Archive for the ‘Charles Bronson’ Category

The Mechanic (1972)

Posted: 27 rujna, 2015 in Akcija, Charles Bronson, Thriler

54821a_lg.jpeg The Mechanic VHS box Mekanikeren 5f672af832b1f6ec654257e4d93bede9_4VnMqYOTCZaLz1nnS8LGWYyGyh5NI 10338268_776904325661569_5309234920580809372_n b56b7825d8b6fb2a91c7030dcfc5bc55533cbe9b

IMDb

Trailer

 

Kako zamišljate plaćene ubojice? Pretpostavljam da u stilu kako su profesionalni, nečujni, nevidljivi, uvježbani i opasni kao virus ebole. Hej, ne krivim vas, nisam ni ja bolji, plaćeni ubojice su po mistici tek stepenicu niže od ninji, a kako ponekad koriste istu obleku, i nema neke razlike. Stvarnost je pak drugačija. Obično neki zloglasni lik ispadne običan lik kojeg je tata malo previše šamarao, a mamica previše ignorirala i koji ima opasnih problema sa samim sobom. Ili su obični lajavci koji će vam uz kriglu hladnog ispričati sve od stoljeća sedmog, pa ako im povjerujete, pogreška je stvarno vaša. Srećom, filmovi i dalje podržavaju našu iluziju o njihovoj profesiji. Tako je kultni The Day of Jackal svojedobno popio ozbiljne kritike da kroz fikciju ustvari točno pokazuje kako netko može napraviti neke ilegalne stvari (novi identitet, prošvercati pljucu – bilo je to prije nego su vas na aerodromima skidali do gola i tražili da plešete na prstima – te da profesiju ubojica glorificira na neviđene razine) dok je rimejk samo popio ozbiljne kritike (kojeg ja ustvari jako volim gledati samo zbog scene gdje Willis s brčićima ala Mister Fulir raznese Jack Blacka – ne podnosim tipa) pošto je riječ o jednostavno glupom filmu. Idemo mi natrag u prošlost. Iako je originalni Dan Šakala debelo profitirao (a u tome ima udjel i popularni roman na kojemu je nastao) svega godinu dana ranije pojavio se još jedan kultni naslov koji je za naslovnog junaka imao istu osobu od profesije. Prije nego su sjeli i napravili ovaj film, napravili su zanimljiv vester imena Chato’s Land. Zanimljiv jer je debelo odudarao od klasične tradicije gdje John Wayne ušeta, lupi šalu-dvije, ispali metak-dva i spasi učiteljicu s fruzurom iz frizerskog salona (koji su, inače, bili dio svakog graničnog grada u danima Wild Westa). Taj vestern, o Apaču koji nemilosrdno ubija one koji su mu ubili ženu, djelovao je tek kao zagrijavanje za prave stvari. The Mechanic, a kruna te suradnje Michael Winner/Charles Bronson bio je (opet) kultni Death Wish. The Mechanic gotovo nastavlja tradiciju prethodnika; šutljivi tip koji nemilosrdno ubija one za koje mu plate da to naprave. Hej, Charles Bronson je mogao biti plaćeni ubojica da nije postao glumac i ovaj naslov je s razlogom kultni, no ne zato što je baš toliko dobar (doći ćemo i do mana) već zato što je, kao i slučaju Chatove Zemlje, imao poprilično originalnu priču i naprednu za svoje vrijeme, tko da ima nešto u onome kad kažu da su stara vremena bila i kreativnija. Donekle.

O čemu je riječ? Arthur Bishop je plaćeni ubojica, najbolji od svoje vrste. Tih, metodičan, ubojit i efikasan. Kada jednom prilikom upozna mladića imenom Stevea (ustvari mu ubije nekog bliskog) stvari krenu pomalo neočekivanim tokom. Dečko želi naučiti zanat i Bishop u dečku prepozna kvalitetu zbog koje mu odluči i pokazati kako se radi taj posao. Njih dva stvaraju čudan mentor-učenik odnos, odrađujući zadatke i polako shvaćajući da je neke stvari nemoguće naučiti, kao ni biti najbolji ako već postoji netko ispred tebe. Jedna zanimljiva stvar, ovaj film je (kao i gomiletina drugih) dobio svoj remake. Loš, ako ćemo iskreno. Bishopa je glumio Jason Statham i Bishop je redizajniran da odgovara njegovu kalupu; razbijač kojemu nema ravnog. Ben Foster je glumio njegovog mlađeg pomoćnika. Film je na kraju balade ispao prosječna i pomalo bezukusna akcija koja je s originalom dijelila imena i općenitu radnju, s time da su uspjeli zajebati sve što je u originalu valjalo. Što to, pitate vi. Likove. U originalu funkcioniraju savršeno. Da bi bio killer moraš imati pokoju žicu krivo spojenu, a da bi želio naučiti taj posao, moraš imati… ustvari ne moraš imati baš previše osjećaja. Biti psihopat je jako poželjna kvaliteta kod aplikacije za zapošljavanje. I tako Statham i Foster za svega dva dana buddy-buddy druženja rade vratolomije kakvih bi se posramio i Tom Cruise… ne bi baš išlo. I Foster djeluje kao psihopat bez osjećaja uvjerljivo koliko i ja kao Batman. Jan-Michael Vincent s druge strane je odradio fantastičan posao. On je kao Ted Bundy, ljepuškasti dečko koji iz lijepog lica nema emocija. U tandemu s Bronsonom, koji je njuška samo takva, oni imaju nevjerojatnu kemiju na ekranu. Njihov odnos ima sve što treba imati; intrigu, napetost i nelagodu. Sami kraj je pak priča za sebe, tko je gledao, zna o čemu pričam (tko nije – you’r shit out of luck – ovdje ne spoilamo dobre stvari) i funkcionira kao točka na i cijelog njihovog odnosa. Remake je, naravno, i to zeznuo, što me stvarno ne iznenađuje jer za takav kraj treba imati debela muda, ali filmovi sedamdesetih su bili i poznati po tome, pa tu nema nekih posebnih iznenađenja.

Problem leži u drugoj strani. Film ima akcije, ali nije baš najspretnije izvedena u nekim dijelovima. Drvena režija nije toliko problem koliko razvučenost u nekim segmentima (prvo što mi pada na pamet je dugačka potjera na motorima) što u konačnici dovodi do neuravnoteženog tempa. Iako Bronson i Vincent imaju karizmu i zanimljiv odnos na ekranu, može se primjetiti kako su im likovi, u suštini, neistraženi te sve što se prikazuje je površno (karakterne osobine – ništa dalje od onog što je potrebno za radnju) pa ako baš i niste veliki obožavatelj Bronsona, onda znate što možete očekivati od njegove izvedbe. Ipak, sve to ne kvari cjelinu kao takvu. Poluga ravnoteže balansira negdje po sredini, malo je riječ o likovima, ali malo više ipak na akciji, gdje se Winner snalazi, iako se može osjetiti, kako već rekoh, i ponešto staromodne drvenosti u režiranju takvih stvari. Kako je remake ispao poprilično bezukusan (a i nastavak je u pripremi – Bishop postaje neka vrsta Ethana Hunta) original je čak uspio zadržati šarm kroz sve ove godine i ne izgubiti baš previše na atraktivnosti, što otprilike znači da je nešto u njemu ipak dobro napravljeno. Uglavnom, rekoh vam sve bitno (i ponešto nebitnog) pa prosudite sami koliko u svemu tome ima prave privlačnosti i vrijedi li uistinu ono da su se nekad filmovi snimali s puno više takta nego danas. Ili je to samo zločesti urbani mit.

1752967,XMoQqcA0qHnwHmvpbVpf+JofBw0bj9graUS9_ucRR3iZ1YBpC4LAl0B08KlAs5+OoZ3mg1v7zmM6FT4OEYIxHQ== 1752968,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1752972,RpaoNGFs9lHvGki+MSbO5abNxW78tojG8F9rjcgfFiy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== c0414af8a86be5a47bcd46ba34a mechanic72_3 mechanic72_4 MV5BMTYxMzQ1MTkyNF5BMl5BanBnXkFtZTcwOTY3ODE1NA@@._V1_ 3e97eceb6bc2898df5bc32bb01a61125_1

 

 

 

 


nostaljipsdy the-stone-killer-movie-poster the_stone_killer

IMDb

Trailer

Pretpostavljam da je danas prava mala umjetnost zainteresirati nekoga da sjedne i pogleda nešto što je, urbanim slengome rečeno, potpuno staromodno i totalno out. Ne osuđujem, molim, ni sam nisam bolji po nekim pitanjima (oni koji me poznaju znaju jako dobro koliko sam težak za gledanje nečega izvan američke kinematgrafije) ali ne volim predrasude nastale na temelju godina kad je film nastao. Priđite danas nekom nadobudnom klincu, koji drži da su The Avangersi najbolji ikad snimljeni film i pitajte ga što misli o Charlesu Bronsonu i mogli bi dobiti jedan zbunjeni pogled i pitanje; o kome? To je, by the way, stvarna situacija, doživjeh je. Sada, da ne ispadne kako je stari Charley bio zlata vrijedan, jer nije, ali jebomupasmater, čovjek je ipak filmska ikona, nešto kao B rating Eastwood, i to samo zahvaljujući (ne)kvaliteti svojih filmova jer je Eastwood isto jedan pošteni stari filmski vuk koji nije puno dlaku mjenjao tokom glumačko/redateljskih godina, ali je imao tu sreću da su mu filmovi, nećemo lagati, puno kvalitetniji od Bronsonovih. Barem neki. I dok bi ja sada mogao tu napraviti cijelo poglavlje-dva o Bronsonovim filmovima, to ću ipak preskočiti jer izgubio bih vrijeme, a sumnjam da vas to uopće i zanima, ali zadržat ću se na ovom naslovu. Ništa posebno, ništa specijalno, već jednostavno to što sam ga nedavno gledao, pa da vrijeme ne propadne bezveze. I, da, da malo vratim blog na stare tračnice – više starih i zaboravljenih naslova, ne, da opravdam ime i reputaciju.

Na prvu ruku, stvari djeluju odlično: Bronson je policijski inspektor koji zbog upotrebe oružja na poslu (malo previše, kako nas informiraju) dobiva premještaj iz New Yorka u Los Angeles. Ne znam koliko je to loša stvar jer jedan je sivi grad, drugi okupan suncem. No, naš junak će se vratiti u NY, poslovno, jer mora dopratiti zatvorenika. I dok on trabunja, zatvorenik, ne Bronson, o tome da zna za neki veliki posao, nitko mu, naravno ne vjeruje jer djeluje kao potrošeni narkić, ALI, kad ga neki tipovi izrešetaju skoro odmah po silasku s aviona, stvari će postati zanimljivije. Prateći neke mutne tragove naš junak će doći do zaključka kako jedan od mafijaških šefova sprema udar na sve druge obitelji trenitajući u tajnosti grupu bivših vojnih veterana, i to planira napraviti na godišnjicu nekog starog masakra koji se dogodio u Italiji.

Stvari na papiru izgledaju više nego dobro, pogotovo kad se sadržaju doda podatak da je ovo bila tada već treća suradnja Bronsona i redatelja Michaela Winnera (odmah nakon Chato’s Land i The Mechanica) no, odmah vrijedi spomenuti kako su ovdje odlučili napraviti odmak od uobičajenih ponešto lakših priča (gledano s narativne strane) i ubaciti se u puno veću ambiciju, čime je Bronson sam postao tek jedan od likova, a ne dominantan predvodnik stada. To ima i dobrih i loših strana. Loše su one da je ovo najzbrkaniji film koji su njih dvojica snimili. Previše likova i previšu rukavaca priče znaju, u rukama manje spretnog redatelja, donijeti svega i svačega na veliki ekran i Winner tek djelomično uspjeva spojiti sve u dobru cjelinu. Doduše, sve vam je jasno, tko i što, ali ne očekujte da dobijete i neka jača pojašnjenja u svemu tome. Također, film vuče inspiraciju iz stvarnih događaja, mogu se bez muke povući paralele s onim organiziranim kampovima gdje su se uvježbavali soldati koji su trebali maknuti Kennedyja (ili otići na Kubu i maknuti Castra) a kako je onda mafija bila popriličan javni bauk kojeg su se svi bojali, priča je išla na to da pokaže kako se i oni među sobom znaju ubijati kao muhe. Uz to, Winner nije odustao ni od svojih omiljenih tema, motivi osvete, motivi policijske neefikasnosti, svojeglavih pojedinaca. Znači, s narativne strane, film je pomalo izvan tračanica. Dobre stvari – pa, ironično, dosta toga što je mana je i dobra stvar. Netipičan film za Winner-Bronson kombinaciju. Priča, iako dosta likova stoji nepojašnjeno, nije loša, otkriva poštene ambicije. Nekoliko akcijskih scena (i jedan car chase) su napravljeni dobro, bolje od očekivanog te se vidi da je Winner znao režirati nasilje, samo da mu nije baš najbolje ležalo ono globalno već više na manjoj razini, osobnije. Glumački isto tako nije baš na nekoj razini jer osim Bronsona, koji je više faca samom pojavom nego glumom, i nema nekih kandidata koji bi se mogli izdvojiti, iako, ukoliko pratite ta sporedna lica, mogli bi vidjeti Ralpha Waitea (Cliffhanger, The Bodyguard) u jako mladom izdanju. Konačni zaključak bi bio nekako maglovit, iskreno. Film poštenih namjera, ali preopširne priče, i ispod razine koju su Winner-Bronson isporučivali. Za njegove fanove to neće biti neki problem, ali za one druge, ima i boljih filmova koji su obrađivali slične teme na puno bolji i bolje složeni način.

4289864_l2 screen_image_245031 stone1 stone2

TheStoneKiller-Still1 TheStoneKiller-Still2 vault 2 vlcsnap2009090701h00m00

le-cercle-noir-the-stone-killer-10-1973-08-08-1973-5-g the

Chato’s Land (1972)

Posted: 1 listopada, 2013 in Charles Bronson, Osveta, Western

chatos-land-movie-poster-1972-1020195511 000000769810

IMDb

Trailer

No, da se vratimo malo na neke osnovne stvari ovog bloga; the god old days, the god old stuff. Red je, neću da me se prozove medijskom kurvom koja se prodala za malo internetske slave time što se u pretraživanju otkrivaju samo novi naslovi. Samo vas navlačim, filmovi su raznolika roba, vrijedi o svakom nešto napisat (okey, ne baš o svakom, ali shvaćate što želim reći) i ovaj put idem malo u… nazovimo to neistražene vode. Inače gotovim vestern žanr, ne previše, ali držim ga zanimljivim jer se u njemu zna pronaći ponešto zanimljivih naslova. I volim starog Charlesa Bronsona, mislim da je faca kakva se neće samo tako opet pojaviti, a kako već ima jedan vestern (The Breakheart Pass) koji držim ekstremno dobrim, red je da ga opet spomenem u istom kontekstu. I nedostaje mi malo žanrovskog okružja na ovim stranicama, pa… nekoliko muha jednim udarcem. No, to nije sve (ovdje uvijek dobivate gratis stvari) jer ovaj film, koliko to god bilo čudno, ima nekih referenci i u daljnjoj budućnosti, a kad ga povežem s jednim poznatim, popularnim i precjenjenim (ovo kažem tek toliko da izazovem reakciju) kultnim klasikom, vidjet ćete kako stvari iz prošlosti nisu tako loše kako se govori, iako ostavljam prostora mogućnosti da za ovaj naslov nikad niste čuli.

Dakle, da bacimo malo klasiku kroz prozor i krenemo s drugačijom vestern pričom. Znači, imamo malo dobrog starog rasizma na djelu jer grupa bijelih kauboja odluči malo zahebavati jednog crvnekožca (Bronson u netipičnom izdanju) i stvari se ne odvijaju baš po planu jer Indijanac pobjegne (nakon što prvo sredi provokatore, naravno) što je dovoljan motiv da bijela ekipa odluči sakupiti ljude za potjeru i priuštiti jedno dobro staromodno linčovanje. No, plan se počne polako iskrivljavati kad shvate da su napravili jednu pogrešku; odlučili su uhvatiti Indijanca na njegovu području. Nepripremljeni, padaju jedan po jedan od njegove ruke, a kako stvari odmiču, to postaje sve jasnije da im se ne piše sretan kraj. Jer, ovo je malo smiješno, no i nije, Indijanac je ustvari Apač, što ga čini nekom vrstom specijalnih postrojbi među Indijancima, koji se snalazi u bilo kojem području i s bilo kojim oružjem.

Film vuče malo na Predatora – to niste očekivali, zar ne? No, to je istina. Osim izvanzemaljca, tu je Apač Bonson, a umjesto vojnika, tu su članovi potjere. Film ima jednu poprilično neugodnu atmosferu, za razliku od klasičnih uradaka koji se nalaze u žanru, ovaj je uspješno iskombinirao tjeskobu, napetost, dramu i beznađe. Umjesto običnog okružja koje je tada još prevladavalo u vesternima, John Wayne tip junaka, pravda za sve i tako te priče, Chatova zemlja ustvari nema pozitivca. To je gotovo i njegova prednost jer ispočetka gotovo sažaljevamo Indijanca kao proganjanu manjinu, no tokom filma počnemo žaliti i drugu sranu jer se pronađu u situaciji gdje ne mogu pobijediti, ali nijedan od likova nije pozitivan, ne u onom tradicionalnom, spomenutom John Wayne/Clint Eastwood smislu. Također, osim jako dobre i napete priče, film se može pohvaliti i dobrim ugođajem napetosti, kao i dobro iskorištenim suhoparnim pustinjskim krajolikom (iako ja, osobno, više preferiram šumsko zelenilo – slavonac duhom i tijelom, što da vam pričam) jer je to neprijateljski teritorij za Bijelce, no Apači su tamo bili kao svoj na svom (činjenična fakta) zbog čeka su i postali poznati (ili zloglasni) kao jako izdržljivi vragovi s kojima se nije pametno zajebavati, barem ne na njihovom području. Film profitira još na dvije stvari, čvrstom Bronsonovom licu koje je fascinantno i bez glume, te standardno dobrom nastupu veterana Jacka Palancea, no mana cijele priče jest što je ovo muški film, nema učiteljica koje djeluju da su taj trenutak došle iz frizerskog salona (i hvala bogu na tome) te to može biti odbijajuće ako niste preveliki pobornik muških lica u svakom kadru. Još jednu stvar koju vrijedi spomenuti, ovo je još jedan osvetnički film s Bronsonom u glavnoj ulozi, ali taj podatak vam možda ne znači toliko koliko kad spomenem i da je ovo bila prva njegova suradnja s redateljem Michael Winnerom. Nakon ovog filma napravili su originalni The Mechanic, zaokružujući plodnu suradnju osvetničkim Death Wish, koji je dosta toga pokupio iz ovog filma (ima i scena silovanja te ubojstva Chatove žene). Iako njihova suradnja rijetko kad bude spominjana u tom kontekstu, dečki su se očto našli na istoj valnoj dužini, što je dobra stvar, a nisu izostali ni dobro rezultati. Ukoliko gotovite vestern, ali želite nešto novo, malo drugačije (i nešto što niste gledali) ovaj naslov bi vam mogao sjesti kako treba, uz sve ostale dobre stvari koje ga krase. A tko ne voli vidjeti Charly Bronsona kako dijeli pravdu, pa makar glumio i Apača, ne?

1781989,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1782001,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1782003,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 1782004,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

1781993,eJZr+M4v46pTDNC8xmw16CLqwgLxT4X33UC0h8KbLqy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== 1781994,eJZr+M4v46pTDNC8xmw16CLqwgLxT4X33UC0h8KbLqy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== 1781995,ihWR1GSnEjTAMArLQFjey7ivwKETHoutLpU0+6uRGfmc3wmyNLfyky96mlvjyEAAHdZyFRurIgqf1RiDHc2JUg== 1781996,pXltniXhFxUwlH0ZWuwCOSI8Dl2GNp1dx9OyKaoDBc9h_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 1781997,uzsFahN0BvntM4wZq0Nt6RgTKx+lI2ufU8dx0tIdL2HleZbNMo2Twcx4w705Be_M5SVRZfbygdPtjjX03_rQcg== 1781998,+kBazuQ+2SjD3wAWZa6DRMkAWMTzT_DCuAuXNP8CY1jF2+vAiKmm1+RPUSOylW3ydI7b1YEndyg5VqBRvk4Q8g== 1781999,eVgfPy0TH_aykVjPW1YZV_5dCTKYY1T5dPy5yZ1mgEaZ1YBpC4LAl0B08KlAs5+OoZ3mg1v7zmM6FT4OEYIxHQ== 1782002,q+ZrVJLrDLW7LelyqFH65H0t9AjkjdkniiDdrh4QxO8hEO+_McS2eXtMUVBunzcHPPcc1waWe7CK38XzKHa2_A==

 


l_92857_433cc504 l_92857_d9b4c015 l_92857_86b510bc

IMDb

Trailer

The Vigilante is back – with a vengence! Reče tagline na posteru. Mislim, ne možete sebe nazvati gurmanom akcijskih filmova i onda reći da ne volite Charlesa Bronsona. To je kao da volite talijansku kuhinju, ali da ne volite tjesteninu, neizvedivo i nemoguće. Ali, da je stari Charlie snimao dobre filmove, nije. Budimo iskreni, Death Wish serijal školski je primjer kako se štancaju filmove kojima je osnova tanak scenarij (ustvari ga ni nema) puno puškaranja i Charlie. Već se na Death Wish 3 vidjelo kako serijal odlazi u sfere izvan originalne priče, ali ”četvorka” je to još nadogradila – veze s originalnom nikakve, ali, iskreno, meni je zabavna jer je riječ o filmu gdje ne trebate misliti, zavaliti se i doslovce odlutati dok traje. Čitah baš da su ovi iz Cannon kompanije rekli kako Charlie nije volio glumiti, ponavljati kadrove i da mu je samo bio važan ček na kraju priče, a to se i osjeti, no on vam je kao Clint Eastwood, ne treba ni glumiti. Dovoljno je da se pojavi, mrko vas pogleda i to je to, ili ga volite ili ne, nema nekih sivih zona (nije čudo da su starog Chuck Norrisa proglasili njegovim nasljednikom) ali usprkos vidljivoj nezainteresiranosti, njegovi filmovi iz 80-ih itekako su bili gledljivi. Što gledljivi, VHS kasete su se izlizavale kad bi se pojavio neki novi naslov (točno ovaj mi stoji u maloj, ali probranoj kolekciji kaseta koji su preživjele čistku) i teško da će Charlie netko otpužiti da nije vraćao novac koji se ulagao (istina, bile su to jako skromne sume) te da je bio itekako isplativa zvijezda. A u Smrtonosnoj Želji 4, Charlie je postao Dexter Morgan….

Jer, iako čovjek više ne želi imati posla s osvetništvom, neki vrag mu ne da mira, pa tako već i sanja kako likvidirava ološ koji šeta ulicama. Nakon predoziranja slatke nevine djevojke, s čijom majkom naš junak trenutačno izlazi, i ponude tajanstvenog bogataša da radi u njegovo ime i osveti istu, Paul Kersey krenut će u čistku cijelog narko kartela koji vlada ulicama Los Angelesa. Ali, ta priča ima jedan mali preokret (koji vam, naravno, neću otkriti) no to samo proizvede još više pucnjave i, naravno, više mrtvih tijela.

Film odskače od ostatka serije jer ga nije režirao Michael Winner, redatelj prva tri nastavka, ali to baš i ne igra toliku ulogu jer ga je radio Bronsonov drugi kućni redatelj: J. Lee Thompson. Ta vam spominjem samo zato što sam slab na te redatelje B akcijskih filmova koje nitko baš ne voli spominjati, ali i zato što je Thompson sasvim korektan redatelj kad mu se radilo, radi čega ovaj naslov ima općenito dobre akcijske scene, što je nekako i najpozitivnija stvar u cijeloj priči. Radnje je već opasno predvidljivija jer taj motiv stradanja bliske osobe je već viđen u ostalim filmovima (a i radnje je opet smještena u Los Angeles, kao i drugi dio) i služi tek kao katalizator da se krene s pucnjavom. Dobra stvar je uvuđenje zgodnog negativca koji je neka vrsta sive eminencije u priči, a služi i kao podloga za mali twist u radnji. Ništa fancy, ali dovoljno da se spoemene. Ako okrenemo priču i pogledamo sve ovo baš duboko kritičnim okom, film je loš. Većina radnje služi tek kao platforma za slaganje scena ubijanja, pucnjave i poznato Bronsonovo mrko gledanje šrota kojeg treba lišiti života. Nitko tu nije ništa glumio, ne više od rutine i, da budem baš potpuno iskren, da stari Charlie nije tu, ovo ne bih pogledao više od jednog puta. Ali, kako sam ja inače slaba duša na ovakve bum-tras naslove iz zlatnog doba 80-ih, prednost je što ne komplicira puno. Malo jeftine motivacije i izvlači se oružje, no znam da dosta ljudi nije ni najmanje oduševljena ovakvim pristupom, pa ga onda ni ne mogu preporučiti baš svima. Bilo bi to jako neodgovorno s moje strane.

2166704,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2166703,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2166701,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 320

2166702,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== Death4_9 2166706,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== Death4_10

2166707,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2166705,yclV0JryrnrrvfDuNO_NYRiSMlcozjyT5wpxP95fyX7LUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2166699,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2166700,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w==

 

 


IMDb

Trailer

 

Nedavno je jedan od osnivača poznate filmske kuće Cannon izrekao nekoliko stvarnih anegdota o jednom od svojih kućnih glumaca. Kako stvari stoje, Charlie Bronson nije bio baš previše sklon suradnji na setu: nije volio ponavljanja scene, nije volio previše opterećivanja, a osobni favoriti bili su mu filmovi iz Death Wish serijala jer tamo nije trebao ni previše govoriti već jednostavno stajati i biti cool s pištoljem u ruci. Teško da to nije istina jer koliko god osobno volio Bronsona, njegovi filmovi iz zadnje faze karijere upravo su to: brza produkcija, tanka priča, ne baš poletna režija i njegov uobičajeni nastup lika koji je fascinantan samo pojavom, ne baš i glumom. Nije on bio jedini u tom poslu, njegov kućni redatelj J. Lee Thompson nekad je bio autor koji je isporučio nekoliko kultnih filmova (originalni Cape Fear i The Guns Of Navarone) dok je pod starije dane u Bronsonu pronašao bliskog suradnika te su tako naštancali filmova koji su poznati, što im se ne može osporiti, ali su jednako tako kartonski i fajn bezlični. Glasnik Smrti nije iznimka od tog pravila, iako je možda zrno intrigantniji nego neki drugi naslovi. Ne zato što su njih dvojica napravili bang up job već zato što govori o mormonskim zajednicama. Nećete iz toga ništa posebno doznati, ali, eto, da Amiši ne budu jedini čudaci na filmu.

Priča govori o masakru jedne mormonske obitelji (puno žena i puno djece) počinjenom od strane neke nepoznate individue. Naš junak Charlie osobno poznaje jednog člana te ga priča zaintrigira i odluči malo dublje istražiti što se dogodilo. Sumnja pada na brata od žrtve jer njih dva imali su jako čudan i jako nasilan odnos koji traje već godinama. Charlie tako upoznaje zajednicu mormona i drugu jaku obitelj (jako = puno žena i djece) te njihove malo sjebane poglede na život, ali sve je to li-la jer ne treba dugo da netko nepoznat napadne i tu obitelj. Sad, kad su odnosi pošteno zaoštreni, dvije obitelji pripremaju se za veliki showdown, a Charlie mora dokazati da u cijeloj priči postoji i treća strana koja ima itekako velike koristi od toga da se dve obitelji međusobno poubijaju.

Na papiru to zvuči poprilično zanimljivo, posebice uvod, kad se dogodi masakr, ali ubrzo cijeli film postane rutinski posao na kojemu su svi pokupili plaću, snimili to što su bolje mogli, uloživši minimalni trud da nešto posebno i dočaraju. Svijet mormona ostaje tako velika siva nepoznanica jer radnja se ne fokusira na njihov način života (to govorim u slučaju da je netko pomislio kako je ovo neka vrsta Svjedoka) već samo na to da od njih napravi dvije suprotstavljene strane čudaka. Priča nema nikakvih iznenađenja, gotovo odmah se zna da je u igri treća strana i na kraju se otkrije zašto je bitno da svi oni budu mrtvi (ima neke veze sa zemljom i vodom) ali kako je cijeli dio prije toga ”odradimo posao i idemo doma” nekako nije ni bitno što, zašto, kako i gdje. Charlie je uložio nešto malo napora da nam predoči svojeg lika kako treba i jedna stvar je zanimljiva: on je ovdje novinar. Ne ubije nikoga, ako to možete povjerovati, iako je stalno u centru događanja. Možda radi toga što ima dosta teksta, možda zato što nije klasični mrgud s gunom u ruci, možda zato što ima i malo crnog humora, ovdje je korektan i dopadljiv. Film ima nešto malo akcije, režirane s jednim okom, ako ćemo iskreno, a ni vatreni obračuni (tj. jedan) nisu nešto ekstra jer svemu tome nedostaje malo napetosti, malo stila i malo poleta, što su Bronson i Thompson prije znali isporučiti samo tako. Za ubijanje vremena ko grom, za obožavatelje rada starog Charliea isto tako, ali da će vam ostati u nekom dužem sjećanju, neće sigurno.


IMDb

Trailer

Kad sam bio klinac, jedva svjestan svoje sjajne budućnosti u virtualnome svijetu, filmove sam prepoznavao po nekim divljim opisima. Tako sam jako volio The Italian Job, ali tek sam nakon 15 i nešto godina doznao kako se ustvari zove jer sam ga stalno nazivao ”onaj film s mini morisima”. Tako to ide kad ste klinac. Drugi sam pak film znao samo po opisu ”Charlie Bronson i vlak”. Dalje od toga nula bodova. Znao sam samo da ima jedna scena gdje zakopava dinamit pod tračnicu, početak i kraj sjećanja. Ali znam da je ostavio jako dojam, što je, kad imate deset godina, uspjeh samo takav. Za ime sam doznao posve slučajno, u nekoj tv najavi prije isto tako desetak godina, kad ga je HTV odlučio pustiti u nekom popodnevnom terminu. Rekoh sam sebi: no fucking way. I na kraju je uistinu bilo tako. Misterija imena riješena nakon dugog niza godina, ali ujedno sam se podsjetio zašto mi je ovaj vestern tako drag. Za početak: to nije vestern. Je, je, znam, ima taj vlak, imaju kauboji, imaju Indijanci, ali to je tek šminka, samom radnjom toliko je različit da ga se ni ne može baš pravo opisati. Krimić/akcija/avantura? To nekako pokriva sve važnije sastojke.

A, ako vas čudi da jedan vestern ne sliči uobičajenim vesternima, rješenje misterije je sljedeće: to je ekranizacija još jednog romana poznatog pisca Alistair Maclean, kojeg sam ovdje već najmanje desetak puta spomenuo. Još uvijek nije posve jasno tko je on? Čovjek koji je napisao romane po kojima su nastali akcijski/ratni teškaši The Guns of Navarone i Where Eagles Dare, koji su, što već i sami znate, tek okvir za puno…dublju priču. Ni Prelaz Breakheart nije iznimka od tog pravila. Započne dolaskom country vlaka na izdvojenu postaju i doznajemo da je na putu prema zabačenoj postaji (jedna od onih Fort građevina kakve znamo iz romana o Zagoru). Na mjestu zaustavljanja dobiju jednog putnika imenom Deakin. On je kao neki traženi odmetnik, kockar, ubojica i prijevoz u vlaku je tek usputna neugodnost za sve. ALI… Deakin nije baš ono što bi trebao biti jer, kako stvari stoje, jako dobro poznaje likove u vlaku, a ima naviku šuljati se po noći i istraživati stvari. Jedna od tih stvari su i mrtvaci koji su pojavljuju s vremena na vrijeme, a kako stvari stoje, niti su putnici svi kakvima se čine, niti je zadatak vlaka kakav bi trebao biti. Srećom, pa ni naš junak nije ono što bi trebao biti, što će reći da se savršeno uklapa u atmosferu.

Film započinje kao običan vestern (vlak, Plavi Kaputi, Fort ovaj i onaj) pa se jako brzo transformira u tko-je-ubojica krimić, pa malo James Bond shemu, a pred kraj imamo i finog fajta. Hoćete na vlaku u pokretu, hoćete na konjima (gdje se vraćamo na taj vestern fazon). Zato ga je nemoguće smjestiti u neki okvirni žanr. Ali, to nije nikakva smetnja, dapače, izostanak nekih jačih vestern fora pretvorila ga je u jako rijetku pticu unutar vlastitog jata, radi čega mu ugled može samo rasti. I priča je dobra, ako imate žicu malo za špijunske/ krimić stvari. Treba se malo i uključiti da bi popratili tko i što (iako su ženski likovi, tj. jedan ženski lik, bolno stereotipan) a kad zaprijeti da uđe u malu monotoniju (jerbo se stvari doznaju) onda krene s dobrim starim avanturističkim štihom. I da vam kažem iskreno, ovaj film izgleda fenomenalno još i danas, skoro 40 godina od nastanka. Zašto? Zato što je nastao u doba kad nije bilo CGI-ja, nije bilo 3D pizdarija, a ako ste htjeli da vam tučnjava na krovu vlaka izgleda uvjerljivo, poslali ste dva tipa da se tuku na krovu pokretnog vlaka. Film je vrhunski napravljen, a lokacije su prekrasne, šumovite, prekrivene snijegom i kad vidite da kompozicija prelazi preko onog big ass drvenog mosta (i još dva glumca vise nad ponorom) to je doživljaj koji se danas više ne doživljava. Postoje jedva dvije-tri scene koje su snimljene u studiju (koje ”glume” vanjsko okružje) i osjeti se ta autentika. Glumci su top notch, jel’, pošto je tu Charles Bronson (ni ne glumi, on je jebena cool pojava), tu je i Jill Ireland (stvarno je lijepo kako su njih dvoje doskočili razdvojenosti i upotpunili bračni život snimanjem zajedničkih filmova – imaju ih valjda desetak) vestern legenda Ben Johnson, a društvo im je pravio i pukovnik Trautman. Ups, ovaj Richard Creena. Stara škola gdje god pogledate. Vrsni glumci, vrsna priča, a bogme vizualno je film i danas pravi slatkiš. Ne šmekate baš vesterne? Nema problema. Ovo nije vestern. Ovo je poslastica koja iskače iz stereotipnog kalupa.


IMDb

Trailer

Mogu li najgori među nama biti zanimljivi junaci? Ako je vjerovati filmskom svijetu; uvijek. Problem je samo jedan i to vezan uz njihov karakter pošto nisu najgori bez razloga, ali i za to postoji lijek – izgraditi novi tako što ćete im zgaziti stari. Posao kao stvoren za narednika Reismana. O čemu je ovdje uopće riječ? O jednom od najpoznatijih ratnih filmova uopće, lokalno prevedenom kao „Dvanaest Žigosanih“, a za sve one koji su na neki način uspjeli propustiti ono što znaju i ptice na grani, kratko upoznavanje s cijelom pričom.

Tokom drugog svjetskog rata, netko je došao na ideju kako bi bilo zanimljivo formirati posebnu vojnu jedinicu sastavljenu od vojnih zatvorenika. Ako ste kojim slučajem pomislili da je to originalna i svježa ideja nastala u filmskom svijetu, pomislite tu misao ponovo. Stvar je izvedena u stvarnosti, no s razočaravajućim rezultatima. Zatvorenici su, odmah pri premještaju na bojno polje nestali svaki u svojem pravcu. Istina, nisu imali tako egzotičnu misiju kao što je uništenje njemačkog dvorca punog SS, Gestapo i inih časnika već su bili poslani na najgore bojišnice koje ste mogli zamisliti. Ideja je u povijesnim zapisima ostala zabilježena kao potpuni promašaj, no netko kreativan, pisac E.M. Nathanson, od nje je napravio – roman. To da su Dirty Dozen ustvari ekranizacija ustvari zna jako malo ljudi (jedini razlog zašto to i spominjem) a osnovna ideja se nije mijenjala – grupa zatvorenika dobiva mogućnost pomilovanja ako uspiju izvesti misiju koja ima sve divne oznake samoubilačke. Takav materijal zahtjeva nekog posebnog jer imati na setu grupu muškaraca za koje se ne zna čija je pojava karizmatičnija, to ne može svatko imati pod kontrolom.

Robert Aldrich, redatelj takvih uradaka kao što The Flight of The Phoenix (1965) ima sve potrebne vrlina da to i ostvari. Netko manje čvrst od njega bi možda i pobjegao kad bi mu na set ušetala grupa sastavljena od takvih faca kao što; Lee Marvin, Charles Bronson, Donald Sutherland, Telly Savalas, Robert Ryan, Ernest Borgnine i George Kennedy. Treba li išta više reći nego da su to bila drugačija vremena, ona kad se znao prepoznati potencijal ideje te natrpati film zvijezdama njihova kalibra (iako, iskreno rečeno, neki su bili na početku karijere) nije bio nikakav problem jer svi su oni sami stajali u redu da budu dio filmske priče. Pokušajte danas zamisliti takav razvoj situacije. A kada imate takvu ekipu na ekranu, treba napraviti posao tako da svi budu zadovoljni. Što nas iza kamere dovodi pred kameru i konačni dojam, kao i sve ono što je napravljeno da taj dojam bude legendaran.

Film je raspodijeljen na tri odvojena dijela, što nije bila stvar koja se radila svakodnevno, pa ni poslije toga. U prvom dijelu upoznajemo ekipu kroz razgovor i doznajemo zašto su uopće iza rešetaka. Karakteri su, očekivano, različiti i kriminalno šarmantni, razrađeni tako da većina ovisi i o interpretaciji glumca koji ga glumi. Tako je Bronson šutljivi lik, Savalas čisti psiho, Sutherland ne baš inteligentni krimić…itd, itd, itd. Marvin je klasika, čvrst, krut i samo ga scenarij zadržava od toga da ne dijeli ćeliju s tim likovima (zato je i dobio posao). Nakon upoznavanja ekipe, slijedi izgradnja njihova karaktera. Tu sad dolazimo i do nekih zanimljivih stvari.

Iako često opisivan kao ratni spektakl, The Dirty Dozen to, kao i u slučaju Where Eagles Dare, nisu. Barem ne u onom smislu na koji prvi asocira. Rat je ovdje posve sporedna stvar, tek poligon da se mogu predstaviti zanimljivi likovi, što Aldricha zanima više od dizanja sranja u zrak. Dinamika grupe sličnih, ali opet različitih, koji moraju funkcionirati kao jedna zajednica nije često korišten motiv, točnije jedino što mi dolazi u sjećanja da ima imalo sličnosti jeste Con Air – Opasan Let. Kada ekipa shvati da se svi moraju držati zajedno ili se vraćaju natrag u zatvor (ili na duži kraj užeta), započinje njihova transformacija u likove koji će svima prirasti srcu. A u svemu tome i mala poruka; ako želiš da čovjek bude čovjek, daj mu cilj prema kojem se može usmjeravati (u ovom slučaju je to dizanje dvorca u zrak, ali neće škoditi ako to shvatite i kao metaforu za sve ostale stvari) čime Aldrich pokazuje zavidno znanje o tome kako razraditi mentalitet grupe u jednu cjelinu. Što nas dovodi i do završnice.

Samoubilačka misija. To jednostavno nije spoiler, jer već je na početku jasno kako neće svi preživjeti izlet u okupiranu Francusku. Kroz skoro dva sata uvodne radnje, Aldrich je od glumaca uspio napraviti uvjerljive likove koje sad pratimo s strepnjom, pa čak i ponosom (to nije sramota reći) te kad krene akcija u kojoj se događa izmjena vatre te svi ulažu zadnji atoma napora da zadatak bude obavljen nema nikakvog osjećaja prevare kakve se znaju događati kod nerazrađenih likova. Njihova je transformacija dovršena, a film završava time da svi dobiju tu čast da umro kao ljudi, bez osjećaja sramote ili poniženja. Tri sata prolazi kao ništa, likovi nam još dugo ostaju u sjećanju, a tu i jaki dojam da se gledalo nešto u što je uloženo puno truda, bilo glumačkog, bilo redateljskog, bilo scenarističkog. Možda u cijeloj svojoj dužini trajanja ima poneka mana, pa čak i koja neuvjerljiva situacija (da Reisman u stvarnosti otvori vatru na svoje pretpostavljene dijelio bi ćeliju sa svojom jedinicom) ali sve je toliko dobro uklopljeno u cjelinu da se može reći kako i nema mana. Kultni klasik koji svoj život nije zaustavio samo na ovoj priči jer je dobila čak tri dodatna nastavka (Lee Marvin je svoju ulogu reprizirao u nastavku, a Telly Savalas u sljedeća dva, iako kao drugi lik) te seriju istog imena. Zanimljivost nastavaka i serije jeste u tome što je dobrim dijelom snimano u Hrvatskoj, kao i na području bivše Jugoslavije, ali to je sve jer original, sada već 45 godina star original, još uvijek intrigira, uveseljava i inspirira ljude, a to je teško nadmašiti.

Death Wish 3 (1985)

Posted: 10 srpnja, 2011 in Akcija, Charles Bronson, Osveta

IMDb

Trailer

 

Poznato je pravilo da ako je ideja dobra, iscrpljuj je dok ne postane apsurdna. Samo što su osamdesete godine bila pravi rasadnik dobrih ideja i serijala koji su išli do apsurda i natrag, ostvarujući uvijek zanimljive rezultate, ponajviše financijske. Tako je stari Chuck Norris imao svoj Missing in Action, Stallone se igrao Rockyja i Ramba, Clint Eastwood je pravdu istjerivao kroz Callahan serijal. Nije ni Charlie Bronson spavao dok su dečki okretali zaradu, dapače, snimao je sve u šesnaest, no nije ni njega izbjegao trend štancanja nastavaka najpopularnijih naslova. Tako je i on uzeo strojnicu u ruke te krenuo praviti reda po ulicama New Yorka. Što nas dovodi do trećeg dijela, o kojem se općenito piše još manje nego o drugom dijelu. A ovaj je naslov gotovo i najzahvalniji za jedan osvrt. Zašto? Jer je drugačiji, ali opet nije.

Najvažnija stvar po kojoj se treći dio popularnog serijala razlikuje od ostatka jeste da prestaje imati veze s originalnom pričom kao takvom. I dok je “dvojka” bila derivat jedinice te kao takva uključivala ono najvažnije od uvoda, “trojka” više ne koristi Kersya kao osvetnika koji stvari radi sebe već postaje globalni djelatnik. Za razliku od “jedinice” i “dvojke” gdje je prekidač za akciju bila osobna tragedija, ovdje je to tako sporedan detalj da ga ne vrijedi ni spominjati (u samom uvodu se spominje nekakav frend koji je ubijen u nasilnom kvartu) te Kersey postaje unajmljeni revolveraš. U duhu modernizacije, on se više neće šmucati po mračnim prolazima i vrebati zločeste dečke te ih rješavati metkom u čelo već će u novoj metodi rada planuti i pokoja zgrada, eksplodirati koji auto… malo urbanističkog mjenjanja gradskog kvarta na one poznate, eksplozivne načine, koji su procvijetali u osadesetima. A nije izbjegnuta ni vestern ikonografija; grad u strahu od bande, usamljeni zaštitnik i na kraju sveopći obračun na gradskim ulicama.

Gledajući konkretno, Death Wish 3 je možda i najzabavniji dio serijala, ali samo ako ga gledate izvan konteksta drugih naslova. Radi se o filmu koji radi generalna pretjerivanja u akciji, oslikavanju likova i čija priča služi samo da bi se pokrenula lavina eksplozija i ispucanih metaka. To nije nikakva autorska odluka, to mjenjanje smjera serijala, jer u tim danima izašli su Commando, kao i First Blood: Part 2, koji su možda i najzabavniji akcići osamdesetih, čiji je zaštitni znak generalno pretjerivanje u svemu. Tu se jednostavno ne može ništa reći o nekakvoj glumi jer ona ne postoji, radnja priče je, kao što sam rekao, stripovska i namjenjena zabavi i Bronsonov lik je ovdje da uratku pruži kakvu-takvu reputaciju (da je u glavnoj ulozi bio neki no name glumac sve ovo bi bilo dvije stepenice niže po kvaliteti). Pomaže što je iza kamere bio i Michael Winner, redatelj prva dva dijela, a jednu od uloga odigrao je i Ed Lauter (jedno od onih poznatih, ali opet nepoznatih filmskih lica) koji je bio Bronsonov dobar frend, pa su odradili čak četiri zajedničke suradnje, uglavnom imajući isti odnos – malo se ne vole, ali onda postanu saveznici u frkovitoj situaciji.

Nevezano uz sami film (ali opet vezano) za sve one koji vole dokumentarne stvari, knjiga Bronson’s Loose (zadnji cover na vrhu) dokumentirano govori o snimanju cijelog serijala, pa ako ste ikad dobili želju saznati sve od A do Ž o tome kako je nastajao poznati serijal, a ne libite se dobrog staromodnog čitanja, preporučavam da je nabavite. Što se tiče filma; kokice u ruke, zamračena i rashlađena soba i mozak na pašu, vrijeme i film su kao stvoreni za to.


IMDb

Trailer

 

Postoje filmovi o kojima se zna sve i svašta, hoćete s kritičarske strane ili gledateljeve, pa čak i kulturoškog stajališta. I onda postoje nastavci tih filmova o kojima jedva da se nešto kaže. Stoga, da kažem koju i o nastavku jednog od the best vigilante filmova uopće jer, pa nije zanimljivo pisati o onome što već svi znaju. A što se tiče Death Wish serijala, ima se tu materijala za par redaka tekstova, doduše, opadala mu je kvaliteta svakim nastavkom, no “dvojka” je i više nego dobra, dapače, autoru ovih redaka čak je bolja nego original. To bi sad potrajalo da krenem pojašnjavati zašto, ali Bronson mi nikad nije bio tip čovjeka koji bi, već kad ima pljucu u ruci, oklijevao ubiti čovjeka. Zato mi je original… čudan. Ne loš, jednostavno čudan. Bronson kao nemoćna žrtva koja polako gradi karakter ubojice iz mraka? Jednostavno mi to nije to. Zato je nastavak bolji, ali, kvaka 22, ne bi bio da ne postoji prvi film. Zašto? Zato što se već zna tko je Paul Kersey, zna mu se prošlost i zna što će napraviti kad krene sranje.

Dogodit će se sljedeće; lokalni krimosi opet će provaliti u Kerseyev dom i napraviti dar-mar, isto kao i prvi put, samo što radnja više nije u New Yorku već u Los Angelesu. Za one koji imaju brzo oko i skloni su besmislenim trivijalnostima, jedog od uljeza igra jako mladi Lawrence Fishburne (isto kao što je jako mladi Jeff Goldblum bio dio grupe uljeza iz originala), čime trivijalnosti završavaju. Događaji u kući su isti kao i u prvom filmu, nasilje, silovanje i na kraju smrt Kerseyjeve kćerke. Policija, narafski, ne radi qurtza, iako imaju opis, ali zato će Kersey izvući svoju devetku i krenuti u samostalnu potragu za zlikovcima, eliminirajući jednog po jednog, ponovo počevši stvarati frku oko svojeg imena, kao i cijele vigilante priče. A kad ga počne pratiti stari poznanik iz New Yorka, detektiv Frank Ochoa, stvari će postati mucho zanimljive.

Razlike između dva filma; sve nakon home invasion dijela. Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti kako je film doslovna kopija originala, to je tek u tom uvodnom dijelu istina (jerbo Kersey postaje nešto kao tužna verzija Johna McLeana; uvijek na krivom mjestu i u krivo vrijeme) dok dalje, naš (anti)junak nema problema s vlastitom savješću, kao ni neodlučnošću. Kersey tako počinje obijati ulice L.A-ja i stvarati svoju pravdu, no ovaj put je to promišljeno, s poznatim Bronsonovim mrgudnim nastupom koji mu puno bolje leži nego moralne dvojbe. Također, inovacija radi radnje, ovaj put pronalazi one koji su mu nanijeli zlo (što u prvom dijelu nije napravio) čime se stječe onaj pozitivni i izopačeni osjećaj uživanja dok ih roka sve redom. Pucnjava je produžena, akcija je postala izravnija, a razina nasilja ista. Ako ste mislili da je ovaj put sve to prošlo bez nekih javnih sablasni, pomislite to opet.

Iz današnje perspektive gledano, Death Wish uno i due još uvijek imaju efektne scene nasilja počinjenog nad ženama; silovanje, premlaćivanje, što nije moglo proći bez javnih osuda da filmovi iniciraju nasilje. Istina ili ne, Bronsonu je to bilo posve normalna stvar u karijeri, pa čak je i dodavalo njegovoj karizmi, a Michael Winner, redatelj, (koji je radio prva tri dijela Death… serijala) imao je malo okapanja s dežurnim moralistima po javnim medijima. Na stranu sve to, radi se o kvalitetnom filmu, jednom od boljih izdanaka tog vigilante žanra, na kojem jednostavno morate pretrpjeti sličnosti u uvodnom dijelu koje dijeli sa boljim originalom kako bi došli do dijelova koji su sami po sebi garancija kvalitete. Ili, da budem, brutalno iskren, ovako se radi punokrvni B film kad imate korektnu priču, korektnog redatelja i karizmatičnog glumca.

Love and Bullets (1979)

Posted: 24 ožujka, 2011 in Akcija, Charles Bronson, Thriler

IMDb

Trailer (clip)

 

Ovaj film jednostavno zove na kratko proputovanje kroz vrijeme i prisjećanje na mladiedana i stvari koje sam pokušao izvesti nakon što sam ga pogledao. Tuljak papira, mali čavli…i gađanje upaljene žarulje na noćnoj lampi. Nije dobro završilo. Ni po lampu, ni po mene Što mi ovaj film čini jednim od boljih u Charlievom opusu. Ima određenu sentimentalna vrijednost, reklo bi se.

Charlie je Charlie (tako se lik stvarno zove u filmu) policijski poručnik koji nikako da stane na rep poznatom kriminalcu Bomposi. Tj, sve dok ne dobije priliku ugrabiti Bomposinu ljubavnicu i koja bi svojim svjedočenjem mogla dotičnog strpati u zatvor na dugo, dugo godina. Sve pet, ali ljubavnica Jackie je u Švicarskoj i jedna je od najpraznoglavnijih ženskih viđenih na filmu, da se ne govori o tome kako nema pojma o poslovima svojeg dobročinitelja. Sve to nimalo ne dira odred plaćenih ubojica koji naše junake počinju loviti uzduž i popreko snijegom obavijene zemlje dobrih satova.

Sve tu ima svoje zašto i zato, ali je manje bitno. Cijeli plot o premještanju jedne ljubavnice od strane jednog murjaka koji se u stranoj zemlji snalazi kao u svojoj nategnut je preko svake granice dobrog ukusa, što bi se reklo. Ali, film ima dinamičan tempo, gotovo da nema sekunde praznog hoda, likovi su nam šarmantni i vidi se da postoji gomila kemije između njih (Charlie i Jill Ireland su u stvarnom svijetu bili vjenčani) a kada se u sve to ubroji dobra količina akcije, famozno iskakanje auta iz jurećeg vlaka, puškaranje na sve strane, mrgudna Charlieva faca i razigrani Rod Steiger kao mucavi mafijaš Bomposa…nema što se tu ne može voljeti. I, da, krajolik. Snijeg, planine, šume…čisti svježi planinski zrak. A i nadasve zanimljiv izbor oružja govori dovoljno. Charlie negativce rješava s improviziranom puhaljkom, strelicama od papira i malim čavlima. Sad je jasnije zašto je jedna noća lampa platila ceh dječije znatiželje. Ako uspijete progutati sve nelogičnosti priče, glupast dijalog na nekim mjestima, pretjeranost u nekim stvarima (kao spomenuto ubijanje negativaca puhaljkom) postoji velika mogućnost da bi se mogli i zabaviti. Nije čak nužno ni da budete fan poznatog mrguda.