Archive for the ‘Akcija’ Category

The Iron Triangle (1989)

Posted: 28 lipnja, 2015 in Akcija, Drama, Ratni

6PpHcYuDBTMUCRWWb1JVqPRURPq 2072081020A.jpg~original The_Iron_Triangle_Movie_Poster jh iron triange

IMDb

Trailer

 

Amerikanci i Vijetnam. Jesu li vam postali dosadni? Ili vam je tema jako draga srcu, pa gledate sve čega se možete dokopati? Na stranu svi vaši osjećaji naspram teme, kad izgubite prvu bitku, onda to gadno boli. Kad izgubite cijeli rat i dobijete po pički k’o klinac od likova odjevenih u pidžame, to onda boli paklenski. Kako ste razvijena mašinerija koja bš ne uživa u porazima, radite sljedeću najbolju stvar; snimate filmove i pobjeđujete. Doduše, snimate generičke filmove gdje su Vijetkongovci na korak od sila tame i gdje amerikanci boje boj časni, ili, ako ste malo spretniji maher s kamerom, snimate poprilično realne stvari kojima kupite simpatije Akademije, ali ne baš i običnog puka. Tu sad mislim na Olivera Stonea, naravno, koji je snimio par tih izvikanih naslova i koji su ekčuli dobri, iako se u njima Vijetnam koristi tek kao okružje, a ne neko pravo mjesto. Egzotika na djelu. Onda imate čistu akciju koja kroz puškaranje na svjetlo izlači i neka stara, zaboravljena pitanja tipa gdje su ratni zarobljenici. Pa pošalju Chucka Norrisa da ih izvuče, ili, ako ste malo sretniji, Gene Hackmana. Onda, tu imamo i neke mutnije naslove, one koji nisu na listama dobrih stvari, ali bi ondje trebali biti jer su, pa, dobre, no njihov sadržaj je pomalo… politički nekorektan jer ne prodaju mantru kako je Vijetkong bio sedma sila pakla. Stvarno su rijetki, ali ih ima. Jedan od njih je Firebase Gloria, o kojemu sam već napisao par riječi. Naravno, nema ga na nijednoj važnijoj listi, a drugi je ovaj naslov. Htio sam ih još davnih dana spojiti zajedno, napraviti kao poveznicu, no nekako nisam imao vremena, pisao sam o drugim stvarima i sad, kad sam se malo predozirao novim stvarima, sjetih se da bih baš i mogao vratiti se na zamišljeno. Ne zato što su to dva jedina filma u kojima se može pronaći neka objektivnost jer nisu, valjda, već zato što samo za njih znam. Hej, svi bi trebali biti svjesni svojih ograničenja, ukljućujući i mene. Zašto sad pišem o ovom filmu? Iskreno, zasitio sam se malo novije produkcije, pa sam prebirao po kartoteci što bi moglo biti zanimljivo. To sad ”zanimljivo” je subjektivan dojam, ali barem mogu zapisati par redaka i opravdati reputaciju bloga (i da ne budem medijska kučka koja piše samo o novijim filmovima9. Dakle, Vijetnam… o čemu je riječ.

Film je nastao po pisanoj riječi nepoznatog vojnika, ali ne američkog već suprotne strane. Znate, čekamo te mrski neprijatelju šema, i u njemu je riječ o povezanosti američkog vojnika i vojnika Vietkonga, jedan dođe u priliku da ubije prvog, pa se strane izmjene, i neprijatelji se počnu gledati drugačijim očima. Također, kroz sve to se vidi neki realni prikaz vojne američke mašinerije, njihove odluke, ali i suprotna strana te dolazi do popriličnog demistificiranja kako su jedni bili časni do neba (jer nisu) a drugi zli do kosti (jer nisu), s tim da je centralna priča o dva suprotstavljena vojnika koji su, igrom slučaja, postali povezani. Odmah ću upozoriti kako ovo nije naslov namjenjen širokoj publici jer u njemu nema nešto jako atraktivnih stvari; nema velikih glumačkih zvijezda, nema previše pirotehnike (iako ima nešto akcije, da zadovolji potrebe ratnog filma – ista je odrađena poprilično dobro) a nema ni propovjedanja svima koji vole slušati propovjedi o silama zla protiv kojih su se Amerikanci borili. Iako je priča temeljena na stvarnim zapisima (ustvari, tako ide reklama, nije sigurno koliko u tome ima prave istine) vidi se sve, više od onog jednostranog pogleda na cijelu priču. Ako vam se svidio Tje Letters from Iwo Jime od Eastwooda, onda bi vam ovo tematski moglo biti zanimljivo jer dijele neke sličnosti (i da ne govorim kako filmova koji pričaju suprotnu stranu ima malo na kapaljku) što Triangle čini rtnim filmom, ali zanimljivim ratnim filmom koji ima određenu širinu, čak i dubinu i gdje je spretno zaobiđena površna senazacionalnost (u nedostatku boljeg opisa) ili, što bi bilo još gore, jeftina propaganda koja je u tim godinama bila itekako prisutna, tj. antiratna propaganda koju je promovirao upravo Oliver Stone.

Priču nose dva poznata lica. Beau Bridges (lika znate svakako) koji nikad nije postigao slavu brata Jeffa, ali koji je fer igrač na holivudskom nebu zbog svoje sposobnosti da odigra zanimljiv lik. Mislim, ja tipa volim gledati, ima puno opušteniji nastup nego brat mu, a ovdje mu je sve sjelo dobro kao budali šamar jer njegov je vojnik pomalo jednostavan tip, prostodušan i neopterećen tipičnim traumama kakve se obično pripisuju ama baš svakom vojniku koji je kročio u Vijetnam. Drugo poznato lice je ono od Haing S. Ngora, glumca koji je za svoju debitansku ulogu u The Killing Fields pokupio Oscara, a kroz kojega vidimo vijetnamsku stranu priče, onu zapovjednu. Njih dva, iako poznati, nisu toliko poznati da bi zasjenili cijeli film, ali pružaju malo glumačkog kredibiliteta potrebnog da se cijela stvar ne bi baš odmah otpisala kao amaterska. Tehnički… pa, tehnički je na razini, Vijetnam djeluje kao da je riječ o Vijetnamu (iako to nije Vijetnam u filmu) i pokriva dovoljno toga da ga se ne može nazvati ograničenim ili skučenim (čitaj – vidljivo snimljenim u studiju) pa mu je i to jedan od pluseva, ali muči muku pomalo s tempom jer malo veća brzina ne bi naškodila, malo više dinamike među likovima, tj. Usprkos tome, ovo je film poštenih namjera i poštene isporuke, no nije baš nešto posebno pamtljiv s druge strane, pa ne iznenađuje da se ne nalazi na nekim važnijim listama naslova koji govore o tom ratu, ali malo je i namjerno marginaliziran jer je ne slijedi liniju vodilju kako se o istom tom ratu moraju snimati drugačije stvari, čitaj šablonizirane. Ako ga negdje uspijete dobaviti, što je pak priča za sebe (ja ga imam na VHS-u) potrošeno vrijeme neće biti bačeno, što je pak dobra stvar kod ovakvih naslova. Sve ostalo ovisi o vašim ukusima.

08648dea-894a-44ab-ab89-2496ff33c621 2041749,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2041751,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2041752,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

2041750,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2041753,sXy+Cp1KtcFE+FM2+lEjuyDEH6DD_oyCWtvBRGXUMlh4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== tit1 tit2 tit3

 


12298 gfZDSGUhtyEcGpfkgIDyPtKJKZ1 uXAQ4WWmSz89WSusYFzXi7yQ6S3

IMDb

Trailer

 

Samovoljni pojedinci koji riješavaju stvari na svoj posebni način oduvijek su zanimljivi likovi za filmaše. Mogao bih sada baciti i jednu psihoanalizu takvog pristupa karakterizaciji (iako je književni svijet više moja domena nego filmski) ali uglavnom bi se svodilo na nekoliko stvari. A) Takvi junaci pružaju puno prostora za igranje. Možete ih napraviti svakojakim i scenarij bi time (a odmah i film usputno) ili profitirao ili ne, lik bi vam bio zanimljiv zato što je takav ili bi vas jednostavno smarao svojom macho alpha pojavom. Zato je serija Justified postigla zavidan uspjeh. Rylan Givens čovjek je koji prvo puca, pa tek onda postavlja pitanja i to samo ako ostane netko da mu se pitanje može postaviti. B) Želite na papir (a time odmah i u film) staviti sve svoje maštarije kako ste pravi opaki bad ass lik s kojim se nitko ne želi i ne može zajebavati. Ovo je nezahvalan pristup, istini za volju rečeno, jer opaki jebači koji mogu apsolutno sve, od ubijanja negativaca, hakiranja najmodernije satelitsko-komunikakcijskog sustava i ševe svega što nosi suknju nisu zanimljivi (to ionako može raditi samo James Bond jer on zna kako se to radi) pa roman (a ujedno i film) djeluju kao fantazija nastala u umu zaigranog petogodišnjaka. I C) želite na kreativan način odati počast nekim bivšim i dobrim starim vremenima kad se žandari nisu zamarali s čitanjem Miranda prava osumnjičenicima već su ih jednostavno mlatili dokovi ne bi priznali. Kako rekoh, dobra stara vremena, bilo je puno manje silovatelja i pedofila koji su šetali uokolo, no nostalgiju na stranu (i neka moja radiklana razmišljanja) vraćamo se filmskom svijetu. Kako sam u zadnje vrijeme bio podosta u svijetu poznatog, dobrog i kultnog, da se malo vratim natrag na osnove bloga; nešto zanimljivo, ako ne već i potpuno nepoznato. Ovo je film za nedjeljno poslijepodne, može proći i za neko neobavezno filmsko veče, tj. ako preferirate B filmove koji se uspiju izdignuti stepenicu-dvije iznad svog statusa. Ovome je to uspjelo, ali ne zato što je baš toliko dobar (jer nije) već zato što u njemu ima par poznatih glumačkih faca koji čak znaju i glumiti, te ponešto onog entuzijazma tipičnog za ovakve uratke jer možete nabaciti cice, guze, auto-potjere, lik s uzijem i tako to, i još se izvući s tim. A, tko zna, možda vas čak podsjeti i na neke druge, podjedanko blesave, ali zabavne naslove.

Dakle, Teksas. Dom hrabrih i zajebanih, kako se predstavljaju, a Savezni šerif Cole je sve ono što moderni teksaški rangeri ne žele u svojim redovima; rasist, šovinist, apsolutni bad ass lik starog kova koji radije voli ubiti sumnjivca nego se zajebavati s papirologijom. Prilikom rješavanja talačke krize u crkvi punoj ljudi (to je, naravno, prvo mjesto gdje će okorijeli kriminalci doći) dolazi do rasula, sveopćeg. Mweci lete, ljudi pogibaju, a negativci uspiju pobjeći. Doznavši kako su isti zbrisali na lijepu sunčanu Floridu, Cole će krenuti za njima jer on je jednostavno tip koji stvari mora završiti po svom ili nikako. Kada takav dođe u lijepi sunčani Miami kako bi sredio teškog dilera drogom, pa otprilike znate kako će sve to završiti. Vrata će se rušiti, meci će letjeti, glave će se razbijati; sve kao iz priručnika kako napraviti pošteni B film. Sve bi to puno, puno lošije da našeg vrlog junaka ne igra Scott Glenn, stvarno poznata glumačka faca koja i od lošeg filma može napraviti nešto probavljivo. No, Posljednji Šerif (i to vam pišem čitajući prijevod s VHS-a kojeg još uvijek imam) bućkuriš je svega i vrijeme uz njega prolazi poprilično bezbolno. Naravno, ako ste kalibrirani na ponšto drugačije, film kao umjetnost, možda, onda vam moram reći da čitate stvarno pogrešan tekst. Ovo je više… ekvivalent hot-dogu, pogledate, zabavan je dok traje, ali već ga idući dan zaboravljate.

No, to ne znači da je film isprazan i sveden na gomilu klišeja (ustvari jest, ali kod mene je čaša uvijek polupuna) već je i poprilično zabavan. Ne zabavan u smislu da ćete se kidati od smijeha, ali bit će vam zanimljivo vidjeti koliko je toga ugurano u sve to, a i kolika je razina arhaičnosti samog glavnog lika, steknete dojam da su pokupili svaki božji klišej koji postoji i stavili ga u njegova usta. No, začudo, Cole nije odbojan lik već zabavan, ona vrsta koja se gledatelju uvuče pod kožu i samo čekati da vidite što će sljedeće izvaliti i koliko će politički nekorektan ispasti. S druge strane, William Forsythe, poznati zlica gomile filmova, je jednostavno stvarno već viđena gomila klišeja; diler, opasan, pretjeran u svakom božijem smislu i, kao trešnja na vrhu, ima jak lažan španjolski (možda meksički) naglasak ako i priliči pravom el hefeu. Akcija je poprilično fer napravljena, što je još edan zadovoljavajući aspekt cijele priče, ali da ima neke spektakularnosti (tipa da nešto leti u zrak i prkosi zakonima gravitacije) nema. Cijela dopadljivost ovog filmića leži u njegovim glumcima, koji su nešto kao the best of the best B produkcije, verbalnom pretjerivanju u svakom mogućem smislu, provokacijama (što se nadovezuje na verbalno pretjrivanje) dok cijela radnja može proći tek toliko da film drži na okupu, te nekoliko korektno režiranih fajtova i ponešto zdrave fizičke akcije. O, da, može vas podsjetiti i na Eastwoodov Coogan’s Bluff zbog jako slične premise o čovjeku izvan svog područja u puno većem i modernijem okružju. Lagao bih kao pas kad bih rekao da bi izgubili jako puno kad ga ne bi pogledali (ne znam može li se uopće negdje i skinuti) jer ne gubite ništa, a čak ni ne dobivate, osim što možete lagano ubiti sat i pol vremena. Ja volim gledati Scott Glenna i kako čita telefosnki imenik, ali to sam ja. Vi izaberite sami.

1784599,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1784600,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== sluga-zakona-scene sluga-zakona-scene1

1784601,yclV0JryrnrrvfDuNO_NYRiSMlcozjyT5wpxP95fyX7LUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1784602,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ==

 

Mad Max: The Road Warrior (1981)

Posted: 23 svibnja, 2015 in Akcija, Mel Gibson

the-road-warrior-1981-advance road-warrior-mad-max-2-australian-daybill-country-of-origin-fantasy-action-science-fiction-original-movie-poster the-road-warrior-dvd-cover-09 65efb070fa3c0b3697325540409b5ed9 No051-My-Mad-Max-2-minimal-movie-poster-720X850PX

IMDb

Trailer

 

Posljednjih dana svijet je ponovo uronio u divlji svijet Mad Maxa, objeručno prihvaćajući potpuni makeover starog junaka u novo ruho. Pišu se pohvale, javno se odobrava napravljeni posao, čak ni djelomično usporenija zarada na blagajnama ne škodi u širenju dobrog glasa. Neću vas zavaravati, jedan sam od onih koji su odmah po puštanju filma u kina otišli ga pogledati i jako sam zadovoljan onim što sam vidio, bila je to dobro uložena lova za stotinjak minuta divlje vožnje koja je, mjestimično, pozivala i nostalgiju u pratnju. No, još uvijek se nisam odlučio na to da sjednem i napišem nešto o tom filmu, još uvijek nabacujem dojmove, a ujedno i ideje i, ako ikad, sjednem nešto napisati, vjerujem da će to biti već nakon što film dođe do lokalnih on-line trgovina i već svi pomalo zaborave kakav je hye izazvao. No, jesam li baš u cijelosti zadovoljna mušterija koja je konzumirala novu dozu postapokaliptične kreativnost još uvijek vitalnog George Millera, koji lagano broji sedamdeset ljeta na ovom svijetu? I jesam, i nisam. Postoji jedan osnovni problem zbog kojega sam uopće sjeo ispred tipkovnice da složim ovaj tekst i taj problem je da, koliko god stari George bio odvažan kao redatelj, kreativan i maštovit, ipak se osjeti da je išao ponešto sigurnijom cestom od one kojom voze njegovi junaci. Trideset godina ranije, Mad Max: Beyond Thunderdome, nije baš oduševio publiku, kao ni kritiku, zbog svog drugačijeg, pomalo usporenijeg pristupa, da ne kažem bizanijeg. Cijeli serijal do tada je stekao opasno dobru reputaciju kroz dva filma čija je glavna odlika bila nevjerojatno dobro izvedene akcijske scene, automobilske potjere i razno razni spktakularni sudari kojima su pomicali kazaljku adrenolinomjerača do kraja. Beyond Thunderdome to nije imao. Imao je akcije, naravno, ali ne u onom obliku i onoj količini kakvu su ljudi čekivali dobiti od čovjeka koji je stajao iza prijašnja dva nastavka. Stari George, priznao je sam, nije bio baš za rad na tadašnjem trećem dijelu serijala, ali ga je napravio, tj. radio je samo akciju u njemu, ali usprkos tome, rekao je i da ima osjećaj kako još uvijek nije posve završio s tim junakom. Kada je dobio priliku da ponovo ožvi Maxa, napraio je to po provjerenom postupku; ako radi, ne popravljaj. Fury Road tako ima miris i okus pojačane, nabrijanije i glasnije verzije Cestovnog Ratnika, dijela koji ide u onu skupinu filmova, tj. nastavaka, oko kojih se lome koplja jesu li dobri kao original, ili čak i bolji. Pretpostavljam da George, nakon trideset godina pauziranja, nije želio ponoviti mlak odjek trećeg dijela, pa je uzeo sve one pozitivne kritike koje je dobio za drugi dio, sve pohvale za akcijske dijelove, i složio to na jednu hrpu i tako počeo smišljati novi film. To uopće nije smetalo da Fury Road bude samodostatan film, jedan od rijetkih blockbustera koji imaju cojones biti svoji, ali da se mjestimično pojavi osjećaj deja vu-a, pojavi se. Danas je popularno naglašavati kako je The Road Warrior najbolji dio stare trilogije i s time se uglavnom slažem, ali postoji i jako dobar razlog zašto je to tako. Ima pozadinu, prvog Mad Maxa, koji služi gotovo kao uvodno poglavlje u razradu kultnog lika, ali je također napravljen tako da za stol donese hrpu novih stvari potrebnih da bi se dobila svježina i izbjegla reciklaža koncepta koji se pokazao uspješnim.

Dvojka nas pak upoznaje sa svijetom gdje su sva moguća pravila otišla dovraga. Svaki čovjek je za sebe, jedina valuta koja vrijedi je benzin (nafta) i pravilo je da pojedeš ili ćeš biti pojeden. U tom bezakonju Max, bivši policajac, bivši obiteljski čovjek i bivši idealist, nailazi na moguću priliku da si poboljša transportne uvjete. Izdvojena zajednica ima ono što svi žele; funkcionalnu rafineriju i lijepu zalihu benzina. Jedini problem je gomila odmetnika, manijaka i ostalih bizarnih likovi koji je okružuju i žele sve to. Max, kojeg za probleme zajednice zaboli neka stvar, protiv svoje volje će im pomoći, a onda nastaviti svojim putem. Nakon što taj put bude kratak, neće mu preostati ništa drugo nego pridružiti se ostalim članovima zajednice u samoubilačkom pokušaju da se izvuku iz okruženja. Njegove vještine kao vozača u tom će bijegu biti neprocjenjive, ali pitanje je hoće li i to biti dovoljno za uspješan bijeg. Zamijetio sam pomalo zanimljivo stvar. Uvijek kad god netko piše o ovom filmu hvali sve živo, počevši od akcije, preko Mela Gibsona, pa do priče. Načelno se slažem sa svime. Mel uistinu jest ovdje noseći stup cijele priče, ali nikako nije jedini. Također, vrijedi napomenuti kako je to njegova priznata uloga te je nakon nje dodatno i učvrstio svoj zvijezdani status, pa ljudi više gledaju na nju kao na njega samog nego zbog same uloge jer ona je već poznati derivat šutljivog stranca koji pomaže nejakoj zajednici u nevolji. Plus je što ta zajednica i nije baš toliko kilava, ali i jest, što sve to čini dobro poznatim materijalom već viđenim u dobrim starim vesternima. Priča je ogoljena od svega nepotrebnog i stari George se ovdje nije zamarao provlačenjem kritika društva i sustava već je sve sveo na golu vizualnu osnovu. Jer, priča je tu da pokreće stvari, drži radnju dok se ne počnu turirati motori i nabijati gas do daske u čak nekoliko odvojenih scena potjera. Na kraju, već kad sam kod vestern ikonografije,  ovdje se osjeti i izrazit utjecaj priče o Alamu; posljednje uporište, habri i časni pojedinci okruženi mnogobrojnijom ”vojskom” koja je spremna na razna divljaštva, što je motiv koji je, vrijedi priznati, poprilično dobro uklopljen u posapokaliptično okružje.

Iako je film očito nastao pod dosta različitih utjecaja, ono što ga čini dobrim nastavkom jeste to što slijedi i vlastita pravila postavljena u prvom dijelu. Mad Max iz 1979 djeluje gotovo kao uvertira u drugi dio (iako onda nikome živom nije bilo na pameti da će raditi nastavak) te se spretno koristi ostavština prethodnika kao nadogradnja naslijednika. Tako je Max ovdje pomalo izvan fokusa, nikako nije glavni lik jer bi bilo monotono popnavljati ono što je već viđeno u prvom dijelu, ali njegov karakter je poznat i zna se zašto je takav kakav jest. No, još bolja stvar je što star George nije išao na junačku šablunu već je svog junaka pretvorio u antijunaka. Max ne želi biti dio pravedničke borbe, dapače, želi otići što je prije moguće, čime razvoj lika dolazi na neke zanimljive putove. Ergela negativaca koji dolaze u svim nijansma sive ovdje popunjava prostor stvarajući zanimljivu prijetnju, ali ujedno je dobro dočaran nastavak propadanja civilizacije kakvu smo poznavali. I dok su u prvom dijelu pravila još uvijek koliko-toliko vrijedila, ovdje ih doslovce nema, golo nasilje i preživljavanje su glavne značajke novog doba, dok je moral, čast i borba za pravednost tek odlika nekih. Motiv ulaženja u borbu koja nema izgleda da bude sretno završena nadovezuje se na mitologiju o Alamu (samo što je ovdje ta verzija priče u pokretu – kamionu-cisterni) ali služi i kao impresivno vizualno pomagalo oko dinamičnosti filma i dodatna točka na i u vezi izgradnje karaktera našeg junaka. Ponovo iza upravljača, Max je pronašao svoj cilj, ma koliko on uzaludan i osuđen na propast bio. Govoriti o svemu, a ne spomenuti samo akciju u filmu bio bi propust jer ona kao takva danas izgleda pomalo arhaično, vide se i pomalo kruti kadrovi snimanja, no u svemu tome je prisutan onaj poznati entuzijazam koji smo upoznali u prvom dijelu zbog čega stvari izgledaju više nego dobro jer se osjeti i da se išlo na uzbuđenje, akciju i dinamiku, ali i pomicanje fizičkih granica (bilo je i ozbiljnih ozlijeda na snimanju), što je zanimljiv autorski potpis kojeg se George Miller nije odrekao ni u posljednjem nastavku sage, Fury Road. Malo je reći da je u realizaciji te nasilne i puni-gas vizije pomogao i više nego troduplo veći budžet od prethodnika, pa se Millera može okrakterizirati i kao redatelja koji zna iskoristiti sredstva bez da mu ista zatupe oštricu. Na kraju balede, zašto The Road Warrior funkcionira kao nastavak i zašto ga publika i danas voli jednako kao i prije više od trideset godine? Netko će vam reći da je nostalgija u pitanju. Jednim manjim dijelom to je možda i istina, danas, ali i to nešto govori o samom uratku. Film je na stol donio nove likove, novo okružje, novu priču, ali je ujedno zadržao prepoznatljivu atmosferu iz prethodnika, vratio je junaka kojeg je publika već prihvatila i nadogradio ne toliko njegovu priču koliko njegov stav u jednoj potpuno drugačijoj situaciji od one iz prethodnog filma, što ga čini potpuno novim filmom, ali ima dobar omjer poznatih stvari zbog kojih se da se osjećamo ugodno i zadovoljno nakon gledanja. Hoće li Fury Road, koji svoju privlačnost temelji na premisi ovog filma, uspjeti dostići kultni status koji ima ovaj nastavak? Vrijeme će pokazati.

Mad Max 2 The Road Warrior 3 Mad-Max-2-The-Road-Warrior mad-max-2-truck-crash Mel-Gibson-en-Mad-Max

Mad Max 2 The Road Warrior 2 Mad-Max-2-The-Road-Warrior mad-max-2-truck-crash Mel-Gibson-en-Mad-Max

a0880569c553cf861dbb4712273be5ba Mad Max 2 The Road Warrior 2 Mad-Max-2-The-Road-Warrior image

 

 

 

Mad Max (1979)

Posted: 12 svibnja, 2015 in Akcija, Mel Gibson, Osveta, Science Fiction

mad_max_01 mad-max-affiche 1_zoom mad-max-blu-ray-cover-05

IMDb

Trailer

 

Osobno ne pamtim 1979 godinu, teško da mogu jer sam tada rođen, ali, ako čujem, bila je zanim-ljiva. John Wayne odjahao je u svoj posljednji zalazak sunca. Veleposlanstvo u Teheranu postalo je mjesto poznate talačke krize. Svemirska letjelica Voyager 1 poslala je prve slike Jupiterovih prstena. Death Wish od Charliea Bronsona postao je kultni klasik, Rolling Thunder postao je kultni, ali ne i klasik, a jedan opskurni film iz žanrovski slične osvetničke domene stavio je jedan cijeli daleki kontinent na filmsku kartu. Nije loše kad se sve zbroji, zar ne? Doduše, Australija nije bila tako nepoznata filmskom svijetu, imali su oni filmova za koje su ljudi čuli, neki čak i gledali, ali tek je Pobješnjeli Max napravio onaj zanimljivi oblak prašine i najavio da bi tamošnji filmaši, često ograničeni financijskim uvjetima (ali ne, kako stvari stoje, i kreativnošću) i mogli pokazati zanimljive stvari. No, odmah i jedna ispravka pogrešnog navoda; Mad Max nije film osvete, ne u cijelosti, nazvati ga takvim bilo bi namjerno pojednostavljivanje njegova sadržaja. Postapokalipsa (sitni tragovi, doduše, ali tu su) distopija, vestern ikonografija, film ceste i film osvete, društvena kritika i pokoji moralni komentar, trebalo je sve to organizirati u smislenu cjelinu. Čisto sumnjam da je i sam George Miller pretpostavljao kako će njegov niskobudžetni uradak (koštao je tričavih 350 tisuća australskih dolara) dostići takav kultni status, ali i imati dugačak produktivni život u kojem će dobiti čak tri dodatna nastavka, od kojih posljednji stiže na velike ekrane ovih dana, trideset šest godina nakon originala. To je pak priča za neka druga, buduća vremena.

Smješten u ne tako dalekoj budućnosti (kvragu, može se odigravati i danas) Mad Max priča storiju o mladom i još uvijek idealističnom policajcu Maxu Rockatanskyju, čovjeku koji život zara-đuje loveći najgore od najgorih. U samom uvodu, u spektakularnoj potjeri, jedan takav završi kao baklja ivanjska, spaljen i razbijen, čime bi priča, u teoriji, trebala završiti. No, Nightrider, naš neslavno skončani negativac, ima gomilu prijatelja, nomadsku bandu motorista koji, kako se od njih i očekuje, žele osvetu za smrt jednog od svojih. I jednostavno ih nije briga tko će im se naći na putu jer svatko je dobro došao da nastrada od njihove ruke, uključujući i nevine civile kao što je Maxova obitelj. Gurnut u provaliju očaja, naš junak uzima nabrijani automobil, solidnu zalihu patrona za skraćenu sačmaricu i kreće u posljednju vožnju da napravi ono što zakonu nije pošlo za rukom; da kazni sve one koji su sudjelovali u napadu na njegovu obitelj. Zanimljiva je stvar kod predstavljanja ovog filma. Nakon što je počeo postizati zavidne rezultate u rodnoj Australiji, Mad Max našao je distributera koji će ga prikazivati po Americi, najjačem tržištu. Kako je dolazio iz zemlje poznate jedino po klokanima, bez ijedne stvarne filmske zvijezde i priče koja je bila, realno gledajući, derivat svega pomalo, Max je predstavljan kao čistokrvni akcijski film sastavljen od uzastopnih akcijskih scena. Da stvar bude gora, svi su glumci bili sinkronizirani američkim glasovima jer je publika, navodno, imala teških problema s razumijevanjem australskog naglasaka. Ti početni nesporazumi doveli su do toga da se i dan danas na Pobješnjelog Maxa gleda samo kao na još jedan akcijski film u nizu istih (to se s godinama iskorijenilo u većoj mjeri, ali ne u potpunosti) čija je jedina prednost odlično režirane akcijske scene. Što je dobronamjerna reklama, ali pogrešna.

Malo dublji pogled otkriva da film ima jednostavnu, ali efektnu poruku kako nasilje rađa nasilje, Miller je kroz to provukao i društvenu kritiku samog pravosudnog sustava kao neučinkovitog i često zloupotrebljavanog od strane onih koji bi trebali odgovarati pred njim i provoditi, a sve to zaokružuje poantom da sama ideja o samostalnom provođenju pravde nije tako loša, iako to znači postati kao i oni kojima se ideš osvetiti. Miller također otkriva da nije toliki cinik jer Max kao lik još uvijek zdušno vjeruje u sustav, pomalo naivno, te da posao ne znači nužno i način života. Zato je dobar kontrast akciji i nasilju njegova veza s obitelji; ženom i djetetom. Samo nasilje, grafičko i brutalno, kompenzira se s gotovo poetskim scenama prirode i mirnog okružja, zbog čega efekt na gledatelja kad se dogodi nasilje nad Maxovom obitelji ima puno jači utjecaj nego da su u cijelosti izostavljeni iz priče. Sve to ne zrači nekakvom posebnom originalnošću, a Miller ni ne skriva da je imao nekoliko uzora po kojima je kreirao svog junaka i svijet u kojem se kreće. Max je tako ekvivalent usamljenom jahaču i tajanstvenom strancu (kroz cijelu uvodnu potjeru ni ne vidimo njegovo lice, tek okvire sunčanih naočala) a motoristi rulji odmetnika koji teroriziraju nejako meksičko selo. Zanimljiv i daljnji razvoj događaja. Film koji je vestern i strip ikonografiju (Max malo baca i na Punishera) iskoristio za stvaranje svog svijeta kasnije je postao naveliko kopirani model za filmove slične tematike. Takav uspjeh pokriva i činjenicu da Mad Max nije tehnički savršen film i da ima određenih problema s tempom u razvijanju radnje (završni čin osvete nad motoristima ostavlja dojam zbrzanosti) te da je razvoj likova, izuzev glavnog, sveden na obično stereotipno skiciranje. Nesavršen, svakako, ali i jako dobar primjer filma u kojemu entuzijazam i kreativnost mogu pomoći oko stvari koje se inače rješavaju velikim produkcijskim budžetom. Vidjet ćemo koliko će upravo suprotna situacija pomoći Milleru oko posljednjeg nastavka franšize pošto je za Mad Max: Fury Road imao čak sto milijuna dolara na raspolaganju za ostvarivanje zamišljene vizije. Dok se ne uvjerimo da mu je kreativnost ostala na istoj razini, uvijek se vrijedi podsjetiti kako je cijela priča krenula ponovnim gledanjem originala. Malo radi osvježavanja sjećanja, a malo više radi čistog filmskog užitka.

a mad_max_3_gibson mad-max-1 mad-max-1979 Mad-Max-1979_03 max4 a mad_max_3_gibson

 

 

 

Blackhat (2015)

Posted: 23 travnja, 2015 in Akcija, Thriler

blackhat

IMDb

Trailer

 

Pa, i velikani rade pogreške u koracima. Ništa čudno. Nakon godina provedenih u filmskom poslu, svakako ćete promašiti metu po koji put. Doduše, nitko ne očekuje da promašite i cijelo strelište, ali i to se zna dogoditi. Michael Mann redatelj je kakvog bi svaka kinematografija poželjela u svojim redovima; čovjek zna kako složiti priču, čovjek zna napraviti likove, stvoriti im osobnost i zna ih postaviti u okružje koje, čini se, poznaje bolje nego vlastiti džep. Vole ga i publika i kritika. No, čak i on zna promašiti metu. Dogodilo mu se to u 80-ima, kad je radio nadnaravni horor The Keep. To je zbrka od filma. Neki ga uvažavaju, ali tamo se nema što uvažavati, film je potpuni promašaj. Znakovito je da se Mann nakon toga nikad više nije vratio tom žanru, čak mu ni primirisao blizu. Pa, bilo je nekih omaški u Miami Vice. To je cool film kad se sve zboji, ali kad se bolje razmisli, nešto je nedostajalo u samoj priči. Public Enemies su bili… ni na nebu ni na zemlji. Film kao takav funkcionira, ali, opet, ne funkcionira. Slaba režija, nezanimljivi likovi, cijeli paket nezainteresiranosti. Blackhat kao da nastavlja silaznu putanju Mannova stvaralaštva, što nikad nije dobra vijest. A stvari su na papiru izgledale jako dobro; grupa negativaca (ili jedan negativac) grupa pozitivaca (ili jedan pozitivac) internacionalna radnja koja skače s lokacije na lokaciju preko pola kugle zemaljske, moderni kriminalni (teroristički) svijet… stvari su izgledale stvarno dobro. Prva stvar koja će se povezivati s Blackhat filmom jeste da da je otvorio sezonu jezivih box office flopova, na utrošenih 70 milijuna dolara film jedva da je vratio komadić toga. Mogao bih vam jednostavno skratiti vrijeme čitanja i reći jednu stvar – sve što mislite da znate o ovom filmu pogrešno je – ali ako imalo pratite stanje Mannove karijere onda ste možda i sami svjesni što ne valja.

Početak nas uvodi u jednstavno grozan teroristički cyber napad; netko je dignuo nuklearnu centralu u Kini. Kineski operativci brzo skuže da imaju posla s nekim tko je jako spretan s tipkovnicom te da smo, bubnjeve molim, ušli u doba kad više nije potrebno biti fizički prisutan na mjestu kako bi nešto napravili. Drugi napad sličan je prvom, samo što je meta burza ili koji već vrag, gdje naš negativac uspije izvući gomilu love i nestati u…pa, rekao bih zraku, ali ni ne vidimo ga uopće. Sad su svi na nogama, Kinezi, Amerikanci, i svi znaju jednu stvar; da bi uhvaili takvog negativca na njega treba poslati drugog, sličnog njemu. Tu na scenu stupa Thor osobno (Hemsworth) i započinje lov na čovjeka preko pola kugle zemaljske, a lov uključuje sve i svašta; jurnjavu, pucnjavu i nekoliko opasnih tipkovnica. Ne spava ni negativac (ili negativci) te ne treba dugo da i on počne napadati našeg pozitivca (ili pozitivce).

Problemi su u sljedećem; likovi. Hemsworth je lijep dečko, nabildan dečko, okretan dečko, sposoban dečko, on se zna opasno dobro služiti tikovnicom, zna borbu prsa u prsa, a ako se dokopa pištolja, skida krilo muhi u letu sa sto metara. N-da, to bi otprilike bilo to. I, da, odličan je u krevetu, zamalo zaboravih. Kad imate takvog lika u centru priče nije ni čudo što stvari jako brzo postanu dosadne, on čak i Chuck Norrisa pošalje po kavu i da mu vrati ostatak novaca, toliko je dobar. Stvarni hakeri (ili kompjuterski šmokljani) s ovim likom imaju veze koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca. Doduše, oni sebe možda tako vide, ali tako ne izgledaju. Lik kao da je MIT student, SWAT operativac i Mirko Miočić u jednom, s izgledom dečka s manekenskih pisti. Pretpostavit ću da su autori išli na dvije stvari, jedna od njih bi bila velika baza Hemsworhovih obožavatelja(ica) pa je plan bio da oni masovno krenu put kina vidjeti ga u stvarno bad ass ulozi (to je čak i istina, ne zajebavam vas – ima na netu neka iskrena spika jednog od producenata koji se otvoreno pita gdje su bili ti obožavatelji kad je film tonuo na box officeu kao Titanic) a druga stvar je da su htjeli sve kompjuterski potkovane ljude učiniti ono, stvarno cool tipovima, koji jednom rukom tipkaju, drugom pucaju i usput bare zgodnog komada dok voze auto u brzoj potjeri. Ha, lijepo pokušaj, ali ljudi to ne puše, što se pokazalo tragično točnim. S druge strane, glavni negativac točno je ono što bi ljudi očekivali vidjeti kad se priča o stereotipima kompjuterskih hakera, bucmast, zapušten, masne kose. Na stranu to što je Mann opasno promašio pri modeliranju svojih likova (sličnu stvar je napravio i kod prikaza Johna Dillingera, pucajući na popularnost Johnny Deppa, a ne stvarne fakte) čini se da je nekako usio promašiti i sve ostalo. Film je jednostavno dosadan. Kompjuterski napad, cyber zločini i ine stvari stvarno jesu novo bojište, ali on nam ga ne može predstaviti na zanimljiv način, a čim uđe u malu dublju srž problema (internet serveri, proxy adrese, IP) gledatelj počne zijevati jer ne kuži u čemu bi to glavni lik trebao biti dobar. Pa dolazi do pucnjave. Naravno, lupanje po tipkovnici nije tako zanimljivo kao povlačenje okidača (a to svi razumiju) tako da odjedanput imamo neki tim negativaca koji, bez prave potrebe, iskreno, ulijeće i puca po ljudima, diže sranja u zrak (i to kad glavni lik izađe iz auta, naravno) i odlazi neozlijeđeno. Glavni bad guy je doslovno nevidljiv, što taj tim ubojica čini bezvezarijom te samo kao običnom cimalicom za gledatelje. Nažalost, iako su akcijske scene nešto što Michael Mann radi sa stilom, ovdje su nezanimljive kao i ostatak filma, što cjelinu čini jednostavno zamornom i predugačkom jer film rasteže radnju skoro do u nedogled, a kad se sama završnica i otkrije, sve karte polože na stol i svi motivi budu otkriveni – više nikoga nije briga za ništa od toga. Jedino se čeka odjavna špica i svjetlo u kino-dvorani te žal za uludo bačenim novcima. Nadam se da će Mann uskoro napraviti neku dobru stvar jer ako nastavi ovim tempom, potrošit će sve kredite koje ima kod kritičara jer publika je već počela dizati ruke od njega. Želio bih reći da je to neopravdano, ali nije. Ovo je jednostavno promašen film, loše zamišljenih likova, smušene priče i nikako sjajne režije koju smo navikli dobivati od redatelja njegova kalibra.

2cc4f94b-218b-4d35-99fb-435858ef7409.jpeg 146 BLACKHAT Blackhat_11 Blackhat-2015-2 blackhat-movie-wallpaper-6 blackhat-trailer-0 still-of-chris-hemsworth-and-wei-tang-in-blackhat-(2015)-large-picture still-of-leehom-wang-and-wei-tang-in-blackhat-(2015) Tang Wei Latest movie HD Wallpaper 2015

 

 

Action Jackson (1988)

Posted: 30 ožujka, 2015 in Akcija

action-jackson-218630l ActionJackson-Cover-148993 action-jackson-movie-poster-1988-1020211233 AzeqcCu posteritaly

IMDb

Trailer

 

Kad govorimo o 80-ima onda postoje samo dva opisa; najgore desetljeće i najbolje desetljeće što se tiče nekih filmskih žanrova. Akcijski film se isklesao u prepoznatljivu formu tokom osamdesetih, stvorilo se ondje poprilična gomila kultnih filmova i, iako su neki od njih poprilično šlampavo napravljeni, još i danas imaju neki old school šarm zbog kojih ih gledamo s osmjehom na licu. Ima onih vrhunskih (Lethal Weapon i Die Hard) koji se mogu nositi s naslovima iz bilo kojih desetljeća (neke čak i pojedu za doručak i traže repete), a ima i onih koji su promašeni u cijelosti. Doduše, nisu tako zamišljeni, plan je bio da se napravi nešto u duhu vremena, zaradi dobra lova i napravi franšiza, ali stvari su negdje putem krenule u lošem smjeru. Inače mogu pogledati svašta, barem što se tiče akcije i SF filmova, nisam neka posebno probirljiva duša, i uvijek mogu pronaći barem jednu dobru stvar u gomili loših. Kad imam problema za pronaći dobru stvar u nekom filmu, onda su stvari ozbiljno zabrinjavajuće. Najgora stvar koja se može dogoditi akcijskom filmu jeste da ide podcjenjivati svoju publiku; ako je nešto funkcioniralo u početku, ne znači da će funkcionirati dovijeka, i time dolazimo do glavnog problema (jednog od mnogih) ”Dinamit” Jacksona (hell yes, tako je doslovno bio preveden još tamo u zlatnoj eri VHS-a) koji je, iskreno gledajući, upravo ona vrsta filma zbog koje su 80-te, i dobar komad akcijskog filma došao na jako loš glas.

Jericho Jackson (pravo muško ime) supersposobni je žandar, zvijezda footballa, pošten, odan, častan, kršan i vrlo vjerojatno ima najvećeg đoku u policijskoj postaji gdje radi. O njemu se pričaju legende, njegovim imenom se plaše zatvorenici, od njegove pojave djevama klecaju koljena. Zovu ga Action jer gdje on dođe, akcija slijedi. Taj vrli junak naći će se u središtu kompliciranog slučaja gdje neki poslovni tip (stup zajednice, dobrotvor, uzorni građanin) ubija poslovne konkurente i nadrkan je na Actiona jer mu je ovaj jednom davno isprebijao sina. Padaju oštre riječi, stvari lete u zrak, metci zuje oko glave; tako Action rješava slučaj. Jeste već prestali s čitanjem? Znam, to je kao da sam uzeo knjigu nazvanu ”Klišeji Naši Svakdašnji” i nasumce otvarao poglavlja, bacajući opise u sadržaj. Loša stvar je što nisam ništa dodavao, tako stvari u filmu doslovno stoje; sve čega se možete sjetiti, to ćete tu pronaći. Doduše, ne mogu mu to uzeti previše za zamjerku jer je snimljen u vrijeme kada su takve budalaštine prolazile (sjeća se netko Cobre?) ali nedostaje mu glavni sastojak da bude ono što su ostali naslovi; jednostavno nije simpatičan. Nije čak dobro ni snimljen, već kad sam kod toga i radnja mu je…eh, nezanimljiva. Action Jackson je, što reče moj kolega po peru Dragonrage, film koji je imao potencijala ispasti zgodna zajebancija, ali je negdje putem dobrano iskočio iz tračnica i došao jako blizu toga da bude negledljiva zbrka. Nije u cijelosti, možete vi ubiti sat i pol vremena s njim, ali nije baš ni daleko od toga.

Action Jackson djeluje kao neželjeno dijete Shafta i Lethal Weapona, s naglaskom na neželjeno. Za jedan akcijski film u njemu ima uočljivo skromno malo akcije (tek dvije eksplozije i nešto sitno puškaranja) i režirana je nekako čudno, šlampavo (posebice kad naš junak s nekom kopijom Ferarija uleti u bogataševu kuću i vozi ga po unutrašnjim hodnicima). Gluma… jebiga, to ne vrijedi ni spominjati, ali vrijedi onaj dio gdje stvari ponekad djeluju čisto kao parodija (šef urla na našeg junaka, po običaju) a priča je… oh, tu moram malo zastati jer ona zahtjeva posebno pojašnjenje. Nikad ne doznate što se točno želi reći, ispada da je proizvodnja automobila nešto kao meksički narko-kartel, imaju utjecaja svuda, tu je ubačen i odred nečujnih ubojica (ne zajebavam vas) kao i uobičajena galerija sporednih likova (narkomanka sleš kurva sleš svetica) i svi oni se doslovno sapliću jedni drugima o noge. Kao da je klinac od deset godina uzeo stvari koje zvuče cool i to nabacao na jednu hrpu. I, naravno, promocija. Ja osobno nisam nikad čuo za Vanitiy (navodno je bila neka pop-zvijezdica svog vremena) i vi u filmu dobijete cijele dvije njezine pjesme koje služe tome samo da ona pjeva i uvija tijelom (ali ti su pokreti nešto kao sirotinjski Michael Jackson), na što ne bih imao jednu riječ prigovora da nisu bezvezne kao i lokalna verzija turbo-folk pjesmuljaka. Carl Weathers, nažalost, ima fizionomiju superjunaka, bicepsi, tricepsi i tako to, ali nema šarma jer junaci koji su svemogući već su i onda počinjali štekati, pogotovo onda ako nema nimalo samoironije u tome. Sharon Stone, jedini bitan element za vašeg dragog recenzenta, ima premalu minutažu da bi bila previše zanimljiva, Vanity je promašaj na bilo kojoj razini, a Craig T. Nelson, inače pouzdana pojava, uglavnom šeta po scenama i pita se što bi trebao napraviti. Iza naslova stoji poznati producent Joel Silver i vrlo vjerojatno je mislio da će napraviti puzdani hit koristeći Weathersa zbog uloga u Predatoru i Rocky filmovima i, kao obično, nije pogriješio. Film je koštao tričavih 7 milijuna, a zaradio je oko 20, no, iako su postojala nadanja da će Jericho Jackson postati još jedna franšiza, ekipa je shvatila koliko je ovo loš proizvod te su ga ubrzo nakon izlaska i zaboravili. Možete ga pogledati, možda vas čak i zabavi na nekim dijelovima, ali uglavnom ga možete i preskočiti jer ne nudi apsolutno ništa novo, a stvari koje su u njemu, drugdje su napravljene bolje.

1730779,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1730780,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1730781,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1730782,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 1730783,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1730784,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1730785,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1730787,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1730788,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1730789,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1730790,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA==

 

 

 

 

 

Soldier (1998)

Posted: 1 ožujka, 2015 in Akcija, Kurt Russell, Science Fiction

soldier 1998 soldier-607654l

IMDb

Trailer

 

Nema dugo da sam kolegi po peru Dragonrageu bacio pitch za jedan tematski tekst u vezi redatelja B filmova. Ideja još uvijek postoji, ali je inspiracija jako nisko na granama kreativnosti, pa je sve u fazi pripremanja. Paul Anderson nije na toj listi. Doduše, trebao bih ga tamo staviti jer sam, slučajnom igrom slučajnosti, nedavno bacio pogled na njegova dva uratka koja su ga, do neke razumne mjere, i proslavila. Iako, ne znam koliko vas može proslaviti to što imate dva filma zaredom, oko 60 milijuna budžeta, i oba vam financijski propadnu. Za razliku od nekih jačih igrača, Anderson se pokazuje kao spretna riba, na jedan financijski fijasko snimi jedan Resident Evil i svi sretni, svi grijesi oprošteni. No, 60 milijuna danas je sića, novac za catering, nijedan iole ozbiljan filmaš koji puca na box office visine neće s time snimati film koji zahtjeva poznata glumačka imena, pirotehniku i specijalne efekte, no nekad je to bila poštena lova, dovoljna da napravite pošten film. Pošto sam, pravo slučajno, baš neki dan pisao o njegovom prethodnom uratku, Event Horizon, da nekako nastavim niz jer Vojnik je, ironično, isto tako poprilično poznata SF akcijada koju danas prati neki polukultni status dok je u vrijeme premijere bio potpuna propast, još gora od Event Horizona. Tu je i Kurt Russell. Hej, čovjek je skoro pa zaštitno lice žanra, jedno od mnogih, ako ćemo iskreno, jer svako malo mu uleti neki ovakav science fiction projekt (ne i u zadnje vrijeme, nažalost). Naravno, mogao bih ja vama sada reći kako je ovo loš film, kako je ovo banalan film, kako bi ovo trebali izbjegavati, bla-bla-bla, ali to neću napraviti jer, ukoliko to još niste shvatili, takvo razmišljanje ne živi na ovim stranicama. Neći reći ni da je ovo sjajan film jer nije, no za razliku od Horizonta, tu su stvari malo bolje posložene, čak i zanimljivo, samo treba prijeći preko brda klišeja da bi se došlo do njih. No, ionako nemam pametnijeg posla, pa mogu i pisati o tome, nije da će mi to netko zamjeriti, zar ne? Ili možda hoće. Ali nije da me baš briga.

Narednik Todd je vojnik starog kova; on je doslovno odgojen da služi, da bude stroj za ubijanje i da sluša zapovjedi, ništa više od toga, ništa manje. I svoj posao radi dobro, efikasno. No, sve stare stvari kad-tad moraju biti zamijenjene novim. Nova sorta vojnika brža je, jača i izdržljivija. Todd u izravnom sukobu jednostavno nema šanse, što znači da je vrijeme za mirovinu. Samo što mirovina u svijetu budućnosti znači da moraš biti mrtav kako bi je zaslužio. Sprovod s počastima? Yeah, right, dobivaš bacanje na prvi planet-smetlište i priča završena. Samo što Todd nije mrtav,a nije ni sam na planetu. Grupa preživjelih civila uzima ga pod svoje, pokušava uključiti u normalan život i to na jedno kratko vrijeme, čini se, uspjeva. No njegova vojnička narav plaši ljude, zbog čega dobiva progon. Ono što nisu znali (ili shvate prekasno) jeste da je život s njima već prebrikao Toddov pogled na život te da će zbog toga stati na njihovu stranu kad planet posjete njegovi stari suparnici s namjerom da počiste planet i poubijaju sve živo. Ne zato što su ti ljudi neprijateljski raspoloženi već zato što im se ne da zajebavati s papirologijom. Birokracija ponekad stvarno stvori volju da ubijete nekoga. Da pogodim, prva stvar koja vam pada na pmet je Shane. Ili bilo koji drugi vestern u kojem šutljivi, no ubojiti stranac staje na stranu slabije zajednice kad se ista pronađe u gadnoj opasnosti. Usporedba je točna, ovo jest Shane u svemiru, ali kad bi gledali na klišeje, ne bi uopće gledali filmove. Pošteno upozorenje; Snake Plissken u ovom filmu izgovori svega 104 riječi. ”Yes, sir” su dvije koje se najčešće upotrebljavaju. Ako ovo idete slučajno pogledati jer vam se sviđa milozvučni glas starog šarmera, pronašli ste stvarno najgori naslov za to. Njegovo lice, s druge strane, je u skoro svakom kadru, pa imate dobru komepnzaciju.

Odakle, kvragu, početi. Film nije scenaristička zbrka. Ima glavu, ima tijelo i ima rep. Dosta za početak. Ali je enciklopedija klišeja. Usamljeni šutljivi junak, zajednica ljudi koja ima miroljubive poglede na žvot, negativac koji je jednostavno loš i takve stvari. Progurajte to i doći ćete do nekih zanimljivih stvari. Film ima sitnice kao što je dehumanizacija ljudi, problemi pri ponovnom uključivanju u normalan život (nategnuto skiciranje problema PTSP-a) želji da se bude pripadnik životne zajednice sebi sličnih, nitko nije otok i sva slična mudrost. Također, opet nategnuta skica, može se uoćiti i razlika između ”starih” vojnika i ”novih” jer stari imaju nešto što se zove poštovanje časti i ne ubijanje civila (iako ih i oni ubijaju, iskreno rečeno) što se može prenijeti na stvarne veterane (WWII) i ove nove, koji su više ratovali s civilima nego vojskom (Vijetnam, prvi Zaljevski rat…). Sve te male stvari zakopane su ispod površine klišeja, pa vas nitko neće kriviti ako ih i propustite, nisam to ni ja skužio na prvo gledanje. Anderson, kako već rekoh prije, nije sretan redatelj, ali ovdje radi jednu pametnu stvar; ne prodaje muda pod bubrege. Ovo je akcijski film, SF akcijski film, pa se ne mora zajebavati s nekakvom napetošću već jednostavno naoružati Kurta i pustiti ga s lanca da ubija sve oko sebe. On to čini, Kurt se u tome jako dobro snalazi, ali sama akcija nije toliko impresivna kako zna biti. I to što puno previše baca na Ramba nije baš od neke utjehe, ali već smo naučili da ovako zajebani vojnički likovi rade zajebane vojničke stvari, pa to ili vam odgovara ili vam je dosadno do boli, nema neke sredine. Razina pirotehnike je pristojna, okružje podnošljivo, a efekti služe svrsi. Jebiga, ništa jako izraženo, ali ništa nije ni smeće napravljeno u stražnjem dvorištu, pošteni omjer svega. Film ima par zgodnih scenarističkih poteza u prikazu vojničkog treninga, to brutalno ispiranje mozga, ali nisam tempo uopće nije loš, nema razvlačenja, nema nekakvog nepotrebnog filozofiranja i sličnih stvari koje neki autori kao da moraju nabacti u film. Sve to čini već viđenu, ali dobro podmazanu cjelinu i film, jednostavno rečeno, nije dosadan. Osim Kurta tu su još Gary Busey i Jason Isaacs kao negativci (dobar izbor) oku ugodna Connie Nielsen i napumpani Jason Lee kao nekakav dodatni hanchman. Kako sam već rekao kod Event Horizona; ovo je sličan B film koji se progurao u A produkciju te, čak i ako bi bilo stvarno pogrešno nazvati ga originalnim, je barem bio donekle svjež u odnosu na današnje stanje u filmovima SF tematike. Jebiga, drugačija vremena, drugačiji prioriteti, djeluje kao da se čak malo i mislilo na publiku. Da joj se pruži sat i pol brze i neopterećujuće zabave. Taj dio je ispunjen. Sve ostalo…koga briga.

2146277,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2146279,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2146284,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2146288,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2146290,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2146292,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2146294,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2146301,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

2146275,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2146276,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2146280,CS0QmgXjvIFAY3KshFleqm5F+twr3GT37uiIN91BhPLLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2146283,nNAXiVIEjJ6cQinF_vUhr_8pbcYuPIvy6OggEqGUCnRGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2146293,sXy+Cp1KtcFE+FM2+lEjuyDEH6DD_oyCWtvBRGXUMlh4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 2146297,pHMv1gcHKLVl+xKKmvFD2nxfmQhXdQMZ8BFBk3Hj2Vx1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA==

 

Taken 3 (2014)

Posted: 19 veljače, 2015 in Akcija

29.12.2014_14_19_41_B1_Taken3_HR_FINAL_OK 351021 taken_three_ver3_xlg Taken-3 Taken-3-Movie-Poster temp5143

IMDb

Trailer

 

Kada je prije pet godina u kinima izašao Taken (2009) teško da je bilo tko od uključenih vjerovao da će isti dogurati do prijestolja jednog od najisplativijih akcijskih naslova uopće. Bila je to jednostavna priča o ocu koji traži otetu kćer po ulicama Pariza, skromno producirana (svega 25 milijuna dolara) i nabijena akcijom pomalo stripovskog karaktera. Čvrsti Nessonov nastup pomogao je oko cijele stvari, publici se svidjelo ponuđeno, kritici jednako tako, a Luc Besson, koji se specijalizirao za ovakve brzopotezne uratke, upisao je u radnu knjižicu još jedan međunarodni uspjeh. Tri godine kasnije Taken 2 (2012) napravio je još bolji financijski odjek kojemu nisu smetale ni loše kritike, ni priča koja je djelovala kao jednostavno kopiranje uspješne formule originala. No, Nesson, kojemu je novo ruho akcijskog junaka dobro stajalo, izjavio je da će to biti kraj priče, a ako eventualno dođe do novog dijela (pretpostavljam da je zarada od skoro 350 milijuna bila preveliki mamac da bude samo tako odbačena) da će njegovo ime tamo stajati samo ako se promjeni koncept koji je, priznajemo iskreno, već s drugim dijelom došao do točke apsurdnosti. Kad Liam kaže, producenti slušaju i filmovi se dalje snimaju. Ove godine njegov Brian Mills, čovjek koji posjeduje set posebnih vještina, opet je u problemima, no kako stvari stoje, sama franšiza baš i ne jer promjena priče i koncepta, iako već viđenog, očito je bila dovoljna da publika ode u kino i (opet) napravi hit od kojeg svi uključeni profitiraju.

Ovaj put nije otet nitko od Millsove bliže obitelji, ali zato on mora upotrijebiti već poznati set posebnih vještina kako bi pronašao ubojicu svoje bivše žene i skinuo policiju s vrata koja za zločin sumnjiči upravo njega. Mills, u najboljoj maniri doktora Richarda Kimblea, tako otkriva sitnice važne za daljnju potjeru, izbjegava policijske zasjede, suočava se sa zlikovcima (Rusima ovaj put – valjda su Albanci otišli na odmor) i ponovo dokazuje kako su svi oni našli stvarno krivog čovjeka za zajebavanje. Dakle, nema otmica, žalim, možda bude koja u četvrtom nas-tavku. Ono što je pomalo smiješno, filmska ekipa odustala je od premise prva dva filma da bi upotrijebila premisu trećeg filma – The Fugitive (1993) – što je odmah upozorenje da je film igrao na sigurno. Nema bolje motivacije od likova nego kada su im bliski članovi obitelji u opasnosti ili kada ih se nevine optuži za teški zločin. Kako je Kimble imao svog nemesisa u neumornom Samu Gerardu, tako i Mills dobiva svoju inačicu istog lika kroz lik Forresta Whitakera, za kojeg sam iskreno očekivao da počne nabrajati – warehouse, farmhouse, henhou-se, outhouse and doghouse – čime dodatna sličnost s popularnim Bjeguncem postaje još izraže-nija, a producenti su iskoristili priliku i ubacili još jedno poznato lice da imamo koga gledati dok se Liam skriva po gore nabrojanim objektima.

Taken 3 film je koji isporučuje ono što se od njega očekuje, to mu vrijedi priznati. Publika je očekivala da Nesson mlati negativce, da ubija negativce i da bude kulerski nastrojen kao u prva dva filma. Sve rečeno, sve ispunjeno. Također, očekivalo se da film bude prožet akcijom, piro-tehnikom i kaskaderskim radom. Sve rečeno, sve ispunjeno. No, razina akcije i ostalih stvari koje Millsa stavljaju u red akcijskih junaka ovdje je ista kao u drugom dijelu, umjereno dozirana, napravljena po principu protresi/istresi/otresi kamerom, pa scene potjera i obračuna ispadaju gotovo negledljivim. Ali, hej, nije nešto na što već nismo naučili. Priči koja se trudi dodati ponešto novo u jednadžbu može se zamjeriti svašta; od jednostavnih, jednodimenzionalnih, kartonskih i klišej likova, do neuvjerljivih, bedastih i jednostavno glupih situacija, što rezultira ubijanjem svakog mogućeg suspensa, uključujući i jedan preokret na kraju. Ipak, uz sve te mane i bolesti modernog akcijskog filma, ovaj nastavak barem je uspio popeti se jednu stepenicu više u odnosu na drugi dio, pa to, onako odokativno, znači da su sve te izmjene donekle i uspjele u namjeri da ponude nešto novo. Ne previše, ali barem je gledanje malo udobnije nego nastavka. Možda svježiji od prethodnika, Taken 3 je ipak film kojeg je bolje pogledati u udobnosti vlastita doma nego u kinu (film je pogrešno pušten – u njemu sve pršti od ljetnih boja i atmosfere – popuni kontrast ovom zimskom sivilu) jer u osnovi ne nudi ništa što bi opravdalo plaćanje kino-karte. Ako se ipak odlučite na poslovno ulaganje i odete do prvog kina, onda bolje da ste upozoreni; u gruboj osnovi ovo je gledljiv film, povremeno mu se zalomi pokoji zabavni trenu-tak, ali isparava iz vašeg sjećanja odmah po izlasku iz dvorane. Sada, koliko vam je sve to do-voljno da se dobro zabavite…

 

6317947,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6317955,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6317956,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6335687,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6335695,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6335697,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6335699,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6335700,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6366263,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6366264,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6366267,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6366269,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

 


locandinapg2 kGBfwNyIN9AE6NGggZSPPiCKBMo

IMDb

Trailer

 

Kako stvari stoje, ovih dana mi je suđeno gledati i pisati o nastavcima. No, ima to i nekih dobrih stvari, podsjetim se na neke stvari koje nisam gledao već godinama i odmah imam o čemu pisati. A ujedno i ispunjavam radnu normu pišući o filmovima koji su nekako loše dočekani, pa čak i namjerno izblamirani kritičarskim perima. Doduše, nije da su puno promašili oko nekih stvari, ali ako ćeš ocjenjivati film uspoređujući ga s originalom, pa hvala dragom Bogu da neće imati isti raspon popularnosti te da su autori išli (namjerno) slučajno raditi drugačiji film. Oduvijek sam mišljenja da je US Marshals nepravedno podcjenjen film i još uvijek to mislim, ali, pošto sam stariji, mudriji i pametniji, mogu vidjeti zašto je to tako. Ima nekoliko stvari u njemu koje nisu napravile efekt koji je napravio The Fugitive i to je sav problem, a problem je jer se toglo napraviti i drugačije. Film je jako dobar primjer kako bi se trebao raditi nastavak temeljen na premisi originala, ali je isto tako jako dobar primjer što treba izbjegavati kad se koristi premisa originala. Točnije, film je snimljen i zato da se iskešira popularnost Tommy Lee Jonesa, koji je za interpretaciju Samuela Gerarda pokupio i Oscara. Ta uloga, plus čovjekova prirodna karizma trebale su biti dobitna kombinacije te su sve druge stvari stavljene na sporedni kolosjek, što je bila pogreška jer Gerard kao takav nije bio glavna uloga u Bjeguncu već se publika više uspjela povezati s likom Harrisona Forda nego njime. Danas su takvi ne-jebem-višu-silu likovi glavna stvar na malim ekranima, pa čak i ponekim filmovima, ali onda baš i nisu bili (osim ako niste bili Clint Eastwood) i javnost je (iliti filmski kritičari) imala nadanja da će se dogoditi još jedan Richard Kimble scenario, s likom s kojim će se publika povezati. To se nije dogodilo. Dogodilo se upravo suprotno. Lik Gerarda je pokupio sve simpatije, dok je javnost jednostavno bolio džon za novog bjegunca od pravde. Ali, malo žurim unaprijed. Vratimo se na početak priče, gdje upoznajemo našeg novog narodnog lika – Wesley Snipesa.

Wesley, koji mi je simpa pojava, jednostavno je promašen izbor za čovjeka kojemu se, nakon prometne nesreće dogodi čudna situacija – bude uhićen pod sumnjom da je ubio dva tajna agenta. Dobro ste pročitali; ovdje su u igri tajne službe, CIA, ljudi u crnom i ostale vesele stvari. Nakon uhićenja, Snipes bude stavljen u avion, transport zatvorenika, gdje (opet) jedan od njih napravio pizdariju i avion se sruši. Snipes bježi, kreće akcija. Imao je taj peh da se u istom avionu našao i Samuel Gerard, big dog saveznih šerifa koji zna kako se hvataju odbjegli likovi, koji voli hvatati odbjegle likove i koji je uporan kao Sizif dok lovi odbjegle likove. Ali, (opet) stvari nisu takvima kakvima se čine. Netko je smjestio našem bjeguncu (nije neki spoiler – to se zna odmah prije polovice filma) i Gerard i njegovi amigosi moraju dokučiti tko je to napravio i zašto, a opasnost tog posla ne dolazi samo od bjegunca već i iz redova saveznih šerifa jer i među njima ima trulih jabuka koji rade na svoju ruku.

Malo općenitih stvari; US Marshals su nastali pod utjecajem zarade (blizu 400 milijunčeka) The Fugitiva, pod utjecajem dobrih kritika i pod utjecajem Oscara kojeg je Jones stavio u svoj džep zbog interpretacije Gerarda. Što se tiče nastavka; doživio je pobačaj na financijskom planu (jedva je prebacio preko 100 milja zarade – iako nije bio flop), doživio je debakl i što se tiče kritika jer je uglavnom dočekan na nož, a bome nije bilo ni Oscarovskih nominacija. Znači, sve suprotno. To baš i ne zvuči kao uvod u neke uspješne dojmove, ali sačekajte malo, ne ocjenjujte knjigu prema koricama i ne okrivljujte bjegunca prije nego doznate sve fakte. Sve ima svoje zašto i zato. Iskreno, ja poprilično bezbolno gledam ovaj film, ima u njemu dosta stvari koje mi se sviđaju, pa ću odbaciti sve stručne kritike (to ionako uvijek radim) pa ću se voziti cestom vlastitih dojmova. Stvari koje funkcioniraju su uglavnom one vezane uz Jonesov nastup; on je Gerard, čvrst, možda još malo ciničniji, spretan i zanimljiv lik koji nosi film na svojim ramenima. Novi bijeg je režiran sa stilom, pad aviona je uspjela sekvenca, ali sama akcija u filmu je režirana dosta dobro, pregledno, i cijeli film ima dobar, ujednačen tempo (više zasluga toga što je Staurt Baird prvenstveno montažer, a tek onda povremeni redatelj) te mu se s tehničke strane nema što prigovoriti, izaziva sličan dojam kao i Bjegunac; odmjerena i smirena režija koja funkcionira i u smirenim scenama kao i u akcijskim. Problemi počinju kad se skuži da će radnja pokušati udobrovoljiti svima. Novi bjegunac, opet nevin, ali ima i nešto crne pozadine, tu je i neizbježna Vlada, ljudi u crnom, zle špije. Motiv ”nevin čovjek u bijegu” je tako dobro radio na pravom filmu da su ga morali ostaviti i ovdje, što je bila pogreška. Zašto? Harrison Ford je bio dopadljiv publici, Snipes nije. On djeluje kao čovjek koji uživa biti u bijegu, sva ta špijunska sranja i uopće ne izaziva simpatije. Nepotrebno uvlačenje novih likova samo da postanu negativni (iako je lijepo vidjeti Roberta Downey Jr u drugačijoj ulozi) i nepotrebno kompliciranje s raznim začkoljicama čine radnju filma u duhu one izreke; puno babica-kilava djeca. Nezanimljiva radnja, pogotovo onda kad skrene u neka špijunska sranja i preokrete koji doslovce nemaju smisla, ali, opet, zna imati jako dobrih fragmenata koji ga čine interesantnim nastavkom (cijeli uvodni dio – do potjere u močvari). Tom dijelu sa  zanimljivim nastavkom može se pridodati i, kako već rekoh, pregledna i smirena režija te izostanak montažnih vratolomija pri akcijskim scenama. Pridodajmo tome i nastupe svih uključenih, film je savršen za subotnju večer, neopterećenu, ali nikako za neki jači filmski doživljaj kao što je to bio slučaj s Bjeguncem.

2036816,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2036817,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2036820,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2036821,+_ejaUvR+5+NmUFevUUR3fK9_mFG0cSws9vwLquUbIzkTQ2bJp+nR135HGWgvLPxcwNzReFKzDuMWcOtB2iYCw== 2036826,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2036827,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUiypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ== 2036830,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2036831,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2036832,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2036833,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2036835,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2036838,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==


gb0krMi2wO69iIpeqj878D02s6A 81soqF6TUtL._SL1500_ fugjun12

IMDb

Trailer

Samuel Gerard

“Your fugitive’s name is Dr. Richard Kimble. Go get him.”

Nema dugo da sam pogledao treći dio Taken franšize, u kojemu Liam Nesson ponovo upotrebljava setove svojih vještina da bi donio pravdu u ovom mračnom svijetu. Ovaj put u svoje ime jer ga, naravno, krvio, optuže da je ubio svoju ženu. Liam tako mora pobjeći i pronaći odgovorne, što za čovjeka s njegovim sposobnostima uopće nije neki problem. No, što ako ne pripadate tom svijetu, kriminalnom, da tako kažem, pa morate improvizirati naveliko da nešto postignete, a uedno vas u tome spriječava policijska potjera te vaš karakter koji ne može ne pomoći nekome tko je u nevolji. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća na malim ekranima počela se vrtjeti serija lagano pamtljivog naslova; The Fugitive. Doktor Richard Kimble našao se u stvarno nepovoljnoj situaciji nakon što ga pogrešno optuže da je ubio svoju ženu te, igrom slučaja, uspije pobjeći. Slijede četiri godine bježanja, traženja jednorukog čovjeka, pravog krivca, ali i pomaganja ljudima koji mu se nađu na putu jer Kimble, usprkos situaciji u kojoj se nalazi, ne može samo tako pustiti da netko ostane bez pomoći ako mu treba, često time stavljajući vlastitu glavu u opasnost da bude uhvaćen. Četiri godine završile su dvjema završnim epizodama koje su onda probile krov gledanosti (oko 45 milijuna ljudi ih je vidjelo) stavljaći Bjegunca među najuspjšnije serije ikad snimljene, a Kimblea na popis najpoznatijih junaka. Seriji je pomogao taj poznati motiv krivo osuđenog čovjeka, iako je u radnji bilo spomenuto da Kimble i žena nisu imali baš tako idiličan odnos (realan brak, reklo bi se) jer bilo je izrazitih slučajeva gdje se to znalo dogoditi, ali pomoglo je i to što je serija nastala na klimavim temeljima stvarnog događaja koji je u tim danima bio poveća senzacija. Dr. Sam Sheppard optužen je u 50-im godinama da je ubio svoju ženu, no njegova obrana temeljila se da je zatekao nepoznatog čovjeka u kući, da se potukao s njim te da ga je pokušao uhvatiti. Njegova obrana nije bila uvažena i proveo je 10 godina u zatvoru, kada je na ponovljenom suđenju oslobođen optužbi. Sheppard, za razliku od Kimblea, nikad nije potpuno dokazao svoju nevinost usprkos dokazima koje je policija pronašla u kući (koji su ga i oslobodili, ali ne i potvrdili da je bio krivo optužen 10 godina u zatvoru – čudna logika). Takav slučaj, koji je bio medijska senzacija preko cijele Amerike, bio je više nego dovoljna reklama za seriju, a takav fenomen (i gledanost, kao i dobre kritike) bile su kao stvorene da budu nanovo iskopane za ponovno korištenje. Ne seriju (iako se i ona opet pojavila – remake) već cjelovečernji film. Bio je to projekt iskopavanja starih serija i oblačenja u novo ruho, potez koji je danas posve normalan, iako u samim devedesetim nije bio, ne toliko. Našli su se producenti, našao se redatelj, našli su se glumci i priča je mogla krenuti. Sadržaj, pretpostavlam, znate svi.

Dr. Richard Kimble biva optužen da je ubio svoju ženu (proces koji djeluje pomalo šlamperajski odrđaen – barem što se tiče obrane) i, igrom slučaja, dobije priliku pobjeći iz zatvora. Našavši se na slobodi, mora dokazati da nije on krivac, ali to će biti pomalo zeznut posao jer s jedne strane ima urotu zbog koje ubojstvo njegove žene nije tako jednostavna priča kako se čini, a s druge strane zato što mu je za petama US Marshall Samuel Gerard, koji ne mari za to da li je Kimble kriv ili ne već ga zanima samo to da ga vrati natrag u zatvor. Film ponešto izmjenjuje detalje glavne priče. U seriji, žena od Kimblea bila je ubijena tokom kućne provale, te je glavni krivac bio lutalica koji je putovao Amerikom (zato ga Kimble i prati preko pola zemlje). Iza ubojstva nije stajala nikakva urota kao što je to slučaj s filmom, u kojem je Kimble trebao biti glavna žrtva, a ne žena mu. Sama osnova ostala je vjerna originalu – Kimble je čovjek koji neće okrenuti glavu akko nekome treba pomoć, čak i ako to znači da će biti uhvaćen, a Gerard, koji je od policijskog poručnika postao savezni šerif (što pak ima više smisla jer oni djeluju po cijeloj Americi) no s jednakim ne zanima me što si napravio stavom, koji se postepeno mijenja u razmišljanje nije li možda Kimble nevin već kad toliko riskira da dokaže svoje teorije, čak i pod prijetnjom da ga uhvate. Film je odrazio raspoloženje i osnovne ideje serije, te je modernizacija uklopljena tako lagano kao da se uopće nije ni radila. No, film nije dobar zato što se poslužio već provjerenim materijalom, ili zato što je koristio motiv nevin čovjek protiv lošeg sustava (iako jest) već zato što je u njega ugurano svega, stvarno svega i svačega, počevši od…

…samih likova. Andrew Davis, redatelj kojemu je jako, jako, jako malo nedostajalo da bude sami vrh američkog autorskog stvaralaštva (nešto kao Michael Mann) ovdje je imao oteži zadatak, prikazati dva glavna junaka oprečnih karaktera, kao i njihovu pratnju. Kad kažem oteži zadatak onda to mislim samo uslovno jer Davis je već prije pokazao kako mu igranje s više likova i prikazivanje dvije različite strane uopće ne predstavlja veliki problem (The Package & Under Siege) te mu čak ni sama širina priče isto tako nije smetala da napravi dinamičan film čak ni ako je sama dinamika svedena na razgovore između likova. To se može zahvaliti i dobrom scenariju, detaljnom, ako vam je draže, jer je popunjen raznim sitnicama koje ne samo da prate priču već dobro stvaraju i osjećaj nekakve ispunjenosti, kao da se pazilo doslovce na sve. Ima tu i ponekih mana, detalja koji su žrtvovani poradi priče (telefonski poziv od Kimbleove žene na samrti gdje optuži njega za ubojstvo) ali uglavnom radnja drži vodu, nudi prikaz svega što obje strane rade (nijedno sazanje nije izvučeno iz šešira) te ubacuje motive zavjere, potjere, očaja i akcije bez da išta od toga zasjenjuje ono prethodno. I Davis režira smireno, nema tu shaky kamera, nema tu divljih rezova, nema tu eksplozija da se zabavlja publika, pa čak i kad ima nešto jače na ekranu (sudar vlaka i zatvorskog autobusa) režirano je s pažnjom da se sve vidi i da se napravi napetost iz same situacije, a ne spektakularnosti. Nije ni čudo da je Davis jedno vrijeme bio jako cjenjen redatelj, što zbog detaljnog pristupa scenarijima, čak i onima koji su šlampaviji (Code of Silance) te režiranja akcije, pa usporedbe s Michaelom Mannom uopće nisu besmislene. U to se može dodati i povezivanje s likovima. Harrison Ford i Tommy Lee Jones dvojac su koji imaju svoje već unaprijed određene kvalitete zbog kojih ih je lagano gledati. Ford kao običan čovjek u zeznutoj situaciji je već stara vijest, dopadljiv je i snašao se dobro u scenama gdje je trebao malo glumiti (šteta što nije pala nominacija za Oscar). Jones je pak uobičajeni tvrdi lik koji ne šmeka kompromise i zajebavanje, ciničan i nikad posve jasno definiran; mrzi li Kimblea ili mu pomaže zato što sam vjeruje da je nevin. Netko će reći da su to i šablon uloge njih dvojice i neće puno pogriješiti, ali odrađene su sa stilom i lakoćom (Jones i Davis su prje toga već surađivali dva puta – treća sreća i pao mu je Oscar za sporednu ulogu) i uvjerljivo. Za razliku od Nessonovg Briana Millsa, koji svoj slučaj rješava uz pomoć akcije, pištolja i prijatelja, Fordv Kimble je sam samcat, a to što scenarij inzistira na detaljima (kako živi u skučenom stančiću, pravljenje osobne) pridodaje na njegovoj običnosti, što ga opet (namjerno) bolje povezuje s običnim pukom. Jones pak ima svoju prateću svitu, čime se naglašava veliki zli sustav (sve im je na raspolaganju) ali i tu i tamo ubacuju i komični predah-dva, što za film koji baca trajanje preko dva sata dobro dođe. Priča, likovi, glumci i na kraju grad – Chicago. Davis ga kristi stalno u svojim filmovima i vidi se da ima odlično oko za dočaravanje njegovih ulica kao još jednog aktera priče, što je zgodna stvar ako niste jedan od onih koji vole bezlične američke metropole (kao ja). U filmu doslovce sve štima, gotovo da nema mane (izuzev detalj-dva u scenariju – i pokoja tehnička omaška – onaj vlak se ne bi zabio u autobus već u brdo s obzirom kako se autobus prevrnuo) te čak nakon dvadeset i nešto godina uspjeva ostati svjež i napet, bez obzira što se o njemu zna sve. Šteta što ga ne spominju malo više kao vrhunski primjer kako se radi triler s primjesama akcije jer bi trebalo, barem kao lekcija nadobudnim filmašima koji misle da je dovoljno samo kopirati osnovni sadržaj (Taken 3) i postići isti uspjeh.

2393115,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2393119,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2393123,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2393124,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2393126,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2393127,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2393132,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2393137,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg==

2393108,y6mk6Ts6tXdjrcGDGIDDVrqxE0yowNaTLTRjIZr1qqLuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2393109,tg2jthrzUZHivxqRDpTH3fvK+mfvQmX4_REdVFjwl__37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2393112,tL4vC72NxKIk49wfFtmR2K60BPVZ1hIt+mBTW8eUbmZtTgYejONNfgcap422HwzEpQd9iibHlkrmJtChoN0Acw== 2393114,y6mk6Ts6tXdjrcGDGIDDVrqxE0yowNaTLTRjIZr1qqLuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2393117,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2393121,iEMoloDOhsjC4_RkI1Wpm4KxRhah3V6l_sX_MwGE2kFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==