Twister (1996)

 

IMDb

Trailer

 

Ljudi moji, stvarni je život takva davež da stvarno mrzim onoga koji ga je izmislio. Red, rad i disciplina, suze, krv i znoj, no fun makes Jack a dull boy… Razumijete osnovno, zar ne? Ponekad se jednostavno nema vremena za napraviti nešto kreativno. Treba podignuti revoluciju, ukinuti sve poreze, prireze i zareze, napraviti pozitivno društvo kao u Star Treku i svi bi bili sretniji. Umro je Bill Paxton. To je već stara vijest i, nažalost, zbog vremena, tj. nedostatka istog, nisam bio u mogućnosti sjesti i napisati nešto pošteno o čovjeku. Volio sam starog Billa, mislim da je bio fin čovjek i dobar glumac, svaki film s njim je uvijek dobijao nešto na kvaliteti, čak i onda kada bi se radilo o teškim i jedva probavljivim sranjima kao što je Monolith. Pa sam sjeo i počeo prebirati koji film bi mogao uzeti iz njegove pozamašne filmografije da mu napravim mali hommage. I na kraju sam digao ruke. Zašto, pitate se vi. Stari je Bill bio strašan kao sporedni glumac, znao je izvući maksimum iz svega, ali još je bolji bio kada bi igrao glavnu ulogu. I znate što još – volim Helen Hunt. Hej, dva moja omiljena glumca u istom filmu – kad je bal neka bude i maskenbal. Twister je ona vrsta filma koju nitko ne voli baš. To je tipični holivudski spektakl koji je tu da vas zabavi, nikako educira (ne više nego što je potrebno – preko njega sam doznao što znači Fujitina skala kod gledanja jačine tornada, hvala lijepo, tko kaže da filmovi nemaju nešto pametno u sebi), da naživcira kritičare, filmske snobove i da razveseli običan radni narod, mene i vas. Jer, priznajmo činjenici u oči, film je star 21 godinu i još uvijek je zabavan. Ne bi bio da u njemu nisu stari Bill i Helen, koja je ovih dana nestala iz javnosti (prokleta sramota, ako mene pitate) a čak možete vidjeti i mladog, tada praktički anonimnog Philip Seymour Hoffmana te da nema… hmmm, intrigantnu priču. Znam, već sad ste zastali sa čitanjem i imate upitnik iznad glave – kako intrigantnu priču? Pa, jedna od činjenica vezanih uz ovaj film je i ta da je došao u vrijeme kada još uvijek svaka kuća nije imala flat-internet i nije se puno toga moglo doznati o nekim stvarima. Jedna od njih su bili i tornada. Svi znamo što je tornado, ne, nije baš neka nepoznanica, ali ustvari jest. Zna se kako nastaju (topla struja, hladna struja…) ali su nepredvidljivi kao… pa tornado. Ondašnja fora je bila da postoje ljudi ekčuli “love” te prirodne nepogode i pokušavaju izgraditi sustav upozorenja. Ja to nisam znao. Prva pomisao na tornado, koji mi je i dan danas jako jeziva stvar, bila je bježi koliko god te noge nose. Ne prema njemu. Suprotnim smjerom. Ali to sam ja. Ja sam ljubavnik, ne ratnik, kako to lijepo kaže Eric Clapton u jednoj svojoj pjesmi.

Film tako prati grupu tih…hm… zabavnih i ekscentričnih individua kako pokušavaju lansirati Dorothy (limena kutija puna senzora koja bi izmjerila unutrašnjost tornada) i tako nešto doznati o nepogodi kako bi na vrijeme mogli upozoravati ljude. Film se uglavnom sastoji od scena putovanja i scena razaranja, što ga čini punokrvnim filmom katastrofe, a između toga su nabacane (i to mislim doslovno) neke sitnice tek toliko da bude nečega. Bill i Helen su bivši par, on ima novu žensku, ali voli bivšu, ona je hladna prema njemu, ali ga još uvijek voli… OK, OK, znam, svjestan sam toga koliko to trivijalno zvuči, ali je bitna ona stavka kako su Bill i Helen strašni glumci jer su čak i od takvih bezvezarija tipa meksička sapunica uspjeli izvući koliko se moglo. Zbpg njih, to je ustvari i gledljivo. Kada je radnja zahtjevala malo jaču glumu, i tu su se snašli, ali film nikad nije odlazio baš daleko po tom pitanju. Zabavna stvar je što je ta grupa lovaca zanimljiva. Cijeli taj sistem. To je danas rutina, danas svi znaju za to i imate gomilu dokumentaraca koji govore o istoj stvari. Onda, sredinom 90-ih, to je bila novina. Zato je Twister jedan od boljih filmova katastrofe, barem u okvirima svojeg žanra, jer je obradio nepoznato područje. Koliko me pamćenje drži, do sada je i jedini koji se koliko toliko ozbiljno pokušao pozabaviti time i svjestan sam koliko to… čudno zvuči. Filmova o tornadima danas imate…pa, poprilično, ali nijedan nije pokušao baš uhvatiti neku realnu priču o njima već su više ispadali kao neki mutirani negativci s planete Zorg.

Realno gledajući, scenarij filma je tanak kao papir, čak i manje od toga. Nije da je baš nepostojeći, ali je jako blizu toga. Napisao ga je Michael Crichton. Zašto je to bitno? Zato što čovjek stoji iza romana kao što su Jurski Part ili Timeline. Zašto je pak to bitno? Zato što čovjek zna kako napraviti gotovo staromodni avanturistički film koristeći se prirodom i modernom tehnologijom. Zato Twister uglavnom funkcionira, iako je njegov scenarij (i njegove bivše žene) izmjenjen tokom snimanja, pa je malo bućkuriš od svega pomalo. To je ljetni film, pređite preko toga. Ako tražite realnu dramu, sranje, stvarno ste izabrali krivi naslov. Druga bitna stavka što efekti u njemu i dan danas izgledaju dobro kao i prije dvadeset godina. Dobro, ima malih propusta, što bi se reklo tehničkih pogrešaka, ali sami centar zbivanja se jako dobro drži. Glumci su opušteni i zaigrani, a vidi se i zašto je stari Bill bio tako dobro cijenjen kao glumac. Doduše, više se proslavio manjim i efektnijim ulogama, ali svakako je imao potrebnu karizmu da izvuče ovako velik projekt, pa je danas šteta što ih nije snimio više. Ne ovakvih, mislim, više glavnih uloga. S jedne strane dobro je ispalo to što je predstavio novu grupaciju ljudi u nezgodnoj situaciji, za takav posao treba biti malo puno pokanut, ali da budemo fer, osim što su svi oni dopadljivi i zgodna grupa karaktera, nemaju karakterizacije ni koliko crnog ispod nokta stane. Jedni su prave dobrice, druga grupa su pravi zlikovci, kao u stripu, tek toliko da film ima malo nekog sukoba i da vam ne dosade sve one scene razaranja ili ljubavne peripetije glavnih likova. Mislim, Twister je, gledano po pravilima “struke” (obožavam taj opis) loš film, on je točno ono kako filmovi ne bi trebali izgledati. S druge strane, gledano očima običnog naroda, film je i danas pun pogodak. Zabavan, glasan, pun dopadljivih glumaca i napet. Baš ono što je potrebno nakon teškog radnog dana u uredu i kad želite pustiti mozak na pašu na dva sata. Možda nije najbolji trenutkak karijere starog Billa, ali barem je sigurno da će ga se ljudi još uvijek s vremena na vrijeme sjetiti, ako nitko drugi barem oni koji obožavaju ovakve stvari (da, autor ovih redaka se ubraja među njih).

Vertical Limit (2000)

IMDb

Trailer

 

Pa, pregurali smo Božić, Novu Godinu, obiteljski krug, dobru klopu i mamurluk koji dolazi nakon toga, sada se polako vrijedi vratiti natrag na posao. Netko bi mogao reći da Novu Godinu vrijedi započeti s nečim kvalitetnim, tek toliko da odredite standarde za dane koji dolaze, dubokoumnim da se podsjetite da se površnost ne isplati i umjetnički orijentiranim da pokažete ljudima kako ste moderni čovjek u modernom vremenu. Ja kažem… zajebite to, idemo krenuti eksplozivno, Nova Godina tome i služi. Doduše, mogao bih sad utrošiti svoje vrijeme i napisati vam kako sam pogledao Interstellar, posložiti nekoliko redaka o tome što je pjesnik htio reći njime, ali to bi već bilo pretenciozno prenemaganje, čemu, hvala lijepo, nisam sklon. Jednostavan sam čovjek, jednostavnih zadovoljstava i jedno od njih uključuje i snježne radosti. O, da, obožavam snijeg. Ova Nova me doslovce iznenadila jer posljednjih nekoliko godina ponoćno odbrojavanje ste mogli dočekati u kratkim rukavima, dok je sami snijeg postajao nešto kao urbana legenda, pa zamislite moje oduševljenje kad je ove godine doslovce poranio i kad su temperature pala debelo ispod nule. Odmah se probudilo unutrašnje dijete u meni. Istina, gledao sam ga kroz prozor, hvala lijepo, ali i sami pogled na bjelinu oko kuće je bio više nego dovoljan da budem u odličnom raspoloženju. Pa je trebalo pronaći i nešto tematski za gledanje, jel’ te, a postoji ipak nekakvo ograničenje na to koliko puta mogu pogledati Cliffhanger ili The Thing (čak mi ni ovaj novi nije zadovoljavao uvjete potrebne za gledanje – to je jednostavno loš film). Tada mi se upalila mala mentalna lampica pošto u zalihi naslova koje već nisam doslovce godinama pogledao stoji i jedan koji savršeno pokriva sve što mi je potrebno. Akcija. Triler. Napetost. Eksplozije. Poznate Face. Snijeg. Puno i puno snijega. Umjetnog, pravog, posve nebitno, i već kad sam ga iskopao (doslovce sam ga morao skidati s Interneta jer je moja kopija VHS izdanje) rekoh da ga i pogledam umjesto onih inih gluposti kojima nas prisilno hrani TV program (kojeg ionako ne gledam). Oh, znam da ozibljni filmski kritičari i sladokusci sedme umjetnosti imaju refleks odbojnosti prema ovakvim naslovima (ovom posebno) i nimalo ne osporavam da je ovo jednostavno… pretjeran film (vidite kako taktički izbjegavam reći loš) ali da ima popriličan faktor zabavnih stvari u sebi, ima. I, da ponovim, ima puno i puno snijega u njemu. Zimske radosti i tako to.

Ukoliko niste upoznati sa sadržajem ovog malog smrznutog naslova, on je vrlo jednostavan. Jedna ekspedicija ide se popeti na vrh K2 zbog reklame. Pa nastrada. Druga ekspedicija ide spasiti prvu. Pa se dogodi svašta. Popunite praznine sami jer sve čega se sjetite, teško da možete promašiti. Kroz radnju izdogađat će se doslovno svašta; od eksplozija nitroglicerina, preko Hitchcockovog trilera u odnosima među likovima, helikopterskih vratolomija, ali i kaskaderskih vratolomija. Film je, doslovce, švedski stol za sve oni koji vole dobru avanturu. Nisam rekao akciju iako ga više-manje trpaju u nekakvu ”akcijski triler” kategoriju jer akcija sama po sebi nije ona klasična, pozitivci ne ubijaju negativce (kao u Cliffhangeru) već se više svodi na fizičke akrobacije, rasne eksplozije (film je ipak radio Martin Campbell, mešter za takve stvari) i onaj poznati sukob čovjeka vs prirode. To je, ukratko, popcorn film koji logiku i razum ostalja postrani kako bi isporučio ono drugo; zabavu i popriličan spektakl, barem što se tiče okruženja u kojem se odigrava (planina u filmu nije K2, ali nećemo sitničariti oko toga) te poslužio kao školski primjer kako se radi napet film (doduše, ne i tako pametan) koji zna što publika želi i koji ne prodaje maglu pod umjetnost kako to rade drugi. Pretpostavljam da će se naći netko tko će reći kako je publika prepametna za ovakvo što, no mogao bi se i zeznuti jer film je u konačnici bio popriličan hit, preko 200 milijuna zarade (na 80 uloženih) što će reći da je pogodio ono što je ciljao. Sporedna je to stvar, znam, ali ja sam jedan od onih koji kad idu u kinu žele nešto i vidjeti za svoju teško zarađenu lovu, a toga ovdje ima na bacanje. Gledano s neke realnije strane…

Kako rekoh, ovo je film koji namjerno ima nizak prag inteligencije u sebi. Ne toliko što se tiče osnovne priče, ona je dobra i legitimna, razne alpinističke nesreće se događaju gotovo svakodnevno, kao i to da se stručnjaci moraju upuštati u jednako zajbane operacije potrage i spašavanja. Sve to ima eho stvarnih događaja koji se događaju posvuda oko tih poznatih planinskih vrhova, ne samo K2. Nažalost, to je dosadno. Mislim, na stranu tragediju tih ljudi, ali bez malo začina gledali bismo jednu grupu u ledu i drugu grupu kako hoda po ledu da dođe do prve grupe. Bilo bi to jako puno ljudi koji hodaju uokolo, okruženi snijegom, ledom i oštrim kamenjem. Ne dvojim da bi to bili vizualno prekrasni prizori, kao što jesu ovdje, ali ovo je ipak avanturistički film, ne dokumentarac. Stoga, imamo, kako rekoh svašta. Nitko normalan ne bi nosio nitroglicerin, nejanestabilniji eksploziv po najnestabilnijoj planini, a ako bi ga i nosio, izvesti savršenu eksploziju teško je kao pronaći iglu u plastu sijena. Zašto? Oh, zato što bi, kako god da okrenete, na toj visini pokrenuli lavinu. Čak je i jača petarda dovoljna za to. No, djeluje spektakularno, pa je to cool za vidjeti. Jebiga, ipak smo u filmu, ne na pravom K2. Likovi, pitate. Nerazrađeni. Ustvari, oni su grube skice ocrtane tek onim najpotrebnijim; pohlepni biznisman, karizmatični planinar gonjen osobnom tragedijom, brat bez mane, zabavni pratioci… Shvaćate? Nema tu dubine, pa ako je očekujete nećete dobiti to što tražite. Ipak, ima utješna nagrada. Kad se poslože sve one vizualne stvari, počevši od eksterijera, preko stvari koje rade BUM, između toga dobijete gomilu poznatih faca. Ima tu čak i ponešto kvalitete, iskreno rečeno, ali uglavnom su svi kao gomila starih znalaca. Za kvalitetu se brinu Scott Glenn i Bill Paxton, za neku atletsku pojavu Chris O’ Donnel, za ljepšu stranu priče (ako vam planinski krajolik nije dovoljan, je’l te) Robin Tunney i Isabela Scorupco, a u maloj ulozi se našao i Robert Taylor, poznatiji i kao aktualni Longmire (ustvari, pokušajte prebrojiti koliko je njih dobilo uspješnu samostalnu seriju nakon filma) tako da možete reći da se ima što za gledati i koga za gledati. Pametan baš i ne, logičan isto tako baš i ne, ali vizualno spektakularan, prožet tankom, ali napetom akcijskom linijiom, pun što fizičkih akrobacija, što prelijepih kadrova prirode, Vertikalna Granica tako ispada bućkuriš svega i svačega, ali i film koji sjeda u ovo tvrdo zimsko vrijeme kao budali šamar. Još sad kad opet dođe val hladnoće…

 

 

Predator 2 (1990)

IMDb

Trailer

Nekoliko stvari se ne sramim priznati što se tiče filmskog svijeta, vrlo su jednostavne i kratke. The Shinning je precjenjen i dosadan horor, ali svaka dala Jacku Nicholsonu, nitko ne glumi manijake bolje od njega. Sva tri Nolanova Batmana nikad neće biti u istom rangu kao Burtonova dva i posljednje, ali ništa manje važnije, nikad nisam bio preveliki obožavatelj prvog Predatora. Već čujem kako se glasno zgražate i mislite kako sam neuko piskaralo koje ne zna što valja. Nije da taj film držim lošim, uopće nije, dapače, riječ je o finom akcijsko… nečemu uratku kojeg se može gledati s lakoćom. Ali nisam oduševljen njime, nemam ga u privatnoj kolekciji (stvar koja ne govori apsolutno ništa jer nemam ni nastavak) i ne gledam ga nikad osim ako ne naletim na njega dok vrtim TV programe i ubijam dosadu. Nastavak, s druge strane, mi je više manje odličan filmić. Ništa što bih stavio na top lisu najboljih odgledanih naslova ikad, ali ima ono nešto što ga čini… primamljivim za novo gledanje. I dok sam posljednjih dana bio unutar male rasprave što je bolje, kokoš ili jaje, nekako se nametnulo samo po sebi da zapišem koju riječ o njemu jer već kad pričam o njemu s drugima, jednako tako mogu i sa samim sobom. Nije baš odlika sjajnog mentalnog zdravlja, ali tako to ide kad vodite ovakav blog. I, ono što je najvažnije u cijeloj ovoj priči, ovaj naslov pristaje ovim stranicama kao ruka i rukavica, kao Hannibal Lecter i kuhinjsko posuđe, kao… uglavnom, shvaćate poantu; ovo je jezivo podcjenjeni uradak, ovo je nastavak kojeg više-manje nitko baš ne ljubi previše (ma, da, kužim, dobar je to film, ali, čovječe, u originalu je Švarci!…i tako te priče) i, iako ga kritika nije pregazila kao horde gledatelja, uvijek je nekako u sjeni prethodnika, pa čak i cijele franšize od koje čak i ona krš i lom od Predatrosa ima bolji rejting. A ja jako volim podjenjene filmove. To obično znači da u njima nešto valja, da su zapostavljeni samo zbog općeg dojma da je original bolji (tu ide slika od Die Hard 2) ili je netko jednostavno nadrkan zato što u nastavku ne glumi zvijezda originala (tu dolazi slika od Speed 2: Cruise Control). I, tako, rekoh vam sve to, da odmah ovdje na samom početku raščistimo neke stvari: Predator 2 je film kojemu ama baš ništa ne nedostaje. To je nastavak, istina, kultnog originala, ali ovaj posao je napravljen s mjerom da se ponudi različit materijal, što u konačnici znači drugačiji film, ali s osjećajem da je prije njega bilo nešto dobro (nešto kao Aliens). I, da, nema Švarcija, što držim, neka mi njegovi fanovi oproste na izravnosti, jednom velikom prednošću jer, suočimo se s činjenicama… to je Švarci, svi znamo tko će pobijediti na kraju (Švarci se s tim počeo zahebavati tek tamo u End of Days, da ne preživi, je’l) dok ovdje imamo više likova koji su simpa (zamjenim sve one nabildane plaćenike iz originala za jednog Billa Paxtona dok kažete Game’s over,man!), a bome se ekipa iza kamere potrudila da nam ponudi i malo mesa na Predatorovim kostima, a ne da kloniraju killera iz originala. Sve prednosti, nigdje mana, kažete vi, a ja se slažem s vama.

Dakle, storija nas vodi koju godinu unaprijed (u “budućnost” – 1997 godine) gdje je slavni Los Angeles pod pravom opsadom bandi. Oni se smicaju lijevo i desno, puškara se kao u Afganistanu, a časni pripadnici LAPD-a mogu samo gledati kako im redove desetkuju. Ali, novi igrač je u gradu i privlače ga obračuni gdje gomila njih pokušava srediti jednog od onih. Danny Glover (netipičan izbor za akcijskog junaka usprkos Lethal Weapon filmovima) tako dolazi u fokus zanimanja našeg lovca from outher space, ali i on dolazi u njegov zbog načina na koji ubija članove bande. Iako je to zdrav potez, klin se klinom izbija, oko za oko i te priče, i za svaku pohvalu je što Predator ne radi klasne, rasne i ine razlike već smica sve živo, ali takve stvari se ipak ne rade u Gloverovom gradu. Njegov tim žandara, protiv bandi, vladinih ljudi u crnom i samog predatora imat će pune ruke posla dok ne uspiju počisiti sav taj nered. Naglašavam ponovo, Los Angeles. Nema gdje se taj grad već nije pojavio, pa je čist normalno da i jedan posjetilac iz svemira s fetišom na trofeje dođe tamo, osjećao bi se kao doma jer ondje svi vole skidati tuđe glave (metaforički rečeno, metaforički) a kad se šala stavi po strani, to je urbano područje i ne može se osjetiti kako je to puno adekvatniji okoliš za skrivanje i lov od đungle. Ne shvatite me krivo, đungla ima svojih prednosti, fascinantna priroda, ali u filmskom pogledu zna biti itekako dosadnjikava zbog jednoličnosti. Znam, sporedna stvar, ali nekako mi je urbano područje bolje lego od zelene prirode, što se ne događa baš često.

Prednosti rada na nastavku jesu što već postoji original koji je uredno naznačio što je glavna kvaka filma, pa ne morate gubiti vrijeme na novo predstavljanje. Sličnosti između Predatora uno i due jesu što svaki započinje na svoj način (prvi kao nekakav kvazi vojni-akcić) dok je drugi više (krimi-akcić) ali je razlika što kod ”dvojke” to ne traje dugo. Bum-tras i znamo tko je u gradu, ali akcijske scene režirane su odlično, samo da napomenem, tako da nijedan naslov ne bježi od ovog drugog. Kako je netko komentirao, film je pun klišej-policijske spike iz 80-ih i 90-ih i to je apsolutno točno. Ovi pajkani su filmski pajkani, a Glover je filmski šef (ako vam je do neke autentičnosati gledate pogrešan film) što ukratko znači da tu nema nikakve karakterizacije, ali zbog te lajave spike i podjebavanja ti likovi imaju neku osobnost, a bome su i simpa družina. To što nema namrštenih faca i nabildanih tijela…pa, za mene je to prednost. Što nam nudi radnja? Oh, pregršt noviteta. Za početak, gledamo kako Predator skida sve redom. Ne vidimo to u cijelosti, ali ima nešto. Ti masakri su vizualno savršeni, pravo krvoproliće (podsjećaju na zabave koje rade narko-karteli) a kako negativaca ima k’o u filmu, znači ima toga dovoljno. Uvlačenje Vlade je isto zanimljiv grananja priče jer gdje je ET, tu su i Ljudi u Crnom, i dostavlja onu finu dozu prepišavanja među agencijama tko ima nadležnost u kojem kraju (ah, još jedna relikvija iz 80-ih – danas bi svi bili presretni da se riješe mrtvaca i operu ruke) a ujedno koristi priliku da pokaže kako je Predator bad motherfucker. Ovo zadnje se inače radi kroz cijeli film, nadograđuje se njegova osobnost i, iznenađenje, iznenađenje, lik nije jednodimenzionalni ubojica (ne ubija ako nije u opasnosti ili lovina nije zanimljiva, ima felling za trudne žene, plus tehnika) zbog čega postaje malo i zanimljiviji. Sve to kad se spoji u jednu cjelinu dobija se film koji je nabijen poštenim akcijskim scenama, koji ima korektne likove i situacije u koje upadaju, negativca koji nije lutka iz izloga te ravnomjeran omjer akcije, SF-a (toga baš i nema, ali kako je lik veliki brat ET-a…) i žandarskog filma (bande, njihove spike…) Teoretski pričano, film i nema neku manu, a ako bi krenuli s sitničarenjem (kartonski likovi, klišej dijalozi…) opet to ne bi bila neka mana. I, da, funkcionira više nego odlično kao nastavak. Za kraj još dodati da je Stephen Hopkins dokazao da može sjediti u stolici jednog Johna McTiernana jer režija je, ako ništa drugo, više nego dobra. A kad već kad spajaju ove oltimere u filmovima, mogli bi spojiti Dutcha i Harrigana u trojki. Da bace zgradu Predatoru na glavu ili nešto. I spase mačku usput. Ako niste gledali (ako takvih ima) slobodno pogledajte jer ne uništava ostavštinu prethodnika, a ako ste ga gledali… pa, onda ga ili gotovite ili mrzite, nema zlatne sredine.

 

 

Edge of Tomorrow (2014)

IMDb

Trailer

 

Već sam pomislio kako ću se na neko vrijeme riješiti pisanja o novoj produkciji. Posljednji X-Man film ima svojih prednosti (jedna od njih je da ga pogledate u kinu) ali kad sam stao odvagivati prednosti naspram mana, zaključio sam da ne vrijedi trošiti slova na njega. Imao sam strahove da bi me novo (ne)djelo Toma Cruisea moglo navesti da naoštrim svoje pero i ti su strahovi postali stvarnost, uistinu to moram napraviti. Ali, Tommy i ja smo stari poznanici, svako navrati na ove stranice (ne vodi tjelohranitelje sa sobom i stvarno je cool lik… kad ne skače po kauču) i moram priznati da me rijetko koji njegov film razočara. Čak razmišljam da bih mogao početi ulagati nekakvu lovu u njega, kupovati dionice, neki lijepi vrag, jer, kako stvari stoje, Tom je, na stranu scijentologija, vrsni maher filmskog posla jer skače iz žanra u žanr i uvijek nekako uspije napraviti, ako ništa drugo, barem gledljiv film. Zato mi nije jasan sva ta silna mržnja naspram njega. OK, razumijem, većina zvijezda ispadne poprilično neugodna kad im popusti pažnja i odmah se shvati kako je gluma cool tipa točno to – gluma. Osobno, ja bih Romana Polanskog poslao u Fox River zatvor (pa neka bježi iz njega s Michaelom Scofieldom) na jedno dva-tri dobra guženja tek toliko da dobije odgovarajuću nadoknadu za ono silovanje maloljetnice, ALI… ne mogu poreći da čovjek zna snimiti film kad mu ide. Chinatown mi je i danas top-notch noir krimić kojeg uvijek rado pogledam (nisam baš previše lud za Rosmery Baby, iskreno) i kad čujem nekoga kako kaže (ili napiše) da mu se film u startu gadi radi privatnih sranja nekog glumca… kao da noktima povučete po školskoj ploči (Freddy zna kako se to radi) tako me to iziritira. No, Tom Maverick ni ne skriva da je pomalo lujka na privatnom životu, tj. bio je, jer je valjda naučio lekciju-dvije o tome kako se treba ponašati, pa je sad izvan nekih smiješnih skandala. A lik je i fora jer ne dolazi svatko na naš lijepi Jadran, sjedi u bircu i cuga hladni macchiato bez da ga čuva pet-šest tjelohranitelja. Kad se samo sjetim što su napravili Beyonnce i njezin tjelohranitelj (a bome smo i mi pokazali kakvi smo primitivci kad vidimo slavnu osobu) Tom je oličenje skromnosti. Sad, nakon što sam ga nahvalio ovako privatno (svi ostali ga kinje, pa da budem kontra) vrijedi priznati da Tom zna i kako odabrati filmski projekt. Od Nemoguće Misije, pa do Obliviona. Zadnji nije baš ono nešto ektra, ali u suši SF filmova svaka kap dobro dođe, ali zato je Jack Reacher iznenadio svježinom (vaš časni ja željno očekuje najavljeni nastavak) i kad sam posve slučajno pogledao Na Rubu Budućnosti (slučajno jer uopće nije bio najavljen za kino projekciju u mom malom gradu) shvatio sam da ta određena konstanta kvalitete nije slučajna – Tom stvarno zna odabrati projekt. A i bio sam skeptičan, iskreno, jer sadržaj mi je opasno bacao na Beskrajni Dan susreće fantastično nabildanog Saving Private Ryan. Oy me of little faith…

Sadržaj je sljedeći, slušajte pozorno jer ga neću ponavljati. Zemlja polako pada na koljena pred jakom invazijom jako neprijateljski raspoloženih izvanzemaljaca (jako su slični onim lignjama iz Matrixa). Ljudi se spremaju za finalnu bitku i očekuju pobjedu. Ali, zajeb, alieni su već tamo i smicaju nas kao glinene golubove. Jedan od tih nesretnih idiota koji zagrizu metak je i Bojnik Cage. Tragična i herojska smrt… ili možda ne. Cageuo se dan počinje ponavljati ali što god da napravi uvijek sve završi isto – da skvikne. No, tada upozna Ritu, bad ass vojnikinju koja zna kako se ratuje. I kako je to kad ti se dan ponavlja. Zato što je to i sama doživjela. Njih dvoje, kroz bezbrojna ponavljanja počinju polako otkrivati istinu iza tog napada (alieni su krivi kako god pogledate, mučka đubrad) i dolaze do zaključka kako sav taj rat neće dobiti ako ne pronađu Omegu, glavnog i odgovornog aliena koji je mastermind svega. Takav, kao i svi ostali zla gamad, nije ni blizu bojišnice. Dan koji se ponavlja i situacije koje treba ispraviti nije današnja novina jer, pa već sam spomenuo Groundhog Day, ali ima i 12:01, jedan mali filmić koji je triler s pomalo sličnim premisama kao i Edge… (nema izvanzemaljaca) no projekti kao takvi (s tom radnjom) nisu tako česti. Možda su zato i dobri. Dok je prvi uzimao komediju i feelgood osjećaj, drugi je radi na trilerskoj osnovi, a treći spaja sve živo i neživo u cijelinu. No, konstanta je da se lik kroz to ponavljanje razvija i napreduje, što, očekivano doživljava i naš junak ovdje. Od lika koji bi prodao majku da izbjegne rat postaje lik koji bi prodao majku samo da dođe na ratište. I to je to. Ostali likovi, nažalost, ostaju posve isti, što je i očekivano jer za njih je dan isti, ali ne dobiva se ni njihova karakterizacija niti mi doznajemo nešto posebno o njima kroz oči glavnog lika. Cruise nosi dosta dobro film na svojim leđima, ima potrebnu karizmu i pojavu, a i scenarij mu daje ponešto prostora za razvoj. Ništa što bi mu donijelo Oscara, ali ima nekih nijansi koje dobro dođu pri portetiranju lika. Emilly Blunt je, po skromnom mišljenju, ovdje najslabija karika. Osim što njezin lik, kako spomenuh, nema neki razvoj, zamišljena je kao inspiracijski model žene-ratnice (Ellen Ripley style) ali u njezinoj pojavi nema ništa što bi bilo tako inspirativno, a i povezanost s Tomicom (famozna on screan kemija) nije nešto posebno. Ali zato legenda Bill Paxton koristi svaku sekundu filma da pokrade scenu. Iako je pomalo stereotipan drill-narednik (onaj koji voli zahebavati ljude i biti zabavan dok to radi) lijepo je vidjeti da je preživio barem jedan napad aliena te da je od kukavice postao bad ass vojničina.

Šalu na stranu (iako je Paxton odličan u ulozi) film ima problem koji se može opisati i kao koketiranje s ziheraškim rješenjima. Uspješno im je odoljevao sve do završnice, kad je odlutao u neistražene vode pretjerivanja zbog činjenice da je prije jedan pogrešan korak znao junake odvesti u smrt, ali da u zadnjem junačkom napadu ti isti junaci kao da isti taj korak ne mogu napraviti (iako su ginuli i zbog manjih stvari). Srećom (ili možda namjerno) taj dio kad se otpuste sve kočnice odvija se kad su nam likovi već prirasli srcu (čak i oni sporedni) pa prolazi gotovo bezbolno. Do tada film ima poprilično ravnomjeran omjer zabave, humora i akcije, a Doug Liman se pokazao dorastao zadatku da sve to napravi preglednim i da se ne dobije glavobolja kod scena bitaka (korak naprijed u odnosu na Jumpera) što često u zadnje vrijeme zna biti slučaj kod ovakvih spektakala nabildanih specijalnim efektima. Prigovor se može uputiti i na neraspoređenost pojašnjenja jer u samom početku pratimo skoro svaki korak našeg junaka dok pri kraju preskačemo komade i komade radnje te za njih doznajemo (da su se već odigrali) kroz dijalog. Negativci su u ovom slučaju sporedna stavka dnevnog reda (obična gomila, iskreno) ali mislim da se otišlo i previše da budu sporedni jer u njima jedva da ima nešto zanimljivo te kad ih vidimo malo zvone na već viđene stvari i posebno moram naglasiti kako je Omega stvarno bezličan komad CGI-ja i svakako mu je trebalo pronaći neki originalniji (čitaj – detaljniji) oblik jer završnica i sva bitka oko njega pomalo gubi na intenzitetu (da ne kažem kako se pojavi i razočarenje kad ga vidite). Svejedno, usprkos tim manama (koje su osobni doživljaj – ne znači da će i u vama izazvati isti osjećaj) Edge of Tommorw je fin komad znanstvene fantastike, dobre režije, dobro uhodane glumačke ekipe (čak i ako nešto škripi dobro je pokriveno svim ostalim) i s dovoljno sadržaja (od priče preko efekata pa do humora) da se isplati posjeta kinu. Doduše, znam da ima i onih koji su ovo otpisali u startu i jedva dočekali priliku da udaraju negativne komentare (iako su bili prvi u kinu – što je zanimljivo) ali na ovim stranicama ionako ne ocijenjujemo umjetnički dojam (samo ponekad) već faktor zabave (jer ja sam običan radni dečko koji voli nešto i vidjeti za svoju teško zarađenu lovu) i, srećom…. idemo to reći ovako – ispala je to dobro uložena investicija. Sad vrijedi čekati da se Maverick riješi tog svemirskog odijela i vrati natrag u kožnu jaknu te da krene dijeliti pravdu kao Jack Reacher.

Tombstone (1993)

IMDb

Trailer

“You tell’em I’m coming, and hell’s coming with me!”

Lažni brkovi i demistificiranje žanra. Pa, barem je jedno od toga točno dok ovo drugo… pa, ima i toga. Već kad sam prije par dana napisao riječ-dvije o poznatom vesternu Silverado, da se prismjetim i drugog prašnjavog gradić koji je vidio svoj komad povijesti, ali one prave. Ne bih to ni napravio da kolega komentator, The Great Duck, nije spomenuo zanimljiv razvoj vestern filmova u devedesetima. Točnije, novi val koji je zapljusnuo holivudska brda i donio popriličnu količinu svježine na repertoar, stvarajući svakakva čuda. A kud ćete bolje radnje od legendarnog obračuna Wyatta Earpa s klanom Clantonovih. No, treba biti iskren, taj ”mitski” obračun ustvari je glomazno preuveličavanje, trajao je svega 30 sekundi i bio je brz, efikasan, prljav i nimalo materijal za legendarno pripovjedanje. Ustvari, nekih dvadeset godina se nije ni znalo za njega dok nije izašla nekakva priča o legendama Wild Westa, i to dvije godine nakon što je pravi Wyatt umro. Ostatak je, kako se to veli, legenda. Tu je, naravno, i poznati vestern klasik – Obračun kod O.K. Korala – koji je dodao svoje viđenje dotične priče (pogrešno, ako ćemo pravo) i malo osvježavanje materijala ustvari nije naškodilo. Koliko je to dobro napravljeno? Dobro pitanje. Film je nekako zaglavio između mitova i stvarnosti, ali prevaga ipak baca na bolji uradak nego lošiji.

Jedna od stvari koje se zaboravljaju, Wyatt Earp nije bio šerif kad se dotični sukob odigrao već zamjenik. Točnije, Earp uopće nije bio čovjek koji je volio taj posao, ali ga je radio dobro i, usprkos silnim pretjerivanjima, uopće nije upadao u probleme dok je čistio Dodge City – imao je svega jedan obračun iz kojeg se izvukao neozlijeđen. Tombstone priča storiju u razdoblju kad se klan Earpovih preselio u taj grad, ostavivši ulice Dodge Cityja iza sebe, zbog zarade jer su oni prvenstveno bili ljudi od kockanja, vlasnici saluna dok je šerifovanje nekako išlo pod ruku s tim. Legendarni obračun odigrao se uglavnom zbog gluposti, pijane budale i usijane glave znaju stvoriti takvu situaciju, a opet je važno naglasiti kako nije klan Clantonovih stajao na suprotnoj strani, već samo djelić njih, uz nekoliko rođaka. Nakon tog brzog puškaranja, došla je osveta, prvo Clantonovih (ceh je platio Morgan Earp) a onda je Wyatt okupio svoje dečke i krenuo ubijati ostatak družine kao bijesne cucke. Ono što je zanimljivo, sam obračun kod OK. Korala (ustvari se odigrao malo dalje njega) zanemariv je u odnosu na nasilje koje se dogodilo kasnije. I ja sam mislio da je sve to lijepo umjetničko preseravanje, ali ispalo je da je sve to istina – Wyatt je uistinu imao dug put osvete i dosta mrtvih tijela iza sebe. Pa, kad napravite sve to, onda je red da vas pretvore u legendu. Sam film zadržava se u okvirima grada, čarki koje su izbijale po gradu, obračunu i onda osveti koju je Wyatt napravio, loveći kako Clantonove tako i zloglasnu družinu Kauboje. Ništa prije i ništa poslije svega, što svejedno čini dobru cjelinu.

Hollywoodska tradicija stvaranja dva filma iste tematike i ovdje je imala svoj udio. Lawrence Kasdan (koji je napravio Silverado) iznio je par mjeseci (godinu dana) kasnije i svoju verziju tih događaja, ali je, umjesto lakšeg pristupa, odlučio pokazati sliku iza zvučnog imena. I podbacio. Njegov epski vestern Wyatt Earp donosi sliku Earpa, ali ne doznajemo ništa što ga je motiviralo. Tombstone ne uljepšava sliku; Wyatt je volio kocku, žene i piće. Nije bio nasilni kreten, ali je znao kako se živi. Također, nije mu ni na kraj pameti bilo zamarati se šerifovanjem sve dok nije došao dan obračuna (onda ga je brat Virgil proglasio zamjenikom) jer nije ni čovjek koji bježi od sranja. To je onaj dio o demistificiranju vestern mitova. Doduše, film ustvari samo ispravlja neke povijesne pogreške (čineći i neke svoje u tom postupku) što mu daje određeni realniji štih koji je vesternima do tada nedostajao (volim ja Clinta i njegove vesterne, ali ono nema veze sa stvarnošću). I lažni brkovi, naravno (za koje se svi kunu da su pravi). Mitovi uopće nisu ni trebali doradu jer su se sve te stvari i dogodile (film malo ublažava činjenice da je u to vrijeme već postojao i pravi zakon te je dosta tih čarki oko Earpovih i Clantonovih završilo i u sudnici) što ga čini boljim od Wyatta Earpa jer ne komplicira. Barem ne previše. Iako, može mu se zamjeriti određena jedndimenzionalnost pri prikazu likova; Earpovi su čvrsti i pošteni… Svi ostali su nasilni psihopati.

Vrijedi spomenuti i da film ima jako dobru dinamiku, sasvim preglednu režiju (Kurt Russell  ga je ekčuli režirao  – George P. Cosmatos je ovdje samo preuzeo kredite da produkcija ne crkne odmah po početku snimanja zbog odustajanja drugog redatelja) i zgodan prašnjavi izgled što je dodalo malo na autentičnosti. No, tehnička strana ma koliko god da bila dobra jednostavno blijedi kad se napravi popis glumaca; Kurt Russell, Val Kilmer, Sam Elliott, Stephan Lang, Michael Biehn, Powers Booth, Bill Paxton, Dana Delany, Billy Zane, Charlton Heston i Thomas Haden Curch, a u nekoliko scena mogu se vidjeti poznate face Jason Pristleyja i Billy Bob Thortona. Naraciju s početka filma i na njegovoj završnici napravio je legenda Robert Mitchum koji je zbog ozljede morao ispasti iz samog filma, fizički. Pokušajte danas spojiti sva ta imena u jedan film, aonda pokušajte izračunati koliki je tu talent doveden. Proračuni izlaze izvan skale. Val Kilmer je za svoje interpretaciju Doca Hollidaya dobio jednoglasne ovacije kritike, što je čisto neobično kad se u obzir uzme da ga nitko baš ne šljivi previše (srećom, mi ga na ovim amaterskim stranicama volimo), pretvorivši svoju izvedbu Doca u gotovo najprepoznatljiviju (iako su Kirk Douglas i Denis Quaid iz drugih verzija zasigurno jači glumci) Kad se sve zbroji, legendarni obračun dobio je dostojnu zamjenu u legendarnom, usuđujem se reći, ikad okupljenom castu te je dotičnu priču učinilo i kvalitetnijom i puno gledljivijom, pa čak i ako niste vestern osoba te uopće ne šmekate kauboje i Divlji Zapad.

 

The Last of The Finest (1990)

IMDb

Trailer

 

Policajci i njihove muke… materijala za razne filmove kao u priči, zar ne. Iako većina njih ustvari nema nikakve veze s Božićom i tim vremenima, jednostavno nisam više mogao izdržati sladunjavost tematski orijentiranih filmova (koji Božić uglavnom svoda na darove, darove, darove i još malo darova) ili one biblijske (iako šmekam Ben Hura poprilično – samo što sam ga gledao već jedno 7-8 puta)  pa sam posegnuo u osobnu vreću darova (koju mi je kroz dimnjak dobacio Cinemageddon sa svojim popustom pri skidanju) i izvukao nešto što već poduže vremena nisam gledao. Film sam jednom prilikom uhvatio na TV-u i bio mi je fora, poprilična gomila poznatih faca, priča koja ima nekog smisla, malo akcije, pošteni B krimić kakvi su u 80-ima (i malo 90-ih) nicali kao gljive poslije kiše. Ali, iznenađenje, iznenađenje, filma skoro da ni nema na netu, jako teško ga je za nabavit, što znači da čak ni poznata imena ne garantiraju dostupnost. Uglavnom, nije da me baš nešto izbacio iz orbite od oduševljenja, ali bio je vraški dobra promjena u odnosu na pogram koji se nudi tokom blagdanskih dana, a također me podsjetio zašto volim pogledati dobar B film prije nego nekakvu izvikanu A produkciju (jedan sam od onih koji još nisu pogledali Hobbita – nijedan dio).

Grupa policajaca iz LAPD jedinice za narkotike odrađuje dugo pripremljeni posao; love tipa imenom Reese, ali sve krene naopako i oni bivaju suspendirani po kratkom postupku. No, to ih ne spriječava da krenu malo istraživati sami, na svoju ruku, prateći put novca i droge, ali i onda im se dogodi još jedan zajeb zbog kojeg pogine jedan od njih. Ovaj put nije riječ o suspenziji jer svi zajedno ponude otkaz, shvativši kako točkovi pravde ovaj put neće napraviti okret na njihovu stranu, te potpuno izvan zakona idu uhvatiti tipa zbog kojeg imaju toliko problema. No, ni negativci ne spavaju već, shvativši da su naletjeli na grupu koja ne zna za pojam ”odustajanje”, odluče udariti tamo gdje su najranjiviji; na njihove obitelji.

Ovako prepričan sadržaj doista baca na svašta, od policisjke drame, do nekakvog revenge filma kakve je radio Charles Bronson. Istina je negdje u sredini, iako ovaj drugi dio, revenge dio, nije tako stripovski napravljen kao Bronsonovi filmovi. Da budem iskren, u njemu najbolje funkcionira početak, gdje kroz uvodnu akciju upoznaje ekipa, a nakon nje kroz obiteljsko okupljanje njihov karakter. Također, film nam baca i uvide na drugu stranu, kriminalce, koji imaju velik posao na putu i koji zahtjeva enormno veliku količinu love. Tu je ujedno i problem cijele priče. Radnje ne daje pojašnjenja što to točno kriminalci rade jer ispada mix svega; od droge, pa do prodaje oružja, što je nespretan način da se pokrije sve moguće, počevši od stvarnih problema gradskih ulica, pa do reference na poznatu aferu Iran-Contra. Naši junaci pak od uvoda gube taj osjećaj izgradnje karaktera jer se radnja, nakon što jedan od njih pogine, fokusira na njihovu istragu negativaca. To je dobro jer skužimo plot filma, ali karakterizacija ostane debelo postrani, i pred kraj se posegne za sveprisutnim rješenjem takvih stvari – masovnim obračunom u kojem se ne štede maci ili eksplozije. Iako možda zvuči malo zbrkano, film to ustvari i nije jer ima glavu i rep te djeluje pregledno. To je možda i zasluga redatelja Johna MacKenziea, čovjeka koji je napravio drugi najbolji britanski krimić svih vremena, The Long Good Friday, i dobro je vidjeti da ga američka strana produkcije nije sputala kako to već znaju raditi. Zvučat če još čudnije, ali filmu pomaže i to što u njemu nema velikih zvijezda, MacKenzie je svoje junake odabrao iz pouzdane B produkcije, no zato nimalo manje impresive – Brian Dennehy, Bill Paxton, Joe Pantoliano i Jeff Fahey, koji su baš zbog svoje anonimnosti (uvjetno rečeno) dobro izgradili svoje junake. Da je sjajan, nije, nedostaje mu dosta pojašnjenja i bolje razrade negativaca. Da je loš, nije ni to, daleko od toga, zbog dobre priče i uloženog truda. Stoji negdje na polovici i ako ste obožavatelj policijskih drama, kao i dobre stare B akcije, mogli bi biti zadovoljni na oba polja. Barem djelomično, ali i to je uspjeh pokraj svih velikih naslova koji ne nude ni pola toga.

The Terminator (1984)

  

IMDb

Trailer

Ponekad je neke stvari bolje ostaviti na miru. Najozbiljnije to mislim. Danas je postalo popularno iskopavati stare naslove i raditi njihove obrade, polirati do visokog sjaja njihovu radnju i nanovo je prodavati nekoj novoj generaciji gledatelja te, narafski, zaraditi brdo zelembaća. Nažalost, taj visoki sjaj obično se provodi tako da se u novi filma natrpa gomila specijalnih efekata i to obično bude to, završena priča, što je promašen koncept kod pravljenja remakova. Stari ili originalni filmovi nisu svoj šarm temeljili na specijalnim efektima već su isti bili podrška dobroj staroj umjetnosti, danas praktički zaboravljenoj, pričanja zanimljive priče. Zato imam svoje velike sumnje da će novi Robocop imati onaj dobar štimung pravog filma kao što je ima originalni Robocop, ali uvijek sam otvoren mogućnosti da griješim. Možda film ispadne bolji od očekivanog. Načelno, nisam protiv remakova, ma koliko to čudno zvučalo, jer ponekad stari naslovi imaju prostora za doradu. Neki više, neki manje, neki su čak i dobar materijal koji se može modernizirati, ali gledajući kroz staze prošlosti, The Terminator nije naslov koji bi pripadao toj skupini. Čak ga ni ne volim tako jako da bih položio svoj život za njegovo ostavljanje na miru, ali taj film poslužio je kao dobar poticaj da se napravi drugi film, nastavak, koji pak savršeno zaokružuje pažljivo ispričanu priču. Kako je vrijeme pokazalo, taj koncept, ne diraj ono što je dobro, ne postoji u blagajnama filmskih studija, pa smo tako dobili i treći dio, koji je simpatičan do neke mjere, ali debelo ispod razine prva dva, a onda smo dobili i neki još čudniji četvrti dio, koji je već odlutao u neistražene vode čiste gluposti. I na pomolu je peti dio, koji bi, ako glasine nisu preuveličane, treba vratiti originalnu postavu prvog filma. Naravno, priča više nema nikakvog smisla (sad su u pitanju 50-te godine prošlog stoljeća, djed i baka od velike bijele nade Johna Connora) te me ne bi iznenadilo da, ukoliko film bude uspješan, stvarno dođe i do ”ozbiljne” realizacije one MTV parodije gdje Terminator čuva samog Isusa Krista, jer lagano je moguće da je upravo on  ustvari pra-pra-pra-pra-pra-pra rođak Johna Connora. Ne daj Bože.

No, vratimo se originalnom filmu. Pretpostavljam da ste ga gledali , osim ako niste spavali hibernacijski san kao Ellen Ripley, pa uglavnom znate sve o njemu. Kako rekoh, osobno sam skloniji nastavku nego originalu, ali jako cijenim ono što sami film predstavlja. Ne samo kao film jer kroz njega je moguće pročitati i neke stvari koje nisu toliko striktno povezane uz njegovu radnju već pokazuju i jačinu nečijeg talenta, kao i dominirajuće motive koji i nisu tako tipični za science fiction žanr, ali se savršeno dobro uklapaju. Doduše, ako pogledamo malo kritičnijim pogledom, film ima jednu jednu zanimljivu osovinu radnje, pomalo klišej, ako ćemo iskreno, a to je epska širina borbe između dobra i zla. Srećom, to je ostalo samo u naznakama, te je koncept ideje sveden na dvoje ljudi i jednog kiborga, ali još uvijek ostaje ono da je ”John Connor jedina nada daljnjeg čovječanstva”, čime paralela s Isusom Kristom, tako slučajno spomenuta, postaje malo uočljivija. Osim tog pomalo iritantnog detalja (cijenim ja vodstvo jednog čovjeka – Winston Churchill je pravi uzor za to – ali nikad sam pojedinac nije tako dobar) film je – ono što se ne ističe baš previše – ustvari jedna ljubavna priča. Doduše, odigrava se u pomalo čudnim uvjetima, stalnom bijegu, ali toliko je dominantna da sve ostalo pada pomalo u drugi plan, ako ste skloni malo dubljem viđenju likova, naravno. Ako ste za eksplozije, ima i toga. I to jedan jedini razlog zašto Terminator odskače od sličnih uradaka koji svoju privlačnost pokušavaju naglasiti povećom količinom ispucanih metaka (to je ujedno razlog i zašto Terminator 3 ne funkcionira) jer ta povezanost dvoje potpuno outsiderskih likova čini put do gledateljeve pažnje. Povežu li se gledatelji s likovima, što u ovom slučaju uspjeva bez greške, sve oko njih, kao što su eksplozije, samo fino nadograđuju napetost koja ih okružuje. To je vrlo jednostavan koncept, i obično se baš on izgubi kad se radi obrada, te pitanje – zbog čega remake ne funkcionira tako dobro kao original – postaje pomalo besmisleno jer je odgovor, pa… nekako očit.

James Cameron njime je otvorio sebi vrata među velike igrače. Film kao takav imao je nula potencijala, barem što se tiče filmskog studija koji je uložio 0.00 dolara u njegovu promociju, ali je usmena predaja od njega napravila čuda, poguravši ga do statusa solidnog hita (na oko 6 milijuna navukao je 40 zarade) i nimalo suptilno je naznačio što je glavnina njegovih ideja. Čvrsti junaci, outsideri koji su u sukobu sa svima što čak i maglovito podsjeća na autoritet (kasnije će bome pravo opravdati tu svoju reputaciju – ispada da kad piše te likove zamisli prvo sebe) i napredni izgled svakog svojeg filma. Tu radim malu stanku i po strani ostavljam junake i ljubavnu priču te ulazim u to da film izgleda – nevjerojatno. Kad se u obzir uzme koliko je koštao, konačni izgled gotovo imspresivno skriva činjenicu da je sve to napravljeno ispod cijene. Može se kad se hoće, što bi se reklo, čak i kad se nema s čim. Film po pitanju specijalnih efekata ne šteka ni na jednoj sceni, iako je animatronika pomalo… pa, vidi se da je animatronika, što nećemo uzeti za zamjerku. Preko obračuna vatrenim oružjem, do glomaznih eksplozija, film ima uravnotežen ritam i tempo (radnje) ali i sama količina efekata nije tolika da bi dominirala nad pričom, no prisutna količina opet je dovoljna da zadovolji sve ukuse, što je stvar koja rijetko kad uspije kad ste ograničeni s lovom. Što se tiče same priče, ljudski borac iz budućnosti brani ženu koja će postati majka velikog vođe od još većeg zlog robota (taj sadržaj na prvu tako jako baca na neki loš SF film da je to nevjerojatno) drži vodu toliko da ne vrijeđa inteligenciju, a opet pokriva sve važnije sastojke koji su potrebni za radnju (napetost, akcija, emocije, romanca). Bila je tu i tužba od pisca Harlana Ellisa da je Cameron pokrao neke njegove priče te, iako on kaže da nije, uzevši u obzir kako je Avatar…khm, rip off svega i svačega, sklon sam povjerovati da tu ima i malo istine (možda ne toliko koliko se priča, ali nešto) i ta tužba je riješena nagodbom iza zatvorenih vrata. Na stranu to, emocije i akciju, kao i vizualni stil, za završnicu vrijedi spomenuti da sve to ne bi ni upola tako dobro funkcioniralo da se pri ruci nije našao probran cast što kvalitetnih glumaca (Lance Henriksen, Linda Hamilton i Paul Winfield), što pomalo macho zgodnih (Michael Biehn) a što impresivnih svojom pojavom (Schwarzenegger) čime su jedni drugima pokrpali one rupe u nastupima (Biehn i Arnie, iako su mi jako simpatični i cool glumci, nisu baš jaki u glumi – više su karizmatični) i napravili posljednji komadić slagalice koji je dobro sjeo na svoje mjesto. Danas je cijeli film još uvijek ispred svog vremena, iako mu je narativa strana (veliko apokaliptično zlo) možda malo izgubila svoju draž jer taj je motiv postao prežvakavan iznova i nanovo kroz stotine filmova. Što reći za kraj? Apsolutno ništa. Ako uspiju (opet) zajebati novu verziju stare priče (bez obzira imali li originalne glumce ili ne) uvijek nam ostaje original za pogledati. I dobro se zabaviti.

Near Dark (1987)

IMDb

Trailer

Razmišljam da napišem roman s vampirima. Ne zezam vas, danas su jako popularni, ima ih posvuda i zamalo je proglašem dan svjetske žalosti kad je Twillight sagi došao kraj. Naši pisci pišu o njima, strani pisci pišu o njima, pa si nekako mislim da bih mogao i ja. Već se vidim kako ulazim u izdavačku kuću, rukopis pod rukom, susrećem nekog educiranog izdavača i govorim: ovo je, stari, bomba. Vampiri ubijaju ljude, ljudi ih tamane k’o žohare, krv na sve strane. I već vidim kako me isti taj izdavač gleda blijedo i govori, intonacijom Eddia Murphya: Get the fuck outta here! Tužna je činjenica da su vampiri danas izgubili ono nešto što su imali godinama, desetljećima, jebote, i postali bullshit roba koja se prodaje curicama i dečkima željnih… svjetlećih vampira? To je jednostavno krivo, kako god da pogledate. Krivim Stephany Mayer što je unazadila vampirski žanr stoljećima unatrag, to je udarac od kojeg će se stvarno, stvarno, stvarno teško oporaviti. No, posao je posao, zar ne, i prodaj ljudima ono što traže, a kako je Sumrak postao globalni fenomen, nekako sumnjam da smo se riješili teen, emo, what ever vampira za dogledno vrijeme. Ipak, postoji riješenje i spas za one koji još uvijek vole pošteno sisanje krvi, krvoločne krvopije, pa čak se nađe nešto i za one koji vole poštenu ljubavnu priču u svemu tome. Mislim, kad kažem poštenu, onda mislim uvjerljivu, ne onu koja vrijeđa inteligenciju gledatelja (Bella Swan je prazna ploča koja bez Eddy Boya ne bi ni postojala, take that, feministički pokretu!) jer ako likovi nisu uvjerljivi, uzalud vam trud svirači. Rekoh to, ali da odmah nadovežem kako je ovo film nastao pod izravnim utjecajem…pa, ničega. U njemu je sve poprilično originalno, što je rijetka zvijer u žanru, a napravila ga je žena koja je ovih dana u središtu (opet) pažnje radi svojeg nedjela o lovu na Osamu Bin Ladena. Da, Kathryn Bigelow nekad je snimala jako dobre filmove (drago mi je za onaj njezin Oscar, ali dobila ga je za krivi film) i, iz priloženog, horor joj je odgovarao isto kao i akcija. A to je samo početak, u ovom filmu ima toliko dobrih stvari da ni sam ne znam odakle bih počeo nabrajati…

Radnja, možemo krenuti i od nje, prati Caleba, pristojnog i zgodnog dečka iz malog grada koji jedne večeri upozna Jenny, djevojku u slučajnom prolazu. I frcnu iskre, ljubav na prvi pogled i već kad se pomisli kako će to biti još jedna ljubavna limunada made in 80-te, ispostavi se da onaj ljubavni ugriz od Jenny i nije bio tako bezazlen, da je ona ustvari vampir te da je dio nomadske ”obitelji” koja luta Amerikom i preživljava. Svejedno, ona iskra ljubavi ostane između njih dvoje, no problem je psihotična, krvoločna i nadasve opako vampirska ”obitelj” koja baš i ne šmeka pridošlicu u svoj klan, a stvari postanu pravo krvave kad Caleb odluči Jenny i sebe podrvgnuti postupku koji bi ima, možda, mogao vratiti ljudskost, što ostatk obitelji vidi kao pozivnicu da ga napadnu iz svih snaga.

Znate, ovaj film je trebao dobiti remake. Stopiran je jer se pojavio Twillight. E, sad, to nije ništa čudno ako ne čujete ostatak priče. Producenti su rekli da su stopirali remake jer su Near Dark i Twillight jako slični te bi jedan patio nauštrb drugog. Pročitao sam to, pa pročitao ponovo. Negdje na pol drugog čitanja shvatio sam jedno: producent ili nije gledao jedan od ta dva filma, ili nije gledao nijedan. Negdje je čuo riječ ”obitelj” i povezao ta dva filma u istu cjelinu. Za razliku od Cullenovih, ”obitelj” u Near Dark uopće nije obitelj u pravom smsilsu riječi već grupa sastavljena od pojedinaca koji čine malu nasilnu cjelinu. Oni love, ubijaju i dijele ono što im je potrebno da bi preživjeli, nisu dobrih manira, ne šmekaju moral i teen gluposti. Oni su vampiri i tako se ponašaju. Ipak, ono što je zanimljivo, brane svoju malu družinu jer izvan njihovog kruga ne postoji nitko drugi, tj. nije važan, što ih izdvaja iz gomile sličnih negativaca. Ono što ih ne izdvaja jeste…pa, znaju biti jako zli gadovi. Nasuprot toga, film ima zanimljivu ljubavnu priču, kao i malu inovaciju. Prvo, priča je OK, ništa posebno što bi slomilo srca milijunima obožavateljica, ali donosi malo dramatike i kontrast prolijevanju krvi. Vampiri i romantika idu zajedno kao ruka i rukavica, ne. Druga stvar: postoji način da se riješi pitanje vampirizma. Bez brige, nije riječ o traumatičnoj gluposti tipa ”sjajimo na suncu” već o zanimljivoj i intrigantnoj ideji, koja nimalo ne odmaže vampirskom žanru (svaka inovacija, ako ima imalo smisla, može proći). Rekoh vam što. Sad da vam kažem tko. Ekipa iz Aliensa. Lance Henriksen, Bill Paxton i Jennete Goldstein. Vidi se da su se dobro zabavili na prijašnjem filmu, pa su to malo prenijeli i ovamo. Društvo im pravi Adrijan Pasdar… što ja znam, lik je ni tu ni tamo, ali može se pogledati. Režija je posve dobra, očekivano, efekti su uvjerljivi i korektni, a priča ne vrijeđa inteligenciju. Film se, tokom premijere nije baš proslavio, ali do danas je stekao kultni status. Ja bih rekao: opravdano, ali to sam samo ja. Ako su vam dosadili feminizirani vampiri koji su sve samo ne vampiri, uvijek postoji lijek za tu bolest. Zdrava doza dobrog filma. Kao što je ovaj.

Next of Kin (1989)

IMDb

Trailer

 

Ponekad treba napraviti jednu posve običnu stvar da dođete do zanimljivih otkrića. Pogledati nečiju filmografiju. To je to, sva mudrost. Znam da sam vam sad otkrio toplu vodu, ali do nedavno nisam baš pažljivo zagledao u istu što se tiče starog Patricka i, posve slučajno, natrapam na jedan stariji naslov. Smjestio se između Road Housea, gdje je Swayze već stekao reputaciju kao zanimljiv štemer, i Point Breaka, gdje je stekao dodatnu reputaciju i kao zanimljiv glumac. Da ne kažem kako se i riješio imidža Dirty Dancin ljubavnika. Ovo nije nijedan od takva dva filma, ovo je jedan zgodan krimić s jakim elementima drame koji za svoje glavne junake ima – brđane. Aha, to niste očekivali, jel. Brđani, gorštaci, hill-billyi (odaberite jedan naziv) u svojstvu američkog filma imaju dvije funkcije – da sviraju benđoe i da naganjaju sisate ljepotice po rularnom seoskom krajoliku. Ako nema sisatih ljepotica, dobro dođe i pokoji debeljko, pa da zacvili kao svinja. Isti nisu izgubili previše na popularnosti jer dominiraju i u seriji Justified (nije ni čudo što ih Raylan Givens skida svojim Glockom kao muhe) i općeniti stav o njima jeste – zatucana gomila koja ima svoj način života. Ovdje su stvari malo zanimljivije, da ne kažem bolje, jer su brđani predstavljani u nešto realnijem svjetlu, no ništa manje opasnom.

Jedan od njih, Truman Gates, radi u Chicagu kao policajac. Ima ugled, ima stav, ali ima i svoje nasljeđe, potječe ”s planine” te kao takav zna kako treba raditi sa svojim ljudima. Njegov mlađi brat također je došao u grad i sve bi to bila zanimljiva drama o prilagođavanju da istog netko ne ubije u otmici kamiona. Tu stvari postaju još zanimljivije jer upoznajemo Trumanovu obitelj, povučene ljude s planine koji ostavljaju već prepoznatljivi dojam onih koji nisu podlegli blagodatima civilizacije (barem ne previše) i koji još uvijek vjeruju da se osobne stvari rješavaju osobno. Trumanov stariji brat, Briar, jedan je od tih, što dva brata dovodi do sukoba mišljenja jer jedan je uvjeren da slučaj treba biti zaključen po pravilima i zakonu, no drugi vjeruje da samo metak u čelo rješava cijelu stvar. Njihovu razdvojenost ujedinit će zajednička suradnja (malo po pravilima, malo izvan njih) a kad negativci skupe svoje snage na jedno mjesto, ljudi s planine pokazat će da i oni znaju biti složni kad situacija to zahtjeva.

Filmovi koji u radnji imaju određenu, ne previše eksponiranu, grupu ljudi (ili životnu zajednicu) uvijek postignu određeni uspjeh. Brđani nisu Amiši, ali njihov je način života zanimljiv u podjednakoj mjeri. Barem nisu krezubi silovatelji, ako ništa drugo, no film se ne fokusira toliko na njihov mentalitet i način života koliko na susret drugi svijet vs drugi svijet. Dva posve drugačija način razriješenja istog problema. Scenarij nije čista genijalnost, da se razumijemo, ima tu određenih klišeja, ali Patrick Swayze jako dobro odrađuje svoj dio kao onaj zakonski, po pravilima dio dok Liam Nesson (i to s jakim južnjačkim naglaskom), kao i obično, bez muke predstavlja onaj malo manje razumni dio, jednostavno se osveti tako da ih poubijaš način razmišljanja. Iako će sačekati još dvadeset godina prije nego postane bad ass štemerski uzor, Nesson je i ovdje pokazao zašto je tako jaka glumačka pojava, koja starog Patricka pojede za doručak (Nesson jede sve za doručak, pa to i nije takva mana). No njih dvojica nisu jedini aduti cijele priče, ovdje je pun quratz poznatih i kvalitetnih glumaca, iako ih je većina dobila sporedne uloge. Tako je tu i jedan Bill Paxton, pa uvijek ljupka Helen Hunt (njih dvoje će se ponovo susresti u boljim ulogama u Twisteru), tu je i jedan Ben Stiller, i to kao kilavi mafijaški sin (kakti negativac), uletio je i Ted Levine i Adam Baldwin kao glavni killer kojem se moraju osvetiti. Čak i da nitko od njih ne zna glumiti (a većina, hvala Bogu, ipak zna) ovo je film koji doslovce puca po šavovima koliko se karizme nakupilo u 100 minuta trajanja. Neuobičajena priča (ili barem okružje likova) garantira zanimljivost, a imamo i par finih obračuna, što fizičkih, što pucnjavom (iako Patrick par likove rokne lukom i strijelom) tako da oni koji preferiraju pošten kriminalistički film neće biti razočarani. Ustvari, više ne znam ni što bih vam pametno rekao o njemu, pa ću vas ostaviti na miru, otići na terasu i zasvirati svoj benđo dok vi pogledate film i ocijenite sami koliko sam u pravu.

Streets of Fire (1984)

IMDb

Trailer

 

Ja sam rock ‘n’ roll tip, AC/DC tip, Rolling Stones tip, Eric Clapton tip… pustite Cecu, Daru, Gocu i ine pokraj mene i ozbiljno riskirate da vam zavitlam radio u glavu (a imam jako velik radio, old timer od radija, jedan od onih uz koje morate imati oružani list). Narodnjaci su za mene… Asylum produkcija, da upotrijebim filmsku metaforu, to ne prolazi čak ni pod razno. Ali, kad čujem čisti, nekompromisni rock, to je uživanje. Duševna, tjelesna, misaona i sve ostale nirvane koje možete zamisliti. I još Walter Hill snimi rock ‘n’ roll bajku, s radnjom koja ima sve ono što svi svi kao klinci zamišljali da radimo. Da smo jedan bad ass tip s malo riječi, da je princeza naše ulice (ona za koju znamo da je nikad nećemo imati jer će je imati tip kojem iz radija trešti Dara Bubamara) u jednoj stvarno zajebanoj situaciji i da smo mi jedini koji je možemo izvući. Mi smo, narafski, svjesni da će ona otići s tim drugim tipom, ali zato dobijamo zadovoljštinu što znamo da smo puuuuno bolji od tog drugog tipa. Je’l smijem javno reći da sam u ekstazi svaki put kad naletim na ovaj film? Ili barem njegov soundtrack. I što je još bolje… film je tako jebački podcijenjen da je to apsolutno nevjerojatno. Mislim, to je kultni film, ali nećete ga nikad pronaći u top pet Hillovih filmova (doduše, čovjek se nasnimao pravih stvari da je teško i odabrati nešto) što je zanimljiva stvar kako god da pogledate. Za one koji su uspjeli prespavati osamdesete, ne proživjeti devedesete i odustali od starih filmova u nultim godinama, jedan mali podsjetnik na radnju.

Ellen Aim je rock zvijezda (uvijek oku ugodna Diana Lane) koja u noći svojeg big ass rock koncerta bude oteta od strane zalizanog, ljigavog, Marlon Brando kopije, tipa (uvijek pouzdani Willem Dafoe). Njezin producent a’la Tonči Huljić (Rick Moranis koji ovdje jednostavno nema što tražiti) unajmi bivšeg plaćenika, jako zajebanog i šutljivog tipa imenom Cody da je ode potražiti u jako loš dio grada i spasi. Cody je, da ne bude dosadno, i bivši od naše Ellen. Ona je ostavila njega, on nju, nikad nisu bili zajedno… koga briga, iskra je tu. I Cody (jedina poštena uloga Michaela Parea) će to napravit, malo za lovu, malo za svoje principe itd, itd. Između svega toga… malo pirotehnike, malo klasične šore i malo vrhunske glazbe da se publika dobro zabavlja.

Na stranu moji glazbeni ukusi i sve to, ovo je film koji ima jedan od onih rijetkih atmosfera koje ne možete nigdje pravo smjestiti. Radnja djeluje kao da je iz sadašnjosti, ali sve što vidite vuče nekako na mix 50-ih i 60-ih i malo 70-ih. Likovi ide po toj direktivi. Jedini film koji me tako vizualno uspije zaintrigirati jest Burtonov Batman. Nemam pojma zašto, filmovi nisu ni slični, ali imaju taj vizualni štimung koji odgovara bajci smještenoj u neko neodređeno mjesto. Hill, kao vrsni redatelj dobre akcije, ovdje isporučuje očekivano, a mali prigovor se može uputiti na nerazrađenost likova i poneki dijalog među njima. Mana s jedne strane, ali funkcionira i kao svjevrsna posveta klasičnom filmu gdje su prave muškarčine lokalne pjevaljke nazivali babe, sugar i slično. Malo se dodaje dojmu da nitko od njih ne zna glumiti (što je Pareovom slučaju i istinito) i aspolutno promašeni Moranis (što jednostavno moram naglasiti više puta). Radnjom malo vuče na Hillove The Warriors jer osnovni plot je podjednak – grupa ljudi prolazi kroz opasno područje do svoje sigurne zone, ali to je samo to, sličnost. Dinamika je još uvijek dobra te se ni ne osjeti da je filmić star desetljeće, dva (skoro pa i tri) što mi je uvijek drago vidjeti (ali to je kod Hilla i njegovih ranijih radova već uobičajeno). Ako ste za modernu bajku, pogledajte film. Ako ste za modernu rock bajku, obavezno pogledajte film. Pametniji savjet od toga nemam.