Twister (1996)

 

IMDb

Trailer

 

Ljudi moji, stvarni je život takva davež da stvarno mrzim onoga koji ga je izmislio. Red, rad i disciplina, suze, krv i znoj, no fun makes Jack a dull boy… Razumijete osnovno, zar ne? Ponekad se jednostavno nema vremena za napraviti nešto kreativno. Treba podignuti revoluciju, ukinuti sve poreze, prireze i zareze, napraviti pozitivno društvo kao u Star Treku i svi bi bili sretniji. Umro je Bill Paxton. To je već stara vijest i, nažalost, zbog vremena, tj. nedostatka istog, nisam bio u mogućnosti sjesti i napisati nešto pošteno o čovjeku. Volio sam starog Billa, mislim da je bio fin čovjek i dobar glumac, svaki film s njim je uvijek dobijao nešto na kvaliteti, čak i onda kada bi se radilo o teškim i jedva probavljivim sranjima kao što je Monolith. Pa sam sjeo i počeo prebirati koji film bi mogao uzeti iz njegove pozamašne filmografije da mu napravim mali hommage. I na kraju sam digao ruke. Zašto, pitate se vi. Stari je Bill bio strašan kao sporedni glumac, znao je izvući maksimum iz svega, ali još je bolji bio kada bi igrao glavnu ulogu. I znate što još – volim Helen Hunt. Hej, dva moja omiljena glumca u istom filmu – kad je bal neka bude i maskenbal. Twister je ona vrsta filma koju nitko ne voli baš. To je tipični holivudski spektakl koji je tu da vas zabavi, nikako educira (ne više nego što je potrebno – preko njega sam doznao što znači Fujitina skala kod gledanja jačine tornada, hvala lijepo, tko kaže da filmovi nemaju nešto pametno u sebi), da naživcira kritičare, filmske snobove i da razveseli običan radni narod, mene i vas. Jer, priznajmo činjenici u oči, film je star 21 godinu i još uvijek je zabavan. Ne bi bio da u njemu nisu stari Bill i Helen, koja je ovih dana nestala iz javnosti (prokleta sramota, ako mene pitate) a čak možete vidjeti i mladog, tada praktički anonimnog Philip Seymour Hoffmana te da nema… hmmm, intrigantnu priču. Znam, već sad ste zastali sa čitanjem i imate upitnik iznad glave – kako intrigantnu priču? Pa, jedna od činjenica vezanih uz ovaj film je i ta da je došao u vrijeme kada još uvijek svaka kuća nije imala flat-internet i nije se puno toga moglo doznati o nekim stvarima. Jedna od njih su bili i tornada. Svi znamo što je tornado, ne, nije baš neka nepoznanica, ali ustvari jest. Zna se kako nastaju (topla struja, hladna struja…) ali su nepredvidljivi kao… pa tornado. Ondašnja fora je bila da postoje ljudi ekčuli “love” te prirodne nepogode i pokušavaju izgraditi sustav upozorenja. Ja to nisam znao. Prva pomisao na tornado, koji mi je i dan danas jako jeziva stvar, bila je bježi koliko god te noge nose. Ne prema njemu. Suprotnim smjerom. Ali to sam ja. Ja sam ljubavnik, ne ratnik, kako to lijepo kaže Eric Clapton u jednoj svojoj pjesmi.

Film tako prati grupu tih…hm… zabavnih i ekscentričnih individua kako pokušavaju lansirati Dorothy (limena kutija puna senzora koja bi izmjerila unutrašnjost tornada) i tako nešto doznati o nepogodi kako bi na vrijeme mogli upozoravati ljude. Film se uglavnom sastoji od scena putovanja i scena razaranja, što ga čini punokrvnim filmom katastrofe, a između toga su nabacane (i to mislim doslovno) neke sitnice tek toliko da bude nečega. Bill i Helen su bivši par, on ima novu žensku, ali voli bivšu, ona je hladna prema njemu, ali ga još uvijek voli… OK, OK, znam, svjestan sam toga koliko to trivijalno zvuči, ali je bitna ona stavka kako su Bill i Helen strašni glumci jer su čak i od takvih bezvezarija tipa meksička sapunica uspjeli izvući koliko se moglo. Zbpg njih, to je ustvari i gledljivo. Kada je radnja zahtjevala malo jaču glumu, i tu su se snašli, ali film nikad nije odlazio baš daleko po tom pitanju. Zabavna stvar je što je ta grupa lovaca zanimljiva. Cijeli taj sistem. To je danas rutina, danas svi znaju za to i imate gomilu dokumentaraca koji govore o istoj stvari. Onda, sredinom 90-ih, to je bila novina. Zato je Twister jedan od boljih filmova katastrofe, barem u okvirima svojeg žanra, jer je obradio nepoznato područje. Koliko me pamćenje drži, do sada je i jedini koji se koliko toliko ozbiljno pokušao pozabaviti time i svjestan sam koliko to… čudno zvuči. Filmova o tornadima danas imate…pa, poprilično, ali nijedan nije pokušao baš uhvatiti neku realnu priču o njima već su više ispadali kao neki mutirani negativci s planete Zorg.

Realno gledajući, scenarij filma je tanak kao papir, čak i manje od toga. Nije da je baš nepostojeći, ali je jako blizu toga. Napisao ga je Michael Crichton. Zašto je to bitno? Zato što čovjek stoji iza romana kao što su Jurski Part ili Timeline. Zašto je pak to bitno? Zato što čovjek zna kako napraviti gotovo staromodni avanturistički film koristeći se prirodom i modernom tehnologijom. Zato Twister uglavnom funkcionira, iako je njegov scenarij (i njegove bivše žene) izmjenjen tokom snimanja, pa je malo bućkuriš od svega pomalo. To je ljetni film, pređite preko toga. Ako tražite realnu dramu, sranje, stvarno ste izabrali krivi naslov. Druga bitna stavka što efekti u njemu i dan danas izgledaju dobro kao i prije dvadeset godina. Dobro, ima malih propusta, što bi se reklo tehničkih pogrešaka, ali sami centar zbivanja se jako dobro drži. Glumci su opušteni i zaigrani, a vidi se i zašto je stari Bill bio tako dobro cijenjen kao glumac. Doduše, više se proslavio manjim i efektnijim ulogama, ali svakako je imao potrebnu karizmu da izvuče ovako velik projekt, pa je danas šteta što ih nije snimio više. Ne ovakvih, mislim, više glavnih uloga. S jedne strane dobro je ispalo to što je predstavio novu grupaciju ljudi u nezgodnoj situaciji, za takav posao treba biti malo puno pokanut, ali da budemo fer, osim što su svi oni dopadljivi i zgodna grupa karaktera, nemaju karakterizacije ni koliko crnog ispod nokta stane. Jedni su prave dobrice, druga grupa su pravi zlikovci, kao u stripu, tek toliko da film ima malo nekog sukoba i da vam ne dosade sve one scene razaranja ili ljubavne peripetije glavnih likova. Mislim, Twister je, gledano po pravilima “struke” (obožavam taj opis) loš film, on je točno ono kako filmovi ne bi trebali izgledati. S druge strane, gledano očima običnog naroda, film je i danas pun pogodak. Zabavan, glasan, pun dopadljivih glumaca i napet. Baš ono što je potrebno nakon teškog radnog dana u uredu i kad želite pustiti mozak na pašu na dva sata. Možda nije najbolji trenutkak karijere starog Billa, ali barem je sigurno da će ga se ljudi još uvijek s vremena na vrijeme sjetiti, ako nitko drugi barem oni koji obožavaju ovakve stvari (da, autor ovih redaka se ubraja među njih).

The Time Machine (1978)

IMDb

Trailer/Film

 

Odmah poslije srednje škole napisao sam jednu novelu. Uključivala je putovanje kroz vrijeme. Lik dođe, sjedne u stroj i kreće se kroz vrijeme, prošlost, budućnost… shvatili ste koncept. Mislim, ne zavavajmo se, bezočno sam pokrao sve moguće motive iz klasičnog romana H.G. Wellesa, ali sam ih nadogradio stvarima iz istoimenog filma, onog iz 1960 godine. Iako danas puno ljudi naglašava kako ih je ovaj film ili onaj oduševio, originalni Time Machine je mene, doslovno, oborio s nogu. Kada imate 6-7 godina i naletite na takav film… stvari postanu zanimljive. Ta moja novela danas više ne postoji (postoji jedan mali dio, možda jedno poglavlje) ali još uvijek nisam digao ruke od toga da jednog dana napišem pravi roman na tu temu jer… stvar je fascinantna. Jedna stvar koju sam napravio u toj nestaloj noveli bila je modernizacija samog vremenskog stroja; glavni lik je umjesto one palice stvar pokretao preko laptopa. To je onda bila pomalo high-tech stvar, nije ga imao svatko. I rad stroja zahtijevao je pomicanje dva prstena, koja bi se u brzini spojila u nešto slično prozirnoj kugli. Ne pitajte me zašto, autorska kreativnost. Ipak, nakon godina i godina koje su došle, pokazalo se da nisam jedini koji je tako razmišljao. Obrada Vremenskog Stroja, ona gdje glumi Guy Pierce, upotrijebila je skoro identičan vizualni prikaz za rad mašine, putovanje se odigravalo kao u zatvorenom okruglom balonu – vidite kako sam napredan bio? Neki dan se pokazalo da po pitanju modernizacije vremesnkog stroja nisam bio baš originalan, naime, to je već bilo napravljeno. Činjenica je sljedeća – originalni Time Machine mi je jedan od filmova koji mi stoje na top 10 listi svih filmova. Znam da je star, znam da mu ni efekti više baš ne drže vodu (barem ne svi) ali još uvijek ima neku čaroliju zbog koje se osjećam kao klinac. Obrada tog filma mi je bljutava. Gledljiva, istini za volju, ali to je jednostavno bljutav film, bez pravog okusa. I na kraju dolazimo do ovog filma. Jer uopće nisam znao da postoji, što je čudno jer sam mislio da sam bio upoznat sa svime što je povezano s Time Machine stvarima (da, postoji i nastavak romana, ukoliko ste u tim vodama) i već kad sam pronašao film, to se jednostavno moralo pogledati.

Dakle, priča je poznata, samo što je ovaj put modernizirana, po američkim standardima. Uvod u radnju je pad ruskog satelita, gdje briljatni znanstvenik spasi stvar. No, nakon toga mu ukidaju projekt; putovanje kroz vrijeme. Vojne glavešine ne zanima putovanje kroz vrijeme već nešto uzbudljivije; neka vrsta bombe. I tako naš junak, prije nego mu ukinu projekt odluči stvar isprobati, tek toliko da vidi radi li. I, pazite čuda, radi. Tako uspije otputovati u prošlost i upoznati prve koloniste, koji su radi zabave spaljivali žene pod optužnicama da su vještice. Pa onda zaglavi na divljem zapadu, gdje ima malo natjerivanja sa zakonom, pa se vrati u sadašnjost, gdje pak shvati kako će taj novi vojni projekt imati loše posljedice, pa odluči otići u budućnost da nabavi dokaze. Ipak, ode malo predaleko u budućnost, gdje pak naleti na već poznatu družinu; superzgodne Eloe i krvoločne Morloke, pa se odluči pridružiti onima prvima kako bi svijet budućnosti prestao biti pod teškim tiranijiskim čizmamam ružnih kanibala. Sve poznato, zar ne? Pa, pohvalit ću dobre namjere, ali to će jednostavno biti to. Ovo je televizijski film, što inače nije neka mana, ali u ovom slučaju jeste jer kad radite film o putovanju kroz vrijeme, tu treba ipak malo jači budžet za bolje efekte. Samo što efekti nisu toliki problem koliko sama izvedba.

Ovo je jednostavno amaterski miš-maš uradak. Nije, barem nije tako planiran, ali je takav ispao. Nikakav trud nije uložen u to da bude malo… napetiji ili uzbudljiviji. Prvi susret s kolonistima je u ravnini toga kao da ja okupim škvadru prijatelja, okupim ih šumi i dam da se malo zajebavaju ispred kamere. Čak i ako ignoriram činjenicu da se radnja događa u Los Angelesu, gdje ovi iz Salema nisu ni prismrdili (bijaše to teritorij pod vlašću Meksika, ako me povijesne lekcije ne varaju) jednostavno ne mogu ignorirati da svi govore savršeni, moderni engleski jezik. Cijela scena… na razini neuvježbane amaterske predstave. Drugi susret; kauboji. Nešto malo bolje, valjda zato što vremenski period ima kakvog-takvog smisla (zlatna groznica u Kaliforniji) ali opet, amaterska družina. Iako ima malo nešto akcije u obliku pucnjave i jurnjave konjima, sve to djeluje kao da je snimljeno iz prvog pokušaja, kao da je snimljena proba i netko je rekao – jebiga, to je dobro, idemo dalje. Dio s budućnosti je u istom rangu, glumačka škvadra izgovara tekst ravno kao dasku, bez emocija i sve to prolazi. Da sad ne ulazim u to kako je prvo prikazano da je cijeli svijet postao nuklearna pustinja (posljedica tog oružja koje vojska želi isprobati) i onda, kao čarolijom, se pretvorio u svijet bujnog zelenila i zanimljivih rimskih građevina. Ništa nema smisla. Kako sam spomenuo efekte, da odmah ilustriram koliko su loši. Stroj djeluje kao da je napravljen od plastike (bez obzira na očito loš dizajn jer glavni glumac jedva sjedne u njega) i on ne putuje kroz vrijeme kao u originalu, gdje vidite da se stvari mijenjaju, on se stvori u vremenu. Teleportacija, doslovno, efekti i zvuk su popaljeni iz Star Treka. Na stranu to, ni glumci nisu ništa posebno. Glavna faca je John Beck, kojeg će neki prepoznati iz originalnog Rollerballa, ali to je to. Dijalozi su drveni, banalni i bez emocija. Film ima i malu posvetu originalnom filmu, gdje lik prije samog putovanja na isti put pošalje malu maketu. Inače znam pronaći neku kvalitetu u svakom filmu, ali ovdje je to doslovno nemoguće. Mogu ga jedino preporučiti kao neku pusti-mozak-na-pašu opciju, gdje malo gledate dok zujite po internetu i ništa ne gubite ako nešto propustite vidjeti. Brzinski TV-proizvod bez duha, šarma i emocija, banalne izvedbe… Mislim da će ga teško progutati čak i oni najzagriženiji SF čudaci (da, i ja sam među njima) jer ponekad su stvari jednostavno katastrofalno loše, bez mogućnosti popravljanja.

 

 

Tarzan and the Lost City (1998)

 

IMDb

Trailer

 

Ljudi vole Tarzana. Ako ste bili klinac osamdesetih, moali ste naletjeti na neki njegov film kako god da okrenete, bilo da se radilo o onim starima s Johnnyjem Weissmullereom ili Gordonom Scottom (njega više preferiram) ili ste možda čak naletjeli i na onaj promašaj, pošteni promašaj, iskreno, ali promašaj, s Christopherom Lambertom; Greystoke. Novo doba (sredina 80-ih pa do danas, više manje) nije bila baš nešto ekstra plodna za Gospodara Đungle, filmovi su se snimali na kapaljku i više uopće nije privlačio pažnju kao prije, no to se skoro promjenilo ove godine, kad je na velike ekrane došao jedan pravi, visoko budžetni (preko 200 milja dolara troškova) naslov koji, hm, nije baš opravdao svoje postojanje. Iz nekog razloga, tvorci su umjesto light materijala odlučili napraviti The White Tarzan Rises (hint The Dark Knight Rises, skužili ste, ne) te Legend of Tarzan djeluje kao kopija Nolanove formule o smještanju strip-junaka u neko realno okružje. Tu je i jedan problem – to se već radilo. Greystoke je ispričao istu priču, te, iako je postao hit za svoje vrijeme, i danas strši u filmografiji o Bijelom Majmunu kao djevac u javnoj kući. Legendu o Tarzanu tako su natrpali svim onim stvarima; socijalizaciji, neugodi o boravku u civiliziranom svijetu, posljedicama života u đungli, da bi onda to presjekli nekakvom akcijskom scenom koja je sve samo ne realna. Da se razumijemo, meni se film svidio, to je čist OK zabava i pošten film koji je mogao biti sjajan da su se manuli svih tih idemo-biti-realni pizdarija i jednostavno napravili rasni avanturistički film, pun akcije, zabavnih on-linera (Tarzan baš i nije poznat po velikim govorima) i lijepe prirode. Rekoh vam to, da odmah ispravim uvodnu rečenicu; ljudi više ne vole Tarzana. Film je jedva pokrio svoje troškove (tako to ide kad snimite nešto što je skupo kao svetog Petra kajgana) što znači da nije baš zainteresirao ljude. Da stvar bude još bolja, film je bezobzirno popalio elemente ih ovog filma ovdje, dvadesetak godina starijeg prethodnika, kojeg, vidjet ćete po ocjeni na IMDb-u, ljudi vole još manje. Mislim, ublažavam, ljudi jednostavno mrze ovaj film. I kad čujem riječ “mržnja” odmah dobijem osjećaj da bi se tome moglo pronaći mjesta na ovim stranicama. I, nisam pogriješio. Film je omražen bez nekog pravog razloga. To je jednostavan B uradak, koji je šlampav, istina, ali barem ne prodaje realne pizdarije pod umjetnost već je tu da zabavi raju oko sebe.

A najveća fora je da oba filma, i ovaj i Legenda o Tarzanu, započinju na sličan način. Nekakav masakr, pa pronalazimo Johna Claytona u udobnoj civilizaciji, nakon čega se on vraća u Afriku da sredi negativce i ispravi nepravdu. Dva filma dijele i mjesto radnje; Kongu, kao i potrage za opalskim dijamantima (Opal kao izgubljeni grad, mit u rangu jednog El Dorada) i tu sličnosti prestaju jer ovaj Tarzan (još više omraženi Casper Van Dien – u ovom filmu je sve omraženo, vjerujte mi na riječ) više puca na zabavu i avanturistički filing. Tako imamo grupu negativaca koja neće prezati od ničega ne bi li ostvarili svoj cilj da dođu do izgubljenog grada, djevu Jane (Jane March – još jedna omražena glumica koja je, istini za volju, postala poznata zbog vrućih scena seksa s Bruce Willisom u Boji Noći) i Tarzana koji je na TI sa svime što leti, puže i hoda u Africi. Radnja nema nekih posebnih iznenađenja, Tarzan prvo pokušava sabotirati negativce na razne načine ne bi li odustali od plana da se dokopaju grada, pa ih prati kroz đunglu, i na kraju finalni obračun u samom gradu (ustvari je riječ o velikoj piramidi koja zove u sjećanje Maye). I to je to, nema nikakvih mudrosti, nema skrivenih iznenađenja i nema baš previše autorsog pečata koji je, slučajno ili namjerno, pomogao da jedan dramski Greystoke postane hit. Što bi, recimo, bile prednosti filma? Da to riješim odmah s nogu. Jeste ikad čitali stripove o Tarzanu? YU izdanja su bila dobra, tanka, dobro nacrtana, fora stvari za čitanje i brzo ubijanje vremena. Ista stvar je i s ovim filmom. Kao da brzopotezno čitate strip, pogledate ga, zabavan je dok traje i drugi dan ga se više ne sjećate. To je to. Kratko i jasno. I, da, lokacije su impresivne, ali stvarno. Legenda o Tarzanu snimana je kompjuterski, što se bogami i vidi, ali ovdje su lokacije stvarno i kao takve… pa, pomažu filmu, već kad sve ostalo kiksa. Ono što je mana…

…pa, izostanak bilo kakve ambicije. To samo po sebi nije neka mana, ali osjeti se kao da su u nekim djelovima samo slagali scene, pa neka bude što bude. Likovi su kartonski, ali najgore je što su nerazrađeni. Tarzan i Jane imaju čudan odnos. Iako se trebaju vjenčati (o, da, ista stvar je i u Legendi o Tarzanu) ona kao da nema pojma o njegovom životu u đungli. Mislim, zna tko je on i sve to, ali jednom kad se nađu u Africi, on je dovodi u svoju “kuću”, pa pojašnjava kako je tamo živio, pa kako se naučio čitati i pisati… kao da su prvi put zajedno tamo. Van Dien, iako izgleda oku ugodno, ima tu OK Tarzan fizionomiju, djeluje nespretno u đungli, malo se kreće kao pantera, jel’te, a malo kao da pazi gdje će stati ne bi nagazio na nešto bodljikavo. Akcija je sasvim solidna, tu se nema previše zamjerki, završni dio ima čak i jako dobar avanturistički štih, no između toga se zna ubaciti šlampavo korištenje magije, neuspjelo. Srećom, pa toga ima samo dvije-tri scene koje ne traju dugo, ali, ono,… šlampavo. Redatelj Carl Schenkel nije baš prva liga redatelja, da budemo iskreni, imao je možda dva zanimljva bljeska u karijeri (The Mighty Quinn & Knight Moves) i Tarzan mu je bio zadnji h-wood film (valjda zato što je pokopan) i režija je… osrednja. Ima dobrih trenutaka, ali i onih traljavih. Sve to čini film savršenim za nedjeljno poslijepodne jer ima nula posto umjetničkih ambicija, pa ne trebate previše misliti, a opet nije baš toliko loš kako su ga opisali da bi bio primjeren nekom festivalu trash filma. S godinama mu se status malo popravio, ali samo malo, no to je više zbog činjenice da je do danas postao već poprilično zaboravljen, pa se može gledati i kao nekakav raritet (samo bez prave kvalitete) s kojim možete ubiti vrijeme i ne osjećati se previše opterećenim time ako ga odmah drugi dan i zaboravite.

 

The Finest Hours (2016)

 

IMDb

Trailer

 

 

Kada je primio obavijest da je veliki putnički brod u neprilici, kapetan Arthur Henry Rostron napravio je sljedeće: okrenuo je svoj brod, svu raspoloživu toplu vodu iskoristio za pokretanje kotlova te je praktički izbacio putnike iz kabina i počeo pripremati brod za primitak unesrećenih ljudi. Tek nakon toga je stao i upitao telegrafistu koji mu je donio SOS obavijest koliko je informacija u pitanju točna. Brod u nevolji bio je Titanic, a brod koji se odazvao njegovu pozivu u pomoć RMS Carpathia. Rostron je tako postao slika i prilika kako se treba ponašati pomorski časnik, a njegova je intervencija završila tako da je brod koji je inače mogao ploviti brzinom od 15 čvorova, dogurao skoro do 18, uletjevši bezglavo velikom brzinom u područje punom ledenih brijegova. Na kraju je spasio preko 700 života i ušao u legendu i povijest o kojoj malo ljudi priča (čak i u velikom hitu James Camerona vidi se tek jedan kadar Carpathie). 1952 godine, priroda je odlučila ispisati novu stranicu povijesti u pomorskom spašavanju, a trebalo je samo, pa idemo reći 60 godina da priča dobije svoju filmsku verziju te da se ljudi upoznaju s još jednom grupom običnih ljudi koja je bezglavo uletjela u podivljale morske valove kako bi pružila pomoć unesrećenim članovima posade prepolovljenog tankera. Ono što su napravili tada nije se ponovilo do danas te njihova spasilačka misija i dalje stoji u povijesnim knjigama kao najveće spašavanje izvedeno malim brodom (čamcem, iskreno) koje je trebalo, po svemu što ih je okruživalo, završiti tragično po obje posade. Ja padam na filmove koji nastaju po stvarnim događajima. Problem je što su takvi dobri, uglavnom, ali ih znaju prepraljati kako bi se dobila još bolja slika nekog događaja, idemo reći: uljepšan događaj. Tako mi u sjećanje prvo dolazi The Perfect Storm, tragična storija o ribarskom brodu Adrea Gail i njegovoj posadi koja je nestala tokom jedne stvarno gadne oluje. To je OK film, vrijedan gledanja, ali je ustvari potpuna fikcija jer nitko ne zna što se točno događalo u posljednjim trenucima. Brod je jednako tako mogao potonuti prvog sata oluje, kao i onog posljednjeg, ne postoje svjedoci, ne postoje službeni zapisi, ne postoji čak ni olupina koja bi označavala grob nestalih ribara. The Finest Hours drugačija je vrsta filma, iako dijeli poprilične sličnosti sa svojim profitabilnijim prethodnikom. Da, namjerno sam izbjegao reći boljim jer su oba filma tu negdje, s tim da malo prednost dajem Satima pošto su faktografski točniji.

Za vas koji ne volite povijest, jedna oluja davne 1952 nije ušla u povijest kao najveća ili savršena, ali bila je gadna. Ono što je zanimljivo o njoj jeste to da su čak dva tankera doživjela istu sudbinu; Fort Mercer i Pendleton. Sva raspoloživa pomoć poslana je u smjeru Mercera jer se uopće nije znalo da je Pendleton doživio istu sudbinu. Kada je to ipak utvrđeno, posve slučajno, četiri člana obalne straže uzela su motorni čamac i gotovo samoubilački uletjeli u visoke valove kako bi pokušali pomoći posadi prepolovljenog nasukanog tankera. I, kako, rekoh, njihovo spašavanje jedno je od najodvažnijih ikad zabilježenih u povijesti Obalne Straže. Jer, činjenice su sljedeće. Oluja je bila prejaka za spasilački čamac, no nije potonuo iako je vozio naslijepo (valovi su pobacali sve pomične djelove s njega, uključujući kompas), nasukani tanker su pronašli gotovo slučajno (nosila ih je ista morska struja) izvukli su ljude s njega tako da su ih doslovce hvatali u zraku i izvlačili iz mora,a kao šlag na kraju – čamac je bio namjenjen za 12 osoba, teoretski je mogao podnijeti težinu od 20, dok su članovi spasilačke misije u njega utrpali čak 32 ljudi i još se uspješno vratili natrag. Ono što je ustvari najljepše kod filma jeste to što je posezao jako malo u vreću s dodatnim atrakcijama kako bi bio napetiji, neke sitnice su izmjenjene u odnosu na stvarnost, ali iznenadilo bi vas koje (Bernie i Miriam bili su vjenčani u vrijeme spašavanja – ona nikad nije došla tražiti ga u bazu odjevena u ljetnu haljinu i visoke pete tokom ledene oluje) jer stvarne stvari oko spašavanja bile su toliko impresivne da ih uopće nije trebalo prepravljati. Što je, priznat ću iskreno, kao amaterskog zaljubljenika u povijest, pametan potez od strane Hollywooda koji ima naviku brljati po svemu, čak i stvarnim događajima.

Film nije dobro prošao u kinima, iznenađenje, iznenađenje. Postoji dobar razlog za to. Naime, likovi nisu dopadljivi. O, da, sad sam vas malo uhvatio. Obično likovi u ovakvim filmovima imaju osobnost bernardinca, jednostavno ih morate voljeti, jači su i veći od života te kad krenu u opasnu akciju na vama je da sjedite na rubu stolice i pažljivo pratite što se događa. Ovdje to nije slučaj. Krenut ćemo redom. Chris Pine, “novi” kapetan Kirk od USS Enterprisea, inače mi nije nešto posebno jak glumac. Doduše, gledao sam ga u ulogama gdje se ne zahtjeva prejako glumačko umijeće, no kad mu se otvori prilika, dečko ponešto iznenadi (Unstoppable). Njegov Bernie Webber nije junak, daleko od toga. On je čak pomalo… čudnjikav. Društveno je tih i povučen (djevojka zaprosi njega), pomalo krut u vezi pravila (zato je jako fora kad ih odluči prekršiti) i kada se dogodi nesreća, on ne kreće u spašavanje zato što je junak u duši, čovjek na pravom mjestu, velikog srca i ostale pizdarije kojima nas šopa Hollywood kad su ovakve priče u pitanju, on krene na otvoreno more zato što mu je to posao. Likovi koji ga prate također nisu junaci, daleko od toga, oni su otišli na to putovanje zato što im je bilo neugodno povući se i među svima njima vlada poprilično nepovjerenje, čak i loša volja zbog nekih stvari iz prošlosti. Shvatili ste; oni su likovi koje nije lagano zavoljeti. Također, posada na havarisanom tankeru jednako je čudna, da ne velim realna, kao i spasioci. Nema veselih i dopadljivih karaktera, što film čini realističnim po pitanju karakterizacije, ali bogami i ne tako laganim za gledanje jer, pa, nitko baš ne voli nedopadljive likove. To je ustvari prednost, taj dodir realizma, bez raznih uljepšanih sranja. Efekti su jaki, mora se priznati i ako vas podsjete na spomenutu Oluju Svih Oluja, to je razumljivo, oba filma dijele isto okružje pobješnjelog mora. U osnovi, film ne komplicira, prate se dvije posade, prati se razvoj nesreće, kao i pokušaja posade tankera da se održe na površini te Bernijeve da ih spasi, uz povremene upade u nešto običnije životne situacije. Nema kompliciranja, nema prodavanja muda pod bubrege i nema razvlačenja, što film čini jasnim, preglednim i dobro režiranim, iako ne previše dinamičnim sve dok ne dođe do same zajebane situacije. Jedno od boljih iznenađenja ove godine, ako smijem skromno primjetiti, a film sam pronašao slučajno, kao i oni uništeni tanker, a kad sam vidio glumačku ekipu (Pine, Casey Affleck, Eric Bana) odlučio sam potršiti dva sata života, pa kud puklo da puklo. I, iskreno, bila su dobro utrošena.

 

Deadly Encounter (1982)

IMDb

Trailer/Film

 

Volite li stripove? Znam, čudan početak za jedan filmski dojam, ali i nije, ne baš, pogotovo ako pogledate kako danas stvari stoje. Marvel VS DC – Rumble in the Jungle, kako bi se reklo. I dok me stvarno nije briga koji će film od kojega više zaraditi, malo se čovjek zamisli nad nekim drugim stvarima. Koliko potencionalno zanimljivih stripova prolazi nezapaženo? Jezio puno, ali, dobro, uzet ćemo u obzir zemljopis i reći da Europa nije baš Hollywood te da si ne možemo priuštiti ekstravagancije kao oni. No, možemo maštati. Povratak na moje pitanje o stripovima; nedavno je umro i čovjek koji je stvorio legendarnog Zagora. Ja ga, istini za volju, nisam nikad posebno preferirao. osim onih Čiko-Specijala, koji su mi znali kao klincu biti pravi urnebes za čitanje. Jerry Drake, dragi moji, bio je idol mog djetinjstva. Sad, neki znaju o kome govorim, dok će se neki počešati po glavi i reći – who the fuck is Jerry Drake? Poznatiji je pod imenom Mister No. Nadimak je dobio u zarobljeništvu, japanskom, tokom drugog svjetskog rata, zato što je bio tvrdoglava jedinka i odbio se slomiti na ispitivanju. Lik nema baš stalnu adresu, ima mali avion (Pajper, o, da, sjećanja, sjećanja) kojeg obavezno prije pokretanja mora opaliti nogom. Mister No bio je avanturistički strip, pun egzotike i dobre akcije, koliko me sjećanje drži, s jako fora naslovnim likom i koji je, tužno za reći, uvijek nekako uspio ostati u pozadini pokraj svih ostalih, bolje, primljenih junaka. Možda jest ostao malo u pozadini, ali nije zaboravljen jer čak i danas znam uzeti pokoji strip s njim i poprilično se dobro zabaviti. Što nas dovodi do zanimljive priče. Mister No nema svoj film, ta tko je vidio gledati nonšalatnog pilota kad je tu svemoćni Captain America, ali postoji film koji djeluje skoro kao njegova neslužbena ekranizacija. Zaintrigirani? Zanimljiva priča, ustvari. Ja volim helikoptere, već sam to rekao, ali vrijedi ponoviti mišljenje da je to stvarno fina mašina i praktična, što u stvarnosti, što u fikciji, ali da u filmskom svijetu baš i nema svojih predstavnika. O, da, tu je Blue Thunder, to zna svatko (koji će uskoro dobiti svoj remake – umjesto high-tech helikoptera dobit će se high-tech dron – koji lijepi penis?) no slučajno sam iskopao još dva naslova koji mogu ući u kategoriju s njim. O jednom sam već pisao, Birds of Pray, zgodan mali akcić (naravno, potpuno zaboravljen do danas) a drugi je…pa, ovo pred vama. Sada, nemam supermoći i nisam ga pronašao svojim superosjetilima, Smrtonosni Susret (pasmater glupog li naziva – zvuči k’o Steven Seagal film iz ove faze kad snima loše filmove) već je to, točnije, obrada upravo spomenutih Birds of Pray (koji pak nemaju nikakve veze sa Star Trek svijetom i Klingonskim ratnim brodovima). Radila ga je ista ekipa, iako, nije riječ o običnom remakeu, kako bi se to reklo, već je riječ o potpuno drugačijem filmu koji je i bolji od prijašnjeg. I opušteniji. I s više zračnih akrobacija, izvedenih tako dobro da baš i ne djeluju kao da su rađene za TV film.

Radnja nas upoznaje sa Samom, bivšim borbenim pilotom koji svoju sadašnjost provodi negdje u pripizdinama Meksika, prevozeći turiste i dostavljajući stvari lokalnim majstorima. Živi životom bez muka i živciranja, ima krug prijatelja koji ga poznaju i život je, što bi se reklo, dovoljno dobar da se ne želi zajebavati s nekim stvarima koje bi sve to mogle zaribati. Pa, barem dok mu u posjetu ne dođe bivša žena. Posjetu kao jedva ga je pronašla i treba, naravno, malu uslugu. Za let od točke A do točke B Sam će dobiti lijepu gomilicu novaca i kad to odradi, može se vratiti natrag svom životu. Samo što to baš i ne ide tako. Bivša je, kako to već ide s bivšima, udana za opasnog gangstera te je nešto napravila zbog čega je dragi muž želi ubiti. I ne bira sredstva. Zato će se Sam i Chris (bivša) pronaći u bijegu ispred naoružanih ubojica koji će ih loviti po zemlji i zraku (najviše po zraku) i zabavljati publiku. Jesam li rekao da je Sam kao Mister No? Iako to nije nigdje službeno čak ni naslućeno, inspiracija je lagano mogla biti izvučena iz stripa jer je je isti krenuo u distribuciju još tamo daleke 1975 godine. Sličnosti su ogromne; dopadljivi pilot, zabačene lokacije, neprestana akcija… Iako je ovo kao neki neslužbeni remake od Birds of Prey, to je tek izjava jer dva filma, osim pilota i helikoptera, nemaju baš ništa zajedničkog. I oba su dobra na svoj različiti način, što je odlična stvar jer ih možete gledati razdvojeno i doslovne se diviti kako su neke stvari dobro ispale prije nego su došla puno razvikanija mlađa braća kao što su Blue Thunder ili čak Top Gun.

Prvo ćemo krenuti od produkcije. Televizijska. Zanimljiva stvar jer baš radim na jednom tematskom tekstu koji su tiče Blue Thundera i slučajno sam naišao na podatak kako veliki studiji nisu bili zainteresirani za filmove u kojima bi helikopteri imali glavnu ulogu. Naime, nisu bili zanimljivi kao alat za pričanje velikih priča (avioni su tu, nažalost, još uvijek glavni) te je svaka ideja o jednom takvom projektu bila ili odbačena ili preseljena na televiziju, a čak bi i ondje doživjela drstične izmjene jer ne možete raditi neke stvari kao na velikom ekranu. Ovdje nije bilo ograničenja, osim onih televizijskih, a ako mislite da su helikopterski stuntovi patili zbog toga,  ni najmanje. Cijeli film je jedna dugačka potjera, kao i u slučaju Birds of Pray, ali ovdje je pristup malo lakši, ima više komedije, likovi su dopadljiviji, a i akcija je malo bolje razrađena. Iako, tehnički je film drvenkast, nije se tu bilo puno prostora za neke divlje montaže u stilu Michaela Baya, ali je barem pregledan i, što je nekako poanta cijele priče, realan. Jer u stvaranju nisu korištene makete već pravi helikopteri, a kad su helikopteri jedan blizu drugog, onda su helikopteri jedan blizu drugog, tu nije bilo foliranja. Priča je… pa, budimo iskreni, priča je više kao izgovor za priču nego što je stvarno ima. Dovoljno je da pokreće radnju i da vas malo zanima što će se dogoditi, ali to je uglavnom sve, cijela stvar ionako leži na leđima glavnih glumaca (Larry Haggman – ako ne znate tko je on, pitajte vaše mame i bake znaju li tko je bio J.R. iz sapunice Dallas) i realne akcije. Rekavši to, odmah ću reći da sam film i nije nešto posebno pamtljiv, to je više materijal za nedjeljno poslijepodne, ali ako ga odlučite pogledati, tko zna možda vam se i svidi jer nije gubitak vremena (općenito pričano, jel’ te) jer ima sve potrebne sastojke, dobar ritam, zabavne glumce, par stvarno dobro režiranih scena i svakako mu mogu pridodati koji plus jer je došao ranije nego razvikaniji naslovi koji koriste zračna prometala kao polugu radnje.

Damnation Alley (1977)

IMDb

Trailer

 

Teško oklopljeno vozilo prolazi kroz pustoš izazvanoj nuklearnim ratom, dok se putnici dotičnog suočavaju s raznim neprilikama dok traže ono posljednje mjesto gdje je sve ostalo normalno. Što? Mislili ste da je Mad Max: Fury Road (ili Road Warrior) jedini film koji ima tešku mašineriju u pogonu i postapokaliptične krajolike? Ako jeste, mislili ste krivo, ali vam to ne zamjeram previše, puno ljudi misli da postapokaliptični filmovi počinju i završavaju s Maxom. Avenija Propasti (ili Aleja Prokletih – koji god naslov, funkcionira) pojavio se par godina prije Maxa, ali nije ostavio takav utisak, što i ne iznenađuje baš previše jer nije riječ o baš tako dobrom filmu. Točnije, radi se o ekranizaciji romana SF/Fantasy majstora Rogera Zelaznyja, samo što ovaj dio “ekranizacija” shvatite više kao “inpirirano pisanim materijalom” jer sam pisac nije bio oduševljen snimljenim materijalom (ali mu se sviđao originalni scenarij – negdje je došlo do problema u komunikaciji) te mogu shvatiti i zašto nije bio. Da budem iskren, svako malo sam znao naletjeti na naslov ovog filma, mislim da sam ga i sam upotrijebio u jednoj anketi o post-apokaliptičnim filmovima, no nikako da sam sjeo i pogledao ga. Križam ga s liste, next, please. Neću reći da sam uludo utrošio vrijeme jer nisam, zgodan je ovo mali filmić, ali da sam ostao nešto posebno oduševljen – i nisam. Ima tu više razloga, do kojih ćemo, naravno doći, ali je zanimljivo koliko me osnovna premisa podsjetila na Fury Road (minus Besmrtni Joe, gitarist, Furiosa – zamislite samo onu tešku kamiončinu kako putuje praznim krajolicima) te sam se morao zapitati nije li stari lisac bacio pogled na ponešto hvaljene literature prije nego je krenuo raditi svoj film (da, OK, Road Warriora, kužimo se – Fury Road je ionako remake Cestovnog Ratnika), što mu nikako neću zamjeriti jer sam dobio želju da i ja bacim pogled na dotični roman. Zvuči zanimljivo, dapače, zvuči zanimljivije nego sami film, barem ovo što je snimljeno kao konačni proizvod.

Kao i svaka dobra post-apokliptična priča tako i ova moram započeti s nečin, nekakvom vojnom bazom, smještenoj u pripizdini tako da kad se sranje dogodi (za koje ne dobijemo pojašnjenje, ali znamo da su Rusi lansirali nuklearke, pa su Ameri lansirali svoje i već znate kako ta priča završava) vojno osoblje preživi. I, tako, oni tamo preživljavaju i povremeno bacaju pogled u ostatak svijeta, koji je uglavnom pustoš, ali postoji taj jedan radijski signal koji im ne da mira, ali ne odluče djelovati sve dok samu bacu ne zadesi fijasko i skoro svi soldati završe mrtvi. Nekoliko individua tako opremi dva posebna terenska vozila (transporter/oklopnjak) i kreću na dugački put u neizvjesnost, tražeći izvor tog signala koji, između ostalog, govori kako postoji jednu mjesto gdje su svi sigurni, sretni i veseli.

Premisa romana je slična; odabrana grupa mora s TRI vozila proći preko pola devastirane Amerike kako bi predali poruku (dalje nisam išao sa sadržajem) i scenarist je zadržao uglavnom tu ideju o putovanju. I to je otprilike to, sve što je preživjelo iz romana. Ovdje se na put kreće s dva vozila, pa jedno najebe i onda ostane samo jedno. Prva i uvodna stvar, film nije loše narativno postavljen. Ne vidimo samo katastrofu koja je sjebala cijeli svijet (i to mislim doslovno, izbacila je Zemlju iz centra ili koji već vrag, pa imate svu silu nekih nemoj-me-jebati vremenskih nepogoda) ali na nije ni bitna, pa je tu malo kako dečki vrijeme provode u toj zabačenoj bazi, pa onda krenu na put i tu stvari postanu loše. Mislim, općenito gledajući, film ima glavu i rep, sve je to OK, znate tko koga, ali ono između je pomalo srednja žalost. Naime, što je problem. Film bi želio biti ozbiljna postapokaliptična avantura, no onda u radnju ubaci škorpione velike dva sa dva metra, pa već kad to provarite, onda naletite na cijelu rijeku buba-švaba (da, dobro ste pročitali) koje vole papati ljudsko meso. Kužite? Takve stvari su…erm, poprilično glupe. Krajolici pak nisu tako loši, iako su ograničeni. Pustinja, pa Las Vegas zatrpan pijeskom (eat that, Resident Evil!) pa onda metropola s buba-švabama (grad je ostao netaknut iako je su tuda bile velike nuklearne eksplozije) pa opet divljina i na kraju… pa, vidjet ćete i sami ako bacite pogled. Tema dana, putovanje. Taj nabildani RV uopće ne djeluje loše, ali malo su se zeznuli s njegovim dizajnom u unutrašnjosti; ne bi stalo toliko stvari koliko su oni stavili u njega čak ni da je velik kao dva vagona Orient Expres vlaka. Pa to malo ubije dojam. Zanimljivi djelovi traju kratko (Las Vegas) te ih odmah preklope s nečim blesavim (jedna žena je preživjela u Las Vegasu, zgodna kao vrag hraneći se… ne znam, valjda pijeskom) tako da sadržajno je posvuda. Ima tu ponešto poznatih lica; Jan-Michael Vincent i jako, jako, jako mladi Jackie Earle Haley, no to vam ne treba značiti ništa jer nitko od njih ne glumi. Vizualno je… pa, loš. Efekti su poprilično vremenski pregaženi, uključujući i minijature u završnici. Tu i tamo pokoja uspjela scena jednostavno ne opravdava osjećaj šlamperaja koji se provlači kroz cijeli film. Znači… da velim gubitak vremena? Pa, neću to reći jer film je ipak koju godinu ispred svojih srodnika, pa mu se može barem priznati to, a to što je na svim listama tih post-apokaliptičnih filmova više duguje činjenici da je snimljen tako rano nego što ima pravu kvalitetu. Kategorija; ubijanje vremena, bez da će ostati u nekom dužem sjećanju.

 

 

The Last Starfighter (1984)

IMDb

Trailer

 

Danas su jako popularni young adult romani. Uzmite samo primjer The Hunger Games ili The Maze Runner trilogija (nikad mi nije bilo jasno zašto svi ti romani moraju biti striktno pisani kao trilogija) u kojima imate mlade (i lijepe i zgodne) junake koji se pronađu u nezgodnoj situaciji. Romani su pronašli svoju publiku, a potom i filmovi, zarađujući lijevo i desno po cijelom svijetu. I tako, posve slučajno gledam neke tako naslove (Goodreads mi je jedna omiljena postaja) i ponekad pratim malo komentare, rasprave i recenzije vezane uz slične naslove. I slučajno na jednom od tih tema naletim na zabavan post koji je govorio o filmovima nastalim po spomenutim romanima – naime, pita se korisnik kako su mladi mogli išta gledati u starim danima kad su filmovi bili samo za djecu i odrasle. Hmmmm. Načelno bih se mogao i složiti s time; 80-te su poznate po gomili danas kultnih dječijih filmova (The Goonies, Flight of The Navigator, Monster Squad) ali ipak ne treba reći da nije bilo ponešto i za malo stariju publiku samo zato što ne znate da postoje takvi filmovi. Kao i sve ostalo, young adult nije počeo s Igrama Gladi, niti je to neka novina. Doduše, terminologija je malo jače precizirana, ali filmovi slične tematike snimali su se i prije nego su postali dio pomodnog trenda i konzumerska senzacija. Posljednji zvijezdani ratnik film je koji prati određenu liniju radnje; mlad dečko, trenutačno živi u nekoj zabiti, osjeća se podcjenjeno i daljni tijek događaja ga, naravno smjesti, u sami cenar zbivanja – spašavanje cijelog planeta, recimo samo primjera radi. Takav opis ga smješta u kategoriju predvidljivih uradaka, ali u vrijeme kad se pojavio imao je određenu svježinu zahvaljajući činjenici da je jedan od prvih predstavnika SF žanra namjenjenog ne samo za klince ili baš za odrasle. Rekavši to, da odmah nadovežem kako nemam neka sentimentalna sjećanja vezana uz njega, gledao sam par puta u devedesetima jer sam ga imao na VHS-u, ali nekako sam s godinama u prolasku u potpunosti zaboravio na njega sve dok nisam slučajno naletio na trailer. Pa sam ga pogledao još jednom. Pa sam onda bacio pogled na neke stvari oko njega. Pa sam odlučio sjesti i nešto zapisati. Mislim, već dugo nisam, a tu se ima ponešto zanimljivog za reći. To je ona vrsta filmova koja se doslovno provuče nenajavljena ispod radara i stekne kultni status koji ga nastavi pratiti do dana današnjeg. Što je simpatično. Nikako znak kvalitete, ali je simpatično.

Naš zvjezdani ratnik je ustvari Alex, klinac koji živi u nekakvom kamp-prikolice naselju, koji sanja o odlasku, koji ima jako zgodnu djevojku (nema ljubavnih trokuta tipičnih za ove pomodne pizdarije) i koji je svjestan toga da je običan, prosječan i da će vjerojatno do kraja života popravljati bakicama u kampu kutije s osiguračima za struju. No, kako to već ide, ništa od toga jer naš mladi junak opako je dobar u igranju neke svemirske igrice i kad postigne nezapamćeno visok rezultat, stvari kreću zanimljivim smjerom; igrica je ustvari regrutacijsko sredstvo i naš junak završi u svemiru, kao odabrani pilot elitne jedinice koja mora obraniti nekoga od nečega zlog (imena potpuno nevažna, dovoljno je da znate kako su jedni pozitivci, a drugi nisu). Alex, suprotno očekivanjima, to ne želi napraviti, iznenađenje, iznenađenje, već se želi vratiti doma i nastaviti živjeti svoj beznačajni i dosadni život izvan cijele te intergalaktičke zbrke. Pa, barem dok ne shvati da ne može vježati od izazova te da mora napraviti korak naprijed i preuzeti odgovornost i postati ono što svi vide u njemu – zvjezdani ratnik. Koji je, samo da se da malo pritiska, i posljednji.

Prvo mali info-dump, kako se to veli među nama piscima. Posljednji… je jedan od prvih filmova koji je za vizualizaciju scenarija koristio CGI (drugi bijaše Tron) tehnologiju. Jako malo maketa i minijatura, jako malo. To je jedan od razloga zašto je film danas malo loše ostario od sebi sličnih srodnika jer, iako je to onda bio posljednji krik tehnologije, danas djeluje fora, ali ipak u rangu polaroid-tehnologije. Gledljivo, ali s jako uočljivim manama. Cijeli je film jako dobar primjer kad film prati puno bolji status nego što ga ustvari i zaslužuje. To zvuči malo okrutno, ali to ne umanjuje činjenicu da to jest tako. Njegov kultni status je opravdan, samo što to nije tako dobar film kako se obično govori da jest. Spašava ga činjenica da je bio originalan u svoje vrijeme, tj. ideja o tome da se upotrijebi igrica kao sredstvo za regrutaciju mladih novaka, a sama ideja je danas još aktualnija jer osim dobrih simulaciijskih programa koji se upotrebljavaju za svašta, igrice se jednako tako okrivljavaju da su krive za gomilu psiho-napada koje naprave sjebani klinci puškarajući po srednjim školama. Pomažu mu i sporedni kreativni detalji koji su dovedeni skoro pa u pravu ravnotežu; film sam sebe ne shvaća previše ozbiljno (uvijek dobra stvar) ali nikad ne prelazi granicu i ne odlazi u parodiju (uvijek dobra stvar) te je lagano gledljiv, iako je sama radnja poprilično banalna i ravna. Nick Castle, srednja kategorija redatelja i kućni frend od Johna Carpentera (glumio je Michaela Myersa u originalnom Halloween filmu) nadosnimio je dosta komičnih scena jer je publika dobro reagirala na njih i tu je također napravio korektan posao. Ono što se osjeti u filmu je upotreba spielbergovštine; simpa susjedstvo, simpa klinci, simpa malo životno okružje, što je također lako gledljiva stvar, a ne može mu se poreći ni da ima onu vibru dječijih avantura i zaigranost kakvu smo svi kao klinci osjetili u mlađim danima. Sve to stoji. Ono što je mana jeste da film nema baš dobar ritam. Malo razvlači stvari, pa ih onda na kraju ubrzava, a sami efekti, iako napredni za svoje vrijeme, nisu uspjeli ostaviti dobar dojam na neke od završnih scena. Tome vrijedi pridodati i da su glavni glumci simpa družina, ali pomalo ravna i s jako malo osobnosti (Lance Quest je veteran Halloween serijala kao i redatelj Castle) što ugrubo znači da su gledljivi, da imaju dosta kemije, ali da na kraju balade ne ostaju u prevelikom sjećanju (to je jedino Robertu Prestonu pošlo za rukom, kojemu je to, ironično, bila posljednja uloga). Film je pomalo precjenjen, istina, ali je zadržao neki šarm 80-ih i uglavnom je gledljivo i simpatično djelce koje ima svojih trenutaka i u kojem možete osjetiti da je bila važnija zaigranost te zabavljanje gledatelja nego neka kruta ozbiljnost.

 

 

 

 

Dakota Harris aka Sky Pirates (1986)

IMDb

Trailer

 

Kvragu, stvarno sam dobar. Nije da se hvalim, jel’te, ali sam dobar, stvarno dobar, toliko dobar da je to upravo jezivo, prošli su me trnci. Jer kad pronađete film koji godinama tražite (posve slučajno, ali nećemo sad cjepidlačiti) to je stvarno dobar osjećaj. Vrsni filmofili mi nisu ni do koljena po tom pitanju, ali svatko tko je ikad tražio nešto slično zna kako je to dobar osjećaj, kad uspijete zaključiti potragu i reći – Imam te! O čemu vam ja to točno pričam. O vremenu dok sam bio klinac, stvarno pravi klinac (9-10 godina) što će reći da je bilo to negdje oko 1989 godine, i jedne nedjelje sam tako sjeo uz televizor i pogledao film kojeg se još i danas jasno sjećam. Zašto ga se sjećam? Zato jer je bio zabavan (kad ste klinci svašta vam je zabavno) i jer je bacao vibru Indiane Jonesa, što je čak bilo i naznačeno u onom sadržaju kakvi se mogu vidjeti još dan-danas u TV Programima. Možda bi sve to bilo drugačije da sam Indianu gledao prije ovoga, ali nisam (Indyja nisam gledao sve do kasnih 90-ih kad je izdan na VHS-u po drugi put) i to je možda tako bolje jer sad imam jako lijepe uspomene na cijeli taj avanturistička žanr, uključujući i onu zabavicu znanu i kao King Solomon’s Mines, dok bih si s druge strane možda skratio dugogodišnju potragu za njim. Dakota Harris (ili kako se po novom zove – Sky Pirates – ali to jednostavno nema odjek kao ovaj naslov) je, istina i bog, još jedan u dugačkom nizu Indiana Jones kopija i on od tog podatka ne bježi, mislim, ni ne može pobjeći, čim pogledate sliku na omotu znate odakle je došla inpiracija, ali je zanimljiv po nekoliko drugih stvari. Čim sam pročitao da je film nastao u all mighty USA, znao sam da nešto nije kako treba; ili podatak ili moje sjećanja, pa je ispalo da podatak nije točan. Film je snimljen u Australiji i, koliko ja znam, jedini je koji je baš eksploatirao Indy formulu. Ocjene su mu živi užas, ali koliko znam, svim kopijama Indiane su ocjene užas jer im se spočitava nedostatak originalnosti (pri čemu se zaboravlja da je i Indy kopija polp likova iz 30-ih i 40-ih, uključujući i Rudnike Kralja Solomona) ali neka vas to ne zabrinjava jer ovo ipak nije materijal za Oscara već za zabavu, a zabavu i ispunjava. Ima i mana, poprilično, ali koji film ih nema. Dakle, o čemu je riječ?

Poručnik Harris (za prijatelje Dakota) vrsni je pilot koji će tokom jednog leta doživjeti nešto… recimo čudno, s daškom natprirodnog. Prevozeći mistični artafekt, doživjet će skretanje s puta, nekoliko stotina kilometara izvan rute, i to je povezano s Bermudskim Trokutom, artafektom kojeg je prevozio i čudnim silama koje, čini se, imaju porijeklo s Uskršnjih otoka. Da stvar bue bolja, nitko mu ne vjeruje, i svi šute, uključujući njegovu posadu, pa naš junak zaglavi u zatvoru i kad vrag odnese šalu, on odluči sam razriješiti misteriju. U stilu Indiane Jonesa, naravno, prvo bijegom iz zatvora, a onda i letom do Uskršnjih otoka, gdje se svi oni spoemnuti elementi spajaju u jednu cjelinu. Ima jedna poprilična mana u svemu tome; film je kratak. Traje jedva 80 minuta, s odjavnom špicom. Nije da sam pobornik megalomanskih epova u trajanju od tri-četiri sata, ali koja minuta duže svakako bi mu dobro napravila. S druge strane, film nema praznog hoda, radnja se odvija kao klupko konca i stalno ima taj određeni tempo zbog kojeg nećete zijevati, a, odmah i negativna strana, ako vam se ne svidi, barem nećete izgubiti previše vremena na gledanje. Kako rekoh, ovo je jedan tip Indiana Jones filmova, no u njemu se mogu pronaći brojni citati na slične uratke, počevši od likova (naš je junak spoj svega klasičnog – voljeli mi taj staromodni štimung ili ne) preko priče (hej, ima priču bolju od posljednjeg Indyja) koja se referira na poznate, stvarne stvari, a neće se pobjeći ni od pokoje strip reference (Dan Dare mi dolazi prvi u sjećanje). U globalu, to je miks svega i svačega pomalo, koji baš i ne baca na preveliku originalnost, ali ima aduta u rukavu kakve nemaju slični uratci.

Naime, film je zabavan. Ne prodaje mudrost i ne želi reći kako je originalan, ali u njemu se osjeti kako se ekipa dobro zabavljala i da su se barem potrudili napraviti svoj proizvod. Doduše, imali su ograničenja i nisu imali kreativni pogon jednog Spielberga iza sebe (nije ni Indy bio projekt koji je oduševljavao studija) ali kad bi se gledalo na ograničenja koja donose snimanja filmova, onda se ne bi snimio nijedan. Dakle, nema tu neke prevelike mudrosti, akcijske scene izgledaju prolazno, nekoliko zračnih snimaka je iznad prosjeka, dok je završnica napravljena vidljivo na stageu u studiju. Priča ne donosi nikakvih iznenađenja, nema tu preokreta ili trilerske napetosti, ali ima vibru dobre stare avanture, pa sad ovisi o tome tražite li nešto više od toga ili vam je dovoljno i to. Jednom sam rekao da bih trebao uvesti nekakvu sporednu kategoriju, pa da predstavljam filmove za nedjeljna poslijepodneva i ovaj bi se u to uklopio kao budali šamar; nepretenciozan, jednostavan, pomalo čak i kratak i zabavan na način kako to znaju biti ti malo slabiji projekti koji idu na to da zabave gledatelja. Meni osobno je dodatna simpatičnost što su u okvire priče ugurali poznate stvari (Bermudski trokut, Uskršnje otoke) jer barem se ne radi o nekim čudnim, nikad spomenutim stvarima za koje niste nikad čuli. Glumce, koliko ste shvatili, baš i ne spominjem, ali i da to napravim imena vam ne bi značilo baš ništa jer ne radi se o poznatim imenima, kao ni jakim karijerama, što je (možda) i dobra stvar, a opet, možda i nije. Uglavnom, film je malo teže za pronaći (kako to već ide) no ako vam pođe za rukom i ako ste ispucali sve Indy filmove, a imate želju za nešto malo avanturističkim što ima aromu nekih starih vremena, ovo bi vam moglo biti dobro da popunite vrijeme. Teško da će vam ostati u nekom dugačkom sjećanju (to se događa samo ovakvim likovima kao što sam ja) ali važno je da zabavlja dok traje. Za neku preporuku više nego dosta.

Spectre (2015)

 

IMDb

Trailer

Čini se da je sve što je trebalo da me izvuče iz prijevremene mirovine bio loš Bond film. I baš sam uživao u neradu, priznajem vam iskreno, bez ikakvih problema, bez misli o tome što pisati, kako pisati i koliko toga napisati – prava idila. I onda sam otišao u kino jer, čista slučajnost, gledao sam sve Craigove Bondove u kinu, pa sam onda sjeo i zapisao ponešto i nekako mi se posao učinio nedovršenim ako istu stvar ne napravim i za Spectre. Odmah potom je bilo pitanje što točno napisati. Da je kriminalno loš i da zahtjevam povrat uloženih sredstava? To je ipak malo pretjerano jer to je ipak James Bond, čak su i najlošiji filmovi gledljivi i zabavni, ali to što ga stavljam u koš zajedno s riječima loš i gledljiv nikako nije dobra stvar. Naime, ja sam bio veliki antpi-protivnik toga da Craig zagra visokog i crnokosog tajnog agenta koji ima odličan izbor za žene, aute i pića (odnosno jedno, ali ga naručuje sa stilom) i kad sam pogledao Casino Royale, prvi sam priznao da sam pogriješio. Ne sudi knjigu prema koricama i tako te pokajničke priče. Kada je Skyfall izašao, pa, to je bio film, drugačiji Bond film, da budem točan i politički korektan, i kad su krenule glasine (pa onda provjerene informacije) kako se Sam Mendes vraća iza kamere, svi glavni glumci ispred iste, onda je to počelo zvučati jako dobro. Mendes je čak izjavio kako još uvijek nije završio s Bondom jer ima dosta toga za reći. Pa, šteta što je sve to već rečeno – u drugim Bond filmovima. Idemo nekim redom, već kad sam izašao iz mirovine, da si malo dam oduška u pisanju. Sve je započelo s najavama. Kad se Zrno Utjehe pokazalo kao zabavnim (do neke mjere) filmom, ali smušenim do bola, producenti su rekli da će krenuti drugim smjerom i zaboraviti na globalne urote i slične pizdarije. Pa su snimili Skyfall. Čak su i najveći skeptici morali priznati da sve to zajedno jako dobro izgledalo, ali i da je priča odmah bila bolja čim se iza nje nisu vukli nedorečeni repovi iz prijašnjih nastavaka. Što se sljedeće dogodilo? Dobili smo film koji doslovno (na silu) povezuje sve dijelove Craigove Bond ere, stvara poveznice tamo gdje ih nema, a uz to, ovo je najbolji dio, iz debele, prašnja i s razlogom zaboravljene prošlosti izvlači negativca koji je, kao, obilježio Bond serijal, pa su valjda vjerovali da oni to mogu modernizirati i isprači priču nekoj novoj generaciji. I već tu dolazimo do nekih teških problema. Gledano povijesno, Ernst Stavro Blofeld je tek ime, a samog lika je glumilo valjda pet različitih glumaca i svi su oni od njega napravili jednostavno zabavnu karikaturu. Jedina dva slučaja gdje se on istakao kao neka bitna karika za dobru (bolju) priču je onda kad ga je igrao Telly Savalas i Donald Pleasance. Prvi je od njega napravio zanimljivog negativca, karizmatičnog (ipak je to bio Kojak) dok je drugi bio još jedna u dugom nizu karikatura. I, čini se, sadašnjoj ekipi je Pleasance bio drag jer su čak i novom Blofeldu napravili ožiljak preko oka kakav je ovaj imao (a isti je imao i Mads Mikaelsen u Casinu Royale – stavljaju ga valjda zato što je fora). Blofeld nije uopće ozbiljan negativac, on je opasan koliko i Gargamel te već u prvoj sekundi kad ga vidite znate da će Bond to odraditi s lakoćom, držeći votka martini u jednoj ruci, a zanosnu crnku u drugoj. A izvučiti Blofelda iz prastare prošlosti je ujedno i nostagičarski đir koji, čini se, vlada filmovima. Nostalgija je fora jer je u prošlosti, a Blofeld predstavlja sve ono neozbiljno i zajebantski u Bondovima., što u novom, ozbiljnijem smjeru, nikako ne pristaje Promašaj prvi, reklo bi se.

U ovom nastavku Bond ponovo radi na svoju ruku (iznenađenje, iznenađenje) i nakon što napravi cirkus u Meksiku, njegov novi šef starog imena ga pošalje na dugački odmor. Naravno, našem junaku nije ni na kraj pameti odmarati, pa počinje pratiti tragove koji ga odvode do ulaznih vrata najmoćnije zločinačke ikad smišljene za veliki ekran. Na tom putu posjećuje stare neprijatelje, ševi zgodne udovice, diže sranja u zrak i vozi se nedopuštenom brzinom, jednom rječju – klasika. Problem je u tome što je ta klasika poprilično nerazrađena. Ovaj Bond pati od onoga što se popularno zove – oči veće od želudca. Skyfall je išao jednim direktnijim, prizemnijim putem i napravio, iznenađujuće, čuda. I bio odmah prozvan da to nije Bond film, nebitno, ali je napravio posao i to iznenađujuće dobro, počevši od akcijskih scena, pa do spuštanja u neku realnost. Spectre radi upravo suprotno. Već vas naslovna pjesma (koja je, usputno rečeno – loša – ritam dobar, ali onaj muški/ženski glas jednostavno ubija dojam) upozorava da će nas čekati priča koja će povezati sve živo i neživo. Tako nam se vraća i Mr. White. O, da, lik kojeg smo voljeli mrziti u Zrnu Utjehe i koji je Bondu ubio ljubav života iznenada postaje neka vrsta pozitivca – i Bond mu pomaže umjesto da mu smjesti dva komada u potiljak. Ali, možda je to zbog kćeri. O, da. Mr. White ima (prigodno) plavog komada od kćeri i Bond joj odluči pomoći, iz dobrote vlastitog srca. Te poveznice s Casino Royalom i Skyfallom su nategnute i jednostavno bezveznjikave jer velika teorija urote ne funkcionira, jednostavno ne. Posebice zato što se velika zla organizacija svodi na Blofelda i glomaznog Dave Bautistu. Dave, ta gromada od čovjeka, je samouvjereno najavljivala kako će raja zaboraviti na Odjoba iz Goldfingera čim ga bude vidjela, no, kako stvari stoje s ovim filmom, sve je ostalo na najavi. Bautista ima jedno ubojstvo u filmu (i to neko traljavo, iskreno) da bi se pojavio u još par scena i onda poginuo valjda najglupoljom smrću još tamo od Banea u Batmanu. Ne samo to već je tučnjava između njega i Bonda jako slična onoj koju Bond ima u vlaku u Iz Rusije s Ljubavlju. I tu sličnosti ne prestaju. Osim Blofelda, tu je i famozna uvodna Bond scena gdje se mlati u helikopteru, pa kojeg potom preuzme, a to u jasno sjećanje zove Samo za tvoje oči, otvaranje, gdje se, zanimljivo, Blofeld pojavio u zadnjem filmu. Mexico City? Dozvola za ubojstvo. Tanger? Dah Smrti. Vidite uzorak? Ponavljanje, ili jednostavno korištenje iste šeme, samo nabildanije da bude prikladno modernoj publici. No, reciklaža u Bond filmovima nije neka posebna novina, oni su nastali na filozofiji ako radi, ne popravljaj, pa smo zato bili svjedocima bezbroj uzdaha Oh, James ili megalomanskih negativaca koji žele vladati svijetom, no u svemu tome smo dobili ipak nešto, iskorištene glavne glumce, ili cast općenito, što se u Spectri, kao još jedan minus, nije dogodilo.

Telly Savalas je moj osobni favorit (bio) u ulozi Blofelda. Lik barem nema prokletu perzijsku mačku koju miluje i govori o dominaciji svijeta. Christoph Waltz je ovdje u cijelosti neiskorišten. On je tek neki tamo lik koji, eto, ima veze sa starim Bondovima. Vidimo ga, znamo ga, i to je to, ni dašak neke kreativnosti u njegovoj izvedbi. Monica Belluci ima tri scene u filmu. Da ponovim – tri scene. I u sve tri glumi kao da joj je netko iz Marc Dorcel produkcije rekao da je ona napaljena udovica, ponašaj se kao jedna. The End. Pretpostavljam da je bilo previše rizično spojiti Bonda s jednom iskusnom i zrelom ženom jer bi onda publika ostala prikraćena za još jeno mladoliko lijepo lice kao ono od Leae Seydoux. Ne znam točno u čemu je stvar s njom, ali njezina izvedba ne uvjerava nikoga u ništa. Čak mi je Denise Richards bila uvjerljivija kao nuklearni fizičar (i to nije zajebancija – uistinu jest glumila nuklearnog fizičara) Lea hoda kroz film s jednim te istim izrazom lica, čak i kad joj život visi u koncu, pa mogu reći da je, valjda, ljepota bila odlučujući faktor pri odabiru. No, da ne budem baš toliko zloban, nitko u filmu nije nešto posebno iskorišten. Ralph Fiennes, inače glumčina koja je od novog M mogla napraviti čuda, stoji u pozadini, Naomie Harris, strašno zanimljiva nova Moneypenny , isto tako neiskorištena (slutite li obrazac po kojemu ovo ide?) Bautista? Ista stvar. Novi Q je od cool štrebera koji je mogao parirati Bondu postao je neka vrsta smotanog škomljana koji jamra oko hipteke i dvije mačke. Ok, likovi su… loše postavljeni, idemo malo na samu akciju. Pozitivna stvar, Spectra ima više akcije od Skyfalla. Ali da li je ba dobra, ne, nije. Ostavlja, kao i sve ostalo, pomalo ravnodušnim. O, imamo mi lijepe lokacije, imamo i eksplozije, imamo i Bonda koji vjernim Walterom skida helikopter u letu (već sam naručio jedan – zaustavit će tenk, garantirano) i imamo najveću eksploziju zabilježenu na velikom ekranu. Šteta što traje cijele tri sekunde i izgleda kao da su u zrak digli kuće od šperploče, što su ustvari i napravili. Ken Adam, žalimo za tobom, ti si barem znao napraviti vizualnu poslasticu od tih negativčevih jazbina i onda ih poštno dignuti u zrak. Što nas dovodi nekako do završnice i nekog konačnog zaključka. Isplati li se ovo gledati u kinu? Svakako. Mislim, to je Bond film, svaki od njih se može gledati na velikom ekranu, pa tako i Spectra. Film kao takav ima sve sastojke koje film čine Bond filmom, ima lokacije, ima akcije, ali problem je u tome što je to kao vrhunsko jelo – koje se ohladilo. Možete ga vi podgrijati i pronaći u njmeu užitak, ali to ne mjenja činjenicu da je to i dalje tek podgrijano jelo. Tko zna, ukoliko film zaradi (a ne sumnjam da neće) i producenti odluče ponovo angažirati Craiga, možda netko drugi napravi ponešto kompaktiji film i, svakako vrijedi napomenuti, kraći, puno kraći, pa možda, samo možda, se dobije nešto više slično Casino Royaleu; pravi omjer svega.

San Andreas (2015)

IMDb

Trailer

 

Mrzim ljeto. Ali, stvarno ga mrzim. Vrućine, visoke temperature, stalna televizijska upozorenja da ne hodate po jakom suncu (ljudi su toliko glupi te ih treba stalno upozoravati na to) vesela lica televizijskih voditelja koji najavljuju dotok turista (najbolja sezona od prošle sezone)… sve to me doslovno ubija efikasnije nego nekakva solarna baklja koja bi bacila svijet u kameno doba. Naravno, tu je i ono poznato real life sranje; posao, rad za mrzovoljnog šefa (koji broji lovu za odlazak na more dok vi čuvate utvrdu) krediti, dugovi i kamatari koji vam dišu za vratom. Život je lijep i sva ostala narodna mudrost. No, ima tu i dobra strana. Ljeto je vrijeme kad se puštaju ljetni blockbusteri (volim ubacivati ove english nazive, ispadam sofisticiraniji nego stvarno jesam) i kad možete otići u ugodno rashlađeno kino, papati veliko pakovanje kokica i na dva sata zaboraviti što vas čeka izvan zamračene dvorane. Nakon što izađete van, onda možete zaboraviti i to što ste gledali jer… pa takva je i kvaliteta. Oh, ne shvatite me krivo, ima stvarno pametnih stvari za pogledati na repertoaru, ali već kad idem u kino, i platim preskupu kartu, želim vidjeti kako se stvari razlijeću u parapamčad. Za ostale, kvalitetnije stvari, jel’te, imam internet i višak slobodnog vremena, ali ako idem u kino… pa, želim vidjeti kako The Rock spašava ljude uokolo te kako se all mighty America raspada poradi prirodnih uzroka, a ne nabrijanih terorista koji uokolo vozaju aktivnu malu taktičnu nuklearku umjesto da je detoniraju prvom prilikom. No, da budem iskren, nisam išao u kino gledati Rocka i njegove kvadribicepse već sam išao jer sam poprilično slab na filmove katastrofe. Eto, svi imamo malu prljavu tajnu koje se (ne)sramimo i pošto već znam kako će biti puno zgražanja, puno negodovanja, puno ja-to-ne-bih-nikad-gledao(la) razmišljanja, ali, stvarno iz duše iskreno, jednostavno je prevruće da bih mario za to. Što se pak tiče samog žanra katastrofe, pa, njega volite ili ne, nema neke zlatne sredine. S obzirom da je San Andreas ispunio dva preuvjeta (pravi materijal za zamračeno kino i film je katastrofe) netko bi rekao da sam imao genijalno provedeno vrijeme. Nije baš toliko sjajno bilo, istini za volju, film je na trenutke glup da je to bolno za gledati, ali da je bio potpuni promašaj, to nije. Ta, ipak je u njemu The Rock, mislim, ne.

Šalu na stranu, razlog zašto sam ovo malo disaster čudo držao na oku bila je činjenica da rasjed San Andreas uistinu postoji i da je glavni uzrok zašto Kalifornija ima toliko potresa i zašto postoji otvoreni strah da bi jednog lijepog (ljetnog) dana mogao doći the big one i Nevadu pretvoriti u priobalno područje. Naravno, ekslopatacija stvarnih strahova stara je vijest, a potres je jednako zajebana situacija kao i poplava, a već dugo nije bilo nekog posebno jakog razaranje zemlje surfera i filmskih zvijezda, pa me zanimalo koliko će autori biti kreativni. Mislim, već sama činjenica da bi se jedan takav potres magnitude 9.5 po Richteru (ono, znam sve stručne nazive) mogao i dogoditi dovoljan je razlog da vam proradi morbidna znatiželja. Ipak, da ne bude kako potres ne može biti zanimljiva storije za filmaše, vrijedi pogledati i dva naslova iz iste branše tek toliko da dobijete osjećaj za temu. San Francisco (1936) odlična je drama s plejadom stare garniture poznatih glumaca koja razorni potres iz 1906 koristi kao vrhunac radnje. Tu je i famozni Earthquake (1974) koji je došao u prime time razdoblju (vidite kako spretno ubacujem te engleske nazive?) filmova katastrofe, s nimalo manje poznatom plejadom poznatih glumaca. Oba su dobra na svoj način, i oba su loša na svoj način, no njih pogledajte ili kao predjelo ili kao desert, pa neka vam San Andreas bude glavno jelo. Jer, ne znam ni odakle početi s dojmovima. To je jednostavno neozbiljan film, koji je svjestan toga da je neozbiljan film, što mu je pak određeni plus. Odmah po početku, kad TV ekipa prati posadu spasilačkog helikoptera na običnom zadatku, naš junak, u najboljoj maniri najskromnijeg čovjeka na svijetu kaže – Samo radim svoj posao, gospođo. Minutu kasnije od počne bacati isti taj helikopter lijevo-desno i spuštati ga u duboki kanjon tako efikasno da bi ga i Stipe Božić zaposlio u HGSS-u, gdje je pak zaglavio terenac s prikladno simpa next door američkom curom, koja je taj auto tamo parkirala čarolijom dostojnom Harry Pottera (naime, nigdje nema ceste) i spašavati je u maniri Sly Stallonea u akcijskom hitu Clifhanger. To je početak, stvari vam odmah postanu kristalno jasne, ovdje neće biti dramaturških razgovora kao u San Franciscu, niti muke preživljavanja kao u Earthquakeu; ovdje će biti orgija specijalnih efekata i junački nastup našeg junaka. O, Andreas prati obazac starih filmova katastrofe, imamo nekoliko razadvojenih likova i njihov kut gledanja, ali to je više kao narativna struktora da se pokaže što više razaranja nego što služi u svrhu neke radnje kojom bi nas približila likovima.

Pretpostavljam da očekujete debeli patriotizam i ho-ruk govore naših junaka. Prvoga baš i nema, iznenađujuće, drugoga isto tako baš i nema, opet iznenađujuće, ali pojavi se koji bljesak takvih stvari. Likovi uvijek imaju vremena reći jedno drugom kako se vole i da će sve biti u redu (i to dok im zgrada pada na glavu – čak i jedan teretni brod) Klišeji? Sve čega se možete sjetiti. Grupa ljudi, ozbiljna katastrofa, junak bez mane (s daškom osobne tragedije) žena koja ga voli (ali se razvode) kćer koja ih oboje voli bezuvjetno, razaranje svega što je fizički moguće (čak i nemoguće), prepreka kao u priči kojoj nema kraja, i tako dalje i tako dalje. Likovi su simpa. Ne zato što jesu simpa, oni su kartonski obrazac klišeja viđenih već sto puta već zato što ih glume simpa glumci. Dwayne Johnson možda djeluje kao trokrilni ormar, ali meni je lik faca, jebiga, možda je u stvarnosti najveći šupak, ali na ekranu djeluje kao kullerski koji ima ponašanje običnog tipa. Ah, Carla Guggino, tu neću ništa ni reći. Ugodna oku, ugodna uhu i izgleda jako dobro, te je veliki plus što nije previše razvikana velika zvijezda. Ioan Gruffudd i Paul Giamatti potpuno su neiskorišteni (Giamatti još i ima zadovoljavajuću ulogu, koliko-toliko) i, eto, popunjavaju ekran. Efekti su… pa, idemo reći pretjerani. Mislim, to je doslovno orgija specijalnih efekata, neki djeluju cool, neki nimalo (pretjerani tsunami val) i to vam je princip – nek se sve nosi dovraga, idemo se zajebavati i rušiti sve što možemo. Upravo taj štih debelog pretjerivanja ima neke simpatičnosti jer naglašava koliko je ovo neozbiljan film, ali simpatičnost ima i ograničeni rok trajanja jer to pretjerivanje zna doći i jako blizu opasno neugodne iritacije. U gruboj osnovi, ovo je gledljiv film, ali za jednokratno gledanje (možda i dva – da ga pogledate doma kad izađe na netu) i svakako neće ući u vrh filmova katastrofe (tamo ionako već poduže čami The Towering Inferno) ali nalazi se u dobrom društvu sličnih, glasnih, bučnih, nabrijanih i onih gdje logika baš nije najuočljivija stvar (Twister mi prvi pada na pamet) i svakako vrijedi pogledati ga u kinu. No, ja volim gledati takve stvari, da mi slušni bubnjići vibriraju još koji dan nakog gledanja (novi Mad Max mi je u tom rangu) pa ovo nikako nemojte shvatiti kao iskrenu preporuku već onako, za probrane gledatelje koji se ne srame reći jasno i glasno – da, mi gledamo ovako popcorn budalaštine.