Archive for the ‘Brian Dennehy’ Category

Gorky Park (1983)

Posted: 30 listopada, 2014 in Brian Dennehy, Ekranizacije, Thriler

gorky_park Gorky_Park14 Gorky-Park-poster-1020363594 poster-5267

IMDb

Trailer

 

U posljednje vrijeme pročitao sam gomilu ruskih krimića. Napisanih od strane onih koji nisu Rusi. To je zanimljiva stvar. I dok drugi čitaju, hvale i preopterećuju svoje čitateljske kapacitete skandinavskim krimićima, ja sam odlučio biti posve suprotan. Posve slučajno, ako ćemo iskreno. Prvo sam na čitanje uzeo Monstruma od Donalda Jamesa, koji je radnju smjestio u nedaleku budućnost, dok se mother Russia oporavlja od teškog građanskog rata (svaka sličnost sa sadašnjom ratnom situacijom je posve slučajna), pa sam nastavio s Gatarom od istog autora i ostao jako zadovoljan. Trileri o serijskim kilerima, uz malu dozu noir priče. Jedini problem je što pametno vodstvo Algoritma nikako da prevede i treći, posljednji dio. Važno da prevode sto nastavaka Tračerice i Vampirskih Dnevnika. Sljedeće na redu mi je bilo Oko Crvenog Cara od Sama Eastlanda, o ubojstvo obitelji Romanov. Jako dobra stvar, da budem iskren. Pa sam stvar nadovezo sa Svetim Lopovom od Williama Ryana, koji je bio tek jednu malu nijansu slabiji od prethodnika, a stvar sam za sada zaokružio s Dijete 44 od Toma Roba Smitha. Ovaj zadnji uskoro treba dobiti i svoj film, pa ako niste skloni čitanju, vjerojatno ćete biti gledanju. Sada, kad sam se nahvalio kako sam uistinu impresivno načitana osoba, da bacim još riječ-dvije o romanima prije nego se prihvatimo filmskog posla. Svi ovi nabrojani romani spajaju dva žanra; trilere o serijskim ubojicama (više-manje) i kritiku tadašnjeg (budućeg) doba. Staljinizam, paranoja, cijela zemlja je bila u laganom kurcu zbog svega. I nekako sam uspio preskočiti jednu od boljih kriminalističkih književnih serija, onu o istražitelju Arkadiju Renku, nastalog iz spisateljskog pera Martina Cruza Smitha. Kažem boljih jer mi tako drugi kažu, nisam je čitao, a kako sam trenutačno u tom ruskom điru, rekoh da bacim pogled na film koji je nastao po njegovu romanu, napravim prečac i vidim isplati li se trošiti vrijeme na čitanje. Što nas, na kraju poduže balade, dovodi i do filmskog posla jer ovo nije nepoznati naslov, ali, kako mi reče jedan vjerni čitatelj, nije ni nešto poznat, što ga čini savršenim za neobavezne dojmove. Zaključak na kraju? Serija knjiga o Renku će ipak malo pričekati za čitanje jer me film nije nešto posebno dojmio.

Ali, stvari krenu jako dobro. U Parku Gorki, milicija je pronašla tri tijela. Netko im je skinuo lica, doslovno. Milicija i KGB se malo prepišavaju tko će to rješavati (nešto kao policija i FBI u svakom drugom američkom filmu) i tu na scenu stupa naš junak, inspektor Arkady Renko. On nije baš tipičan Rus, misli svojom glvom, igra se s tim da bude granični slučaj nepoštivanja Uprave, a zna koristiti i nekonvencionalne metode rada, kao što je antropologija i znaost izgradnje lica na temelju samo lubanje. Polako otkriva i tko su bili ubijeni, u igru se ubacuju i dva Amerikanca, a sve to ima neke veze s malim krznenim životinjama čije je krzno jako, jako… enormno skupo. Ima stvari koje ćete odmah prepoznati; žandar koji misli svojom glavom, korupcija koja ide sve do državnog vrha, mutni likovi nejasnih namjera. Takvo što ima svaki drugi, heh, film koji nam pokazuje američkog žandara. Ovdje je stvar malo egzotičnije naravi jer se radnja događa u Rusiji te je Gorky Park jedan od onih prvih filmova koji su dobili dozvolu da se snima na originalnim lokacijama. To je, comrades,  uvijek dobar plus zbog autentičnosti. Radnja kao takva možda u kratkoj formi zvuči jako dobro, no stvarnost je pomalo drugačija.

Film ima intrigantan uvod. Troje mrtvaca kojima nedostaju lica. Hej, viđao sam i gora otvaranja. Malu je tu prepišavanje milicije i KGB-a, ali radnja nas lijepo navlači na to da bi tu moglo biti nekih političkih fora, neku tajanstveno smaknuće, popapala te noć, pristup, ali od toga nema ništa. Radnja ima istragu, naravno, ali kad se sve zbroji, konačno razriješenje je pomalo banalno. Jer, mi ne doznajemo cijelu priču, film je nekako izgura ustranu tako da tri mrtvaca i onaj intrigantni uvod nekako ostanu po strani (možete sami zaključiti tko je ubojica, ima ponuđeno nekoliko verzija) ali film nije ni neka kritika ruskog sustava. Istina i bog, tada su se Rusi već počeli rješavati Staljinove ostavštine, no film ne nudi nikakav uvid u ustroj milicije, njihovog državnog vrha, što je valjda bila pogodba da se dobiju dozvole za snimanje. Dakle, što nam ostaje. Pomalo triler, pomalo neka polu špijunska priča, što znači da je sve nekako polovično na repertoaru. Malo glumačkih faca je u igri, pri čemu je William Hurt jako dobar kao svjeglavi žandar Renko, Brian Dennehy je isto tako dobar kao opušteniji Amer sklon improvizacijama, a Lee Marvin je nekako kao izvan filma. Još kad počne stvarati dojam da bi dao sve za neku tamo žensku…nije baš uvjerljivo. Režija ima dobar ritam, što zbog lokacija, što zbog priče, ali tu je i neki sitni osjećaj realnosti koji zna itekako nedostajati sličnim filmovima, no ne pomaže mu baš oko ničega, iskreno. Bio sam nekako pod upitnim dojmom zašto je ovaj film poprilično marginaliziran (priča, glumci, cijeli paket) ali nakon što sam ga baš i pogledao, jasnije mi je zašto. Zbog mlakog pristupa svemu i nedorečenosti isto tako svega, loše predstavljene motivacije i karakterizacije likova, film ispada običan prosjek, jedno gledanje (možda dva ako ste obožavatelj nekog od glumaca) ali to je to. Niti će vas zaintrigirati kriminalistička priča, niti će tu biti nekih političkih smicalica, a neka od ponuđenih rješenja (tu je ustvari kriv roman, ne film, po kojem je nastao) biti će vam ili besmislena ili nedostojna tolike zbrke koja se odigrava kroz film. Što je šteta. Bilo je tu potencijala za puno jači dojam. Ovako će zadovoljiti poklonike prolaznih trilera i ekranizacija poznatih romana.

1758305,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1758306,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1758307,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1758309,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758310,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1758318,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758319,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1758321,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1758322,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758323,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1758324,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1758326,eiS_7eTsXf8VhB6Rvek3vNZAI9mnvvYeqPVzTfsRxpkA4+dduLjXVruWRd7EkIuGViTMsXj+BpJkjE2irqViww==

 


2926082

IMDb

Trailer

 

Kako sam doznao, postoji razlika između serijskog ubojice i masovnog ubojice. Prvi, kako sam pročitao, operira duže vrijeme, dok ovi drugi jednostavno puknu k’o kokica i krenu na putovanje te ubijaju koga se sjete. Charles Starkweather je pripadnik ove druge grupe, on je, zajedno sa svojom 14 godina starom djevojkom, krenuo na mali road trip u u roku od dva mjeseca ubio 11 ljudi. Kada su ga uhvatili, nisu se baš puno zamarali s njegovim pravima već su ga po kratkom postupku osudili na smrt, a njegovu djevojku, Caril Ann Fugit, na 17 godina zatvora. I dok je Starkwaether bio mlađahni pjetlić, kurčeviti mali pizdek koji je vjerovao da je James Dean, ona ustvari nikad nije priznala da je sudjelovala u ubojstvima te da su sva bila počinjena od strane njegova dečka. On je, očekivano, pričao drugačiju priču te da je Caril jednako tako sudjelovala u ubojstvima kao i on. Njih dvoje bili su svojedobno nešto kao Bonnie i Clyde 50-ih, što dovoljno govori koliko američka javnost pogeško koncipira ubojice s inteligencijom koja jedva da doseđe sobnu temperaturu, i postali su pravo ozloglašeni da ih se još i danas sjete spomenuti kad se govori o takvim stvarima. Starkweather je svoje putovanje skončao i napustio ovaj svijet s nogama naprijed, a Caril je svoje odlužila u zatvoru i od onda žvi normalnim životom. Koliko se zna, nije nikoga ubila, pa je valjda govorila i istinu na suđenju. Te provincijske cure i zločesti dečki… nikad mi neće biti jasna fascinacija njima. No, na stranu romantiku i ljubav i sve ostale vesele stvari, Starkweather&Fugit priča prvo je bila medijska senzacija, a onda je, gotovo prirodno, postala filmska priča. Ima sve, iskreno, ljubav, ubojstvo, bijeg… Najpoznatija verzija je svakako Badlands od filmskog mistika Terrencea Malicka, ali to je samo priča inspirirana ovim parom, ne doslovna ekranizacija njihova crnog puta. Prava priča ispričana je, naravno, na televiziji, u formi mini-serije, gdje ograničenje doslovne ne postoje. Naravno, kao i uvijek, ovo sam pogledao čisto slučajno jer sam nekako zapeo na glavnim glumcima (Tim Roth, Brian Dennehy…) i mogu reći par stvari o samoj seriji. Informativno do te mjere da nećete morati otvarati Wikipediju i tražiti detalje (jedino ako vas nešto bude dodatno zanimalo) ali jednako tako i potpuno promašeno što se tiče glumačkih imena, na što ću se još vratiti jer zahtjeva dodatno pojašnjenje.

Put Starkweathera i Fugit započeo je ni više ni manje nego u njezinoj kući – tako što joj je poubijao cijelu porodicu. Nakon toga se mladi par povlačio uokolo, ubijao ljude, krao aute i živio odmetničkim životom. Kada ih je policija napokon uhvatila došlo je do suđenja, koje je, ruku na srce bilo čisto kao suza, nijedno od njih dvoje nije moglo unijeti opravdanu sumnju čak ni da im život ovisi o tome. Starkweather je dobio smrtnu kaznu, a Fugit 17 godina zatvora, iako je inicijalno trebala tamo čamiti do kraja života. Kako je imala tek 14 godina i optužba nije mogla dokučiti koliko je ona ustvari žrtva, a koliko pomagač, zaključili su da je zatvor dovoljan. Serija je podijeljena na dva dijela. Prvi dio pokazuje ubilački put dvoje killera gotovo dokumentarno, dok je drugi dio samo suđenje. Starkweather se nije puno grizao što će skončati na Old Sparky stolici jer je uživao u zloglasnosti koja ga je okruživala. Fugit je pak pokazivala kajanje zbog zločina, iako ne baš i zbog poubijane obitelji jer je bila javna tajna da odnosi nisu bili baš najsretniji. Pošto je riječ o televizijskom proizvodu nisu se radili prečaci (čari mini-serija) te je prikazan cijeli njihov ubilački put, a dodatna je zanimljivost što su prikazane obje strane priče, da je Fugit ubijala zajedno s Starkweatherom (njegova verzija) dok je u drugoj priči on sam sve poubijao (njezina verzija) i lijepo je što su kreatori ostavili samim gledateljima da zaključe kolika je njezina krivica. Prvi dio radnje ima malo jači tempo, već kad nabrajam sitnice, jer radnja ide prema naprijed, dok samo suđenje nije tako atraktivno jer se već zna što im se dogodilo te osim prikazivanja tih različitih verzija istih događaja baš i ne nudi nekakve dodatne zanimljivosti.

Problem s glumcima. Tim Roth može proći kao Starkweather fizički (recimo) ali ponašanjem nikako. Njegova gluma je ista ona iz Reservoar Dogs, a ima malo i Rob Roya u mješavini. Lik je doslovce premoderan, prekulerski i nikako ne odgovora slici ne baš inteligentnog tipa koji si zamišlja da je James Dean. Ista stvar je i sa Fairuza Balk. Ona je moderna djevojka, očevidno starija od 14 godina i… khm, jebozovnija od prave Caril Ann. Ne shvatite me krivo, oboje oni glume dobro, imaju i tu neku blagu vibru između sebe, ali to je viđenje njehova odnosa iz perspektive sadašnjice, a ne kako je bilo u 50-ima. Usprkos toj… ne mani koliko arhaizmu u ponašanju likova serija dosta dobro pokriva cijelu priču, na trenutke gotovo da ulazi u nekakvu poluhoror vibru jer postoji ta mala činjenica da je sve napravljeno po istinitim događajima. Vizualnu je na razini, zabačene sredine, prazne ceste te neki štimung 50-ih se može osjetiti po stvarima, kućama i autima (neće zaletjeti neki BMW u kadar) pa se može reći da je uložen iznadprosječni trud da sve to ima nekog stila. Ukoliko volite projekte nastale na temeljima stvarnih događaja i galeriju poznatih lica (Brian Dennehy je tu, kao i Randy Quaid) ovo bi vam moglo biti baš po mjeri. Jer u današnjim danima takve storije se više ne prave, a filmovi o pravim tim killerima (serijskim ili masovnima) uglavnom idu u kategoriju – teško smeće.

600full-murder-in-the-heartland-screenshot 936full-murder-in-the-heartland-screenshot 201212292228480c0 film_mh2

Murder-In-The-Heartland-tim-roth-25581584-634-800 Murder-In-The-Heartland-tim-roth-25581599-628-800


l_90022_5aacca1c l_90022_027920f5 silverado movie poster 

IMDb

Trailer

Da se malo vratimo u dobre stare dane kad je sve što vam je trebalo za dobar život sačinjavalo konja, šešir i pouzdani Colt s šest metaka. Krevet vam je bio otvorena prerija, a pokrivač zvjezdano nebo. Sranje, što je onda bilo lijepo živjeti. Netko vas raspiljuga, jednostavno ga ubijete. Nikakvi porezi na dohodak, porezi na rashodak, porezi na dvokorak – nikakvi porezi uopće. Ako bi vam se u vidokrugu i našao neki poreznik, ubijete i njega. Vesterni su američka tradicija dugački niz godina, stvarno jako dugački niz godina i moram skromno priznati, poprilično ih šmekam. Bilo one dobre, kultne i klasične, bilo one malo manje kultne, malo manje klasične, no jednako tako naivne. Volim John Wayna, volim Clint Eastwooda. No, volim i kad se u već ofucani žanr unese doza svježe krvi. Doduše, ne pretjerano originalna doza svježine, ipak su tu temelji i nepisana pravila žanra koja se moraju poštivati, ali svaka je promjena dobrodošla, što povremene projekte čini puno boljim iskustvom za gledanje. Silverado je jedan od takvih, iako baš i nije. To je vestern koji ima sve što treba imati jedan rasni vestert, ali je nekako svjež zbog…pa, idemo reći glumačkog kadra koji se naslagao ispred kamere, ali i zbog način, odnosnu kuta, iz kojeg se uhvatio dotičnih klišeja. Znam, to sad zvuči kao gomila gluposti i uvelike ću se složiti s vama, ali jednoako tako to su i činjenice od kojih se ne može pobjeći. O čemu ja to vama točno govorim?

Lawrence Kasdan zanimljiv je redateljski kalibar, radi malo, ali radi kvalitetno. Nakon što je uspješno istražio dubine noir trilera s jako dobrim Body Heat, pa onda dramske dubine još boljim The Big Chill, nekako je došao na ideju da bi sad mogao raditi vestern. I to ne bilo kakvi već onaj koji će spojiti poznatu ikonografiju Divljeg Zapada uz taa već afirmirano ocrtavanje dobih karaktera. Silverado tako govori jako poznatu priču o gradiću koji tone pod naslagama korupcije, nasilju i nepravdi sve dok u njega ne ujaše tajanstveni stranac. U ovom slučaju, taj isti stranac nije sam već ima prijatelje, a ti prijatelji svojih problema s ograncima loše vlade unutar grada, što u konačnici znači da mora doći do neizbježnog – opasno dobrog puškaranja na prašnjavim ulicama. Kako rekoh, Kasdan nije baš išao izmišljati toplu vodu što se tiče sadržaja, zadržao je ikonografiju (maltene svu moguću) tipičnu za vestern, no onde je napravio nešto svoje i time izveo da film bude zanimljiviji nego bi se to moglo čini zbog kratkog sadržaja.

Prvo malo o likovima. Svi oni imaju nekih svojih problema, istina, i tako ih upoznajemo. Četiri jahača, četiri priče koje se stapaju u jednu. Njihove su priče dovoljno razrađene da budu zanimljivije od prosjeka, no ne i da previše pobjegnu od ustaljenog obrazca koji su viđaju u vestern filmovima (iako imaju pomalo sjenovite karaktere, svi su oni junaci, ne može ih se zamjeniti za ništa drugo). S druge strane, negativci pate od jedne dimenzije, ali to je već ona klasika o kojoj govorim. Zanimljiva je raspodijela uloga. Kevin Kline je baš netipični predstavnik usamljenih junaka tajanstvene prošlosti, ali to ga baš čini idealnim izborom za revolveraša s osjećajem za pravdu. Prate ga Scott Glenn, ali njega ne možete zamijeniti za ništa drugo osim pozitivca, naravno, tu je i Danny Glover kao ponosni afroamerikanac (ili crnčuga, kako vele u filmu) te mlađahni Kevin Costner koji je skoro pa odličan kao nebouzdani mladac sklon upadanju u nevolje (zbog djevojaka, zbog čega drugog). S druge strane, Brian Dennehy je s jako malo toga za rad napravio dosta, stvorio je lik koji ne volimo, ali da se baš previše maknuo od svoje uloge iz First Blood, baš i nije. Pratio ga je Jeff Fahey (njih dva odigrat će koju godinu kasnije upravo suprotne uloge – pozitivaca na istoj strani – u malom krimiću The Last of The Finest) te im se pridružio Jeff Goldblum. Oni koji prate Kasdanov redateljski rad znaju i to da je većina ovih glumaca njegova kuća ekipa (Goldblum, Costner te najviše Kline) i osjeti da su svi bili opušteni, uigrani te da su znali što se od njih očekuje. Zamjetno je da film vuče inspiraciju iz ikonografije žanra, ali i iz nekih klasika kao što je Obračun kod O.K Korala (kojem se Kasdan nanovo vratio kad je baš radio storiju o njemu – Wyatt Earp – s Costnerom kao glavnim glumcem). Što se tiče tehničke strane, nema se što prigovoriti, nije ekstra efikasna, ali nije ni drvena kako zna biti te film, što zbog priča i pažljivo dozirane pucnjave, uopće nije dosadan. Možda nije neki kultni i izvikani klasik (iako ima lijep broj poklonika) svejedno je vrhunski uradak koji nije osramotio žanr već ga je, ako ništa drugo, barem pošteno osvježio.

2305174,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2305184,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2305186,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2305200,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2305202,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2305207,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== silverado-1985-06-g silverado-1985-40-g

2305172,SgF2o+UeJ4XDbYCEKfXQGb4qJirYKnYHlgJ4oyfIww6Z+Me8QeOr6M236TvvQmpHopPJAwEl5OzKtDSbAQBaTg== 2305176,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== silverado-1985-03-g silverado-1985-37-g

 


5193WNA38TL 8651031

IMDb

Trailer/Preview

Nedostaje mi vrijeme VHS-a. Ne zato što su onda filmovi bili lakše dostupni za nabavku, jer nisu, nije ni zato što su imali one reklame prije filma, pa ste mogli dokučiti koji vrag novoga dolazi za gledanje (ah, da, kameno doba prije interneta) već zato što je onda bila jedna zanimljiva praksa. Novi film bi povukao stari film. Tako je s izlaskom The Italian Job remakea došlo i reizdanje originala (tu smo već polako ulazili u doba DVD izdanja), remake Assault on Precinct 13 je na površinu izvukao original, itd, itd, itd. Zloglasni Pearl Harbor od Michaela Baya sam svojedobno gledao u kinu u Zagrebu. Možete govoriti što god želite o tom filmu (to da je loš mogu i ja potvrditit) ali to je ipak doživljaj gledati na velikom ekranu. Onaj napad je bio takvo iskustvo da sam se zamalo upisao pod listu preživjelih. Osim što je to poprilično zbrkan film (ljubav+rat+patetika) o njemu se baš i nema što pametno napisati (može se reći i da je zloguko najavio 9/11 napad) no kad je došao u najbliže videoteke napravio je još jednu stvar. Na površinu je izvukao mini-seriju imena Pearl. Pametni distributeri odlučili su nešto malo ukeširati (na omotu je pisalo, naravno, Pearl Harbor, ne samo Pearl) i povući se na valu popularnosti zloglasnog spektakla (i poprilično velikog hita, već kad spominjem) te ubaciti za naivne i neinformirane gledace nešto što je s razlogom zakopanu u daleku i debelu prošlost. Pa, jednog gledaoca su dobili, to je sigurno, a sad je moj red da im vratim uslugu i kažem – želim natrag tri sata svog života – koga da tužim? Također, već kad su išli raditi to, za kojeg vraga nisu izdali jedan drugi klasik; Tora, Tora, Tora! koji je ekčuli jako cijenjena ”ekranzacija” dotičnog napada. Taj film ću još spomenuti, ima jake veze s ovom serijom.

Napad na Bisernu Luku događaj je koji se pamti, to je jedan od onih događaja koji su u ravnini s atentatom na Kennedyja, potonućem Titanica, uraganom Katrinom. Što napravite kad želite naglasiti taj događaj? Napravite priču oko njega tako da vam on postane centralni događaj. Hej, upalilo je Pearl Harboru, upalilo je i Tora, Tota, Tora!, ali ovdje baš i nije. No, zašto? Zato što ovdje pratimo nekoliko međusobno razdvojenih priča koje će se susresti tog sudbonosnog dana kad su Japanci odlučili svratiti na jedan sake. Problem 1. Priče su nezanimljive. Kratko i jednostavno. Imamo ženu kojoj muž ne poklanja puno pažnje. Imamo vojnika koji se zaljubljuje u, oh, slatke li ironije, u Japanku američkog porijekla (samo da kažem – to onda uopće nije bio problem – problem je postao nakon napada) i imamo još ponešto o likovima koji se boje nove ljubavi, imamo malo o vojnom osoblju, malo i o Japancima— Skužili ste, ne? Paket koji je odličan za televizijsku seriju. Sve su te uloge popunjene s jakim glumačkim facama, što je, kad se računici pridodaju jake scene samog napada (odlična pirotehnika) trebali bi imati doživljaj života. Problem 2. Teško da će se to dogoditi.

Priče su dosadne, bez emocija, nabijene ispraznim pogledima i šupljim dijalozima. Netko je rekao da djeluju kao obična sapunica i bio je posve u pravu. Nijedan od likova vas ne intrigira baš puno, niti se uspijete povezati s njima, pa kad dođe do napada živo vas boli hoće li preživjeti, umrijeti ili nestati u plamenu. Kad napokon dođe do akcije, shvatit ćete jednu stvar. Ona je uzeta iz drugog filma. Pogađate i kojeg. Tora. Tora. Tora! Kako je ovo ipak televizijski proizvod koji je imao ograničen budget, tako je isti utrošen na glumce dok je pirotehnika uzeta iz dotičnog filma. Ako niste gledali dotični naslov, super, izgledat će vam odlično (nema veze što je snimljeno u sedamdesetima). Ako ste pak gledali originalni film, onda će vam ovo biti kao gledanje filma kojemu je netko izrezao dosta bitnih djelova. Problem 3. Razvlačenje radnje. Povezan je s problemom 2. Kud je radnje dosadnjikava u najvećem dijelu trajanja serije tu je začinjena tromošću, drvenom (strašno drvenom) režijom i lošom televizijskom montažom. I traje jezivih 6 sati. Doslovce ne osjetite Havaje, što je tragično, kao ni ništa ostalo. Iako danas ima poprilično fer ocjenu, to najviše duguje tematici i impresivnom glumačkom zboru (Brian Dennehy, Dennis Weaver, Adam Arkin i Angie Dickinson). S tehničke, narativne i vizualne strane, serija je promašaj i s razlog je nestala (posve, vjerujte mi na riječ) s radara. No, kako je ovo blog gdje je ovakvim stvarima i mjesto, da se malo podsjetimo na stare slavne dane. A koliko je dobra govori vam dovoljno to što vam radije preporučavam Beyov film umjesto ovoga. Ja ću pak bacit pogled na Tora, Tora,Tora! tek toliko da vidim koliko je taj naslov dobar kad mu netko treći ne izreže sve akcijske scene.

480 2173430,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== tora_tora_tora_1968 SONY DSC toratoratora___3 toratoratora_2

 


3071345-l the-last-of-the-finest-movie-poster-1990-1020248193

IMDb

Trailer

 

Policajci i njihove muke… materijala za razne filmove kao u priči, zar ne. Iako većina njih ustvari nema nikakve veze s Božićom i tim vremenima, jednostavno nisam više mogao izdržati sladunjavost tematski orijentiranih filmova (koji Božić uglavnom svoda na darove, darove, darove i još malo darova) ili one biblijske (iako šmekam Ben Hura poprilično – samo što sam ga gledao već jedno 7-8 puta)  pa sam posegnuo u osobnu vreću darova (koju mi je kroz dimnjak dobacio Cinemageddon sa svojim popustom pri skidanju) i izvukao nešto što već poduže vremena nisam gledao. Film sam jednom prilikom uhvatio na TV-u i bio mi je fora, poprilična gomila poznatih faca, priča koja ima nekog smisla, malo akcije, pošteni B krimić kakvi su u 80-ima (i malo 90-ih) nicali kao gljive poslije kiše. Ali, iznenađenje, iznenađenje, filma skoro da ni nema na netu, jako teško ga je za nabavit, što znači da čak ni poznata imena ne garantiraju dostupnost. Uglavnom, nije da me baš nešto izbacio iz orbite od oduševljenja, ali bio je vraški dobra promjena u odnosu na pogram koji se nudi tokom blagdanskih dana, a također me podsjetio zašto volim pogledati dobar B film prije nego nekakvu izvikanu A produkciju (jedan sam od onih koji još nisu pogledali Hobbita – nijedan dio).

Grupa policajaca iz LAPD jedinice za narkotike odrađuje dugo pripremljeni posao; love tipa imenom Reese, ali sve krene naopako i oni bivaju suspendirani po kratkom postupku. No, to ih ne spriječava da krenu malo istraživati sami, na svoju ruku, prateći put novca i droge, ali i onda im se dogodi još jedan zajeb zbog kojeg pogine jedan od njih. Ovaj put nije riječ o suspenziji jer svi zajedno ponude otkaz, shvativši kako točkovi pravde ovaj put neće napraviti okret na njihovu stranu, te potpuno izvan zakona idu uhvatiti tipa zbog kojeg imaju toliko problema. No, ni negativci ne spavaju već, shvativši da su naletjeli na grupu koja ne zna za pojam ”odustajanje”, odluče udariti tamo gdje su najranjiviji; na njihove obitelji.

Ovako prepričan sadržaj doista baca na svašta, od policisjke drame, do nekakvog revenge filma kakve je radio Charles Bronson. Istina je negdje u sredini, iako ovaj drugi dio, revenge dio, nije tako stripovski napravljen kao Bronsonovi filmovi. Da budem iskren, u njemu najbolje funkcionira početak, gdje kroz uvodnu akciju upoznaje ekipa, a nakon nje kroz obiteljsko okupljanje njihov karakter. Također, film nam baca i uvide na drugu stranu, kriminalce, koji imaju velik posao na putu i koji zahtjeva enormno veliku količinu love. Tu je ujedno i problem cijele priče. Radnje ne daje pojašnjenja što to točno kriminalci rade jer ispada mix svega; od droge, pa do prodaje oružja, što je nespretan način da se pokrije sve moguće, počevši od stvarnih problema gradskih ulica, pa do reference na poznatu aferu Iran-Contra. Naši junaci pak od uvoda gube taj osjećaj izgradnje karaktera jer se radnja, nakon što jedan od njih pogine, fokusira na njihovu istragu negativaca. To je dobro jer skužimo plot filma, ali karakterizacija ostane debelo postrani, i pred kraj se posegne za sveprisutnim rješenjem takvih stvari – masovnim obračunom u kojem se ne štede maci ili eksplozije. Iako možda zvuči malo zbrkano, film to ustvari i nije jer ima glavu i rep te djeluje pregledno. To je možda i zasluga redatelja Johna MacKenziea, čovjeka koji je napravio drugi najbolji britanski krimić svih vremena, The Long Good Friday, i dobro je vidjeti da ga američka strana produkcije nije sputala kako to već znaju raditi. Zvučat če još čudnije, ali filmu pomaže i to što u njemu nema velikih zvijezda, MacKenzie je svoje junake odabrao iz pouzdane B produkcije, no zato nimalo manje impresive – Brian Dennehy, Bill Paxton, Joe Pantoliano i Jeff Fahey, koji su baš zbog svoje anonimnosti (uvjetno rečeno) dobro izgradili svoje junake. Da je sjajan, nije, nedostaje mu dosta pojašnjenja i bolje razrade negativaca. Da je loš, nije ni to, daleko od toga, zbog dobre priče i uloženog truda. Stoji negdje na polovici i ako ste obožavatelj policijskih drama, kao i dobre stare B akcije, mogli bi biti zadovoljni na oba polja. Barem djelomično, ali i to je uspjeh pokraj svih velikih naslova koji ne nude ni pola toga.

1719171,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1719172,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1719174,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1719175,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1719176,Ew1Au+EgkhcCnRN91HfHi3IAdiDtfQoSZ289M3ycDlNeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 1719177,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1719178,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1719179,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1719181,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1719182,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1719185,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1719186,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg==


IMDb

Trailer

 

Samo godinu dana ranije pojavio se Dawn of the Dead. Zašto je to važno? I nije, ali samo da ilustriram kako izgleda odličan remake odličnog film, kojeg možete uspoređivati, kojeg možete kritizirati, koeg možete analizirati i koji će svejedno ostati samostalan uradak, dobar uradak, koji će unijeti promjene u već višenu priču, staviti nešto na stol za novu publiku, ali neće zaboraviti na staru. Tako se nekako radi obrada starog filma. E, sad, dolazimo do punch line ovog uvoda: remake kultnog akcića/vesterna Johna Carpentera ima izgled, ima čak nešto i mirisa od originala (zato nije u cijelosti negledljiv) ali nema okusa. To vam je konfekcijska roba: daj, sklepaj i pošalji, a usput ćemo prekrižiti prste i nadati se da će slavno ime donijeti pokoji dolar u blagajnu. U nadi je spas, tako kažu ljudi, pa iako sam film nije bio flop (na 30 milja uloženih zaradio je 35 = 5 milja plus) nitko se baš nije potrgao od oduševljenja. Tako je to kad radiš nešto bez entuzijazma. No, da je film u cijelosti propast, nije, ima par dobrih stvari u njemu (Drea De Matteo uvijek donosi koji bod gore) ali ovo i nije baš recenzija u stilu recenzije valja/ne valja (takvo pisanje ne živi na ovom blogu) već je više… usporedba i amatersko zapažanje što ne treba raditi kad već imate nesavladivu želju raditi nešto što je tako dobro (originalni Assault je prime time Johna Carpentera, nema boljeg). Prvo čega bi trebali biti svjesni jeste da vesterni više nisu tako u modi kao plot radnje.

U današnje vrijeme kad postoji GPS, sva sila satelita, urbanizacija je došla i do običnih vrtova, priča o odsječenoj policijskoj postaji djeluje… far fetched. Ajde da su je smjestili u nekakvu pripizdinu u Utahu, među planine, ili u Montani, u šumu (iako nje ustvari i ima u ovom filmu) a ne u veliki grad (nedefinirani, da budemo precizni) gdje svaka šuša vidi što radite. Još ako i progutate da su negativci opremljeni sa svim i svačim što može blokirati podzemnu telefonsku liniju, mobitele, kompjutere, internet, ne možeš postaviti svoje junake u bezizlaznu poziciju tako što ćeš ih naoružati do zuba. Draž originala ležala je u tome što se svaki metak brojao dok ovdje tih problema nema: hoćeš automatsko oružje, hoćeš bombe, hoćeš cijeli mali arsenal – you got it. Kad krene automatska paljba stvara se okružje dosade (iako vjerujem da to nije bila namjera) pošto se ubija svaki suspens. Likovi su bolno nerazrađeni, što je mana i nije mana (u filmu je jednostavno previše likova) no mana je kad spojiš nekog karizmtičnog (kao što je Fishburne) s nekim tko baš i nije, ali ipak zna dvije-tri o glumi (Hawke) s nekim bezličnim kao što je Ja Rule (vjerujem da je on tu da privuče neke svoje fanove, ali karizma mu je kao kuhana riba) i još jednim ili dva lika te u cijelosti ignoriraš nekog tko bi ti ustvari mogao pomoći da dobiješ glumačku kvalitetu (Leguziamo, spomenuta Drea, Gabriel Byrne, koji čami apsolutno neiskorišten, i legenda Brian Dennehy). Jedini lik koji je kako-tako ispao zanimljiv jest Drea (ne gledam na to što je cijeli film u minjaku, ja nisam takva osoba) zato što je lik bolje razrađen od drugih. Što se tiče same ranje, tu nema neke mudrosti: policija uhvati lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima- policija ide smaknuti lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima. I sve koji su mu blizu. Naravno, ništa od toga nema veze s originalnom, pa se ne trebate opterećivati s poveznicama. Ako zamjetite neke nelogičnosti (tipa da je postaja u nekom zabačenom, praznom dijelu grada, ali čim naši likovi izađu van tu je gusta šuma šervudska) niste jedini, to vam tako ide u filmovima koji imaju problema s vlastitim identitetom, pa se nemojte ni opterećivati s pokušajima da ih pojasnite.

Sad, kad sam sve važno rekao, da se vratim na ono da film nije u cijelosti negledljiv. Stvar je jednostavna: isključite mozak na dva sata i sve na ekranu bit će vam dovoljno da zaboravite na sve probleme svijeta. Doduše, neće vam baš ni ostati u nekom sjećanju, ali barem je uspio ispuniti svoju zadaću i popuniti vrijeme. Druga stvar je malo bolje precizirana i, recimo, više je naklonjena poklonicima akcijskog filma kao takvog. Ovaj Assault… jedan je od rijetkih koji se ne srami izravnog puškaranja. Akcija je u prošlom desetljeću pala pod izravni utjecaj CGI-ja, zelenih pozadina, fora iz Matrixa, raznih koreografija i inih stvari kako bi postala što…hmmm, zapaženija. Ovaj film ne mari za to. Kad se puca, puca se pravo. Dodano je malo podzapleta, tek toliko da se nešto događa unutar postaje, ali akcija je fino izvedena, što je lijepo za vidjeti (tj. da nisu svi pali pod utjecaj kompjutera i vratolomnih koreaografija). Malo poznatih faca, malo dobrog puškaranja, dvije zgodne dame (koje u pol zime nose minjake, da naglasim) i malo podsjećanja na original… teško da će vas oduševiti, ali za opuštanje nakon teškog radnog dana može proći.

 

 

 

Best Seller (1987)

Posted: 18 prosinca, 2011 in Brian Dennehy, James Woods, Thriler

IMDb

Trailer

B filmovi uglavnom su podcjenjeni, ali jedna dobra stvar u njima je (barem bila, u nekom drugom vremenu) da su si uzimali vremena za ispričati zanimljivu priču na jedan posebni način. Nema tu prečaca, nema tu glupavih pojašnjenja, jednostavno sve ide kako treba ići – nenametljivo. Što, u prijevodu znači, nema vizaulnih atrkacija i nepotrebne pirotehnike. Doduše, obično je to ispadalo zato što su im budgeti bili smanjeni, ali to je dovodilo do razvijanja kreativnosti, traženju zgodnih i praktičnih rješenja, a najveći aduti su se polagali na priče kojima se tražila gledateljeva pažnja. Postojali su slučajevi gdje je bila dovoljna i pojava glumačkog imena, ne nužno kvalitetnog, ali nadasve zanimljivog (Chuck Norris, Charles Bronson, pa čak i Steven Seagal duguju svoje karijere takvim projektima), no ako bi se karte pravo posložile onda bi dobili hat trick svega što je dobro.

Scenarist i redatelj Larry Cohen oduvijek ima inspiraciju za zanimljivo postavljene priče, težeći originalnosti i neuobičajenim zapletima, koji ustvari i budu bit spomenute originalnosti, a ova ovdje nije nikakav izuzetak od tog pravila. Dodajte u jednadžbu dva glumca koja bi i ekranizaciju telefonskog imenika učinila zanimljivom, redatelja koji si je filmografiju naoružao sličnim, kvalitetnim uracima, i stvar jednostavno mora biti dobra. Brian Dennehy u 80-ima je bio dio one kvalitetnije garniture glumaca koja si je cijelu karijeru izgradila sporednim ulogama, pripomogla je i prepoznatljiva fizionomija trokrilnog ormara, ali, ako ćemo baš iskreno, lik je glumio uvijek iste uloge. Radio je to kvalitetno, no šablon prepoznatljivosti je postao njegov nespominjani trademark od kojeg je rijetko kad odstupao. James Woods  ovdje igra cool profi killera (čiji će sličan nastup biti dorađen do savršenstva u Vampires od Johna Carpentera) s upadima svoje poznate živčanosti, pri čemu mu Dennehyeva poznata smirenost odlično parira. Oni su daleko od nekakvog simpatičnog budy-budy para kakve smo imali prilike upoznati kroz filmove Lethal Weapon ili 48 Hours, ali imaju uvjerljivu kemiju na ekranu koja drži vodu, a ne škodi spomenuti kako pripomaže i uživljavanju u priču. Sama priča– To je ono pravo.

Nalazimo se u 1972 godini, Nixon se smješka s izbornih plakata, a tri maskirana tipa (s maskama starog Dicka) upadaju u policijsko skladište i po kratkom postupku likvidiraju tri murjaka, odnesu bogati plijen i i iza sebe ostave tek jednog preživjelog. Dennis Meechum od toga napiše knjigu koja postaje bestseller, ali nastavlja raditi kao žandar te u idućih 15 godina postaje poznat i kao pisac i kao vrhunski drot. Samo, 1987 godine, Dennisu više nije do ničega, posao mu je postao besmislen, a književna karijera neispirativna i čovjek jednostavno preživljava od danas do sutra. Prilikom jedne zbrčkane akcije, život mu spasi čudan tip koji se nastavlja muvati u njegovoj blizini. Dennis počinje polako gubiti strpljenje, ali drugi tip je čisto cool frajer koji kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju. Ime mu je Cleve, profesionalni je hitman i želi da Dennis napiše novu knjigu. O njemu. I poslovima koje je radio za jednog jako bogatog i utjecajnog tipa. Zašto? Zato što on i Dennis imaju svoju prošlost staru 15 godina. Čudan tandem u još čudnijem savezu kreću na dugačko putovanje otkopavana starih tajni koje će ih bez pardona odvesti u naručje bliske opasnosti.

Film radi poveznicu na sve iole važnije iz svakog žanra, početak je tipični film pljačke, pa prelazi u urbanu kriminalističku dramu, triler koji nije u konvencinalnim vodama, a ne libi se ubaciti i malo dobrog starog obračunavanja među negativcima i potrošiti koji metak da dobije notu dinamičnosti koja obična krasi ovakve uratke. Postoji i određena razina karakterizacije likova, no zadržava se u poprilično površnim vodama, ne koristeći baš uobičajene klišeje na kakve smo navikli (izrađeni policajac u pravilu je i sadašnji alkoholičar) ali dolazeći jako blizu njih, samo ih postavljajući u posve novo okružje (kad ste posljednji put vidjeli da je spisateljska blokada problem jednog policajca). Umjesto klišeja, film se fokusira na svojevrsno putovanje na koje Dennis i Cleve kreću, kao i kronografiju zločina koji će se na završetku posložiti u cijelinu, pri čemu pomaže da se glavni dvojac baš i ne voli previše, kao i stvaranje tenzije u njihovu odnosu radi događaja koji su se odigrali na početku radnje. Film praktički da nema mane, bilo scenarističke, bilo glumačke, pa čak i ako neki njegovi dijelovi djeluju površno, i dalje se radi o uratku čija je kvaliteta visoko na razini, čak i za neke više opcije od običnog B filma.