Archive for the ‘Donald Sutherland’ Category

Murder by Decree (1979)

Posted: 15 ožujka, 2015 in Donald Sutherland, Thriler

91eFyyFuH6L._SL1500_ 717O4jvMiOL._SL1224_ max1341717814-front-cover murder_by_decree_HP02290_L

IMDb

Trailer

 

Nedavno sam sjeo, zasukao rukave i napisao poduži tematski tekst o Sherlocku Holmesu, točnije, njegovoj povijesti. U tom ne baš previše duboko istraživanju naišao sam na gomilu naslova koje nisam gledao, stvarno gomilu, pa sam neke od njih odvojio, tek toliko da stoje u nekom podsjetniku ako ikad naletim na njih (i ako ih uopće uspijem pronaći na Internetu) jer Holmes je moj tip čovjeka; nikako Poirot, Miss Marple ili nešto slično. Iznenadilo me koliko je toga uistinu i dostupno, Holmes je poprilično popularan momak i filmovi su, oni malo ozbiljniji i originalniji, u pravilu ostvarivali dobar uspjeh u kinima, a onda i dobivali svoje verzije kroz VHS, DVD i ine stvari. Hej, nije da se bunim, barem su dostupni, mogu se skinuti, gledati, zabaviti uz njih. Rekavši to, da odmah kažem kako je ovo jedan od čudnijih naslova u kojima se ime Sherlocka Holmesa pojavljuje, ali intrigirajući baš zbog tih nekih čudnih stvari. Također, ovo mogu preporučiti ne samo njegovim obožavateljima već i onima koji vole, cijene i poštuju ručni rad Jacka Rasparača, ali i pobornicima dobre teorije zavjere. Pošto ti Briti znaju stvoriti zanimljive likove (i dugovječne, već kad smo kod toga) nije ni čudo da jednako tako vole i svoje vlastite intrige koje se povezuju s Kraljevskom obitelji. Ako je zavjera dobra, ne smeta i ako nije istinita. A ova je, priznajem, poprilično dobra, toliko dobra da je upotrijebljena nekoliko puta, čak i u još jednom filmu koji, kako ćete vidjeti, posuđuje debelo iz ovog filma. Zašto je ovo čudan film? Zato što je u njemu Sherlock Holmes i ovaj put ne samo da nešto istražuje već se plete pod noge pravoj policiji i kreće kroz stvarne događaje; Whitechapel ubojstvima, loveći prvog serijskog ubojicu (barem poznatog prvog) – Jacka Rasparača. Zvuči više cool nego dobro, zar ne? Ali je i dobro.

Dakle, nema se tu nekih velikih mudrosti pošto se sve zna; Jack radi svoj posao u sirotinjskoj četvrti Londona, slice and dice kao Dexter Morgan zadnji šljam na zemlji i, kako stvari stoje, radi to tako dobro da policija nema blage veze kako bi ga uhvatila. Nije da nas to uopće čudi jer tada nije bilo FBI-ja, psihološkog profiliranja, Hannibala Lectera da pripomogne… ali imali su Sherlocka Holmesa, koji, kako stvari stoje, sjedi i vrti palčevima pošto ga nitko ne zove da pripomogne u istrazi. No, to ne znači da se neće uključiti. Zahvaljujući napornom radu, klasičnom obrascu pratim trag-na-trag, Holmes će doznati puno toga, počevši od misterije zašto je policija tako smotana, a bome i to da Jack možda nije samo tamo neki manijak koji voli rezuckati lokalne kurve već da ima i pažljivo napravljeni plan oko toga koga treba rezuckati, kao i zašto ih treba rezuckati.

Zašto je ovo čudan film? Kao prvo, radnja mu je povezana sa stvarnim stvarima. Fikcija se isprepliće sa stvarnim događajima, koji se pak isprepliću s dobrom starom teorijom zavjere. Zvuči kao puno posla, ali ustvari nije, sve je više-manje tako dobro spojeno da se nijedan dio ne ističe previše, a ne ističe se ni Holmes jer ovo nije njegovo tipično izdanje. Holmes ne zapaža i ne detektira stvari; on istražuje. U najboljoj maniri privatnog dekstera koji obija pločnike, ispituje ljude, detektira sranja na dobri stari način. Oh, ima tu poznatih stvari koje su ga proslavile; Watson je tu, Holmes se malo igra s kemijom (baby forenzika), čak se i preruši jednom. Također, ovo je staromodni Holmes; on je više gentlman nego nekakav ekscentrik sklon drogama, nije baš toliko iritantno briljantan, samodopadan i ne tlači ljude oko sebe (iako ima par otrovnih zapaski o svojim bližnjima) tako da ako vas ponese ovaj val obožavanja Benedicta… a-a, ovo nije takva verrzija slavnog detektiva. Dapače, Holmes je ovdje poprilično običan čovjek, ponešto oštroumniji od ostatka, ali ne previše, a čak pokazuje i emocije kad se susretne s nekim aspektima slučaja. To je plus jer odskače od ostalih verzija, koje dijele osnovne sličnosti s naslovnim likom kao jaje jajetu. Tu i pravi slučaj. Nema eksplicitnih stvari. Jack je bio zaigran dečko tokom ubijanja, ali to ovdje nećete vidjeti jer je sve, doslovno sve, svedeno na maštu gledatelja. Malo krvavijih detalja ne bi naškodilo, iskreno, tek toliko da se da aroma pravog Jacka. Zavjera je cool dio filma, ali već će vam biti poznata, pa neće biti iznenađenja. Ne zato što se radi o nečemu jednostavnom već zato što je iskorištena nekoliko puta nakon ovog filma, najviše u malom hitu Johnny Deppa, From Hell. Zbog toga bi mogli dobiti osjećaj da gledate već nešto reciklirano, iako je ovo prvi film koji je upotrijebio tu premisu (ustvari, knjigu koja je objavljena koju godinu prije). Mana mu je i poslovična ukočenost pri režiji (nije film kriv, tako se to onda radilo) ali izvlači ga što dobro izgleda; vizualno, dobro dočarano vremensko razdoblje. I povrh toga, kao završna riječ, vrijedi spomenuti glumačke veterane u glavnim ulogama; Christopher Plummer kao Holmes i James Mason kao Watson. Holmes je u Plummerovoj izvedbi bliže nekom normalnom tipu nego ekscentriku, a Watson ima malo vrckavosti koja je postala dominantnija danas nego onda, iliti, zna odbrusiti Holmesu samo tako. Također, tu je zalutao i Donald Sutherland u maloj minijaturi vidovnjaka koji ima vizije Rasparačevih zločina. Što se drugih stvari tiče, tu vama prepoštam odluku jer ovo nije najbolji film o Holmesu, ali je drugačiji, što mu garantira određenu zanimljivost. Ako volite žanr, tko zna, možda vam se i svidi.

Christopher_Plummer luchshie-filmyi-retsenziyah-ubiystvo-po-prikazu-murder-by-decree-movie-637989912 murderbydecee1_mp murder-by-decree_1_mp murder-decree-tooth_mp Sherlock9_2774006k vlcsnap-2014-05-30-20h46m05s110

 

 


282370 104533.1020.A 1370160818_7a47d86

IMDb

Trailer

Nakon što sam malo izbacio iz sebe ove poznatije i kultnije naslove, da se lijepo i lagano vratim malo u B produkciju. Lijepo je to mjesto za biti, zanimljivo, sklono iznenađenjima ako znate gdje treba tražiti, a ja, posve slućajno, znam. No, nisam ni ja toliko lumen što se tiče traženja filmova, stvari se događaju slučajno te kao takve znaju ispasti dobro, ali ovdje i nije riječ o posebno jakom iznenađenju jer za film znam već poduže vrijeme (otkako je izašao) jer je napravio ono što jako malo B filmova uspije napraviti – prebiti k’o mačke konkurenciju svojom kvalitetom. To je stvar koja ne upali uvijek, a kad vam naknadno odobre i limitiranu kino distribuciju jer ste počeli razvaljivati rent-statistike po videotekama onda znate da imate komad dobrog filma u rukama. Ali, da sad ne hvalim konja svog, ovo je ipak žanrovski filmić, a oni u pravilu ne odgovaraju svima. Špijuni, zakulisane igra, državne tajne… nije to za svakoga. Kako postoji čak dva slična uratka koji vuku vodu na svoj mlin zbog slične tematike (Day of The Jackal & The Jackal) ovaj treći će vam doći kao nešto za što mislite da ste gledali, ali ustvari niste. Jeste ikad čuli za Carlosa Šakala? Najpoznatiji svjetski terorist (uhvaćen, naravno, nema kruha u terorizmu) i ovo je naslov koji govori o tome kako su ga uhvatili. Prvo što pomišljate jest kordon policije, puškaranje na sve strane, hrabri junaci, zli negativci… sva klasika koju Hollywood voli bacati na nas čak i onda kad je film inspiriran istinitim događajima, ali… nije tako. Sve što vam je potrebno da uhvatite zloglasnog teroristu jest – njegov dvojnik. Ništa više.

Film počinje eksplozijom kafića. To ima veze zato što jedan od preživjelih bude Jack Shaw (uvijek simpa faca Donald Sutherland), operativac koji će kroz godine postati hodajuća enciklopedija podataka o Carlosu. Sadašnjost – pratimo odmor američkog mornaričkog časnika Anibala (sigurni Aidan Quinn) na odmoru negdje u Izraelu. Bio bi to divan odmor da našeg junaka iznenada ne počnu ganjati živi i neživi. Zbrka bude jako brzo razjašnjena, naš junak pljunuta je slika zloglasnog teroriste, naš stari poznanik Shaw, uz asistenciju Mosadovog agenta Amosa (the man Ben Kingsley), dobivaju zadatak da obuče našeg junaka kako bi se infiltrirao u Carlosove redove i napravio zbrku i na kraju balade ščepao negativca. Plan je – sve samo ne tako jednostavan. Jer nakon što ga podvrgnu rigoroznom treningu, dva agenta junaka bacaju skoro pa u lavlje ralje, slikovito rečeno.

Treba reći najbolju i najjednostavniju stvar o filmu; ne komplicira. Radnja je izravna, zna se tko i što, a podjela unutar radnje funkcionira kao sat. Prvi dio je Anibalova obuka, gotovo maltretiranje, da počne razmišljati kao Carlos Šakal, gdje posebno do izražaja dolazi činjenica kako je Aidan jako dobar glumac, karizmatičan, s osjećajem za pokazivanje osjećaja. Kingsley je samo karizmatičan, ali njegova uloga zahtjeva da bude tvrd kao kamen jer tetošenje ne pomaže kod ovakvih stvari, s malom iskrom crnog humora. Sutherland, ruku na srce, ni ne glumi. On je isti skoro u svakom filmu, mješavina sarkazma, napušenosti i ozbiljnosti, i mi ga volimo takvog. Već kad sam kod tog obuka dijela… Film nije imao velik budžet, skromna video produkcija, i da bi dobio na zanimljivosti koristili su se lagani scenaristički trikovi (klopanje zobene kaše) da stvar bude zanimljiva, upotpunjujući to s malo vanjske obuke (dobar štos s poboljšanjem pamćenja da se zapamte imena na grobovima). Nakon toga prelazimo na zadatak (film je lokalno preveden kao Zadatak: Uhvatiti Šakala) koji ima malo svega, od trilera, pa do dosta dobrog natjerivanja likova, ponešto pucnjave, a nije izostalo ni činjenica da (ovo ponavljam jer vrijedi ponoviti) je Quinn jako dobar glumac jer je majstorski odradio moralne dvojbe glavnog junaka, kao i rastrganost između normale i ludila toga što ga svi vide kao teškog negativca (a usput je odigrao i Carlosa, iako malo ravno, stereotipno) što je odlična nadopuna akcijskih scena. Sve u svemu, svi elementi filma funkcioniraju kao dobro podmazani stroj, usprkos činjenici da nije imao veliki budžet, da nema prenaglašene pirotehnike (iako ima eksplozija-dvije) te da skoro sve karte položio na glumce i debelo dobio zbog toga. Nije ni čudo što je, kad je počeo postizati odlične rent-rezultate prebačen nakratko i u kina jer puno veći, glasniji i skuplji filmovi ne uspiju ovako dobro posložit priču (primjera radi pogledati samo kakav je krš i lom ispao Willisov The Jackal). Lekcija na kraju dana? Nikad, ali nikad ne treba podcjenjivati male stvari jer zna se dogoditi da ispadnu kud i kamo kvalitetnije nego velike, a uvijek je i lijepo vidjeti kvalitetnu glumačku garnituru u projektu kojeg se čak ni nakon 16 godina od izlaska na svjetlo dana ne trebaju uopće sramiti. Ako nemate što pametno pogledati…

2200941,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2200942,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2200943,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2200944,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2200946,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUiypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ== 2200947,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2200949,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2200950,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 2200952,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2200953,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2200954,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==


Sky-LivingThe-BlacklistKeyArt01S3 The Blacklist - Cast Promotional Photos (1)_595_slogo 1374935466000-nbc-blacklist-spader-1307271821_3_4

 

 

IMDb

Trailer

 

Jako poštujem vatrogasce. Policajce nešto manje. Ponešto loših iskustava u mlađim danima, svi smo to prošli, iako, ovo će vas baš šokirati, bio sam posve nedužan. Ali, s vatrogascima sam oduvijek u dobrim odnosima, čak sam jedno vrijeme bio i njihov član. Za taj posao potreban je poseban mentalni sklop jer ulaziti u zgrade zahvaćene požarom, probijati se kroz vatru, dim i otpadke te tražiti ljude u svemu tome… svaka čast. Dragedija koja se dogodila na Kornatima posebna je priča, kao i suđenje koje je nedavno završilo (zapovjednik nije ništa znao, susjed Pero je taj kojeg tražite) ali to samo djelomično ilustrira sliku onoga što možete očekivati dok to radite. Ipak, na filmovima ih baš nema. Naravno, vatrogasci nisu policajci, nemaju razloga biti potkupljeni i raditi razna čudesa samo da bi izvukli neku dobit (iako, vjerujem da se zna i takvo što dogoditi) te ih obični ljudi, ljudi kao vi i ja, gledaju kao na junake. OK, to je malo idealizirana slika njihova zanimanja, a filmovi nas se ne trude posebno razuvjeriti u to, i tu nekako dolazimo do općenite javne slike; policajaci su potkupljiva gamad (ili svojeglava gamad koja radi mimo pravila – takve volimo jednako kao i vatrogasce) a vatrogasci su – junaci. Nema tu ničeg lošeg, kad se nađem u vatrenom okruženju želim da me, dok se davim teškim dimom i mislim koje sve filmove nisam spomenuo na blogu, spašava profesionalac. Znate već. Teško odjelo, kaciga, sjekira u ruci… cijeli paket. Nemam ništa protiv toga da ispadnem kašljajuća krepalina na nacionalnoj televiziji dok me kršni momci izvlače van iz zgrade koja samo što se ne sruši, ja sam ionako ljubavnik, ne ratnik. Rekavši to, pa da se bacimo na filmski posao.

Ron Howard nasnimao se svega i svačega u karijeri, mora mu se priznati da je čovjek svestran, a čak se malo zabavljao i s glumom. Režija mu ipak ide bolje, a kad se 1991 pojavio Backdraft (eksplozivno stanje požara) Ron je u svoju radnu knjižicu upisao još jedan hit, još jedan obrađeni žanr i… ups, malo ćemo se ovdje zaustaviti. Backdraft (naslov nikad točno preveden za lokalno tržište) je spoj nekoliko žanrova; drama, filma katastrofe, trilera, čak i akcije, pa ga je malo teže svrstati u neku kategoriju. To uopće nije loša stvar jer je film lijepo napravljen, samo što je malo maglovit u nekim stvarima. Znam da vatrogasci i nemaju nekog svog predstavnika u filmskom svijetu (dobili su kasnije naslove kao što je Ladder 49) i u vrijeme snimanje bilo je teško za očekivat da će jedna socijalno angažirana drama privući publiku u kina (to i nije tako bezvezno razmišljanje) pa su od filma napravili rollercoster svega i svačega. Priča o dva brata (u ne tako sjajnim odnosima) koji zajedno rade u istoj postaji ima svojih dobrih dramskih trenutaka, no u njihovom se okružju počinju događati čudni požari koji ubijaju ljude (da publika ne bi zaspala) što uključuje vatrogasne istražitelje, a ima tu i ljubavne priče, priče o pohlepi, korupciji i te iskupljenju. Mislim da sam više manje sve pokrio. I danas se taj film vodi kao najbolji koji govori o vatrogascima. Čast tim ljudima, ali to je malo daleko od istine. O, on jest jedan od malobrojnih koji govore o njima, ali nema veze s njihovim pravim radom (pročitao sam razne komentare stručnijih ljudi) pošto su za potrebe filma neke stvari malo… hm, uljepšane. OK, to nimalo ne smeta, da se razumijemo, čak su se i pravi vatrogasci složili s tim, pa to nemojte gledati kao na manu ili mane.

Ono što jest mana je malo zbijen sadržaj koji sve stvari ostavlja nedorečenima. Ne previše, ali dovoljno. Dramska priča je slaba, konflikt dva brata je to, konflikt koji je svrhovit samo zato što između njih postoji tenzija. Kriminalistički zaplet je nategnut preko svake mjere (počinitelj postavlja požare da kazni krivce koji žele zatvoriti vatrogasne postaje) jer je bolesno neuvjerljiv po pitanju motivacije (nijedan vatrogasac ne bi na takav način ugrožavao tuđe živote) te film iz početnog dramskog okvira jako brzo sklizne u istražiteljske/triler vode. čiju radnju presjecaju impresivno snimljeni kadrovi požara. Howard radi gotovo genijalnu stvar; na ničemu se ne zadržava predugo, efikasnim scenama ocrtava radnju, ne stvarajući dubinu, no ne može se reći ni da je ostao na samoj površini. Nešto između, ali uglavnom nedorečeno ako se pažljivije pogleda. Zato mu je glumački cast briljirao, što jest jest. Kurt Russell pruža jednu od svojih jačih izvedbi, William Baldwin je ljepuškast dečko kojemu talent nije jača strana, uvijek pouzdani Scott Glenn, pa Robert De Niro kao vatrogasni istražitelj, ali cijeli show krade Donald Sutherland kao spaljeni piroman. Nevjerojatno, ali s toliko zvijezda (tu su i dame Rebecca De Mornay i Jennifer Jason Leigh) balans između svih njih je čudno neviđeno, svi imaju svojih pet minuta. A vrijedi spomenuti i najboljeg sporedog glumca – vatru. Scene požara čudo su neviđeno, spektakularne i intenzivne, plus što su i glumci bili u njezinu središtu. Odjel za pirotehniku se bome fino iskazao, toliko dobro da je završne scena u kemijskoj tvornici postala dio atrakcije u Univerzalovom studiju. Možda ne toliko realističan koliko je mogao biti, kreativan po pitanju specijalnih i praktičnih efekata, pomalo tanak s motivima glavnog negativca, dobrano zapaljiv glumačkim imenima i više nego dobro ispričan film koji baš ne ide u neke strogo određene kalupe. Nije mala stvar za napravit, a mora se priznati da je i uspjela jer film nakon dvadeset i nešto godina još uvijek djeluje svježe kao da je jučer snimljen.

1753350,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1753361,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1753365,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1753368,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1753379,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== The Blacklist - Cast Promotional Photos (4)_595_slogo The Blacklist - Cast Promotional Photos (5)_595_slogo The Blacklist - Cast Promotional Photos (6)_595_slogo

1753351,pHMv1gcHKLVl+xKKmvFD2nxfmQhXdQMZ8BFBk3Hj2Vx1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 1753352,MQy0l6cjwES8zDrzykUt4Br7xTTjA5hdv18jsvaPovtGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 1753356,RHiWxIYOZM4_DKBBV4Zps9RB9BzKFkCGLc9MaJ6FCNZQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1753360,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1753372,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== The Blacklist - New Promotional Poster - Never Trust a Criminal_FULL

Klute (1971)

Posted: 7 kolovoza, 2012 in Donald Sutherland, Roy Scheider, Thriler

IMDb

Trailer

 

Da ovaj put započnem s nečim drugačijim: hrvatskim filmom. Mislim, već sam nekoliko puta ovdje iznio svoje mišljenje o njemu i ono nikako nije dobro, no zanimljivo mi je kako većina njih uspije biti jednostavno negledljivo sranje. Ne tražim specijalne efekte i invazije aliena (to Ameri ionako rade dobro, pa nek to bude njihov posao) ali zar je tako nemoguće napraviti triler koji bi ujedno bio gledljiv, napet i zanimljiv svim uzrastima. Većina se slaže da imamo jad, bijedu, socijalnu angažiranost (yea, right) i komorne drame: da bih riječ tome prigovorio. Ali u hr. filmu komorna drama obično znači tupi, krvavi pogled u čašu s rakijom. Glavno opravdanje: kako napraviti zanimljiv film s takvom atmosferom. Odgovor je banalno jednostavan: svi lijepo sjesti u školske klupe i gledat Klute dok vam oči ne iscura iz glave. I onda sve ponovit. Ne govorim to zato što mi je Klute number one krimić, majka svih psiholoških trilera, već zato što je to film… pod A) ima svega nekoliko likova, B) dijalog je ispoliran do blistavog sjaja, C) u njemu su pretežno dugi, statični i atmosferični kadrovi i D) ima kriminalističko/trilerski zaplet koji su sebi ne nosi ni kap krvi. Za kraj E) napet je ko puška, bez daljnjeg. I kad gledam neke domaće majstore ”komornih” ostvarenja… mila majko, zar je toliko teško napisati i režirati fini triler kojega bi, pazi ono glavno, ljudi možda i išli gledati u kina. Napravite remake ako nemate vlastitih ideja. Da se vratimo natrag na original, iako, pretpostavljam, o ovom kultnom i ne baš zaboravljenom filmu znate sve.

Radnje je takva da pratimo Johna Klutea u njegovoj potrazi za nestalim biznismenom Tomom Grunemanom. Jedina stvar ili jedini trag koji ima jest callgirl i prostitutka Bree Daniels. Prije nego je nestao, Gruneman joj je posalo nekoliko stvarno opscenih pisama, ali Bree, kojoj je lice nestalog nepoznanica, je imala i susret s jednim nasilnim čovjekom nešto prije toga. Na Kluteu je da otkrije radi li se o nestalom biznismenu ili je riječ o nekom drugom.

Odakle da počnem uopće? Ovo je film bez mane, da to odmah raščistimo jer ako ćete mu za zamjerku uzeti statičnost, baš šteta, produžite dalje, ovo nije ono što bi trebali gledati. Redatelj Alan Pakula ima mirnu ruku pri kadriranju, zadržava kameru na licima svojih junaka, na njihovim pogledima i malim, ali opet toliko važnim pokretima koji označavaju stanje njihova duha. Da je to nijemi film, značilo bi ništa, ali kako sliku prati i audio, to je savršena simbioza slike i zvuka. Dijalog je… nešto nevjerojatno. Spor, bogat ukusom, mirisom i aromom, dugačak, ali opet ne djeluje tako, pojašnjavajući, no opet ne otkriva sve, genijalno uklopljen u igru sjena koje okružuju naše junake. Cijeli taj trilerski dio odigrava se u običnim prostorijama, u interakciji s likovima (postoji jedva par kadrova vanjskog svijeta) savršeno integrirajući karakterizaciju u radnju običnim riječima. Nema napada na vaša čula, nema divlje montaže, rezova… slika koju gledamo doslovce klizi od prve do zadnje minute. Nameće se osjećaj straha, paranoje, osjećaj da nas netko promatra i da je taj netko jako blizu nas. I još u cijelu tu računicu ubacite glazbu. Jednostavna, sastavljena od jedva jednog instrumenta (neka vrsta udaraljki praćena tihim ženskim glasom) ali toliko jeziva da vas trnci prolaze samo dok je slušate. I na kraju balade: glumci. Donald Sutherland u skoro pa netipičnom izdanju kao smireni, cool istražitelj koji jednostavno postavlja pitanja. Jane Fonda je pobrala i Oscara za svoju interpretaciju žene koja je razvučena između posla, želje da napusti taj posao, da bude voljena i da ne živi u strahu (vjerujemo joj u svim segmentima). Malu ulogicu ljigavog svodnika odigrao je i poznati pozitivac Roy Scheider (bilo je to prije nego se krenuo zajebavat s velikim morskim psima i letenjem opasnim helikopterima) uputpunjavajući skromnu galeriju odlično izabranih glumaca koji su bez muke stvorili ozračje i iznijeli napetu priču. Savršen od glave do pete. I vi sad recite da mali, komorni trileri, ne mogu biti atraktivni. Samo ih treba znati napraviti.

 

 

 


IMDb

Trailer

Sve mi neugodno priznati da ovaj film još nisam bio gledao. Do vikenda. Mislio sam da sam ga gledao, cijeli niz tih ratnih mission filmova sam već pogledao, o nekima sam već i pisao ovdje, ali ovaj mi je (čak i nakon jedne ovdje preporuke) prošao ispod radara. Kada bih sad rekao da sam izrazito oduševljen, bilo bi to pretjerivanje, nažalost nisu svi ti filmovi baš uspjeli u svojoj namjeri da budu ujedno i zabavni i avanturistički nastrojeni. Ovaj je nastao po romanu, kao i većina svojih predhotnika/nasljednika i to mu daje određene pluseve, navodno ima neke veze i sa stvarnim faktima, ali su oni još uvijek strogog huš-huš kako se ne bi osramotila britanska vlada što je tako traljavo čuvala svojeg premijera. Ima i glumačku podjelu snova, jedan Michael Cain i Donald Sutherland, pa Robert Duvall, pa Donald Pleasance, itd, itd. Ono što mu ruši dojam jeste, ne izvedba, već tempo radnje. Ali, to me nekako nije previše iznenadilo (kao ni drvenkasta režija) jer John Sturges nije čovjek vičan akciji i ratnim stvarima već vesternima te mu je ovo bio jedan tek poluuspješni izlet u netipični žanr i posljednji film u karijeri. A priča je dušu dala za jedan pravi, rasni akcijski film, nabijen avanturističkim duhom kakav je, recimo samo primjer onog najboljeg, Where Eagles Dare.

Grupa Nijemaca u WWII dobije zadatak da odtu Winstona Churchila te ga prebace u Njemačku. Rat je pri svojem kraju, glavni i odgovorni kuže da je kraj pred vratima i ova misija je tek nešto što je započela kao loša šala (iako ima veze s nekakvim sigurnim prbacivanjem Musolinija u isto vrijeme) ali koja je prerasla u pravu top secret misiju. Odabrani su akteri, Steiner, čovjek koji je živio u engleskoj i zna spikat ko Englez, te irski plaćenik, Devlin, tip koji će za lovu napravit svašta, pa čak pomoći elitnoj german jedinici da se ubaci u Englesku i izvuče starog Winstona iz sigurnosti ladanjskog imanja. Plan će, naravno, krenuti krivo i ratna akcija može započeti.

Plan je bio jednostavan, s tako jakom pričom bolje od toga nije moglo ni biti, ali već na samom početku film gubi vrijeme na nepotrebne stvari. Steiner je častan čovjek, koji radi svojih budalastih poteza dobije crveni karton i onda vrijeme provodi čekajući streljački vod. To je OK. Pa imam malo planiranja od strane čelnika Hitlerovog osoblja (Duvallov lik je preslika lika Colonela Clausa von Stauffenberga) i onda naš junak Devlin odlazi u Englesku kako bi pripremio teren za dolazak. Dio s Devlinom je predugačak, posebice njegovo uživanje po Engleskoj, vozakanje uokolo s motorom i zabavljanje s domaćom selskom curom. Kada upad napokon krene, stvari se malo ubrzaju, no samo da bi iz bespotrebnog došli jako blizu komičnog. Američki zapovjednik je idiot, no Larry Hagman (legendarni J.R iz serije Dallas) ga ne glumi kao idiota već kao komičnog idiota, što film odvodi jako blizu parodije. Tek nakon što se u priču ubaci i mlađahni Treat Williams kao malo sposobniji zapovjednik, film napokon dobije pravi tempo kojeg uspije zadržati do samog kraja. Prve dvije trećine su tako… ne baš uspjele svaka iz svojih razloga, no zavrni čin je čista OK avantura/akcija kakava je trebao biti od početka. Pridodajte mu i lošu režiju, drvenu režiju, (posebice su glupasti dijelovi kad vojnici pucaju tresući strojnice lijevo-desno ko da bacaju krumpire iz vreća – ne bi vrata od štaglja pogodio tako) i to više govori o Sturgesu kao redatelju nego samom materijalu. Plusevi idu zato što je uopće snimljen, tj, pripada elitnom društvu onih filmova koji su imali suprotnu stranu za likove (uz Peckinpahov Iron Cross te Valkyrie) što ga čini rijetkom zvjerkom između ostalih. Glumačke izvedbe su nadahnute i prepoznatljive te nisu svi oni bez razloga glumački lavovi čije karijere traju i danas. Ako ništa drugo, vrijedi ga pogledati radi toga, dobre akcije u završnici, originalnoj ideji, ali da će vam doći vrh liste najboljih filmova, to znam da neće.


IMDb

Trailer

(na njemačkom)
 
 

Svi vjerojatno znaju sve o The Invasion Of The Body Snatchers, kultnom filmu koji je uspio naslagati čak četiri verzije do sada, a od kojih dvije nešto i vrijede. O njemu nećemo govoriti. Dobro, hoćemo, ali ne u onom smislu za koji bi mogli pretpostaviti. Prije nego je Jack Finney objavio svoj roman “The Invasion…” istu je stvar napravio i bard znanstvene fantastike, Robert A Heinlein, The Puppet Masters, storiju o malom gradu, čudnim posjetiteljima iz svemira i invaziji koju isti počnu izvoditi na nevinom seoskom življu. U čemu je kvaka? U ekranizaciji, naravno. Finney, koji je u osnovi pokrao sve važnije motive Henileinova romana, tako slovi za dobrog pisca, dok je pravi majstor ostao posve zaboravljen, barem što se tiče filmskog svijeta. I onda se netko sjetio da bi od tog romana mogao ispasti zanimljiv film te je 1994 originalni materijal dobio svoju celuloidnu verziju, što nas i dovodi do naše priče.

U nekakvoj američkoj zabiti nešto se skrši, lokalni klinci to ugledaju i u roku odmah stvari postaju čudne. Rez na pripadnike tajne haš-haš vladine organizacije koja dolazi u posjet gradiću da vidi što se dogodilo. Iskusni veteran, hot doktorica i mladi specijalac jedva izvuku živu glavu, shvate da nešto nije kako treba i tu počinje onaj dio o invaziji. Jer, posjetioci su nešto slično morskim ražama, prilijepe se čovjeku na leđa i on postaje njihova lutka. Nakon nekog vremena, naši junaci vraćaju se natrag u gradić ne bi li sredili stvari.

Film je doslovce zakasnio nekih dvadesetak godina, i u neko drugo vrijeme bio bi instant kultni klasik kojeg bi mase obožavale. Ovako je tek korektan uradak, neloš, vrhunsko izdanje B SF-a uz koji vrijeme prolazi bezbolno. Ono što je dobro, pa…invazija. Ljigavi stvorovi su zanimljivi i dobro izvedeni, čak izazivaju neugodu. Glumci su uigrani u svoj posao (Donald Sutherland vraća udarac radi onog što su mu napravili u jednoj verziji The Invasiona…) i film sam po sebi nema nikakvih preočitih mana da bi bio marginaliziran, zabačen i zaboravljen. Ali, ima jedan problem.

Kako rekoh, kasni sa svojim pojavljivanjem jer cijela je radnja posvećena dobrim starim vremenima kad su Ameri i Rusi igrali svoje toplo-hladne igrice i dok je postojao javni užas da će se ruskiji tiho infiltrirati u nevina američka domaćinstva. Gledajući s te strane, film funkcionira kao švicarska urica. Gledajući vremenski, ET je postao opasna živina koja invazije radi s brodovima velikim kao gradovi i tiha infiltracija više – nije u modi. Izostaju i specijalni efekti koji su postali uobičajeni dio SF žanra, ali to u ovom slučaju i nije mana. Ima nešto stvarno creepy u tom tihom dolasku stranaca među nas. Ali to znači i uživati u radnji, a ne u vizualnim poslasticama, koja baš i ne uzima prečace da bi pojasnila stvari. Dobra stara paranoja, efektni ljigavci, dobre glumačke izvedbe, korektna režija…ne smeta čak ni što je radnjom iz sedamdesetih zalutao u devedesete.

Dodatak, film ima jedan dostupni prijevod za hr. tržište. Mojih ruku djelo. Valjda će vam odgovarati.


IMDb

Trailer

Mogu li najgori među nama biti zanimljivi junaci? Ako je vjerovati filmskom svijetu; uvijek. Problem je samo jedan i to vezan uz njihov karakter pošto nisu najgori bez razloga, ali i za to postoji lijek – izgraditi novi tako što ćete im zgaziti stari. Posao kao stvoren za narednika Reismana. O čemu je ovdje uopće riječ? O jednom od najpoznatijih ratnih filmova uopće, lokalno prevedenom kao „Dvanaest Žigosanih“, a za sve one koji su na neki način uspjeli propustiti ono što znaju i ptice na grani, kratko upoznavanje s cijelom pričom.

Tokom drugog svjetskog rata, netko je došao na ideju kako bi bilo zanimljivo formirati posebnu vojnu jedinicu sastavljenu od vojnih zatvorenika. Ako ste kojim slučajem pomislili da je to originalna i svježa ideja nastala u filmskom svijetu, pomislite tu misao ponovo. Stvar je izvedena u stvarnosti, no s razočaravajućim rezultatima. Zatvorenici su, odmah pri premještaju na bojno polje nestali svaki u svojem pravcu. Istina, nisu imali tako egzotičnu misiju kao što je uništenje njemačkog dvorca punog SS, Gestapo i inih časnika već su bili poslani na najgore bojišnice koje ste mogli zamisliti. Ideja je u povijesnim zapisima ostala zabilježena kao potpuni promašaj, no netko kreativan, pisac E.M. Nathanson, od nje je napravio – roman. To da su Dirty Dozen ustvari ekranizacija ustvari zna jako malo ljudi (jedini razlog zašto to i spominjem) a osnovna ideja se nije mijenjala – grupa zatvorenika dobiva mogućnost pomilovanja ako uspiju izvesti misiju koja ima sve divne oznake samoubilačke. Takav materijal zahtjeva nekog posebnog jer imati na setu grupu muškaraca za koje se ne zna čija je pojava karizmatičnija, to ne može svatko imati pod kontrolom.

Robert Aldrich, redatelj takvih uradaka kao što The Flight of The Phoenix (1965) ima sve potrebne vrlina da to i ostvari. Netko manje čvrst od njega bi možda i pobjegao kad bi mu na set ušetala grupa sastavljena od takvih faca kao što; Lee Marvin, Charles Bronson, Donald Sutherland, Telly Savalas, Robert Ryan, Ernest Borgnine i George Kennedy. Treba li išta više reći nego da su to bila drugačija vremena, ona kad se znao prepoznati potencijal ideje te natrpati film zvijezdama njihova kalibra (iako, iskreno rečeno, neki su bili na početku karijere) nije bio nikakav problem jer svi su oni sami stajali u redu da budu dio filmske priče. Pokušajte danas zamisliti takav razvoj situacije. A kada imate takvu ekipu na ekranu, treba napraviti posao tako da svi budu zadovoljni. Što nas iza kamere dovodi pred kameru i konačni dojam, kao i sve ono što je napravljeno da taj dojam bude legendaran.

Film je raspodijeljen na tri odvojena dijela, što nije bila stvar koja se radila svakodnevno, pa ni poslije toga. U prvom dijelu upoznajemo ekipu kroz razgovor i doznajemo zašto su uopće iza rešetaka. Karakteri su, očekivano, različiti i kriminalno šarmantni, razrađeni tako da većina ovisi i o interpretaciji glumca koji ga glumi. Tako je Bronson šutljivi lik, Savalas čisti psiho, Sutherland ne baš inteligentni krimić…itd, itd, itd. Marvin je klasika, čvrst, krut i samo ga scenarij zadržava od toga da ne dijeli ćeliju s tim likovima (zato je i dobio posao). Nakon upoznavanja ekipe, slijedi izgradnja njihova karaktera. Tu sad dolazimo i do nekih zanimljivih stvari.

Iako često opisivan kao ratni spektakl, The Dirty Dozen to, kao i u slučaju Where Eagles Dare, nisu. Barem ne u onom smislu na koji prvi asocira. Rat je ovdje posve sporedna stvar, tek poligon da se mogu predstaviti zanimljivi likovi, što Aldricha zanima više od dizanja sranja u zrak. Dinamika grupe sličnih, ali opet različitih, koji moraju funkcionirati kao jedna zajednica nije često korišten motiv, točnije jedino što mi dolazi u sjećanja da ima imalo sličnosti jeste Con Air – Opasan Let. Kada ekipa shvati da se svi moraju držati zajedno ili se vraćaju natrag u zatvor (ili na duži kraj užeta), započinje njihova transformacija u likove koji će svima prirasti srcu. A u svemu tome i mala poruka; ako želiš da čovjek bude čovjek, daj mu cilj prema kojem se može usmjeravati (u ovom slučaju je to dizanje dvorca u zrak, ali neće škoditi ako to shvatite i kao metaforu za sve ostale stvari) čime Aldrich pokazuje zavidno znanje o tome kako razraditi mentalitet grupe u jednu cjelinu. Što nas dovodi i do završnice.

Samoubilačka misija. To jednostavno nije spoiler, jer već je na početku jasno kako neće svi preživjeti izlet u okupiranu Francusku. Kroz skoro dva sata uvodne radnje, Aldrich je od glumaca uspio napraviti uvjerljive likove koje sad pratimo s strepnjom, pa čak i ponosom (to nije sramota reći) te kad krene akcija u kojoj se događa izmjena vatre te svi ulažu zadnji atoma napora da zadatak bude obavljen nema nikakvog osjećaja prevare kakve se znaju događati kod nerazrađenih likova. Njihova je transformacija dovršena, a film završava time da svi dobiju tu čast da umro kao ljudi, bez osjećaja sramote ili poniženja. Tri sata prolazi kao ništa, likovi nam još dugo ostaju u sjećanju, a tu i jaki dojam da se gledalo nešto u što je uloženo puno truda, bilo glumačkog, bilo redateljskog, bilo scenarističkog. Možda u cijeloj svojoj dužini trajanja ima poneka mana, pa čak i koja neuvjerljiva situacija (da Reisman u stvarnosti otvori vatru na svoje pretpostavljene dijelio bi ćeliju sa svojom jedinicom) ali sve je toliko dobro uklopljeno u cjelinu da se može reći kako i nema mana. Kultni klasik koji svoj život nije zaustavio samo na ovoj priči jer je dobila čak tri dodatna nastavka (Lee Marvin je svoju ulogu reprizirao u nastavku, a Telly Savalas u sljedeća dva, iako kao drugi lik) te seriju istog imena. Zanimljivost nastavaka i serije jeste u tome što je dobrim dijelom snimano u Hrvatskoj, kao i na području bivše Jugoslavije, ali to je sve jer original, sada već 45 godina star original, još uvijek intrigira, uveseljava i inspirira ljude, a to je teško nadmašiti.


IMDb

Trailer

22 Studenog, 1963 godine, izvršen je atentat na američkog predsjednika Johna F. Kennedya, događaj koji je obilježio noviju povijest kao jedan od najvećih, najtragičnijih i najmisterioznijih, ostavljajući mnoga pitanja neodgovorenima do dana današnjeg Službeni zaključak istražiteljske komisije jeste da je čovjek imenom Lee Harvey Oswald izveo atentat te da je u svemu tome bio sam. Ipak, negdje u sedamdesetim godinama, druga istraga dopušta mogućnost kako je vjerojatno postojala urota da se ubije JFK, ali da se pravi krivci nikad neće u cijelosti otkriti. Jedan čovjek pokušao je provesti istragu kako bi Americi otkrio pravu istinu, ali Jim Garrison, okružni tužitelj grada Louisiane, bio je i ostao usamljen u svojim naporima. No, nije ostao zaboravljen, kao ni njegova istraživanja.

Spojiti kroničara američke povijesti (izraz koji sam negdje pročitao i koji baš lijepo sve opisuje) Olivera Stonea i događaj kakav je atentat na Kennedya može značiti samo jedno posebno i vrhunsko filmsko iskustvo. Ne zato što je Stone dobar redatelj (sretna okolnost je da jest) već zato što se ovdje radilo o materijalu koji je hrpu godina bio pod strogom cenzurom, koji je obavijen s toliko tajni, urota i različitih zaključaka da je potrebna izražena sposobnost dobrog filmaša da se probije kroz sve to i napravi gledljiv film. Također, to je materijal koji je svoj odjek imao globalno, ne samo lokalno te ga je trebalo predstaviti razumljivo, svima, ne samo jednom krugu gledatelja, pa čak i samim amerikancima. Garrison, kao i njegova istraga, tako postaju centralni dio filma, ali Stone se ne zaustavlja na tome jer Garrison je samo lik kroz kojeg nam se predočavaju teorije i dokazi, od kojih je dobar dio otkriven tek nakon njegove istrage i suđenja osumnjičenima. Ali to ne narušava uvjerljivost ili povijesnu činjeničnost jer to su sve provjerene činjenice, posebno kroz radnju naglašavajući da su neprovjerene teorije takvima i predstavljene. A Stone voli Garrisona, poistovjećuje se s njime i njegovom borbom jer obojica rade (ili su radili) istu stvar; pokušavali informirati američku javnost kako ih njihova rođena vlada pravi običnim idiotima. Radi te privrženosti njemu kao liku, doznajemo i ono što je izravna posljedica takvih radnji; stvaranje opsjednutosti radi kojih pate bračni odnosi, radi kojih se stvara distanca u javnom svijetu te dospijeva na razne crne liste jer se ne pleše na muziku koja svira. Gledajući sve to ne možete ne pomisliti kako je Stone vjerojatno ubacio i hrpu osobnih frustracija, na nenametljiv način ih uklapajući u radnju.

A radnje je priča za sebe. Film, iako fokusiran na Garrisona, ustvari ide u toliko smjerova da ih je nemoguće sve nabrojati. Jedan pojednostavljen opis bi mogao ići kako je koncipiran kao niz razgovora s hrpom različitih ljudi te svaki od tih razgovora predstavlja jedan dio slagalice, pri čemu su ti razgovori vizualno i dočarani tijekom radnje. Stone se ne zadržava samo na glavnim akterima priče već i svjedocima (dio kada započne suđenje) te svaka njihova izjava koja je kontradiktorna s službenim zaključcima Warenove istražne komisije (u filmu Warena igra pravi Jim Garrison) bude prikazana. Također, rekonstruirana je svaka sekunda atentata, gdje se koriste autentične snimke, kao i jezivo uvjerljiva rekonstrukcija. Većina tih „slikovitih“ prikaza snimljena je crno-bijelom tehnikom, drhtavom kamerom, pomalo s osjećajem za paranoju (stil s kojim će Stone debelo pretjerati u Natural Born Killers) čime je uspio postići takav ugođaj autentičnost da je teško razaznati što su prave dokumentarne snimke, a što rekonstrukcija. Ne zaboravlja se ni na sporedne, ali opet važne stvari. Oswald i teorije vezane uz njega, stvari koje su se odigravale iza zatvorenih vrata, pojašnjenja kakvi su propusti bili na dan atentata, što se događalo na autopsiji Kennedyeva tijela… radi se o detaljima koji stvaraju slojeve i slojeve priče, nudeći čak i po nekoliko mogućih odgovora, ali opet nikad ne gubeći na preglednosti ili tempu radnje.

Iako tematski izazovan, narativno pregledan, sadržajno nabijen do vrha, ono što se jednostavno mora naglasiti kao jedan veliki bonus jeste; glumački cast. Kevin Costner, Sissy Spacek, Tommy Lee Jones, Joe Pesci, Kevin Bacon, Donald Sutherland, Gary Oldman, Jack Lemmon, Walther Mathau…itd, itd, sama jezgra mladog i starog kvalitetnog glumišta spojena u jednu cjelinu, pri čemu je teško pronaći nekog tko je ostao zapostavljen i nije dobio svojih pet minuta na ekranu. Jedina zamjerka bi mogla ići radi korištenja istih tih likova jer ponekad se radi o stvarima koje ti likovi uopće nisu napravili, ali su bili pogodni za predstavljanje priče (to je prigovor općenit, tek toliko ako vam je stalo do povijesnih fakti) što nekako implicira da im je značajnost bila veća nego u stvarnosti. Bez obzira na to, svi uključeni su odradili posao kako treba, s jakim naglaskom na Costnera, koji se ovdje nalazio na samom vrhuncu karijere te je pametno iskorištena njegova karizma i pojava da se ocrta markantna pojava pravog Garrisona.

Zaključak na kraju? JFK nije ono što bi se moglo nazvati jasno definiranim povijesnim filmom iako se odigrava kroz jedno određeno vremensko razdoblje, na njega treba gledati kao na pregled svega važnijeg što se skupilo ili moglo skupiti o cijeloj toj priči te njegova privlačnost leži upravo o tome; ako niste nešto posebno upoznati sa stvarima u pozadini atentata, ovdje bi ih mogli doznati, a ako vas tema uopće ne zanima, teško da će vas dojmiti sve ono što je u njemu. Ipak, radi se o možda najboljem filmu iz filmografije Olivera Stonea te, iako respektiram The Silence Of The Lambs, za ovo je trebalo udijeliti pokoji važniji Oscar. Gledano iz današnje perspektive; takvi se filmovi jednostavno više ne snimaju.



IMDb

Trailer

 

Već kad su se ratni filmovi po romanima Alistara McLeana pokazali kao loša investicija (hint=Force 10 From Navarone) došlo je doba da se nešto drugo proba. A čovjek je toga napisao, ima se robe i materijala za još par solidnih ekranizacija. Srećom, Bear Island ide pod one bolje, kako ekranizacije, tako i filmove koje je snimio Donald Sutherland (malo je reći da je i on nakupio negledljivog smeća kroz karijeru), ali nije ni on posve bez mane. O njima kasnije, sad prvo o radnji…

…što je malo kompliciranija priča. Uvod je kako netko ubije nekog negdje na Arktičkom području. Rez na istraživački brod i veselu družinu koja putuje prema Medvjeđem otoku da…malo istražuje. Iako su motivi ekspedicije pomalo nejasni, tamo je za vrijeme WWII bila postaja za njemačke U-podmornice, pa, nacisti, tajne = nešto zanimljivo. Još uvijek vitalni Donald je Frank, čudan tip, mutne prošlosti koji, pogađate, baš i nije netko tko bi se trebao nalaziti među članovima ekspedicije, ali Frank je i naš glavni junak, pomalo James Bond tip junaka, samo s bradom. I on je prvi koji počne povezivati da misteriozne nesreće, par ubojstava i ona napuštena njemačka postaja imaju nekakve zajedničke veze. I to kakve, tamo je cijela zaboravljena podmornica, a kako je tu riječ o nacistima, zna se da će u nekom trenutku iskočiti i izgubljeno zlato.

Dakle, nema čega nema. Od tajnih agenata, do puškaranja, od nacista do setova koji izgledaju pravo realistično (posebice onaj gdje je zaboravljeno pristanište) a ima i predivnih prirodnih lokacija. Snijeg, led i stijene…a između svega toga raspoložena ekipa glumaca. Uz Donalda, tu je i legenda Richard Widmark, neobično za vidjeti i Christopher Lee te, stvarno čudan izbor, Lloyd Bridges. A sad dolazimo i do mana. To je Alistar McLeane, ako ste imalo upoznati s njegovim radom onda znate da je čovjek tata-mata od avanturističkog žanra, no jednako tako i od banalnih predvidljivosti. Iako je film promjenjen u odnosu na roman, opet imamo frajera od glavnog junaka, hrpu ljudi za koje znamo da su nekog vraga krivi (samo je pitanje koji od njih) jednu priču, koja u pola radnje postaje druga priča…Mane su možda ipak malo prejaka riječ, ali pošto sam poprilično dobro upoznat s radovima dotičnog pisca, već znam koja nota slijedi. Narativno, film je mogao biti zrno bolje pojašnjen na nekim dijelovima (ipak je tu riječ o avanturističkom dragulju koji traje dva sata) pa neke stvari djeluju ko s neba u rebra, ali to mu neću uzeti kao nešto pogrešno. Radnja nema praznog hoda, a što dovoljno govori za naslov koji kombinira akciju, avanturu, špijunski film, a ima tu zrnce romatične vatre između likova. Pun paket, reklo bi se.