Archive for the ‘Don Johnson’ Category

Dead Bang (1989)

Posted: 16 prosinca, 2011 in Akcija, Don Johnson, Kriminalistički, Thriler

IMDb

Trailer

Tko od nas nije pogledao barem jednu epizodu popularne serije Miami Vice? Ruke gore i iskreno priznajete, nije to tako strašna stvar. Usprkos temeljnoj postavci da se radi o seriji koja ne može ništa ponuditi, stvar je posve drugačija jer u njezinoj izradi svoje prste imao je cijenjeni filmaš Michael Mann, koji će kasnije istu adaptirati u punokrvni kriminalistički film. Ovdje ću se zaustaviti, serija pripada nekim drugim vremenima, a ono što nas ovdje zanima jeste njezin glavni akter Don Johnson. Zašto? Zato što je između trajanja serije uspio snimiti par filmova koji se danas drže i najvećim uspjesima njegove karijere na velikom ekranu. Neću reći da su najkvalitetniji, ali su svakako najpoznatiji, a kako mi je radar namješten da hvata one naslove koji su generalno i bezrazložno podcijenjeni, odmah dobijem inspiraciju da složim par riječi o njima. Moram odmah i naglasiti kako ovo nije posve objektivni tekst, Dead Bang prvi je naslov u kojem sam upoznao Johnsona izvan okvira serije, a sami film inicirao je i začetke nekih osobnih ideja koje koristim u opisima likova kada ih bezočno iskorištavam u svojim pokušajima kad glumim pisca.

Johnson ovdje glumi Jerrya Becka, još jednog generalno sjebanog policajaca u velikom gradu koji se rastao s gospođom, koji ima zabranu prilaženja vlastitom klincu, koji živi u trećerazrednom hotelu i čija se karijera nalazi u ekspresnom dizalu prema dolje. Kada netko ubije prometnog policajca na novogodišnju noć i kad Becku bude dodijeljen slučaj, cijela priča može početi. Sumnja u roku odmah pada na lokalnog tipa s dosjeom debelim kao kineski zid, i ista se potvrdi točnom kad lik, s nekoliko prijatelja, pobjegne iz grada. Beck počinje pratiti sitne tragove, započinje potragu preko pola Amerike koja ga na kraju odvodi do dobro financirane grupe neonacista. I isti nemaju namjeru predati osumnjičenike samo tako, ali ni Beck ne planira samo tako odustati.

Johnson je u ovdje odbacio svoj izgled iz serije, navukao mamurni pogled, obukao zgužvano odijelo, a da su stvari loše pokazuju i naočale koji lijepi selotejpom. Klišej? Možda, ali ga je pravo osvježenje gledati u takvom izdanju pošto je i glumački dobrano potegao da dočara transformaciju iz mamurnog policajca u žestokog murjaka koji želi obaviti posao. Motiv osobnog iskupljenja podebljan je metar debelom crtom, ali ubačena je i grižnja savjesti pošto je njegov lik spavao s ženom ubijenog policajca (doduše, nije to znao) što samo dodaje na težini grijeha koji ga prate. A da je Johnson bio itekako spreman za glumačke eksperimente pokazuje sirova scena kad se nakon duge potjere, koja uključuje trčanje, njegov lik jednostavno ispovraća na osumnjičenog. No, za razliku od srodnih uradaka koji govore o policajcima čije se akcije nalaze na rubu zakona, ili opsjednutosti, ili iskupljenja, ali ništa od toga ne koriste u svojstvu priče, ovdje imamo suprotnu stvar. Beck je junak kojega pratimo, slučaj je tek stvar koja na površinu izvlači da je on jednostavno dobar u onome što radi, ali su druge okolnosti od njega napravile ono što je na početku. Također, Johnsonov lik nije simpatičan, njegova funkcija ovdje nije da nam bude drag ili da suosjećamo s njim, on je ovdje da ispriča svoju priču i na nama je da procijenimo koliko će nam se svidjeti. Što dovodi do onog što sam već rekao; Johnson je dobrano potegao da izvuče sve što može iz svojeg glumačkog talenta da dokaže kako njegov lik nije propalica, a paralela se može povući i s mišljenjem o njemu samom kao glumcu. Redatelj stare škole, John Frankenheimer to dobro zna, čime ulazi na usamljeni popis onih koji su znali iskoristiti karizmatičnost koju Johnson, svidjelo se to nekim ili ne, ima, u prave svrhe.

No, film s takvim junakom ne može funkcionirati ako nema dobru podlogu. Iako je težište prebačeno na Johnsonov lik, prateća radnja također je izvan uobičajenog mainstrema. Iako djeluje kao još jedan žandar-lopov film, dobrim dijelom je i film potjere, a ne treba izbaciti ni akciju koja je režirana iskusno, žestoko i nasilno, kako i dolikuje. U cijelu priču su uvučeni i neonacisti, no oni su ovdje više kao zapažanje o neinformiranosti modernog društva jer takve grupe (zamijenite neonaciste s vjerskim sektama) izrastaju pred javnim očima i na to nitko ne obraća pažnju. Film ne propituje njihova uvjerenja, ali jasno ocrtava kakvi su ljudi privlačni takvim organizacijama, nakon čega još više cijenimo Beckov nesavršeni karakter jer ipak je riječ o osobi koja ima sve ja. Završnica je ujedno i kraj putovanja našeg glavnog junaka jer uspio je napraviti posao, transformirajući se iz onog čovjeka koji je bio na ravnom putu prema dnu u nekog tko može bez straha pogledati u budućnost. Zaključak? Dobro odglumljen, žestoki krimić, koji Johnsona prikazuje u netipičnom izdanju, s dobro prebačenim težištem na prikaz glavnog junaka umjesto nizanja nepotrebnih akcijskih scena. Na posljetku, vrijednost uratka je prepoznata, nakon desetljeća zaborava i podcijenjenosti i šteta što je trebalo toliko dugo. Ali, bolje ikad neko nikad.


IMDb

Trailer

Danas mi je dan nekako posvećen outlaw junacima i filmovima slične tematike, pa rekoh sam sebi da se malo podsjetim na još jedan praktički zaboravljeni naslov. Potječe iz zanimljivog vremena, dok su Mickey Rourke i Don Johnson bili zvijezde, a Mickey je čak i sličio na nešto. A projekt im je obojici odgovarao po naravi, čvrsti muškarci, pravi frajeri i odmetnički štih o ljudima koje je pregazilo vrijeme. Jer, ovi dečki nisu bikeri iako voze one prave američke pile, već modernija inačica Billy The Kida i kompanije, koja je preriju zamijenila s betonom. A teško da može promaći i ono očito, ne? Kao, recimo, jedna nježna i suptilna reklama za all man stvari koje svi volimo. Jedan, mali, suptilni sadržaj…

Harley i Marlboro su frendovi koji se znaju od pamtivijeka, a omiljeno okupljalište im je bar tipa kod kojeg su odrasli. Bar je pred bankrotom i naši dečki odluče opljačkati oklopno vozilo kako bi dobavili malo kešovine. Ali, zajeb, vozilo prevozi najnoviju drogu i ista pripada gadnim vlasnicima koji su spremni napraviti sve što mogu da je vrate natrag, pa i poubijati sve hoda, diše i vozi opake pile. Stjerani u kut, naši junaci, u pravoj vestern maniri, odluče uzvratiti udarac.

Film doslovce vrišti vestern ikonografijom, počevši od izgleda naših junaka, pa do stvari koje smo tamo viđali. Tako oklopno vozilo postaje zamjena za poštansku kočiju, grupa negativaca izgleda kao grupa plaćenika iz nekog Eastwoodovog vesterna, zli bogataš postaje korumpirani šerif…shvatili ste, ne? I to je simpatično za gledati, posebice onima koji vole reći da u globalu mrze vesterne te provedu vrijeme gledajući ovako nešto. Šalu na stranu, iz cijele se radnje, pa i ostalog, vidi da se tu nije radilo o materijalu za Oscara, pa čak ni pretenziji da se bude ozbiljan. Iako je film imao sasvim solidan budget za svoje dane, cirka 25 milja, to se ni ne vidi. Glavna privlačnost leži na leđima vodećeg dvojica i pravo je pitanje u kakvom ste odnosu s njihovom filmografijom. Ako ih mrzite iz dna duše, ovo će vam biti još jedan naslov u nizu na koji nećete trošiti vrijeme. A ako ih volite…onda će biti posve jasno kako su oba glumca u svoje vrijeme imali ono nešto…pa gotovo klasično u svojoj pojavi. Neću reći da su znali glumiti jer ovo nije takva vrsta filma, ali kad se vidi s kojom lakoćom se prošetavaju na ekranu, stvarno ne možeš da se ne zapitaš za koji kuki nisu imali bolje karijere. To je znao i scenarist, zato je film ispunio svom silom zabavnih onlinera, verbalnih duhovitosti i općenitih dvosmislenosti. Film je opušten kao najbolji dijelovi Lethal Weapona, usporedbe radi. I, što je pošlo po krivu?

S jedne strane su krivi Rourke i Johnson, tj. njihove ne tako razvikane megapopulrne karijere koji bi dobavile bazu obožavatelja u kina. Drugo, koliko god da film bio opušten, razigran i bezbolan za gledanje, ne može se reći da ne pati od malo anemičnosti. Akcija je pristojna, ali ništa više od toga i tek na kraju taj vestern štih dolazi do izražaja, dvoboj obračuni i slične stvari. Izostanak pirotehnike, u dobu kad je pirotehnika postala sastavni dio svakog iole poštenijeg akcijskog filma, nije pomogla, barem ne za privlačenje jačeg broja gledatelja. A to što film tematski i radnjom odgovara meni ne znači da će ista odgovarati i susjedu Peri, koji mrzi vestern. Odabir tematike, pa i izgleda filma, kao da je u startu onemogućio neku bolju prođu. Šteta. Danas ima jedan polukultni status, ali, da budemo iskreni, više radi dopadljivosti cijele izvedbe, nego što je sadržajno kvalitetan. To ne znači da ga treba posve zaboraviti. Ovakvu jednostavnost i pitkost u gledanju, neki filmovi mogu samo sanjati. Što nije mala stvar za postići.