Archive for the ‘Dennis Quaid’ Category


5935eBay 47108_front enemy-mine-1985 picture

IMDb

Trailer

 

Imam jedan čudan osjećaj da kultni filmovi u pravilu moraju imati jako loš start da bi dostigli taj status, ali taj osjećaj nije baš istinit jer… pa, nije istinit. No, uzorak toga je poprilično rasprostranjen. Nema dugo kako sam optužen da sam hipster. Da, znam, pitate si koji je to vrag, a pitao sam se i ja, da budem iskren. Izgleda da je to osoba koja gleda (namjerno) neke opskurne filmove, mrzi sve što je komercijalno, popularno i trenutačno u modi, te iste te opskurne filmove uzdiže na prijestolje neprevaziđenog remek djela. Što god. Drugom sam prilikom optužen da sam preveliki nostalgičar koji ne može pronaći sreću i zadovoljstvo, svršiti čak, u modernim filmovima, tj. da zdušno uzdižem gumene maske umjesto CGI-ja, 3D-a ili neke slične novotarijske pizdarije. Shame! On! Me! Kao da sam ja kriv što je aktualni Star Wars film ustvari kopija starog Star Warsa filma i što mu je narativna logika na razini nerazvijenog fetusa te što neki stari filmovi imaju pet puta bolju priču. A ja čak volim SF, što znači da narativne logike u takvim filmovima nisu stvar od presudnog značaja, ali što je previše je previše (da, nisam preveliki obožavatelj Star Wars serijala – gledam na njega ravnodužno, onako kako gledam na migraciju južnopacifičkih vodenih ameba) jer, ako ništa drugo, u SF pričama možete napraviti divne stvari, kritiku, posvetu, epsku avanturu. No, otišao sam s tračnica. Enemy Mine, iliti, kako je to naprosto sjajno prevedeno u našim krajevima – Neprijateljski Rudnik (to štu u filmu nema nijednog pravog rudnika je apsolutno beznačajna stvar) film je za kojeg znam otkako sam bio klinac, ali, da budem iskren, nisam ga gledao, brat bratu, ima preko dvadeset godina. Iako imam lijepe uspomene na njega velika je vjerojatnost da ga ne bih gledao ni sada, ali sam poslu slučajno naletio na dobar torent, Blu Ray kvaliteta (jeste se odmah uzbudili na taj opis – znam ljudi koji doslovno svršavaju na filmove u takvom formatu) i stajao je odmah pokraj The Last Starfighter, pa sam pomislio – što da ne, već kad sam tu, udaljen dva klika od njega. I, da budem iskren, zaželio sam se malo klasike, udarila me neka nostalgija za tim starijim, jednostavnijim vremenima kad su specijalni efekti bili više podrška dobroj priči, a ne obratno. Iako, već kad smo potpuno iskreni, Neprijateljski Rudnik (o, jebem ti prijevoda) nije ni u svoje vrijeme baš tako jako originalan, ali o tom potom.

Priča nas upoznaje s kratkom povješću svemira; ljudi su se otisnuli u svemir i u istraživanju naišli na drugu rasu znanu i Drakovi. Draki su, kao da se očekivalo drugačije, jako brzo postali neprijatelji ljudima i svi zajedno smo se našli u dugogodišnjem ratu. Naš junak, pomalo hot shot borbeni pilot imenom Will, u jednoj takvoj akciji zaglavi na nepoznatom i nimalo gostoljubivom planetu. Kvaka je u tome da je tu zaglavio i Drak Jerry, njegov neprijatelj. Prva reakcija je da jedan drugoga poubijaju, ali igrom slučaja i spletom okolnosti prisiljeni su da počnu surađivati kako bi preživjeli svoju Robinson Crusoe avanturu. Ta prisilna suradnja polako prerasta i u prijateljstvo, pa na kraju i međusobno poštovanje. Problemi će nastati kada doznamo kako se Draki razmnožavaju, diobom, pa u priču ulazi i mali Drag imenom Zammis, kojeg Jerry počne počne gledati zamalo kao vlastitog sina, a ni planet više neće biti tako prazan, samo što novi posjetioci nisu ni najmanje druželjubivi i spremni pružiti ruku pomoći. Nakon što se nađe u situaciji da sve ostavi iza sebe i nastavi život sa svojom vrstom, naš junak Will će odabrati teži put; prekršiti sva moguća pravila ne bi spasio svog zakletog neprijatelja od jako loše sudbine.

Otvorit ću službeni dio teksta lošim vijestima – film je bio potpuna propast u vrijeme premijere. Inicijalni troškovi narasli su sa 17 milijuna na 40, loš i pogrešan marketing nisu ga prodali publici, nije vratio ni pola uloženih sredstava te ga je kritika mazila onoliko koliko su mazili Blade Runnera ili The Thing (što ga stavlja na listu onih koji su prošli isto kao ta dva dotična filma te kasnije stekla kultni status – ali ga nitko ne spominje u tom kontekstu). Prvi problem bila je prodaja filma publici. To nije horor, to nije akcija. Kako prodati SF dramu? Vrlo jednostavno, ne govorite ljudima da je to SF drama već nešto slično, složite trailer od akcijskih scena, malo ga nabrijete da sliči dobroj SF pucačini i onda shvatite da ste sami sebi uništili film tako što ga publika kojoj ste ga išli prodati ogovara, tj. kritizira ga i prenosi loše dojmove dalje. Ono što je kasnije prepepoznato, kada se izbaci loš marketing, da je ovo jedan od rijetkih SF filmova koji imaju ono nešto ekstra u sebi; ne srame se svoje radnje, kao ni činjenice da je to u osnovi drama koja se, eto, igrom slučaja odigrava na drugom planetu. Nije originalan, vrijedi priznati, skoro identična radnja (minus SF elementi) već je viđena u još jednom klasiku Hell on Pacific, gdje su Lee Marvin i Toshiro Mifune odigrali slične uloge neprijateljskih vojnika koji moraju surađivati zajedno (ni taj film nije inicijalno baš oduševio ljude) tako da je i razumljivo nepovjerenje publike naspram priče. Kada prijeđete sve to, dolazite do činjenice da je ovo stvarno dobro napravljen film, s dobro uštimanom atmosferom. Neću reći da je sav sjajan jer baš i nije, jedan dio efekata (zanimljivo, onaj na “zemlji” djeluje poprilično zastarijelo, odnosno, vidi se baš jasno da je snimljen u studiju) danas više ne drži vodu, karakteri dvojice glavnih aktera nisu otišli dalje od papirnate skice,a negativci su jednostavno banalni. Usprkos tome, filmu uspijeva poći za rukom da vas uvuče u priču, a ne srami se ni svojih emocija, što je prava rijetkost u tom svijetu. Umjesto da se napravi glasna pucačina, najveći dio stavljen je na leđa uvijek rado viđenog Dennisa Quaida te pravo zamaskiranog Louisa Gossetta Jr. koji nas uspiju uvjeriti u stanja svojih likova. Akcija kada krene nije loša, ali nije dominantni dio filma, dok kadrovi u “svemiru” djeluju odlično, čak i za tadašnje standarde. No, iza kamere je stajao budući superstar blockbustera Wolfgang Petersen (to treba znati – snimiš film koji propadne i otvore ti se sva vrata Hollywooda) pa nije čudo da film izgleda kao grom. Ako vam je dosta šupljih SF-ova (pri čemu mislim na aktualni The Force Awakens) svakako pogledajte ovaj mali, ali kultni naslov. Tko zna, možda vam se svidi mješavina detalja o prijateljstvu, kompliciranoj suradnji i žrtvovanju za prijatelje.

1984879,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1984880,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984881,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1984883,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1984886,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1984887,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984888,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1984890,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984891,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1984892,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1984893,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984894,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw==

 

 

Switchback (1997)

Posted: 4 siječnja, 2015 in Dennis Quaid, R.Lee Ermey, Thriler

lAvARjIHTyqeVFxDsyCHDsly154

IMDb

Trailer

 

Da nastavimo u istom ležernom zimskom tonu, ali uz malu promjenu žanrovlja jer ne valja uvijek gledati jedan te isti film, ili žanrovski slične. Raznolikost daje aromu i ukus dobroj zabavi, a kako mi ovaki naslovi doslovce leže razbacani posvuda, da očistim snijeg s još jednog. Kako rekoh, ovo je nešto drugačije, pa da upotrijebim i ponešto drugačiji pristup pripovijedanju, tek toliko da naoštrim svoje spisateljsko pero raznim eksperimentima. Ovaj put ću započeti s jednom pričom (bez brige – nema princeza i inih gluposti) o jednoj seriji, tj. epizode nekakve serije koju sam slučajno pogledao kad sam bio stvarno pravi klinac. Ne tako mali da ne skužim što gledam, jel’te, ali dovoljno mali da se napeto zanesem u storiju na malom ekranu. Serija se zvala nešto u stilu Obrnute Priče (nemam pojma kako je išao originalni naziv – takav je bio lokalni prijevod) i dotična epizoda išla je nekako da automobilom putuju dva stereotipa; mirni, povučeni knjigovođa, odijelo, naočale, svi-me-gaze izgled tipa tugomira i nekakav divlji tip; kožna jakna, dugačka kosa, prijeteći pogled. Kako su se oni našli zajedno u autu, nemam pojma, to nisam vidio, ali tako oni putuju i radio stalno javlja o opasnom serijskom ubojici u kraju. Ta dva lika imaju stanke, upoznaju druge likove u restoranu, benzinskoj, ali na kraju balade ispadne da je naš Tugomir taj opasni ubojica, a ne ovaj koji izgleda kao jedan. Mislim, gledajući danas to je banalna radnja (prijevod naslova je nekako ubijao sav suspens) ali kao klincu to mi je bilo više nego dovoljno za jedan vau efekt. Premotavanja unaprijed, dolazimo u devedesete. Videoteke, zlatno doma VHS-a i tako to. Da budem iskren, ovaj film sam pogledao samo zbog starog Dennisa Quaida kojeg gotovim… pa oduvijek. Lik mi je stvarno simpa pojava, a ima i dosta dobrih filmova koji šaraju po svim žanrovima. Ispočetka sam mislio da je ovo još jedan nabrijani akcijski triler kakvi su onda palili i žarili i za to krivim trailer jer je sve akcijske scene natrpao u onaj kratki dva minuta dugački isječak, zbog kojeg bi lagano mogli steći dojam da dva lika progone jedan drugog od prve do zadnje sekunde, uzimaju jedva nekoliko trenutaka za predah. Ako vas to zanima, onda je ovo potpuno pogrešan film. I, vjerojatno se već pitate kakve veze ima ovaj naslov s onom uvodnom pričom, pa da vas riješim muke iščekivanja (to se tješim da vas stvarno zanima) jer me dio radnje podsjetio baš na tu prastaru epizodu prastarog serijala.

Naime, dva lika putuju autom kroz snijegom okovanu Ameriku i ovdje. I to dobrim dijelom filma. Jedan od njih je opasni ubojica koji ima poprilično zlčina na svojoj duši. Kvaka je da ga u stopu prati FBI agent. Ne zato što je FBI tako dobra agencija za provođenje reda i mira već zato što je taj ubojica oteo agentova sina i sad se igra s njime (a agentom, ne sinom) izazivajući ga. Tako imamo dvije priče; istragu agenta koji prati trag mrtvih tijela i pokušava sastaviti sliku tko bi mogao biti ubojica (on lika, naime, nikad nije vidio) a imamo i dva lika koji putuju svojim putem. Oba lika iz auta imaju svojih demona na duši, kao i tragova mračne prošlosti te nas radnja navodi da malo sumnjamo u jednog, malo u drugog lika, sve do samog kraja, kad će sve karte biti položene na stol, ali onda će se već u igri naći i FBI agent. Mjesto zadnjeg obračuna; neke prava snijegom zametena vukojebina i teretni vlak koji prolazi kroz nju (ako pratite trailer može se skužiti da je većina akcijskih scena baš iz te završnice). Tako psihološki/serial killer triler postaje pomalo akcijski triler, no ništa pretjerano da vas izbaci iz tračnica, figurativno rečeno, te da pomislite kako gledate dva različita filma. Nema eksplozija, nema zvučnih sudara, ali ima ponešto fizičkih vratolomija, dovoljno da se dobije aroma napete završnice.

Ima tu sad i ponešto problema. Film je petarda, da tako kažem. Ako ste ga već gledali, onda znate tko je ubojica, pa izostaje sav suspens. Ako ga gledate po prvi put, onda će vam biti zanimljiv. Kao petarda, može funkcionirati samo jednom, barem po pitanju premise tko-je-ubojica. Drugi je roblem što nema previše likova u igri, svega3-4, od čega su njih dva potencionalni ubojice, pa su vam šanse odmah u startu 50-50 da točno pogodite. Ima ponešto zanimljivih scenarističkih rješenja da se baca sumnja malo na jednog, malo na drugog, ali ipak ne toliko dobih da vas drži napetim kroz cijelu radnju. Druga stvar je što motivi ubojice ostaju malo nategnuti. Pretpostavljam da je inspiracija bila u nekom stvarnom liku koji se voli natezati s murjom (Zodiac posebno miriši kao potencionalni sumnjivac) ali ta igra uglavnom nema smisla pošto naš killer nije tip koji želi biti uhvaćen već voli igru. Ispada je ta igra uglavnom igre radi te da našem FBI junaku da nekakav dodatni motiv da ovoga juri preko pola zemlje. Dodatni pozitivni bonus tome jeste što film možda nema previše aktivnih junaka, ali ovi koji jesu, odabrani su s pažnjom, pa je tu u igri ona poznata galerija pojedinaca, no jednako tako i nepoznata. Dennis Quaid. Danny Glover. Jared Leto. R. Lee Ermey. Ted Levine i Willaim Fichtner. Što da vam kažem. Karizma gotovo da kapa s ekrana jer nijedan od njih se neće naći na nekakvoj top listi najboljih i najzogdnijih (Leto se prometnuo u zanimljivu pojavu) ali zato znaju upotpuniti scenu. Film, kako rekoh, ima ponešto aktivniju završnicu i, iskreno, uklopljena je bolje nego bi se to očekivalo. To ustvari ne iznenađuje jer iza kamere je stajao Jeb Stuart, kojeg će oni upućeniji prepoznati kao autora scenarija akcijskih klasika kao što su Die Hard ili 48 Hours. Kako je skoro cijeli film položen na temelje psiho trilera, ovakva mala fizička akcija dobro dođe da malo razbudi stvari jer do tada se već jako dobro zna tko je ubojica, a dodatna ljepota toga jeste što je stvarno sniman u nekakvoj snijegm zatrpanoj pripizdini. Doduše, kod nas je snijeg već gotovo na izdisaju (izdržao je skoro dva cijela dana) pa vam je to više za stvaranje ugođaja nego zbog neke koristi. U konačnici, film koji ne nudi ništa posebno novo ili inovativno, koji ima popriličnu krhku priču, ali dosta dobro je kompenzirano s nastupom galerije poznatih glumaca. Naravno, nije se proslavio nigdje, ni kod publike, ni kod kritike, ali to nas ne treba spriječiti da donesemo vlastiti sud. Malo filmske hladnoće u vrijeme prave hladnoće uvijek dobro dođe, a pomaže i ubiti dva sata u mirnu nedjelju.

kinopoisk.ru 1986393,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1986394,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1986397,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1986401,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1986402,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1986404,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== f0062244_49116edc1d040 f0062244_49116edf02fe3 ilRCkJM37LbTRm2cBvmXnh6Odwd la_piste_du_tueur_switchback_1997_portrait_w858 Switchback-DI

 

D. O. A (1988)

Posted: 22 studenoga, 2011 in Dennis Quaid, Misterija, Remake, Thriler

IMDb

Trailer (nema ga)

Igrom slučaja, originalni D.O.A sam pogledao odavno, praktički u kikićkim godinama i iako nikad nisam postao previše lud za crno-bijelim filmovima (kamenujte me, klinac sam osamdesetih) te sam još manje kužio što uopće znači pojam noir, film mi je ispao sasvim cool. Dobra priča, neuobičajen zaplet, ubijanje suspensa odmah na početku (znaš da će lik vrisnut na kraju)… proveo sam ta dva sata uz ekran bez da sam trepnuo, što je ne tako mala stvar jer danas se rijetko kad natjeram pogledati nešto izvan okvira zadanog (čitaj: nepoznatog) iako sam stekao respekt naspram starijih filmova. Kako imam stvarno sporo paljenje u nekim prilikama, nisam ni shvatio da postoji remake dotičnog (ne baš striktni, tek osnovna premisa o otrovanom tipu) sve dok se nisam doslovce sapleo o njega na nekoj stranici (a držim se nekim kao poznavateljem filmografije starog Dennisa Quaida) i uvijek mi je stajao postrani kao nešto što bi se moglo nabaviti.Moglo, da, nabaviti baš i ne – film je bio izvan radara poprilično vremena i već sam zaboravio na njega dok se opet nisam sapleo o njega na jednoj torent stranici. Viđeno, riješeno i pogledano. Not bad, not bad at all.

Priča je sljedeća, jednog bezličnog i po ničemu posebnog fakultetskog profesora netko jednog dana otruje te mu preostaje oko 48 sati života. Da bi razriješio tu malu zagonetku mora se vratiti natrag svojim koracima i doznati što je radio, gdje je to radio i s kim je radio, no to i neće biti baš tako jednostavno jer netko rješava sve druge slabije karike cijele priče, naime njegovu ženu. Priča koju će otkriti… o, mama, ponekad je bolje umrijeti u neznanju. Kako rekoh, jedina poveznica s originalom jest taj osnovni plot o trovanju tipa i njegovim posljednjim satima, ali ovdje je dodana dinimka kako ne bi bilo baš presporo za neke novije klince, lik je dobio malo samopouzdanja i odvažnosti, ali najbolja je ipak priča. Uvodnom dijelu treba malo da se pokrene, upoznajemo njegov život u nekoliko kratkih crta i odmah je jasno da tip uopće ne živi već stagnira na jednom mjestu, živi na staroj slavi (jerbo je kakti neki pisac) i da nikako ne prolazi odluku žene da ga ostavi. Bez brige, dijalozi su odlični,, dapače, vrhunski, a Dennis Quaid nije baš bez razloga bio big shot u 80-ima. Zahvaljujući i svojem šarmu uspio je napraviti dopadljivog lika koji nam nije mrzak, iako se ne može poreći da ima taj nastup u gotovo svim svojim filmovima, barem onima iz 80-ih.

Stvar koja bi vas mogla zanimati jeste da film nimalo ne gubi činjenicom da se unaprijed zna kraj, nema baš onu nekakvu napetost koju bi mogli rezati nožem, ali kad se dozna da je našem liku došla posljednja vura, stvara se osjećaj nelagode koja se uspješno zadržava do samog kraja. Hičkokovski pristup običan-čovjek-u-neobičnoj-situaciji izražen je i kao dio radnje i kao jedna posveta, a ovo drugo izraženo je i na način da je početak filma crno-bijeli, pa prelazi u boju, da bi na kraju opet prešao u crno bijelu, zgodan detalj. Radnja kao takva i nema nekakvih rupa, iako bi vam konačni motiv mogao biti malo ispod razine očekivanog. Quaid je, kako rekoh, dopadljiv, njegova bolja polovica, Meg Ryan, plava, slatka i ne baš inteligentna (sad kužim ljude koji kažu da im ide na živce) a par sporednih uloga zgodna je podrška. Mali, nenametljivi triler, koji ispunjava zadanu normu i ne kvari dojam ako vam se svidio originalni noir klasik.

Suspect (1987)

Posted: 12 srpnja, 2011 in Dennis Quaid, Thriler

IMDb

Trailer

Drugi naslov s nedavno pronađenog dvd-a; kao da sam ga posvetio Denisu Quaidu. Zanimljiva stvar, ovaj sam film pogledao prije cirka 15 godina, nekako u vrijeme dok je VHS bio apsolutni gospodar filmskog medija, i, moram priznati, nisam bio nešto posebno oduševljan. Možda sam onda bio u elementu za neke malo žešće naslove, možda su mi sudski trileri bili… ne baš nešto posebno tako da je ovo drugo gledanje bilo nekako pod prisilom (kad vam bolja polovica kaže što se gleda, onda to gledate ili ne gledate ništa) i, opet zanimljiva stvar – godine donijele mudrost. Ili je film jednostavno bio i prvi put tako dobar samo što sam to nekako prokiksao vidjeti. Pomaže i to što ima malčice drugačiju radnju od one kakvu obično imaju takvi trileri.

Kada lokalni beskućnik Carl bude uhvaćen sa stvarima nedavno ubijene djevojke, koja je pak radila za suca koji si je prosuo mozak s puškom odmah u uvodu filma, zna se što ga očekuje – zatvor i suđenje. A Carl nije nevina duše, tip je nasilan, ima kratak fitilj i sve što ga čini jednim jako lošim tipom. Barem na prvi pogled. Tip je ujedno nijem i gluh i sve što naglašava je da – nije kriv. Javna braniteljica Kathleen upustit će se u sudski proces koji će na sve načine biti nepošten jer svi kao da žele da proces bude što prije zatvoren. Neočekivanu će pomoć dobiti od porotnika Eddiea, koji će nakon što je poljubio hrpu političarskih guzica radi drugih odlučiti da može napraviti jednu ispravnu stvar – za sebe.

Odmah upozorenje, zaboravite sve one gluposti o pravednosti, uzvišenom zvanju, teatralnim pravedničkim govorima, neočekivanim svjedocima i sličnim glupostima, toga ovdje nema. Da se netko u stvarnosti pronađe u ovakvoj situaciji, dobio bi doživotnu bez mogućnosti pomilovanja, što se smiješi Carlu. Optuženi je sve samo ne privlačan tip kojem vjerujemo da nije to napravio (Liam Nesson prije nego je počeo lemati ljude i vraćati izgubljene kćeri te otkrivati velike zavjeri – zanimljivost, ne progovori ni slova u filmu jer je lik nijem i gluh) odvjetnica Kathleen (Cher u možda najboljem filmskom izdanju) premorena je ženska koja više ni sama ne zna što vjeruje, a Eddie (uobičajeno voljni Dennis Quaid) je sve samo ne tipični junak koji spašava dan. Ono što izaziva zanimanje jeste pitanje kako će se od tako malo stvari (i zamalo već zaključenih) uspjeti napraviti radnja. Kultni redatelj Peter Yates ne žuri u pričanju priče, nema nikakvih atrakcija, osim onih glumačkih, a izgradnja napetosti radi se na način da se bacaju teorije, pronalaze sitnice koje nemaju smisla sve do same završnice kad se pojavljuje mogućnost da je sve to napravio – netko drugi. Smiren i atmosferičan triler, koji najveće pluseve dobiva na razrađenoj priči i neobičnom pristupu (porotnik još ni u jednom naslovu nije pomagao odvjetnici) te izvedbama glavnih glumaca. Uspješno je stvoren osjećaj kako je sve to od početka jasno i čvrsto zatvoreno, ali da djelići slagalice polako razbijaju jasnu cijelinu. Likovi su lijepo zaokruženi, djeluju stvarno, pa nije problem doživjeti ih kako treba, sudska procedura nije zamorna, glavni optuženi također nije onakav kakvog ga obično vidimo… svi poznati detalji, ali opet drugačiji. Stvar koju ću sad napraviti jeste da ću boljoj polovici predati par kutija s nerazvrstanim filmovima i reći joj da izvlači sve što joj se svidi; tko zna, možda opet naleti na neki naslov koji će mi biti jednostavno dva put bolji od prvog gledanja.


IMDb

Trailer

 

Subotnje filmsko veče. Ponovo je ovislo o nasumičnom pregledavanju kolekcije i čiščenju noga što se više neće gledati. Slučajno iskopam jedan stariji dvd, ali mislim stvarno stariji, skoro da je nakupio 10 godina skromnog postojanja i na njemu pronađem par starijih naslova na koje sam potpuno zaboravio da ih imam. A dobro je i došao, od bolje polovice sam već dobio kritiku da je smaram s filmovima koji su ili A) naporni, B) smiješni ili C) nimalo napeti. Rekoh da The Big Easy i nije nešto posebno napet, ali, molim, moje je da poštujem nečiji izbor. Sretna okolnost; film nisam pogledao već oho-ho godina, pa je dobro došlo podsjećanje. Sadržaj? Samo opušteno, nedjelja je…

Detektiv Remy McSwain se može opisati kao jako zgodni zgubidan koji ne zazire ni od primanja dobrog starog mita, dobrog provoda i dobrih odijela. U moru problema, ali ne baš pravih, više općenitih, naći će se i serija ubojstava za koja se sumnjaju da ih rade ulične bande, čopit će ga unutrašnja kontrola radi primanja mita, a bacit će oko i na novu gradsku tužiteljicu, koja, posve slučajno, želi njegovu glavu. Remy, u maniri sve prisutnog i posve sposobnog tipa, prvo će se malo igrati uokolo i naokolo, zezajući se sa svime i svačime, no kad se ubojstva presele bliže njegovom domu, doći će vrijeme da se malo uozbilji jer u svemu tome postoji možda nešto i što ne bi smio otkriti.

Posve slučajno, još jedan film koji dio svoje privlačnosti temelji na lokalnom koloritetu mjesta na kojem se odigrava. New Orleans, The Big Easy, grad je koji nikad ne spava, gdje se stvari rade drugačije i opušteno te je posve prirodno da se naš junak u istom snalazi kao riba u vodi. A tko će bolje odglumiti zgodnog i sveprisutnog muljaroša od Dennisa Quaida. Za mene, tip je ono što bi se moglo nazvati filmskom zvijezdom, lik se nasminao filmova i, nevjerojatno, skoro svi su podnošljivi za gledanje, dobri za gledanje ili odlični za gledanje. Pametnom dosta. I u osamdesetima, Quaid je bio zvijezda samo takva, ne baš cijenjen kao glumac, ali je zato bio jako simpa ljudima (nešto kao njegov lik Remy) te mu je ovakva uloga, zgodnog kicoša došla kao naručena. No, tu je zalutala i jedna Ellen Barkin.

Zašto zalutala? Zato što je ovdje komad, a ona i Quaid imaju par sočnih scena koje su film dovele samo tako do mogućeg naziva erotski triler. A i ona je bila sastavni dio inventara osamdesetih, nešto malo bolje cijenjena nego on, pa su činili savršeni par. I što je važno, oboje su odradili takav simpa nastup u kojem ima obostrane kemije da se može i posumnjati kako su se neke stvari nastavile odvijati i nakon što su se kamere ugasile. Da baš ne bude kako su se samo oni hvatali pred kamerama, pojačanje su im radili stari profesionalci tipa Ned Beatty i John Goodman, tek toliko da barem netko od sastava ima poštenog glumačkog kredibiliteta.

Što se tiče radnje i preglednosti iste; podložno interpretaciji. Ako niste baš nešto ufurani u svu tu easy spiku, moglo bi vam biti naporno sve ono što izgrađuje Remyja kao lika te i okružje u kojem se kreće. Kriminalistički dio je korektan, lijepo i sadržajno, ne puca se baš na prvu loptu, no ne može se reći da izvedbeno malo ne krivuda. Krimi dio, likovi, okružje… sve to ima smisla, dapače, ali vjerojatno će se pronaći par dijelova koji bi vas mogli živcirati (što u radnji, što kod karakterizacije) ali, preživjet ćete… radi se o naslovu koji nudi sadržaja za najmanje dva filma, čime mu ocijena odmah ide gore. Barem za jednu stepenicu.


IMDb

Trailer

 

Ako ste mislili da svijet snova započinje i završava s Inceptionom, onda ste mislili pogrešno. Ovaj naslov dolazi pravo iz arhive zaborava, prekriven debelim slojem prašine i nečim što se zove podcjenjenost, moj osobni favorit kad se radi o filmovima koji su podcjenjeni bez razloga. Sam koncept u vrijeme nastajanja bio je svjež kao jutarnja rosa, istina, pojavio se paralelno s Cravenovim A Nightmare on Elm Street te je izgubio bitku za svjetla pozornosti, no s mojeg stajališta radi se o boljem filmu. Za jedan mix SF-a, horora i dobrog starog trilera. Freddy je Freddy, teško da će ga neki slasher nadmašiti, pa ću spomenuti samo jednu poveznicu između njih – umreš li u snovima, crno ti se piše i u stvarnosti. Početak i kraj sličnosti, vjerojatno veliki scenaristički umovi misle jednako jer teško je pogoditi koji film je prvi upotrijebio taj koncept. Moving on… Inception. A-ha, znam što mislite. Precjenjen ili genijalan, nema sredine. Ono što su, vjerujem iskreno, neki zapazili jeste da “arhitektura snova” nije niti nova, niti neviđena, pogađate pravo, korištena je u Dreamscapeu. Istina, bez onog blještavog CGI-ja i efekata od 200 milje dolara, ali treba cijeniti i početne korake. A priča je pravo… napredna.

Alex je tip s jako naprednim mentalnim sposobnostima, čitanje misli, telepatija i ine stvari. Kad ga za suradnju zamoli jako haš-haš organizacija da im pomogne oko nečega, Alex će ući u posve novu dimenziju nepoznatog jer ekipa tamo želi da se, zahvaljujući svojim sposobnostima, počne ubacivati drugim ljudima u snove. Eksperimentalni postupak, naravno, ali kad se dokaže izvedivim, Alex će shvatiti da time može i pomoći ljudima. Problem je samo što istu stvar neki drugi, ne tako dobronamjerni igrači, žele istu stvar iskoristiti u ne tako dobre svrhe. Igra s vremenom započinje.

Dennis Quaid je naš junak, a to je dobra stvar, lik em je simpa, em zna i glumiti, em je u SF-u kao doma (Enemy Mine, Innerspace). Sve je to subjektivni doživljaj, naravno, ako ga ne volite… onda ga ne volite. Tu su još i legende tipa Max von Sydow te Christopher Plummer, a glavna junakinje jest Kate Capshaw (ako ste kojim slučajem zapazili da plakat uvelike sliči onom od Indiane Jonesa, to je pravo namjerno) i cast je dobar, zanimljiv, neuobičajen, potkovan em mladošću, em iskustvom, a ni Kate nije ružan prizor za vidjeti – za svakoga ponešto. Priča je spoj dubokoumnog, znanstvenog i jednostavno fantastičnog, sve opcije pokrivene i nisam primjetio da jedna drugoj nešto posebno smetaju. Kad se krene s akcijom to ima neku, ajmo reći, realnu podlogu. Ono što bi mogao biti problem za one koji su razmaženi savršenim efektima, ovaj filmić ih nema. Ustvari, ima, ali daleko je to od savršenog. U većini scena gdje je nekakvo stvorenje uočljiva je dobra stara stop animacija (ili tip u gumenom odijelu za close up) i cijela stvar izgleda odlično kad su efekti temeljeni na prikazu krajolika iz snova. Drugačija intonacija, filteri i način snimanja, scenografija također ne izgleda loše, tamad dovoljno da se stekne dojam autentičnosti i podsjeti kako se to nekad radilo. Sve dalje od toga ide pod subjektivne doživljaje. Stoga, ugodne snove. Nikad se ne zna tko ih gleda.