Archive for the ‘Clint Eastwood’ Category

Dirty Harry (1971)

Posted: Veljača 24, 2017 in Akcija, Clint Eastwood, Thriler

addc0669569cf8652b091fb46faf9866 caroline-munro-and-david-hasselhoff-starcrash-1978-directed-by-luigi-f4pxn2 caroline-munro-christopher-plummer-david-hasselhoff-starcrash-1978-efbctp caroline-munro-starcrash-1978-directed-by-luigi-cozzi-nat-and-patrick-f4pxn3 vy8msrkkl0zbefp0c0i2o11iydz

IMDb

Trailer

 

Muška fantazija. Obožavam taj opis filmova. Kažu da su James Bond filmovi muška fantazija i slažem se s time bez ijednog prigovora. Jer, tamo su sve stvari što muškarci vole; brzi auti, lake žene, kockanje, piće i dobra akcija. Kada je Sean Connery glumio lika stvari su dosloce bile takve, iako se kasnije Bond malo promijenio, stvari su uglavnom ostale iste, one osnovne. Sada tu imamo i društvene fantazije. Znam da niste čuli za taj izraz jer sam ga upravo izmislio (polažem autorska prava na njega) pošto nisam znao najbolje kako bi opisao neke  filmove. Jer reći da je Prljavi Harry običan krimić… to je nekako slabo. Ima odjek petarde, a ne Magnuma 44. Svojedobno, kada je film tek bio izašao, revni kritičari i dežurni moralisti su ga proglasili fašističkim, iako baš ne kužim zašto takav opis. Drugi su ga pak proglašavali prenasilnim i digli buku oko toga da je film prikaz stvari koji ne postoji. I tu se slažem. Takvo što ne postoji u stvarnosti. Da postoje, razno razni inspektori Callahani bi svijet napravili svijet boljim mjestom. Hej, ako se zajebavaš s oružjem, budi spreman najebati od oružja, ne plači kad te netko sastavi s najmoćnijim ručnim pištoljem na svijetu. Zato je Harry društvena fantazija. Još uvijek pokušavam dokučiti što je to točno fašistički u njemu, ali tu ću mozgalicu prepostiti sposobnijem kadru, onom koji veliki pištolj vidi kao zamjenu za muškost, a ne kao jednostavno veliki pištolj. Nedavno sam ponovio gledanje svih nastavaka. Uhvatila me nostalgija, nisam imao pametnijih filmova za gledanje, bilo mi je dosadno, zaželio sam se malo staroga Clinta… izaberite sami, te sam ušao toliko duboko u cijelu priču da planiram i jedan prošireni tekst o cijelom serijalu. To je pak priča za neka druga vremena. Prvi dio mi je oduvijek bio fascinantan komad filmske umjetnosti. Nije ni najdraži film iz serijala, ta čast pripada Magnum Force, ali ima nešto u sebi zbog čega ga volim gledati. Trebalo mi je malo da skužim o čemu je riječ, ali napokon sam naišao. I stvar je zanimljiva. Vrijedi čak i za današnje vrijeme, iako je film već dobrano zagazio u 40-te godine svog postojanja.

Priču znate svi, ali da malo osvježim pamćenje. Ubojica znan i kao Škorpijon ubija ljude po San Franciscu. Stvar je jednostavna. Grad mu treba platiti ogromnu sumu novaca i više nitko neće umrijeti. Inspektor Harry Callahan baš i nije tip osobe koja će popustiti tim zahtjevima. On ima svoje metode i uglavnom su uspješne; kriminalci padaju mrtvi, sudovi nemaju troškova, svi bi trebali biti sretni i zadovoljni. Par stvari iza scene. Iako se naširoko vjeruje da je film nastao na temeljima inspiracije stvarnih Zodiac ubojstava, to je samo djelomična istina. Film jest povukao inspiraciju iz tih ubojstava, ali prvi scenarij je trebao biti nešto sasvim drugačije. I napisao ga je nitko drugi do Terrence Malick, poznati filmski redatelj s još poznatijim filmskim stilom i opasnim čuvanjem vlastite privatnosti. Ideja je bila osveta. Škorpijon je trebao ubijati bogataše koji su se izvukli bez zatvora ili kazne za svoje zločine. Redatelju Don Siegelu se ideja nije baš svidjela, no Eastwoodu jest (kasnije ju je upotrijebio za glavnu radnju Magnum Force filma) no prihvatio je promjene koje su bile više… svakodnevne. Film nije toliko kritizirao policiju što nije mogla riješiti prava Zodiac ubojstva (neki su vjerovali da je javno prozivao policiju San Francisca zbog toga) koliko je prikazivao neučinkoviti sistem, kao i mane koje donosi sustav koji kriminalcima daje prevelika prava. Ne smijete kihnuti prema njima i već ste dobivali tužbu. Kriminalci imaju svoja prava. To je lijepo zamišljeno i načelno se slažem s time jer je do dana današnjeg dokazano (ponajviše zbog DNK-a testova) da je gomila njih bila krivo optužena, dok su neki čak bili i na čekanju za old sparky stolicu. N-da, to je već druga tema. Zašto je Harry postao tako zanimljiv? Nije da kriminalistički filmovi nisu postojali, ali ono što je postojalo bilo je, pa… monotono. Zato je uspjela i serija Starsky & Hutch, bila je jednostavno drugačija i svježija od tadašnjih proceduralki (Dragnet, recimo). Da vam malo dočaram ono što govorim. Danas postoje proceduralne serije koje vas uvjeravaju da kriminalistički laboratoriji mogu sve. Ustvari ne mogu. Ne baš. Na DNK-a rezultate čekate tjednima, ne satima, ali to već svi znaju. Kriminalistički filmovi bili su noir stvari, koje osobno volim, ali su bili pomalo crnjaci. I filmovi su išli tim putem, želeći naglasiti realizam i smanjiti… pa, fantaziju. No, Don Siegel nije želio režirati James Bond film, pa je zadržao osjećaj realnosti, no fokusirao se je na onu lošu stranu; američki pravosudni sustav koji je trebao neke preinake, tj. dobro došle bi mu neke preinake.

Da bi film funkcionirao, morali su se riješiti neki problemi. Prvi, onaj najočitiji, mogao je biti koban za film. Naime, negativac. Kako sam jednom prilikom rekao, stari Clint Eastwood ne glumi, on je jednostavno Clint u svakom filmu, a Clint je tip koji doslovce ukrade svaku scenu. Svaki negativac uz njega izgleda kao karikatura iz stripa. Zato je Škorpijom pretvoren u inferiornu, cmizdravu i iritantnu jedinku koja, zanimljivosti radi, nije glupa. Oh, on je poremećen kao Ludi Šeširđija, ali nije glup. Kao ljigava jegulja i, ono što se lijepo naglašava, zaštićen zakon kao i svaki drugi. Dokazi nisu bitni ako nisu sakupljeni po pravilu, zlostavljanje ne dolazi u obzir jer kriminalci imaju prava, a to što Škorpijon radi sve gore i gore stvari ide na dušu onih koji ga čuvaju. I to je sva mudrost. Siegel je odličan manipulator, ali je i izravan kao slon u stakleniku; eto vam vašeg zakona, čuva i ljigavce kao što je taj lik, pa si vi mislite. To što postoji puno jednostavnije rješenje da se cijela priča rasplete je nemoguće zbog PRAVILA. I tu dolazimo do dijela društvene fantazije. Harry je toliko u sukobu sa svojim pretpostavljenima da je pravo čudo što uopće radi (kasniji nastavci su od toga napravili skoro pa komediju) a da ima toliko propusta u svojim istragama, bio bi otpušten po kratkom postupku bez obzira na rezultate. I to čini film primamljivim; barem na dva sata zaboravite da takvi likovi kao Škorpijon ustvari odšetaju dok ovdje dobiju svoje. No, nije samo to razlog zašto je film uspio. Iako ga primarno svi vide kao krimić, on više baca na dobre stare trilere jer u njemu, suprotno općem mišljenju, i nema neke posebne akcije. Osim kultne scene gdje Harry potegne gun i odrecitira svoje poznato o “najmoćnijem pištolju na svijetu koji ti skida glavu s ramena” sve drugo u njemu je poprilično… idemo reći igra mačke i miša, uz pokoji ispaljeni metak. I dobro bilda atmosferu, ne štedeći u izravnosti (kada lik gol trči za djevojkom, držeći pimpek u ruci, ja upucam tipa jer mu namjere sasvim sigurno nisu dobre – reče Harry gradonačelniku) svjestan da publika ionako već navija za glavnog lika te da jedva čekaju da više strese antipatičnog cmizdravca. Andrew Robinson je odigrao ulogu života. Još je zanimljiviji podatak da tip mrzi oružje i da je Siegel imao gadnih problema dok ga je uspio snimiti s otvorenim očima dok puca. Zanimljivo je da nije imao baš neku bogatu karijeru u filmovima, ali ima ga u serijama. Posvuda. Jednostavno moraš cijeniti lika koji zna tako dobro odigrati ljigavce vrhunske klase. Clint je ovim naslovom ustoličio svoju pojavu, kao i potvrdio da mu surađivanje s Donom Siegelom čini dobro. I godine mu uopće nisu naškodile, iako se danas čini malo više kao nostalgija (danas ima policajaca prema kojima je Harry pravi boy scout) nego kao pravi primjer neke društvene kritike. To je bio u doba kad je izašao. Danas je… jednostavno dobar i još uvijek efektan film.

28 1024x1024 dirtyharry_025pyxurz dirtyharry_218pyxurz dirtyharry1_02 dirtyharry1_04 dirty-harry-1200-1200-675-675-crop-000000 maxresdefault

Oglasi

120104125311756630 rookie_xlg

IMDb

Trailer

 

Nedavno smo imali prilike vidjeti kako izgleda adaptacija popularne igrice Need For Speed. Film, iako je trebao biti početak nove franšize, one koja bi popunila prazninu nastalu razvojnim problemima druge franšize, Fast & Furious (dogode si ti zastoji kad vam glavni glumac pogine) – taj početak se nije dogodio. Premali financijski odjek (barem na matičnom tržištu) i nemilosrdni oštrina kritika zaustavila je daljnji razvoj budućih nastavaka (iako, nije iskuljučeno da neće doći). Prije njega imamo već spomenute Brze i Žestoke, filmove koji nikako da umru, da mi oprostite na izboru riječi s obzirom na ono što se dogodilo Paul Walkeru, a kako stvari stoje, novac samo pristiže tako da ni realna smrt ne znači da će tu biti kraj. Pa smo nešto prije toga gledali kako Nick Cage krade… koliko već automobila i zahebava se s ukletom Elenor (Shelby Mustang) u zabavnom, iako ne baš pametnom Gone in 60 Seconds, a prije toga imali smo… prazninu? Doduše, ne pravu, bilo je nekoliko B naslova koji su u radnji imali poneki nabrijani automobil u radnji, pokoju filmsku potjeru, ali ništa što bi bilo vrijedno spomenuti (barem ne u svojstvu predstavnika nekog mainstream pravca) i kad ustvari vidite tko je bio predstavnik mainstreama… pa, izbor je više nego čudan. Doduše, Clint Eastwood nikad nije bio redatelj koji će igrati na sigurno, ali ujedno jest, što je kontradikcija sama po sebi, ali iz toga su znali ispasti zanimljivi naslovi. Kad se spomene Gušter (ili Početnik) prva asocijacija ide da je to film o automobilima, pa je tu i Charlie Sheen, pa je tu i Clint. Tematika je sama po sebi zanimljiva jer početkom devedesetih filmovi gdje bi se radnja vrtjela oko automobila više nisu skoro ni postojali, nešto kao vestern, ali The Rookie ionako nije film o automobilima, ne baš onako kako bi mogli pomisliti na prvu ruku. To je krimić koji uključuje nekoliko zabavnih scena koje uključuju atomobile (kaskaderske stvari, naravno) i zbog toga ima reputaciju kakvu ima, ali ona je uglavnom pogrešna jer kad bi trebali napraviti usporedbu… idemo reći da je The Rookie nešto kao Black Moon Rising; krimić s autima i jako zabavnom završnom scenom – svaka od njih uključuje auto koji izlazi van iz zgrade kroz – prozor – par katova iznad zemlje. Zašto sam se sjetio ovog filma? Nisam ga dugo gledao, za početak, ali podsjetio me na jednu davnu raspravu kad je ekipa onako s visoka tvrdila kako je stari Clint s godinama sazrijevao, nešto kao vino, postajao bolji u ulogama, dramski uspješniji i ostale pizdarije – jeste vi gledali Početnika? Taj film je kao kompilacija najvećih Clintovih hitova; mrgudan, ciničan humor, ne trpljenje autoriteta, fini humor (pomalo i na svoj račun) macho ponašanje (to dolazi i kad ima 80 godina, čovjek je rođen s time) i crni humor. Između toga dolazi red pucnjave, red jurnjave i red… pa, ponešto automobila. Jer, stari Clint ovdje ima na piku…

…njemačkog lopova (kojeg glumi portorikanac Raul Julia, morate cijeniti ironiju) koji ima istanačan apetit za skupe automobile. Kad mu zasjeda krene krivim putem, ali stvarno krivim putem, gdje demolira pola voznog parka… nekog grada, Nick, naš junak, dobiva partnera da ga malo drži na oku. Aha, kažete vi, ali ne i Clint jer njegov novi partner je David, nova vrsta policajca, mlad, pošten, inteligentan i zelen kao trava. Na Nicku je da ga obući kako i što, a njih dva će ubrzo opet biti na starom Nickovom putu; zahebavnju ljudi i proganjanju negativaca, što će ih obojicu, ali i njihove bližnje dovesti u blisku opasnost. Sadržaj je… rutinski, ako ćemo iskreno. Stari dinosaur od žandara mora raditi s mladim podmlatkom i nikako se ne slažu, ne baš, ali kako vrijeme prolazi tako će postati jasno da i dinosauri još uvijek imaju korist (kao i načine da obave stvari) te da ni podmladak nije posve za baciti. Rekavši to, da odmah nadovežem kako Clint nije bio oduvijek čovjek za partnerstvo, a baš zato što je rijetko, ono funkcionira dobro. OK, u svakom Dirty Harry filmu imao je nekoga da mu čuva leđa i taj je uvijek završio mrtav (spoiler, već kad sam to rekao), no teško je ne zamijetiti pomalo trendovski, buddy-buddy odnos koji je tada već bio ustaljena konstanta filmova o partnerima s oprečnim karakterima. Već kad sam napomenuo kako je sadržaj rutinski, da nastavim u istom tonu jer…

ovo nije ozbiljan krimić, ne baš. Kompozicija mu je kao i skoro u svim Clintovim autorskim filmovima, prednost daje mlađim snagama dok on stoji pomalo u pozadini, gotovo kao mitski lik kakvih se naglumio. Iako je ovdje to malo ublažio, pa je njegov lik u dobroj interakciji s Davidom, to opet funkcionira jer partnera mu igra Charlie Sheen, prije partijanja, striptizeta i tako tih stvari. Dečko je u tim godinama obećavao i imao, recimo, poštenu reputaciju. Danas kad bi igrao moralno ispravnog lika i odanog obitelji ljudi bi se valjali po podu kina od smijeha, ali Charlie se dobro snašao ulozi, iako ona ne donosi ništa novo na stol. Kao ni Clintova, iskreno, kao ni ostatak glumačkiog ansambla. Tu bi bio red spomenuti kako je film prepoun klišeja i stereotipa, za što je bio gadno dočekan od strane kritike, ali da su pogriješili, nisu. Film je krojen po Clintovoj mjeri i ovakav kakav jest više je autorski film nego neki drugi. Doduše, neće se svima svidjeti, pogotovo onima koji ne vole površne likove, klišeje u radnji, Clinta (ako takvih ima) Charliea (takvih opet ima i previše) i pomalo stripovska rješenja pri akcijskim scenama. One, doduše, lijepo izgledaju, malo zdrave akcije uvijek je dobro došlo, a ima i malo pirotehnike, što je također novitet u Clintovom filmu (scena s iskakanjem auta je urnebesna) ali vrijedi spomenuti kako da film djeluje… pomalo izvan tračnica, gotovo zastarijelo, jer je u 90-ima akcija već počinjala ići nebu pod oblake sa spektakularnošću te ga zbog toga baš i ne treba okarakterizirati kao akcijski, kao ni automobilistički, jer ima svega i svačega. Ali, to je Clint, uvijek svoj, plus mala pomoć od svih uključenih i dobijete gledljiv film. Ne nešto i pamtljiv, ali gledljiv.

2063099,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2063101,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2063102,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2063104,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2063105,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2063106,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2063107,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2063108,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2063109,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2063110,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2063111,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2063112,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ==


Trouble-With-The-Curve-Poster trouble-with-the-curve-poster-03 trouble-with-the-curve-poster-artwork-clint-eastwood-amy-adams-justin-timberlake

IMDb

Trailer

Kako su stvari stajale, mi više neuništivog Clinta Eastwooda nismo trebali vidjeti na velikim ekranima, jer je s Gran Torinom napravio kraj priče, stavio točku na i, otišao u mirovinu, odjahao u zalazak sunca, itd, itd. Iako je njega uvijek lijepo vidjeti u akciji, nekako se ne mogu oteti dojmu da bi cijeli ovaj mali comeback možda i bolje izgledao da nema njega u velikoj slici. Clint je odlučio odraditi ulogu iz usluge dugogodišnjem prijatelju i suradniku Robertu Lorenzu (surađivao je s Clintom kao second unit director na tucet njegovih filmova) i već kad pomislite da se čovjek barem potrudio pronaći scenarij kojim će ta usluga postati vrijedna, stvarnost vas uputi da je to još jedna u dugačkom nizu šabloniziranih drama kakvih smo se već nagledali i previše puta. Da se razumijemo, fino je to režirana priča, smirena i pregledna, s ponekim dobrim detaljem, ali je u svojoj osnovi poprilično bezlična te nakupljenu pažnju može zahvaliti upravo Eastwoodovom angažmanu, za što mi se čini da je nekako bio i cilj. On je odradio uslugu, redatelj Lorenz je dobio potreban zalet za nastavak karijere i stvari se nakon toga vraćaju u normalu. No, da vas ne preplašim odmah na početku, iako bi ovo možda bolje funkcioniralo bez Eastwooda, i dalje je riječ o posve gledljivom filmu uz koje vrijeme prolazi bezbolno. Samo ne očekujte previše.

Jer Clint je Gus, ostarjeli, čangrizavi, pomalo macho deda koji se ne žali čak ni kad bi to trebao raditi (izaberite bilo koju njegovu ulogu i ova je jednostavno nastavak te kompozicije) i zadnji problem mu je gubljenje vida. Kako radi kao scout novih talenata za veliki baseball klub, vid je nešto kao glavni alat za posao. Vlasnici kluba spremni su ga likvidirati čim prođe posljednja sezona drugoligaških utakmica, a da mu malo pripomogne, njegov bliski prijatelj pošalje mu kćer kao ispomoć. Problem je što Gus nikad nije bio uzorni pater familias i otuđio se od kćeri još dok je bila klinka, pa je ovo prisilno zbližavanje za njega sve samo ne ugodno. A kako vrijeme odmiče, oboje će morati otvoriti neke stare i nikad baš najbolje zatvorene teme.

I dok je cijeli scenarij, sadržaj filma i promocija nekako prilagođena ideji da publika ode vidjeti Eastwooda u još jednoj, vrlo vjerojatno, posljednjoj ulozi, ono što dobijete ne odgovara ponuđenom. Zašto? Zato što ulogu kćeri igra Amy Adams, nadolazeća mlada nada čiji će bankovni račun vrijediti puno više nakon što odigra Lois Lane u nadolazećem Man of Steel, a njihovog slučajnog suputnika Justin Timberlake. OK, prije nego dignete svoj glas u znak protesta, dečko nije toliko loš ispred kamere, uloga bivšeg baseball superstara i sadašnjeg nazovi scouta, stoji mu dobro. Ali priča nekako prebaci glavni fokus na njih, čime je poništena ona sva reklama o kojoj sam pričao. Problem s likovima jeste u tome što su to sve klišeji na n-tu potenciju. Otac je odsutan, kćer je postala radoholičarka bez osobnog života, slučajni prijatelj sanjari o bivšoj slavi, vlasnici kluba pohlepne su živine… to su sve već viđene i prastare vijesti, a umjesto da iskoristi potencijal osobne priče otac-kćer scenarist Randy Brown sve to ostavlja postrani jer ne zna kako da je razradi. Čak i neki osnovni detalji (kao što je gubitak Gusovog vida) na kraju ostaju potpuno zaboravljeni, možda čak i namjerno ignorirani jer, za razliku od Gran Torina, koji je svoj vrhunac zaokružio na jako dojmljiv način, ovdje se poseglo u vreću natrpanu jeftinim rješenjima. Tako da umjesto osobne priče dobijemo samo par pogleda iza zavjese (prekinutih uglavnom tvrdoglavošću Eastwoodovog lika) i pažnja nam biva skrenuta na pomalo besmislene stvari (kćer pronalazi novog superstar bacača iza svoje hotelske sobe) a razračunavanje njihova odnosa završi pričom – o baseballu, čime tata simbolično svoj posao prepušta kćeri.

Ipak, u moru superheroja, akcije, remakova i svega ostalog, ovo je malo osvježenje. Ne svojom kvalitetom već činjenicom da je obična priča. I pregledno režirana (bez obzira na stereotipni scenarij) i pogodna za sve one koji vole baseball, Eastwooda i obične priče. No sveopći dojam je blijed, teško da će vam ostati u sjećanju duže od nekoliko dana ili impresionirati ne nekakav posebni način (jedino ako volite Eastwoodove šale na račun osobne starosti) osim onoga da možete reći kako ste bezbolno proveli dva sata. Ostaje nada da će neuništivi Clint, ako se opet odluči za izlazak iz mirovine, izabrati posao koji će biti manje usluga, a više pravi angažman, pa makar se radilo i o čitanju telefonskog imenika.

trouble-with-the-curve-pic08 trouble-with-the-curve-pic09 trouble-with-the-curve-pic10 trouble-with-the-curve-still01 trouble-with-the-curve-still02 trouble-with-the-curve-still03 trouble-with-the-curve-still04 trouble-with-the-curve-still05 trouble-with-the-curve-still07 trouble-with-the-curve-still08 trouble-with-the-curve-still09 trouble-with-the-curve-still10

Heartbreak Ridge (1986)

Posted: Siječanj 22, 2012 in Akcija, Clint Eastwood, Komedija, Ratni

IMDb

Trailer

 

Što se tiče filmografije starog Clinta tu imam princip pikada. Uzmem listu njegovih filmova, postavim je na pikado ploču i onda što pogodim. Jednostavan princip jer o svakom njegovom filmu bih mogao napisati nešto (OK, OK, nisam gledao dva, možda tri naslova) no nekako uvijek završim na drugom dijelu Dirty Harry serijala ili “Vojničini” (fakat volim te naše lokalne prijevode) jer mi djeluju kao… jako zanimljivi naslovi o kojima se vrijedi nešto reći. Nije da je u njima nešto drugačije nego u drugim filmovima, stari Clint, koliko god mi drag kao lik, glumio je jednu te istu ulogu u skoro svakom naslovu (jedno sam vrijeme mislio da je lik iz Gran Torina ustvari lik iz ovog filma) tako da po tom pitanju na Zapadu ništa novog. No, ima drugih stvari koje vrijedi spomenuti, podjednako zanimljive, a kako sam ovaj vikend radio nešto sitno za kolege s FAK-a, nisam odolio tome da i pogledam film već kad mi se našao pri ruci. Kako je u igri i jedna prehlada, naslovi o kojima ne trebaš previše razmišljati jako su dobar izbor za ovakve prilike.

Priču, vjerujem, znate svi. Thomas Highway je ona vrsta vojnika koju popularno nazivamo “izumrlim dinosaurima” jer on sere, piša, iznojava i krvari vojnički život iz sebe. On je ostarijeli veteran, problematičan tip sklon nepoštivanju bilo kakvog autoriteta, cinizmu, sarkazmu i kočijaškom riječniku, napunjen s toliko šrapnela da aktivira svaki alaram na aerodromima. Polako već na zalasku karijere pronalazi utočište u vojnoj bazi gdje mora obučiti vod zabušanata kojima je do vojske stalo koliko i do lanjskog snijega, a da bi to uspio upotrijebit će… neuobičajene metode. Gunny Highway je još jedan u nizu klasičnih Eastwoodovih likova: neprilagođen, izvan svojeg vremena, grub u ponašanju, oštar na jeziku i sklon svemu i svačemu. Metode obučavanja mladih vojaka ovdje uključuju par zanimljivih rješenja tipa stalno mjenjanje majica kako bi naučio dečke da se prilagode situaciji (što je ustvari poprilično dobra scenaristička fora) do puškaranja na njih živom municijom da nauče kako zvuči AK-47 jer je to oružje broj 1 njihovih neprijatelja. Htjeli mi to ili ne, ali ti vojnički drilovi uvijek ispadnu smiješno ili barem polusmiješno čak ni kad im to nije namjera. Eastwood je ovdje ciljao komediju, da ne bude zabune, poprilično dobro parodirajući vojni lik, jednako i kao mlade generacije koje dolaze na mjesto starih, no ujedno je odao i malu počast voljenim Marincima jer je i sam bio jedan od njih (radio je kao instruktor plivanja dvije godine) tako da sve to funkcionira na više razina.

Također nemoguće je zamijetiti početak one poznate samoironije na račun vlastitih godina koja će tek u kasnijim godinama dobiti puni zamah. I ovdje je on čovjek izvan vremena, no koji pokušava uskladiti samog sebe sa stvarima o kojima se prije nije pričalo (čitanje ženskih časopisa da bolje razumije bivšu ženu geg je samo takav). Ipak, ne zaboravlja ni macho stranu cijele priče te na kraju imamo mali oružani sukob njega i njegovih vojaka protiv tamo nekih neprijatelja (iako je sukob u Grenadi bio stvaran) u kojima će razmaženi dečki pokazati kako su dorasli zadatku, a da je i Gunny Highway još uvijek alive i kicking. Teško da se taj dio može nazvati baš nešto posebno atraktivnim, pa ako još niste pogledali film i krenete ga gledati u svojstvu ratnog filma – nemojte to raditi, teško da će vas zadovoljiti po tom pitanju. Ne shvatite to krivo, pirotehnika je zgodna, pucnjava isto, ali ima i boljih filmova na tu temu. Likovi su površni, posve očekivano, i ocrtani su kartonski, no ovdje ionako nije toliko bitna karakterizacija koliko šarenilo razmažene grupe (i lik Highwaya je uglavnom sastavljen od klišeja) i jedini kojeg vrijedi izdvojiti jest mladi (barem tada bio) Mario Van Peebles kao rock’n’roll freak koji postaje vojnik. Gledano iz perspektive običnog gledatelja, film proleti dok si rekao keks, dva sata čiste zabave namjenjene praktički svima (iako baš ne i ženskom spolu, ako ćemo iskreno) i lakoća pripovjedanja je takva da se odmah vidi zašto je Clint jako dobar kao redatelja. Možda danas i nije tako aktualan jer ne govori poruku “rat je sranje”, no to je stari Clint u vrhunskom poletnom izdanju – koga briga što nema nikakvu poruku.


IMDb

Trailer

Kad je Richard Burton nazvao producenta Elliota Kastnera i jednostavno rekao da mu pronađe ulogu kojom će poboljšati isplativost svojega imena i ispuniti želju sinu da ga vidi u ulozi nekakvog heroja, teško da je mogao zamisliti što će izaći iz tog projekta. Ili je možda znao? Kastner je bio kućni prijatelj s piscem Alistairom MacLeanom, još jednim važnim imenom koje se treba spomenuti, jer MacLeanovi romani oduvijek su bili mamac za publiku, bilo književnu, bilo filmsku. Najsretniji spoj tih dvaju svjetova očitava se u uspješnom i popularnom avanturističkom ratnom spektaklu „The Guns Of Navarone“.

Za samo šest tjedana, MacLean isporučuje originalni scenarij pošto nema romana koji bi adaptirao te cijela priča može početi. Iako je Burton glavna uloga, trebalo je pronaći adekvatnu pratnju, što dovodi do još jedne zanimljivosti. Clinta Eastwooda. Iako svjež od nastupa u špageti vesternima, Eastwood doma u Americi još uvijek nije ni blizu onog zvjezdanog statusa kakav će imati kasnije, no zahvaljujući upravo izvedbi šutljivog jahača talijanskih prerija, uloga šutljivog jahača snježnih planina sjedi mu kao salivena, što samo potvrđuje nepisano pravilo da  mrko lice zna biti podcijenjeno, a dijalog općenito precijenjen.

Iako vjerujem da je priča svima poznata, barem muškom dijelu koji preferiraju dobru ratnu akciju, nekako je moram spomenuti jer svi oni koji imalo poznaju MacLeanov spisateljski opus znaju da ništa nije onako kako izgleda. Where… nastavlja tradiciju korištenja vremenskog razdoblja za nešto dodatno, pa čak i drugačije, od onog što inače predstavlja ratni film. Tako pratimo grupu komandosa koja ima zadatak upasti u praktički neosvojivi dvorac Schloss Adler (u stvarnosti je riječ o dvorcu Hohenwerfen) kako bi izvukla iz zarobljeništva američkog pukovnika (ili što već) koji zna planove za tajno iskrcavanje u Normandiji. Stvar je u tome što to nije pravi zadatak, a kad se otkrije pravi zadatak, opet otkrivamo da ni to nije sve na tu temu, što sve zajedno prelazi iz ratnog u špijunske vode, pa natrag istim putem. Za razliku od nekih srodnijih naslova slične tematike, ovaj propušta staviti naglasak na nekakav patriotizam, hrabrost i junačke podvige, zadržavajući se u drugačijim vodama, netipičnima za žanr.

Popratne stvari koje se rijetko spominju jeste tempo razvijanja radnje. Za uradak koji trajanjem dolazi jako blizu tri sata, moglo bi vas iznenaditi da zamalo pola tog vremena film ne koristi nikakve atrakcije da bi zadržao pažnju gledatelj osim onih koje može ponuditi napetost priče ili lokacijske prednosti. Kroz razvoj priče nema prečaca, što bi za one koji su odrasli na divljim pokretima kamere, kadrovima koji traju dvije sekunde i takvom montažom da se dobiva epileptični napad, moglo biti preusporeno. Iako postoji određena ukočenost pri izvedbi nekih dijelova u akcijskim segmentima, činjenica je da film nema praznog hoda (usprkos onom trajanju od skoro tri sata) te da glavni glumački dvojac svojim poznatim interpretacijama (iako je Burtona neobično za vidjeti kao akcijskog junaka) ima sasvim dobru kemiju na ekranu.

Sadržajno višeslojan, glumački dobro potkovan, ispunjen različitim atrakcijama, Where Eagles Dare danas pripada kultni klasicima ratnih spektakala, rame uz rame s naslovima kao što su The Dirty Dozen ili The Guns Of Navarone, podsjećajući kako je nekad postojalo vrijeme kad je priča bila važnija od efekata, ali da to nije ni najmanje smanjivalo dojam spektakularnosti kakva se danas više ni ne viđa.


IMDb

Trailer

 

Do you feel lucky, punk? Divna rečenica, instant kultni materijal za svakodnevnu upotrebu kad se nađete u mrkoj situaciji i želite ostaviti dojam, šteta bi je bilo ostaviti samo za jedan film. Kao i lik kultnog inspektora Callahana, tvrdoglavog žandara koji probleme rješava Magnumom 44 već kad se pokazao tako uspješnim u prvom filmu i kojeg je publika odmah zavoljela. Dvije godine nakon originala pred javnosti se pojavio nastavak sage o svojeglavom inspektoru, ali nastavak samo u svojstvu toga da se vratio lik Callahana, dok je ostatak posve nova priča. Naravno, Clint Eastwood je ponovio svoju ulogu (teško da bi netko drugi i mogao nositi onu pištoljčinu i ne ispasti smiješan) i tu leže prednosti novog materijala.

Ovaj put, išlo se na drugačiji pristup. Više nemamo jednog manijaka kojeg moramo trpiti cijeli film već cijelu grupu manijaka, one vrste koja nosi policijsku odoru. Iako se pojmovi policijska brutalnost i lik Callahana slažu kao ruka i rukavica, sad je stvar malo…kompliciranija. Nova vrsta negativaca ima plemenite namjere, očistiti grad od svega zlog što hoda ulicama i nekako se ne može reći da to nije dobra ideja. Magnum 357, zrno među oči, sljedeći, molim. Ali, ipak je sve to izvan zakona, a Callahan još uvijek vjeruje u pravdu i red te ne treba previše da se nađe ispred usmjerene cijevi. I to ne samo jedne. I, naravno, slučaj se može razriješiti samo njegovim metodama, ako je netko ikada sumnjao u to.

Osobno, ovo mi je najbolji nastavak u cijeloj sagi. Da, da, znam da je original po kvaliteti miljama daleko, a ističe se i režija Dona Siegela, sve je to jasno, odavno napisano i zaključeno. Ali, jedan je jedan, a čeiri su četiri, što bi se reklo u narodu, a četiri negativca znači i opasno više puškaranja. I tu dolazimo do nečega što ja volim nazivati “realnim pogledom” na pravo stanje stvari. Redatelj Ted Post je druga liga (koji je surađivao s Eastwoodom prije na Hang Em High (1968) redatelja, ali mu to nećemo previše zamjeriti jer nije ni original posve cijepljen protiv drveno režiranih sekvenci, a ni priča (kojoj je kumovao i John Millius) nija najsjajnije zaokružena. Točnije, može i raspodijeliti na dva dijela. Glavna priča i sekvence u kojima Harry upada u nevolje i koristi pištoljčinu kao alat za zaradu kruha svakdašnjeg. Što nije loše, ali cjelina ispada krivudava jer do druge polovice filma, gdje se kockice počinju slagati, ima i nenamjernog praznog hoda. Koji uglavnom završava puškaranjem, što malo pobija neki realni efekt. Harry tako postaje materijal od kojeg se stvaraju stripovi, i ovisi o tome jeste li skloni stripovima ili ne da bi vam se takav pristup filmu svidio. No, ima to i svojeg šarma, poneki dijalozi su pravo nadahnuti (CURA – što cura treba napraviti da završi u tvojem krevetu? HARRY – pokucati na vrata) a tko ne voli vidjeti da zadnji ološ kuša vlastitu metodu rada. I puškaranje. Dobro napravljeno, vestern štih (samo s odijelima) i zanimljiva upotreba klasičnih obrazaca (šutljivi tip, ogavni desperadosi) i puuuuno ispucanih metaka.

Clint vodi kolo, to se zna, a ekipu mladih i nabrijanih osvetnika predvodi grupa zanimljivih televizijskih faca. David Soul (originalni Hutch iz Starsky&Hutch) pa Tim Matheson (West Wing) i Robert Ulrich (hrpa tv serija). Istina, nedostaje im minutaže da bi njihovi razlozi za akcije koje rade dobile dublji smisao, no, koga briga. Dečki djeluju kao dobra ekipa (i kvalitetna, ako je suditi po daljnim karijerama) i zanimljivo ih je vidjeti na početku holivudskog puta. Daklem, Clint, hrpa mladih, puno puškaranja, vestern obrazci, puno dobrih on linera, Clint (znam, znam, ali on se može brojati i dva puta) i ne posve antipatična priča (koja debelo kritikuje rad policije i zastarijele pravosudne sustave) stvaraju zanimljivu cjelinu. Samostalne kvalitete i odvojene od nasljeđa originalnog filma.