Death Wish (2018)

 

IMDb

Trailer

 

Brian Garfield izjavio je da nije bio zadovoljan filmskom verzijom svog romana zato što kad vidite da glavnu ulogu glumi Charles Bronson, odmah znate da jedva čeka da počne ubijati ljude. Uglavnom, čovjek je bio u pravu. Tko je sada Brian Garfield, pitate se vi. Garfield je amarički pisac koji je sada već daleke 1972 godine objavio svoj najpoznatiji roman – Death Wish (Smrtonosna želja ako ste baš obožavatelj lokalnih prijevoda). Priča je to o malom čovjeku, radnom čovjeku, bezličnom čovjeku koji doživi obiteljsku tragediju i polako krene u vlastitu osvetu protiv kriminala tako što po noći hoda gradskim ulicama i ubija lopove koji mu se nađu na putu. Istini za volju, roman nije naišao na neki spektakularni uspjeh, bio je to psihološki krimić, lijepo napisan, s naglasom više na psihološki nego na krimić, ali imao je ono nešto što je zapelo filmskim producentima za oko – mogućnost da bude dobar film. I jest, originalni Death Wish je danas kultni krimić za kojeg svi znaju koji se pretvorio u akcijski nastavak koji pak više nije imao veze s ničim osim da stari Charlie hoda uokolo i ubija ljude. Meni osobno nije baš nešto. Da, znam, svi ga uglavnom vole, ali kako je Garfield rekao, kad vidite Bronsona, znate u što će se film pretvoriti. Realno gledajući, Paul Benjamin iz romana (prekršten u Kersey za filmske potrebe) više je Dustin Hoffman nego Charles Bronson, pa si vi sada vidite kako su stvari izgledale drugačije. Već kada sam tu, Garfield je napisao i nastavak romana nazvan Death Sentance, što zbog toga zato što je bio nezadovoljan filmom, što zbog toga jer je želio još više zagrebati ispod psihološke površine junaka kojemu se svidjelo ubijanje. I on je ekraniziran, ali ne kao dio Death Wish serijala (producenti su ga odbili jer u njemu nije bilo stvari koje su postale Bronsonov trade-mark; hodanje uokolo i ubijanje ljudi) već kao zaseban film iz to 2007. Kevin Bacon je glumio glavnu ulogu i film je… skoro pa prerada Death Wish filma. Garfield je bio jako zadovoljan njime (iako, tehnički, roman i film dijele samo zajedničko ime, ništa više od toga) jer je pogodio tu psihološku notu koju je on naglašavao u romanima. Bilo kako bilo, došlo je vrijeme da se radi obrada, naravno, jer Hollywood je tako kronično nisko sa svježim idejama da se čisto čudim kako ga nisu već ranije snimili. Nije da nisu pokušali. Sylvester Stallone je trebao u jednom trenutku glumiti glavnu ulogu. Volim ja Slyja, ali to bi bio promašaj epskih razmjera, već ga vidim. I kako se prošlost voli ponavljati, tako i remake pati od istog problema kao i original – Bruce Willis jednostavno nije glumac koji će dobro utjeloviti nekog tako awarage Joe tipa, koji se psihički slomi i krene ubijati ljude. Jednostavno nije. On je John McClane, on doslovce živi za to da krene ubijati negativce. Ali, rekavši to, da odmah kažem kako je film ustvari dobar. Ništa posebno, naravno, ali je dobar barem za jedno gledanje zato jer je Willis u njemu.

Idemo od početka. Ako već ideš raditi remake nekog starog filma, prva stvar koju moraš napraviti je da radnju prilagodiš vremenu u kojemu ga snimaš. Prva točka dnevnog reda ispunjena. Novi Death Wish se događa u sadašnjici i sva modernizacija koja je u njemu napravljena napravljena je dobro, pa čak i s jakom dozom kritike na sve ove društvene gluposti kojima smo okruženi. Novine? Tko još čita novine. Willisov Paul Kersey postaje “slavan” zato što ga neka budala snimi mobitelom i odmah izbaci na Internet jer to razni “blogeri” i “youtuberi” rade. I stvar, očekivano, postaje “viralna” – hej, terminologija je sva tu, moderno doba i tako te priče, kao i to da svaka budala može izgovoriti ono što želi, pozivajući se na, khm, slobodu govora. Druga stvar koja funkcionira, originalni Death Wish je bio kritika društva. To sad zvuči malo naopako jer se radi o Charlie Bronson filmu, ali stvarno jest, i kao takav išao je pokazati kako je nasilje svuda oko nas i da nigdje nismo sigurni. Iako ubija kriminalce lijepo-desno, Bronsonov Kersey na kraju balade ne pronađe one koji su mu ubili ženu. Ova verzija… pa, danas svatko može kritizirati svašta tako da to više nije ni zabavno, ni zanimljivo. Ovo je zato kritika pravosudnog sustava i dobri stari revenge film. Jer kada se idete zajebavati s Bruce Willisom, onda se idete zajebavati s najgorim. Michael Winner, redatelj originala, ima je određeni fetiš na zlostavljanje žena u svojim filmovima (Bronson je čak stavio posebnu odredbu u ugovor za nastavak da njegova žena Jill Ireland neće doživjeti ništa na filmu – zabranjen pristup) i Elli Roth, srećom, nije jedan od takvih. Za čudo, ovo mu je prvi akcijski film koji režira, očekivali biste svašta, no on stvari drži pod kontrolom – lopovi su ovdje pljačkaši, sve što ih zanima je bogat plijen, nisu baš psihopati, niti totalni krelci (iako je jedan silovatelj, jebiga, i klišeji moraju od nečega živjeti). Ovaj Kersey ima puno teži period nego onaj Bronsonov, ali na kraju i on dolazi do zaključka kako se nešto mora napraviti i time dolazimo do onog dijela kojeg svi volimo – bilo Bronson, bilo Willis, važno je samo da negativci  padaju kao muhe dok ih oni ubijaju.

Roth se pokazao kao spretan redatelj, što je prva stvar koje me iznenadila. Njega baš inače ne šmekam previše, svi ti likovi koje Tarantino promiče uokolo uglavnom ispadnu precjenjena stvorenja, ali za jedan akcijski film, ovo je stvarno dobro odrađeno. Lijepo, pregledno, jasno, nema čak ni nekih divljih rezova i takvih stvari. Willis se snašao bolje od očekivanog, dapače, u nekoliko boljih scena vidi se da ima glumačkog dara, ali da ga jako rijetko koristi, što je pomalo i šteta, ali ovdje je svakako dobro došlo da ocrta stanje lika. Modernizaciju sam već spomenuo, no spomenut ću je opet – svi detalji se uklapaju, pri čemu mislim na to kako negativci dođu do njihove kuće (i to je toliko banalno da glava boli) kao i to kako se Willisov lik počinje pripremati za svoju idemo je nazvati misiju. Radnja nimalo ne šteti uputiti kritiku na rad policije, ali to je ipak malo manje izraženo, tek toliko da se zna i tu sada polako dolazimo do nekih mana koje vrijedi spomenuti. Kritika nije bila naklonjena filma (teško da je to nekakvo iznenađenje) jer ustvari na stol ne donosi ništa novo. To je čak i istina. Novi Death Wish ne izmišlja toplu vodu, to je uglavnom pravocrtni osveta-krimić u kojemu su ubačene neke dodatne stvari tek toliko da ima malo arome. Meni osobno je najslabije to što je neodlučan. Iako je na trenutke pravo izravan, barem što se tiče akcije, ne može se isto reći i za izražavanje stavova. Tako ne potiče na uzimanje pravde u svoje ruke jer to danas nije politički korektno, a još manje je poželjno kada se događa toliko pucnjava po školama. Ne kritizira ni rad policije, ne toliko koliko bi mogao, već je to samo mala pozadina koja nikoga ne vrijeđa. Svi znamo da su žandari pretrpani slučajevima, life is a bitch i to je otprilike to. Posljednja zamjerka je… pa, meni nije zamjerka, ali i jest u neku ruku jer film u završnici postaje full Bruce Willis način rada; strojnice, ubijanje negativaca, cijeli paket. Do tada je dosta solidno plesao na nekakvoj granici između krimića i akcića, da bi otplesao u samu hard akciju. Opet, ako ste ovaj film išli gledati zbog drame, a ne Willisa… uzeli ste pogrešan film za to. Iako, mogu dodati da u zadnje vrijeme slabo nešto gledam (počeo sam malo više glumiti pisca) i ako gledam, onda su to ovi hitovi teške kategorije. Nakon Black Panther i Avengersa… ovo mi je sjelo pravo dobro, što ne znači nužno da će i vama. No, ja volim Willisa čak i kad glumi u B sranjima, pa mu dajem popusta, a ovo je ispalo bolje od zadnjeg Die Hard filma (znam, nije baš neki rezultat za postići – skoro sve je bolje od zadnjeg Die Hard filma) i gotovo na tragu njegovih boljih ostvarenja. Možda je i sretna okolnost što film nije postigao financijski uspjeh jer bi se išlo na novo nizanje nastavaka, a svi znamo kako je to ispalo s Bronsonom (ja ustvari volim taj serijal, ali zadnji dio je stvarno isprazna TV produkcija koja se uopće nije trebala ni snimiti). Sada sa strepnjom čekam novi Die Hard film…

 

 

The Last Boy Scout (1991)

IMDb

Trailer

Jednom davno, dok mi se još dalo zamarati s takvim stvarima, napisao sam koju riječ o privatnim detektivima na velikom ekranu. Malo je reći kako je to bio potpuni gubitak vremena, no uvijek se toga prisjetim kad pogledam neki naslov koji koristi jednog za glavnog lika. Ono što je već postalo školsko pravilo u takvim filmovima; svi su cinici, svi su sarkastični, svi su na korak od potpunog alkoholizma, svi imaju opasnih problema sa ženama, baš svi u nekom trenutku dobiju po glavi (ako bude jednom imali su sreće) honorar nikad ne pokupe i uvijek, ali baš uvijek, nalete na slučaj koji je pet puta veći od njih samih, s negativcima koji imaju svašta za izgubiti i arsenal oružja pri ruci. Sad, znam da će velikoj većini Bruce Willis uvijek biti i ostati John McLane, ali na mojoj listi Joe Hallenback nema konkurencije.

Hallenback je tip koji ima gadnih problema s gospođom, kojeg kćer ne doživljava koliko ni lanjski snijeg, posao mu je u kurcu, zadnju lovu je spalio u Las Vegasu, nije vidio žilet tjedan dana, nedostaje mu i par centi za kutiju pljuga, a tu i jedan ubojiti mamurluk. Sljedeća gaža, dadiljanje striptizete sleš kurve, i to je trebala biti jednostavna gaža dok ne ulati u obračun automatskim oružjem. Nakon toga, društvo Hallenbecku počinje praviti bivši sportaš sleš još jedna sjebana individua, Jimmy Dix, a kako su njih dvojica jako neobičan par, tako će se uplesti u rješavanje slučaja koji uključuje korumpirane političare, sport, sportsko klađenje, i, naravno, par nekoliko ispucanih metaka kako i doliči akcijskom filmu.

Mislim da već i ptičice na grani znaju svo oko ovog filma, ali neke stvari naglasiti. Opet. Kad Shane Black napiše scenarij onda se mogu očekivati neke stvari – A) sjebani/zajebani/mamurni/badass likovi, B) nevjerojatna količina verbalnog nadmudrivanja, on linera koji se pamte i C) akcija za koju treba pravi redatelj. Uspjelo je Richardu Donneru, a nije bilo razloga da ne uspije i Tonyju Scottu, koji se specijalizirao za površne bum tras akcijske filmove (i to govorim u pozitivnom/kompliment smislu) u kojima publika uživa, producenti broje lovu, a kritičari imaju natjecanje koji će više popljuvati. To je s jedne strane. S druge strane, Prljavi Igraju Prljavo nije u cijelosti ispuni nadanja svojih producenata, bio je tek hit, skromnijih razmjera, Black je iskeširao milju i nešto za scenarij (najveća suma do tada) koji je na kraju dosta promjenjen.

Treba biti realan i reći da je film površan, da nema tu nikakve karakterizacije osim one vizualne, akcijske scene znaju otići u malu nepreglednost (Scott je baš onda počeo eksperimentirati s nekakvom divljom montažom) a i osjeti se da je film imao limitirani budget (završna scena eksplozije negativčeve vile je očajna). Ono što je svakako izvuklo materijal da bude popularan do dana današnjeg svakako su nastupi glavnog dvojica, hrpetina scena i dijaloga koji su brutalno sarkastični, dvosmisleni i zabavni (scena s ormarom i ljubavnikom). Da nije svega ovog potonjeg, bilo bi to, huh, možda ne baš negledljivo, ali sigurno ispod razine. Ako tražite akcijski film sa spektakularnim scenama demoliranja, pucnjave i jurnjave – ovo nije to. Ako tražite zabavne nastupe glavnih glumaca, gomilu sarkazma, cinizma i verbalnog nadmudrivanja i uspjelu, ali ipak prosječnu akciju – ovo je film za vas. Vrijeme mu još uvijek nije naškodilo, Willis u poletnom izdanju… shvatili ste već da film vrijedi i višekratnog gledanja, ne?

Striking Distance (1993)

IMDb

Trailer

 

Bruce Willis kao mamurni murjak sklon kršenju pravila? Poznato, ne? Što može krenuti krivo? U ovom slučaju – sve ostalo. Imam par naslova na listi za povremeno gledanje i iako znam da su loši, uvijek im se vraćam, a da mi nije jasno zašto. Gotovo mazohistička seansa od koje se ne mogu odviknuti. Možda zato što sam se s ovim naslovom upoznao kad sam tek krenuo upoznavati ostatak opusa starog Brucea, možda zato što sam ga pogledao u neko određeno vrijeme – pitanja na koja nemam odgovor, ali u nedostatku neke poštene inspiracije, odlučih baciti par riječi na papir, tek toliko da ga ne zaobiđem već kad mi stoji u kolekciji. I, da, ima u njemu serijski ubojica. Počeli već okretati očima? Ne zamjeram vam, ovakvi naslovi su ih i doveli na loš glas.

Tom Hardy je dio velike policijske obitelji, ugledan žandar i poštovani član zajednice koja provodi zakon… sve dok mu misteriozni ubojica ne ubije oca, a on na sav glas izarzi sumnju da je ubojica nitko drugi do – policajac. Koji mjesec kasnije, Hardy je degradiran, radi u riječnoj patroli, na korak je od alkoholne kome i preživljava od jutra do sutra. Sve dok nepoznati killer ne započne ubijati sve ženske koje je Hardy povalio u svom životu.

Kad se uzme sadržaj, ne zvuči to toliko loše kako bi se moglo pomisliti. Mamurni junaci skloni kršenju pravila i zajebavanju vlastitih šefova oduvijek su zabavan materijal za filmove. Problem je samo što iza sadržaja dolazi realizacija, a realizacija je ovdje ono što je sve zeznula. Dobro, i scenarij, ali to je dvoje povezano. Stoga, što ovdje uopće valja. Willis, naravno, mamurluk i loš stav mu stoji ko saliven (čak i ako sve to jako zvoni na Die Hard karakter) to njegovo sumnjanje na žandare nije loše, zrno originalnosti (ubojica ima neke jako male sličnosti s Green River ubojicom) mjesto radnje je unikat, gotovo najbolji dio filma. Što još? Aha, na početku ima jedna grand slam potjera s autima, vrhunska stvar, vidi se da nema CGI-ja i da su na autima stvarno pucali amortizeri. Ima na kraju i potjera s gliserima (malo Đejmš Bond štil) a između svega toga se uglavilo i pokoje klasično puškaranje (mini Die Hard scena kad Hardy zauzima teglenicu na rijeci). Što pak ne valja? Odakle uopće početi.

Radnja je jednostavno bedasta. Nije mi jasno zašto scenaristi uvijek rade klasične gluposti tipa ubojica je posvuda, ali nitko ga ne kuži, zašto živi u kolibi koja je prva na udaru da se radi nekakva potjera, svi su murjaci, osim Hardya, naravno, glupi kao noć jer ne vjeruju u njegove teorije, svaki mogući klišej o junaku koji se zamjeri svima izvući će se iz knjige klišeja, a galerija glumaca jedva da je uložila minimalni trud da nešto i odglumi. Kad puknete auto signalnom raketom on će se obavezno zapaliti i eksplodirati, ako dobijete ženskog partnera znajte da vam slijedi mrzim te-obožavam te odnos, sve žrtve su bez pardona same, bez muža, sve hodaju mračnim i praznim prolazima da budu lakše uhvaćene.. itd, itd, itd. Kao da je bilo natjecanje; na jednu dobru stvar idemo postaviti tri loše, pa da vidimo što će biti. Vidi se iz aviona da je Willis samo pokupio ček, nabacio svoj mamurni izgled i prošetao kroz film, uloživši jedva petinu napora da nekoga uvjeri u nešto. Što će reći, jedno je gledanje dovoljno da vam to više ne padne na pamet. Nakon svega napisanog, meni još nije jasno zašto mu se s vremena na vrijeme vraćam. Možda sam slab na starog Brucea, možda volim dobre kaskaderske vratolomije, a možda jednostavno ne želim opterećivati mozak razmišljanjem (sad sam na tragu nečega; uvijek ga pogledam kad sam premoren za bilo što drugo). Da li ga nekom preporučavam? Ako niste pogledali…samo naprijed. Ako jeste…onda vam nemam više što govoriti.