Archive for the ‘Anthony Hopkins’ Category


80end063 stir-crazy-original 2188

IMDb

Trailer

Započelo je kao malo bezvezno istraživanje. Naime, radim na jednoj maloj, osobnoj ideji o avanturističkom romanu (ideja koja se razvlači već godinama i, kako stvari stoje, razvačit će se još toliko) koji uključuje more, potonule objekte i tako to; pravi avanturistički materijal. I nekako sam došao na poznatu storiju o HMS Bountyju. Čak i uz sve dostupne podatke, nekako sam propustio ranije baciti pogled na stvarne fakte i vidjeti što se ustvari događalo. Točnije, nisam imao pojma da su ostaci broda u stvarnosti pronađeni (spominju se u jednom romanu Clive Cuslera kojeg sam nedavno pročitao). Nije ostalo puno od njega, istina, ali ondje su, pokraj otoka Pitcairn gdje su se pobunjenici smjestili nakon preuzimanja broda. I, da, pobunjenici su skončali neslavno, već kad smo kod povijesnih lekcija, navodno su se međusobno poubijali jer nisu mogli razriješiti puno stvari. Enivej, Bounty su po legendi spalili kako ih ne bi pronašli (iako mi djeluje logičnije da su ga razmontirali i uzeli drvenu građu) i od onda tamo leži. Već kad sam tu; još jedan Bounty je imao tragičnu sudbinu. Replika izgrađena za potrebe snimanja Marlon Brando verzije filma ostala je u ”službi” do nedavno, kad je uletjela u valove uragana Sandy. Posada, sačinjena uglavnom od dobrovoljaca, izvukla se, iako je dvoje od njih poginulo. Kapetan je nestao s broda, a pra-pra-pra-pra-pra unuka od samog Christiana Fletchera, vođe pobude na pravom brodu, pronađena je mrtva u moru. Treća replika, koja je izgrađena za potrebe snimanja ovog filma, još uvijek je u upotrebi (iako nije klasični brod na jedra) te predstavlja turističku atrakciju. No, dosta povijesti (ovdje je detaljniji tekst o tome ako vas uhvati znatiželja), mi ćemo se zadržati na ovom naslovu. Znači, jako, jako, jako… jako poznata priča ide…

HMS Bounty i njegov kapetan Blight imaju zadaću otići do Tahitija i opskrbiti zalihe biljkom kruhovac te je prevesti na drugi kraj svijeta. Zbog vremenskih uvjeta, opskrbe i svega ostalog, Bounty stoji usidren na Tahitiju pet mjeseci, što posada iskoristi za uživanje u raskoši domorodaca, lijepom vremenu i rajskom krajoliku. Nakon što se počnu raditi pripreme za povratak, dosta njih nije oduševljeno time, a stvar eskalira nekoliko tjedana nakon isplovljavanja, gdje pobunjenici pruzimaju brod…Vrijedi napomenuti da je ovo peta verzija koja priča istu priču, ali jedina koja za koju se drži da je najbliža prikazivanju istinitih fakti. Iako i ona uzima određene slobode (Blight brod ne bi vraćao natrag kroz Rt Horn te to nije razlog pobune) gotovo činjenično je prikazala odnos, kao i karaktere Blighta, Christiana i posade. Možda ga ne drže najboljim filmom o toj temi (što je nekako čudno jer film uistinu jest dobar u okvirima svojeg žanra) ali barem da znate njegov rang u povijesnom kontekstu. Na stranu to, ostatak priče je podjednako dobar, ako uzmete u obzir da je film nastao pa skoro pod prisilom. Uloženi novci trebali su biti polog za režiju Davida Leana, ali nakon što je bio prisiljen odustati, doveden je poznati australski redatelj; Roger Donaldson. Za malo… napete uvjete nastajanja (u nedostatku bolje riječi) stvari su ispale sjajno, mjestimično i vrhunski.

Razlika između ostalih verzija jest u tome što su karakteri Blighta i Christiana debelo prizemljeni, nijedan nisu niti sadistički gad, ili romantični buntovnik. Dodatno, Donaldson je uspješno prikazao kako je posada izgledala na takvom brodu: neobrazovana, divlja, kurčevita i nesklona autoritetu jer su isti znali predstavljati klinci koji su jedva 16 godina navršili. Nakon raspusta na Tahitiju, nije baš neko iznenađenje što im je pobuna bila k’o dobar dan. Uz prikaz brodskog života, nisu izostali ni prikazi opasne plovidbe jer Rt Horn je jedno od najzajejebanijih mjesta na svijetu da se tamo igrate s jedrenjakom. Pohvale idu tehničkoj ekipi koja je uspješno stvorila dojam vodenog pakla koristeći se old school trikovima kao što je bazen i maketa broda. Nadalje, film jako dobro prikazuje transfer mišljenja i stvaranja napetosti koja je dovela do pobune. Iako većini baš i nije trebao neki dodatni motiv, uvjerljivo se spojila Blightova želja da čvrščom rukom vrati disciplinu te buntovništvo onih koji su zavoljeli opušteni život na sunčanom otočju. Također, radnja prati situaciju nakon pobune i prikazuje je onako kako je bila; za Blighta jeben morski put, podvig samo takav (oploviti skoro pola svijeta u čamcu bez zaliha) a za Christiana razočaravajući (pobunjenici su spremni pobuniti se i protiv njega), što je plus u izgradnji cijele slike. Vrhunski odglumljene karaktere na leđima imaju Anthony Hopkins i Mel Gibson, posebice jer su bez riječi dočarali frustracije svojih likova. Pratila ih je garda budućih superstara (Liam Nesson, Daniel Day Lewis i kapetan Titanica, Bernard Hill), a podržavala već dokazana posada starih morskih vukova (Laurence Olivier i Edward Fox). Uz njih, treba spomenuti i izgled samog filma; lokacijski, ali i dinamičnu radnju u kojoj je sve idealno uklopljeno. I za kraj, zaokruženo još jednim izvrsnim soundtrackom Vangelisa (priznajem, jedva da sam ga jednom preslušao do ovih dana, i trenutačno mi je skoro pa broj jedan). Mane, pitate? Paaa, rekao bih da ih nema, osim što je malo zaobišao neke povijesne fakte. Osim toga, vrhunski avanturistički film koji ima razrađene likove, jaku priču i odlične glumce.

1850976,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1850977,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1850982,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1850988,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg==

1924338,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1924347,C+xfxNnqnb0lTLalWnrb2vW8+dgHkZXfhn8T4wxQgvd0RBN5mzBRRxQi6UMyhfhYngDK1tyCq69kIE0Vls0ppQ== 1924354,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1924356,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

1850976,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1850977,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1850982,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1850988,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1850979,oIRrpKkTj1LEzuYZ0RDuZcbNKpnWABzBFhbrqElUT0N4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1850991,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w==


IMDb

Trailer

U 90-ima smo dobili par lekcija o tome kako postaviti negdje bombu i pokušati zaraditi koji dolar prijetnjom da ćemo dignuti nešto u zrak. Napravio je to Tommy Lee Jones u Blown Away, a napravio je to i Dennis Hopper u Speed. No ako ste pomislili da su bombe, ucjene i ludi bombaši proizvod devedesetih, pa čak i osamdesetih, posebice je bilo gadno kad se inspiracija tražila u stvarnim sranjima koje je izvodila IRA, onda bi mogli pogriješiti jer takav modus operandi svoje korijene vuče čak iz sedamdesetih, kad se takav način zarađivanja za život nije koristio previše, barem ne u obliku da ga se može shvatiti zaozbiljno, a napraviti film koji će u cijelosti ležati na temeljnoj radnji koja uključuje prijetnju bombom (i ne izgledati smiješno radi opće karikature bombaša koji drži par štapina povezanih s prastarim budilnikom) bio je tako rijedak pokušaj da se samo par njih pamti kao uspjela roba koja se shvatila zaozbiljno. Da je ovaj film snimljena danas prozvali bi ga u roku odmah klonom Die Hard i Under Siege filmova, ali kako je nastao skoro dvadeset godina ranije, možemo ga opisati i kao prethodnika spomenutim. I to jako dobrim prethodnikom, ako ćemo iskreno i ako niste snob po pitanju godine izlaska.

Dakle, priča je sljedeća. Manijak kao takav, koji se potpisuje imenom Juggernaut, dostavi odgovrnima pismo u kojem traži poveću sumu novca, milijun i pol dolara. Kako su to 70-te, ta je cifra bila jako velika (danas bi tražio 10 milja) Ako mu lova ne bude isplaćena, putnički brod s oko 1500 duša ide pravo na dno mora jer se na njemu nalazi nalazi nekoliko buradi s jakim eksplozivom. Britanska vlada odluči poslati tim specijalaca na brod kako bi izvidila situaciju, a među njima je i Fallon, stručnjak za demontiranje bombi. Igra s vremenom može započeti.

Odmah ću vas upozoriti da ako krenete ovo gledati kao jedan tipični akcijski flick s puno pucnjave, zaboravite na to, pucnjave skoro da i nema, ovo je više triler koji dosta toga u stvaranju napetosti izvlači iz kultnog filma Nadnica za Strah. Fallon i njegov frend moraju razmontirati bombu koja nimalo ne podsjeća na onu karikaturu što sam je maloprije opisao, bombe su sofisticirane, osjetljiva na dodir, pomicanje i ostale pokrene, njih dvojica moraju pronaći način kako da zaobiđu sve zamke i dođu do mehanizma za okidanje, a to ne ide samo tako, ima tu i žrtava, pa čak i par eksplozija. Ekipa će ujedno tražiti i tipa koji je bombe postavio tako da radnju gledamo iz dva kuta, odnosno tri jer vidimo i što se događa s putnicima na samom brodu. Neke stvari mogu djelovati drveno iz današnje perspektive pošto je montaža bila najbolja za te godine, no to primjetite samo onda kad bi brža montaža dobro došla (ukrcavanje specijalaca a brod). S druge strane, mirna režija dodatno naglašava dijelove kad se radi o finom ispitivanju bombi jer nikad ne znaš kad će nešto pogrešno biti napravljeno. Veliki komad privlačnosti nabačen je i na leđa zvijezda koje se ondje pojavljuju, a jedan Richard Harris, Anthony Hopkins, Ian Holm i Omar Sharif trebali bi biti sasvim dovoljni da privuku i onu publiku koja uz malo napetosti voli i ponešto kvalitetne glume. Ako volite i trivijalnosti, film je nastao po stvarnom događaju kad je dojavljena prijetnja bombom za Queen Elisabeth 2, nakon čega su se britanski specijalci padobranom spustili na njega i preuzeli kontrolu. Bombe nije bilo, a “bombaš” je uhvaćen par dana kasnije, no zgodna je inspiracija izašla iz toga. Ako volite komplicirane situacije, junake koji su svojeglavi i skloni vlastitim načinima rada, u što dodate i malo globalne prijetnje… film kao stvorena da vam ispuni očekivanja.


IMDb

Trailer

Što napravite kad želite snimiti nastavak uspješnog filma, a ne želite da na vas gledaju kao na još jednu krvopiju koja samo želi izvući pokoji dolar iz nečega što je imalo dobre financijske rezultate? Uzmete drugog redatelja, potpuno drugačijeg autorskog pristupa, ubacite u priču blisku povezanost glavnih likova, upotrijebite talent za kreiranje vizualno impresivnih akcijskih scena i konačni rezultat tako ispadne posve drugačiji film. To sad ima svojih dobrih stvari i ne tako dobrih stvari i svaku od njih treba odvojiti od cjeline da se dobije cijela slika. Nakon što sam pogledao posljednju nemoguću avanturu Ethana Hunta uhvatila me nekakva nostalgija te nisam odolio ponavljanju gradiva, ovaj put s malo spremnijim kritičarskim okom, zadržavajući pohvale na istom nivou. Iako će se većina onih koji su gledali cijeli serijal i koji ga poznaju u dušu složiti da je treći dio (by J.J. Abrams) možda i najbolji (kažem možda jer ne može se poreći opasno visoka kvaliteta i prvog dijela napravljenog od strane jednog Briana De Palme) drugi dio ima ono nešto dodatno između likova što ga čini možda i najrazrađenijim. Da je omjer sadržaj vs vizualno bio malo više usklađeniji, pretvorio bi se u najbolji film, ali i ovako je na visokoj razini, bez obzira što je od većina podcijenjen.

Priča započinje rušenjem putničkog aviona i vraški zgodnim bijegom u posljednji trenutak. Naš Rade Šerbeđija ima tu čast da otvori početak, što je, priznajmo, bilo zabavno. Priča dalje ide ovako. Odbjegli agent ima nešto jako gadno u svojem posjedu, drugi agent mora vrbovati zgodnu žensku i poslati je u naručje prvog agenta, koji je ženskoj bivši, kako bi doznao što to prvi agent ima kod sebe. Prvi agent doznaje da ženske više voli drugog agenta, no da bi dobio što želi, mora je zadržati uz sebe jer drugi agent će biti na istom mjestu kao i prvi agent te će dva agenta krenuti u ljuti boj jedan protiv drugog. Ponešto radi opasnog virusa kojeg oba agenta žele, a ponešto radi dotične ženske. Skužili osnovnu nit radnje? Malo je posuđena iz Hitchcockova filma Notorius, ali ako stvar radi, ne popravljaj. Dok s pričom film nema nikakvih problema, čak ni pojašnjenjima u vezi virusa, ni tko koga, ono što baš ne šljaka jest prepoznatljivi vizualni stil Johna Woo-a.

Sada, netko će reći “kako to može biti problem” (među njima bih mogao biti i ja) ali MI serijal jednostavno nije dizajniran da Ethan Hunt leta uokolo, radi pet nepotrebnih preloma u zraku, okreće se oko svoje osi s dva pištolja… – volim to vidjeti, ali u nekom drugom filmu. Sama akcija, kad je prizemljena izgleda sasvim dobro, no prenaglašena koreografija ne ispada zabavno (kao što je slučaj s Hard Boiled) već djeluje poprilično pozerski. U negativnom smislu. I dok je u prvom dijelu Hunt bio tek početnik koji još uvijek ima svoj Top Gun nastup, ovdje bi on trebao biti mešter ceremonije, ali djeluje malo kao klinac kojem su dali mogućnost da izgleda kao glavni frajer. Scene potjere s motorima su dobre (iako bih volio vidjeti koja se to guma može toliko dimiti da zablokira vidno polje autu koji ga proganja) završni fajt je čista klasika (iako bih izbacio stvar-dvije) i napetost kad se likovi ne jure ili mlate posve je zadovoljavajuća. Film kao da je negdje u procesu doživio mali kratki spoj. Vjerujem da su htjeli napraviti nešto drugačije, ali uzeti Woo-a za taj posao, pa ga onda malo pritegnuti da bude u granicama normale nije baš najpmaetnija odluka. Srećom, postoji dobar naboj između Dougray Scotta i Cruisea, skoro kao i kod Travolta/Cage tandema iz Face/Off-a, pa nećete gotovo ni zamjetiti da je cijela priča poprilično pojednostavljena (TO je odgovor na one kritike kako je prvi dio malo previše zakompliciran). Doduše, mogli bi zamjetiti da ima par nedorečenih stvari u njemu (što bi s likom kojeg igra Brendan Gleeson) zato što je originalno trebao trajati tri sata. Zabavan, drugačiji, ne baš stila koji odgovara ovakvoj vrsti filma, ponegdje malo naporan… ali ne bi bilo zabavno da je isti kao prvi dio, ne?


IMDb

Trailer

Kako doživljavate Drakulu? To je više generacijsko pitanje jer postoje oni koji se jasno sjećaju pogrbljene prilike Maxa Schrecka, pa postoje oni koji su u dobrim odnosima s verzijama gdje je isti lik dodatno na popularnosti dobio radi interpretacije Bele Lugosija, neki od nas uživali su u visokoj, markantnoj pojavi Christophera Leeja, a neki su legendarnog vampira upoznali kao Garya Oldmana. Dalje od toga – ništa vrijedno spomena, sat je stao na verziji Francisa Forda Coppole. Zašto je to tako? Film je toliko dobar da se nitko više nije želio natjecati sa snimljenim materijalom? Blizu, ali ne posve. Vampiri kao takvi nikad nisu nestali s filmske scene, no doživjeli su transformaciju koja im svakako nije donijela nešto dobro. Današnja generacija vampire povezuje s prelijepim muškim manekenima koji svjetlucaju na suncu i nose krpice s dizajnerskim imenom, a glavna ima je zabava… pa, nije ispijanje krvi već odlazak u školu. Koliko sve to zvučalo neobično, priča o integraciji vampira u moderno (teen) društvo započinje upravo s Coppolinom verzijom.

Kratka povijest glavnog, jedinog i najvećeg među vampirima poznata je svima; nakon samoubojstva svoje ljubavi Elisabethe, transilvanijski grof Vlad Tepeš odriče se Crkve i postaje sluga tame, preživljavajući tako što ispija krv drugim ljudima. Koje stoljeće kasnije, mladi i naivni odvjetnik Jonathan Harker odlazi u posjetu našem grofu, koji, ugledavši sliku Harkerove zaručnice Mine, shvaća da se njegova izgubljena ljubav reinkarnirala. Povratak u civilizaciju donosi neku drugu vrstu problema jer Drakulina narav ne može samo tako nestati. Iako superioran po svim mjerilima, Drakula će dostojnog protivnika pronaći u profesoru Abrahamu Van Helsingu, jedinom čovjeku koji zna što treba napraviti kako bi cijela jeziva priča dobila nekakav kraj.

Ljubavne su priče oduvijek bile mamac za publiku, što Coppola jako dobro iskorištava pri novoj verziji stare priče, produbljujući odnos Drakule i Mine na način koji gledateljima naslovni lika predstavlja u potpuno drugačijem svjetlu od onog u kojem smo ga navikli gledati.  Drakula više nije negativac kojeg smo navikli mrziti već postaje tragičan lik čija je ljudskost skrivena iza zle i prokletstvom obavijene pojave. Ljudi su ti koji postaju negativci. Također, promijenjen je i pristup prikazivanju lika Drakule, od prilike koja je svoju pojavu temeljila na crnini i oštrom pogledu, Drakula postaje prirodno zgodan muškarac (Gary Oldman u svojem neobičnom, ali uvijek pouzdanom izdanju) kojeg uopće nije teško gledati na ekranu i prihvatiti da je karizmatičan bez upotrebe naglašenih trikova. Ni ljudski dio priče ne zaostaje puno za njim. Poletni nastup Anthony Hopkinsa od ionako zanimljive Van Helsingove pojave stvara karakter za kojeg nije lagano navijati jer ponekad djeluje da bi se rado priklonio zlu kojeg naganja po Europi (malo Hannibal Lecter nastup) čime postaje nejasno za koga bi ovdje ustvari trebali gajiti simpatije. Iako reklamiran kao film koji čvrsto prati knjigu, to ispada više kao reklamni štos nego činjenica, ali razbijanje ustaljenih klišeja nije loša stvar, posebice ako se rade sa stilom. Što nas dovodi i do druga, tehničke strane priče.

Gledano u tadašnjim vremenima, odluka da se film snimi kako i doliči jednoj viktorijanskoj priči, da bude utopljen u tamne tonove, žestoke igre sjena, čudnog osvjetljenja i neobičnih kutova snimanja pokazala se gotovo vizionarskom. Uspjelo se dobiti na svježem izgledu, na trenutke bolesno realističnom, a na trenutke bajkovitom, prijeko potrebnom da se realizira gotovo staromodna priča o ukletim ljubavnicima. No, Coppola, iako je riječ o klasičnoj priči, ne libi se upotrijebiti i dinamiku u radnji, posebice u završnom dijelu filma, stvarajući napetost ne samo horor podlogom već i otkucavanjem vremena, što dijelove filma odvodi do avanturističkog žanra i modernijeg ruha za publiku koja zasigurno ne bi progutala statičnost starih verzija. Obračuni su očekivano nasilni, pa i krvavi, no ne i posebno eksplicitni. Cijeli film teško da će nekoga preplašiti na klasični način, ali to ovdje i nije bila namjera. Namjera je bila izgraditi atmosferu neugode i jeze koja će se provlačiti i trajati kroz radnju, što je, sudeći po svemu, uspješno izveden zadatak.

Ali, ima tu i malih mana. Prenaglašena romantika u nekoliko navrata ulazi u zamalo nepodnošljivu patetiku, a osjeti se forsiranje odnosa između Drakule I Mine jer taj dio svježe je dodan samo radi filma pošto u knjizi ne postoji. Uravnoteženost priče stoji na samoj granici želje da se napravi ekranizacija koja će pratiti knjigu što je bliže moguće i dodataka da ista bude dopadljiva za svu vrstu publike, radi čega već spomenuta patetika zna biti uočljiva, ali i povremeno krivudanje po priči kako bi se što uspješnije spojili dijelovi radnje koji su doslovna ekranizacija s onima koji to nisu. Energični nastupi glavnih glumaca, vizualno drugačiji, pričom bogat, protkan što boljim, što lošijim emocijama, čine posljednju važniju ekranizaciju uspjelom jer je isporučila materijal koji ima dubinu i širinu, radi čega joj treba oprostiti i one mane koje su nastale u tom procesu. Nasljedstvo možda i ne jer nakon što je Vlad Tepeš zvan Drakula ovdje postao pristao i zgodan vampir, netko je shvatio da je to budućnost žanra, što je pak dovelo do razvodnjavanja originalne ideje te stvaranja materijala čija je jedina namjera ugoditi publici bez da se ispriča prava priča. Govorimo li ovdje o najboljem vampirskom filmu ili ekranizaciji? Možda. Možda ne. Ali govorimo o vrhunskom ostvarenju koji je više-manje uspio spojiti nekoliko različitih žanrova u jednu cjelinu i samim time postati jedan od najboljih.


IMDb

Trailer

 

Koliko vas može zamisliti Anthony Hopkinsa kao akcijskog glumca? Na stranu Hannibal Lecter rutinu, baš kao jednog James Bond tipa, koji roni, mlati sve oko sebe, puca iz svih mogućih oružja, zavodi svaku žensku koja mu dođe u vidokrug i još many, many zabavnih stvari kakve se obično znaju pronaći u poštenom akcijskom filmu? Moram se malo ispraviti When Eight… je više avanturistički film, ali nećemo sad praviti neke razlike. Stvar koju valja reći, Hopkinsu akcija dobro stoji, ima taj nastup samouvjerenog tipa kojemu ništa nije strano, a svaki posao se može obaviti uz malo napora. I ovo je snimljeno oho-ho godina prije nego je pobrao Oscara i postao svima omiljen glumac kojeg se spominje kad pokušavate povezati pojmove gluma i kvaliteta u jednu cijelinu, što će reći da je to jedna nikad posve otkrivena strana njegovih nastupa. Još kad se dodaju neke sporedne, ali vrlo važne stvari, onda cjelina postaje još zanimljivija. Ovo je adaptacija još jednog romana majstora akcije i avanture Alstaria McLeana, čovjeka kojeg sam već spominjao na ovim stranicama, glavnog i odgovornog za klasike kao što su The Guns Of Navarone te Where Eagles Dare. O čemu je riječ? Drago mi je da pitate…

Phillip Calvert je britanski tajni agent koji radi za osiguravajuća društva. Specijalnost; poslovi vezani uz more, more i pod morem. Sadašnji zadatak; pronaći brod koji je prevozio zlato i nestao negdje kod obala Škotske. Calvert dolazi zajedno s pomoćnikom u jedan od priobalnih gradića te pronalazi zid neprijateljstva, šutnje i gomilu ljudi koja ga pokušava ubiti, a tamo negdje i nestali brod te ljudi koji su ga oteli.

OK, idemo prvo od negativnih stvari, pristup koji baš ne koristim često, ali da malo primjenim šablonu. Negativno je to što film ima okus, izgled i miris tipičnog Bond filma, a čak su i neki dijelovi radnje isti, posebice dio kad Calvert dobiva sažetak od svojeg šefa te odlazi u akciju. Nije to ništa čudno, nastao je u vrijeme kad se dogodila prva kriza Bond franšize (kad je Connery rekao doviđenja serijalu) te je trebao predstavljati svjevrsnu zamjenu za njega. Tako da, ako vam djeluje slično kao Bond filmovi, to uopće nije slučajno. Film radi toga i nije doživio neki financijski uspjeh, pa tako planirani serijal nikad nije ni lansiran, zaustavljajući stvari na samom početku.

Pozitivna stvar; ovo bi se mogao opisati kao realniji i siroviji Bond derivat. Lokacijski je spektakularan (McLeanov jedini roman koji je smješten u rodnu mu Škotsku), počevši od priobalja koje ima jedinstvene otoke, stijene, prolaze i slično, zračni kadrovi su takvi da vam jednostavno moraju oduzeti dah. Akcija je također dobra, izravna i nema previše mudrovanja (iako se mora primjetiti da su fizički fajtovi malo drveni) kako to već zna biti. Priča sama je puno izravnija nego u tipičnom Bond filmu, a kako su McLeanovi specijaliteti preokreti, ovdje ih također treba očekivati (ponajviše u odnosima među likovima) kao i pravi avanturistički štih tipičan za njegova djela (neosvojiva mjesta). Jedina zamjerka ovdje ide na tankom podvodnom dijelu, koji bi, da uspješno predoči razriješenje tajne gdje je nestali brod, trebao ipak biti duži i obogaćen širim kadrovima. Sve ostalo, vrhunski napravljen posao, s glumcem kojeg svi znaju po posve drugačijim ulogama. Ako to nije dovoljno za preporuku… onda stvarno ništa nije.

The Mask of Zorro (1998)

Posted: 6 travnja, 2011 in Anthony Hopkins, Avantura

IMDb

Trailer

 

Iskreno priznanje, zakon su mi avanturistički filmovi klasičnog izgleda, okusa, mirisa i radnje. Tri Mušketira, Četiri Mušketira, Grof Monte Christo, Robin Hood… vaš sam čovjek po tom pitanju. Uvijek padam na raskošne dame u nevolji, odvažne frajere koji mačem rješavaju probleme, dobre stare konjske potjere, dvorske spletke i poticajne krajolike u kojima se uvijek može pronaći pokoja zakopana škrinja s blagom, kao i požutjela karta koja pokazuje put do istog. Većina tih filmove temelje gradi na postojećim književnim predlošcima i tko može reći da se ljudi nekada nisu dobro zabavljali. Što me dovodi do ovog…zanimljivog naslova. Ima više stvari koje se mogu reći o njemu, zanimljive stvari, bilo s prednje strane kamere, bilo sa stražnje. Let the games begin…

Originalni Zorro, Diego De La Vega, nakon što malo poremeti planove svojem neprijatelju, don Rafaelu Monteru, ipak biva razotkriven i stavljen u zatvor. 20 godina kasnije, igrom slučaja uspije pobjeći, nadajući se osveti za nepravdu koja se dogodila kad je uhvaćen, tj. što mu je ubijena žena. Ali, Montero ima njegovu kćer odgojenu kao svoju i to našeg prvog junaka zaustavi u namjeri da sprovede plan. S druge strane, naš drugi junak jeste niskoprofilni zgubidan Alejandro u izravnom srazu s jačim protivnikom izgubi brata te i on dobiva razlog za osvetu. Susret legende i buduće zamjene jeste zagarantiran. Zorro senior uzima pod svoje Zorroa juniora, trenirajući ga sve do dana dok se kockice ne poslože i obojica ne dobiju priliku za poravnati neke stare/nove račune.

Zanimljivosti ispred kamere – Zorro je meksički junak, no nastao iz pera američkog pisca i poprilično je popularan, preko crno-bijelih filmova, pa do tv-serija, kao i crtanih, a izlazi i u pisanom obliku. Robin Hood ljudi južno od granice. I lijep je to materijal za film klasičnog štiha, punog dobre šore. Ali, u doba kad high-tech stvari imaju svu pažnju, krenuti u realizaciju ovog projekta bio je – khm, čin ludosti. No, ne sudi knjigu po koricama. Anthony Hopkins, Antonio Banderas, Chaterina Zeta-Jones… treba reći nešto više, opak cast (s tim da Zeta-Jones onda nije bila ni blizu statusa kakav ima danas) koji zna glumiti, a i izgledati dobro na ekranu (što je još veća prednost nego ono prvo). Film je nabildan humorom, gegovima, dobrom starom fizičkom akcijom, a, bogami, ne nedostaje i dobre stare pirotehnike. Sama radnja se bazira na dva motiva s kojima se rijetko kad može promašiti – odnos učenik/učitelj te motiv osvete. Zaboravite pravdu za mase, ovo su osobne stvari i oba motiva su razrađena kako treba, različito. Iako, ruku na srce, nisu ništa novo.

Stvari iza kamere – tu postaje zanimljivo za one koji vole trivijalnosti. Originalni je redatelj treba biti Robert Rodriguez, dobra stara kemija koju je imao s Banderasom u Desperadu, obojica su meksikanci, španjolci, ljudi južno od granice, a Rodriguez je (onda) slovio za novog vunderkinda po pitanju režije. I došlo je do neslaganja s producentima. Rodriguez je htio “pravi” film o osveti, gdje bi Zorro bio jebač koji odsjeca ljudima glave u krupnom planu, no onda ga je Steven Spielberg (koji je producent filma) upitao – Jesi ti normalan, sinko? Također, pojavio se i problem budgeta. Rodriguez ga je nabildovao na nekih 120-150 milja, što je, ako se u obzir uzme izgled, radnja i…sve ostalo u ovom filmu, čista ludost. Radi “kreativnih nesuglasica”, Rodriguez dobiva pedalu, a uskače Martin Campbell, čovjek koji je uspješno oživio jednu staromodnu franšizu, James Bonda (iako, napravio je bolji posao s Casino Royaleom nego s Goldeneyeom). Fanovi su ogorčeni, narafski. Rodriguez je na kraju dobio priliku napraviti svoj uber film o osveti glavnog junaka (Machete) i sasvim jasno pokazao da – nema pojma kako se radi film o osveti. I dok njegov lik umjesto da hebe nanu onima koji su ga zeznuli kopa septičke jame, Campbell je Zorroa pokazao kao tipa koji voli mlatiti one koji su ga zeznuli, ubiti boga u njima, pa čak i dignuti u zrak. Netko se pita kako bi izgledao Rodriguezov Zorro? Nakon Machetea, ja baš i ne, ali to sam ja.

Kako je priča završila? U izravnom srazu s Armageddonom, Lethal Weapon 4 i Rush Hourom, Zorro je povukao 250 milja svjetske zarade (na 65 budgeta). Impresivno, kad se u obzir uzme konkurencija. Kritika je bila ponešto suzdržana, ni glasna u pohvalama, kao ni kritikama, ali općenito se hvalio humoristično/poletni/light pristup materijalu. Palo je i tu nekoliko osvojenih nagrada (ništa važno, iskreno, osim 2 nominacije za Oscar) i par lansiranih karijera. Nasljedstvo? Nastavak, ali to već nije tako sretna priča (i ona će završiti na ovim stranicama u neko dogledno vrijeme). Prvi je dio donio malo klasične avanturističke svježine na monotoni repertoar u svoje vrijeme.