Archive for the ‘David Morse’ Category

Six Against the Rock (1987)

Posted: 27 travnja, 2012 in Akcija, David Morse, Thriler, TV

IMDb

Trailer (Clip)

Welcome to the Rock…ups, kvragu, već sam upotrijebio taj početak. Ništa, dobre stvari vrijedi ponavljati (pročiščavam grlo) Welcome to the Rock, dame i gospodo, najzloglasniji i najefikasniji (ako vjerujete u to) zatvor koji je ikad krasio američki pravosudni sistem. Današnje teme: prison break. Ili barem pokušaj, što opet dođe na isto. Sada, vjerujem da je velika većina vas gledala onaj film gdje stari Clint žlicom sebi iskopa tunel (Escape from Alcatraz, za one koji su jučer rođeni) i vjerujem da velika većina vas zna da je to napravljeno po istinitom događaju. Jedan detalj (već kad sam tu) otkriveni su novi podaci o tom bijegu. Policija je mudro prešutila jednu stvar: s otoka na kojem su pronašli splav su vodili tragovi trojice ljudi, a u neposrednoj blizini prijavljena je krađa automobila. To je prešućeno zato što su oni u zatvoru vjerovali da bi insinuacija uspješnog bijega navela i druge pokušaje, a nisu htjeli ni da se uništi reputacija mjesta odakle nema bijega. Za tri bjegunca se nikad više nije čulo (što je malkoc neobično, ali koga briga, važan je bijeg) no oni nisu bili jedini koji su to pokušali. Ruke gore tko zna pravu pravcatu pobunu u zatvoru Alcatraz? Ništa? O, da, bila je. Trajala je dva dana i na kraju se pretvorila u pravi pravcati obračun između vojske i zatvorenika (pokušajte zaključiti tko je izvukao kraći kraj) te danas stoji u povijesnim analima kao jedini pokušaj bijega koji je uključivao preuzimanje samog zatvora. Posljedice? Promjena pravila i izbacivanje oružja iz protokola čuvanja. Ali, nakon ove povijesne lekcije, mi smo ovdje drugim poslom. Onim filmskim.

Problem prvi. Film ima predvidiv kraj, što je malo, s obzirom da je rađen po istinitom događaju, očito. Problem dva: filma nema nigdje na netu, što je tragedija jer sam svoj prastari VHS negdje zametnuo i sad uopće nemam svoje kopije. Film predstavlja rekonstrukciju plana, izvedbe i samih događaja u zatvoru, što je ambiciozno i odmah vas uvjeravam, uopće se ne osjeti da je napravljen kao televizijski film. Naišao sam na jedan mali članak u kojem su autori rekli da su ga napravili za televiziju jer nisu mogli pronaći nekog tko bi iskeširao veću lovu pošto film ima predvidiv kraj. Ne možete prodati priču, ako glavni junaci završe ili mrtvi ili natrag u zatvoru. Napetosti i akcije nimalo ne nedostaje jer je puškaranje snimljeno sa stilom i kvalitetno. Određene mane mogu se prigovoriti onom prepoznatljivom dojmu kad se osjeti da su snimali u sadašnjosti (iako se radnja odvije 1947 godine) te da je zatvor već oho-ho zatvoren i da u njemu osim glumaca nema nikoga. Ali, to su sporedne stvari. Možda malo siromašniji vizualno (tj. ako sam Alcatraz ne držite dovoljnom atrakcijom) no zato je to nadoknadio napetošću u priči (hej, mi muški se palimo na druge muškarce kad planiraju zbrisati iz zatvora, to nam je programirano u DNK) detaljima, akciji i glumom.

Nekako sam to ostavio za kraj kao najjači adut cijele priče. Iako je film televizijski, uspio je okupiti popriličnu gomilu poznatih lica. David Carradine, David Morse, (koji je imao tu sreću u karijeri da čak dva puta zauzima Alcatraz – The Rock) Denis Farrina i Jean Michael Vincent. OK, OK, neki će reći… koji k***c, ali ta ekipa je, za oni koji se živo sjećaju osamdesetih žarila i palila (iako ne i Morse, on je morao sačekati koje desetljeće da dobije priznanje za svoj rad) i općenito se nastupi ovdje smatraju boljim dijelom njihovih karijera (jerbo su se i Carradine i Vincent nasnimali smeća). Režiji možete zamjeriti određenu tromost, no u obzir uzmite i to da je sniman u ograničenim uvjetima, no ima širinu tamo gdje je potrebna. Dinamika i tempo bi trebali odgovarati svakome jer kad se ne priča onda se puca, a kad se ne puca, onda se planira. Sve u svemu, jedan od boljih prison break (pokušaja) filmova koje vam mogu preporučiti (tj. ako ga negdje uspijete nabaviti) već ako vam je dosadio stari Clint (taj film ima istu manu kao i ovaj: baš se osjeti da su snimani u zatvorenom zatvoru) pa vam je do neke promjene.


IMDb

Trailer

Jedna ideja je u tijeku, prema zamisli kolege Dragoragea i pisanoj riječi yours trully – žene u akcijskim vodama. Poticajna ideja, moram priznati, ali, to je možda već postalo očevidno, ja sam cijepljen na američku kinematografiju (hej, nitko nije bez mane) i tu se snalazim kao ribica u akvariju. I postoji taj neki popis glavnih teta u akciji, no ono što me pravo iznenadilo (ali je trebalo dan-dva da dođe do spoznaje) jeste izostanak Geene Davis. Teta Sigourney jeste na prvom mjestu, ali Geene nema ni na desetom, što je, složili se vi ili ne, prava pravcata nepravda. Još tamo dok je Renny Harlin bio cijenjeni redatelj akcijskih tobogana (a usput je bio i gora polovica tete Geene) namjenio je svojoj ženi par zgodnih uloga; jedna u onom fijasku Cutthroat Island (doći će i taj film na red, nije to tolika katasrofa, ne vjerujte u sve što vam kažu) a druga u ovom naslovu. Opasna žena, scenarij slavnog Shanea Blacka, solidan redatelj, par dobrih glumaca, to nije imalo šanse propasti. Dobro, možda samo djelomično.

Samatha Cane zgodna je učiteljica iz nekakvog idiličnog predgrađa, curica, muž, kućica u cvijeću. Jedini problem koji ima jeste amnezija, pa nema pojma tko je ili što, ali zna da zna neke trikove koji se ne uče na nedjeljnom vjeronauku. Problem se stvara kad joj ružni tip bane na vrata, pokuša je ubiti (zgodna učiteljica ga razbuca ko bebu zvečku po kući) nakon čega se stvari započnu raspetljavati. Naša Samantha ustvari je Charly Baltimor, zajeban komad od ženske, profi ubojica, killer na deset različitih jezika. I Charly se vratila, ne šmeka baš ni sadašnji život, kćer, muža, nikoga, jedino bi natrag u akciju, samo što su joj zaboravili reći da su se pravila igre promijenila te da su jučerašnji pozitivci današnji negativci. A u potupku ubijanja svega što diše, bad ass Charley će shvatiti da nije imuna ni na majčinske osjećaje jer kad joj zaprijete ubojstvom kćeri, stvari će otići na jednu posve novu razinu razaranja.

Prvo i osnovno, teta Sigourney jeste možda najveća kučka u našem svemiru kad je riječ o razbijanju aliena, ali teta Geena je puno veći komad (nije Harlin bio ni lud što se toga tiče) a kad se dogodi transformacija iz Samanthe u Charley, jao, mama (pristojno brišem sline i vraćem se na film). Blackov scenarij ima sve ono što se od čovjeka očekuje, zgodne likove, hrpu akcije, neprijatelje koje jednostavno voliš mrziti, duhovite replike… the hole shabang. I Harlin je korektan redatelj kad je materijal dobar i stvar koja ne šljaka ovdje je…pa cijela ta spy priča jeste malo nategnuta, iliti, nerazumljiva.

Tek na kraju, već kad dobrano shvatimo tko ustvari pije, a tko plaća, ima jedno jezivo predviđanje. Naime, negativci žele iscenirati teroristički napad kako bi dobili veća sredstva za borbu protiv terorizma. 9/11? WTC? Zavjera kako su Ameri sami skršili da bi dobili sredstva za ratove kojih do tada nije bilo? Danas je to zgodan detalj, ali onda su svi ti neki naopaki likovi oko Samanthe (što onda, i danas je to tako) stvarali zbrku. I Black se baš ne snalazi u prikazivanju ženskog akcijskog lika. Charley ustvari izgleda, hoda i priča kao muškarac (osim što dobro izgleda) te tek pred kraj se sjetio da žene u akciji nisu što i muškarci. Jedini iskreni trenutak u filmu, što, narafski spašava, cijelu stvar, jeste kad doslovce pregažena Charley zove nekoga u pomoć da joj spasi kćer. Narafski, muški uokolo je ne jebu ni pet posto, (sve dok Sammy Jackson ne kresne auto i pokaže zašto je tako cool lik) ali to je razlika između, recimo Švarcija, jer on bi zapalio cigaru, izbacio repliku i stvar gotova. Meni je bila gnedlica u grlu pri tim scenama (ali i Geena je odlična glumica, dobila Oscara da može zahebavati muške kolege, pa je to fino napravljeno) jer – nema patetike. Kad profi killer zadnju snagu ulaže u to da spasi vlastito dijete, hej, ja kupujem tu priču. Majčinski osjećaji su majčinski osjećaji.

Na stranu to, pa čak i zbrčkanu priču, svi uključeni su dali maksimum (OK, akcijski film, može se to napraviti i u njemu) a cast broji uz Geenu i Jacksona par pouzdanih epizodista tipa Brian Cox i David Morse, s kojima se ne može pogriješiti, akcijske scene su pregledne, napete i efektne (pri čemu mislim na pirotehniku) te cijela stvar svoj tek polovični uspjeh može zahvaliti onom prvom – zbrčakoj priči. Ameri kao negativci i koji rade sami protiv sebe nisu bili baš popularni u to vrijeme, a nije to nešto ni posebno razrađeno tako da, film je bio flop domestik, ali ga je izvoz u strane zemlje (gdje su Ameri uvijek negativci) spasio od potpunog kraha. Šteta, da je uspio možda bi teta Geena još pokoji put uzela pištolj u ruke.

The Negotiator (1998)

Posted: 28 travnja, 2011 in Akcija, David Morse, Thriler

IMDb

Trailer

 

Spojiti dvije takve face kakve su Kevin Spacey i Samuel L. Jackson djeluje kao dovoljna preporuka za gledanje, što je više potrebno od toga. Još ih postaviš u takve uloge da je nemoguće odrediti koji ima većeg (glumačkog talenta, jel’te) te možeš mirne duše čekirati radnu karticu i otići doma, misleći kako si napravio dobar film. Važno je zadržati se na ovom “misliti” jer ono se razlikuje od “napraviti” dobar film s njima dvojicom. Da ne bude zabune, “Pregovarač” je meni osobno jedan od najboljih akcijskih trilera 90-ih, koji je prošao debelo ispod radara, ali ima jednu temeljnu manu do koje ću doći. Također, nemoguće je prepričati sve, od pozitive do negative bez da se otkriju važniji dijelovi radnje, pa, ako netko slučajno naleti na ovaj tekst, neka se smatra upozorenim. A sadržaj je prava peach poslastica…

Danny Roman je vrhunski pregovarač u talačkim krizama, čovjek zna znanje i zna s riječima. Poštovan i cijenjen među kolegama, Danny će se naći u nezavidnoj situaciji kad mu prijatelj povjeri neke važne informacije koje nijedan nisu smjeli doznati. Dannyjev život u roku odmah postaje zbrka, pri čemu će završiti i kao opruženik za ubojstvo prijatelja. Jedini izlaz – dokazati nevinost. Način? Uzeti taoce. Kako, dovraga, zeznuti tipa koji zna sve što se treba znati o talačkim krizama? Uzeti drugog pregovarača. Chris Sabien jeste drugi stručnjak za istu stvar, a on i Danny će u satima koji slijede podijeliti i dobro i zlo takvog posla.

Ako već misliš raditi film koji dobrim komadom radnje počiva na dijalogu između dvije face, onda trebaš i uzeti dvije face da glume dvije face.  Spacey je za koplje bolji u svojem nastupu, ima taj stav, izgled i govor nekog tko bi bez muke mogao steći nečije povjerenje u takvoj situaciji, ali ni Jackson ne kasni previše (iako ovo i nije njegov prime motherfucking time) dok im društvo pravi ergela provjerenih karakternih glumaca tipa David Morse, Paul Giamatti i pokojni J.T Walsh . Postaviti sve njih u jedan komorni prostor i ubaciti hrpu scena gdje mogu dokazati talent i nije tako loša zamisao, samo što film više pažnje posvećuje akciji nego dijalozima (barem što se tiče sporednih glumaca) čime je napravljen dobar omjer u onom akcijski triler, no šteta nekih od tih imena jer su ostala neiskorištena. 

Teško da mu se može prigovoriti i na tempo, iliti, nema praznog hoda, što će reći da u svemu tome možete vidjeti kako se dva glumca bez muke nose s materijalom, ali i naučiti stvar-dvije ako ikad uzmete taoce, kao i to da će reakcija policije biti malo nerealna jer stav upadni-pa-tko-preživi prije će dovesti do toga da taoci budu mrtvi nego spašeni. Sve je to u duhu radnje, i oko nekih 90 posto sve to zajedno ne izgleda loše. Desetak posto ruši dojam za jednu do dvije ocjene.

Jer, na kraju film želi biti i jeben i pošten. Gledatelji znaju kako Danny nije ništa napravio, a znaju i to da će uspjeti dokazati svoju nevinost, no rasplet je zbanaliziran s nekim nadasve očajnim scenarističkim rješenjima da je to strašno. Realno, bilo bi bolje da je Danny popio metak (i dokazao da nije kriv) jer jedna takva akcija mora imati svoje posljedice. To govorim samo zato što je redatelj F. Gary Gray dvije godine ranije režirao Set It Off, nabrijanu akcijsku dramu o ženama koje kreću u pljačku banaka, gdje je pokazao kako se odvažnost u pravom prikazivanju stvari višestruko isplati. Strah producenata ili nešto drugo, ista je stvar mogla biti napravljena i u Pregovaraču. Ostao bi gorak ukus u ustima, no bio bi to još bolji film. Anyway, ako se izuzme zbrzana završnica, imamo komad solidnog redateljskog uratka, iznadstandardnih glumačkih ostvarenja, finu dozu akcije i nekako je čudno što je film prošao tako nisko ispod radara javnosti. Možda ne vole svi happy endove, ali svakako nije gubitak vremena.



IMDb

Trailer

Welcome to the Rock!, dame i gospodo, jedan od prime time akcijskih filmova devedesetih. Ne vjerujete? Pažljivo pročitajte ovaj tekst jer u njemu se kriju odgovori zašto je to tako. Posebne okolnosti su na snazi. Pitate se zašto je uopće ovdje jer nije ni zaboravljen, kao ni podcjenjen? Odgovor je jednostavan. Film je misterija sam po sebi, nešto kao Da Vinci kod skriven u činjenici da je film tipični blockbuster, pun jako veselih stvari kao što su eksplozivna akcija, hrpetina muških likovi koji se prepišavaju tko ima većeg, a u pozadini je i zloglasni Michael Bay. I znate što se dogodilo? Kritičari su svršavali od zadovoljstva. Kažem vam, čisti misterij. A film? Rolercoster, jednom riječju rečeno, pravi Big Mac hamburger za sve ljubitelje dobre (što dobre, odlične) filmske akcije. Da to bude malo pregledno…

Tim američkih vojnika zauzme bivši zatvor Alcatraz i zadrži grupu turista  za taoce. Razlog? Žele da USA vlada isplati nešto kešovine za one ljude koji su poginuli na dužnosti, ali su zaboravljeni. General Hummel je tip kojeg bi svaki ročnik poželio da mu bude nadređeni časnik, I shit you not. FBI, po običaju, ima plan. Ali, ima i problem. Kako, dovraga ući u zatvor u kojem se pola stoljeća nešto gradilo i nadograđivalo. Nema problema, jedna zaboravljena tajna iz prošlosti se odaziva na ime John Mason i lik je pobjegao iz Alcatraza, ali da to nitko nije nikada doznao. Problem ulaza rješen, ali drugi problem je što vojnici imaju i rakete s jako nezgodnim otrovnim plinom. Nema problema ni za to. Stanley Goodspeed je naš čovjek, uredski tip, ne baš vičan akciji, a kamoli izletima na teren. Slučajno je stručnjak za otrovne plinove. I ekipa upada u zatvor uz malo muke, ali završi doslovce masakrirana, čime Mason i Goodspeed postaju jedini preživjeli članovi. Masonu nije ni na kraj pameti zajebavati se s stvarima koje ga se ne tiču, ali Goodspeed je ona vrsta junaka koja voli istaknuti očito – ka-bum, otrovni plin, nema Masonove kćeri i Goodspeedove žene – te njih dvojica kreću u osvajanje Alcatraza. A kako čudan par oni jesu, to je priča za sebe.

Malo o filmskoj priči…Alcatraz je poprilična inspiracija filmašima, a kako je mjesto ruševina prepuna raznih atrakcija, trebalo je to iskoristiti. Zato priča ulazi u podzemlju, a završava na vrhu, kako bi se dobila jedna filmska tura kroz sve najpoznatije djelove građevine. Također, u motivima naših negativaca ima nijansi sivog, Hummel nije uobičajeni psiho tip kojeg možemo samo tako mrziti. Motivi za otmicu i preuzimanje zatvora su neočekivano ljudski, koga od nas nije raspizdila neka vrsta birokracije koja gazi male ljude bez da ih dva puta pogleda. I Hummel je tip koji ne ubija rado, dapače, on uopće ne želi ubijanje, što je još jedna anomalija sličnih filmova. No, da se odmah zadržim i na mani, njegovi su vojnici gomila nestabilnih pojedinaca koja je jako brza na okidaču, što je kontradiktorno s onim kako su to sve uvježbani i disciplinirani ljudi. Da su takvi, ne bi ni bilo pucnajve, ali važno je spomenuti. Naš čudni par junaka jeste jednako tako zanimljiv. Sean Connery kao Mason je SAS, uvježbani tip, no već u godinama, pomalo kao da parodira Đejmš Bond ulogu. Goodspeed je skoro pa komični side kick. Nicholas Cage u svojem komercionalnom uzletu. I ne leži mu baš previše ta opuštenost (ali nije ni previše isforsiran) ali je zato tata-mata kad krene akcija (kao i Connery) tako da, dečki su prolazna ocjena.

A cijela ta priča oko otkupnine jeste i zanimljiva, ne vidiš baš motiv koji kritizira američku vladu u ovako visokobudžetnom filmu. Uz sve što je moglo ispasti, ovo je djelovalo osvježavajuće. Ne možeš mrziti lika jer radi nešto dobro, ne? Iako je metoda nasilna, ispravnost konačnog cilja gotovo da opravdava uloženi rizik. Koliko smo vijesti već pročitali o obespravljenim braniteljima i sličnim stvarima? Ne bi nikoga posebno iznenadilo da se jedan Hummel dogodi i u stvarnosti. No, sve to ne bi bilo ni blizu tako zanimljivo da nije casta koji nam predočava priču. Film je doslovce nabijen glumačkim kvalitetom (Harris, David Morse, Michael Biehn, Stewart Willson) koji nas zabavlja između intervala pucnjave i jurnjave. Teško da bi bilo koji kritičar mogao iste smjestiti u kategoriju “nezanimljivi”. Iako, mogli su dobiti i koju minutu više, ne bi naškodilo nikome. I što je umjeće, Michael Bay ih sve ima pod kontrolom. Njegov prepoznatljivi stil (tipa kružni kadrovi) ovdje čak i ne izgleda isforsirano, dodaje na dinamici ionako dinamičnim događajima koje pratimo. Kako je ovo transfer teksta sa starog bloga, da iskoristim heads up od kolege Dragoragea i nadodam kako je filmski score radio Hans Zimmer. Jedna od onih nevjerojatno uspješnih  kombinacija epskih dijelova, pomiješanih s dinamičnim ritmovima koji prate radnju na način da je dodatno nadopunjavaju. Zanimljivo je da taj score ne ulazi u top pet (možda top deset) Zimmerovih djela, iako je jedan od najoriginalnijih.

Stoga, o čemu govorimo ovdje? O 140 minuta čistog adrenalina, pucnjave, jurnjave, opasno dobro iskorištene pozadine slavnog zatvora, o glumačkom odabiru (brojčano i kvalitetno) kojeg do sada i niste gledali u sličnim projektima… kažem vam, film je čista anomalija u odnosu na druge uratke. Usuđujem se reći i staromodnog štiha gdje su oružani obračuni…jednostavno oružani obračuni, stara škola, prljavo, bez CGI-ja. Plus eksplozije. Bez ograničavanja, žestoko…vizualna poslastica iz nekih drugih, malo manje kompliciranih vremena. Što nas dovodi na početak priče. Film je bio financijski uspjeh, pomalo i neočekivano, a kritike su bila jezivo iznenađujuće dobre. Zašto jezivo? Kad ste posljednji put čuli da kritičari na sav glas hvale pucnjavu i eksplozije? Misterija. Anomalija. Ili, riječima Johna Patrika Masona – Welcome to the Rock!