Archive for the ‘Akcija’ Category

London Has Fallen (2016)

Posted: 25 travnja, 2016 in Akcija

118810 getmovieposter_london_has_fallen_8 london_has_fallen_ver5_xlg london-fallen_post_1200_1778_81_s LONDON-HAS-FALLEN-Poster

 

 

 

 

IMDb

Trailer

 

Imao sam nekih privatnih stvari za riješiti, to ću vam odmah sasuti u glavu odmah po prvoj rečenici jer znam da vas nije briga za to, a kako mene nije briga za to što vas nije briga, činimo savršeni par. I kao kod svih privatnih sranja, treba vremena da se ona raspetljaju i da se ravnoteža svemira vrati natrag u svoj centar. I umjesto da napravim klasični balkanski potez i pretegnem korak do prve birtije i počnem pjevati “lomim čaše, ruke mi krvave” ili kako god već idu stihovi u takvim pizdarijama (ja sam ipak čovjek od R’N’R-a) ja si pustim nešto za gledanje. I, naravno, a ovo je savjet koji si možete pribilježiti za eventualnu buduću upotrebu, pustim nešto u čemu stvari lete u zrak sve u 16, bez da sam u tome tražio skrivenu ironiju. Sada kada znate sve (a ustvari ništa) odmah da spomenem kako je ovo ispalo skoro pa i najbolji lijek za sve gluposti koje bi u tom trenutku mogli preživljavati jer, a ovo je univerzalna stvar, uvijek je lijepo vidjeti kako je tuđa patnja gora od vaše. Na stranu filozofiranje i da budem potpuno iskren, tražio sam nešto za gledanje, a da se ne moram previše opterećivati razmišljanjem. I pogodio sam samo tako, samo što vrijedi dodati kako sam imao niska očekivanja. Jako niska očekivanja. Naime, Olympus Has Fallen je ona vrsta filma kakvu kritičari uglavnom vole koristiti kao metu za gađanje lošim kritikama (bili su čak i malo pažljivi, ako možete u to povjerovati) ali je film zaradio lijepe novce (ukoliko ne počujete analizu nekih anonimnih stručnjaka koji će vam reći da takav film nije zaradio novce već ih izgubio, pa se ulagalo u nastavak… neznam, valjda producenti vole gubiti novac) i bio zanimljivo malo osvježenje na repertoaru. Kad kažem zanimljivo, onda to stvarno i mislim jer film je bio  ono što se nazivam dobrim akcijskim filmom; bezumna pucačina koja je otišla u debelo pretjerivanje i još ispala zabavna. Naravno, prokušani Die Hard koncept nije omanuo, pa smo dobili još jednog čovjeka od akcije, a Gerald Butler se od zajebavanja sa kolegama u 300 ovdje pretvorio u one man show i uloga mu je dobro ležala. Nastavak je bio, kako se to narodski veli, logična stvar. Ali, da li je nastavak uspjela stvar? Kad se u obzir uzme činjenica da je već i original bio rastezanje rastegnute ideje onda bi i sama pomisao na nastavak mogla biti strašna (vjerujem i da jest bila raznim  kritičarima kad je film originalno najavljen) i, iskreno rečeno, nastavak nije tako zabavan kao prethodni dio, ali nije ni omanuo kako je mogao. Recimo to ovako, ako ste pobornik akcijskog filma, tj. ne tražite dlaku u jajetu, onda će vam ovo biti jednako zabavno kao i Pad Olimpa, ali ako ste perfekcionist istančana filmska okusa… onda ste stvarno pogriješili stranicu na kojoj ćete čitati dojmove o filmovima.

Dakle, svijet je ponovo u ravnoteži. Američki Predsjednik uživa u mirnom životu, Bijela Kuća je obnovljena, a Mike Banning razmišlja o odlasku iz Tajne Službe jer ima zgodnu ženu i malog klinca na putu. Stvari ne mogu biti bolje. Ili možda ne. Dvije godine ranije, znači negdje tamo u vrijeme dok su zli sjeverno korejanci napadali Bijelu Kuću, netko je mislio da bi mogli riješiti jednog teroristu napadom drona. Velika eksplozija, ali lik ne umre. Točnije, isplanirao je tako pažljiv napad da je to divota, okupit će sve svjetske vođe u Londonu na pogrebu nekog državnika, a onda će ih sve posmicati i zavladati svijetom ili neko takvo sranje (kao da više itko prati što ti zli teroristički gadovi žele). I stvar uspije, ali opet djelomično. London je u ruševinama i panici, teroristi izlijeću iz svake rupe, a Mike opet mora pokazati da ima dobar set posebnih vještina i spasiti Predsjednika od sigurne smrti. Ulice Londona tako postaju novo igralište, a eksplozija i ispucanih metaka ima na kamare, gdje god okrenete tamo je jedan terorist željan pucnjave. Kao da ste ušetali u video-igricu. Ovaj put smo, umjesto zlih korejanaca opet dobili zle muslimane ili barem njihov približni ekvivalent, pa na toj froni ništa novog, ali paralele s ISIL-om i nedavnim sranjem u Parizu više su nego očevidne. Kako to veli jedan komentar negdje, odgovarajući na pitanje trebaju li nam akcijski filmovi koji su preslika stvarnih sranja; ako niste u stanju razlučiti fikciju od stvarnosti onda filmovi stvarno nisu za vas. A da je ISIL ili bilo koja druga teroristička organizacija u stanju izvesti napad ovakvih razmjera kakav je izveden u filmu, svijet bi odavno bio Mad Max zgarište. Ali, tu leži i jedan malečki problem s filmom. Pad Olimpa bio je…pa, jebiga, čisto pretjerivanje, tamo je stvarno nebo bilo granica, a onda su otišli još malo više. Ovdje to i jest i nije slučaj.

Za ljubitelje akcije, stvari će biti više-manje savršene. Eksplozija ima na svakom koraku, a nije se štedjelo ni na pretjerivanju, pa se može reći da je film uspio u toj namjeri, mislim, plan je da se jednostavno sve živo i neživo digne u zrak i poubija što više državnih službenika. Same eksplozije su uglavnom problematične. Film, kao i prethodnik, ima stvarno skroman budžet, tek 60 milijuna, pa je CGI korišten u najbolju ruku osrednji. Tako mali budžet ispao je dobra garancija da se uloženo vrati natrag, što jest napravio, pa me ne bi iznenadilo da jednog dana netko najavi i treći dio, možda čak i egzotičnu lokaciju kao, oh, što ja znam, Zagreb Has Fallen. Na stranu to, sama pucnjava je odlično napravljena, iako se mora priznati da sama režija nije tako inspirativna kao ona od Fuquoe, novi redatelj (čije ime nisam ni zapamtio) nešto je između prosjeka, rutinera i povremenih bljeskova genijalnosti, a pod ovim zadnjim mislim na dvije genijalno režirane sekvence pucnjave koje se odigravaju u jednom dugačkom kadru, pa je osjećaj video-igrice više nego jak tamo. Znači, tehnička strana priče funkcionira, ima pirotehnike, ima akcije, ima atrakcijew. Mana je, pa film nema ništa drugo. Likovi nemaju nikakve karakterizacije, naš junak Mike jedini je koji je dobio nešto napredovanja, iako je to i određeni klišej, dok većina glumačkog casta, povratnika iz prvog dijela (Morgan Freeman, Angela Basset, Robert Foster) uglavnom sjede (doslovno) neiskorišteni. Aaron Echkart i Gerard Butler imaju dobru kemiju na ekranu, nešto kao Jack Bauer i David Palmer štimung, a Echkart je fora glumac, kao i Butler, pa ih uopće nije teško gledati na ekranu. Naravno, radnja je takva da doslovno vrišti “nemojte me jebat” situacijama, ali to je ona draž koja je upalila u Olimpu, iako je ovdje možda malo manje uspješno. Također, ovdje se odustalo od Die Hard premise, pa film više podsjeća na nabildanu verziju The Warriorsa ili još bolje, na Judgment Night, što znači da je stalno u pokretu (iako ulice Londona izgledaju pomalo praznjikavo) te da, uglavnom, nema praznog hoda. Pad Londona tako je glasan, bučan, nabrijan i zabavan akcijski film, uz kojeg ne treba puno razmišljati, a ako ikad upadnete u neka osobna sranja kao ja, pa, svakako je bolje od odlaska do prve birtije i runde narodnjaka. U svakom pogledu.

aron-Eckhart-and-Gerard-Butler-in-London-Has-Fallen. londonhas londonhasfallen-xlarge londonhas

aron-Eckhart-and-Gerard-Butler-in-London-Has-Fallen. londonhas London-has-Fallen-Gerard-Butler londonhasfallen-xlarge

 

 

 

 

Point Break (2015)

Posted: 21 ožujka, 2016 in Akcija, Remake

21485957135_b8d0f96759_o pntbr_poster4 point-break-poster Point-Break-poster1

IMDb

Trailer

 

Zamislite MTV spot za nekakvo energetsko piće. Šaren, brz, nabrijan, snimljena na raskošnim lokacijama. Osjetite adrenalin, osjetite vjetar u kosi, osjetite miris avanture. I onda vas netko povuče za ruku i veli da vi ne gledate MTV spot za energetsko piće već heist film. Pa se zapitate tko je ovdje lud; vi ili onaj koji vas vuče za ruku. I pokušavate vi pojasniti toj osobi kako to nije heist film već reklama za piće, ima sve potrebne sastojke, ali osoba odmahuje glavom i govori vam kako ste sve krivo shvatili. Pa, sad otprilike znate kako sam se osjećao nakon gledanja najnovijeg remakea iz Hollywooda, koji je očito mislio da je snimiti MTV spot i heist film jedna te ista stvar. Ustvari, da je dostupan na bespućima interneta sam doznao prije jedno tri dana, dok sam sjedio u kafiću i posve slučajno načuo nekakvog klinca koji je rekao da je gledao najbolji akcijski film unatrag dvadeset godina. Kao, ima ta dva lika, znaš, jedan ti je pajkan, a drugi je nekakav lopov i oni ti, ono, znaš, idu po svijetu i rade te cool stvari. Mislio sam; OK, nešto za što nikad nisam čuo, superiška. Pa je isti taj lik rekao kako se film zove, wait for it — Point Break. Pa si ja sad mislim, OK, to je stvarno dobar film. Mislim, nije najbolji Heist film koji postoji, ali je svakako dobar i već kad sam se htio okrenuti i čestitati mladom dečku na odabiru dobrog materijala za gledanje, nekako kroz njihov razgovor doznam da je riječ o novoj verziji, ovoj iz 2015 godine, pa sam odlučio čestitanje zadržati za sebe jer film nisam gledao. Sada bih ja mogao vama ovako snobovski reći da je to najgori film koji sam gledao (i svakako ne bih lagao, iako ima i gorih, koliko to čudno zvučalo) ali da bih došao to toga moram ići nekim redom. Jer, originalni Point Break bio je mali akcijski heist film koji je imao jednu veliku zvijezdu u svom castu (Patrick Swayze) i jednu kultnu (Gary Busey) te je imao pomalo generičnu priču o tome kako se mladi i neiskusni novak mora ubaciti u redove kalifornijskih surfera i otkriti tko su likovi koji već tri godine rade pljačke banaka i odlaze neuhvaćeni. Nije da sami film nije patio od određenih klišeja jer jest (zadnja velika pljačka u kojoj će sve krenuti naopako, mladi novak-iskusni vođa) bilo je tako tih stvari, ali je film funkcionirao, tj. funkcionira još uvijek zato što je imao tri čarobna sastojka. Prvi — imao je odličnu kemiju između likova. Swayze i Keanu Reeves imali su odličnu kemiju na ekranu kao veliki prijatelji koji postanu ljuti neprijatelji te kad Keanuov Johnny Utah umjesto u Bodhija isprazni spremnik u zrak, mi mu vjerujemo da to nije mogao napraviti. Drugo — imao je kompaktnu priču. Sama priča je bila ponešto tanka, surferi koji haraju banke jer žele živjeti slobodno, ali tu tankoću popunila je odlično režirana akcija i atraktivne lokacije. Treće — imao je sposobnog redatelja (redateljicu) koji je znao što želi, kako to želi i zašto to želi. Spojite to sve zajedno i dobijete sasvim pristojan heist film, koji ima pristojne akcije te dobro odrađene uloge poznatih i nepoznatih glumaca. Hej, film funkcionira, kako rekoh, pa mu čak i ne primjetite mane.

Što nije slučaj s remakeom. Zašto sam uopće odlučio ponešto zapisati o njemu? Iskreno, jer već jako dugo nisam gledao nešto ovako loše napravljeno, a nagledao sam se loših filmova u životu, čak sam i pisao o nekima, ali ovdje kao da je upotrijebljen poseban napor da se napravi — loš film. Jer, 90-te su iza nas, zen-sranja više na pale, a surferstvo kao način života više nije tako egzotično kao što je nekad bilo. Zato je sve to trebalo nekako modernizirati za neku svježiju publiku. Mislim, načelno nisam protiv takvih stvari, koja je poanta raditi novi film ako ćeš ga napraviti isto kao što je stari (već ako moraš dirati neki stari film). A nova publika, očito, voli MTV reklame za energetska pića. To nije moj zaključak, tako film ustvari počinje. Novi Johnny Utah (kojemu to više nije ime već nadimak) je adrenalin junkie, ekstremni sportaš i faca kojemu pogine frend. Nakon toga, naš junak odluči da je sljedeće što želi raditi jeste postati FBI agent. Mislim, to je prirodni put za nekoga tko je s motorom skakao s litice. Čistom srećom, tu je grupa internacionalnih — lopova? Ustvari, oni nisu lopovi, oni jednostavno rade, pa, glupe stvari. Otimaju dijamante, bacaju lovu iz aviona jer im lova ne treba. Oni to rade, ako sam dobro shvatio, da vrate prirodi ono što uzmu od nje. Ako ste zbunjeni time, to je OK, i scenaristi su bili zbunjeni jer, kada su shvatili da će im karizmatični vođa bande postati razmaženi dobro financirani bogataš (ima nekakvog tajkuna koja bandi pokriva sve troškove) onda su odlučili produbiti priču pojašnjenjem da oni ustvari žele svladati nekakvih osam izazova koji bi ih ponovo spojili s majčicom Zemljom. Hej, nisam ja to izmislio, to je narativna stvar filma. Zašto srećom? Zato što je naš junak Utah (nisam mu zapamtio novo ime, fuck it) baš ono što FBI treba, još jedan adrenalin junkie koji se može ubaciti u bandu i pohvatati ih kad krenu raditi novu spiritualnu pizdariju da im se duše konektiraju sa Zemljom. Samo što naš junak nije tako zelen kako je bio Utah iz 1991 verzije, ni blizu, on je faca skoro kao i oni, pravi regularni bad ass koji je dorastao izazovu. I nakon razne priče, spiritualnih gluposti koje nitko živ ne razumije i jeftine filozofije, netko se sjetio da bi ovo trebao biti akcijski film, pa se Utah odmah na prvom pohodu bande otkrije kao FBI agent i kreće akcija. Mislim, akcija kao u smislu još jedna lijepa lokacija, malo lijepih kadrova i pokoji hitac. I tako do kraja, gdje novi Bodhi u maniri George Clooneyja nabije puni gas na malom brodiću i zaleti u oluju svih oluja. Kraj već znate.

Jednu bi stvar scenaristi ovakvih filmova trebali znati — FBI agenti ne love međunarodne bjegunce. To radi Interpol. Onda ne bi bilo poveznica s prvim filmom, ali to je onaj poznati šlamperaj na koji smo već odavno navikli kod ovakvih filmova. To je samo sitnica, naravno, tu ima puno gorih stvari. Odakle početi. Kao što sam rekao, Point Break iz 1991 je imao mana, ali je funkcionirao. Point Break iz 2015 ima mana i jednostavno ne funkcionira. Priča. možemo krenuti odatle. Zakon je nadrkan na novog Bodhija jer je upao u neku tvrtku koja je u nekom sporednom vlasništo USA. Pa je valjda i avion iz kojeg su bacili novce isto tako bio američki. To je razlog zašto su se mobilizirale sve moguće snage da ih se uhvati, iako, tehnički, ti zločini uoće nisu pod njihovom jurisdikcijom. Kalifornija se ovdje ne spominje, nema plaža i nema surfanja. Novi Bodhi je svjetski putnik, stanovnik svijeta. I karizmatičan je koliko i kriminalac iz Lepoglave. Ne zajebavam vas. Patrick Swayze je od lika napravio ono što je trebalo napraviti — on je kriminalac kojeg jednostavno ne možemo mrziti, čak i navijamo za njega. Novi Bodhi (Edgar Ramirez) je nešto između psihotičnog idiota i kriminalca koji je pobjegao iz Oz-a, uz malu aroma razmaženog derišteta koji od dosade ne zna što bi sa sobom. Mislim, pomalo je zajebano što kad gledate film doslovno navijate da ga netko ubije. Drugi problem je što sam navijao i da netko usputno ubije i novog Utaha ((Luke Bracey) jer je lik naporan samoživi — nešto. Lik uopće nema osobnosti, što je krivica scenarista jer on je jednostavno tamo, bad ass frajer koji je igrom slučaja odlučio igrati se FBI agenta. Između njih dva nema ništa, praznina, nikakve kemije u zraku. Kada novi Utah ispuca spremnik u zrak jer ne može pucati u dobrog frenda Bodhija, gledatelj se pita nije li nas redatelj našao otvoreno zajebavati jer povjerovati da su njih dva u tom roku postali najbolji BFF je isto kao i povjerovati da je Zemlja kockasta. I tako gledamo njih dva kako malo surfaju, malo skaču s planine, malo mudruju. I to je doslovne sve. Novi Bodhi priča radnju filmu, o tim izazovima (koji su osnovno — plivanje, skakanje, skijanje, penjanje — samo to priča fency spiritualističnim rječnikom — a ljudi su govorili da Swazyjev lik filozofira — ono je bila kamilica naspram ovoga) pa se onda malo puca i dolazimo do kraja. Dva sata je otišlo u nepovrat. Glumci ne donose kemiju između likova, priča je pomalo vrijeđanje inteligencije, a filmu se pod manu može nabaciti i da je ubacio reference na neke druge filmove jer imamo scenu iz Fight Cluba (Bodhi se voli mlatiti u nekim podzemnim skladištima) imamo scenu iz Heat (pucnjava sama po sebi nije loša) pa je tu i The Perfect Storm, uz naravno male hintove na originalni film. I, da, ako ste popizdili gledajući sve one silne tetovaže na svim mogućim likova, i feel your pain. Pa je tu mala ljubavna priča, tek naznaka, koja ne vodi nigdje i brzo završi. I, tako, opet smo došli do kraja. Iako film traje dva sata, u njemu je skoro 90% vremena posvećeno kadrovima lijepe prirode, avanturističkim stuntovima (koji sami po sebi nisu loša stvar) ali ubrzo sve postane jako zamorno jer negativci ustvari nemaju pravi motiv za to što rade. To je valjda skužio i scenarist, kao i glumci, ali su se držali poznate matre — ako je dovoljno šareno, ljudi će gledati. Pa, ni to se nije pokazalo baš kao istina. Film je, ako to možete vjerovati, koštao preko 100 milijuna dolara i jedva je vratio uloženo (u USA je jedva zaradio 20 milijuna — oroginal je koštao 24 i zaradio oko 90) što ga smješta u kategoriju flopova. Ne onih jakih, ali dovoljnih da se može reći kako ljudi nisu baš popušili lijepe kadrove i nesuvislu priču. Dakle, bio je to gubitak vremena. Vi odlučite želite li sami uložiti vrijeme i poslije žaliti za izgubljena dva sata jer moja preporuka vam je — bolje odite surfati, kao što sam trebao i ja.

AR-312319892 maxresdefault maxresdefault1 original_1450685160_p1a71p57b81alj1d3014551quofr48

Point-Break-3 pointbreak.0.0 Point-Break-Movie-2015-December

 

The Running Man (1987)

Posted: 9 veljače, 2016 in Akcija, Science Fiction

Running_man_ver3_xlg the-running-man-movie-poster-1987-1020204533 8308_front

IMDb

Trailer

 

Neki filmovi jednostavno ne ostare dobro, ali usprkos tome uspiju se provući i ostati kultni, što je zanimljiv paradoks. Trkač je jedan od takvih (već čujem kako se polako podiže uzvik negodovanja) ali ono što je zanimljivo kod njega, danas je aktualniji nego je to bio prilikom premijere. Zamislite moje iznenađenje kada sam doznao da je napravljen po romanu od Stepehena Kinga (kojeg je napisao pod pseudonimom Richard Bachman – zamislite to iznenađenje od prije nekoliko godina jer nije baš da sam to doznao jučer) te sam odmah pomislio kako tu nešto nije kako treba. Mislim, King i čisti Švarcijevski akcić – a-a, ne bi baš išlo. I sad zamislite malo manje iznenađenje kada sam otkrio Ameriku – film kao takav nema veze s knjigom. Oh, ima, osnovna premisa, u vezi reallity showa gdje love ljude. Jer, u knjizi, Švarcijev lik ne postoji. Kako to King sam veli, Švarci je sve ono suprotno od lika kojeg je on opisao u knjizi. I sasvim sigurno nije ex-policajčina koja je u show ubačena prisilno već sam odluči tamo ući da pomogne obitelji. Stoga, ako vas uhvati da nakon gledanja bacite pogled na pisanu riječ, fer upozorenje, to su dva različita medija. Što je posve OK. Kao netko tko se pokušao zajebavati i adaptirati vlastiti roman u scenarij znam koliko je to zajeban posao, ali čim sam spomenuo to, odmah da velim kako sve to nije trebalo tako ispasti jer je režiju trebao odraditi Andrew Davis, čovjek koji je od Seagala stvorio akcijskog junaka, ali je izbačen po kratkom postupku kad se usudio producentima reći da rade tipični Švarcijev film; red šore, jedan on-liner, red šore, jedan on-liner. I, što je najzanimljivije, iako mu je ovo jedan od poznatijih filmova, Švarci sam nikad nije bio zadovoljan njime (iznenađenje, iznenađenje) te je iskreno žalio što je Davis dobio pedalu jer su mu ideje bile puno bolje od onog što je ekčuli napravljeno u filmu. A što je to točno napravljeno?

Pa, kao i svaka vizija budućnosti koja drži do sebe, tu je nekakav totalitarni sustav koji vreba slabe i nevine. Ben Richards je pilot helikoptera, policajčina do srži, koja odluči NE pucati na hrpu gladnih civila i za zaslugu dobije radni logor. Odakle pobjegne. Pa ga uhvate i onda prisile da bude u najpopularnije showu svih vremena jer on je takav tip; ako može najebati on, neće najebati njegovi frendovi. Samo što ništa nije kako izgleda. Tajne se doznaju, ”lovci” su karikature, borbe su krvave, percepcija javnosti se počinje mjenjati i stvari idu prema dobroj staroj viva la revolution! premisi. Uglavnom, film je čista video-igrica i čisto je iznenađujuće kako nisu napravili jednu jer radnja daje dušu za to. Razni nivoi, negativci, oružja, lavovi i tigrovi. Dakle, ako su neki klinci pomislili da su The Hunger Games nešto svježe i originalno, oh, to nije tako. Ideja o showu gdje smijete ubijati ljude je stara koliko i svijeta (gladijatori, rimska arena, palac dolje – anyone?) i ona je uglavnom zabavna. Naravno, smijete ubijati ljude. I još to vidjeti na TV-u. Problem je samo što takav koncept nije baš nešto sjajno jer se uglavnom svodi na bezvezne negativce i još gluplju premisu. Iako, moram biti iskren, ovdje je to superiška stvar. Imate teške kriminalce – želite van iz zatvora, uđi u show. U The Hunger Games još uvijek nisam skužio zbog čega je to bitno da se mladi klinci (i božanstveno lijepi, naravno) moraju ubijati na krvave načine. Iako je The Running Man pametniji po pitanju tog motiva, film je ustvari loš.

Ako izuzmemo vibru 80-ih (gdje nisu imali pojma da će 2019 – kada se radnja odigrava – imati mobitele i kamere veličine mikroskopske čestice) koja je danas zabavan nostalgičarski štih, film je jednostavno monoton. Sjećam se da me oduševio kad sam ga prvi put gledao. Bijaše to ljeta gospodnjeg 1990 i bio mi je pojam. Mislim, Švarci ubija ljude i bude pravi bad ass? Mislim, WOW! Danas, nakon što sam odradio poprilično SF kilometražu kroz filmove i knjige, stvar je jednostavno siromašna. Negativci su šarene karikature i ondje su tek toliko da popunjavaju prostor (u knjizi se ne pojavljuju – tamo obični ljudi love obične ljude) ali nakon jedne karikature, pa druge sve ostale su već malo bezveznjikave jer već znate da će ih Švarci sjebati, pa se zapitate koliko su uopće uspjeli preživjeti toliko dugo jer su toliko drveni u svemu da bi im i malo dijete pobjeglo (jedan od njih čak vozi niski autić po teškom kamenju – nitko nije čuo za terensko vozilo?). Drugi problem je što je Švarci…pa, Švarci. Cigara u ustima, napeti mišići i uvijek spreman on-liner kad nekog ubije. Svi to volimo i volimo njega i možda bi to funkcioniralo da je film nešto bolje napravljen. Jer u njemu je skoro sve drveno. Eksterijeri su užasno siromašni, kao da su snimljeni u nekakvoj staroj tvornici (što i jesu) te je monotonija prvo što mi pada na pamet (iako bi se film trebao odigravati preko cijelog grada). Interijeri su ista stvar, tek nabacane kutije u nekakvim prostorijama. Akcija je šlampava, drvena i gledate je, onako, s pola pažnje i uvaženim osmjehom na nekim stvarima. Cijela radnja je svedena na letanje šareno obučenih tipova bez da je stavljen ikakav kontekst, a to je bilo ono za čim je Švarci žalio jer je film na kraju ispao drugorazredni crtić. Također, izgleda jeftino. To mu nije smjela biti mana jer je koštao popriličnu gomilu novaca (oko 30 milijuna) a sve to je dovelo do toga da ne ispadne neki zanimljiv hit (zaradio je oko 40 milja – vratio je uloženo i glabec za ekipu) te je danas kultni… zašto točno? Tu sad dolazimo do zanimljive stvari. Film je aktualniji danas nego u doba snimanja. I onda je bilo raznih show pidarija, ali ove današnje ekstremne stvari bolje odgovaraju toj atmosferi neko jedno Kolo Sreće. I apetiti javnosti za takvim pizdarijama je na jako visokoj razini. Ta aktulanost mu je iznenađujući plus, kao i Švarci (jer to je ipak Švarci) a i Richar Dawson kao Killian je doslovno prebio kao ljigavi voditelj showa za kojim uzdišu razne bakice. Gledljivo, u najmanju ruku, na trenutke čak i zabavno, ali poprilično nezanimljiva roba koja nije baš najbolje ostarila. Ali, hej, aktualniji je danas nego onda, pa ga stoga moram preporučiti za još jedno gledanje.

9YuhbyU 8813a05fc515 20150308_205410 e1bf75f7283931126dadc02e9cb5bd63 eU3333p KToqpv0 RB1aafj RunningMan running-man-02-g the-running-man the-running-man-400933l WtBAsH5

 

Die Hard (1988)

Posted: 18 siječnja, 2016 in Akcija

4e32b121851bd78d6b48fd42c4de605520140908195303 die-hard-movie-poster-1988-1020275560_zpsz8gpl4ys.jpg~original r7GB9LAQNCeA6iTQw214hLriclY

IMDb

Trailer

 

In Memoriam: Alan Rickman

 

Uglađeni negativac. Da započnem s nečim drugačijim. Kolega Dragonrage me pitao želim li napisati nekakav in memoriam tekst za Rickmana, ali nisam u stanju to napraviti. Znao sam njegove filmove i gledao sam njegove filmove i bio mi je zanimlj kao glumac, jedan od onih za koje znate da donose određenu kvalitetu svojim nastupom, ali nabrajanje njegove karijere mi nije nešto posebno poticajno za pisanje. S druge strane, recenzija jednog od njegovih najpoznatijih filmova je nešto što mi odgovara. Iako, budimo iskreni, nisam nikad imao želju pisati o Umri Muški, barem ne o prvom dijelu jer je o njemu, budimo opet iskreni, sve rečeno. Inovativan, napet, zabavan, eksplozivan… vi recite, netko je već napisao. No, pokušat ću pronaći sitnicu dvije o kjoj se baš nije tako govorilo jer…pa, nema smisla pisati o nečemu i ne reći ništa novo. Dakle, uglađeni negativac. Malo je filmova koji uspiju napraviti to da negativac bude zanimljiviji od pozitivca, stvarno malo, a Die Hard svakako ulazi u tu kategoriju. Nije da se nismo nagledali već svakojakih bad guysa, od onih bezveznih, pa do onih uglađenih, ali, iako su neki bili zanimljivi (jebiga, svi ti ugleđno-zanimljivi dolaze iz James Bond serijala) nikad nisu uspjeli zasjeniti glavnu facu. Rickmanu je to pošlo za rukom, a još je bolja stvar da mu je to bila prva važnija uloga. Glumio je on i prije toga, ali u nekim tako bezveznjikavim serijama da uopće ne želim gubiti vrijeme i nabrajati ih. I imao je, ako se nisam preračunao, 41 godinu kad je odigrao Hansa Grubera. Kasni start, ali to samo potvrđuje onu zlatnu izreku da knjigu ne treba procjenjivati prema koricama (i Gene Hackman imao je poprilično kasni start karijere). Zašto je to ispalo tako? Tj. zašto je naš zločko Hans skoro pa u cijelosti ukrao film jednom Bruce Willisu i zašto ga danas tako lako pronalazimo na top listama omiljenih negativaca?

Die Hard gotovo je samostalno pokrenuo novi rukavac u akcijskom žanru; akcija u zatvorenom prostoru. Iako je danas pomodno reći kako je on bio prvi po tom pitanju, to baš nije nije čista istina, već je bilo takvih filmova koji su se igrali sa sličnom formulom (Juggernaut iz 1974) no prvi je koji je ostvario uspjeh na blagajnama, zadivio kritičare i oduševio poštovatelje dobrih eksplozija, prave pucnjave i poprilično inteligentnih rješenja. Na prvi pogled to i nije moralo tako dobro završiti jer originalni roman u radnji je imao Talijane, pa je naš Hans jednako tako mogao biti i nekakav Luigi ili, što je stvarno jeziva pomisao, Branka Cikatića (za sve one koji su gledali Skyscraper – moje iskreno saučešće) i negativac iz romana je…pa, običan negativac. Lik ubija, prijeti, pravi ona sranja kakve obično prave negativci. Hans radi isto to ali to radi sa – stilom. Bruce Willis, iliti John McClane, ovdje je običan jopac, da tako kažem, granična seljačina bez imali stila, manira i nekakve profinjenosti. Nije da ga ne volimo, ipak je to Willis (i McClane je ustvari popularan jer ima njegov šarm) ali kad to pogledamo s neke realnije strane; lik jednostavno nije zabavan. Kako je to jednom rekao stari Hichcock, film je dobar koliko je dobar i negativac (valjda je to rekao Hich, pokupio sam taj citat bez da sam se zamarao i zapamtiti tko ga je točno rekao) i to je u ovom slučaju formula uspjeha. O, ne umanjujem ja ništa značaj pirotehnike, dapače, ja sam mala vesela duša koja obožava vidjeti kad stvari lete u tri lijepe materine i Die Hard ih je pun, čime je jasno pokazano da se i u zatvorenom prostoru mogu napraviti razna glasna sranja. Također, vrijedi napomenuti da negativci unutar Nakatomi tornja nisu baš oličenje pameti, nitko osim Hansa, jer djeluju kao gomila običnih mišića posloženih tako da McClane ima koga ubijati. Da, znam da je ovo što govorim blizu blesfemije, ali kad povučete paralelu s onom stvarno, ali stvarno kretenskom posadom iz Prometheusa, možete uvidjeti jako velike sličnosti, samo što ekipa iz Nakatomija nedostatak osobnosti nadoknađuje povećom količinom ispaljenih metaka pa ih malo više cijenim.

Nakon što je spasio ženu, posmicao sve negativce, zaradio hrpu para i postao materijal za kojeg već unaprijed znate da će dobiti nastavak, Umri Muški je jednako tako uspješno pokrenuo i trend akcijskih filmova koji se događaju u zatvorenim prostorima i koji jednako tako imaju (pokušavaju imati) uglađenog negativca da predvodi lopovsku bandu. Prva dvije ascovijacije koje mi dolaze u misli su Powers Booth, koji u obaveznom odijelu i slatkim govorom drži taoce na hokejaškoj utakmici i muku muči s time što mu Jean-Claude Van Damme kvari savršene dijabolične planove u vezi brzog bogaćanja u Sudden Death. Drugi je Bruce Payne, koji pak ima na piku putnički avion (o,da, bila su to ona divna vremena kad je svaka budala mogao ušetati u jedan i oteti ga) dok mu planove kvari Wesley Snipes kao Passenger 57. Ta dva naslova direktan su rip-off Die Hard formule, ali dok se sva pažnja usmjerava na samu radnju, malo je njih koji u toj kopiji vide i kopiju glavnog negativca, uglađenog tipa koji je opasan kao raspiljugana zvečarka. Problem je što tu do izrađaja dolazi koliko je Rickamn bio dobar glumac. On je opasan, ali nije jednostrano opasan, on je šarmantan, uglađen i sofisticiran negativac; čovjek koji u sebi ima žicu nepredvidljivosti i koji je publici zanimljiviji nego jednostrani, pomalo seljački orijantiran pozitivac. Da je nakon toga stao, otišao u mirovinu i zaboravio na glumu, Rickman bi mogao odšetati u filmsku povijest. No, tu su se mogle vidjeti i tragovi suptilnog komičarskog talenta, kao i jako dobra sklonost improvizaciji, koja je pak do puno boljeg izražaja došla u Robin Hoodu, gdje je nevjerojatno zabavan kao pmalo smotani negativac koji jednostavno nema sreće, nešto kao filmska verzija Willyja Kojota dok lovi Pticu Trkačicu, aka Kevina Costnera. Die Hard je tako ispao projekt u kojemu su profitirali svi, od McTiernana, preko Willisa do Rickmana, ali pomalo je smiješno što ga se danas, nakon smrti, najviše sjećaju po ulozi u Harry Potter franšizi. Priznajem, pogledao sam sve filmove s pola pažnje (knjige sam pokušao čitati, ali jednostavno nije išlo – ako nema nekog Barbarina koji vitla mačem i viče Tako mi Croma, to za mene nije fantasy) i uopće nisam ostao nešto posebno zabavljen. Mislim, OK su to filmovi, kužim zašto je to tako popularno i zašto se danas Rickman povezuje više s tima serijalom nego sa svojim ostalim ulogama, ali barem da se iskoristi prilika, pa da se spomene film koji ga je ustvari i smjestio na zvjezdano nebo. I dok će neke nove generacije zasigurno uživati u avanturama malog čarobnjaka, mi stariji veterani koji preferiramo nešto prizemnije stvari, dobru staru igru žandara i lopova, ipak ćemo se Rickmana sjećati po drugačijem nastupu. I širit ćemo dobar glas da ga i drugi tako otkriju. Što reći za kraj nego se zahvaliti majstoru za hrpu naslova kojima ćemo se uvijek rado vraćati te da ćeš nam ostati u lijepom sjećanju.

1835342,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1835343,4u33evyuETqp4ENhvsY0V12sQuYitvugZcoQhFX2958SJR5TdGXJEhmtta9gxRd72Ado4HH5NFO1wy8IdK70Zw== 1835346,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1835347,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1835348,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 1835349,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1835350,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1835352,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1835357,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1835359,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1835362,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== die_hard_1988_1284x1024_11985

 

 

 

Birds of Prey (1973)

Posted: 27 prosinca, 2015 in Akcija

91v7w3tj65L._SL1469_ birds-of-prey-dvd-tv-movie-starring-david-janssen-ralph-meeker 3910964

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Pretpostavljam da bih trebao pisati o nekakvim prigodnim filmovima, nešto veselo i pozitivno, što veliča ljudski duh i beskrajnu dobrotu u ovom divnom svijetu. Trebao bih, ali neću. Svijet je ionako jedno veliko sjebano mjesto, gdje velike ribe jedu male ribice i gdje je pravda otišla na spavanje, a Bog davnih dana rekao laku noć. Koga zavaravamo, za tri dana vratit ćemo se starim običajima i starim navikama, pa ja, posve genijalno, priznat ću sam sebi, skraćujem to vrijeme i gledam odmah ono što me zanima, tek toliko da ne gubim vrijeme na razne bullshit pizdarije (filmske, televizijske…) koje govore o onim gore vrednotama, a uključuju iritantne klince i pokretanja nekakvog božićnog duha, odnosno prazničnog. I priuštio sam si jedan mali, zanimljivi double-feature po cijeni jednog (dobra ponuda, dobijete i set kuhinjskih noževa uz nju) jer sam porvo pogledao mlađi film, pa sam naknadnom istragom (ala Sherock Holmes) doznao da postoji drugi film, tj. prvi, kojeg je napravila ekipa koja je radila drugi filma – oba su njihova. To mi inače ne bi baš ništa značilo u životu da cijela radnja nije bazirana na – helikopterima. OK, svatko ima svoj mali fetiš, to je živa istina, netko voli automobile, netko voli motore, netko voli avione (ovo ide pretežno na muški rod – bez namjernog seksističkog odvajanja) a ja volim helikoptere. To je fin stroj, jako ugodan za vidjeti, a još bolji za izvođenje akrobacija. Ono što je malo slabo jeste filmska ponuda koja bi uključivala iste kao protagoniste radnje. O, postoji Blue Thunder, to zna svatko i taj film je s razlogom jedan od najboljih. Pa onda imate Fire Birds, koji vam dođe malo kao reklama za vojne helikoptere i to vam je otprilike cijela priča, ako sad ne ulazimo u neke filmove koji helikoptere koriste tek kao dio scenografije ili samo kao alat da zaokruže scenu. Pravi helikopterski filmovi… pa, oni baš i ne postoje, odnosno, ne postoje dok ne skužite da ipak postoje i da su stari kao Broj Jedan iz Alan Forda, ali da to ništa ne smeta da i dan danas budu napeti kao struna na violini. Stoga, krenut ćemo kronološkim redom, od starijeg prema mlađem (ja sam ih gledao kontra smjerom) pa vam izvući iz prošlosti nešto… pa, idemo reći zanimljivo u svakom pogledu. Mali neočekivani akcijski biser, ako vam je tako draže.

Radnja nam predstavlja Walkera, bivšeg vojnog pilota i sadašnjeg novinara koji dane provodi u helikopteru, izvještavajući o prometu. Walker je… pa, zamislite Bogarta iz Casablance u helikopteru i to vam je to; on je samotnjak, s jako malo prijatelja i ništa obitelji, karizmatičan i lik za kojeg znate da će napraviti pravu stvar ako dođe do sranja. Najugodnije se osjeća u zraku, gdje će i doći do problema. Walker će, naime, vidjeti kako grupa poslovnih ljudi, popularnih noćnih bravara, u pol bijela dana eksplozivom i oružjem napadaju dostavno vozilo, ubijaju par ljudi i bježe s povećom gomilom novca, kao i mladom djevojkom kao taocem. Walkeru ne preostaje ništa drugo nego ih pratiti, jedva uvjerivši policiju da je sranje ozbiljno (njegov, khm, najbolji prijatelj je policajac koji mu baš i ne vjeruje u to što priča) i već kad se pomisli da je jedna poprilično dugačka auto-potjera vrhunac stvari, iznebuha se pojavljuje helikopter koji naše negativce odvozi u sigurnost. Odnosno, bila bi sigurnost da ih Walker ne odluči pratiti i loviti onako kako je tokom rata lovio drugačije negativce. A to će biti dobra potjera, o, da, koja ima svega, a ponajviše helikopterskih akrobacija i fine doze realne akcije kakva se inače baš i ne viđa.

Najprije ću započeti s jedinom manom koju film ima; glazbena podloga mu je očajna. I dok su zvukovi funka iz sedamdesetih još podnošljivi, neka regtime glazba tokom akcije stvarno nije bila sretan izbor. Tko god da ju je odabrao, sjedi, jedan iz neznanja. Sve drugo…pa, ovisi jeste li pripadnik razmažene geracije novih klinaca koji CGI drže za sveto pismo ili ipak imate malo otvorenije poglede na filmsko stvaralaštvo. Prvo malo o sadržaju. Iskreno, prvo sam pomislio da je ovo ekranizacija nekakvog romana, priča je tako glatka i podmazana da je to moralo potječi iz glave nekog pisca. Nije ekranizacija, ali kudos na dobrom smišljanju zapleta. Film, jednostavno rečeno, nema praznog hoda i u nekih osamdesetak minuta trajanja stvari su stalno u pokretu. Odvaja se tek mali uvod da se predstavi naš junak, i odmah nakon toga kreće akcija. Prvo pomislite da će to biti jedna tipična storija o lopovima i liku koji ih prati helikopterom, i to ustvari jest priča o lopovima koje lik prati helikopterom, samo što i negativci nabave jedan. Zapamtite, govorimo o 1973, godini kada digitalni efekti, čak i poštene minijature, nisu ni postojale. Sve što ste htjeli snimiti nešto da uključuje helikopter morali ste to napraviti na sljedeći način; sjesti u helikopter i letjeti s njim ispred kamere. Ono što je u Plavom Gromu dovedeno do savršenstva, ovdje je pokazano u nešto grubljim verzijama; helikopteri lete ispod nadvožnjaka, helikopteri lete između kanjona, helikopteri imaju čak zračne dvoboje, jedan nasurpot drugoga u jako skučenim prostorima kao što aerodromski hangari – i stvari izgledaju prejebeno, još više kad se shvati da je to snimljeno prije četrdeset i kusur godina. Doduše, ne očekujte neke divlje rezove ili baš pravu režiju, ima tu dosta statičnosti, ali akcija kao takva iznenađujuće je funkcionalna te me nije iznenadilo (kad sam nakon gledanja išao malo istraživat o filmu) što se film zna navoditi kao jedan od zaboravljenih akcijskih dragulja 70-ih. Junaci su na razini stripa, ali oni su tek negativci, nimalo bitni za samu radnju, dovoljno je što su negativci, a film na svojim leđima nosi David Janssen. Ukoliko vam je to ima maglovito poznato (ili nepoznato) riječ je o prvom i pravom doktoru Richardu Kimleu, Bjeguncu koji je raspalio američki gledanost u istoimenoj seriji (kasnije je ulogu preuzeo Harrison Ford u filmu nastalom po seriji) i Janssen je odličan junak, vidi se zašto ga je publika voljela, kao i zašto odgovara prototipu klasičnog junaka. Sve što bih vam dalje mogao napisati bilo bi gubljenje vremena jer bih samo nastavio hvaliti film, a nema boljeg dara za filmofila (umjerenog i amterskog, je’l te) kad mu netko donese gotovo savršeni film. Doduše, neću vam ga preporučiti za ovo blagdansko vrijeme (koje je već iza nas) ali ako vam ikad padne na pamet da malo istražite zaboravljenu stranu akcijskog filma, pa uvijek valja početi s dobrim stvarima. Jer ih ima. Samo ih treba pronaći.

birds of prey-1 Birds_of_prey1 Birds_of_prey4 brdspry1 brdspry2 brdspry3 brdspry4 brdspry5 brdspry6 brdspry7 brdspry8 brdspry9

 

Dakota Harris aka Sky Pirates (1986)

Posted: 24 prosinca, 2015 in Akcija, Avantura

sky-pirates-dakota-harris-1986 jaTIX4whGA2hVNuwc8f72WSWXbb

IMDb

Trailer

 

Kvragu, stvarno sam dobar. Nije da se hvalim, jel’te, ali sam dobar, stvarno dobar, toliko dobar da je to upravo jezivo, prošli su me trnci. Jer kad pronađete film koji godinama tražite (posve slučajno, ali nećemo sad cjepidlačiti) to je stvarno dobar osjećaj. Vrsni filmofili mi nisu ni do koljena po tom pitanju, ali svatko tko je ikad tražio nešto slično zna kako je to dobar osjećaj, kad uspijete zaključiti potragu i reći – Imam te! O čemu vam ja to točno pričam. O vremenu dok sam bio klinac, stvarno pravi klinac (9-10 godina) što će reći da je bilo to negdje oko 1989 godine, i jedne nedjelje sam tako sjeo uz televizor i pogledao film kojeg se još i danas jasno sjećam. Zašto ga se sjećam? Zato jer je bio zabavan (kad ste klinci svašta vam je zabavno) i jer je bacao vibru Indiane Jonesa, što je čak bilo i naznačeno u onom sadržaju kakvi se mogu vidjeti još dan-danas u TV Programima. Možda bi sve to bilo drugačije da sam Indianu gledao prije ovoga, ali nisam (Indyja nisam gledao sve do kasnih 90-ih kad je izdan na VHS-u po drugi put) i to je možda tako bolje jer sad imam jako lijepe uspomene na cijeli taj avanturistička žanr, uključujući i onu zabavicu znanu i kao King Solomon’s Mines, dok bih si s druge strane možda skratio dugogodišnju potragu za njim. Dakota Harris (ili kako se po novom zove – Sky Pirates – ali to jednostavno nema odjek kao ovaj naslov) je, istina i bog, još jedan u dugačkom nizu Indiana Jones kopija i on od tog podatka ne bježi, mislim, ni ne može pobjeći, čim pogledate sliku na omotu znate odakle je došla inpiracija, ali je zanimljiv po nekoliko drugih stvari. Čim sam pročitao da je film nastao u all mighty USA, znao sam da nešto nije kako treba; ili podatak ili moje sjećanja, pa je ispalo da podatak nije točan. Film je snimljen u Australiji i, koliko ja znam, jedini je koji je baš eksploatirao Indy formulu. Ocjene su mu živi užas, ali koliko znam, svim kopijama Indiane su ocjene užas jer im se spočitava nedostatak originalnosti (pri čemu se zaboravlja da je i Indy kopija polp likova iz 30-ih i 40-ih, uključujući i Rudnike Kralja Solomona) ali neka vas to ne zabrinjava jer ovo ipak nije materijal za Oscara već za zabavu, a zabavu i ispunjava. Ima i mana, poprilično, ali koji film ih nema. Dakle, o čemu je riječ?

Poručnik Harris (za prijatelje Dakota) vrsni je pilot koji će tokom jednog leta doživjeti nešto… recimo čudno, s daškom natprirodnog. Prevozeći mistični artafekt, doživjet će skretanje s puta, nekoliko stotina kilometara izvan rute, i to je povezano s Bermudskim Trokutom, artafektom kojeg je prevozio i čudnim silama koje, čini se, imaju porijeklo s Uskršnjih otoka. Da stvar bue bolja, nitko mu ne vjeruje, i svi šute, uključujući njegovu posadu, pa naš junak zaglavi u zatvoru i kad vrag odnese šalu, on odluči sam razriješiti misteriju. U stilu Indiane Jonesa, naravno, prvo bijegom iz zatvora, a onda i letom do Uskršnjih otoka, gdje se svi oni spoemnuti elementi spajaju u jednu cjelinu. Ima jedna poprilična mana u svemu tome; film je kratak. Traje jedva 80 minuta, s odjavnom špicom. Nije da sam pobornik megalomanskih epova u trajanju od tri-četiri sata, ali koja minuta duže svakako bi mu dobro napravila. S druge strane, film nema praznog hoda, radnja se odvija kao klupko konca i stalno ima taj određeni tempo zbog kojeg nećete zijevati, a, odmah i negativna strana, ako vam se ne svidi, barem nećete izgubiti previše vremena na gledanje. Kako rekoh, ovo je jedan tip Indiana Jones filmova, no u njemu se mogu pronaći brojni citati na slične uratke, počevši od likova (naš je junak spoj svega klasičnog – voljeli mi taj staromodni štimung ili ne) preko priče (hej, ima priču bolju od posljednjeg Indyja) koja se referira na poznate, stvarne stvari, a neće se pobjeći ni od pokoje strip reference (Dan Dare mi dolazi prvi u sjećanje). U globalu, to je miks svega i svačega pomalo, koji baš i ne baca na preveliku originalnost, ali ima aduta u rukavu kakve nemaju slični uratci.

Naime, film je zabavan. Ne prodaje mudrost i ne želi reći kako je originalan, ali u njemu se osjeti kako se ekipa dobro zabavljala i da su se barem potrudili napraviti svoj proizvod. Doduše, imali su ograničenja i nisu imali kreativni pogon jednog Spielberga iza sebe (nije ni Indy bio projekt koji je oduševljavao studija) ali kad bi se gledalo na ograničenja koja donose snimanja filmova, onda se ne bi snimio nijedan. Dakle, nema tu neke prevelike mudrosti, akcijske scene izgledaju prolazno, nekoliko zračnih snimaka je iznad prosjeka, dok je završnica napravljena vidljivo na stageu u studiju. Priča ne donosi nikakvih iznenađenja, nema tu preokreta ili trilerske napetosti, ali ima vibru dobre stare avanture, pa sad ovisi o tome tražite li nešto više od toga ili vam je dovoljno i to. Jednom sam rekao da bih trebao uvesti nekakvu sporednu kategoriju, pa da predstavljam filmove za nedjeljna poslijepodneva i ovaj bi se u to uklopio kao budali šamar; nepretenciozan, jednostavan, pomalo čak i kratak i zabavan na način kako to znaju biti ti malo slabiji projekti koji idu na to da zabave gledatelja. Meni osobno je dodatna simpatičnost što su u okvire priče ugurali poznate stvari (Bermudski trokut, Uskršnje otoke) jer barem se ne radi o nekim čudnim, nikad spomenutim stvarima za koje niste nikad čuli. Glumce, koliko ste shvatili, baš i ne spominjem, ali i da to napravim imena vam ne bi značilo baš ništa jer ne radi se o poznatim imenima, kao ni jakim karijerama, što je (možda) i dobra stvar, a opet, možda i nije. Uglavnom, film je malo teže za pronaći (kako to već ide) no ako vam pođe za rukom i ako ste ispucali sve Indy filmove, a imate želju za nešto malo avanturističkim što ima aromu nekih starih vremena, ovo bi vam moglo biti dobro da popunite vrijeme. Teško da će vam ostati u nekom dugačkom sjećanju (to se događa samo ovakvim likovima kao što sam ja) ali važno je da zabavlja dok traje. Za neku preporuku više nego dosta.

i8d3bybijscb3c8b ibiph2kic1shhhii ieganqam2a9taeng ih7kc87glomtkmht ijq35zn4ntr9n3n5 io58pjmv1a2nnmav iq21tcg6slm9s9l ith8l3oa97grag9

i19jle2kq944k4q im0g29firqmbimr irugiw1vdx7gg1xv

Spectre (2015)

Posted: 25 studenoga, 2015 in Akcija, Avantura, James Bond

spectre-poster-01-2026x3000

 

IMDb

Trailer

Čini se da je sve što je trebalo da me izvuče iz prijevremene mirovine bio loš Bond film. I baš sam uživao u neradu, priznajem vam iskreno, bez ikakvih problema, bez misli o tome što pisati, kako pisati i koliko toga napisati – prava idila. I onda sam otišao u kino jer, čista slučajnost, gledao sam sve Craigove Bondove u kinu, pa sam onda sjeo i zapisao ponešto i nekako mi se posao učinio nedovršenim ako istu stvar ne napravim i za Spectre. Odmah potom je bilo pitanje što točno napisati. Da je kriminalno loš i da zahtjevam povrat uloženih sredstava? To je ipak malo pretjerano jer to je ipak James Bond, čak su i najlošiji filmovi gledljivi i zabavni, ali to što ga stavljam u koš zajedno s riječima loš i gledljiv nikako nije dobra stvar. Naime, ja sam bio veliki antpi-protivnik toga da Craig zagra visokog i crnokosog tajnog agenta koji ima odličan izbor za žene, aute i pića (odnosno jedno, ali ga naručuje sa stilom) i kad sam pogledao Casino Royale, prvi sam priznao da sam pogriješio. Ne sudi knjigu prema koricama i tako te pokajničke priče. Kada je Skyfall izašao, pa, to je bio film, drugačiji Bond film, da budem točan i politički korektan, i kad su krenule glasine (pa onda provjerene informacije) kako se Sam Mendes vraća iza kamere, svi glavni glumci ispred iste, onda je to počelo zvučati jako dobro. Mendes je čak izjavio kako još uvijek nije završio s Bondom jer ima dosta toga za reći. Pa, šteta što je sve to već rečeno – u drugim Bond filmovima. Idemo nekim redom, već kad sam izašao iz mirovine, da si malo dam oduška u pisanju. Sve je započelo s najavama. Kad se Zrno Utjehe pokazalo kao zabavnim (do neke mjere) filmom, ali smušenim do bola, producenti su rekli da će krenuti drugim smjerom i zaboraviti na globalne urote i slične pizdarije. Pa su snimili Skyfall. Čak su i najveći skeptici morali priznati da sve to zajedno jako dobro izgledalo, ali i da je priča odmah bila bolja čim se iza nje nisu vukli nedorečeni repovi iz prijašnjih nastavaka. Što se sljedeće dogodilo? Dobili smo film koji doslovno (na silu) povezuje sve dijelove Craigove Bond ere, stvara poveznice tamo gdje ih nema, a uz to, ovo je najbolji dio, iz debele, prašnja i s razlogom zaboravljene prošlosti izvlači negativca koji je, kao, obilježio Bond serijal, pa su valjda vjerovali da oni to mogu modernizirati i isprači priču nekoj novoj generaciji. I već tu dolazimo do nekih teških problema. Gledano povijesno, Ernst Stavro Blofeld je tek ime, a samog lika je glumilo valjda pet različitih glumaca i svi su oni od njega napravili jednostavno zabavnu karikaturu. Jedina dva slučaja gdje se on istakao kao neka bitna karika za dobru (bolju) priču je onda kad ga je igrao Telly Savalas i Donald Pleasance. Prvi je od njega napravio zanimljivog negativca, karizmatičnog (ipak je to bio Kojak) dok je drugi bio još jedna u dugom nizu karikatura. I, čini se, sadašnjoj ekipi je Pleasance bio drag jer su čak i novom Blofeldu napravili ožiljak preko oka kakav je ovaj imao (a isti je imao i Mads Mikaelsen u Casinu Royale – stavljaju ga valjda zato što je fora). Blofeld nije uopće ozbiljan negativac, on je opasan koliko i Gargamel te već u prvoj sekundi kad ga vidite znate da će Bond to odraditi s lakoćom, držeći votka martini u jednoj ruci, a zanosnu crnku u drugoj. A izvučiti Blofelda iz prastare prošlosti je ujedno i nostagičarski đir koji, čini se, vlada filmovima. Nostalgija je fora jer je u prošlosti, a Blofeld predstavlja sve ono neozbiljno i zajebantski u Bondovima., što u novom, ozbiljnijem smjeru, nikako ne pristaje Promašaj prvi, reklo bi se.

U ovom nastavku Bond ponovo radi na svoju ruku (iznenađenje, iznenađenje) i nakon što napravi cirkus u Meksiku, njegov novi šef starog imena ga pošalje na dugački odmor. Naravno, našem junaku nije ni na kraj pameti odmarati, pa počinje pratiti tragove koji ga odvode do ulaznih vrata najmoćnije zločinačke ikad smišljene za veliki ekran. Na tom putu posjećuje stare neprijatelje, ševi zgodne udovice, diže sranja u zrak i vozi se nedopuštenom brzinom, jednom rječju – klasika. Problem je u tome što je ta klasika poprilično nerazrađena. Ovaj Bond pati od onoga što se popularno zove – oči veće od želudca. Skyfall je išao jednim direktnijim, prizemnijim putem i napravio, iznenađujuće, čuda. I bio odmah prozvan da to nije Bond film, nebitno, ali je napravio posao i to iznenađujuće dobro, počevši od akcijskih scena, pa do spuštanja u neku realnost. Spectre radi upravo suprotno. Već vas naslovna pjesma (koja je, usputno rečeno – loša – ritam dobar, ali onaj muški/ženski glas jednostavno ubija dojam) upozorava da će nas čekati priča koja će povezati sve živo i neživo. Tako nam se vraća i Mr. White. O, da, lik kojeg smo voljeli mrziti u Zrnu Utjehe i koji je Bondu ubio ljubav života iznenada postaje neka vrsta pozitivca – i Bond mu pomaže umjesto da mu smjesti dva komada u potiljak. Ali, možda je to zbog kćeri. O, da. Mr. White ima (prigodno) plavog komada od kćeri i Bond joj odluči pomoći, iz dobrote vlastitog srca. Te poveznice s Casino Royalom i Skyfallom su nategnute i jednostavno bezveznjikave jer velika teorija urote ne funkcionira, jednostavno ne. Posebice zato što se velika zla organizacija svodi na Blofelda i glomaznog Dave Bautistu. Dave, ta gromada od čovjeka, je samouvjereno najavljivala kako će raja zaboraviti na Odjoba iz Goldfingera čim ga bude vidjela, no, kako stvari stoje s ovim filmom, sve je ostalo na najavi. Bautista ima jedno ubojstvo u filmu (i to neko traljavo, iskreno) da bi se pojavio u još par scena i onda poginuo valjda najglupoljom smrću još tamo od Banea u Batmanu. Ne samo to već je tučnjava između njega i Bonda jako slična onoj koju Bond ima u vlaku u Iz Rusije s Ljubavlju. I tu sličnosti ne prestaju. Osim Blofelda, tu je i famozna uvodna Bond scena gdje se mlati u helikopteru, pa kojeg potom preuzme, a to u jasno sjećanje zove Samo za tvoje oči, otvaranje, gdje se, zanimljivo, Blofeld pojavio u zadnjem filmu. Mexico City? Dozvola za ubojstvo. Tanger? Dah Smrti. Vidite uzorak? Ponavljanje, ili jednostavno korištenje iste šeme, samo nabildanije da bude prikladno modernoj publici. No, reciklaža u Bond filmovima nije neka posebna novina, oni su nastali na filozofiji ako radi, ne popravljaj, pa smo zato bili svjedocima bezbroj uzdaha Oh, James ili megalomanskih negativaca koji žele vladati svijetom, no u svemu tome smo dobili ipak nešto, iskorištene glavne glumce, ili cast općenito, što se u Spectri, kao još jedan minus, nije dogodilo.

Telly Savalas je moj osobni favorit (bio) u ulozi Blofelda. Lik barem nema prokletu perzijsku mačku koju miluje i govori o dominaciji svijeta. Christoph Waltz je ovdje u cijelosti neiskorišten. On je tek neki tamo lik koji, eto, ima veze sa starim Bondovima. Vidimo ga, znamo ga, i to je to, ni dašak neke kreativnosti u njegovoj izvedbi. Monica Belluci ima tri scene u filmu. Da ponovim – tri scene. I u sve tri glumi kao da joj je netko iz Marc Dorcel produkcije rekao da je ona napaljena udovica, ponašaj se kao jedna. The End. Pretpostavljam da je bilo previše rizično spojiti Bonda s jednom iskusnom i zrelom ženom jer bi onda publika ostala prikraćena za još jeno mladoliko lijepo lice kao ono od Leae Seydoux. Ne znam točno u čemu je stvar s njom, ali njezina izvedba ne uvjerava nikoga u ništa. Čak mi je Denise Richards bila uvjerljivija kao nuklearni fizičar (i to nije zajebancija – uistinu jest glumila nuklearnog fizičara) Lea hoda kroz film s jednim te istim izrazom lica, čak i kad joj život visi u koncu, pa mogu reći da je, valjda, ljepota bila odlučujući faktor pri odabiru. No, da ne budem baš toliko zloban, nitko u filmu nije nešto posebno iskorišten. Ralph Fiennes, inače glumčina koja je od novog M mogla napraviti čuda, stoji u pozadini, Naomie Harris, strašno zanimljiva nova Moneypenny , isto tako neiskorištena (slutite li obrazac po kojemu ovo ide?) Bautista? Ista stvar. Novi Q je od cool štrebera koji je mogao parirati Bondu postao je neka vrsta smotanog škomljana koji jamra oko hipteke i dvije mačke. Ok, likovi su… loše postavljeni, idemo malo na samu akciju. Pozitivna stvar, Spectra ima više akcije od Skyfalla. Ali da li je ba dobra, ne, nije. Ostavlja, kao i sve ostalo, pomalo ravnodušnim. O, imamo mi lijepe lokacije, imamo i eksplozije, imamo i Bonda koji vjernim Walterom skida helikopter u letu (već sam naručio jedan – zaustavit će tenk, garantirano) i imamo najveću eksploziju zabilježenu na velikom ekranu. Šteta što traje cijele tri sekunde i izgleda kao da su u zrak digli kuće od šperploče, što su ustvari i napravili. Ken Adam, žalimo za tobom, ti si barem znao napraviti vizualnu poslasticu od tih negativčevih jazbina i onda ih poštno dignuti u zrak. Što nas dovodi nekako do završnice i nekog konačnog zaključka. Isplati li se ovo gledati u kinu? Svakako. Mislim, to je Bond film, svaki od njih se može gledati na velikom ekranu, pa tako i Spectra. Film kao takav ima sve sastojke koje film čine Bond filmom, ima lokacije, ima akcije, ali problem je u tome što je to kao vrhunsko jelo – koje se ohladilo. Možete ga vi podgrijati i pronaći u njmeu užitak, ali to ne mjenja činjenicu da je to i dalje tek podgrijano jelo. Tko zna, ukoliko film zaradi (a ne sumnjam da neće) i producenti odluče ponovo angažirati Craiga, možda netko drugi napravi ponešto kompaktiji film i, svakako vrijedi napomenuti, kraći, puno kraći, pa možda, samo možda, se dobije nešto više slično Casino Royaleu; pravi omjer svega.

MV5BMTc0Nzg5NTQ4NV5BMl5BanBnXkFtZTgwODc4NzI0NDE@._V1_SX700_CR0,0,700,393_AL_ SPECTRE-1-1200x675 SPECTRE-Film-Stills-10153 spectre-image-daniel-craig

SPECTRE-Film-Stills-10153 SPECTRE-summ-image-xlarge new-spectre-pic-600x306 spectre

Walking Tall: The Payback (2007)

Posted: 12 listopada, 2015 in Akcija, Western

max1179464741-front-cover walking-tall--the-payback--dvd-video-

IMDb

Trailer

 

Moram priznati, veliki sam obožavtelj SF serija. Kao i svaki pošteni gledatelj, naravno da sam pogledao sve što vrijedi, počevši od Star Treka (sva moguća izdanja) do Stargate serija (oba tri izdanja) pa do Battlestar Galactice, koju sam, iskreno poprilično dugo izbjegavao jer mi nije djelovala kao nešto posebno zanimljivo. Nakon što sam ispravio tu pogrešku, ostao sam u elementu i potražio nešto drugo. Pokušao sam gledati Farscape, ali jednostavno nije išlo, nikako, i, kao zadnje riješenje, okrenuo sam se nećemu što se zove Andromeda. Kapetan svemirskog broda budi se 300 godina u budućnosti, shvaća da je veliko, bogato i kulturno društvo otišlo i tri lijepe… i, naravno, pokreće svoju misiju da vrati blagostanje svim planetima u svemiru, posljednjoj granici, i da nam opiše putovanja broda Andromeda, čija je neprestana misija… Ups, Star Trek intro, pogrešna tema. Ali ne toliko. Andrometa je nastala po ideji Gene Rodenbberyja, čovjeka koji je osmislio Star Trek, pa jake sličnosti nisu nikakvo iznenađenje već očekivana stvar. I nakon prvih par epizoda koje su potrebne da uhvatite atmosferu, moram priznati da mi je serija čist OK, zabavna, poletna i lepršava, sa svim boljkama i prednostima koje je imao i Star Trek (glupe maske, ideje veće od života) ali ima se poštenog fajta, ekipa je simpatična, humor nije loš… Shvatili ste, prolazna roba. I, dakle, da dođem do glavnog. Kevin Sorbo. Neki ga vole, neki baš i ne, ali me iznenadilo koliko se lik dobro uklopio u sve što treba; malo autoriteta, malo komike, ne izgleda loše u akciji, i odmah pitanje; gdje sam lika već vidio. Naravno, u Herkulesu. Nisam gledao i ne planiram gledati, iako čujem da je serija bila popriličan hit u svoje dane, povezivala se s Xenom, ako se ne varam, no jednostavno nije moj žanr. Pa sam se sjetio druge stvari, filma koji bi savršeno odgovarao ovim stranicama (ionako sam u nekom radnom modu da nemam vremena za ništa – jedva čekam prokletu zimu i prokleti snijeg, kad dođe prokleti Božić i prokleta Nova Godina). Iako će većina čim vidi ovaj naslov Walking Tall to povezati s onim malim hitom od The Rocka iz 2004 godine, on s njim kao takav nema nikakve veze. Da budem iskren, ovdje je slučaj kad su upotrijebili poznato ime samo da film ima nešto bolju DVD prođu, ali im to neću previše zamjeriti jer, u ovom slučaju, film je ispao bolji nego bi očekivali na prvi pogled. Inače sam nekako… nesklon tim nastavcima koji se šlepaju na poznati original, ali znaju biti zanimljivi (Road House 2, a čujem ni da SWAT 2 nije baš za baciti) pa ako vas možda odbije naslov (nije mi ni original od Rocka nešto posebno napet film), riskirajte, otvorite vidike, proširite filmski ukus i ostala sranja.

The Payback je u gruboj osnovi vestern koji se odigrava u sadašnje vrijeme. Tu imamo mali grad u Teksasu, koji je mirno provodio svoje dane, ispunjen ljudima koji gledaju svoje poslove i ne zamaraju se velikim stvarima. Sve dok se ne nađu u planovima da se izgradi neka velika i važna cesta (ekvivalent starim željezničkim prugama). Odmah počinju problemi jer lokalni krimosi započinju zastrašivati ljude i otkupljivati zemlju koja će, pogađate, kad planovi izađu na vidjelo, dobiti ogromnu vrijednost. Lokalni šerif, Presskot, odluči stati tom kriminalu/nasilju na kraj, ali, kako to već ide, sam je u toj borbi, i negativci ga ubiju bez da trepnu. Na scenu dolazi Nick, njegov sin, kojega za grad boli neka stvar i koji je očevu borbu držao poprilično glupom, no, ipak, ne treba uzmicti pred nasiljem već uzvratiti istom mjerom jer, zajebite ono mirotvorno “nasilje rađa nasilje”, ovdje treba pokazati zube, razbiti par glava i ubiti nekolicinu idiota te pokazati da se nekim ljudima jednostavno ne smijete zamjeriti. Dakle, vestern, u svom modernom obliku, ali sa svim onim staromodnim detaljima na koje smo navikli i koje, priznajte, volimo. Jer ako junak nije tajanstven, jak i opasan, a građani bijedne kukavice, onda to nije zabavan film. I, kako rekoh, nema ovo veze s originalnim Walking Tall filmom, nikakav nastavak, već jednostavno slična premisa o čovjeku koji odluči srediti stvari na svoj način. I Walking Tall je ustvari serija filmova (čak i jedna kratkotrajna serija) koja datira još iz 1973 godine, a cijela priča je mutno utemeljena na životu nekog šerifa koji je, mutno rečeno, stao nekim krimosima na rep. U osnovi, priljepite taj naslov i možete snimiti što želite sve dok uključuje jednog zajebanog tipa koji se ustaje protiv korupcije. U stvarnosti to tako ne ide, naravno, tipa ubiju kao žohara, ali filmovi su zato pogodniji medij za prodavanje bajki.

Rekavši to da odmah velim kako se visoki Kevin dobro uklopio u cijelu priču, ima nekog autoriteta, a djeluje više kao običan tip nego kao nabildana mrcina. Volim ja Rocka. Kažem to u najboljoj namjeri. Ali, Kevinov Nick je više običan tip koji jednostavno ide srediti neke stvari i ubiti par likova. Priča funkcionira, ali ne nudi ništa novo, a mogu se zamjetiti i oni skromni klišeji tipa da su svi ljudi u gradu za krasni kurac (zbog čega se postavlja pitanje vrijedi li taj grad uopće muke koju junaci prolaze). Ono što je fora jeste da se glavnom liku baš i ne zajebava s negativcima, ne ispočetka, već to dolazi polako, sve dok ne eskalira u pravi završni obračun kakvog svi očekujemo. I, da, ima ponešto dobre akcije u njemu, jedna mala auto-potjera, nekolikoi obračuna, ništa posebno specijalno, ali svakako dobro napravljeno da može s ponosom biti u rangu poštenih B filmova. Negativci su pak ispali zanimljiviji nego bi mogli očekivati da budu. Okrutni da, ali ne prelaze neku granicu pukog pretjerivanja, zloće tek toliko da budu zloće, što je bilo zanimljivo, pomalo netipično za ovakvu vrstu filmova. Kad se sve zajedno zbroji, u moru sličnih, poprilično bezukusnih uradaka, ovo je ispalo bolje od prosjeka, čak i uz već spomenute mane, ali ja sam čovjek koji voli dobru staru tradiciju (sjebani grad, hrpa negativaca, vrli junak) pa mi te mane ni ne smetaju toliko. No, ako ste već umorni od akbicioznih filmova, pretencioznih drama, neinspirativnih blockbustera, svakako pogledajte i ovo. Doduše, neće vam ostati u nekom predugačkom sjećanju, ali nećete ni požaliti tih stotinjak minuta koje izgubite na gledanje. I to nije baš tako mala stvar.

2389528,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2389530,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2389531,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2389532,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA==

2389536,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== WalkingTall2ThePayback-Filmszene-158654 2389535,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg==

The Mechanic (1972)

Posted: 27 rujna, 2015 in Akcija, Charles Bronson, Thriler

54821a_lg.jpeg The Mechanic VHS box Mekanikeren 5f672af832b1f6ec654257e4d93bede9_4VnMqYOTCZaLz1nnS8LGWYyGyh5NI 10338268_776904325661569_5309234920580809372_n b56b7825d8b6fb2a91c7030dcfc5bc55533cbe9b

IMDb

Trailer

 

Kako zamišljate plaćene ubojice? Pretpostavljam da u stilu kako su profesionalni, nečujni, nevidljivi, uvježbani i opasni kao virus ebole. Hej, ne krivim vas, nisam ni ja bolji, plaćeni ubojice su po mistici tek stepenicu niže od ninji, a kako ponekad koriste istu obleku, i nema neke razlike. Stvarnost je pak drugačija. Obično neki zloglasni lik ispadne običan lik kojeg je tata malo previše šamarao, a mamica previše ignorirala i koji ima opasnih problema sa samim sobom. Ili su obični lajavci koji će vam uz kriglu hladnog ispričati sve od stoljeća sedmog, pa ako im povjerujete, pogreška je stvarno vaša. Srećom, filmovi i dalje podržavaju našu iluziju o njihovoj profesiji. Tako je kultni The Day of Jackal svojedobno popio ozbiljne kritike da kroz fikciju ustvari točno pokazuje kako netko može napraviti neke ilegalne stvari (novi identitet, prošvercati pljucu – bilo je to prije nego su vas na aerodromima skidali do gola i tražili da plešete na prstima – te da profesiju ubojica glorificira na neviđene razine) dok je rimejk samo popio ozbiljne kritike (kojeg ja ustvari jako volim gledati samo zbog scene gdje Willis s brčićima ala Mister Fulir raznese Jack Blacka – ne podnosim tipa) pošto je riječ o jednostavno glupom filmu. Idemo mi natrag u prošlost. Iako je originalni Dan Šakala debelo profitirao (a u tome ima udjel i popularni roman na kojemu je nastao) svega godinu dana ranije pojavio se još jedan kultni naslov koji je za naslovnog junaka imao istu osobu od profesije. Prije nego su sjeli i napravili ovaj film, napravili su zanimljiv vester imena Chato’s Land. Zanimljiv jer je debelo odudarao od klasične tradicije gdje John Wayne ušeta, lupi šalu-dvije, ispali metak-dva i spasi učiteljicu s fruzurom iz frizerskog salona (koji su, inače, bili dio svakog graničnog grada u danima Wild Westa). Taj vestern, o Apaču koji nemilosrdno ubija one koji su mu ubili ženu, djelovao je tek kao zagrijavanje za prave stvari. The Mechanic, a kruna te suradnje Michael Winner/Charles Bronson bio je (opet) kultni Death Wish. The Mechanic gotovo nastavlja tradiciju prethodnika; šutljivi tip koji nemilosrdno ubija one za koje mu plate da to naprave. Hej, Charles Bronson je mogao biti plaćeni ubojica da nije postao glumac i ovaj naslov je s razlogom kultni, no ne zato što je baš toliko dobar (doći ćemo i do mana) već zato što je, kao i slučaju Chatove Zemlje, imao poprilično originalnu priču i naprednu za svoje vrijeme, tko da ima nešto u onome kad kažu da su stara vremena bila i kreativnija. Donekle.

O čemu je riječ? Arthur Bishop je plaćeni ubojica, najbolji od svoje vrste. Tih, metodičan, ubojit i efikasan. Kada jednom prilikom upozna mladića imenom Stevea (ustvari mu ubije nekog bliskog) stvari krenu pomalo neočekivanim tokom. Dečko želi naučiti zanat i Bishop u dečku prepozna kvalitetu zbog koje mu odluči i pokazati kako se radi taj posao. Njih dva stvaraju čudan mentor-učenik odnos, odrađujući zadatke i polako shvaćajući da je neke stvari nemoguće naučiti, kao ni biti najbolji ako već postoji netko ispred tebe. Jedna zanimljiva stvar, ovaj film je (kao i gomiletina drugih) dobio svoj remake. Loš, ako ćemo iskreno. Bishopa je glumio Jason Statham i Bishop je redizajniran da odgovara njegovu kalupu; razbijač kojemu nema ravnog. Ben Foster je glumio njegovog mlađeg pomoćnika. Film je na kraju balade ispao prosječna i pomalo bezukusna akcija koja je s originalom dijelila imena i općenitu radnju, s time da su uspjeli zajebati sve što je u originalu valjalo. Što to, pitate vi. Likove. U originalu funkcioniraju savršeno. Da bi bio killer moraš imati pokoju žicu krivo spojenu, a da bi želio naučiti taj posao, moraš imati… ustvari ne moraš imati baš previše osjećaja. Biti psihopat je jako poželjna kvaliteta kod aplikacije za zapošljavanje. I tako Statham i Foster za svega dva dana buddy-buddy druženja rade vratolomije kakvih bi se posramio i Tom Cruise… ne bi baš išlo. I Foster djeluje kao psihopat bez osjećaja uvjerljivo koliko i ja kao Batman. Jan-Michael Vincent s druge strane je odradio fantastičan posao. On je kao Ted Bundy, ljepuškasti dečko koji iz lijepog lica nema emocija. U tandemu s Bronsonom, koji je njuška samo takva, oni imaju nevjerojatnu kemiju na ekranu. Njihov odnos ima sve što treba imati; intrigu, napetost i nelagodu. Sami kraj je pak priča za sebe, tko je gledao, zna o čemu pričam (tko nije – you’r shit out of luck – ovdje ne spoilamo dobre stvari) i funkcionira kao točka na i cijelog njihovog odnosa. Remake je, naravno, i to zeznuo, što me stvarno ne iznenađuje jer za takav kraj treba imati debela muda, ali filmovi sedamdesetih su bili i poznati po tome, pa tu nema nekih posebnih iznenađenja.

Problem leži u drugoj strani. Film ima akcije, ali nije baš najspretnije izvedena u nekim dijelovima. Drvena režija nije toliko problem koliko razvučenost u nekim segmentima (prvo što mi pada na pamet je dugačka potjera na motorima) što u konačnici dovodi do neuravnoteženog tempa. Iako Bronson i Vincent imaju karizmu i zanimljiv odnos na ekranu, može se primjetiti kako su im likovi, u suštini, neistraženi te sve što se prikazuje je površno (karakterne osobine – ništa dalje od onog što je potrebno za radnju) pa ako baš i niste veliki obožavatelj Bronsona, onda znate što možete očekivati od njegove izvedbe. Ipak, sve to ne kvari cjelinu kao takvu. Poluga ravnoteže balansira negdje po sredini, malo je riječ o likovima, ali malo više ipak na akciji, gdje se Winner snalazi, iako se može osjetiti, kako već rekoh, i ponešto staromodne drvenosti u režiranju takvih stvari. Kako je remake ispao poprilično bezukusan (a i nastavak je u pripremi – Bishop postaje neka vrsta Ethana Hunta) original je čak uspio zadržati šarm kroz sve ove godine i ne izgubiti baš previše na atraktivnosti, što otprilike znači da je nešto u njemu ipak dobro napravljeno. Uglavnom, rekoh vam sve bitno (i ponešto nebitnog) pa prosudite sami koliko u svemu tome ima prave privlačnosti i vrijedi li uistinu ono da su se nekad filmovi snimali s puno više takta nego danas. Ili je to samo zločesti urbani mit.

1752967,XMoQqcA0qHnwHmvpbVpf+JofBw0bj9graUS9_ucRR3iZ1YBpC4LAl0B08KlAs5+OoZ3mg1v7zmM6FT4OEYIxHQ== 1752968,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1752972,RpaoNGFs9lHvGki+MSbO5abNxW78tojG8F9rjcgfFiy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== c0414af8a86be5a47bcd46ba34a mechanic72_3 mechanic72_4 MV5BMTYxMzQ1MTkyNF5BMl5BanBnXkFtZTcwOTY3ODE1NA@@._V1_ 3e97eceb6bc2898df5bc32bb01a61125_1

 

 

 

 

Nam Angels (1989)

Posted: 11 srpnja, 2015 in Akcija, Ratni

7088872-3 NA2 NA1

IMDb

Trailer

Pa, izgleda da će onaj double feature o Vijetnamu ipak dobiti svoju priliku da se ostvari, iako ne baš onako kako je prvobitno bilo zamišljeno. I, tako, natrag u zemlju Vijetkonga, ali ovaj put drugačijim transposrtnim sredstvom – motorima. Ovo sam gledao kao klinac, jedan od onih filmova koje je frend imao na VHS-u, pa smo ga pogledali jedno poslijepodne i, s obzirom da sam bio klinac od nekih 8-9 godina, film mi je ostao u sjećanju kao nenadmašeni pojam. Danas – ne baš. Mislim, imate filmove o Vijetnamu koji su odlični, koji su dobri i koji su jednostavno loši. Ovaj ide ua zadnju kategoriju. Užasni dijalozi, akcija koja ima prolaznu ocjenu, ali ništa više od toga. likovi koji kao da su pokupljeni sa seta Zabranjene Ljubavi i jeftina produkcija koja koliko-toliko pokriva očiti nedostatak inspiracije. OK, sad kad sam vas ubio u pojam, pitate se zašto onda uopće išta pišem. Zato što je ovo punokrvni B film i, s obzirom da sam na takvima odrastao (neki bi me mogli nazvati i nostalgičarem, oh, snap) uvijek mogu napisati nešto neutralno o takvim naslovima. S druge strane, jako malo ljudi je uopće i čulo za ovaj film, što i nije neko ekstra iznenađenje jer, pa, nećete ga pronaći ni na jednoj važnijoj listi filmova o Vijetnamu, čak ni na nevažnim. Jedino na blogovima zanesenjaka i polu dobrih poznavalaca B produkcije (što ja nisam). I ima još jedna stvar. Slab sam na motore. Ne ove zum-zum jurilice gdje ne vidiš tko je uopće vozi već na pile, cestovne krstarice, mašine koje treba znati voziti (i to vam piše tip koji ima skutera – hell yes) i kad su takvi u nekom filmu, kad se radnja nekako vrti oko njih, ja to gledam. Doduše, stvari me više ne oduševljavaju kao prije dvadeset i kusur godina, ali važna su sjećanja koja imate, pa makar se isti film nakon dvadeset i kusur godina pokazao kao jedan stvarno srednja žalost uradak.

Dakle, radnja. Pa, vojna jedinica zaglavi u Vijetnamu, well duh. Jedini član koji se izvuče je zapovjednik, i on ne misli samo tako pustiti da njegovi ljudi, koji su ostali prikladno zarobljeni, samo tako tamo trunu i muku muče sa sadističkim zlostavljačima. Postoji jedan problem. Zarobljenički logor je toliko duboko u nepristupačnom području da se obična vojska do njih nikako ne može probiti; niti motorizacijom, niti helićima, pa je opcija spašavanja neizvediva. Sve dok naš junak ne domisli drugo rješenje – motori. Oni mogu proći sve i savašta, ali, opet problem, nema dovoljno ludih ljudi da to naprave. problem će se razriješiti sam od sebe jer tko je bolji da vozi motore od onih koji tako žive. Tako nekolicina bajkera postaje njegova nova jedinica jer, iskreno, nemaju izbora. Ili će ići u zatvor, ili će ići u vojnu akciju. No, stvari ne idu samo tako dobro, tu su razne prepreke, od nadrkanih vojnika, preko đungle do glavnog psihopata koji vodi zarobljenički kamp. Naši junaci… pa, imat će veselu vožnju žele li otići živi odande.

Prva stvar koja će vam biti očita jeste koliko je film (pre)očito pokrao sve što se moglo pokrasti iz drugih filmova. Glavni zaplet tako postaje onaj iz The Dirty Dozen, gdje se odabrana grupa mora suočiti s izborom – ili zatvor, ili akcija. Iako naslov suferira jedno, pa čak i reklama, pravi Hells Angelsi nisu sudjelovali u stvaranju ovog filma, kojemu je, ako se ne varam producent bio jedan jedini Roger Corman. Još preciznije, Angelsi su tužili autore zbog korištenja amblema sličnom njihovom, ali je postignut neki dogovor izvan zatvorenih vrata – iako je sve to zapravo besmisleno, svi vjeuju da su Hell Angelsi sudjelovali u filmu. Nadalje, glavni negativac (Vernon Wells – Commando, Mad Max: Road Warrior) je jeftina kopija pukovnika Kutza, ala Marlon Brando, pošto im je isti način rada; đingla, lokalna plemena, vladam svojim malim carstvom razmišljanje. Stoga, ništa originalno na zapadu. Ali, to je sve materijal od kojih nastaju zanimljivi B filmovi. Zanimljivi u stilu da se mogu pogledati barem jednom. Dijalozi su loši i glumci su loši jer se vidi da su uzeti zbog znanja rada s motorima, a ne glume, akcija je fer i korektna, ali stvarno ništa posebno i pamtljivo, ima se ponešto i pirotehnike, a i puno kadrova sređenih motora. Znači, sve se to može ubrojati pod gledljivo, ali samo ako ste kalibrirani na ovakvu vrstu filmova. Mislim, ja sam se nagledao gluposti, ali istih ima i koje su puno gore od ovog uratka. No, film je imao zanimljivog potencijala kad se sve zbroji. Nisam siguran (jednostavno ne znam) koliko su pravi motori bili korišteni u pravom Vijetnamu, ali sve to bacalo je na zabavan avanturistički materijal i možda bi svojevrsna obrada bila gotovo poželjna, da se napravi Indiana Jones style filma, uz malo živahniju akciju i spretniju režiju. Ovako, samo za odabrane gledatelje koji ne žale za potrošenim vremenom.

hellsangels2 hellsangels5 Nam-Angels-1 Nam-Angels-2 Nam-Angels-3 Nam-Angels-4.jpeg Nam-Angels-5.jpeg Nam-Angels-6