Archive for the ‘Amaterski film’ Category


10705052_10204079385238415_2026704212_n

 

Kad se igraš Boga, ima i da platiš cijenu. Ako su nas holivudski filmovi ičemu naučili to je onda da ništa na ovom svijetu ne prolazi nekažnjeno. Sad, nakon ovog stvarno i pretjerano apokaliptičnog uvoda, da nastavimo u opuštenijem tonu. Ludi znanstvenici. Hej, svi smo gledali filmove s njima, svi znamo da njihovi dijabolični planovi ama baš nikad ne završe dobro i oni nikako da nauče tu lekciju. Pa, tom tragičnom nizu propalih planova pridružit će se i Dr. Viktor ( V kao Viktor = Pobjeda) koji će ići napraviti savršenu djevojku za sebe. Po uzoru na jednu pravu. Koja nije tako savršena. Kad radite kopiju nesavršenstva onda dobijete još gore nesavršenstvo, to bi bila današnja lekcija iz molekularne genetike, dragi moji, jer ako dobijete nešto savršeno kroz kloniranje… onda nešto niste dobro napravili. O čemu je riječ? Srpski filmša Stevan Aleksić ima novi video uradak, kratki filmić nastao na temelju inspiracije i ljubavi prema, kako sam kaže, filmovima 80-ih (hej, svi ih volimo – bilo je to jako kreativno doba) i kako sam već na ovim mojim skromnim stranicama pisao o njegovim prijašnjim radovima (Mina, Djina, Kristina & Fenomen) nekako se nametnulo samo po sebi da bih baš mogao zapisati nešto i ovom novom uratku. Doduše, ja sam to rekao napraviti prije ima već skoro mjesec dana (mene se isplati poslati po Smrt, živjet ćete vječno) ali bolje ikad nego nikad, a i već bi bio red da opet ubacim u ovu moju malu i skromnu sekciju amaterskih naslova neki novitet. Rekavši to, i nahvalivši sam sebe, da kažem koju riječ i o naslovu koji ćete moći pogledati nakon što malo obiđe svijeta. Već je prošao kroz program Festivala Srpskog Filma fantastike, u Nišu je bio na FreeNetWorld Film festivalu, trenutačno je u Tuzli na A-Festu, a vrlo vjerojatno bi mogao i na put do Rijeke na KRAFT. Za sad je, koliko čujem i čitam, pokupio simpatije publike gdje god da se pojavio, a i ja se moram složiti da je uradak simpa i da je uspio u namjeri da bude u duhu filmova 80-ih (koliko je to moguće u amaterskim uvjetima). Dakle, priča…

Dr. Viktor je tip-top stručnjak za kloniranje (tako nam kaže kolaž novinskih naslova na samom početku) i, kao i svi malo pomaknuti znanstvenici, čovjek ima svoju privatnu opsesiju. Ona se zove Una, balerina, jako zgodna… i našeg junaka ne doživljava koliko ni lanjski snijeg. Nije da se on ne trudi; pozivi, poruke, a u igri je i cvijeće i pojavljivanje na ulaznim vrtima. To ne završi dobro, kao što možete i sami zamisliti. No, uvijek postoji lijek za takve probleme; napravi se savršena kopija. Ako je Spielberg mogao napraviti cijelu postavu Jurskog Parka iz jedne jedine kapi krvi, onda naš junak ne bi trebao imati nikakvih problema s jednom osobom. Ali, kako to obično ide, svi najbolji planovi u ovakvim stvarima jednostavno moraju propasti. Una No.1 je našeg junaka otpilila i zatvorila mu vrata pred nosom, ali Una No.2 će se pokazati kao još napornija kreacija, ona vrsta koju jednostavno poželite zadaviti kad stane prigovarati, kvocati, nabrajati…

Jednu stvar volim kod amaterskih filmova; nebo je granica. Možete raditi posvete, možete biti originalni, možete izvoditi čuda i ne obazirati se na ograničenja. Doduše, velika je mogućnost da vas nikad neće shvatiti ozbiljno (garnitura pravih filmaša) ali to je cijena poslovanja. Prva zabavna stvar koju zapažate kad pogledate Una No. 2 su posvete. Ne posvete kao posvete već posvete koje jednostavno ne možete promašiti i koje su jedan od razloga zašto je ustvari simpa i lako gledljiv uradak. Počevši od samog imena našeg junaka Dr. Viktor (Frankenstein), pa preko Dr. Hausić (bila je slična zahebancija i u jednom hr. filmu, agenti Mulderić i Skulić) a kakvo bi to bilo igranje s novim, khm, životom da nema i posebne knjige (ukoliko ne skužite Necronomicon onda stvarno morate pogledati više filmova iz 80-ih) te labaratorija iz kućne radinosti kakav mora imati svaki pomaknuti znanstvenik (a ujedno bacite i mali hint na Darkmana te njegovo sklapanje opreme). Znači, gotovo se saplićete o posvete, plus što je radnja zgodan hommage popularnom filmu Weird Science (to bi trebali skužiti čim vidite sami plakat). Na sliku ide i audio jer sve pjesme bacaju podsjetnik na 80-te (moj favorit je Program Tvog Kompjutera od Denis&Denis – i to dok nam scena pokazuje kako radi Viktorov kompjuter) tako da, cijeli uradak je u duhu 80-ih. Rekavši to, da se odmah malo vratim na glazbu i malo ozbiljnije filmske dojmove. Glazba dobro pokrpava dijelove kad se na ekranu ne događa nešto baš bitno i zbog toga se stječe dojam da nema praznog hoda (ustvari ga i nema – ne previše) a malo humorističnih glumačkih ekspresija dodaju na humorističnom tonu. Napredak u svrhovitijoj režiji je vidljiv i po tome što nema više lutanja uokolo izvan radnje (bilo je toga poviše u Mini, Djini i Kristini) jer uradak od 25 minuta treba biti popunjen kako treba, s gledljivim stvarima, te se ovdje jedino trošenje vremena zamijeti kad glavni lik hoda uokolo (od stana do stana do stana) što je zanemarivo, ali da se spomene. Dijalog je očekivano drvenkast, ali kad Una No.2 počne nabrajati Viktoru sve što bi trebao, to je ispalo zabavno, a vrijedi spomenuti da je i Stevan dobro ”skinuo” ponašanje tipičnog štrebera made in 80-te (danas su takvi likovi cool – pogledajte samo The Big Bang Theory) koji djevojku može samo – gledati. Brzo, zabavno, gledljivo, dalje od toga vam ne mogu reći jer to uglavnom ispada zborj svega što je ponuđeno. Sami film, doduše, ćete malo pričekati dok ga sam redatelj ne postavi javno za gledanje (oni festivali su još u igri) pa je ovo malo najava, malo dojmovi tekst, tek toliko da vam skrenem pažnju na njegovo postojanje. Čim film bude dostupan za gledanje, bit će postavljen ovdje. Budite mi veseli i znanstveno kreativni do tada.

10668696_10204079612324092_1817450827_n 10668786_10204079612244090_638013739_n 10704814_10204079612204089_1533812416_n 10706608_10204079612364093_2101032277_n 10706613_10204079612404094_235859386_n 10708181_10204079612444095_1882277918_n 10708473_10204079612164088_999871914_n 10714706_10204079612284091_204302086_n

Amaterski Film – Fenomen (2013)

Posted: 24 studenoga, 2013 in Amaterski film

1373590_10201562364074459_1898644559_n 1370241_10201562333073684_1253566938_n

Youtube

Kako je nedjelja, jesensko vrijeme, kiša i magla (kao da živim u Londonu) odlučio sam odraditi par već odavno zacrtanih obaveza koje nikako da dođu na red. Jedna od njih je i malo predstavljanje jednaog kratkog amaterskog filmića kolege Stevana Aleksića, koji je, već vjerujem, angažirao pokojeg hitmana da me pronađe jer sam, što se tiče nekih stvari, jezivo spor. Također, moram biti oprezan s ovakvim predstavljanjima jer bi kolega Dragonrage mogao pomisliti da mu se pokušavam ubaciti u posao filmskih najava, što bi za vrat dovelo drugu grupu hitmana te bi ova moja karijera internet piskarala imala jako tragičan kraj. Sad, to je nešto kao isprika od mene za odugovlačenje, i idemo odmah stavit šalu po strani i prihvatiti se pravog posla.

Ukoliko pratite ove stranice (barem i površno, kad vam je dosadno) onda ste već mogli naići na jedan tekst o malo dužem Stevanovom uratku (Mina, Djina i Kristina) te ste se, ako ste pogledali, mogli uvjeriti u njegove opasne vještine baratanja kamerom. Fenomen je kratki film u trajanju od 10 minuta i na poprlično zabavan način prikazuje što se dogodi kad vas napadne – fen za kosu. Ovaj put neću raditi recenziju, naravno, prepustit ću vama da donese svoje mišljenje, ali vjerujte mi na riječ, ja sam tough coockie što se tiče kratkih filmova i ako vam kažem da stvar funkcionira što zbog ideje, što zbog komičnog tona, onda znate da nećete utrošiti tih desetak minuta uzalud (a skromnost mi nije vrlina, vjerujte mi na riječ)

Filmić je do sada imao svoj mali put kroz FreeNet World Film Festivalu u Nišu, Festivalu Srpskog Filma Fantastike, a možete ga pogledati i na nadolazećim danima RAF-a, Reviji Amamterskog Filma. Kako mi kaže sam autor, u very, very huš-huš povjerenju, uskoro bi svjetlo dana mogao ugledati i nastavak. Stoga, pripalite cigaretu, uzmite šalicu kave i opustite se na desetak minuta te se uvjerite zašto je amaterska produkcija zabavnija od one profesionalne.

1353601_10201562323153436_366325258_o 1353609_10201562323233438_1277073979_o 1369562_10201562323033433_744806277_o 1373711_10201562323073434_316694375_o

 

 


Trailer 1

Trailer 2

Trailer 3

Film On Line

 

Nakon što sam prije nekog određenog (a long time ago) vremena pokrenuo jednu malu rubriku o amaterskim filmovima, ista je… uzela mali odmor. Malo sam je zapustio (OK,OK…puno sam je zapustio) i zato se odmah unaprijed ispričavam (kao i zahvaljujem) svima koji su mi pružili svoj materijal na uvid. Znate već, tko čeka taj i dočeka, strpljen-spašen i sve ostale narodne mudrosti, i sve će to polako doći na red (ništa nije zaboravljeno) za gledanje i na repertoar za pisanje. Ukoliko vam se uspijem zamjeriti (a iskreno se nadam da neću) odmah da naglasim – sami ste to tražili. No, dobro, šalu na stranu, bacimo se malo na pravi posao. Pošto će moja mala rubrika doživjeti određene izmjene (postajem world wide čovjek, a ne samo ograničen na kroejšu) tako će (nadam se) ovdje dospjeti i par… zanimljivih stvari iz ex-yu zemalja. Za to nisam kriv ja, već kolega Dragonrage, s čijeg bloga bezočno kradem sve linkove i promotivni materijal, pa da vas odmah preusmjerim na njegov predstavljajući tekst o autoru večerašnjeg special feature naslova – Stevanu Aleksiću. Čovjeka osobno ne poznajem, ali se susrećemo na stranicama bloga te sam na njegovu inicijativu dobio uvid u njegovo (ne)djelo. Odmah zahvala za to jer sam ja izvan američke kinemtografije izgubljena duša. O čemu je riječ? Kako to već ide kod mene…

Crna Angela želi preoteti Grimizno srce Van Aleksu, bivšem superniku koji ju je osvojio u njihovom prvom dvoboju. Drugi dvoboj ne završava baš sjajno, ali Srce ipak ne stiže do Angelinih ruku. Njega čuva trio MC Hammer fanova Mina, Djina i Kristina, a aAngela će imati pune ruka posla da prođe i kroz završnu borbu. TJ. ako je prođe jer cure osim tračanja znaju raditi i s katanama. Kratko i jasno, da ne gubim previše vremena na sadržaj. E, da, prije glavne atrakcije imate najavu za dvoje nove nadolazeće. Jednu old school štemerski uradak i jedan horor. Ako budu napravljeni po najavi, svaka dala autoru.

Da rezimiramo, ja fakat mrzim Tarantina i njegovo brljanje po prošlosti. Čovjek ima dva filma koje mogu gledati u svako doba dana i prvo što sam morao napraviti bilo je zaboraviti da fakat mrzim Tarantinovo brljanje po prošlosti jer inače Stevanov uradak ne bih mogao ni pogledati do kraja.  Ali, odmah da naglasim, prva dva fake trailera imaju svojih draži, da ne kažem kako su napravljeni majstorski (za uslugu je uskrsnuo i Bruce Lee u naraciji) i dok će većina to povezati s Tarantinom, mene osobno je podsjetilo na eru VHS-a kad su slični traileri išli ispred filma (jedino edukacijsko pomagalo u tome što vrijedi gledati) – ali to sam ja. Druga stvar, kapa dolje za upotrebu glazbe. Ima tu doslovce svega, od već spomenutog MC Hammera, preko Ennia Morricone  pa do Davida Bowiea i naslovne špice Charlie’s Angels. Ali, moj osobni favorit jest Tomoyasu Hotei, a čak ni ne volim Kill Billa (barem drugi dio). Glazba je… superb odabrana, i čak je dobro i uklopljena.

Radnja je… trash zabavna. Mislim, gdje ne bi bila. Tri ženske idu srediti četvrtu, gotovo sam očekivao bikinije i nekakvu strojnicu da se pojavi (možda u nastavku) i ako niste skloni… pojednostavljanju… neće vam se previše svidjeti. Gluma je loša, ali na trenutke zabavna. To znači, karikiranost i tu pali. Kad nema previše karikiranosti, baš i ne pali. Iako je ovo uradak od 20-i nešto minuta, ima čak malo i suvišnih stvari. Scena u kafiću (previše je to ”realno” u odnosu na pomaknuti uvod) i muku muči s tonom, pa su cure gotovo i nerazumljive. I, da, MC Hammer. Volim ja tipa, ali ispada baš ko kućni uradak gdje se frendovi zezaju (što sam zamjetio da zna biti prisutno u svima dužim amaterskim uratcima) i ne služi baš radnji. Ali, to je dobro, vidio sam stvari koje sam gasio odmah na početku, a kako sam ovo pogledao do kraja, onda znate da su zamjerke minimalne. Nikakav vrhunac, da se razumijemo odmah i sad, ali zabavno, kreativno (posebice taj neki vintage izgled cijelog projekta) i dovoljno kao uvod u možda neke i bolje stvari.

Amaterski Film – Etida (2011)

Posted: 10 travnja, 2011 in Amaterski film

IMDb
Scottish Trailer
Western Trailer
WW II Trailer
Making Off…

 

Sjećate se nedavnog pitanja može li se snimiti akcijski film za nula kuna? Što kažete da malo podignemo uloge? I na stol bacimo pitanje: može li se epski film snimiti za nula kuna? Odgovor bi trebao biti zanimljiv, i da i ne. Etida nije klasični epski film na što bi se prvo moglo pomisliti, ali ima nekoliko različitih vremenskih razdoblja u kojima se radnja odigrava te priču koja u svemu odstupa od ustaljene hr. kinematografije. Neki će reći, nije to ni posebno teška stvar, hr.kinematografija odavno sve svoje karte polaže na komorne drame koje nitko ne gleda, ali koje osvajaju nagrade na festivalima. Super. Imamo nagrade. Imamo li publiku koja bi otišla u kino pogledati domaći film? Nemamo. Nedavno naletjeh na članak o tome kako je jedan novinar doslovce razapet što se usudio javno postaviti pitanje zašto je jedan Lukas Nola dobio 4 milje i nešto sitno za film koji će se odlično uklopiti u niz kojim se do sada predstavljao – nikakva gledanost, a nije isključen ni podsmijeh. Čovjek je postavio pravo pitanje. Veza, poznanstvo ili, narodski rečeno – nekakva štela? Nije ni bitno, to je samo ilustracije radi, uvertira u ovo o čemu je naslov.

Osobno, volim dobru parodiju, a volim i dobru posvetu. Etida je miks od obje strane. Većina radnje koje se odigrava bez muke se može povezati s nekim, vjerujem, svima poznatim naslovima – od Amadeusa, pa do Spašavanje Vojnika Ryana. Posveta je dobra, doslovce prekrasno uspjela na nekim dijelovima i vjerujem da će svima koji pogledaju film na lice doći osmjeh i ono – čovječe, znam taj film. Tu svaka sličnost i prestaje, priča je drugačija. Koncipirana je kao niz poveznica kroz drugačija vremenska razdoblja, što do sada niste u našem filmu vidjeli. Slavni Mocart dobiva nalog da napiše glazbeni ep, on poseže za škotskom pričom, u podmornici se sluša glazba koju je Mocart skladao… shvatili ste kako to funkcionira, ne? Koliko uspjela zamisao, ima tu i manje uspjelih stvari. Najamnje dvije priče su nategnute u tim povezivanjima, s detaljima koji nemaju previše veze s ostatkom, a kako iskreno govorimo – fukcioniraju kao prikaz maštovitosti (western priča), napravljene u nepostojećim uvjetima, ali gledano s narativne strane, potpuno su suvišne. Pozitivna strana je što su zabavne, pa ih nije muka gledati, ali, najbolje funkcioniraju one s jakim poveznicama jedna s drugom – škoti, WW II, Mocart i podmornica (koja je i najbolji prikaz kako se stvari rade bez par milja kuna budgeta) – plus što postoji završnica koja se odigrva u ludnici, a detalji koje tamo zapazite jednostavno moraju podsjetiti na Privedite Osumnjičene i Kyser Soze spiku. To ste nekad vidjeli u našem filmu? Nisam ni mislio.

Ipak, koliko god da je scenografija, način snimanja, efekti, montaža i uvjerljivost dobro ispali, ono što je problem – gluma, ili izostanak iste u dobrim komadima radnje. OK, pretjerivanje u izgovoru zna biti zabavno, no ne uvijek. Ako ste osjetljivi na amatere koji ni ne skrivaju da su amateri, onda bi vas neke stvari mogle naživcirati, ali ako ste za dobar smijeh – onda će vas neke stvari i zabaviti. Ja sam malo osjetljiv na dijalog u svim filmovima, pa je tu bilo svega, od dobre zabave pa do poklopanja po ušima pri nekim govorima – ali nije da se ekipa nije trudila. Možda namjerno ili posve slučajno, tamo gdje je gluma najslabija, sve ostalo je puno jačeg intenziteta. Borba Škota, WW II rat i podmornica (western priča mi je najbolje sjela po svemu, prava doza italijano špageti pretjerivanja s dobrom koreografijom) čime se napravila dobra kompenzacija. Koliko uspješna, pogledajte film i donesite vlastiti sud.

Za kraj, još jedna netipična anomalija koju ne viđate svaki dan. Making Off dokumentarac. Kada bih bio malo sarkastičniji, mogao bih zapitati trebaju li naši profesionalni filmovi uopće making off dokumentarce kad u njima ima jako malo toga što može djelovati atraktivno, no ovaj mi je sjeo gotovo bolje od samog filma (to sam ja, takve stvari su mi oduvijek fascinantnije od samog uratka) jer dečki su ispali profesionalniji nego bi to bilo tko očekivao. Svaka priča ima svoje zašto, kako i zato, a najzanimljivije su mi ispale one koje u sebi imaju rekvizite, akciju i “specijalne efekte” jer, koliko su informativni o samom filmu, toliko sve to može dobro doći nekome tko želi napraviti nešto, a budget mu iznosi – nula kuna. Ambicija ne mora poznavati granice (ako nemaš tenk – izgradi ga) i kapa do poda na idejama, kao i na izvedbi istih. Što reći, dva sata i nešto dobre, kvalitetne zabave, nikako propustiti.