Archive for the ‘Denzel Washington’ Category


heart_condition UoHIDA

IMDb

Trailer

 

1990 godina bila je jako dobra godina za duhove. Nisam siguran da li je to bilo posve slučajno ili je netko namjerno to tako izveo (znate već – jedan film pokupi pa drugi idu istom prugom) ali bilo je nekoliko filmova gotovo iste tematike. Doduše, svaki je bio drugačiji, pa ne možete fulati čak ni ako ih pogledate, ali premisa je ostala ista; netko postane duh, pa onda ide rješavati stvari koje su ostale neriješene, kao, recimo, to tko ih je poslao u bestjelesno stanje. Prvi je, ah, klasika, Ghost s Patrickom Swayzejem, i ako kažete kako to niste gledali, lažete kao pas. Znam da jeste jer su to svi gledali, mislim, to je klasika od romantičnog filma i, iskrenog srca vam to govorim, uopće nije loš filmić. Drugi je komedija s Billom Cosbyjem. Aha, ako kažete da to niste gledali, to ću vam vjerovati. To je brzinski film, namjenjen klincima i obiteljima koji neće popizditi kad doznaju da je stari Bill proglašen silovateljem godine (od strane žena koje su o tome šutjele 30 godina – tko tu koga jebe?) i Ghost Dad je onako, brzopotezan filmić krojen za Cosby humor. Mislim, meni je lik smiješan, ali film je fora dok traje, čim završi zaboravlja se na njega. Pa je onda na meniju ovaj naslov. Na njega sam naletio slučajno, imao sam neki mini maraton tih starijih Denzelovih filmova i ovo mi je zvučalo dovoljno zabavno da mu pružim šansu. Jer tko je bolji da ima čudnog partnera od Boba Hoskinsa? Ako je preživio Zeku Rogera, onda je sve drugo šetnja parkom. Uključujući i to da mu društvo pravi duh lika kojeg on ustvari nije mogao podnijeti i svim snagama se trudio da ga spremi u zatvor. Dakle, duhovi. Vrlo vjerojatno sam ponešto i preskočio, ali, kako vidite, u 1990 ih je bilo posvuda. Malo romantika, malo komedija i malo komedija krimić. I ova kombinacija nije uopće loša, buddy-buddy pristup, malo inteligentnijeg humora, a pokazalo se i da je Denzel, nakon što je pokupio Oscara, sebe vidio u valjda svim mogućim žanrovima. Svaka mu dala, i bilo ga je. Valjda neće i on kao stari Bill ispasti neke zla živina koja je silovala neke grupie cure u tim danima, ali ako je ševio, neka je, bio je zgodan crni vrag. I ovaj put se spario sa nekim tko je njegova potpuna suprotnost.

Bob je žandar koji lovi Denzela. OK, to je onako, ofrlje rečeno, nije da ga baš lovi pravo jer Denzel nije neki teški kriminalac, psihopat ili što već, on je odvjetnik. Bob ne voli odvjetnike, Denzel ne voli žandare, savršeni spoj. Jednom takvom priliom, baš kad treba uhvatiti svog nemesisa s rukom u tuđem džepu, Bob doživi infarkt i završi u bolnici, Bobu se ne piše dobro ako ne pronađu zamjensko srca. I on ga dobije. Od Denzela. Koji slučajno pogine baš tu večer. Naravno, niša tu nije tako slučajno, ali Bob je živ i mora poraditi na sebi. On je prije svega toga bio preslika klišeja; problemi s cugom, problemi s previše hambugera, živčan, neurotičan… hodajuća karikatura – uloga mu je u dlaku ista kao i u Zeki Rogeru. I dok pokušava da si sredi život, hopla, dolazi neočekivani gost. Odvjetnik zbog kojeg je živ i kojeg nije podnosio dok je bio živ. Sad je stalno uz njega. I, pogađate, imaju nekih poslova za riješiti. Ono da je Denzel slučajno poginuo… to nije baš istina, i sad ovaj čudni dvojac mora riješiti tko, što, gdje i zašto. Uz malo smijeha, a ima i malo pucnjave.

Dakle, što je kvaka? Film nema specijalnih efekata. Koliko god to čudno zvučalo, ona slika na plakatu je veći efekt od bilo čega što ćete vidjeti u filmu. Nije da to smeta puno, ali kad imate duha u radnji, onda barem očekujete da jednom prođe kroz vrata, zid ili neki vrag. To je, recimo, malo zeznuta mana. Ne smeta, ali se duh ponaša kao običan lik koji doslovno zaobilazi stvari. Srećom, i to kažem s velikim olakšanjem, Bob i Denzel su stvarno simpa dvojac, oba imaju komičarskog talenta, a bome i suprotnosti su im dobre; jedan neurotičan i živčan, drugi uglađen kao gel za kosu. Glavna radnja je njihovo verbalno prepucavanje, nije loše, ima pogrešaka u koracima, ali vidi se da su obojica pomalo improvizirali i dobro se nadopunjavali. Krimi dio film nije stvarno ništa posebno, odmah znamo tko je negativac, ali iznenađenje na kraju jest što se dogodi jedan poprilično neobično dobar konačni obračun. Bob sa sačmaricom spašava savoju djevu od problema i Bob je bio opasan motherfucker tamo, gotovo nevjerojatno. Kroz radnju doznajemo da Denzel nije baš toliki negativac, kao i to da Bob nije tolika sirovina, sve na fino, bez velikih iznenađenja. Očevidno je da su producenti cijelu težinu bacili na ramena glavnih gumaca i mogu samo sretnoj zvijezdi zahvaliti što nisu ništa zajebali, ali film nije teška kategorija. To je ljetna zabava, nedjeljno poslijepodne i gleda se bez velikih opterećivanja. Čim završi, odlazi iz sjećanja (možda nakon sat-dva) pa ako idete smisleno tražiti dubinu, uh, pogrešan naslov za to. Ako vam se ne da razmišljati i dobro zabaviti (humor je bolji dio filma – suptilan, bez zahodskih fora i fazona) onda bi ovo trebalo biti dovoljno da ubijete sat i pol vremena i ne poželite ih vratiti natrag.

MSDHECO EC002 MSDHECO EC011 MSDHECO EC015 still-of-denzel-washington-and-bob-hoskins-in-heart-condition-(1990)-large-picture

MSDHECO EC003 4542449_l3 MV5BOTEyODEwMjk4OV5BMl5BanBnXkFtZTcwNDE5NDc0NA@@._V1_SX640_SY720_ vlcsnap-2010-12-19-14h49m26s248


81MCyTFiIyL._SL1435_ A_espaldas_de_la_ley-501838422-large 91WQ49D-jmL._SL1500_ Mighty_Quinn-12171826052005

IMDb

Trailer

 

Kako stvari stoje, u skorašnjoj budućnosti ovdje bi se moglo pronaći nekoliko filmova Denzela Washingtona. Čisto slučajno, naravno, nije planirano i svakako nije namjerno, ali nedavno sam, u nastupu kreativne krize, odlučio malo prekopati po čovjekovoj filmografiji i pronašao sam nekoliko zanimljivih naslova, mislim, zanimljivih u smislu da neke nisam nikad ni gledao jer Denzel je već bio gost na ovim stranicama, napisao sam par recki o njegovim filmovima i, nije mi teško priznati, on mi dođe kao crnačka verzija Toma Cruisea – uvijek ima gledljivih filmova, čak i jako dobrih. No, Moćni Quinn nije ovdje zato što je Denzel u njemu već zato što je riječ o kriminalističkom romanu, što je, priznajete, twist kojeg niste očekivali. Da, slučajno sam naišao na neki opskurni kriminalistički roman (čitam Goodreads – ima i mene tamo – i tako ponekad kopam po nekim prašnjavim stvarima) koji se odigrava u osebujnom području opuštenih Kariba. Doduše, radnja je sještena na izmišljenji otok, ali kužite što želim reći; sunce, bikiniji, pješčane plaže i plavo more. Još iskrenije, tražio sam jedan drugi film (i našao ga) ali kako je taj drugi naslov doslovno nemoguće pronaći (glumi William Sadler, ako vas baš zanima) Quinn mi je ponuđen kao neka alternativa, pa kad sam to spojio s romanom, pa je tu još i Denzel, rekoh nek’ se nosi kvragu, sat i pol me neće ubiti. Dobio sam što sam i očekivao, iako, stvarno sam uranio s ovim filmom, bolje bi odgovarao za tamo 7-8 mjesec, kad udare ljetne vrućine. Dojmovi? Oh, ništa posebno, ali opet, nije sve to ni tako loše, ali ponajviše zato što se odigrava u osebujnom okružju. Još kad bih nekako mogao nabaviti i roman (što je mission imposible) bio bih zadovoljniji, ali nije ni ovako loše, barem znam kako to rade kreativni ljudi koji zalaze u moj žanr. No, otegoh s uvodom.

Dakle, Quinn je šef policije na malom otoku u podrućju sunčanih Kariba. Šareni krajolik; turisti, bogataši, sirotinja, vještice (samo po nazivu) proročice i vruća zabava u lokalnom pubu. Quinn je nešto kao lik kojeg svi znaju, ima ga posvuda i svi ga uglavnom vole. On je opušteni lik, s jako malo problema u životu jer pravih problema ni nema na otoku. Dok netko ne ubije nekog tipa. Bogataša, u bogataškom, turističkom dijelu otoka, zbog čega će naš junak osjetiti kako lova pokreće stvari i njegova istraga jako brzo će naletjeti na probleme. Uglavnom, svi žele da se istraga zatvori, sumnjivac uhvati i da svi nastave s take it easy, man načinom života. Glavni osumnjičeni je Maubee, Quinnov prijatelj iz djetinjstva, ali i nešto kao lokalna Petar Pan/ Robin Hood verzija kriminalca; neozbiljan i nedorasli zajebant koga svi vole jednako kao i Quinna. No, ubojstvo je ozbiljna stvar, a svi vole da stvari idu glatko, pa će naš junak morati potegnuti ponšto akcije ne bi li riješio cijelu zarvrzlamu i napravio uspješan dan.

Ovo je film bez velikih ambicija. To uopće nije loša stvar, ne snimaju se svi filmovi zbog love ili Oscara već ponekad idu i na to da ispričaju priču. Problem je što priča nije baš kompaktna, nije ozbiljna da bi je se moglo nazvati pravim krimićem, a opet nije ni toliko angažirana da bi se ukazalo na probleme, što ja znam, otoka koji je podijeljen između siromaštva i bogatstva. Okružje je dovoljno šareno da bude zanimljivo, ima tu stvarno svega, ali ujedno se osjeti i dašak klišeja koji idu uz područje (ja, man). Atmosfera je opuštena, kao da je namjerno prilagođena ljeto (što i jest) i uglavnom nudi zabavu (ima dva glazbena broja u izvedbi likova – jako dobra obrada stvari Mighty Quinn) lijepe krajolike i malo, ali tek malo, akcije na kraju. Misterija ubojstva se provlači kroz cijelu radnju, možda premalo (ustvari je slučaj prejednostavan) ali zadržava pažnju iako konačno pojašnjenje nije na razini očekivanog (previše je tu bilo političkih igara da bi se sve to jednostavno zaboravilo) i cijela mudrost se može svesti na to ako volite gledati Denzela, koji je ovdje još uvijek bio dečko bez Oscara (Glory je došao nakon ovog filma) i koliko volite neambiciozne filmove koji u centru imaju easy junake, easy način života i easy način razmišljanja. Prolazna stvar, gledljiva stvar, ali ne posebno i pamtljiva stvar, što film čini sjajnim za neopterećeno sunčano poslijepodne, ali nikako za neki jači filmski užitak. Sve izvan toga, da vam sada pričam markove konake, bilo bi jednostavno bezvezno filozofiranje. Stoga, kako kažu stihovi pjesme… Come all without, come all within,
You’ll not see nothing like the mighty Quinn.

696yZ50 1970994,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1970995,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1970996,5divgf9NO1DTbXlhmCHzRQv8jpdXTZ5BJuGH46HI5N90+ULyiWdWElCd4kTBh9ueCs01ebRgPm4S6zQJSCfFSQ== 1970997,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 1970999,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1971000,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw==

1970993,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1970998,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==

 


600full-remember-the-titans-poster l_210945_db678166 RemthetitansLiam

IMDb

Trailer

”You make sure they remember forever the night they played the Titans!”

Trener William Yoast

Nikad nisam bio sklon filmovima koji vole držati propovjedi, ukazivati na očite stvari i služiti kao alat za promociju nepostojećih ljudskih vrijednosti. Držim ih neiskrenima. Svi znamo da je ropstvo teška mrlja američke povijesti i da se ona neće isprati samo zato što netko tako želi. Ne zato što je osuđivanje tog sistema, čak i način života kroz duga desetljeća, pogrešno, nije, ali svi znamo da je ropstvo zamijenjeno rasizmom, drugom bolesti koja još ni danas nije posve iskorijenjena. Odvojenost crnih stanovnika od bijelih držala se za stvar nužnosti, potrebe čak, što je stvorilo klimu mržnje i netrpeljivosti koja je prečesto znala eskalirati u žestoko, bezrazložno nasilje. Iako se rasizam kao takav pokazao kao stvarno otporna bolest modernog društva, jedna stvar se pokazala dorasla izazovu – sportski duh. Isti onaj zbog kojeg je publika gromoglasno pljeskala kad je ekipa s Jamajke, nakon jezivog sudara, prenijela svoj bob preko finiš crte, ili onaj koji je vratio Niki Laudu natrag za upravljač Formule 1 jedva mjesec dana nakon ozbiljne nesreće. Suprotstaviti sportski duh rasizmu uistinu se može usporediti kao sukob Titana, ali treneri škole T.C. Williams, Herman Boone i William Yoast, znali su da će stvari biti i teže od toga. Napraviti prvi rasno miješani football tim nije nešto što se radi bez problema, opiranja i osuđivanja, ali velike stvari nikad ni ne dolaze bez savladavanja prepreka na putu.

Remember the Titans film je kojeg ne treba gledati kao na dokumentarni prikaz jednog određenog vremenskog razdoblja jer on to nije. Riječ je o naslovu koji je nastao na temeljima stvarne priče o ekipi koja je u 70-im godinama prošlog stoljeća uspjela napraviti savršenu sezonu; 13 pobjeda i 0 poraza. Iako u to vrijeme rasno miješani klubovi nisu bili iznimka, duh rasizma još uvijek je lebdio oko njih, izvan terena za igru, po gradskim ulicama i školskim hodnicima. Škola T.C. Williams u stvarnosti nije imala problema s integracijom crnih učenika u inače bijelu školu, ali mnoge druge jesu, ozbiljnih, neke toliko ekstremnih da su vojska i policija morali osiguravati područje da ne dođe do jakih rasnih nemira. Bilo je to vrijeme kad je sport kao takav prvi počeo uklanjati razlike između rasa, pružati istu šansu svima koji su bili voljni zapeti i dokazati se, što je sami sportski duh, slikovito rečeno, učinilo najvećim protivnikom rasizmu uopće. Jer svi vole rezultate. Dobre. Svi vole pobjedu. Ipak, stvarnost jest da je ekipa iz T.C. Williamsa, Titani, uistinu djelovala kao grupa misfitsa koji su bili sve samo ne i favoriti za savršenu sezonu. Suočeni s time, kao i s još uvijek prisutnim okruženjem rasne netrpeljivosti, Boone i Yoast mogli su napraviti samo jednu moguću stvar – odigrati svaku utakmicu kao da im je posljednja u životu. Ili, kako sam Yoast kaže u filmu, priuštiti svima da zauvijek zapamte noć kad su igrali protiv Titana. I uspjeli su, usprkos svemu.

Jedan od razloga zašto se Titani danas drže za jedan od boljih (na nekim listama i najbolji) film o američkom footballu jeste taj što ne uljepšava činjenice, iako ih, da budemo iskreni, slikovito nadograđuje raznim sporednim elementima (odnosima među samim učenicima, npr) da ih istakne. Ne drži propovjedi. Ne ističe očito. Ne drži gledatelje za glupu masu kojoj trebaju dodatna pojašnjenja. U Titanima svi imaju istu šansu, bijeli ili crni… ako izdrže naporni ritam treniranja koji im je Boone namijenio. Ili će raditi kao ekipa ili neće raditi nikako. Povezanost igrača započinje na terenu, ali zbog još dublje povezanosti izvan njega ono je što uspjeh tima čini velikim. Film se nimalo ne srami upotrijebiti razne pristupe da naglasi kako su Titani bili autsajderi (ulazili su na teren s pjesmom i zabavnom koreografijom) ali ne bježi ni od činjenica kako nisu svi bili oduševljeni da crni trener ima glavnu riječ ispred bijelog (Boone i Yoast su ustvari imali podjednaku funkciju) te da su spletke i igre iza tribina bile česta pojava, često motivirani političkim razlozima, ali još više rasnim razlikama. U svoj toj ambiciji da pokrije gotovo sve što se može pokriti, što žanrovski, što pričom, film je bio na dobrom putu da postane negledljiva zbrka, no ono što se dogodilo potpuno je suprotno od toga.

Film, gledano s narativne strane, nema nikakvih problema s preglednošću. Upoznajemo desetak različitih likova, a kroz brza i efikasna scenaristička rješenja, svi uspijevaju dobiti malo boje na svojim pojavama. Možda u završnici neki od njih ostaju previše površni, ali ne može se reći da je bilo koji od njih ostao na razini običnog klišeja. Također, radnja bez problema ocrtava duh tadašnjeg vremena, vremena gdje se izmjenjivalo nepovjerenje prema pridošlicama, gdje je rasizam još uvijek bio dovoljno jak da zapali iskru općih nereda, ali i da pokaže ono bolje u ljudima – gdje sport nije gledao na boju kože, gdje su se rušile predrasude i gdje su rezultati govorili sami za sebe. A uspijeva izazvati i uzbuđenje zbog dobre utakmice, kvragu, uvući vas u dobru utakmicu iako je već od početka jasno kako će Titani trijumfirati. Uz to vrijedi spomenuti i zanimljive glumačke izvedbe glavnog dvojca: Denzel Washingtona (s razlogom mu ovo ide u prosjek boljih glumačkih nastupa) i Willa Pattona, koji kao da se specijalizirao za efektne sporedne uloge. I dok neki današnji aktualni naslovi (The Butler, recimo) pokušavaju suptilnošću jednog slona u stakleniku podsjetiti na neka prošla, nasilna vremena, Remember the Titans rade istu stvar puno suptilnije, opuštenije, s blagim začinima drame, komedije, odlično pogođenog soundtracka i sportskog duha. Možda u konačnici nije najbolji film svih vremena, možda čak ni same tematike, ali svakako stoji jako blizu samog vrha. Što je sasvim dovoljno da bude odličan primjer holivudskog filma, što već samo po sebi baca na kontradikciju, koji šalje određenu poruku bez da drži nepotrebna predavanja. Uspjeh samo takav, zar ne?

1894423,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1894425,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 1894426,Oqsxy_Rc4XKUxT7QfTcHPnxlMJl5KyhZXVVwUn1g7pHwsp2irIj8rQaBSMwX0BLw91lzDx5nReq8DKsqp4_vTQ== 1894427,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1894433,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894434,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894436,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894438,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894442,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894444,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1894448,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1894446,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg==


IMDb

Trailer

Uhvatilo me neko noir raspoloženje, stvarno, jednostavno sam odlutao u taj svijet zgodnih dama, muškaraca koji nose šešire, priča koje intrigiraju i privatnih detektiva čija je glava tvđa od slavonskog hrasta, pa sad otkrivam neke nove stvari i skidam prašinu s nekih starih stvari. Vrag u Plavoj Haljini nije nešto posebno nepoznat film, ali ako ćemo ga postaviti u noir žanr, baš ni ne kotira nešto posebno visoko na ljestvici popularnosti. Malo bez razloga, malo s razlogom, kako to već ide, a pošto je riječ o ekranizaciji prvog romana iz serije o istražitelju Ezekielu “Easy” Rawlinsu, koji privatni dekster postaje iz nužde, ne zato što ima znanje, djeluje mi kao zgodan materijal za napisati par riječi o njemu. Knjiga je, kako to već ide, odlična, a posebno mi je drago što je smještena u taj crnački okoliš i koloritet te je Easy, uz, naravno, Shafta, jedini black motherfucker private investigator koji podjedanko ljudi, puca i rješava slučajeve. Ali, tu sličnosti prestaju, Shaft je produkt modernijeg vremena (ili starijeg, ovisi kako im gledate kronologiju) dok je Easy dio problematične američke prošlosti dok je Crnac bio “boy” ili “niger” te zamisliti jednog u ulozi tvrdkornog istražitelja jeste jako dobra spisateljska mašta. Očekivano, filmski svijet je morao malo posegnuti za pisanom riječi i rezultat je ispred vas.

Easy na početku priče brine brigu kako platiti hipoteku za kuću pošto je dobio otkaz iz tvornice i posve slučajno prihvati ponudu mutnog tipa da mu locira neku bijelu žensku na koju se, očito, pali određeni broj ljudi. Easy to odradi, ali ljudi koji se zanimaju za damu u plavoj haljini samo iskaču iza svakog ugla, a priča nije ni izbliza tako jednostavna kako bi mogli pomisliti na prvi pogled. Imamo ljigave političare, imamo pokvarene policajce, imamo misterioznu ženu i zločin koji treba riješiti, sve u jednom paketu smještenom u kasne 40-te godine prošlog stoljeća. Vremensko je razdoblje prikazano na pravi način, no ne može se osjetiti kako su napravljeni i neki ustupci po pitanju crnačke prvlasti u nekim stvarima, kao i plošnosti u prikazu njihovih likova (Easy ispada jedini malo obrazovaniji tip koji kuži svijet oko sebe) ali lijepo je vidjeti kako je nastalo poznato predgrađe Watts u Los Angelesu, koje je jednom prilikom i gorjelo radi pobune njegovih građana. Ne zadržavamo se puno tamo već pratimo Easya kako upoznaje hrpu različitih karaktera (već spomenuti) s neizbježnom off naracijom.

Ali, tu je i mali problem. Ne toliko u samoj konstrukciji priče već u izvedbi. U knjizi naš je junak malo više običan tip, a naša misteriozna dama puno lakša roba te njih dvoje imaju par sočnih krevetskih susreta između bježanja i istrage. Denzel Washington je Denzel Washington, teško da će vas u njegovoj izvedbi nešto posebno iznenaditi, Tom Sizemore i Don Cheadle su uspjeli pokrasti cijeli film (kad su i bolji glumci) ali Jennifer Beals je potpuni miss cast (ili su samo tražili nekoga kome dobro stoji plava haljina) jer njezina pojava nikako ne odgovara nekakvoj fatalnoj ženi radi koje se sranje događa. Svi ti glumci su izvan onoga što se piše u knjizi (to tako ispadne kad prvo pročitate knjigu) jer je otpalo dosta toga zanimljivog pošto njihove reputacije baš i ne rade s zanimljivim stvarima (čitaj: onima koje uključuju krevetske akrobacije – iako Denzel ima jedan mali susret u filmu s određenom damom najboljeg prijatelja) te se ne može oteti dojmu da je poprilično prigušen siroviji ton pisanog predloška. Na stranu to, film prolazi bezbolno, ako ste skloni noiru, i priča je takva da vam neće vrijeđati inteligenciju, no ne očekujte neki dramatični vrhunac jer vas, usprkos određenoj kvaliteti, ne zaintrigira previše za likove. Ovo je film koji najbolje odgovara za jedno lijeno nedjeljno poslijepodne, drži pažnju, a ne opterećuje eksplozivnim besmislicama, a kako usput i uspješno dočarava neko drugo vrijeme, ispada boljim nego što u stvarnosti jest. Easy je nastavio svoj život u knjigama, no ne i na filmu, pa ako je jedan Alex Cross (lik kojeg je igrao Morgan Freeman u Kiss The Girls i Along Came Spider) uspio dobiti zeleno svjetlo za novi uradak, možda i Easy ponovo zaigra na velikom platnu. Ne bi to bila ni tako loša ideja.

Deja Vu (2006)

Posted: 20 studenoga, 2011 in Akcija, Denzel Washington, Thriler, Tony Scott

IMDb

Trailer

Jednom sam prilikom imao zanimljivu korespondenciju s jednim izdavačem u vezi science fiction priče koju sam napisao. Rekao mi čovjek da je putovanje kroz vrijeme u svrhu nečijeg spašavanja stvar prošlosti, da je to zasićen motiv koji se prečesto puta upotrijebio te da se u njemu ne može pronaći ništa novo. Neću reći da mi je to bilo posebno edukativno iskustvo, kao ni poticajno, no priču sam ionako napisao iz neke dosade, da skratim vrijeme, pa je sve to bio jedan mali eksperiment za koji i nisam očekivao pozitivne rezultate. Stvar je u tome da inače pušim filmovi koji za osnovu radnje imaju motiv putovanja kroz vrijeme, a ako je suditi po njihovim sadržajima, spasiti nekoga u takvoj situaciji nije stvar izbora već moralna dužnost svakog glavnog lika, a ako radnja ne uključuje malo pirotehnike onda posao nije dobro napravljen. Šalim se tek djelomično, pirotehnika je stvar koju osobno volim vidjeti već ako ciljano odabirem takav film za gledanje, no ono najvažnije što želim vidjeti jeste – originalnost. A to, skromno priznajem, moja prastara priča nije imala, barem ne previše. Zato filmski svijet nema problema s time, više-manje.

Deja Vu još je jedna u nizu suradnji Scott/Washington tandema i do dana današnjeg jedina koja ima elemente SF u sebi. Manje nego bi se moglo reći na prvi pogled, ali opet, kad imate pojam „putovanje kroz vrijeme“ u radnji filma, znate da će stvari postati zanimljive. I, svakako jesu, no ne i na način na koji bi mogli očekivati. Jer uvod film i dobar komad radnje leži u okvirima realnosti pošto, za početak i razbuđivanje, lokalni crazy militia man digne u zrak trajekt nabijen ljudima svih godišta. Najbolja stvar (ili najgora, kako si uzmete) jeste što uvod ima eho stvarnog sranja koje je napravio Timothy McVeigh s saveznog zgradom u Oklahomi, a to nije sva slučajnost jer kasnije kad upoznamo negativca, skromni, ali efektni nastup Jima Caviezela, McVeigh doslovce vrišti iz njegove uloge. Paranoičan tip, nadrkan na US vladu, pravi patriot…znate već, sve vesele stvari. No, nije samo on jedini koji vuče na nešto poznato već cijeli središnji dio djeluje vrlo vjerojatno, posebice zato što živimo u dobu kad Veliki Brat sve gleda, a paranoična post 9/11 era nimalo ne pomaže oko toga. Nadzorne snimke posvuda su oko nas, čak i na najbanalnijim mjestima, te pronaći uzorak među njima, za iskusne ljude, nije nikakav problem, a kad nadovežete i softver za prepoznavanje lica, današnji teroristi imaju jako malo mogućnosti da se provuku neopaženo. Samo, obično se sve to koristi za post napad vrijeme, a ne prije, čime dolazimo do inovacije u našem filmu.

Svaki time travel film koji drži do sebe mora imati technobabble segment u sebi na koji doznajemo što, gdje, kako i zašto – iako ovo posljednje bude posve slučajno. Vrijeme nadzora, četiri dana unatrag, nema mogućnosti ponavljanja, ograničenja su na svakom koraku, ali upravo taj pogled u prošlost kroz prizmu nadzornih kamera filmu daje notu svježinu, ali da ne bude samo to (radi preizražene statičnosti radnje) stari akcijski lisac Tony Scott zna kako podignuti publiku na noge. Rješenje – posve originalna car chase scena prošlost-sadašnjost i to s Humvee terencem koji sliči na Ghostbusters vozilo. Kada doznamo sve prednosti i mane statičnog gledanja kroz „prozor“ u prošlost, vrijeme je za malo konkretnih stvari. Da ne bude samo kako je film SF s debelim daškom realnosti, naš junak će se zaljubiti u promatranu osobu, djevojku koja je ključ za otkrivanje počinitelja terorističkog napada. Putovanje kroz vrijeme kako bi se spasila voljena osoba? Klišej? I to kakvi, no tko kaže da ljubav nije jako dobar razlog za pokretanje nove razine radnje i ulaženje u klasiku – „pravo“ putovanje kroz vrijeme.

Gotovo svaki film s tematikom putovanja kroz vrijeme ima jedan kiks u logici, što Deja Vu čini dijelom istog tog društva. Po radnji, naš je lik to već prošao jer je ostavio tragove u prošlosti, no radnja nam ne prikazuje što je krenulo loše te zašto se sve ponavlja. Da je razvoj događaja temeljen na bilo kakvom konceptu realnosti dogodila bi se ista stvar, zatvorena vremenska petlja, pa ako ste spremni progutati tu rupu u radnji, ostatak filma bi vam mogao biti itekako napet pošto se u završnici odbacuju science fiction detalji (kojih, istini za volju, ionako nema previše) i prelazi u dobru staru akciju, teritorij gdje se Scott kao redatelj snalazi kao riba u vodi. Nije bez vraga cijeli film koncipiran na takav način te ga većina gledatelja i ne doživljava kao srodnika Povratku u Budućnost“ ili, žanrovski sličnijem „Vremenskom Policajcu“, što je više prednost nego mana jer nije lijepo kad vas uspoređuju sa starijom braćom, i to onom koja ima povoljan ugled kod kritike i publike.

Osim otvorene svježine u pričanju priče, film je prepoznatljiv po svom vizualnom izgledu, efektna montaža i uobičajeni spektar crveno-žute boje (ne pitajte zašto ih Scott koristi u svakom svojem filmu, ali kadrovi djeluju odlično) s preglednim scenama, što i nije tako mala stvar za postići jer je radnja natrpana detaljima, pogotovo u onom „nadzornom“ dijelu. Washington je ovdje još jedan dopadljivi lik i teško je ne pomisliti kako ustvari igra jedan te isti lik kad je u Scottovom filmu, iz naftalina je bio izvučen i Val Kilmer kao mali podsjetnik da su on i Scott jednom davno radili na Top Gunu, no to je uglavnom sve što vrijedi spomenuti pošto njihove izvedbe nisu rutinske, ali ni nešto posebno nadahnute, likovi koji su ovdje da ispričaju priču bez da se dublje zadire u njihov karakter. Iako neki možda zaziru od Jerry Brucheimer produkcije te po defaultu odbijaju pogledati sve što izlazi iz njegove radionice, u ovom bi slučaju trebali napraviti malu iznimku pošto se radi o svježem i originalnom filmu, koji unosi novi pogled na već viđene motive, ali ujedno spaja i dva različita svijeta u jednu suvislu cjelinu tako da bi i oni koji preferiraju poštenu akciju, kao i oni skloniji science fiction filmu, mogli doći na svoje i ne osjećati se prevareno ili zakinuto za oznake žanra koji vole. Što je uspjeh već sam po sebi.


IMDb

Trailer

Nikad nisam sklon ideji da se radi remake nekog dobrog filma jer u 99% slučajeva to loše završi. Možda zato što original bude poznat film, dobar film i općenito kvalitetan film. Dinamični duo Tony Scott i Denzel Washington uzeli su dobar i kvaliteta film za obraditi, ali nepoznat (po nekim standardima) jer tek malobrojni znaju da postoji Man On Fire (1987) gdje je Scott Glenn odigrao ulogu Creasya puno prije Denzela – i napravio to bolje. Već sam tamo spomenuo kako mi je ovaj remake tek korektan film, ali nakon drugog gledanja sklon sam mu spustiti ocjenu manje. Moderniziranje starog materijala ne mora biti nužno loša stvar, ali kad zaboravite na sve ostalo, onda to i nije tako sjajna stvar, a ni izmjene u odnosu na original nisu donijele ništa dobro (istu stvar će Scott/Washington napraviti i u svojoj obradi kultnog The Taking of Pelham) te ću zadržati osnovno mišljenje koje imam oduvijek – ušminkani film o osveti.

Dva filma imaju istu osnovnu radnju; bivši nešto John Creasy, sadašnji alkos, prihvaća posao tjelohranitelja i dadilje male curice. Iako se u početku baš i ne vole, Creasy će djevočicu zavoljeti, pa kad ona bude oteta, prevrnut će nebo i zemlju da je pronađe, kažnjavajući krivce na sve strane.

Radnja filma se iz Italije seli u Mexico City, koji, zahvaljujući ponekim redateljskim trikovima starog lisca Scotta djeluje baš kao prava rupa na Zemlji gdje je svatko u opasnosti. Problem koji je već od početka jasan; film igra debelo na svoju vizualnu stranu, zaboravljajući na likove. Nerazrađenost likova. Denzel, meni fora i simpa glumac, ali, realno gledajući, njegov opušteni i šarmantni nastup sastavni je dio svakog njegovog filma, kao da uvijek glumi jedan te isti lik. Mala Dakota Fanning (wonder kid u svijetu glume) mu parira odlično…vesela, zaigrana, propošna. Ne bi išlo. Temelj ovog naslova je odnos Creasy i curica, s time da su oboje otuđeni svaki u svom svijetu i tek prisilnu provođenje vremena od njih pravi prijatelje i aktivira Creasya da krene raditi pakao kad nestane. Zato je Jade Malle iz originala puno bolje odigrala istu stvar (i začudo, nije uspjela napraviti karijeru). A Creasy u izvedbi Denzela ne doživljava nikakvu transormaciju (osim ako kadrove gdje pretjerano cuga ne držite za realni prikaz lika), pretvarajući se u drugom dijelu filma u visokobudgetnu verziju Stevena Seagala, koji raketnim lanserom rješava probleme.

Problem broj dva. Film ima puno više akcije nego original, što nije dobra stvar. U oba slučaja, lik Creasya popije metak prilikom otmice, ali Glennov lik ostatak filma jednostavno vuče samog sebe, pokazujući sirovost i želju da napravi stvar pa makar umro. Denzelova verzija, s druge strane, je slik, odijela, kravate… da ne govorimo kako dva metka ne ostavljaju tragove. Akcija, o njoj sam počeo. Akcija je besmislena, kratko i jasno. Ne toliko koliko radi samog tijeka radnje, ali radi Scottove faze u kojoj je radio takve divlje kadrove i montažu da se treba baš pravo napregnuti kako bi se vidjelo što se događa. Svaka akcijska sekvenca je ispresjecana s toliko nepotrebnih stvari da to zna izazivati glavobolju, a nepreglednost dolazi jako blizu iritacije (iako je plan, vjerujem, bio da se napravi nekakav realno okruženje). Surovi triler o krvavoj osveti tako postaje blaga kamilica, stripovskog ugođaja i bez neke prave brutale.A, ako je suditi po ocjeni na IMDb-u (što je smiješno mjerilo kvalitete) to je upravo ono što je publika htjela vidjeti jer original je premračan u svojem pričanju iste priče, nasilan te tako ne baš adekvatan film koji bi prodao priču o svemogućem junaku.

Da ne ispadne kako sam samo popljuvao film na osnovi karakterizacije (što je, khm, glavna stvar) moram priznati da mi je Scottov vizualni pristup odgovarao u nekim dijelovima radnje. Uspio je stvoriti okružje dokumentarnog kao i, što sam već rekao, slikovito oslikati mjesto radnje. Dobra je stvar ispala i s negativcima jer ih pravo ni ne vidimo, a sve to se zgodno uklopilo u cjelinu gdje se htjelo prikazati kako je svijet u rasulu (ili barem neke svjetske metropole) te da je svaki biznis dobar biznis. Sporedni su glumci dobro odigrali svoje uloge, uvijek pouzdani Chris Walken i odlična glumica Radha Mitchell (kad plavokosi komad ukrade ekran jednom Vinu Dieselu onda znate da nešto vrijedi) te je šteta što se nisu više iskoristili jer su njihove scene smirene, puno bolje nego kad započne divlja montaža. Konačni zaključak? Još jedan remake koji svoju veliku popularnost duguje tome što je original praktički nepoznat film, koji ima izgled i boju, ali bez nekog posebno oštrog okusa. Nije gubitak vremena ako to pitate (ali Scott i Washington kod mene imaju kredit radi Grimson Tide i najnovijeg Unstoppable te nisam objektivan) no radi se o šablonskom filmu bez nekakvog pravog autorstva.



IMDb

Trailer

 

Pravila su napravljena da bi se kršila, ne? Stoga, imamo prvog uljeza među ovim stranicama, novi film, još uvijek miriši na svježe kino platno, a ovdje je samo zato što me A) zaintrigirao i B) zato što mi se svidio. Tužite me, ipak sam samo običan gledatelj. No, to je ujedno i dobra stvar jer novi filmovi me u pravilu ne oduševljavaju nešto posebno, još manje u toj mjeri da bih sjeo i napisao ponešto o njima. Pametni komentari mi baš ne leže, volim pojednostavniti stvari.

Novi zajednički projekt tandema Tony Scott / Denzel Washington držim na oku odkako je najavljen. Njihova posljednja suradnja s rimejkanjem Pelhama 123 me i nije nešto posebno oduševila, ali Scott i Denzel kod mene imaju produženi kredit. Jedan jer je stari akcijski vuk, koji ima više dobrog nego lošeg u karijeri, a drugi jer je, pa iskoristiva persona. Doduše, malo precjenjena u posljednje vrijeme, ali još se drži. Jednostavnim riječnikom, ukrcajte se i da krenemo na malu vožnju.

Dvojica strojovođe, jedan vlak izvan kontrole i akcija zaustavljanja koja oduzima dah. Vjerujte mi, pokušao sam sadržaj malo rastegnuti, ali to je to, krajnja granica. Da ne bude zabune, to nije loša stvar, dapače. Sjećate se filma Speed? Keanu kao specijalac vs Dennis Hooper vs pomahnitali bus? Pitanje; naoružani terorist ima taoca, što ćeš napraviti? Odgovor – izbaciti teroristu. Istu stvar radi Scott, ovaj vlak kreće na brzi izlet radi glupe ljudske pogreške, a ne radi teroriste koji nema što pametnije raditi nego hebati amere. A znate što je još bolje? Naši glavni junaci su obični šljakeri koje susrećemo svakodnevno kad ulazimo u bilo koji vlak. Folk people, radnička klasa, shvatili ste osnovno, ne? I njih dvojica (drugi dio tandema je Chris “Star Trek” Pine) imaju svoje probleme, jednoga zeza što se malo razišao s boljom polovicom, a drugi broji dane do prisilnog umirovljenja. I onda protutnji kompozicija from hell i njihova šljakerska pozadina dolazi do izražaja. Jer, tko će bolje zaustaviti takvo nešto od onih koji svaki dan rade s takvim stvarima. Dečki okreću svoju lokomotivu, pedal to the medal  i, đihaaaaa, srebrenko, akcija kreće.

Stvar je inspirirana stvarnim događajem. To niste znali, zar ne? O, da, sličnu vratolomiju su napravili stvarni dečki s stvarnim vlakom. Istina, uz nešto malo manje pirotehnike, ali u osnovi su prošli kroz cijeli proces propalih planova do konačnog uspjeha. A Scott je stari i mudri vuk, zna da publika neće samo tako progutati pirotehniku ako ne ponudi i pozadinu. Zato u prvom dijelu nema ničega posebno atraktivnog (jedan sudar) već polako zida napetost i prije nego toga budemo svjesni, hopla, napeto pratimo stvari. I Scott nam onda već servira over the top stvari, vožnja vlaka na dva kotača, spremnici goriva na najgorem zavoju (yeah, right) i to jednostavno prolazi zato što gledamo kako naša dva šljakera ulaze u onu suludu bezidejnost da sve prolazi. Tako je tu i publika jer dio radnje se prenosi preko televizijskih kamera (ipak je ovo doba reallitya, molim lijepo) uplašena lica (među kojima je i lice bolje polovice našeg mladog šljakera), svi navijaju, napetost se reže nožem…ne, shvatili ste. Film postaje luđačka vožnja lunaparkom i fakat je nevjerojatna. Ako pustite koju suzu uzbuđenja, nemojte se sramiti, to je radi dobro obavljenog posla.

Sami film je pretrpio relativni neuspjeh na box officeu, jedva da je vratio uloženo na matičnom tržištu, s par desetaka zarađenih u svijetu. Doduše, oko 160 milja i nije tako loše, ali ipak je to fail. Ima čak i pozitivne kritike, sve je pohvalno dobro monirano, ona vrsta filma koja ima sve što treba da bude uspješna, ali… Ipak, pobačaj. Pojašnjenje – sjećate se izbačenog teroriste iz jednađbe? On nedostaje. Nedostaje jedna globalna prijetnja finom američkom življu da film bude uspješan. Jer, željezničarski šljakeri nisu junaci ma što god da naprave, ako nekoga ne zaustaviš metkom i tako spasiš american way of life, nisi ništa ni napravio. Radi ratova u pola svijeta, jedan odbjegli vlak djeluje kao lokalna stvar, gotovo nevažna. Doooobro, tako ja to vidim, viđenje ne mora nužno biti i točno. Ali, zanimljivo je. Kao teorija. Jer, film, koliko sam upoznat s domestičkom situacijom, nećete gledati u lokalnim kinima. Valjda i našim distributerima trebaju teroristi, globalna prijetnja, svemirci…what ever, da se prisile prikazati nešto domaćim gledateljima. Osobno gledište, obični šljakeri sasvim su dobri junaci. Hell yes!