni ton zbog kojeg se može pogledati bez opterećivanja. Akcija je još uvijek dobra, iako su neke scene ipak siromašnije u odnosu na The Rock, a Nick Cage i dalje izgleda odlično. Film koji funkcionira, ali ne za svu publiku, što bi se reklo. Bilo je i boljih akcijskih filmova od njega, ali svakako je bilo i gorih, što je u ovom slučaju čiusti kompliment.

Dirty Harry (1971)

Posted: Veljača 24, 2017 in Akcija, Clint Eastwood, Thriler

addc0669569cf8652b091fb46faf9866 caroline-munro-and-david-hasselhoff-starcrash-1978-directed-by-luigi-f4pxn2 caroline-munro-christopher-plummer-david-hasselhoff-starcrash-1978-efbctp caroline-munro-starcrash-1978-directed-by-luigi-cozzi-nat-and-patrick-f4pxn3 vy8msrkkl0zbefp0c0i2o11iydz

IMDb

Trailer

 

Muška fantazija. Obožavam taj opis filmova. Kažu da su James Bond filmovi muška fantazija i slažem se s time bez ijednog prigovora. Jer, tamo su sve stvari što muškarci vole; brzi auti, lake žene, kockanje, piće i dobra akcija. Kada je Sean Connery glumio lika stvari su dosloce bile takve, iako se kasnije Bond malo promijenio, stvari su uglavnom ostale iste, one osnovne. Sada tu imamo i društvene fantazije. Znam da niste čuli za taj izraz jer sam ga upravo izmislio (polažem autorska prava na njega) pošto nisam znao najbolje kako bi opisao neke  filmove. Jer reći da je Prljavi Harry običan krimić… to je nekako slabo. Ima odjek petarde, a ne Magnuma 44. Svojedobno, kada je film tek bio izašao, revni kritičari i dežurni moralisti su ga proglasili fašističkim, iako baš ne kužim zašto takav opis. Drugi su ga pak proglašavali prenasilnim i digli buku oko toga da je film prikaz stvari koji ne postoji. I tu se slažem. Takvo što ne postoji u stvarnosti. Da postoje, razno razni inspektori Callahani bi svijet napravili svijet boljim mjestom. Hej, ako se zajebavaš s oružjem, budi spreman najebati od oružja, ne plači kad te netko sastavi s najmoćnijim ručnim pištoljem na svijetu. Zato je Harry društvena fantazija. Još uvijek pokušavam dokučiti što je to točno fašistički u njemu, ali tu ću mozgalicu prepostiti sposobnijem kadru, onom koji veliki pištolj vidi kao zamjenu za muškost, a ne kao jednostavno veliki pištolj. Nedavno sam ponovio gledanje svih nastavaka. Uhvatila me nostalgija, nisam imao pametnijih filmova za gledanje, bilo mi je dosadno, zaželio sam se malo staroga Clinta… izaberite sami, te sam ušao toliko duboko u cijelu priču da planiram i jedan prošireni tekst o cijelom serijalu. To je pak priča za neka druga vremena. Prvi dio mi je oduvijek bio fascinantan komad filmske umjetnosti. Nije ni najdraži film iz serijala, ta čast pripada Magnum Force, ali ima nešto u sebi zbog čega ga volim gledati. Trebalo mi je malo da skužim o čemu je riječ, ali napokon sam naišao. I stvar je zanimljiva. Vrijedi čak i za današnje vrijeme, iako je film već dobrano zagazio u 40-te godine svog postojanja.

Priču znate svi, ali da malo osvježim pamćenje. Ubojica znan i kao Škorpijon ubija ljude po San Franciscu. Stvar je jednostavna. Grad mu treba platiti ogromnu sumu novaca i više nitko neće umrijeti. Inspektor Harry Callahan baš i nije tip osobe koja će popustiti tim zahtjevima. On ima svoje metode i uglavnom su uspješne; kriminalci padaju mrtvi, sudovi nemaju troškova, svi bi trebali biti sretni i zadovoljni. Par stvari iza scene. Iako se naširoko vjeruje da je film nastao na temeljima inspiracije stvarnih Zodiac ubojstava, to je samo djelomična istina. Film jest povukao inspiraciju iz tih ubojstava, ali prvi scenarij je trebao biti nešto sasvim drugačije. I napisao ga je nitko drugi do Terrence Malick, poznati filmski redatelj s još poznatijim filmskim stilom i opasnim čuvanjem vlastite privatnosti. Ideja je bila osveta. Škorpijon je trebao ubijati bogataše koji su se izvukli bez zatvora ili kazne za svoje zločine. Redatelju Don Siegelu se ideja nije baš svidjela, no Eastwoodu jest (kasnije ju je upotrijebio za glavnu radnju Magnum Force filma) no prihvatio je promjene koje su bile više… svakodnevne. Film nije toliko kritizirao policiju što nije mogla riješiti prava Zodiac ubojstva (neki su vjerovali da je javno prozivao policiju San Francisca zbog toga) koliko je prikazivao neučinkoviti sistem, kao i mane koje donosi sustav koji kriminalcima daje prevelika prava. Ne smijete kihnuti prema njima i već ste dobivali tužbu. Kriminalci imaju svoja prava. To je lijepo zamišljeno i načelno se slažem s time jer je do dana današnjeg dokazano (ponajviše zbog DNK-a testova) da je gomila njih bila krivo optužena, dok su neki čak bili i na čekanju za old sparky stolicu. N-da, to je već druga tema. Zašto je Harry postao tako zanimljiv? Nije da kriminalistički filmovi nisu postojali, ali ono što je postojalo bilo je, pa… monotono. Zato je uspjela i serija Starsky & Hutch, bila je jednostavno drugačija i svježija od tadašnjih proceduralki (Dragnet, recimo). Da vam malo dočaram ono što govorim. Danas postoje proceduralne serije koje vas uvjeravaju da kriminalistički laboratoriji mogu sve. Ustvari ne mogu. Ne baš. Na DNK-a rezultate čekate tjednima, ne satima, ali to već svi znaju. Kriminalistički filmovi bili su noir stvari, koje osobno volim, ali su bili pomalo crnjaci. I filmovi su išli tim putem, želeći naglasiti realizam i smanjiti… pa, fantaziju. No, Don Siegel nije želio režirati James Bond film, pa je zadržao osjećaj realnosti, no fokusirao se je na onu lošu stranu; američki pravosudni sustav koji je trebao neke preinake, tj. dobro došle bi mu neke preinake.

Da bi film funkcionirao, morali su se riješiti neki problemi. Prvi, onaj najočitiji, mogao je biti koban za film. Naime, negativac. Kako sam jednom prilikom rekao, stari Clint Eastwood ne glumi, on je jednostavno Clint u svakom filmu, a Clint je tip koji doslovce ukrade svaku scenu. Svaki negativac uz njega izgleda kao karikatura iz stripa. Zato je Škorpijom pretvoren u inferiornu, cmizdravu i iritantnu jedinku koja, zanimljivosti radi, nije glupa. Oh, on je poremećen kao Ludi Šeširđija, ali nije glup. Kao ljigava jegulja i, ono što se lijepo naglašava, zaštićen zakon kao i svaki drugi. Dokazi nisu bitni ako nisu sakupljeni po pravilu, zlostavljanje ne dolazi u obzir jer kriminalci imaju prava, a to što Škorpijon radi sve gore i gore stvari ide na dušu onih koji ga čuvaju. I to je sva mudrost. Siegel je odličan manipulator, ali je i izravan kao slon u stakleniku; eto vam vašeg zakona, čuva i ljigavce kao što je taj lik, pa si vi mislite. To što postoji puno jednostavnije rješenje da se cijela priča rasplete je nemoguće zbog PRAVILA. I tu dolazimo do dijela društvene fantazije. Harry je toliko u sukobu sa svojim pretpostavljenima da je pravo čudo što uopće radi (kasniji nastavci su od toga napravili skoro pa komediju) a da ima toliko propusta u svojim istragama, bio bi otpušten po kratkom postupku bez obzira na rezultate. I to čini film primamljivim; barem na dva sata zaboravite da takvi likovi kao Škorpijon ustvari odšetaju dok ovdje dobiju svoje. No, nije samo to razlog zašto je film uspio. Iako ga primarno svi vide kao krimić, on više baca na dobre stare trilere jer u njemu, suprotno općem mišljenju, i nema neke posebne akcije. Osim kultne scene gdje Harry potegne gun i odrecitira svoje poznato o “najmoćnijem pištolju na svijetu koji ti skida glavu s ramena” sve drugo u njemu je poprilično… idemo reći igra mačke i miša, uz pokoji ispaljeni metak. I dobro bilda atmosferu, ne štedeći u izravnosti (kada lik gol trči za djevojkom, držeći pimpek u ruci, ja upucam tipa jer mu namjere sasvim sigurno nisu dobre – reče Harry gradonačelniku) svjestan da publika ionako već navija za glavnog lika te da jedva čekaju da više strese antipatičnog cmizdravca. Andrew Robinson je odigrao ulogu života. Još je zanimljiviji podatak da tip mrzi oružje i da je Siegel imao gadnih problema dok ga je uspio snimiti s otvorenim očima dok puca. Zanimljivo je da nije imao baš neku bogatu karijeru u filmovima, ali ima ga u serijama. Posvuda. Jednostavno moraš cijeniti lika koji zna tako dobro odigrati ljigavce vrhunske klase. Clint je ovim naslovom ustoličio svoju pojavu, kao i potvrdio da mu surađivanje s Donom Siegelom čini dobro. I godine mu uopće nisu naškodile, iako se danas čini malo više kao nostalgija (danas ima policajaca prema kojima je Harry pravi boy scout) nego kao pravi primjer neke društvene kritike. To je bio u doba kad je izašao. Danas je… jednostavno dobar i još uvijek efektan film.

28 1024x1024 dirtyharry_025pyxurz dirtyharry_218pyxurz dirtyharry1_02 dirtyharry1_04 dirty-harry-1200-1200-675-675-crop-000000 maxresdefault


independence_day__resurgence_poster_by_sahinduezguen-d901dsm Independence-Day-Resurgence-London-poster Independence-Day-Resurgence-new-poster-03 independence-day-resurgence-poster-new-york static.srcdn_.comslirw1215-h1772-q90-c12151772wp-contentuploadsIndependence-Day-Resurgence-Singapore-poster-a22268deeaee8e42ffacfdf60858dfe3584820ef independence-day-film-nestandard1

IMDb

Trailer

Prije nekoliko godina imali smo val penzionera koji u život vraćaju svoje najpoznatije likove. Tako je Bruce Willis ponovo umirao muški, Sylveser Stallone boksao zadnji meč i vodio zadnji rat, Harrison Ford lovio zadnju avanturu (i još jednom glumio intergalaktičkog krijumčara). Iako možda na prvu zvuči smiješno, većina spomenutih filmova funkcionirala je bolje od očekivanog (OK, zadnji Indiana bio je pomalo… izvan tračnica dok je zadnji Die Hard bio malo puno izvan tračnica) te su i kritičari i publika bili više manje zadovoljni. Pa sa u međuvremeno naslagalo toliko superherojskih filmova da su ih ljudi prestali brojati, a SF kao takav živio je kroz Star Trek ili Star Wars reboot odnosno nastavke. To govorim uglavnom za onu supertešku kategoriju, gdje se novci bacaju kao riža na vjenčanju, a uspjeh je došao što zbog nekih novih klinaca, što zbog nekih puno starijih klinaca i debelog osjećaja nostalgije koji je postao novi izgovo producentima da snimaju nove filmove o starim ekipama. Pa kad je netko upitao; što bi mogli napraviti novoga netko je rekao – nastavak ET-a! Spielberg se oglasio i rekao da će polomiti noge svakome tko dirne njegov film (Liam Nesson je prenio poruku s onim imam poseban set vještina glasom) tako da se potraga nastavila. Pa smo dobili Jurassic World. Iako je kritika taj film uglavnom mrzila, publici se poprilično svidio (to govorim zato što je zaradio jaaaaako puno zelembaća), da bi onda netko rekao, jebiga, idemo napraviti nastavak Dana Nezavisnosti. Ljudi vole taj film, pa imamo osiguran taj nostalgija štimung, imamo nove i bolje efekte, a i stari glumci su još uvijek živi, pa mogu snimati. Stvari su mogle pokrenute. Ako mislite da je Jurski Svijet spomenut tek tako, ova dva filma imaju puno jaču povezanost nego se to čini na prvi pogled. Originalni Jurassic Park bio je par godina najgledaniji film na kugli zemaljskoj. Jedini koji mu je došao blizu i zauzeo (onda) drugo mjesto bio je upravo originalni Independence Day. I, da, u oba je glumio Jeff Goldblum, ali to je već sporedna stvar. Roland Emmerich tako je nakratko bio prozvan novim Spielbergom, ali ta je usporedba kratko trajala (sad se u istoj rečenici više spominju on i Michael Bay). I dok je Spielberg svoje dinosaure prepustio drugim kreativnim snagama (ostavši samo na mjestu producenta) Emmerich je odlučio napraviti sve osobno; napisati stvar, režirati i producirati, što je simpa, čovjek je želio imati sve pod kontrolom. A i očekivanja su bila poprilično velika. Kako rekoh, originalni Dan Nezavisnosti danas je stekao kultni staus, to je stvarno fin komad science fiction filma koji funkcionira i danas, usprkos, što bi rekli neki današnji klinci, praktičnim specijalnim efektima. Nastavak… pa teško da će doseći slavu prethodnika, ali ipak je uspio ostati na dobrom putu… donekle.

Dakle, stvari izgledaju dobro. 20 godina nakon što je alienska armada zamalo izbrisala ljudski rod, svijet je postao poveća utopija, gdje su ljudi zaboravili na sitne razmjerice, gdje nema ratova (iako još postoje war lordovi…) i gdje se svi drže za ruke i pjevaju kumba-ja pokraj logorske vatrice. Naravno, takvo stanje neće potrajati. Na obzoru se pojavljuje nova prijetnja, a kad kažem na obzoru, mislim na to da nova prijetnja jest obzor. Novi brod prekriva naš mali planet skoro u cijelosti, a ovaj put došla je evil space bitch osobno da sredi stvari (nikad ne šalji podanike da naprave posao jer ga oni neće napraviti) i zbriše naš planet iz sunčevog sustava. Zemlja je ovaj put spremnija, tehnologija je napredovala, imamo mlade snage u pripremi… i opet dobijemo po piksli. Kako veli bivši predsjednik Whitmore – Nikad nismo imali šanse. No, dobro, odmah doda i to da ni zadnji put nismo imali šanse, pa je nekako ispalo dobro. Ovaj put mlade snage moraju raditi sa starim veteranima jer, pa stvar je globalna, ako zajebu, nema nas. I minute otkucavaju, zla svemirska kučka ima još nekih planova osim brisanja našeg planeta, a i vrijeme je da se pojave neki novi junaci, neki koji nisu spremni za mirovinu. Dakle, stvari izgledaju dobro. Prvo su na popisu skoro svi sudionici originalnog filma, ukljućujući i mali cameo veterana Roberta Loggie kao Generala Graya, osim Will Smitha, koji je rekao ne snimanju jer nije dobio mucho dinero za svoj nastup. Pa su njega otpisali. Mrtav, idemo dalje. Tako je tu Jeff Goldblum, Bill Pullman, Vivica A. Fox i Brent Spinner. Data je ovaj put u…hm, ludom izdanju, ali nisu ni ostali likovi bolji. To je banda koju poznajemo iz prvog filma i koju je publika zavoljela (iako sam jebeno nadrkan što su Vivici dali tako malo minuta na ekranu) i koje je lijepo vidjeti jer guraju taj nostalgičarski đir. Nova ekipa…pa, Liam Hemsworth je jedino ime koje bi vam nešto moglo značiti, možda i ono od Jessie T. Ushera. Ostali… mladi, lijepi, znate već, da popune kadar. I, opet, stvari su izgledale dobro sve dok film nije završio, pa se neočekivano shvati da stvari ipak ne izgledaju tako dobro.

Problemi počinju odmah po pojavi novog neprijatelja, zle svemirske kraljice (netko je gledao Aliense) jer se išlo po principu; veće, višlje, duže i teže. Novi brod (kao jednina) prekrije pola kugle zemaljske i pri tom izazove neviđeno razaranje. Što je OK. Jebeš aliensku invaziju ako ne rasturi par gradova i ne ubije par slatkih mačića, ali u svemu tome izostaje onaj VAU efekt koji je imao originalni film. Tu se stvari jednostavno… dogode. Drugi problem je što setome pridodalo jako puno pažnje, da se naglasi razlika između onih prvih i ovih drugih (aliena, jel’ te) te da su ovi puno zajebaniji. I to je OK, jebeš neprijatelja ako nije nadmoćniji u svemu, gdje je tu zabava. Drugi problem koji se počinju vidjeti jesu likovi sami. I dok su u originalu oni imali svaki svoj put koji ih je na kraju spojio u jednu veselu družinu, ovdje toga nema. Točnije, djeluje kao da Emmerich nije znao što bi s njima. Jer, s jedne strane su stare snage, a s druge su mlade. Stare snage, oni uglavnom ne rade ništa već teoriziraju dok mlade snage, pa, ne rade ništa osim što su tamo. Oni su grupa pilota koji nemaju nikakve karakterizacije (jedan je sin junaka Hillera, jedan je siroče koje je postalo Top Gun pilot, bla, bla, bla) i kad jednom krene akcije, uglavnom ostajemo ravnodušni na njihove sudbine. Kako na mladima svijet ostaje, tako je i Emmerich koncipirao film, što znači da je stara garda postala potpuno sporedna i predstavljena kroz neke bezvezne epizode (Judd Hirsch je pisac, Vivica je od striptizete postala doktorica – ou, hell, yes, u to sam odmah povjerovao) i jednako tako brzo odlaze u zaborav. Bill Pullman je od WASP Predsjednika, koji je održao jebeno dobar motivacijski govor, postao polu ludi djed, koji čak nanovo održi jedan mali govor, a onda obuče pilotsko odijelo i pokaže mladima kako se neke stvari rade. Recimo. Jedini koji su ovdje profitirali jesu Jeff Goldblum i William Fichtner (kojeg gotovim čak i da čita telefonski imenik – lik je jednostavno faca) kao zamjena za generala Graya pošto imaju najbolje scene i, recimo, najviše minuta što se tiče stare garde. Znači, glumci su poluiskorišteni. Najveći problem je što drugi dio filma ne ispunjava očekivanja koja postavlja prvi dio; kada naši junaci pobjede prva pomisao vam je; Stvarno? To je to? Od onolikog pumpanja adrenalina i rasturanja i dojma nepobjedivosti… nekoliko hitaca i stvar je riješena? (bez straha, nije baš tako jednostavno, ali stječe se dojam). Sada, vidim da sam otišao u popriličnu negativnost, da odmah velim kako je ovo ipak zabavan nastavak. Drži glavnu nit originalnog filma, humor je okej-iš, akcijske scene okej-iš, a lijepo je vidjeti i staru gardu. Također, ne komplicira puno. Akcija, akcija i akcija, uz kratke intervale popunjavanja rupa. Patetika je naizbježna (pomalo je iritantno što stari likovi nestau sa scene uz dozu patetike i plemenitog samožrtvovanja) dijalozi su na trenutke užasni (a znaju biti i urnebesni) i ima par deus ex machina rješenje (sveznajuća svemirska – kugla!) koji su trapavu ubačeni u radnju. Na kraju balade, film isporučje obećano, ima doslovce svega, ali konačni dojam je da sve to malo zbrzano, da je priča tu bila puno veća (za dva filma) pa kao da se netko uplašio da to neće proći, pa su brže-bolje sve upakirali da ima kakav-takav kraj. Gledljivo, na trenutke šarmantno, ali ipak daleko je to od šarma originala.

id4-gallery2 id4-gallery4 id4-gallery5 idrdavethom.0 Independence-Day-Resurgence-Movie-Wallpaper-10.0 independence-day-resurgence-new-trailer-0 Jeff-Goldblum-and-Liam-Hemsworth-in-Independence-Day-Resurgence screen_shot_2016-02-13_at_11.08.14_0 screen-shot-2016-04-22-at-10-55-24-am Jeff-Goldblum-Independence-Day-Resurgence


Benghazi_step-2 - kopija (2) Benghazi_step-2 - kopija (3) Benghazi_step-2 - kopija Benghazi_step-2 160525071517728742

 

IMDb

Trailer

 

Rat je u svakom pogledu zajebana rabota. Mislim, ljudi ginu, razna politička sranja se događaju, frakcije bivaju nadrkane jedne na druge i nevini promatrači završavaju mrtvi. Rat je… sranje, kratko i jasno rečeno. I da nema filmova uopće ne bih znao u kojem dijelu svijeta se događaju takve stvari. Jer, vijesti ne pratim, hvala lijepo, potpuno smo izvan tračnica i slušati ulickane političare s plaćom od 20 tisuća kuna kako govore da je došlo vrijeme da svi malo pritegnemo pojas…pa, recimo da u meni izazivaju osjećaje koji bi obično završili razbijenim televizorom. A ja volim svoj televizor. Internet je… pa, uglavnom dobro mjesto da otkrijete što se događa u svijetu, ali tu je sad već drugi problem pošto sve povezano s Amerikom gotovo automatski znači da su negdje u nekakvoj dalekoj pripizdini dobili do pički zato što su to tražili, pa me opet nije briga za to. I imamo filmove. Uglavnom, pratim novitete kao i svaki drugi korisnik ove prekrasne usluge i pratim tko što snima. Činjenica je sljedeća, ja inače gledam filmove Michaela Baya s lakoćom. Hej, to je Hollywood, ako stvari ne lete sve u šesnaest, to nije akcijski film, a čovjek zna režirati akcijski film, ma što god drugi govorili. Problem je u tome što zadnjih godina (desetljeće čak) ne skida nogu s gasa kad se radi o Transformers franšizi. Ja je ne volim. Dosadna je. Gledao sam sve dijelove i svi filmovi su mi kao jedan, doslovno su mi se stopili u sjećanju i kad me netko pita jesam li gledao kojeg, samo velim da jesam i molim boga da me ne pita za detalje, ili, još užasnija pomisao, za modele automobila koji su se u nekom nastavku pojavili. Pa me malo iznenadila vijest da je snimio nešto drugo izvan te mašinerije za mlaćenje novaca. Stvarno iznenadilo. Projekt je bio toliko ispod radara da bi ga zasigurno promašio da mi susjed, koji uopće nema net, nije skrenuo pažnju na činjenicu kako Bay ima novi ratni film. Aha, super… čekaj malo, kakav ratni film? Zaozbiljno? Pomislio sam da se radi i Iraku jer, pa, tamo je stalno nekakvo sranje, pa snimiti još jedan o nekakvom sranju nije nikakva novost. Ispalo je da je Bay otišao malo južnije, do Libije, gdje se uhvatio ekranizacije knjige (naslov dotične je naslov i filma) koja pak govori o zajebanih 13 sati koje su morali preživjeti CIA zaposlenici kad su se našli na udaru nekakve militantne frakcije. Hej, zvučalo je jako dobro, što reći, plus dobar trailer, sve to (i reklama u stilu da je film nešto kao Black Hawk Down) bilo je više nego dovoljno da pogledam film brzinom ispaljenog metka.

Odmah na početku da odmah ispravim jedan mali krivi navod; film nije kao Black Hawk Down. Kvalitetom mi je čak i draži od dotičnog, ali ovdje priča nije toliko raširena i ako baš želite pravu usporedbu, zamislite Alamo i dobijete 13 Sati, uz tek blagu aromu spomenutog Pada Crnog Jastreba. I film je činjenična fakta, znatiželjna individua kakva već jesam, bacio sam pogled na pravu stvar i vidio da je stvarno ispalo sranje te da su neki sitni detalji izmjeniti (jedinica nikad nije dobila zapovjed da ne ide pomoći privremenoj ambasadi; krenuli smo odmah čim su počeli pljuštati prvi meci). A film govori priču o dvije lokacije. Jedna je skrivena CIA baza u kojoj Ameri rade… pa ono što već rade kad se šmucaju po stranim zemljama; špijuniranje, nadzor, prikupljanje podataka, takve stvari. I ovdje nisu u pitanju regularni vojnici već plaćenici koji imaju dužnost čuvati civile unutar baze. Doduše, svi oni jesu bivši vojaci, ali sad su u privatnim vodama. Druga lokacija je nešto kao luksuzna kuća u kojoj će se smjestiti američki veleposlanik u posjeti toj zemlji. Dvije odvojene grupe ljudi pronaći će se na udaru teško naoružane frakcije islamista koji će prvo rasturiti veleposlanikovu kuću, a par sati kasnije napasti i CIA bazu. Film u osnovi prati korak-po-korak tih događaja, počevši s upoznavanjem okoliša, likova i cijele atmosfere, preko noći u kojoj se puškaralo naveliko, pa do opsade CIA kompleksa, i na kraju završnice i izvlačenja preživjelih. Ako vam tokom gledanja na pamet padne Alamo (ili, ako ste stvarno nagledana osoba, hrvatski Broj 55) to je stvar slučajnosti jer je već odavno poznato kako se povijest voli ponavljati, a kad se nalazite u stranoj zemlji, okruženi stranim ljudima i kad vas prati nepovoljna politička klima, ako dođe do puškaranja, najbolje je zatvoriti se između četiri zida, napraviti posljednje uporište i pomolit se da pomoć dođe na vrijeme.

Snimanje filmova po istinitim događajima zasebna je vrsta sranja. Morate paziti na fakte, morate paziti na stvarna ljude (ako su još uvijek živi) i morate paziti da ostanete neutralni koliko god je to moguće, iako ovo posljednje i nije uvjet kojeg bi se trebalo držati kao da je zapisan u kamenu. Postoji jednu pametno rješenje kod ovakvih filmova; čak i ako znate tko je negativac, jednostavno mu oduzmete identitet i pretvorite u veliku bezličnu prijetnju. To nije nova stvar, Romero je to napravio u Night of the Living Dead, Carpenter u Assault on Precinct 13, Hill u Southern Comfort, čak je naš Kristijan Milić napravio sličnu stvar u Broju 55. Ta stvar funkcionira dobro zbog sljedeće stvari; film nije politička poruka. Naravno, ima ponešto uzvišenog patrotizma, iako puno manje nego bi to očekivali, ali sama radnja ne optužuje nikoga, ne pokušava ispraviti povijest i ne druka samo za jednu stranu. Bay kao da se nije želio zamarati takvim stvarima i to je na kraju ispala jako dobra stvar jer radnja se fokusira samo na golu akciju i situacije kroz koje su morali proći što civilni zaposlenici baze, što vojno/plaćeničko osoblje. Protivnici su tako nebitni, oni su tek poluga za pokretanje radnje, a da to nije namjerno tako ostaje i činjenica iz stvarnosti da nikad nije točnoi utvrđeno zašto je uopće napadnut veleposlanik Stevens, koji je u tom kraju zemlje imao iznenađujuće puno pristaša koji su kasnije javno i glasno osudili napada na američko osoblje. Film je tako prepolovljen u dva dijela, uvjetno rečeno. Jedan prije napada, koji ponšto zaostaje za onim kada krene akcija. Zašto? Zašto što dobijemo na uvid likove, upoznajemo ih, ali njihova karakterizacija, iskreno rečeno, ne odlazi dalje od obične skice. Svi su oni oženejni, svi imaju djecu i svima nedostaje obitelj. Pomalo klasika, da ne velim klišeji. Bez namjernog upiranja prstom, film pokazuje i banalno osiguranje koje je veleposlanik imao, kao i spominjanje mogućeg scenarija da se dogodi napad. Kada napad jednom počne, tempo doslovno odlazi u petu brzinu. Iako je sve to bilo kaotično do neprepoznatljivosti, Bay stvar ima pod kontrolom. Začudo, nije odustao od svojeg već prepoznatljivog vizualnog stila, ali malo ga je prizemljio tako da film izgleda pregledno i napeto, iako rad kamere zna biti pomalo iritantan. Napad na CIA bazu nije jedina stvar koju pratimo već i dolazak pojačanja (koje je imalo sto muka s prolaskom kroz aerodrom) kao i igru gluhog telefona s većim američkim dužnosnicima koji su kao malo gurali glavu u pijesam i ignorirali pozive iz CIA baze. Dakle, radnja prati više stvari i sve su jasne. Akcija je iznenađujuće prizemna i spektakularna (za neke stvari sam mislio da su filmska izmišljotina, ali nisu – kao ulazak devastiranog SUV-a u bazu)i djeluje ozbiljno, kao da se posebno pazilo da sama pucnjava bude najbolji dio cijele rekonstrukcije (jedan od likova čak spomene da mu je dosta tog “Alamo sranja” i da želi ići doma). Kada se sve zbroji, 13 Sati ispada gotovo jedan od najboljih filmova 2016, iako je prošao poprilično ispod rada i kritike i publike, a to je zato što u njemu političkih pizdarija za koje nas jednostavno boli neka stvar, akcija je realna i dobro izvedena, imamo osjećaj za likove (James Badge Dale, Toby Stephens, David Giuntoli…) i kaotičnu situaciju koja ima na zanimljivosti što zbog spomenutih stvari, ali i činjenice da je nastao po stvarnim faktima. Kako rekoh, rat je zajebana rabota, sranja se događaju, a Michael Bay bi se trebao malo više upuštati u ovakve projekte jer mu, očito, dobro leže. Ili, da budem malo ciničan; čim nema Optimus Prime-a u kadru, stvari odmah izgledaju bolje.

13-Hours-John-Krasinski-plays-Jack-Silva 13-Hours-Max-Martini-plays-Mark-Oz-Geist- 13-Hours-Pablo-Schreiber-plays-Kris-Tanto-Paronto secret-soldiers-benghazi-08

13-Hours-Secret-Soldiers-of-Benghanzi-3-1200x698 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-1 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-15 krasinski2-xlarge

13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-18 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-22 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-28 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-33

 

 

 

 

 

Deadly Encounter (1982)

Posted: Svibanj 21, 2016 in Akcija, Avantura

0251 dlyenctr

IMDb

Trailer/Film

 

Volite li stripove? Znam, čudan početak za jedan filmski dojam, ali i nije, ne baš, pogotovo ako pogledate kako danas stvari stoje. Marvel VS DC – Rumble in the Jungle, kako bi se reklo. I dok me stvarno nije briga koji će film od kojega više zaraditi, malo se čovjek zamisli nad nekim drugim stvarima. Koliko potencionalno zanimljivih stripova prolazi nezapaženo? Jezio puno, ali, dobro, uzet ćemo u obzir zemljopis i reći da Europa nije baš Hollywood te da si ne možemo priuštiti ekstravagancije kao oni. No, možemo maštati. Povratak na moje pitanje o stripovima; nedavno je umro i čovjek koji je stvorio legendarnog Zagora. Ja ga, istini za volju, nisam nikad posebno preferirao. osim onih Čiko-Specijala, koji su mi znali kao klincu biti pravi urnebes za čitanje. Jerry Drake, dragi moji, bio je idol mog djetinjstva. Sad, neki znaju o kome govorim, dok će se neki počešati po glavi i reći – who the fuck is Jerry Drake? Poznatiji je pod imenom Mister No. Nadimak je dobio u zarobljeništvu, japanskom, tokom drugog svjetskog rata, zato što je bio tvrdoglava jedinka i odbio se slomiti na ispitivanju. Lik nema baš stalnu adresu, ima mali avion (Pajper, o, da, sjećanja, sjećanja) kojeg obavezno prije pokretanja mora opaliti nogom. Mister No bio je avanturistički strip, pun egzotike i dobre akcije, koliko me sjećanje drži, s jako fora naslovnim likom i koji je, tužno za reći, uvijek nekako uspio ostati u pozadini pokraj svih ostalih, bolje, primljenih junaka. Možda jest ostao malo u pozadini, ali nije zaboravljen jer čak i danas znam uzeti pokoji strip s njim i poprilično se dobro zabaviti. Što nas dovodi do zanimljive priče. Mister No nema svoj film, ta tko je vidio gledati nonšalatnog pilota kad je tu svemoćni Captain America, ali postoji film koji djeluje skoro kao njegova neslužbena ekranizacija. Zaintrigirani? Zanimljiva priča, ustvari. Ja volim helikoptere, već sam to rekao, ali vrijedi ponoviti mišljenje da je to stvarno fina mašina i praktična, što u stvarnosti, što u fikciji, ali da u filmskom svijetu baš i nema svojih predstavnika. O, da, tu je Blue Thunder, to zna svatko (koji će uskoro dobiti svoj remake – umjesto high-tech helikoptera dobit će se high-tech dron – koji lijepi penis?) no slučajno sam iskopao još dva naslova koji mogu ući u kategoriju s njim. O jednom sam već pisao, Birds of Pray, zgodan mali akcić (naravno, potpuno zaboravljen do danas) a drugi je…pa, ovo pred vama. Sada, nemam supermoći i nisam ga pronašao svojim superosjetilima, Smrtonosni Susret (pasmater glupog li naziva – zvuči k’o Steven Seagal film iz ove faze kad snima loše filmove) već je to, točnije, obrada upravo spomenutih Birds of Pray (koji pak nemaju nikakve veze sa Star Trek svijetom i Klingonskim ratnim brodovima). Radila ga je ista ekipa, iako, nije riječ o običnom remakeu, kako bi se to reklo, već je riječ o potpuno drugačijem filmu koji je i bolji od prijašnjeg. I opušteniji. I s više zračnih akrobacija, izvedenih tako dobro da baš i ne djeluju kao da su rađene za TV film.

Radnja nas upoznaje sa Samom, bivšim borbenim pilotom koji svoju sadašnjost provodi negdje u pripizdinama Meksika, prevozeći turiste i dostavljajući stvari lokalnim majstorima. Živi životom bez muka i živciranja, ima krug prijatelja koji ga poznaju i život je, što bi se reklo, dovoljno dobar da se ne želi zajebavati s nekim stvarima koje bi sve to mogle zaribati. Pa, barem dok mu u posjetu ne dođe bivša žena. Posjetu kao jedva ga je pronašla i treba, naravno, malu uslugu. Za let od točke A do točke B Sam će dobiti lijepu gomilicu novaca i kad to odradi, može se vratiti natrag svom životu. Samo što to baš i ne ide tako. Bivša je, kako to već ide s bivšima, udana za opasnog gangstera te je nešto napravila zbog čega je dragi muž želi ubiti. I ne bira sredstva. Zato će se Sam i Chris (bivša) pronaći u bijegu ispred naoružanih ubojica koji će ih loviti po zemlji i zraku (najviše po zraku) i zabavljati publiku. Jesam li rekao da je Sam kao Mister No? Iako to nije nigdje službeno čak ni naslućeno, inspiracija je lagano mogla biti izvučena iz stripa jer je je isti krenuo u distribuciju još tamo daleke 1975 godine. Sličnosti su ogromne; dopadljivi pilot, zabačene lokacije, neprestana akcija… Iako je ovo kao neki neslužbeni remake od Birds of Prey, to je tek izjava jer dva filma, osim pilota i helikoptera, nemaju baš ništa zajedničkog. I oba su dobra na svoj različiti način, što je odlična stvar jer ih možete gledati razdvojeno i doslovne se diviti kako su neke stvari dobro ispale prije nego su došla puno razvikanija mlađa braća kao što su Blue Thunder ili čak Top Gun.

Prvo ćemo krenuti od produkcije. Televizijska. Zanimljiva stvar jer baš radim na jednom tematskom tekstu koji su tiče Blue Thundera i slučajno sam naišao na podatak kako veliki studiji nisu bili zainteresirani za filmove u kojima bi helikopteri imali glavnu ulogu. Naime, nisu bili zanimljivi kao alat za pričanje velikih priča (avioni su tu, nažalost, još uvijek glavni) te je svaka ideja o jednom takvom projektu bila ili odbačena ili preseljena na televiziju, a čak bi i ondje doživjela drstične izmjene jer ne možete raditi neke stvari kao na velikom ekranu. Ovdje nije bilo ograničenja, osim onih televizijskih, a ako mislite da su helikopterski stuntovi patili zbog toga,  ni najmanje. Cijeli film je jedna dugačka potjera, kao i u slučaju Birds of Pray, ali ovdje je pristup malo lakši, ima više komedije, likovi su dopadljiviji, a i akcija je malo bolje razrađena. Iako, tehnički je film drvenkast, nije se tu bilo puno prostora za neke divlje montaže u stilu Michaela Baya, ali je barem pregledan i, što je nekako poanta cijele priče, realan. Jer u stvaranju nisu korištene makete već pravi helikopteri, a kad su helikopteri jedan blizu drugog, onda su helikopteri jedan blizu drugog, tu nije bilo foliranja. Priča je… pa, budimo iskreni, priča je više kao izgovor za priču nego što je stvarno ima. Dovoljno je da pokreće radnju i da vas malo zanima što će se dogoditi, ali to je uglavnom sve, cijela stvar ionako leži na leđima glavnih glumaca (Larry Haggman – ako ne znate tko je on, pitajte vaše mame i bake znaju li tko je bio J.R. iz sapunice Dallas) i realne akcije. Rekavši to, odmah ću reći da sam film i nije nešto posebno pamtljiv, to je više materijal za nedjeljno poslijepodne, ali ako ga odlučite pogledati, tko zna možda vam se i svidi jer nije gubitak vremena (općenito pričano, jel’ te) jer ima sve potrebne sastojke, dobar ritam, zabavne glumce, par stvarno dobro režiranih scena i svakako mu mogu pridodati koji plus jer je došao ranije nego razvikaniji naslovi koji koriste zračna prometala kao polugu radnje.

1695567,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1695568,uehIQnBEGGTzFKkWXCW_9Gt1jhFRaxiGFNHXSLvJVQbr1KuxdEchg8sj7pZfqcWRe7yTowcBU2QO1XItR_PzSA== 1695569,eiS_7eTsXf8VhB6Rvek3vNZAI9mnvvYeqPVzTfsRxpkA4+dduLjXVruWRd7EkIuGViTMsXj+BpJkjE2irqViww== 1695570,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1695572,5r_xmXX4krQKoVZqnDsjroGIrnm5p1+bJ7HeG6Sv2u62x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 1695574,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1695576,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA==

159826481 fotocena1

Damnation Alley (1977)

Posted: Svibanj 5, 2016 in Akcija, Avantura

Damnation-Alley-Poster Damnation-alley-poster1

IMDb

Trailer

 

Teško oklopljeno vozilo prolazi kroz pustoš izazvanoj nuklearnim ratom, dok se putnici dotičnog suočavaju s raznim neprilikama dok traže ono posljednje mjesto gdje je sve ostalo normalno. Što? Mislili ste da je Mad Max: Fury Road (ili Road Warrior) jedini film koji ima tešku mašineriju u pogonu i postapokaliptične krajolike? Ako jeste, mislili ste krivo, ali vam to ne zamjeram previše, puno ljudi misli da postapokaliptični filmovi počinju i završavaju s Maxom. Avenija Propasti (ili Aleja Prokletih – koji god naslov, funkcionira) pojavio se par godina prije Maxa, ali nije ostavio takav utisak, što i ne iznenađuje baš previše jer nije riječ o baš tako dobrom filmu. Točnije, radi se o ekranizaciji romana SF/Fantasy majstora Rogera Zelaznyja, samo što ovaj dio “ekranizacija” shvatite više kao “inpirirano pisanim materijalom” jer sam pisac nije bio oduševljen snimljenim materijalom (ali mu se sviđao originalni scenarij – negdje je došlo do problema u komunikaciji) te mogu shvatiti i zašto nije bio. Da budem iskren, svako malo sam znao naletjeti na naslov ovog filma, mislim da sam ga i sam upotrijebio u jednoj anketi o post-apokaliptičnim filmovima, no nikako da sam sjeo i pogledao ga. Križam ga s liste, next, please. Neću reći da sam uludo utrošio vrijeme jer nisam, zgodan je ovo mali filmić, ali da sam ostao nešto posebno oduševljen – i nisam. Ima tu više razloga, do kojih ćemo, naravno doći, ali je zanimljivo koliko me osnovna premisa podsjetila na Fury Road (minus Besmrtni Joe, gitarist, Furiosa – zamislite samo onu tešku kamiončinu kako putuje praznim krajolicima) te sam se morao zapitati nije li stari lisac bacio pogled na ponešto hvaljene literature prije nego je krenuo raditi svoj film (da, OK, Road Warriora, kužimo se – Fury Road je ionako remake Cestovnog Ratnika), što mu nikako neću zamjeriti jer sam dobio želju da i ja bacim pogled na dotični roman. Zvuči zanimljivo, dapače, zvuči zanimljivije nego sami film, barem ovo što je snimljeno kao konačni proizvod.

Kao i svaka dobra post-apokliptična priča tako i ova moram započeti s nečin, nekakvom vojnom bazom, smještenoj u pripizdini tako da kad se sranje dogodi (za koje ne dobijemo pojašnjenje, ali znamo da su Rusi lansirali nuklearke, pa su Ameri lansirali svoje i već znate kako ta priča završava) vojno osoblje preživi. I, tako, oni tamo preživljavaju i povremeno bacaju pogled u ostatak svijeta, koji je uglavnom pustoš, ali postoji taj jedan radijski signal koji im ne da mira, ali ne odluče djelovati sve dok samu bacu ne zadesi fijasko i skoro svi soldati završe mrtvi. Nekoliko individua tako opremi dva posebna terenska vozila (transporter/oklopnjak) i kreću na dugački put u neizvjesnost, tražeći izvor tog signala koji, između ostalog, govori kako postoji jednu mjesto gdje su svi sigurni, sretni i veseli.

Premisa romana je slična; odabrana grupa mora s TRI vozila proći preko pola devastirane Amerike kako bi predali poruku (dalje nisam išao sa sadržajem) i scenarist je zadržao uglavnom tu ideju o putovanju. I to je otprilike to, sve što je preživjelo iz romana. Ovdje se na put kreće s dva vozila, pa jedno najebe i onda ostane samo jedno. Prva i uvodna stvar, film nije loše narativno postavljen. Ne vidimo samo katastrofu koja je sjebala cijeli svijet (i to mislim doslovno, izbacila je Zemlju iz centra ili koji već vrag, pa imate svu silu nekih nemoj-me-jebati vremenskih nepogoda) ali na nije ni bitna, pa je tu malo kako dečki vrijeme provode u toj zabačenoj bazi, pa onda krenu na put i tu stvari postanu loše. Mislim, općenito gledajući, film ima glavu i rep, sve je to OK, znate tko koga, ali ono između je pomalo srednja žalost. Naime, što je problem. Film bi želio biti ozbiljna postapokaliptična avantura, no onda u radnju ubaci škorpione velike dva sa dva metra, pa već kad to provarite, onda naletite na cijelu rijeku buba-švaba (da, dobro ste pročitali) koje vole papati ljudsko meso. Kužite? Takve stvari su…erm, poprilično glupe. Krajolici pak nisu tako loši, iako su ograničeni. Pustinja, pa Las Vegas zatrpan pijeskom (eat that, Resident Evil!) pa onda metropola s buba-švabama (grad je ostao netaknut iako je su tuda bile velike nuklearne eksplozije) pa opet divljina i na kraju… pa, vidjet ćete i sami ako bacite pogled. Tema dana, putovanje. Taj nabildani RV uopće ne djeluje loše, ali malo su se zeznuli s njegovim dizajnom u unutrašnjosti; ne bi stalo toliko stvari koliko su oni stavili u njega čak ni da je velik kao dva vagona Orient Expres vlaka. Pa to malo ubije dojam. Zanimljivi djelovi traju kratko (Las Vegas) te ih odmah preklope s nečim blesavim (jedna žena je preživjela u Las Vegasu, zgodna kao vrag hraneći se… ne znam, valjda pijeskom) tako da sadržajno je posvuda. Ima tu ponešto poznatih lica; Jan-Michael Vincent i jako, jako, jako mladi Jackie Earle Haley, no to vam ne treba značiti ništa jer nitko od njih ne glumi. Vizualno je… pa, loš. Efekti su poprilično vremenski pregaženi, uključujući i minijature u završnici. Tu i tamo pokoja uspjela scena jednostavno ne opravdava osjećaj šlamperaja koji se provlači kroz cijeli film. Znači… da velim gubitak vremena? Pa, neću to reći jer film je ipak koju godinu ispred svojih srodnika, pa mu se može barem priznati to, a to što je na svim listama tih post-apokaliptičnih filmova više duguje činjenici da je snimljen tako rano nego što ima pravu kvalitetu. Kategorija; ubijanje vremena, bez da će ostati u nekom dužem sjećanju.

20525_2 damnation-alley-lobby-card-1 damnation-alley-lobby-card-3 damnation-alley-lobby-card-4 damnation-alley-lobby-card-5 damnation-alley-lobby-card-6 damnation-alley-lobby-card-7 damnation-alley-lobby-card-8

 

 

London Has Fallen (2016)

Posted: Travanj 25, 2016 in Akcija

118810 getmovieposter_london_has_fallen_8 london_has_fallen_ver5_xlg london-fallen_post_1200_1778_81_s LONDON-HAS-FALLEN-Poster

 

 

 

 

IMDb

Trailer

 

Imao sam nekih privatnih stvari za riješiti, to ću vam odmah sasuti u glavu odmah po prvoj rečenici jer znam da vas nije briga za to, a kako mene nije briga za to što vas nije briga, činimo savršeni par. I kao kod svih privatnih sranja, treba vremena da se ona raspetljaju i da se ravnoteža svemira vrati natrag u svoj centar. I umjesto da napravim klasični balkanski potez i pretegnem korak do prve birtije i počnem pjevati “lomim čaše, ruke mi krvave” ili kako god već idu stihovi u takvim pizdarijama (ja sam ipak čovjek od R’N’R-a) ja si pustim nešto za gledanje. I, naravno, a ovo je savjet koji si možete pribilježiti za eventualnu buduću upotrebu, pustim nešto u čemu stvari lete u zrak sve u 16, bez da sam u tome tražio skrivenu ironiju. Sada kada znate sve (a ustvari ništa) odmah da spomenem kako je ovo ispalo skoro pa i najbolji lijek za sve gluposti koje bi u tom trenutku mogli preživljavati jer, a ovo je univerzalna stvar, uvijek je lijepo vidjeti kako je tuđa patnja gora od vaše. Na stranu filozofiranje i da budem potpuno iskren, tražio sam nešto za gledanje, a da se ne moram previše opterećivati razmišljanjem. I pogodio sam samo tako, samo što vrijedi dodati kako sam imao niska očekivanja. Jako niska očekivanja. Naime, Olympus Has Fallen je ona vrsta filma kakvu kritičari uglavnom vole koristiti kao metu za gađanje lošim kritikama (bili su čak i malo pažljivi, ako možete u to povjerovati) ali je film zaradio lijepe novce (ukoliko ne počujete analizu nekih anonimnih stručnjaka koji će vam reći da takav film nije zaradio novce već ih izgubio, pa se ulagalo u nastavak… neznam, valjda producenti vole gubiti novac) i bio zanimljivo malo osvježenje na repertoaru. Kad kažem zanimljivo, onda to stvarno i mislim jer film je bio  ono što se nazivam dobrim akcijskim filmom; bezumna pucačina koja je otišla u debelo pretjerivanje i još ispala zabavna. Naravno, prokušani Die Hard koncept nije omanuo, pa smo dobili još jednog čovjeka od akcije, a Gerald Butler se od zajebavanja sa kolegama u 300 ovdje pretvorio u one man show i uloga mu je dobro ležala. Nastavak je bio, kako se to narodski veli, logična stvar. Ali, da li je nastavak uspjela stvar? Kad se u obzir uzme činjenica da je već i original bio rastezanje rastegnute ideje onda bi i sama pomisao na nastavak mogla biti strašna (vjerujem i da jest bila raznim  kritičarima kad je film originalno najavljen) i, iskreno rečeno, nastavak nije tako zabavan kao prethodni dio, ali nije ni omanuo kako je mogao. Recimo to ovako, ako ste pobornik akcijskog filma, tj. ne tražite dlaku u jajetu, onda će vam ovo biti jednako zabavno kao i Pad Olimpa, ali ako ste perfekcionist istančana filmska okusa… onda ste stvarno pogriješili stranicu na kojoj ćete čitati dojmove o filmovima.

Dakle, svijet je ponovo u ravnoteži. Američki Predsjednik uživa u mirnom životu, Bijela Kuća je obnovljena, a Mike Banning razmišlja o odlasku iz Tajne Službe jer ima zgodnu ženu i malog klinca na putu. Stvari ne mogu biti bolje. Ili možda ne. Dvije godine ranije, znači negdje tamo u vrijeme dok su zli sjeverno korejanci napadali Bijelu Kuću, netko je mislio da bi mogli riješiti jednog teroristu napadom drona. Velika eksplozija, ali lik ne umre. Točnije, isplanirao je tako pažljiv napad da je to divota, okupit će sve svjetske vođe u Londonu na pogrebu nekog državnika, a onda će ih sve posmicati i zavladati svijetom ili neko takvo sranje (kao da više itko prati što ti zli teroristički gadovi žele). I stvar uspije, ali opet djelomično. London je u ruševinama i panici, teroristi izlijeću iz svake rupe, a Mike opet mora pokazati da ima dobar set posebnih vještina i spasiti Predsjednika od sigurne smrti. Ulice Londona tako postaju novo igralište, a eksplozija i ispucanih metaka ima na kamare, gdje god okrenete tamo je jedan terorist željan pucnjave. Kao da ste ušetali u video-igricu. Ovaj put smo, umjesto zlih korejanaca opet dobili zle muslimane ili barem njihov približni ekvivalent, pa na toj froni ništa novog, ali paralele s ISIL-om i nedavnim sranjem u Parizu više su nego očevidne. Kako to veli jedan komentar negdje, odgovarajući na pitanje trebaju li nam akcijski filmovi koji su preslika stvarnih sranja; ako niste u stanju razlučiti fikciju od stvarnosti onda filmovi stvarno nisu za vas. A da je ISIL ili bilo koja druga teroristička organizacija u stanju izvesti napad ovakvih razmjera kakav je izveden u filmu, svijet bi odavno bio Mad Max zgarište. Ali, tu leži i jedan malečki problem s filmom. Pad Olimpa bio je…pa, jebiga, čisto pretjerivanje, tamo je stvarno nebo bilo granica, a onda su otišli još malo više. Ovdje to i jest i nije slučaj.

Za ljubitelje akcije, stvari će biti više-manje savršene. Eksplozija ima na svakom koraku, a nije se štedjelo ni na pretjerivanju, pa se može reći da je film uspio u toj namjeri, mislim, plan je da se jednostavno sve živo i neživo digne u zrak i poubija što više državnih službenika. Same eksplozije su uglavnom problematične. Film, kao i prethodnik, ima stvarno skroman budžet, tek 60 milijuna, pa je CGI korišten u najbolju ruku osrednji. Tako mali budžet ispao je dobra garancija da se uloženo vrati natrag, što jest napravio, pa me ne bi iznenadilo da jednog dana netko najavi i treći dio, možda čak i egzotičnu lokaciju kao, oh, što ja znam, Zagreb Has Fallen. Na stranu to, sama pucnjava je odlično napravljena, iako se mora priznati da sama režija nije tako inspirativna kao ona od Fuquoe, novi redatelj (čije ime nisam ni zapamtio) nešto je između prosjeka, rutinera i povremenih bljeskova genijalnosti, a pod ovim zadnjim mislim na dvije genijalno režirane sekvence pucnjave koje se odigravaju u jednom dugačkom kadru, pa je osjećaj video-igrice više nego jak tamo. Znači, tehnička strana priče funkcionira, ima pirotehnike, ima akcije, ima atrakcijew. Mana je, pa film nema ništa drugo. Likovi nemaju nikakve karakterizacije, naš junak Mike jedini je koji je dobio nešto napredovanja, iako je to i određeni klišej, dok većina glumačkog casta, povratnika iz prvog dijela (Morgan Freeman, Angela Basset, Robert Foster) uglavnom sjede (doslovno) neiskorišteni. Aaron Echkart i Gerard Butler imaju dobru kemiju na ekranu, nešto kao Jack Bauer i David Palmer štimung, a Echkart je fora glumac, kao i Butler, pa ih uopće nije teško gledati na ekranu. Naravno, radnja je takva da doslovno vrišti “nemojte me jebat” situacijama, ali to je ona draž koja je upalila u Olimpu, iako je ovdje možda malo manje uspješno. Također, ovdje se odustalo od Die Hard premise, pa film više podsjeća na nabildanu verziju The Warriorsa ili još bolje, na Judgment Night, što znači da je stalno u pokretu (iako ulice Londona izgledaju pomalo praznjikavo) te da, uglavnom, nema praznog hoda. Pad Londona tako je glasan, bučan, nabrijan i zabavan akcijski film, uz kojeg ne treba puno razmišljati, a ako ikad upadnete u neka osobna sranja kao ja, pa, svakako je bolje od odlaska do prve birtije i runde narodnjaka. U svakom pogledu.

aron-Eckhart-and-Gerard-Butler-in-London-Has-Fallen. londonhas londonhasfallen-xlarge londonhas

aron-Eckhart-and-Gerard-Butler-in-London-Has-Fallen. londonhas London-has-Fallen-Gerard-Butler londonhasfallen-xlarge

 

 

 

 

Point Break (2015)

Posted: Ožujak 21, 2016 in Akcija, Remake

21485957135_b8d0f96759_o pntbr_poster4 point-break-poster Point-Break-poster1

IMDb

Trailer

 

Zamislite MTV spot za nekakvo energetsko piće. Šaren, brz, nabrijan, snimljena na raskošnim lokacijama. Osjetite adrenalin, osjetite vjetar u kosi, osjetite miris avanture. I onda vas netko povuče za ruku i veli da vi ne gledate MTV spot za energetsko piće već heist film. Pa se zapitate tko je ovdje lud; vi ili onaj koji vas vuče za ruku. I pokušavate vi pojasniti toj osobi kako to nije heist film već reklama za piće, ima sve potrebne sastojke, ali osoba odmahuje glavom i govori vam kako ste sve krivo shvatili. Pa, sad otprilike znate kako sam se osjećao nakon gledanja najnovijeg remakea iz Hollywooda, koji je očito mislio da je snimiti MTV spot i heist film jedna te ista stvar. Ustvari, da je dostupan na bespućima interneta sam doznao prije jedno tri dana, dok sam sjedio u kafiću i posve slučajno načuo nekakvog klinca koji je rekao da je gledao najbolji akcijski film unatrag dvadeset godina. Kao, ima ta dva lika, znaš, jedan ti je pajkan, a drugi je nekakav lopov i oni ti, ono, znaš, idu po svijetu i rade te cool stvari. Mislio sam; OK, nešto za što nikad nisam čuo, superiška. Pa je isti taj lik rekao kako se film zove, wait for it — Point Break. Pa si ja sad mislim, OK, to je stvarno dobar film. Mislim, nije najbolji Heist film koji postoji, ali je svakako dobar i već kad sam se htio okrenuti i čestitati mladom dečku na odabiru dobrog materijala za gledanje, nekako kroz njihov razgovor doznam da je riječ o novoj verziji, ovoj iz 2015 godine, pa sam odlučio čestitanje zadržati za sebe jer film nisam gledao. Sada bih ja mogao vama ovako snobovski reći da je to najgori film koji sam gledao (i svakako ne bih lagao, iako ima i gorih, koliko to čudno zvučalo) ali da bih došao to toga moram ići nekim redom. Jer, originalni Point Break bio je mali akcijski heist film koji je imao jednu veliku zvijezdu u svom castu (Patrick Swayze) i jednu kultnu (Gary Busey) te je imao pomalo generičnu priču o tome kako se mladi i neiskusni novak mora ubaciti u redove kalifornijskih surfera i otkriti tko su likovi koji već tri godine rade pljačke banaka i odlaze neuhvaćeni. Nije da sami film nije patio od određenih klišeja jer jest (zadnja velika pljačka u kojoj će sve krenuti naopako, mladi novak-iskusni vođa) bilo je tako tih stvari, ali je film funkcionirao, tj. funkcionira još uvijek zato što je imao tri čarobna sastojka. Prvi — imao je odličnu kemiju između likova. Swayze i Keanu Reeves imali su odličnu kemiju na ekranu kao veliki prijatelji koji postanu ljuti neprijatelji te kad Keanuov Johnny Utah umjesto u Bodhija isprazni spremnik u zrak, mi mu vjerujemo da to nije mogao napraviti. Drugo — imao je kompaktnu priču. Sama priča je bila ponešto tanka, surferi koji haraju banke jer žele živjeti slobodno, ali tu tankoću popunila je odlično režirana akcija i atraktivne lokacije. Treće — imao je sposobnog redatelja (redateljicu) koji je znao što želi, kako to želi i zašto to želi. Spojite to sve zajedno i dobijete sasvim pristojan heist film, koji ima pristojne akcije te dobro odrađene uloge poznatih i nepoznatih glumaca. Hej, film funkcionira, kako rekoh, pa mu čak i ne primjetite mane.

Što nije slučaj s remakeom. Zašto sam uopće odlučio ponešto zapisati o njemu? Iskreno, jer već jako dugo nisam gledao nešto ovako loše napravljeno, a nagledao sam se loših filmova u životu, čak sam i pisao o nekima, ali ovdje kao da je upotrijebljen poseban napor da se napravi — loš film. Jer, 90-te su iza nas, zen-sranja više na pale, a surferstvo kao način života više nije tako egzotično kao što je nekad bilo. Zato je sve to trebalo nekako modernizirati za neku svježiju publiku. Mislim, načelno nisam protiv takvih stvari, koja je poanta raditi novi film ako ćeš ga napraviti isto kao što je stari (već ako moraš dirati neki stari film). A nova publika, očito, voli MTV reklame za energetska pića. To nije moj zaključak, tako film ustvari počinje. Novi Johnny Utah (kojemu to više nije ime već nadimak) je adrenalin junkie, ekstremni sportaš i faca kojemu pogine frend. Nakon toga, naš junak odluči da je sljedeće što želi raditi jeste postati FBI agent. Mislim, to je prirodni put za nekoga tko je s motorom skakao s litice. Čistom srećom, tu je grupa internacionalnih — lopova? Ustvari, oni nisu lopovi, oni jednostavno rade, pa, glupe stvari. Otimaju dijamante, bacaju lovu iz aviona jer im lova ne treba. Oni to rade, ako sam dobro shvatio, da vrate prirodi ono što uzmu od nje. Ako ste zbunjeni time, to je OK, i scenaristi su bili zbunjeni jer, kada su shvatili da će im karizmatični vođa bande postati razmaženi dobro financirani bogataš (ima nekakvog tajkuna koja bandi pokriva sve troškove) onda su odlučili produbiti priču pojašnjenjem da oni ustvari žele svladati nekakvih osam izazova koji bi ih ponovo spojili s majčicom Zemljom. Hej, nisam ja to izmislio, to je narativna stvar filma. Zašto srećom? Zato što je naš junak Utah (nisam mu zapamtio novo ime, fuck it) baš ono što FBI treba, još jedan adrenalin junkie koji se može ubaciti u bandu i pohvatati ih kad krenu raditi novu spiritualnu pizdariju da im se duše konektiraju sa Zemljom. Samo što naš junak nije tako zelen kako je bio Utah iz 1991 verzije, ni blizu, on je faca skoro kao i oni, pravi regularni bad ass koji je dorastao izazovu. I nakon razne priče, spiritualnih gluposti koje nitko živ ne razumije i jeftine filozofije, netko se sjetio da bi ovo trebao biti akcijski film, pa se Utah odmah na prvom pohodu bande otkrije kao FBI agent i kreće akcija. Mislim, akcija kao u smislu još jedna lijepa lokacija, malo lijepih kadrova i pokoji hitac. I tako do kraja, gdje novi Bodhi u maniri George Clooneyja nabije puni gas na malom brodiću i zaleti u oluju svih oluja. Kraj već znate.

Jednu bi stvar scenaristi ovakvih filmova trebali znati — FBI agenti ne love međunarodne bjegunce. To radi Interpol. Onda ne bi bilo poveznica s prvim filmom, ali to je onaj poznati šlamperaj na koji smo već odavno navikli kod ovakvih filmova. To je samo sitnica, naravno, tu ima puno gorih stvari. Odakle početi. Kao što sam rekao, Point Break iz 1991 je imao mana, ali je funkcionirao. Point Break iz 2015 ima mana i jednostavno ne funkcionira. Priča. možemo krenuti odatle. Zakon je nadrkan na novog Bodhija jer je upao u neku tvrtku koja je u nekom sporednom vlasništo USA. Pa je valjda i avion iz kojeg su bacili novce isto tako bio američki. To je razlog zašto su se mobilizirale sve moguće snage da ih se uhvati, iako, tehnički, ti zločini uoće nisu pod njihovom jurisdikcijom. Kalifornija se ovdje ne spominje, nema plaža i nema surfanja. Novi Bodhi je svjetski putnik, stanovnik svijeta. I karizmatičan je koliko i kriminalac iz Lepoglave. Ne zajebavam vas. Patrick Swayze je od lika napravio ono što je trebalo napraviti — on je kriminalac kojeg jednostavno ne možemo mrziti, čak i navijamo za njega. Novi Bodhi (Edgar Ramirez) je nešto između psihotičnog idiota i kriminalca koji je pobjegao iz Oz-a, uz malu aroma razmaženog derišteta koji od dosade ne zna što bi sa sobom. Mislim, pomalo je zajebano što kad gledate film doslovno navijate da ga netko ubije. Drugi problem je što sam navijao i da netko usputno ubije i novog Utaha ((Luke Bracey) jer je lik naporan samoživi — nešto. Lik uopće nema osobnosti, što je krivica scenarista jer on je jednostavno tamo, bad ass frajer koji je igrom slučaja odlučio igrati se FBI agenta. Između njih dva nema ništa, praznina, nikakve kemije u zraku. Kada novi Utah ispuca spremnik u zrak jer ne može pucati u dobrog frenda Bodhija, gledatelj se pita nije li nas redatelj našao otvoreno zajebavati jer povjerovati da su njih dva u tom roku postali najbolji BFF je isto kao i povjerovati da je Zemlja kockasta. I tako gledamo njih dva kako malo surfaju, malo skaču s planine, malo mudruju. I to je doslovne sve. Novi Bodhi priča radnju filmu, o tim izazovima (koji su osnovno — plivanje, skakanje, skijanje, penjanje — samo to priča fency spiritualističnim rječnikom — a ljudi su govorili da Swazyjev lik filozofira — ono je bila kamilica naspram ovoga) pa se onda malo puca i dolazimo do kraja. Dva sata je otišlo u nepovrat. Glumci ne donose kemiju između likova, priča je pomalo vrijeđanje inteligencije, a filmu se pod manu može nabaciti i da je ubacio reference na neke druge filmove jer imamo scenu iz Fight Cluba (Bodhi se voli mlatiti u nekim podzemnim skladištima) imamo scenu iz Heat (pucnjava sama po sebi nije loša) pa je tu i The Perfect Storm, uz naravno male hintove na originalni film. I, da, ako ste popizdili gledajući sve one silne tetovaže na svim mogućim likova, i feel your pain. Pa je tu mala ljubavna priča, tek naznaka, koja ne vodi nigdje i brzo završi. I, tako, opet smo došli do kraja. Iako film traje dva sata, u njemu je skoro 90% vremena posvećeno kadrovima lijepe prirode, avanturističkim stuntovima (koji sami po sebi nisu loša stvar) ali ubrzo sve postane jako zamorno jer negativci ustvari nemaju pravi motiv za to što rade. To je valjda skužio i scenarist, kao i glumci, ali su se držali poznate matre — ako je dovoljno šareno, ljudi će gledati. Pa, ni to se nije pokazalo baš kao istina. Film je, ako to možete vjerovati, koštao preko 100 milijuna dolara i jedva je vratio uloženo (u USA je jedva zaradio 20 milijuna — oroginal je koštao 24 i zaradio oko 90) što ga smješta u kategoriju flopova. Ne onih jakih, ali dovoljnih da se može reći kako ljudi nisu baš popušili lijepe kadrove i nesuvislu priču. Dakle, bio je to gubitak vremena. Vi odlučite želite li sami uložiti vrijeme i poslije žaliti za izgubljena dva sata jer moja preporuka vam je — bolje odite surfati, kao što sam trebao i ja.

AR-312319892 maxresdefault maxresdefault1 original_1450685160_p1a71p57b81alj1d3014551quofr48

Point-Break-3 pointbreak.0.0 Point-Break-Movie-2015-December

 

The Running Man (1987)

Posted: Veljača 9, 2016 in Akcija, Science Fiction

Running_man_ver3_xlg the-running-man-movie-poster-1987-1020204533 8308_front

IMDb

Trailer

 

Neki filmovi jednostavno ne ostare dobro, ali usprkos tome uspiju se provući i ostati kultni, što je zanimljiv paradoks. Trkač je jedan od takvih (već čujem kako se polako podiže uzvik negodovanja) ali ono što je zanimljivo kod njega, danas je aktualniji nego je to bio prilikom premijere. Zamislite moje iznenađenje kada sam doznao da je napravljen po romanu od Stepehena Kinga (kojeg je napisao pod pseudonimom Richard Bachman – zamislite to iznenađenje od prije nekoliko godina jer nije baš da sam to doznao jučer) te sam odmah pomislio kako tu nešto nije kako treba. Mislim, King i čisti Švarcijevski akcić – a-a, ne bi baš išlo. I sad zamislite malo manje iznenađenje kada sam otkrio Ameriku – film kao takav nema veze s knjigom. Oh, ima, osnovna premisa, u vezi reallity showa gdje love ljude. Jer, u knjizi, Švarcijev lik ne postoji. Kako to King sam veli, Švarci je sve ono suprotno od lika kojeg je on opisao u knjizi. I sasvim sigurno nije ex-policajčina koja je u show ubačena prisilno već sam odluči tamo ući da pomogne obitelji. Stoga, ako vas uhvati da nakon gledanja bacite pogled na pisanu riječ, fer upozorenje, to su dva različita medija. Što je posve OK. Kao netko tko se pokušao zajebavati i adaptirati vlastiti roman u scenarij znam koliko je to zajeban posao, ali čim sam spomenuo to, odmah da velim kako sve to nije trebalo tako ispasti jer je režiju trebao odraditi Andrew Davis, čovjek koji je od Seagala stvorio akcijskog junaka, ali je izbačen po kratkom postupku kad se usudio producentima reći da rade tipični Švarcijev film; red šore, jedan on-liner, red šore, jedan on-liner. I, što je najzanimljivije, iako mu je ovo jedan od poznatijih filmova, Švarci sam nikad nije bio zadovoljan njime (iznenađenje, iznenađenje) te je iskreno žalio što je Davis dobio pedalu jer su mu ideje bile puno bolje od onog što je ekčuli napravljeno u filmu. A što je to točno napravljeno?

Pa, kao i svaka vizija budućnosti koja drži do sebe, tu je nekakav totalitarni sustav koji vreba slabe i nevine. Ben Richards je pilot helikoptera, policajčina do srži, koja odluči NE pucati na hrpu gladnih civila i za zaslugu dobije radni logor. Odakle pobjegne. Pa ga uhvate i onda prisile da bude u najpopularnije showu svih vremena jer on je takav tip; ako može najebati on, neće najebati njegovi frendovi. Samo što ništa nije kako izgleda. Tajne se doznaju, ”lovci” su karikature, borbe su krvave, percepcija javnosti se počinje mjenjati i stvari idu prema dobroj staroj viva la revolution! premisi. Uglavnom, film je čista video-igrica i čisto je iznenađujuće kako nisu napravili jednu jer radnja daje dušu za to. Razni nivoi, negativci, oružja, lavovi i tigrovi. Dakle, ako su neki klinci pomislili da su The Hunger Games nešto svježe i originalno, oh, to nije tako. Ideja o showu gdje smijete ubijati ljude je stara koliko i svijeta (gladijatori, rimska arena, palac dolje – anyone?) i ona je uglavnom zabavna. Naravno, smijete ubijati ljude. I još to vidjeti na TV-u. Problem je samo što takav koncept nije baš nešto sjajno jer se uglavnom svodi na bezvezne negativce i još gluplju premisu. Iako, moram biti iskren, ovdje je to superiška stvar. Imate teške kriminalce – želite van iz zatvora, uđi u show. U The Hunger Games još uvijek nisam skužio zbog čega je to bitno da se mladi klinci (i božanstveno lijepi, naravno) moraju ubijati na krvave načine. Iako je The Running Man pametniji po pitanju tog motiva, film je ustvari loš.

Ako izuzmemo vibru 80-ih (gdje nisu imali pojma da će 2019 – kada se radnja odigrava – imati mobitele i kamere veličine mikroskopske čestice) koja je danas zabavan nostalgičarski štih, film je jednostavno monoton. Sjećam se da me oduševio kad sam ga prvi put gledao. Bijaše to ljeta gospodnjeg 1990 i bio mi je pojam. Mislim, Švarci ubija ljude i bude pravi bad ass? Mislim, WOW! Danas, nakon što sam odradio poprilično SF kilometražu kroz filmove i knjige, stvar je jednostavno siromašna. Negativci su šarene karikature i ondje su tek toliko da popunjavaju prostor (u knjizi se ne pojavljuju – tamo obični ljudi love obične ljude) ali nakon jedne karikature, pa druge sve ostale su već malo bezveznjikave jer već znate da će ih Švarci sjebati, pa se zapitate koliko su uopće uspjeli preživjeti toliko dugo jer su toliko drveni u svemu da bi im i malo dijete pobjeglo (jedan od njih čak vozi niski autić po teškom kamenju – nitko nije čuo za terensko vozilo?). Drugi problem je što je Švarci…pa, Švarci. Cigara u ustima, napeti mišići i uvijek spreman on-liner kad nekog ubije. Svi to volimo i volimo njega i možda bi to funkcioniralo da je film nešto bolje napravljen. Jer u njemu je skoro sve drveno. Eksterijeri su užasno siromašni, kao da su snimljeni u nekakvoj staroj tvornici (što i jesu) te je monotonija prvo što mi pada na pamet (iako bi se film trebao odigravati preko cijelog grada). Interijeri su ista stvar, tek nabacane kutije u nekakvim prostorijama. Akcija je šlampava, drvena i gledate je, onako, s pola pažnje i uvaženim osmjehom na nekim stvarima. Cijela radnja je svedena na letanje šareno obučenih tipova bez da je stavljen ikakav kontekst, a to je bilo ono za čim je Švarci žalio jer je film na kraju ispao drugorazredni crtić. Također, izgleda jeftino. To mu nije smjela biti mana jer je koštao popriličnu gomilu novaca (oko 30 milijuna) a sve to je dovelo do toga da ne ispadne neki zanimljiv hit (zaradio je oko 40 milja – vratio je uloženo i glabec za ekipu) te je danas kultni… zašto točno? Tu sad dolazimo do zanimljive stvari. Film je aktualniji danas nego u doba snimanja. I onda je bilo raznih show pidarija, ali ove današnje ekstremne stvari bolje odgovaraju toj atmosferi neko jedno Kolo Sreće. I apetiti javnosti za takvim pizdarijama je na jako visokoj razini. Ta aktulanost mu je iznenađujući plus, kao i Švarci (jer to je ipak Švarci) a i Richar Dawson kao Killian je doslovno prebio kao ljigavi voditelj showa za kojim uzdišu razne bakice. Gledljivo, u najmanju ruku, na trenutke čak i zabavno, ali poprilično nezanimljiva roba koja nije baš najbolje ostarila. Ali, hej, aktualniji je danas nego onda, pa ga stoga moram preporučiti za još jedno gledanje.

9YuhbyU 8813a05fc515 20150308_205410 e1bf75f7283931126dadc02e9cb5bd63 eU3333p KToqpv0 RB1aafj RunningMan running-man-02-g the-running-man the-running-man-400933l WtBAsH5

 

Die Hard (1988)

Posted: Siječanj 18, 2016 in Akcija

4e32b121851bd78d6b48fd42c4de605520140908195303 die-hard-movie-poster-1988-1020275560_zpsz8gpl4ys.jpg~original r7GB9LAQNCeA6iTQw214hLriclY

IMDb

Trailer

 

In Memoriam: Alan Rickman

 

Uglađeni negativac. Da započnem s nečim drugačijim. Kolega Dragonrage me pitao želim li napisati nekakav in memoriam tekst za Rickmana, ali nisam u stanju to napraviti. Znao sam njegove filmove i gledao sam njegove filmove i bio mi je zanimlj kao glumac, jedan od onih za koje znate da donose određenu kvalitetu svojim nastupom, ali nabrajanje njegove karijere mi nije nešto posebno poticajno za pisanje. S druge strane, recenzija jednog od njegovih najpoznatijih filmova je nešto što mi odgovara. Iako, budimo iskreni, nisam nikad imao želju pisati o Umri Muški, barem ne o prvom dijelu jer je o njemu, budimo opet iskreni, sve rečeno. Inovativan, napet, zabavan, eksplozivan… vi recite, netko je već napisao. No, pokušat ću pronaći sitnicu dvije o kjoj se baš nije tako govorilo jer…pa, nema smisla pisati o nečemu i ne reći ništa novo. Dakle, uglađeni negativac. Malo je filmova koji uspiju napraviti to da negativac bude zanimljiviji od pozitivca, stvarno malo, a Die Hard svakako ulazi u tu kategoriju. Nije da se nismo nagledali već svakojakih bad guysa, od onih bezveznih, pa do onih uglađenih, ali, iako su neki bili zanimljivi (jebiga, svi ti ugleđno-zanimljivi dolaze iz James Bond serijala) nikad nisu uspjeli zasjeniti glavnu facu. Rickmanu je to pošlo za rukom, a još je bolja stvar da mu je to bila prva važnija uloga. Glumio je on i prije toga, ali u nekim tako bezveznjikavim serijama da uopće ne želim gubiti vrijeme i nabrajati ih. I imao je, ako se nisam preračunao, 41 godinu kad je odigrao Hansa Grubera. Kasni start, ali to samo potvrđuje onu zlatnu izreku da knjigu ne treba procjenjivati prema koricama (i Gene Hackman imao je poprilično kasni start karijere). Zašto je to ispalo tako? Tj. zašto je naš zločko Hans skoro pa u cijelosti ukrao film jednom Bruce Willisu i zašto ga danas tako lako pronalazimo na top listama omiljenih negativaca?

Die Hard gotovo je samostalno pokrenuo novi rukavac u akcijskom žanru; akcija u zatvorenom prostoru. Iako je danas pomodno reći kako je on bio prvi po tom pitanju, to baš nije nije čista istina, već je bilo takvih filmova koji su se igrali sa sličnom formulom (Juggernaut iz 1974) no prvi je koji je ostvario uspjeh na blagajnama, zadivio kritičare i oduševio poštovatelje dobrih eksplozija, prave pucnjave i poprilično inteligentnih rješenja. Na prvi pogled to i nije moralo tako dobro završiti jer originalni roman u radnji je imao Talijane, pa je naš Hans jednako tako mogao biti i nekakav Luigi ili, što je stvarno jeziva pomisao, Branka Cikatića (za sve one koji su gledali Skyscraper – moje iskreno saučešće) i negativac iz romana je…pa, običan negativac. Lik ubija, prijeti, pravi ona sranja kakve obično prave negativci. Hans radi isto to ali to radi sa – stilom. Bruce Willis, iliti John McClane, ovdje je običan jopac, da tako kažem, granična seljačina bez imali stila, manira i nekakve profinjenosti. Nije da ga ne volimo, ipak je to Willis (i McClane je ustvari popularan jer ima njegov šarm) ali kad to pogledamo s neke realnije strane; lik jednostavno nije zabavan. Kako je to jednom rekao stari Hichcock, film je dobar koliko je dobar i negativac (valjda je to rekao Hich, pokupio sam taj citat bez da sam se zamarao i zapamtiti tko ga je točno rekao) i to je u ovom slučaju formula uspjeha. O, ne umanjujem ja ništa značaj pirotehnike, dapače, ja sam mala vesela duša koja obožava vidjeti kad stvari lete u tri lijepe materine i Die Hard ih je pun, čime je jasno pokazano da se i u zatvorenom prostoru mogu napraviti razna glasna sranja. Također, vrijedi napomenuti da negativci unutar Nakatomi tornja nisu baš oličenje pameti, nitko osim Hansa, jer djeluju kao gomila običnih mišića posloženih tako da McClane ima koga ubijati. Da, znam da je ovo što govorim blizu blesfemije, ali kad povučete paralelu s onom stvarno, ali stvarno kretenskom posadom iz Prometheusa, možete uvidjeti jako velike sličnosti, samo što ekipa iz Nakatomija nedostatak osobnosti nadoknađuje povećom količinom ispaljenih metaka pa ih malo više cijenim.

Nakon što je spasio ženu, posmicao sve negativce, zaradio hrpu para i postao materijal za kojeg već unaprijed znate da će dobiti nastavak, Umri Muški je jednako tako uspješno pokrenuo i trend akcijskih filmova koji se događaju u zatvorenim prostorima i koji jednako tako imaju (pokušavaju imati) uglađenog negativca da predvodi lopovsku bandu. Prva dvije ascovijacije koje mi dolaze u misli su Powers Booth, koji u obaveznom odijelu i slatkim govorom drži taoce na hokejaškoj utakmici i muku muči s time što mu Jean-Claude Van Damme kvari savršene dijabolične planove u vezi brzog bogaćanja u Sudden Death. Drugi je Bruce Payne, koji pak ima na piku putnički avion (o,da, bila su to ona divna vremena kad je svaka budala mogao ušetati u jedan i oteti ga) dok mu planove kvari Wesley Snipes kao Passenger 57. Ta dva naslova direktan su rip-off Die Hard formule, ali dok se sva pažnja usmjerava na samu radnju, malo je njih koji u toj kopiji vide i kopiju glavnog negativca, uglađenog tipa koji je opasan kao raspiljugana zvečarka. Problem je što tu do izrađaja dolazi koliko je Rickamn bio dobar glumac. On je opasan, ali nije jednostrano opasan, on je šarmantan, uglađen i sofisticiran negativac; čovjek koji u sebi ima žicu nepredvidljivosti i koji je publici zanimljiviji nego jednostrani, pomalo seljački orijantiran pozitivac. Da je nakon toga stao, otišao u mirovinu i zaboravio na glumu, Rickman bi mogao odšetati u filmsku povijest. No, tu su se mogle vidjeti i tragovi suptilnog komičarskog talenta, kao i jako dobra sklonost improvizaciji, koja je pak do puno boljeg izražaja došla u Robin Hoodu, gdje je nevjerojatno zabavan kao pmalo smotani negativac koji jednostavno nema sreće, nešto kao filmska verzija Willyja Kojota dok lovi Pticu Trkačicu, aka Kevina Costnera. Die Hard je tako ispao projekt u kojemu su profitirali svi, od McTiernana, preko Willisa do Rickmana, ali pomalo je smiješno što ga se danas, nakon smrti, najviše sjećaju po ulozi u Harry Potter franšizi. Priznajem, pogledao sam sve filmove s pola pažnje (knjige sam pokušao čitati, ali jednostavno nije išlo – ako nema nekog Barbarina koji vitla mačem i viče Tako mi Croma, to za mene nije fantasy) i uopće nisam ostao nešto posebno zabavljen. Mislim, OK su to filmovi, kužim zašto je to tako popularno i zašto se danas Rickman povezuje više s tima serijalom nego sa svojim ostalim ulogama, ali barem da se iskoristi prilika, pa da se spomene film koji ga je ustvari i smjestio na zvjezdano nebo. I dok će neke nove generacije zasigurno uživati u avanturama malog čarobnjaka, mi stariji veterani koji preferiramo nešto prizemnije stvari, dobru staru igru žandara i lopova, ipak ćemo se Rickmana sjećati po drugačijem nastupu. I širit ćemo dobar glas da ga i drugi tako otkriju. Što reći za kraj nego se zahvaliti majstoru za hrpu naslova kojima ćemo se uvijek rado vraćati te da ćeš nam ostati u lijepom sjećanju.

1835342,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1835343,4u33evyuETqp4ENhvsY0V12sQuYitvugZcoQhFX2958SJR5TdGXJEhmtta9gxRd72Ado4HH5NFO1wy8IdK70Zw== 1835346,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1835347,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1835348,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 1835349,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1835350,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1835352,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1835357,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1835359,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1835362,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== die_hard_1988_1284x1024_11985