Archive for the ‘Alec Baldwin’ Category


1307479460 hunt_for_red_october_ver1 the-hunt-for-red-october-dvd-cover-44

IMDb

Trailer

 

Volim filmove iz serije o Jacku Ryanu. Mislim da su poprilično kvalitetni uratci koji su profitirali iz raznih razloga: glumci, redatelji i ustupci za ekipu koja ne voli čitati knjige. Što se tiče knjiga, nisam ni ja baš nešto oduševljen njima. Ustvari, jedino Red October mogu čitati kad me uhvati neka želja zato što je to gotovo i najbolja iz serijala (oh, znam da ima onih koji cijelu seriju drže superiornom, ali hvala, ne bih hvala) i zato što je Ryan ustvari i glavni lik. Sad, reći ćete Vi, on je glavni lik u svim knjigama, no nije baš tako. Uzmite na primjer Clear and Present Danger (strašno dobar film), to je knjiga, knjižurina, i Ryan se u njoj nalazi u svega 20% radnje (što je još i darežljiva procjena). Nakon nje sam odustao o daljnjeg čitanja, ali zadržao sam se na filmovima. Kako se ovih dana na alternativnim izvorima konačno pojavila poštena verzija posljednje Jackove avanture (koja pak nema nikakve veze s pisanim stvarima), došlo je vrijeme da se ponešto i napiše o tome (da, to znači da ću i o Shadow Recruit nešto zapisati jednog dana) jer već kad sam napisao riječ-dvije o Neposrednoj Opasnosti, pa i o Patriotskim Igrama, da to zaokružimo i s Crvenim Oktobrom, prije nego se bacim na onaj poprilično izblamirani filmić s Benom Affleckom, The Sum of All Fears – koji mi također nije loš. A kako nam se Rusi ovih dana pošteno mlate – međusobno – da se odmah prisjetimo i kako je to bilo dok su zahebavali stare suparnike Amere, ali i na vrijeme kad su ovakvi filmovi bili novitet na tržištu te, oh, ironije li, kako su moćni pali. John McTiernan, jedna strana svetog trojstva strašno talentiranih akcijskih redatelja devedesetih, danas planira novi projekt, sretno mu bilo, ali epitet zatvorske ptičice nekako odnosi prevaku nam svom kvalitetom koju bi mogao ponuditi. No, to su već priče za neka druga vremena.

Kako sam naslov govori – riječ je o lovu na Crveni Oktobar – well, duuuh – i Oktobar je najzajebanija stvar koju je svijet tehnologije mogao izmisliti. Podmornica koja je ekčuli nečujna. Pa si vi sad mislite. Usput je naoružana arsenalom nuklearnog oružja i jednostavno rečeno – to je najgora noćna mora svakog poštenog amerikanca koji misli da su USA glavni u svijetu. I to nije sve, njezin zapovjednik, Marko Ramius, iznenada je nestao s radara (ustvari sonara, ali bit je ista) i nitko ne može točno reći da li je taj tip prošvikao, kako kažu braća Rusi, i ide napraviti dar-mar kod američke obale, ili je čovjeku jednostavno dopizdilo sve to hladnoratovsko zajebavanje i planira prebjeći. Rusi ga žele, očekivano, mrtvog, potopljenog, raznesenog, implodiranog. Amerikanci ga žele isto tako mrtvog, potopljenog, raznesenog i implodiranog. Svi ga love, naravno, ali samo ga jedan čovjek može pronaći – Jack Ryan. Sad, Jack nije baš čovjek od akcije, Jack je analitičar i Jack, zahvaljujući analizi podataka, shvaća što Ramius želi napraviti. Tu sad započinje igra mačke i miša, a stari suparnici silom prilika moraju postati suradnici.

John McTiernan sa svojim je Die Hard filmom uveo akcijski žanr u posve novo, neistraženo područje: područje zatvorenog prostora. To već i vrapci na grani znaju, ali malo se spominje da je Crveni Oktobar ustvari solidan nastavak iste priče. Njegova radnja, više od pola nje, zgurana je u male, jako klaustrofobične prostore nekoliko podmornica. McTiernan nije izumio podmornički žanr, niti je prvi snimio film koji se događa u podmornici, ali mora se priznati da je čovjek uspio napraviti napeti techno-triler (pazite kako nisam stavio “akcijski” u taj opis) koji vas drži u neizvjesnosti cijelo vrijeme dok traje. To treba znati napraviti, bez obzira što je za predložak imao isto tako napeti roman. Već kad sam na ovom dijelu, vrijedi napomenuti da je akcija ispod vode isto tako impresivna; nema statičnosti, nema pomalo dugih dosadnih kadrova plovila te kad krene razračunavanje, napetost je takva da se može usporediti s Top Gunom – osim što je akcija pod vodom. Neću reći da su to najbolji kadrovi ikad snimljeni (ja kako već čudan jesan poprilično gotovim i U-571) ali vraški su blizu vrha. Poslije je Tony Scott popalio pola toga za svoju Crimson Tide te napravio isto tako strašno dobar podmornički film, ali Oktobar je prvi najavio novo doba podmorničkog filma (nije da je isti imao baš nešto izdanaka, ali bilo je par solidnih naslova). Uz radnju koja ima svojih neočekivanih preokreta, cijelom dojmu pomogla je dobra režija, ali i stvarno, ali stvarno impresivna glumačka posada od kojih vrijedi spomenuti Sama Neilla, Scotta Glenna, James Earl Jonesa, Tim Curryja i Stellana Skarsgarda. Sean Connery ovom je ulogom uspio napraviti odmak od svoje James Bond pojave (jedna od onih nekoliko koje ekčuli nešto i vrijede) ali ako njega progutate kao ruskog kapetana, pogotovo s onim jakim škotskim naglaskom… svaka vam čast. Također, od svih ovih imena koja su tokom godina odigrali Ryana, moj osobni favorit bio je i ostao Alec Baldwin. Njegova izvedba je baš ono što se traži; čovjek nije sklon ni akciji, ali ni jakom pametovanju, što je zlatna sredina. Šteta što je odustao od daljnjih nastupa, ne bi mu naškodili u karijeri. No, zato film djeluje bolje nego svi ostali nastavci (koji ne zaostaju puno, nimalo) i djeluje kao da su mu se sve karte odlično posložile; od režije, preko glumaca, pa do same priče, što nas gledatelje čini jako zadovoljnim klijentima.

1843377,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1843378,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1843380,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1843382,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1843383,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1843385,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1843390,5r_xmXX4krQKoVZqnDsjroGIrnm5p1+bJ7HeG6Sv2u62x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 1843393,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

1843379,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1843402,NBkkRTQySiErF+ZjcFnEt1HZOttNH6C8r+KG_z0CA9zLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1843403,3B_x5cr78_CI8jBVh6lFE02GHvYFcSbvQfSbLwWd2r54yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1843404,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1843405,oCdddX6QNYA+aT9gGiNcCgfmE6gOHmAnWMP5vMBUiPR1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== Jagd auf Roter Oktober


IMDb

Trailer

Prvi savjet koji sam dobio kad sam krenuo zapisivati neke svoje literarne ideje bilo je – pisac se postaje čitanjem. OK, nije da sam baš radi toga počeo čitati knjige, ali nekako sam razvio ukus za stvari o kojima bih želio pisati, pa je uvijek dobro baciti pogled kako to rade vrhunski majstori. Sad, možda se pitate o čemu je ovdje riječ osim toga da se hvalim kako sam dosta načitana osoba, ali pratite me još malo. Algoritam je nedavno (točnije, prošle godine) počeo objavljivati romane iz serije o Daveu Robicheauxu, iako su napravili jednu kretensku odluku – objavljuju to kako se netko sjeti. Dave je lik proizašao iz mašte američkog pisca Jamesa Lee Burka i do sada je naslagao preko desetak naslova. Prvi koji je Algoritam objavio jest Srušeni Limeni Krovovi, koji je izašao 2007, a onda su genijalnim potezom izbacili U Električnoj Izmaglici, koji je izašao 1993. Mislim, jesmo glupi, ali opet ne toliko. Stvar je u tome da ovaj drugi, vjerojatno, ne bi ni izašao da se nije pojavio u obliku ekranizacije; In The Electric Mist (2009), naslovu o kojem vam planiram ponešto i reći – u neko drugo vrijeme. Da tamo nije bio Tommy Lee Jones ne vjerujem ni da bi knjiga izašla. Uokolo-naokolo i dolazimo kroz mala vrata do poante – Mist je nastavak ovog filma, kronološki gledano, kroz romane, ne filmove. Kako sam ja optimist, sad bi bio red da se sjete izbaciti i ovaj roman da ga mogu ubaciti u kolekciju.

Serija romana govori o Robicheauxu, bivšem vijetnamskom veteranu, bivšem alkoholičaru, bivšem policajcu (koji to opet postane) i koji na početku Rajskih Zatvorenika živi i uživa negdje u močvarama Louisiane zajedno sa svojom ženom Annie. Tj, sve dok me na glavu zamalo ne padne mali avion. Dave iz olupine spasi malu djevojčicu i time bi priča trebala biti gotova, no onda se počinju pojavljivati čudni likovi koji postavljaju još čudnija pitanja, a ne treba previše da se potegne i oružje, ispale hici i netko padne mrtav. A Dave će potegnuti od močvara do New Orleansa ne bi li ispravio pravdu i jednostavno poubijao one koji su njemu ubili ženu.

Prvo što volim reći jeste, kad je nešto podcjenjeno, ja ga odmah stavljam pod stavku “zanimljivo”. Doduše, ne ispadne sve dobro, ali Prisoners su, iznenađujuće precizna ekranizacija, s jako dobrim glumačkim interpretacijama, i pričom koja zahtjeva malo praćenja. Neću reći da glavni lik nije skup klišeja koji bolje funkcioniraju u knjizi nego u filmu jer jest, no svaki iole zanimljiviji lik ima svoje duhove koji ga progone, te ni Dave nije nikakva iznimka. Za one koji očekuju vatrene atrakcije, ništa od toga, ovo je serija relanih krimića (“realno” je širok pojam koji se tako treba i shvatiti) koji adute polažu na lokacije, ljepljivu atmosferu zabačenog kraja i likove koji imaju karaktere šarene kao špil karata. Ne izostaju vatreni obračuni, klasika, jer naš Dave reputaciju nije stekao miroljubivim rješenjima.

Alec Baldwin je u karijeri imao tu sreću (ili peh, kako si uzmete) da je bio prvi u čak dvije ekranizacije popularnih serija. Kao Jack Ryan zajebavao se s ruskom podmornicom u The Hunt for Red Octobar, a ovdje se zajebavao s kriminalicima američkog juga. I u oba slučaja su ga zamjenili drugi glumci, što njegove uratke čini još zanimljivijim. Ovdje je potegao iz pete da dočara kompleksni lik i u tome je uspio, koliko je to moguće reći. Čovjeku dobro stoji trauma, ali i gun u rukama, pa je pokrio obje strane. Eric Roberts, taj slik lik, opet je odigrao negativca, no dopadljivog, pomalo površnog. Društvo im je pravila i nepoznata Teri Hatcher (koja se, kao i mnoge druge, nije libila izbaciti sise u prvi plan da privuče pažnju) tako da mu se ne može prigovoriti da nema poznat cast (uz još par manje poznatih imena). Narativno, film si uzima vremena da ispriča priču, nema prečaca, nema atrakcija da zabavi gledatelje i uspijeva mu uvući vas u radnju, što je već preporuka sama za sebe. Lokacijski se odigrava na mjestima koja se ne koriste baš često u filmovima, a lijepo je vidjeti kako je sve to izgledalo prije nego je uragan Katrina prošao onuda. Nemate nekakav izbor za gledanje, a dosta vam je površnosti i zatupljenje radnje? Da kažem kako je ovo ko stvorena za vas ili ste to već samo shvatili?


IMDb

Trailer

Naslov govori sve kojeg  naslova je ovo remake, zar ne? Enivej, mali podsjetnik, radi se o kultnom filmiću Bloody Sama (Peckinpaha) gdje su bračni par McCoyevih glumili Steve McQueen i Ali McGraw. Bračni par kriminalaca koji bježi preko Amerike. Nova verzija ne izmišlja toplu vodu, priča je ostala identična, uz mali makeover cijelog uratka. Možda zato film i nešto vrijedi? Mislim na onaj dio što se temeljna priča nije mijenjala. Nije samo to u pitanju, film ima par svojih aduta kojima se može pohvaliti kako je sasvim korektan uradak, uz koji se nećete dosađivati, a jednako tako nije napravio ništa nažao originalu. Cool što se mene tiče, treba i to izvesti kad je općepoznato da remakovi klasika obično budu zakurac. Kako je u ovom slučaju i original imao par gijeha na duši, ne treba biti previše kritičan ni što ga obrada ima (već kad sve spominje sve, ne), a ono što je zanimljivo… oba filma kiksaju na identičnim stvarima (već kad govorimo o doslovnim detaljima) što je slučaj koji se događa… nikad.

Izmjena u odnosu na original jeste uvod, poslić koji Doca McCoya dovede iza rešetaka, ovaj put Mehiko zatvora. I tamo je loše, vjerujte mu na riječ, pa ga žena izvlači sklapajući pogodbu s mutnim poslovnim tipom, Benyonom. Taj uvod je nešto bez čega se i moglo preživjeti, nije bitno zašto je on u buksi, ali, eto, autori su htjeli dodati nešto svoje. Nakon toga, stvar je identična. Ovaj, nije. Akcijske scene su zamjenjene. U originalu se car chase događa po mraku, ovdje je po danu, i skromno priznajem, nova verzija djeluje bolje, s akcijom koja ima onaj okus kad se akcija radila ručno, trikovima i s puno baruta, a ne kompjuterom. I pljačka je drugačija (s nekim stvarima koje su iste kao i u originalu) te su to one glavne kozmetičke izvedbe koje vrsni poznavaoci odmah prepoznaju. Kozmetika ne djeluje napadno, odmah valja naglasiti, iako izostaje ona prepoznatljiva Peckinpahova poezija pokreta, akcija je pregledna, režirana čvrsto i uvjerljiva te ima pristojnu dinamičnost.

Alec Baldwin i Kim Basinger u tim su danima bili sretni bračni par, što se itekako očituje na velikom ekranu te njihov odnos ne djeluje nakaradno. Kim je svoj dio odigala i bolje nego Alec, ali njegova uloga i ne treba biti dramska već cool, što je, voljeli vi tipa ili ne, odigrao sasvim pristojno. Zanimljivo je da nijedan od glumaca, bilo iz originala, bilo odavde, nije nešto posebno glumački izražen i podjednaki su u svojim izvedbama (s tim da su Alec i Kim zgodniji) te se to može nazvati i mrtvom utrkom. Zanimljiva stvar, James Woods je glumački kalibar u istom rangu kao i Ben Johnson u originalu, te se opet postigla mrtva utrka u izvedbi. Michael Madsen je ovdje neiskorišten, pa čak i potrošen bez veze. Hodajući uokolo, mašući podužom kosom kao da je na grunge koncertu, stječe se dojam da je lik imao nekih financijskih briga koje je pokrpao nastupom bez angažiranosti. Tu je i par faca koje će tek u godinama što dolaze postati netko i nešto (Hoffman i Morse) što bi pronicljivijem oku moglo reći kako je ovdje glumački cast nevjerojatno šaren, ali i relativno kvalitetan. Stvari u kojem oba filma kiksaju…

McCoyevi su u oba naslova izraženi, najrazrađeniji likovi dok su negativci takva jednostavna i nerazrađena gomila…khm, klišeja? da oni pokraj njih ispadaju kao mali ministranti. U originalu je vestern/outlaw đir bio naglašen, što je imalo velike veze i s Peckinpahom, što je ovdje malo prigušeno jer ta su vremena bila već stvar prošlosti, no teško da se ne može zamjetiti utjecaj Bonnie & Clayde šeme, što je u osnovi isti vrag, samo što je zrno novije doba. Također, film se pojavio u zgodno vrijeme jer takva je priča mogla proći samo u doba koje se ne može nazvati “modernim”. Danas bi, pokraj mobitela, satelita i GPS sranja izgledao smiješno, ali tamo početkom devedesetih, dok su mobiteli dolazili uz oružani list, cijela ta outlaw priča ima neki svoj šarm za kojeg još nisam siguran jeli produkt slučajnosti ili namjernosti. A iako ima poštene akcije u njemu (sačmarice i coltovi čuda rade na tankim gipsanim zidovima) ne može ga se nazvati ni uobičajenim akcijskim filmom koji su harali u to vrijeme (zato je zarada bila skromna) ali to nikad nije minus. Raznolikost je dobra, kao i remake koji ne govori ništa novo, ali je opet samostalan film isto tako. Ja inače imam jezivo loše mišljenje o remakovima, no ovom naslovu uvijek progledam kroz prste jer mu se nema što zamjerati. Pošteni film, poštene priče, poštene izvedbe i s poštenim glumačkim ansanblom. Jednostavnije od toga ne ide.


IMDb

Trailer

Strip ekranizacije su danas biznis, jako dobar biznis, materijal za koji se vrijedi grebati rukama, nogama i gristi zubima. Čak i oni koji s tim svijetom nemaju apsolutno nikakve veze (one filmske) pristaju režirati projekte s kojima ih inače ne bi ni u snu povezali. Zanimljiv situacija. Do prije 15-ak godina stvar je bila posve drugačija. Stripovi su bili roba za izbjegavanje, a ako bi se netko i prihvatio rada na adaptaciji stripa…pa, trebalo je imati cojones za to. Ne govorimo ovdje o Batmanu ili Supermanu, ali i ni bi mogli ući u priču jer su posljednji nastavci slavno krahirali, gubeći kvalitetu svakom scenom, što će reći da ni najzadrtiji fanovi nisu bili nimalo zadovoljni. Ali, to su bili veliki dečki. Oni mali su odlučili pokazati zube i zaigrati u istoj ligi. Doduše, neuspješno, ali treba cijeniti inicijativu, pa čak i pošteni promašaj. Važna je namjera, ne? Dakle, The Shadow…priča koja je bila toliko blizu da bude materijal za sjećanje, a dospjela je na margine svijeta strip ekranizacija. No, idemo redom.

The Shadow je bio popularni radio-serijal tamo u 30-ima i 40-godinama, prelazeći u povoljniji medij, strip nešto kasnije. Da, da, takva trash zabava je bila slušana i debelo popularna te je bilo pitanje vremena kad će pronaći svoj put do velikog ekrana. Odabrani su glumci, redatelj, snimljen je film i…nešto je zatajilo. Lamont Cranston je preko dana playboy, ali dok nitko ne gleda postaje, Sjena, osvjetnik koji pazi da kriminal New Yorka ne pređe na razinu epidemije. Naš junak ima mračnu prošlost, tamo negdje u Mongoliji je bio zločest kurvin sin i tek je intervencija svetog čovjeka uspjela vratiti ga na pravi put. Iz tog svijeta mu dolazi i suparnik, potomak velikog Đingis Kana te je fajt zagarantiran.

Lamont, naš tajnoviti junak, jeste preteča Batmana, za one koji nisu upoznati s time. Bob Kane, autor Batmana, sam je izjavio kako mu je upravo The Shadow bio inspiracija za Brucea Wayna i ako vidite slučnosti među njima dvojicom…one su pravo namjerne. Obojica su bogataši koji se po noći bore s kriminalom, obojica imaju tajnu spilju i obojica čuvaju New York od uličnih bitangi. Aha, Gotham City, kažete. Krivo, Batman je svoje slavne dane započeo u New Yorku, tek kasnije je sve to postalo Gotham City. Enivej, mi pričamo drugačiju priču. I pokraj takvog zaleđa, ostavštine, prošlosti, zašto je projekt propao? Zato što je bedast, kratko i jasno rečeno.  Zašto? Hmmm, radi više stvari. Prvo one koje se izdvajaju kao pozitivna strana.

Naš junak dobro izgleda, što reći reći. Šešir, crveni šal, dugački kaput i dvije 45-ice koje prave reda. Ima i dobar glas, što je prav je prav. Alec Baldwin je dobro odradio svoj posao, onako, visok, stasit dečko kojeg nije muka gledati na ekranu, a ima nešto karizme. Naš je junak pozitivna strana priče. New York 30-ih godina. Dobro napravljeno, ništa što oduzima dah, ali barem nećete vidjeti nekakvu satelitsku antenu u kadru, prolazi. Akcija…Ne loše, za skromnije financijske uvjete sasvim pristojna. Od uvodne scene gdje se naš junak pojavljuje, pa da konačnog obračuna u kući stakala (piva onom koji pogodi kojem filmu je to hommage) sve to ne bode oči, tu i tamo zaleti nekakav impresivniji kadar…redatelj Russell Mulcahy tu i tamo ubode nešto dobro (Highlander) i tu se snašao solidno. Ali… the dark side of story.

Glavni je negativac naprosto nevjerojatno bedast. U doba kad je Jocker vladao filmskim svijetom, ovi su odlučili uzeti potomka Đingis Kana…koliko je to glupa odluka morala biti. John Lone je korektan glumac, ali s ovim likom ni on nije mogao ništa napraviti. Ako provarite njega, teško da ćete provariti i okruglu odskakujuću bombu. Yep, pročitali ste dobro, odskakujuća bomba. Neki dijelovi filma toliko vuku na trash da je to smiješno (ali ne na pozitivan način) a sve to pojačano nekarizmatičnim castom. Iako je tu zalutao i Ian Mckellen (Magnito, fuck yeah) Tim Curry je kao kuhana riba, a ako netko pronađe bilo što seksipilno na Pennelope Miller ima drugu pivu. Ne zna se koji je gori od kojeg. Naš Alec je ovdje glavna premija. I još kad radnja ubaci nevidljive hotele, pa loše interijere nekih setova…sve to počinje vući na onu negativnu stranu. Što bi se reklo, junak je dobar onoliko koliko je pratnja dobra. Pa iako je naš junak dobra strane priče, sve ostalo je promašaj. No, tu priči nije kraj. Ako vam cijeli dizajn filma zvoni na nešto poznato, imate pravo, zvoni na Batmana. Danny Elfman je radio glazbu, a Bob Ringwald kostime – obojica su imali prime time u Batmanu. Slučajno ili namjerno, nije baš previše pomoglo sveopćem dojmu.

I tako je završila priča o prvoj adaptaciji poznatog junaka. Zašto prvoj? Zato što se priprema druga. Q.Taratino je nešto kominjao da bi je volio raditi, ali to ne treba shvatiti ozbiljno. Ipak, netko će je napraviti, tako to ide. A, sad, koliko je ovo preporuka za gledanje, procjenite sami. Ja ga pogledam s vremena na vrijeme. Što da kažem, slab sam na starog Aleca još od tamo dok se zajebavao s ruskom podmornicom U Lovu na Crveni Oktobar, a i sviđa mi se pozadina lika. Vi procjenite sami želite li gubiti vrijeme.