Archive for the ‘Drama’ Category

Brubaker (1980)

Posted: Siječanj 24, 2017 in Drama, Robert Redford

brubaker-1980 brubaker max1363571352-inlay-cover maxresdefault

IMDb

Trailer

 

Jeste ikada gledali onaj reality show gdje šef neke firme odlazi inkognito, s perikom i brčićima al’a Thomas Magnum u vlastitu firmu i glumi radnika da bi vidio kako mu se radnici ponašaju? Ja nisam. Pogledao sam neke isječke na Youtube-u (blagoslovljen bio, pomaže mi oko dosta toga – smeća koje ne trebam gledati) i shvatio da je to jedan vic. Kako radnici ne mogu prepoznati svog šefa? OK, uvažavam da možda dolazi iz nekog drugog grada, pa ga nikad nisu vidjeli, ali svi događaji su dobrano smišljeni unaprijed i namješteni za kamere. Zato mi slične pizdarije, kao što je Pawn Shop Star, idu na živce do te mjere da dobijem želju razbiti televizor. No, Undercover Boss, kako se zove ta glupost, nije ni najmanje originalna. Pokupili su foru iz filma starog skoro 40 godina. Da, znam, šokantno, da nešto nije originalno, ali to je Hollywood, dragi moji čitatelji, zemlja hrabrih i nemaštovitih. Film. Nedavno naletio na njega. Volim Roberta Redforda. Iako, hm, uvijek glumi Roberta Redforda u filmovima, ima taj šmek prave filmske zvijezde, da ne govorim kako bi mu pola nezavisnog filmostvaralaštva trebalo podignuti spomenik. Rekavši to, da odmah velim kako ima sasvim gledljive filmove, neki su čak i odlični, a to što ne glumi godišnje u pet naslova ima svojih draži, znači da čovjek bira projekte. I tako sam nedavno malo gledao što je snimio (tražio sam jedan njegov drugi film) i naletih na ovaj naslov. Zatvor, zatvorenici, loš sustav… hej, vaš sam čovjek. Nagledao sam se zatvorskih filmova isto onoliko koliko Hugh Heffner plavokosih zečica i uvijek mogu pogledati još jedan. Zvučalo je dobro, na prvu ruku, sadržaj mislim…

Novi upravitelj dolazi u loše održavani i vođeni zatvor i počinje uvoditi nekonvencionalne promjene. Naravno, zatvorenici ga ispočetka gledaju kao čudaka, korumpirani čuvari kao prijetnju, a upravni odbor kao marionetu kojom su mislili upravljati onako kako se sjete. Zaboravili su da je to Jerimiah Johnson te da kod njega nema prečaca, njegov put ili autoput, kako bi se reklo, a reforma zatvora uključuje puno loših stvari, kao i zanimljivih. O, da, rekoh da je Undercover Boss popalio glavnu ideju iz nekog filma… Naš junak dolazi u zatvor kao zatvorenik te provodi nekoliko dana živeći kao zatvorenik, proučavajući mane zatvorskog sustava iznutra. Prvo ću početi s jednim sporednim detaljem – film je bio opasno velik hit svojedobno. To govorim zato što je to iznenađenje. Koštao je oko 9 milijuna, a zaradio oko 50. Zašto je to iznenađujuće? Zato što je ovo obična zatvorska drama, bez efekata, bez nekih ekstra posebnih stvari zbog koje bi film bio zanimljiviji. U njemu nema ništa osim zatvoreničkih njuški (čak su i žene sporedna stvar) i puno priče. To je samo dobra ilustracija koliko je Redford svojedobno bio velika zvijezda (i danas je, da ne ispadne kako sam čovjeka pokopao prije reda). Osim toga vrijedi spomenuti i pomalo siromašni izgled filma. Zatvor u kojemu se snimao je uistinu postojao, ali ne u takvom svojstvu kakav je prikazan na filmu. To je rupa, kratko i jasno rečeno, jedna od onih kakve zove da budu mjesto radnje, no, iznenađujuće, zatvorenici su pitomi. Čovjek bi očekivao da će biti više bjegova nego ostajanja, ali, po radnji, to se baš i ne događa. Također, zatvor vode zatvorenici. Da, znam, to ste već čuli, ali ovdje to mislim doslovno – zatvorenici, tkz. trustys, su stražari. Što me zaobilazno dovodi do nekih izraženijih mana cijele priče.

Zanimljivost priče leži u prikazu korumpiranog zatvorskog sustava. Zatvorenici se iskorištavaju za robovski rad u obližnjem gradiću, ekonomija profitira od besplatne radne snage (određeni likovi dobiju pinku, naravno) no zatvor profitira i na drugim stvarima. Novac za obnovu nestaje u đepovima političara, a kao neka vrsta farme za uzgoj hrane, zatvor stvara profit od prodaje uroda – nešto sam malo čitao da su takvi zatvori uistinu postojali, koji su bili sami sebi dostatna jedinica. Također sam doznao da je film djelomično inspiriran neki stvarnim faktima baš o tim kriminalnim stvarima što je još dodatno popravilo povoljan dojam. Ali, izvedba nije tako sjajna. O, ne govorim sad o glumcima, oni su svoj posao odradili kako treba. Redford možda glumi Redforda, ali je lik cool, dopadljiv, i ja ga mogu uvijek gledati. Yaphet Kotto je faca, kao i uvijek, a ima tu i ponešto poznatijih faca koje su tada bile na počecima karijere; David Keith (koji djeluje kao dvojnik Clintu Eastwoodu) Everett McGill i Morgan Freeman – da, dobro ste pročitali, i Bog osobno je ovdje (iako ima samo dvije scene). Problem je… ne, krivo se izrazih, nezgrapnost filma je što nema baš neku protočnost. Tehnički je na razini, ali mu je kadriranje nekako drveno, kao i sva akcija, što je možda onda bilo na visokoj razini, ali je danas… pa malo izvan datuma. Pohvaljujem uvodni dio filma. Redford prvih pola sata skoro ni ne progovori, radnja se gleda gotovo njegovim očima, što je zanimljiv pristup. Vrijedi napomeniti da se redatelj Stuart Rosenberg dobro snalazi u zatvorskom okružju (režirao je Newmanov Cool Hand Luke) Malo zatvorskog filma, malo suprotstavi-se-sustavu nastupa, malo sirove zatvorske stvarnosti, malo misterije, malo trilera… sve u svemu, film se iznenađujuće još dobro drži. Iako možda i nema kraj koji bi sve povezao cakum-pakum (tko pogleda shvatit će o čemu govorim) ali najvažnije je da drži pažnju. Nije Redford bez razloga zvijezda i nije bez razloga pažljivo birao uloge. Ako volite zatvorske filmove i filmove gdje se pojedinci bore protiv lošeg sustava… što da vam kažem, svakako pogledajte.

3-31 8-2-1 brubaker15536 brubaker-redford-warden ed4532c9a981b129263282498ae57d6a jjodrqc oxqlcz7 s-aolcdn-com screenshot2 screenshot3 screenshot5 vcn7opa


afugadecolditz colditz-2005 colditz1 4444140

IMDb

Trailer

 

2001 godina bila je dobra za WWII. Serija Band of Brothers pomela je konkurenciju, osvojila gledatelje, obnovila zanimanje za drugi svjetski rat na sličan način kako je Titanic ponovo pod svjetla javnosti stavio slavnu olupinu. Preko noći, gomila nepoznatih glumaca dobila je ponešto svjetske slave (Damien Lewis, Tom Hardy, Michael Fassenbender…) i sve se činilo sjajnim. Band of Brothers nastala je pod paskom američkih teškaša Stevena Spielberga i Toma Hanksa, tj. nastala je kao svojevrsni derivat njihovog hita Saving Private Ryan, što znači da je ozbiljna lova bila u igri, gomila zelembaća uložena u produkciju i jako se pazilo da serija bude vjerodostojna stvarnim faktima. Pa su Britanci odlučili napraviti svojevrsni nastavak cijele priče, profitirati malo na tom zanimanju, ali cijela priča nije završila tamo dobro kao na primjeru Združene Braće. Nekoliko problema je na stolu, ali na njih ćemo se vratiti nešto kasnije. Prvo; mjesto radnje – zloglasni Colditz. To je ustvari dvorac. Lijep, star, zanimljiv, čak i bez te povijesne note o njemu. Za vrijeme rata on je pretvoren u neku vrstu Alcatraza, mjesto gdje su smještani oni (ratni) zarobljenici koji su bili jednostavno imuni na to da budu zatvoreni, tj. imali su kroničnu sklonost stalnom bježanju. Za razliku od slavnog nasljednika, Colditz je za vrijeme svog doba imao preko stotinjak pokušaja bijega, od čega je 30-ak bilo uspješno, ali to ne umanjuje činjenicu da je bio efikasan zatvor. Smjestiti radnju serije u njega na papiru izgleda kao jako dobra ideja, ljudi uvijek vole pogledati dobar zatvorski film, a još više onaj u kojemu netko bježi iz njega. Doduše, nitko ne voli kada osuđeni pedofil-ubojica pobjegne, ali ovo je drugačija priča. Na papiru je to, kako rekoh, izgledali lijepo, ali onda je sve otišlo pomalo kvragu.

Mini-serija u trajanju od tri sada očito je za inspiraciju imala slavnu Združenu Braću, a to je i pokazala angažiranjem dvojice glumaca iz dotične. Damien Lewis i Tom Hardy. Prvi je u ono vrijeme već bio ime, drugi se tek probijao (i dečku lijepo ide, pogledajte mu samo danas karijeru) no umjesto da bude ono što je trebala biti, realna priča o pravom zatvoru, serija je otišla drugačijim smjerom. Kako rat i muškarci ne prodaju priče baš najbolje (i i popularnost Band of Brothers je u to vrijeme već polako blijedila) kreatori su odlučili ubaciti malo romanse da začine stvari. Ali, to je ispalo krivo. Poslušajte sadržaj. Tri prijatelja bježe iz nekog njemačkog zatvora (Lewis i Hardy su dvojica) ali stvari ne krenu dobrim smjerom. Lewisov lik jedini pobjegne, ali ne prije nego mu Hardyjev lik uvali sliku od cure i zamolbu da joj javi kako je dobro. I naš junak to stvaro želi napraviti, ali kad upozna dotičnu, zaljubi su u nju. Wait for it… i kada stvari postanu malo dublje, odluči, u maniri najvećeg šekspirijaskog negativca, napraviti stvari još gorima – lažira da je dragi od njegove izabranice poginuo kako bi je mogao imati samo za sebe. S druge strane, naš drugi junak, prolazi kroz gomilu planova i bjegova iz zloglasnog zatvora. Hoće li uspjeti pobjeći i hoće li se suočiti s bivšim prijateljem? Pa, pogledajte seriju. Shvaćate sad u čemu je problem? Colditz nije stvarna priča, dvorac-zatvor je samo mjesto gdje se nalazi drugi lik i kroz seriju bjegova (doduše, neki su bili stvarni) pokazuje kako su se stvari ondje odvijale.

Problema kao u priči. Prvi i najočitiji, serija se željela svidjeti svima. Mladima, starima, muškima i pogotovo ženskim gledaocima. Zato su to Lewis i Hardy, veterani Band of Brothers (iako je Hardy tamo imao majušnu i sporednu ulogu) pa je dio publike zagarantiran. Ženskom dijelu bi bilo poprilično dosadno gledati gomilu muškaraca kako rade planove za biježanje, pa su kreatori odlučili ubaciti ljubavnu priču da stvari ne budu potpuno ratne. Problem s tim dijelom je taj što je umjesto neke realne romantike napravljena neka kombinacija ŽNJ kategorije gdje imamo zlog junaka koji radi zle stvari (Lewis kao da je htio pobjeći što je dalje mogao od uloge iz Združene Braće) ali je ujedno trebao biti i tragičan romantični lik, nešto kao Heathcliff iz Orkanskih Visova. I dok je Heathcliff bio zanimljiv lik (pogledajte verziju iz 1970 godine gdje je dotičnog glumio nitko drugi do Timothy Dalton) Lewis je jednostavno bezvezan lik, koji ne uspjeva baš pokupiti simpatije i zanimanje publike. Hardy je tek malo bolji u tome, ali samo zato što je ravnomjerniji lik. On je klasični pozitivac koji će napraviti sve samo da pobjegne i vrati se svojoj dragoj. Isto tako; ne baš zanimljiva karakterizacija. Serija je najbolja u onim djelovima gdje se prikazuju planiranje i izvedba bjegova, kojih ima poprilično, gdje ima čak i nekih pravih povijesnih stvari. Problem je što likovi nemaju nikakve karakterizacije, svi su doslovce jednaki. Među njima je i jedno poznatije televizijsko lice, Jason Pristley, kao jedini Amer u cijeloj priči, ali, pogađate, sveden je na još jedan klišej zatvorenika ovisnog o drogama. Lokacije su pak odlične, ta snimano je u samom dvorcu Colditz, pa se s time nije moglo promašiti, ali to je uglavnom sva prednost serije. Kako nije bilo američkih dolara u produkciji tako nema ni nekih velikih scena, sve ima izgled i okus televizijske produkcije, ali većim dijelom to ne smeta jer je radnja ionako smještena u zatvorene prostore. Sada, da vam kažem kako je ovo odlično uloženo vrijeme (ipak je tu tri sata vaših života u igri) lagao bi jer meni osobno nije baš sjela kao neki dobar televizijski proizvod, no nije ni toliki promašaj kako bi se moglo činiti na prvi pogled (možda bi mi bila bolje sjela da nisam prije ovoga gledao Združernu Braću). Ako ništa drugo, zanimljiva je zbog ranih radova danas poprilično jakih glumačkih faca. I ponešto povijesnih stvari. Ali to je uglavnom to.

7osspjbtzwjckb2jb6ly8v76fgx colditz-for-you-the-war-is-over-ha mas_colditz_s01-ingested maxresdefault maxresdefault1 rcx0hk4guzxb6w8wtvqahdckwsc wuxvxf9ujux9fjbp5x8j0yjwny

6c22e50074291c8c903d4ac3a6def7e3 96d1664036d1138830469f8a663cb090 colditz-flucht-in-die-freiheit-rdiger-vogler-6-rcm0x1920u f9a30ce8cba42bc06d65b57a446bf8b0

 

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g

 

Murder in Greenwich (2002)

Posted: Prosinac 17, 2016 in Drama, Ekranizacije, Thriler

5035822508835_l

IMDb

Trailer

Nedavno sam pogledao American Crime Story. I pogledao sam je u, kako se to pjesnički veli, gotovo u jednom dahu. To nije bilo suđenje stoljeća, to je bio cirkus stoljeća. Kako sam pomalo obožavatelj tih povijesnih stvari, neriješenih ubojstava i kompliciranih istraga, serija mi je sjela gotovo kao budali šamar, iako sam već znao da O.J. neće završiti u zatvoru. No, taj sami kraj naprosto je jedna velika nula naspram svega što se ondje događalo. Znate zašto je O.J. Simpson na kraju oslobođen? Ne zato što to nije napravio (kriv je kao noć) već zato što je imao pametnog odvjetnika koji je znao da je i kriv te je sve dokaze, koje nije mogao objasniti, gurao u stranu javnim eskopadama. Čim i Simpsona netko nešto pitao, ovaj bi vikao “Rasizam”. Jedna od tih predstava bilo je i doslovno suđenje na suđenju, pronašao je stare snimke detektiva Marka Fuhrmana i proglasio ga rasistom, vukao po medijskom blatu i javnost više nije obraćala pažnju na tipa koji je ubio dvoje ljudi. Znatiželjna duša kakva već jesam, išao sam vidjeti kako su na kraju balade prošli svi ti akteri, uključujući Fuhrmana i došao do zanimljivog zaključka kako je čovjek prošao bolje od većine. Jer, na stranu cijelu tu stvar sa rasizmom (koja je kasnije dokazana kao poprilično napuhana jer nije bilo dokaza da je dotični te stvari radio na pravim slučajevima) Fuhrman je bio poprilično dobar detektiv, koji je istražio cijeli O.J. slučaj i napravio zaključke koji i danas drže vodu kao najrealniji scenarij za ubojstvo. I, što me malo izneneadilo, otišao je iz Los Angeles policije te postao uspješan pisac kriminalističkih romana, koji se u Americi opisuju i kao “stvarne kriminalističke knjige”, što mi je bilo još zanimljivije. Jer Fuhrman je pisao o slučaju Marthe Moxley, djevojke ubijene davne 1975 godine i njegovi su zaključci iz knjige poslužili kao temelj za otvaranje istrage koja, na kraju, i dovela do uhićenja i osuđenja njezinog ubojice, što je bilo poprilično cool, još više kada se u obzir uzme da je knjigu napisao nešto kao stvarnu stvar i svoje osobne zaključke, što opet znači da su i njegovi zaključci u vezi O.J. Simpsona bili itekako dobri.

Ukratko ću vam predstaviti stvarni slučaj. Martha Moxley imala je svega 15 godina kada je pronađena ubijena u tom nekom gradiću gdje orbitiraju bogati i slavni (uglavnom, mjesto gdje se takvi zločini nikada ne događaju). Netko joj je razbio glavu golf-palicom i namjestio tijelo da izgleda kao da je silovana (nije bila). Na prvu ruku, rekli bi da je slučaj lagan kao pero; postojali su svjedoci koji su dotičnu djevojku vidjeli s jednim klincem…uglavnom, laganica. Problem je što je osumnjičeni imao veze s obitelji Kennedy, pa je istraga (ako je možemo tako nazvati) bila torpedirana odmah na samom početku jer, dragi moji čitatelji, nikad ne moožete tako uglednog bogataša tretirati kao redneck-seljačinu. A slučaj je dobio veliku pozornost. Lijepa all-american cura, ubojstvo, obitelj Kennedy… to vam je kao El Dorado za novinare. No, slučaj je ostao neriješen dvadeset i nešto godina. Fuhrman za potrebe knjige počinje istraživati slučaj i dolazi do zaključka kako je tadašnja policija napravila toliko propusta da je policija Los Angelesa u slučaju O.J.-a ispala kao najsposobnija te je povezao sve indicije i usmjerio zaključak prema jednom imenu. To je pak usmjerilo stvarnu policiju i sudstvo da ponovo otvore slučaj i sve ponovo provjere i, pazi sranja, sve se poklapalo. Trebalo je proći samo 20-i kusur godina da se slučaj riješi.

No, sami film tek je djelomična ekranizacija knjige. Svi zaključci o istrazi i same činjenice o slučaju potječu iz nje, ali, Fuhrman, iako je istraživao slučaj, ipak nije bio u takvoj situaciji kao lik iz filma. Da, pročitali ste dobro, u filmu se ne radi o nekom fiktivnom liku već o Marku Fuhrmanu osobno. Sada, priznajem da je lik poprilično tvrd karakter, jedan od onih koji su ilustracija kako bi istražitelji trebali izgledati, ali ipak nije toliko opak. U filmu je okružje jako slično onom iz dobrih starih vester filmova; nepoznati stranac dolazi u dobro utvrđenu bogatu zajednicu i počne postavljati nezgodna pitanja, zbog čega ga svi gledaju s prijezirom. Hej, ja pušim takve stvari. Uz to, film ima aromu dobrog starog noir-filma; opet ista priča, stranac u stranoj zemlji, zgodan, ali tvrd, žene ga gledaju… pušim i to. Plus, još bolje pušim te stvarne slučajeve koji ostanu neriješeni, pa nakon par desetljeća dobiju svoj zaključak. Sve te pozitivne stvari mogu zaokružiti i s glumačkom ekipom. Christopher Meloni je odličan u glavnoj ulozi. Što je najbolje, Fuhrman, koji je i producent filma, se ne štedi. Svako malo iskoči zloglasnost O.J. suđenja i kako je zajebao stvari (iako pred kraj već pomalo zvuči dosadnjikavo – sjebali te mediji – kužimo više) što pomalo dodaje na zanimljivosti (iako – samo ako ste upoznati sa dotičnim suđenjem) i nemoj autentičnosti. No, sam film ne treba baš gledati kao točan prikaz dogašaja, barem što se tiče Fuhrmanove strane već više kako je teklo istraživanje, koje, srećom, dobije konačni zaključak. Problem je što je film televizijski, možda čak i malo previše. Doslovce diše televizijskom produkcijom, što mi inače ne smeta, ali ovdje se baš osjeti. Iako je sama priča dobra, baš ne dobijemo osjećaj za vremensku razliku (70-te i 90-te) i malo je irtantno što Maggie Grace (debitantska uloga – da, to vam je ona kćer od Liama Nessona koja je kao magnet da stalno bude u problemima) vodi naraciju kroz cijeli film. Ona glumi žrtvu, pa njezina naracija ispada kao naracija iz groba i nespretna je u tri lijepe…, pa film malo pleše između toga da bude igrani film, a malo igrana rekonstrukcija samog događaja, jedna od onih rekostrukcija kakve rade TV-kuće kad imaju nula kuna budget. Usprkos tome, stvar je gledljiva. Ne baš i pamtljiva, iskreno, i preporučljivo je da imate žicu za te stari-zločin-nikad-riješen (ovaj je riješen) sadržaj. Ubio sam sat i pol s lakoćom. Tko zna, možda vi nećete. O, da, za kraj, film je ubi bože teško za pronaći, pa budite upozoreni.

christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hf christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hn


D500

IMDb

Trailer

Cijeli film

Postoje tri univerzalne istine. Nebo je plavo. Trava je zelena. I nikad se, ama baš nikad, ne zajebavaš s Izraelcima. Mossad je jedna od najboljih tajnih službi na svijetu i ako se njima zamjerite, možete si odmah pripremati sprovod jer pitanje je dana kada će vas pronaći. Ako ne vjerujete meni, samo pitajte one likovi koji su mislili da je dobra stvar napasti olimpijadu u Minhenu. No osim što se baš pravo ne slažu s Palestincima, u prošlosti su imali još gore neprijatelje; Naciste. Nakon što je drugi svjetski rat završio tako što si je Hitler prosvirao glavu (tj. zapovijedio je nekom drugom da mu to napravi) preostale glavešine tog veselog društva bježale su na sve strane svijeta u nadi da će uspjeti izvući živu glavu. Argentina je bila primamljivo odredište jer je bila simpatizer nacista, što je značilo da su ondje imali pravo na udoban život i nije bilo izručivanja. Što pak Izraelce nije omelo da rade ono što rade najbolje; da pronađu, da se infiltriraju i da ugrabe one koji su im se zamjerili. Nije ni čudo što su ih se svi bojali (i još uvijek boje) jer, pa to je tajna služba koja je školski prikaz učinkovitosti. CIA je pak suprotni primjer, kako generalno zajebati stvari i dopustiti da cijeli svijet sazna za to. Dakle, svi ste gledali Munich, pa znate tko, što i kako, no postoji još par primjera kako je Mossad ustvari zajeban. Jedan od tih primjera je upravo ovdje, pa ako niste nikad čuli za film, ne opterećujte se previše, puno ljudi nije. A riječ je o pravom malom televizijskom draguljčiću kojeg se isplati pogledati samo zbog efektne uloge starog glumačkog lisca Roberta Duvalla.

Za početak, da vam predsavim Adolfa Eichmanna, jednog od top 10 zločinaca koji su petnaestak godina uspješno izbjegavali lice pravde. On je, kao jedan od kreatora “konačnog plana” bio na svim mogućim listama za odstrijel koje postoje, ali je jednako tako bio i neuhvatljiv. Tu sad postoji i malo drugačija istina. Amerikanci su znali gdje se Eichmann skriva, ali ga nisu dirali jer im se nije uklapao u planove. Tako da kad čujete da neki američki predsjednik grmi oko svjetske pravde, samo se prisjetite da ta pravda znači da će biti pravde ako postoje američki interesi u njoj. Dakle, Ameri su znali gdje je Eichmann, ali ga nisu dirali. Preostala grupacija nacista u Argentini također je znala gdje je on, ali oni ga nisu mislili izdati (očito) i, čistom igrom slučaja, Eichmanna je prepoznao slijepi logoraš, prepoznao mu je glas. Ta glasina dolazi do šefova Mossada i tim za izvlačenje se polako priprema. Ono što djeluje kao lagan zadatak to i nije. Nestanak Eichmanna odmah pokreće potragu za otmičarima, a Argentina zatvara granice (ne javno, naravno) te tim za izvlačenje mora izvući i Eichmanna i sebe bez da budu uhvaćeni.

Lov na Eichmanna je ustvari trajao skoro tri godine, toliko je prošlo od trenutka kada je bio prepoznat od treće strane, pa do provjeravanja informacije, praćenja i konačnog lova. Onda nije bilo DNK-a fora da ubrzaju stvari, kao ni kompjutera koji bi napravili foto-robot. Informaciju je trebalo provjeriti, potvrditi da je to on i onda ga čopiti. Film to malo ubrzava, ali ne smeta konačnoj priči. Kako se radi o televizijskom filmu, na trenutke skoro i komornoj drami, ne očekujte ništa; u njemu nema efekata, nema pucnjave (nije je bilo ni u stvarnosti) nema ničega osim dobrih lokacija (koje savršeno dočaravaju Buenos Aires 60-ih) i strašno dobrog glumačkog rada. Film je podijeljen na tri dijela, uvjetno rečeno. Prvi dio je planiranje otmice, gdje se tim uvježbava, drugi dio, najduži, je boravak u sigurnoj kući i interakcija članova tima s Eichmannom, dok je završni dio izvlačenje. Taj dio je bolji od nekih romana. Sjećate se filma Argo? Gdje su članovi veleposlanstva na aerodromu imali, kao, velikih problema s izlaskom iz zemlje? To je izmišljeno. Izašli su bez muke. Izraelci i Eichmann su pak imali stvarni zastoj na aerodromu te, iako ih nitko nije doslovce ganjao s oružjem u ruci, bilo je sklisko neko vrijeme hoće li uspjeti izaći. Stvarni život je ponekad napetiji od fikcije. Najbolji dio je središnji, gdje se Eichmann ne prikazuje kao čudovište. On je ponosan na svoj rad u ratu i, zčudo, govorio je istinu. On nije imao veze s koncentracijskim logorima već transportom, što ga ne oslobađa krivice, nikako, ali savršeno ilustrira kako je razmišljao. Robert Duvall ga je odigrao besprijekorno, s pravom dozom njemačke arogancije i običnog čovjeka koji je jako dobro svjestan onoga što jest i onoga u što ga je svijet pretvorio. Također, pohvalno je i što Mossad tim nije prikazan kao gomila superljudi koji mogu sve, njihova učinkovitost temelji se na pažljivom planiranju i uvježbavanju, što je uvijek dobra stvar jer filmu daje određeni štih realnosti. Iako sam sklon mislima da Eichmanna možda jesu koji put udarili dok je bio u zarobljeništvu, mala uljepšavanja su očekivana, ali to ni najmanje ne umanjuje činjenicu da se radi o popriličnom napetom i zanimljivom malom filmiću kojemu je jedina mana (što je uvjetno rečeno) to što je napravljen u televizijskoj produkciji. Ako volite naslove koji su nastali na osnovama stvarnih događaja…ovo je gotovo savršeno za jedno gledanje.

arliss-howard-robert-duvall-the-man-who-captured-eichmann-1996-bpffnm release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wj release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wk release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wp robert-duvall-the-man-who-captured-eichmann-1996-bpfeg4

release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wn robert-duvall-jean-pierre-reguerraz-the-man-who-captured-eichmann-bpffnt

Dazed and Confused (1993)

Posted: Prosinac 2, 2016 in Drama

dazed_and_confused_ver2_xxlg dazedconfused-20th_poster jf_dazedandconfused_final_sm

 

IMDb

Trailer

 

Posljednji dan škole. Ah, ta sjećanja. Davno je to bilo, poprilično… i nemam pojma kako je završio. Postoji velika mogućnost da se uopć nisam ni pojavio u školi, što me nikako ne čini iznimkom jer znam da nisu ni drugi. To je stvarnost, ljudi moji, filmovi to znaju uljepšati na n-tu potenciju. Zato se zovu ili srednjoškolski filmovi, ili generacijski filmovi ili memory lane filmovi… kako god ih nazovete, nećete promašiti. Nažalost, zbog nekih obaveza skoro da ništa ni ne gledam (trenutačno, kad uhvatim vremena, zavrtim pokoju epizodu Prijatelja – da, znam, tužite me) i sasvim slučajno, kad imam vremena, gledam da nadoknadim noviju produkciju. Rekavši to, da odmah kažem kako sam ovo ogledao sasvim slučajno. Frend me tražio da mu skinem taj film, pa već kad je ostao na hardu, nekako sam, iz puke dosade, odlučio baciti pogled jer čuo sam za njega, ali to je uglavnom to – znam sam ime i ništa više od toga. Zanimljiva stvar je da ovaj film često uspoređuju s Američkim Grafitima, kojih se pak jako malo sjećam (što znači da bi ga trebao pogledati ponovo jednog dana) i nekako kužim poveznicu; srednjoškolci, vozikanje u autima, dobra glazba. No, dok su Grafiti imali u sebi zrno fatalizma i kritike (Vijetnamski rat) ovaj film toga nema, ali to nije mana, da odmah naglasim, samo što mu cijeli kontekst na kraju ostale pomalo praznjikav. Ove godine Richard Linklater je snimio i svojevrsni “duhovni” nastavak ovog filma zbog kojeg sam počeo misliti kako su američki srednjoškolci ustvari gomila idiota. Uglavnom, da sad ne razvlačim od nemila i nedraga zašo su gomila idiota (Trump kao Predsjednik govori dovoljno) da vas malo upoznam sa stvarima koje možete vidjeti i očekivati od ovog naslova.

Zadnji dan škole. Nekoliko različitih ekipa (da, kao pet-šest njih u grupi) luta uokolo, mlati praznu slamu i uživa u životu. To je to. Početak i kraj. Film se doslovno odigrava u 24 sata. Tako tu imamo klince koji prelaze u veću školu (nešto kao kad osmaši prelaze u srednju školu) pa imamo one koji su već tamo, sportaši, bogovi, kako to obično ide, pa imate intelektualce koji sve komentiraju s društvenom notom, pa onda obične seljačke idiote koji još uvijek misle da je srednja škola nešto što nikad ne prolazi… Uglavnom, ima se likova, stvarno ima, a ima se i par iznenađenja (o kojime će biti tek riječi) i kada bi htio biti izravan – film se gleda s lakoćom. Sva ta spika nije loša. Nije ni originalna (život je sranje, bla, bla, bla) ali nije ni loša. Mana cijele priče…pa, ima ih nekoliko. Za početak, nema simpatičnih likova. Iz nekog bizarnog razloga (možda slučajno, možda namjerno) svi su likovi poprilično antipatični. Klinci koje proganjaju nasilnici… jebiga, i ja bi ih ganjao i mlatio, jednostavno imaju takvo ponašanje koje zove batine. Nasilnici izgledaju kao gomila morona sa inteligencijom u visini sobne temperature pa tu nema zlata što sja, sportaši, pa isti kao i ovi prethodni…svi ostali… jebiga, antipatični. OK, ima jedan plavi lik s naočalima… bijaše čist OK, plus cura s kojom se malo muvao… eto, jedan od njih. Nisu likovi toliko problem koliko tijek filma. Početak je poprilično zabavan, svo to američko prenemaganje oko škole, sportskih događanja, maltretiranja, ali kako sve dalje ide radnja… nekako kao da stoji u trećoj brzini i ne mrda iz nje. Pred kraj gotovo da se neki dijalozi vrte u krug, a osjeti se i da su neke situacije nakaradno ubačene tek toliko da se dobije nešto (kvazi-intelektualac ide opizditi nekog redneck-seljobera jer, eto, došlo mu je da dobije batina) što bi razbilo krug besmislene priče.

Dakle, iznenađenja. Prije gledanja pogledao sam tko glumi i njemu i dobio nulu bodova, nitko baš poznat. Da bi onda u pola filma ugledao facu Bena Afflecka (koji nije bio baš početnik, ali dovoljno blizu) te onu od Matthew McConaugheyja, koji je ovdje doslovce debitirao. Prvi glumi jednog od nasilnika koji proganja klince uokolo i uloga mu, hm, leži dobro, što će reći da je jedan Affleck bio bolji dio filma. Ovaj drugi pak glumi starijeg tipa, znate već kakvog, jednog od onih koji se vole motati oko srednjih škola iako su već odavno trebali biti što dalje od nje, što će reći da je i on bio bolji dio filma. Naravno, zabavni su zato što su jedini koji su postali velike glumačke face, pa su ove početničke uloge zlato što sja (i, da, negdje tamo se motala i Renee Zellweger, ali u tako minornoj ulozi da se ne trebate čuditi i ako je promašite – ja jesam). Također, ha, tu je i jedna jako mlada Milla Jovovich, pa ako volite velike zvijezde…tu ih ima – iz faze kad nijedno još nije bila velika filmska zvijezda. Još jedan mali problem koji se nalazi u filmu jeste prodavanje osjećaja nostalgije pošto se događa u 70-ima, no, ruku na srce, to se uopće ni ne osjeti jer se jednako tako može odigravati i u današnje vrijeme, pa mislim da je to više američka stvar, to gledanje na burno razdoblje, nego što je stvar svjetskog gledišta. Za njih su 70-te bile zabavno vrijeme, za sve ostale… pa, kako za koga. Dakle, ako volite taj nostalgičarski štimung, školska sjećanja, zabave i bezveznu priču…ovo je film koji uglavnom pokriva sve to. Ako pak ne volite, možete ga svejedno pogledati i jednako tako brzo na njega i zaboraviti. Ne gubite ništa, ne dobivate ništa…jedan od onih naslova koji baš i ne opravdavaju ono “kultni” u svom predstavljanju.

current_1001_023_original dazed-confused-nocrop-w670-h448-2x dazed-confused-nocrop-w670-h448-2x current_1001_023_original

689478948 689478948 dazed-confused-nocrop-w670-h448-2x dazed-confused-nocrop-w670-h448-2x

 

 

 

The Finest Hours (2016)

Posted: Lipanj 12, 2016 in Avantura, Drama

finest -hours PH-126009983 FinestHoursUSBluray The-Finest-Hours-Movie-Poster

 

IMDb

Trailer

 

 

Kada je primio obavijest da je veliki putnički brod u neprilici, kapetan Arthur Henry Rostron napravio je sljedeće: okrenuo je svoj brod, svu raspoloživu toplu vodu iskoristio za pokretanje kotlova te je praktički izbacio putnike iz kabina i počeo pripremati brod za primitak unesrećenih ljudi. Tek nakon toga je stao i upitao telegrafistu koji mu je donio SOS obavijest koliko je informacija u pitanju točna. Brod u nevolji bio je Titanic, a brod koji se odazvao njegovu pozivu u pomoć RMS Carpathia. Rostron je tako postao slika i prilika kako se treba ponašati pomorski časnik, a njegova je intervencija završila tako da je brod koji je inače mogao ploviti brzinom od 15 čvorova, dogurao skoro do 18, uletjevši bezglavo velikom brzinom u područje punom ledenih brijegova. Na kraju je spasio preko 700 života i ušao u legendu i povijest o kojoj malo ljudi priča (čak i u velikom hitu James Camerona vidi se tek jedan kadar Carpathie). 1952 godine, priroda je odlučila ispisati novu stranicu povijesti u pomorskom spašavanju, a trebalo je samo, pa idemo reći 60 godina da priča dobije svoju filmsku verziju te da se ljudi upoznaju s još jednom grupom običnih ljudi koja je bezglavo uletjela u podivljale morske valove kako bi pružila pomoć unesrećenim članovima posade prepolovljenog tankera. Ono što su napravili tada nije se ponovilo do danas te njihova spasilačka misija i dalje stoji u povijesnim knjigama kao najveće spašavanje izvedeno malim brodom (čamcem, iskreno) koje je trebalo, po svemu što ih je okruživalo, završiti tragično po obje posade. Ja padam na filmove koji nastaju po stvarnim događajima. Problem je što su takvi dobri, uglavnom, ali ih znaju prepraljati kako bi se dobila još bolja slika nekog događaja, idemo reći: uljepšan događaj. Tako mi u sjećanje prvo dolazi The Perfect Storm, tragična storija o ribarskom brodu Adrea Gail i njegovoj posadi koja je nestala tokom jedne stvarno gadne oluje. To je OK film, vrijedan gledanja, ali je ustvari potpuna fikcija jer nitko ne zna što se točno događalo u posljednjim trenucima. Brod je jednako tako mogao potonuti prvog sata oluje, kao i onog posljednjeg, ne postoje svjedoci, ne postoje službeni zapisi, ne postoji čak ni olupina koja bi označavala grob nestalih ribara. The Finest Hours drugačija je vrsta filma, iako dijeli poprilične sličnosti sa svojim profitabilnijim prethodnikom. Da, namjerno sam izbjegao reći boljim jer su oba filma tu negdje, s tim da malo prednost dajem Satima pošto su faktografski točniji.

Za vas koji ne volite povijest, jedna oluja davne 1952 nije ušla u povijest kao najveća ili savršena, ali bila je gadna. Ono što je zanimljivo o njoj jeste to da su čak dva tankera doživjela istu sudbinu; Fort Mercer i Pendleton. Sva raspoloživa pomoć poslana je u smjeru Mercera jer se uopće nije znalo da je Pendleton doživio istu sudbinu. Kada je to ipak utvrđeno, posve slučajno, četiri člana obalne straže uzela su motorni čamac i gotovo samoubilački uletjeli u visoke valove kako bi pokušali pomoći posadi prepolovljenog nasukanog tankera. I, kako, rekoh, njihovo spašavanje jedno je od najodvažnijih ikad zabilježenih u povijesti Obalne Straže. Jer, činjenice su sljedeće. Oluja je bila prejaka za spasilački čamac, no nije potonuo iako je vozio naslijepo (valovi su pobacali sve pomične djelove s njega, uključujući kompas), nasukani tanker su pronašli gotovo slučajno (nosila ih je ista morska struja) izvukli su ljude s njega tako da su ih doslovce hvatali u zraku i izvlačili iz mora,a kao šlag na kraju – čamac je bio namjenjen za 12 osoba, teoretski je mogao podnijeti težinu od 20, dok su članovi spasilačke misije u njega utrpali čak 32 ljudi i još se uspješno vratili natrag. Ono što je ustvari najljepše kod filma jeste to što je posezao jako malo u vreću s dodatnim atrakcijama kako bi bio napetiji, neke sitnice su izmjenjene u odnosu na stvarnost, ali iznenadilo bi vas koje (Bernie i Miriam bili su vjenčani u vrijeme spašavanja – ona nikad nije došla tražiti ga u bazu odjevena u ljetnu haljinu i visoke pete tokom ledene oluje) jer stvarne stvari oko spašavanja bile su toliko impresivne da ih uopće nije trebalo prepravljati. Što je, priznat ću iskreno, kao amaterskog zaljubljenika u povijest, pametan potez od strane Hollywooda koji ima naviku brljati po svemu, čak i stvarnim događajima.

Film nije dobro prošao u kinima, iznenađenje, iznenađenje. Postoji dobar razlog za to. Naime, likovi nisu dopadljivi. O, da, sad sam vas malo uhvatio. Obično likovi u ovakvim filmovima imaju osobnost bernardinca, jednostavno ih morate voljeti, jači su i veći od života te kad krenu u opasnu akciju na vama je da sjedite na rubu stolice i pažljivo pratite što se događa. Ovdje to nije slučaj. Krenut ćemo redom. Chris Pine, “novi” kapetan Kirk od USS Enterprisea, inače mi nije nešto posebno jak glumac. Doduše, gledao sam ga u ulogama gdje se ne zahtjeva prejako glumačko umijeće, no kad mu se otvori prilika, dečko ponešto iznenadi (Unstoppable). Njegov Bernie Webber nije junak, daleko od toga. On je čak pomalo… čudnjikav. Društveno je tih i povučen (djevojka zaprosi njega), pomalo krut u vezi pravila (zato je jako fora kad ih odluči prekršiti) i kada se dogodi nesreća, on ne kreće u spašavanje zato što je junak u duši, čovjek na pravom mjestu, velikog srca i ostale pizdarije kojima nas šopa Hollywood kad su ovakve priče u pitanju, on krene na otvoreno more zato što mu je to posao. Likovi koji ga prate također nisu junaci, daleko od toga, oni su otišli na to putovanje zato što im je bilo neugodno povući se i među svima njima vlada poprilično nepovjerenje, čak i loša volja zbog nekih stvari iz prošlosti. Shvatili ste; oni su likovi koje nije lagano zavoljeti. Također, posada na havarisanom tankeru jednako je čudna, da ne velim realna, kao i spasioci. Nema veselih i dopadljivih karaktera, što film čini realističnim po pitanju karakterizacije, ali bogami i ne tako laganim za gledanje jer, pa, nitko baš ne voli nedopadljive likove. To je ustvari prednost, taj dodir realizma, bez raznih uljepšanih sranja. Efekti su jaki, mora se priznati i ako vas podsjete na spomenutu Oluju Svih Oluja, to je razumljivo, oba filma dijele isto okružje pobješnjelog mora. U osnovi, film ne komplicira, prate se dvije posade, prati se razvoj nesreće, kao i pokušaja posade tankera da se održe na površini te Bernijeve da ih spasi, uz povremene upade u nešto običnije životne situacije. Nema kompliciranja, nema prodavanja muda pod bubrege i nema razvlačenja, što film čini jasnim, preglednim i dobro režiranim, iako ne previše dinamičnim sve dok ne dođe do same zajebane situacije. Jedno od boljih iznenađenja ove godine, ako smijem skromno primjetiti, a film sam pronašao slučajno, kao i oni uništeni tanker, a kad sam vidio glumačku ekipu (Pine, Casey Affleck, Eric Bana) odlučio sam potršiti dva sata života, pa kud puklo da puklo. I, iskreno, bila su dobro utrošena.

The-Finest-Hours THE FINEST HOURS the-finest-hours2 the-finest-hours3 the-finest-hours4 the-finest-hours5 the-finest-hours6

 

Over the Top (1987)

Posted: Ožujak 11, 2016 in Drama, Sportski, Sylvester Stallone

over_the_top_poster_01 OverTheTop

IMDb

Trailer

 

Nedavno su se dogodile dvije stvari. Sylvester Stallone dobio je nominaciju za Oscara kao sporedni glumac. I popušio. Dobio ju je Mark Rylance. Morao sam guglati da vidim tko je točno taj tip jer me baš zanimalo, a kad sam skužio za koju ulogu ju je točno dobio (Bridge of Spies) prva reakcija mi je bila – koji lijepi racku? Film je solidan, ta ipak je to Spielberg, ali ta uloga je čista koma. Kužim sve to, mala minutaža, impresivan dojam… samo što tu nije bilo impresivnog dojma, lik je jednostavno bezličan. Ovako je ispalo kao da je odigrao Hannibala Lectera. Ali, to ustvari i nije nekakvo iznenađenje jer Akademija si nikad ne bi dopustila to da jedan Sly dobije Oscara jer on kao da nosi brand nekvalitetnog glumca. Što je čisto OK razmišljanje, Sly i nije jak glumac, ali kad potegne onda potegne pravo, a reći da jedan Rocky nije zaslužio Oscara je čista glupost. Pretpostavljam da su se članovi uplašili da bi iduće godine Švarci mogao biti nominiran, ili, ne daj bože, Chuck Norris (on bi dobio za glavnu i sporednu ulogu u istoj večeri za isti film) ili su još uvijek generacijski nadrkani što je Rocky svojedobno zgazio jednog Taxi Drivera (već kad pričamo o precjenjenim filmovima) i pokupio mu nagradu ispred nosa. Taj mali filmić, kojemu nitko davao nikakve šanse, sredio je opasnu konkurenciju tehničkim knock-outom u prvoj rundi. Pa su valjda članovi, kako rekoh, još uvijek malo raspiljugani time te su se sad osvetili Slyju za taj potez. No, dobro, počeo sam pisati kao da iskreno mislim da su Oscari neka priredba po kojoj se može mjeriti kvaliteta, ali nisu, ne više. Sada je sve to postao cirkus koji mora paziti na rasnu diskriminaciju (iduće godine će Azijati bojkotirati show, Crnci su svoje pravo ispucali ove godine) spolnu diskriminaciju i… ma, općenito plesati kako drugi sviraju. Druga stvar koja je dogodila jeste da je počela kružiti glasina kako se legendarna produkcijska kuća Cannon izdigla iz pepela. Oni nikad nisu dobili Oscara, ali su zato snimali zabavne filmove; Missing in Action, Delta Force, Death Wish 2, 3, 4, American Ninja… itd, itd. I jedan od najavljenih projekata im je, wait for it… Over the Top 2. Za one koji su prespavali 80’te i dio 90’ih, riječ je o poor’s man Rockyju, kojeg je djelomično napisao Sly Stallone dok se odmarao između Rocky filmova. Iako jest sudjelovao kao scenarist, nije bio oduševljen konačnim proizvodom koji je, a ovo moram reći teška srca, s razlogom požnjeo slab uspjeh iako danas ima neki-taki kultni status.

I, Sly opet radi rukama, samo što ne mlati protivnike već im obara ruke. On je tip koji je, navodno, najbolji u tome, ali ima prtljage kao u priči. Iz nekog bizarnog razloga je ostavio ženu i dijete, koje je počeo odgajati strogi i masno bogati djed, pa mali sad mrzi starog do kosti, ali kako mama umire, njih dva se moraju upoznati, nekako prevazići sve probleme i ostvariti dobar odnos dok u pozadini stoji i jedno natjecanje; ono u obaranju ruku u Las Vegasu, koje naš junak mora pohoditi kako bi zaradio novu kamiončinu i nešto para da može odgajati otuđenog sina. Dok sam ovo pisao čuo sam jednu malu violinu u pozadini, lik ima takvih problema da bi rasplakao i country pjesmu. Ipak, malo karikiram zato što je ovo školski primjer filma kako ne treba iskorištavati dobitnu formulu i prilagođavati je drugom filmu jer to ne funkcionira, pogotovo ne pod ovakvim uvjetima kad želiš napraviti dobar sportski film, ali ujedno ga utušiti patetičnom obiteljskom dramom. Jer, i ovo moram reći teško srca – film mi je inače jako simpa – u njemu apsolutno ništa ne funkcionira kako treba. Ustvari, lažem, funkcionira soundtrack, puno dobrih stvari je na njemu, stvarno dobrih. Dakle, trebalo bi početi od početka i polako nabrojati zašto ovo nije postiglo uspjeh kao Rocky.

Za početka, Sly glumi kao da bi bio Rocky, ali ovo je ipak drugačiji film, pa je malo bad ass tip, malo simpatični lik. Samo što ne možeš biti simpatičan lik ako publika zna da si ostavio ženu i klinca i otišao raditi vrag zna što, a patetične isprike tipa “žao mi je” ovdje ne pale. I što je najgore, umjesto da radnja veli zajebimo mi natjecanje, idemo napraviti road movie gdje se lik zbližava s klincem, scenarij doslovno izbjegava naglasiti tu lošu stranu Slyjeva lika. Klinac je iritantan, pa ni on ne pomaže ionako sjebanoj situaciji. Druga stvar koja grebe po inteligenciji gledatelja. Klinac ima bogatog djeda, ima kuću, ide u školu i njegov stari misli da mali dođe živjeti s njim? Gdje točno? Lik vozi ofucanu kamiončinu, nema kune u džepu, nema kuće. Zar misle živjeti u kamionu i klopati fast-food? To je ono što se popularno zove loš scenarij i ovaj se put moram s time složiti jer filmu je trebao negativac (pa ga je odigrao Robert Loggia, svaka mu dala) ali taj negativac je toliko nasilnu uguran u film da nije baš jasno zašto je ondje. Kao i natjecanje u obaranju ruku. OK, kužim, htjelo se dati malo sportskog štimunga ala Rocky, ali ne možeš napraviti neku napetost kad znaš da obaranje ruku nije isto što i boks. Ovdje trebaš biti mrcina od 150 kila i pobjeda je tvoja. U stvarnosti, protivnik mi otkinuo Slyju ruku i onda bi je zatukao njome. Dakle, kako rekoh, ništa ne funkcionira, ali je film gledljiv. To je Sly u naponu snage, njega ili volite ili ne, a skromni autor ovih redaka ga voli, pa mu svašta prašta i uvijek ga voli gledati. Mane nisu samo zanovijetanje jer ih je i Sly sam nabrojao (neke od njih) kao dio razloga zašto je film loše prošao. Također, film je cirkus. Ne pravi, naravno, već samo natjecanje. Tamo ima previše likova, ali sama atmosfera je dobro pogodila ono što se događa u Vegasu (iako je fond nagrada generalno bezvezan – nova kamiončina (baš ono što našem liku treba) i novčana svota koja ne pokriva ni gume za taj kamion – znamo da je lik vozač i da mu treba nova pila, ali malo kreativnosti ne bi naškodilo). Što točno vrijedi ovdje? Pa, vrijeme prolazi uz njega. Iznenađujuće, ali točno. Ako ne razmišljate o manama, taman je dobar da se ubije jedno nedjeljno poslijepodne. Puno dobre glazbe, Sly, Loggia… ima tih sitnica koje mu idu na ruku (i, da, ne odugovlači s radnjom, ne previše) tako da ga i mogu bezbolno preporučiti. Miljama je to daleko od Slyjevih boljih uradaka, ali ako niste baš puno probirljivi…

2276771,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2276772,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2276773,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2276774,Ew1Au+EgkhcCnRN91HfHi3IAdiDtfQoSZ289M3ycDlNeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 2276775,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2276776,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2276777,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2276779,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2276780,v5JjlPyBPsyIQpFsrJwnAtFexJAgnrPXNyucYxCFPRSNLCuMe9dOulg7+qzq9tJ7WroLIafwPOXqaJEsd2LS4Q== 2276781,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2276782,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2276783,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw==

 

Afterburn (1992)

Posted: Prosinac 6, 2015 in Drama

61VQRgGRxhL._SL1000_

 

In Memoriam; Robert Loggia

IMDb
Trailer

Jedna od prednosti koju imate kad vodite vlastitimali amaterski blog o filmovima (i pišete na njemu što vam padne na pamet) jeste i ta da možete spomenuti ljude za koje sto posto sigurno znate da ih neće spomenuti nitko drugi. Stvar je u tome da svi imamo odreženi filmski ukus i kao takvog ga preferiramo, a u paketu s tim ide i galerija glumaca koje volimo gledati. Možda ne baš da ih volimo jer su lijepi, zgodni i sve što ide uz to, ali znamo da će njihova pojava garantirati određenu kvalitetu. Hej, ja nisam ništa drugačiji od vas. Bill Paxton, Michael Biehn, Kiefer Sutherland, Kevin Bacon… samo su neki koji vrijedi spomenuti kao neke u mojoj knjizi pojava koje uvijek volim pogledati (pa makar snimli i najteži krš i lom koji postoji) i vrlo vjerojatno ne mogu sve ni na brojati, pa ovakvi tekstovi, nažalost dolaze tek onda kada neki od meni zanimljivih pojava umro. Već sam se napisao ovakvih memoriam tekstova, stvarno jesam, no u zadnje vrijeme toliko sam zaokupljen nekim osobnim stvarima da ne stignem pisati ni o poznatim stvarima, a kamoli nekim nepoznatim, pa ću onda iskoristiti nesretnu priliku i napraviti nešto što bi se narodski reklo – ubiti dvije muhe jednim udarcem. Robert Loggia dio je one holivudske garniture kojoj znate lice, stas i glas, ali kad se dođe do imena, to vam se pamet zablokira. Iako bi ga se teško moglo nazvati prvom violinom raznih filmova, Loggia je imao ono nešto po čemu se jako isticao u krdu ostalih sporednih glumaca; znao je glumiti, imao je taj karizmatični nastup i uvijek bi u ulogu unio onu neodređenu sumnju glumi li uistinu pozitivca ili samo čeka da napravi nešto jako loše. Neki ga možda i prepoznaju kao ljigavog oca Richarda Gerrea iz kultnog ljubavnog klasika An Officer and a Gentlman, dok će ga neki mlađi (barem bi trebali) prepoznati kao tough as nails generala koji asistira ekipi u Independance Dayju (nekako sam imao želju da ga Emmerich ponovo angažira za istu ulogu). Istini za volju, nisam ga već dugo vidio u nečemu i da mi jedan prijatelj, zanesenjak u filmsku povijest nije skrenuo pažnju na njegovu smrt, vjerojatno bih je i propustio, što baš i nije tako pohvalno s moje strane. Ovako žu vam preporučiti jedan film za koji uopće ne sumnjam da niste čuli za njega, a kako ja ovdje njegujem dugu tradiciju (sada već polako pet godina dugačku) izvlačenja zaboravljenih naslova iz zaborava, tako će svi nekako biti na dobitku, a tko zna, možda vas povuče da bacite pogled i na ostatak čovjekove filmografije jer je uistinu raznovrsna.

Zašto ovaj film? Iskreno, već ga neko vrijeme planiram spomenuti na ovim stranicama, ali nikako se sastati s vremenom i uvijek uleti nešto novo. Nije samo to što je takav kakav jest već je razlog za njegovo spominjanje malo osobniji. Naime, upao sam u neke birokracijske probleme (ne ja osobno, ali dovoljno blizu – moja bolja polovica) i nekoliko sam se dana igrao mrtvog (namjerno ne govorim gluhog) telefona s raznim bezličnim spodobama i nekako smo stvar istjerali na čistac… samo što nismo. Tako to ide. Kada vi pogriješite, onda vam svi skaču za vrat dok kažeš keks, ali kada strane budu zamjenjene, onda je to bitka epskih razmjera. Uglavnom, ovaj film počinje tako što upoznajemo mladi zaljubljeni bračni par, ništa posebno idilično, ali osjetite kemiju i povezanost. On je pak vojni pilot i već (samo na trenutak) pomislite da bi ovo mogla biti neka televizijska verzija Top Guna, on pogine – što nije spoiler jer to je okosnica radnje, stvar se dogodi skoro odmah na početku filma. Našu junakinju vojni stroj informira kako je pilot morao imati nekih osobnih problema te da je, vrlo vjerojatno, samostalno zabio F-16 u prvo brdo na koje je naišao. Problem je što naša junakinja jako dobro poznaje svog muža i 100% je sigurna da ne bi samo tako zabio avion u tlo. Ostaje sabotaža. Ili možda, samo možda, nešto na avionu ne valja. A dokazati da F-16, taj ponos, dika i kultni avion ima neki kvar je nešto što se slobodno može opisati kao nemoguća misija. Samo, naravno, ona to ne može sama, stoga uzima odvjetnika koji zna sve pravne vode te njih dvoje, suočavajući se sa gomilom, ali stvarno gomilom, zastoja, kreću u dokazivanje odgovornosti američke vojske kao i General Dynamicsa, inače proizvođača F-16 za smrt njezina muža, ali i činjenice da s tim famoznim avionom nešto stvarno nije bilo kako treba.

Dvije stvari vrijedi spomenuti na početku; ovo je film televizijske produkcije i nastao je na temeljima stvarnih događaja. Zašto je prvo bitno? Zato što film uopće ne izgleda kao da je napravljan za televiziju, što je uistinu impresivno kad se uzme u obzir kako televizijska produkcija zna biti šrotna. Doduše, riječ je o drami u kojoj nema specijalnih efekata (tek snimka aviona koji eksplodira) pa je to možda i zato, ali kad film toliko dobro izgleda onda je to stvar koja se mora spomenuti. No, jednako tako treba reći i da nije bio tako zamišljen već kao kino film s puno jačim budžetom ali se od toga odustalo jer se Disney ustrtario da će publika loše reagirati na anti-ratni film (što je malo prejak opis) u vrijeme Zaljevskog rata. Stvar s istinim događajima je opet priča za sebe, takve filmove volite ili ne. Osobno, meni su poprilično OK, imaju taj neki dodatni štimung jer znate da je netko neke stvari uistinu i preživio, što ne mora baš puno značiti jer se dosta toga i izmjeni u odnosu na stvarne događaje, ali ovdje se zadržala neka doza ozbiljnosti koja odgovara temi, kao i imena uključenih. Naravno, USA Air Force je odbila pripomoći filmu (zar ste očekivali da će uistinu i pripomoći nečemu što govori da njihovo najbolje oružje  – barem bilo – ima grešku u konstrukciji) ali produkcija je zaobišla taj problem svojim snagama. Sve je to pomalo sporedna stvar jer glavna snaga leži u glumačkim izvedbama. Laura Dern nosi film na svojim leđima lakoćom pera, njezina uloga nije ni baš tipična, ona je najmanje vojna žena kakve smo naučili dobivati u filmovima slične tematike – lijepo, pouzdana, čvrsta, vjerna – jer dolazi iz skromnog okružja, voli zapaliti joint, a film nam pokazuje transformaciju od obične žene do gadnog i odlučnog protivnika velikih kompanija da istjera stvari na čistac. Prateća violina je Robert Loggia kao odvjetnik koji će stati uz nju i krenuti u dugački i mukotrpni proces dokazivanja da njezin muž nije odgovoran za pad aviona. Loggia donosi čvrstu izvedbu kao i uvijek, a i njegov karakter je sve samo ne crno-bijeli. On doslovno odgovara našu junakinju od tog čina jer je nemoguće dobiti proces protiv takvih giganata, da bi, već kad pomislite kako će podviti rep i odjahati u zalazak sunca, izveo neki pravni manevar i sjebao protivničku stranu. Njih dvoje se i odlično nadopunjavaju, ritam, tempo, gluma i uvjerljivost, što film izvlači iz prosjeka na malo višlju razinu, ali tako to obično bude kad imate par oštrih kao britva glumaca da van nose projekt. Dakle, u konačnici, ovo je mali film, ali sjajno izveden, s pomalo svega u njemu, počevši od upoznavanja s birokracijom (Vojsku ne možete tužiti u Americi, ma što god skrivili, a poslije je to produženo i na tvrtke koje rade pod ugovorom za njih, kao što je General Dynamics) preko ljubavne priče (ugodno je vidjeti normalan par na ekranu) pa do sudskog procesa koji s lakoćom parira najboljim pravnim trilerima Johna Grishama. A možete vidjeti i zašto je Loggia bio popularan, usprkos činjenici da nikad nije bio dio razvikane holivudske garniture. I, naravno, vidjeti zašto smo s lakoćom povjerovali Lauri Dern da vidi dinosaure. Ta žena zna glumiti. Oboje njih. Za preporuku više nego dovoljna stvar, zar ne?

2298709,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2298716,Zwgbda_jZqk8CiIEQHNHaUIKpWMzTyie5ThI7ma58AO6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2298713,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2298715,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg==

2298710,oCdddX6QNYA+aT9gGiNcCgfmE6gOHmAnWMP5vMBUiPR1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 2298711,0afOvCnwYnM34Un_Ac_n39Y8oprIk5bbDh5d3WP7ST7F2+vAiKmm1+RPUSOylW3ydI7b1YEndyg5VqBRvk4Q8g== 2298712,RHiWxIYOZM4_DKBBV4Zps9RB9BzKFkCGLc9MaJ6FCNZQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==

The Iron Triangle (1989)

Posted: Lipanj 28, 2015 in Akcija, Drama, Ratni

6PpHcYuDBTMUCRWWb1JVqPRURPq 2072081020A.jpg~original The_Iron_Triangle_Movie_Poster jh iron triange

IMDb

Trailer

 

Amerikanci i Vijetnam. Jesu li vam postali dosadni? Ili vam je tema jako draga srcu, pa gledate sve čega se možete dokopati? Na stranu svi vaši osjećaji naspram teme, kad izgubite prvu bitku, onda to gadno boli. Kad izgubite cijeli rat i dobijete po pički k’o klinac od likova odjevenih u pidžame, to onda boli paklenski. Kako ste razvijena mašinerija koja bš ne uživa u porazima, radite sljedeću najbolju stvar; snimate filmove i pobjeđujete. Doduše, snimate generičke filmove gdje su Vijetkongovci na korak od sila tame i gdje amerikanci boje boj časni, ili, ako ste malo spretniji maher s kamerom, snimate poprilično realne stvari kojima kupite simpatije Akademije, ali ne baš i običnog puka. Tu sad mislim na Olivera Stonea, naravno, koji je snimio par tih izvikanih naslova i koji su ekčuli dobri, iako se u njima Vijetnam koristi tek kao okružje, a ne neko pravo mjesto. Egzotika na djelu. Onda imate čistu akciju koja kroz puškaranje na svjetlo izlači i neka stara, zaboravljena pitanja tipa gdje su ratni zarobljenici. Pa pošalju Chucka Norrisa da ih izvuče, ili, ako ste malo sretniji, Gene Hackmana. Onda, tu imamo i neke mutnije naslove, one koji nisu na listama dobrih stvari, ali bi ondje trebali biti jer su, pa, dobre, no njihov sadržaj je pomalo… politički nekorektan jer ne prodaju mantru kako je Vijetkong bio sedma sila pakla. Stvarno su rijetki, ali ih ima. Jedan od njih je Firebase Gloria, o kojemu sam već napisao par riječi. Naravno, nema ga na nijednoj važnijoj listi, a drugi je ovaj naslov. Htio sam ih još davnih dana spojiti zajedno, napraviti kao poveznicu, no nekako nisam imao vremena, pisao sam o drugim stvarima i sad, kad sam se malo predozirao novim stvarima, sjetih se da bih baš i mogao vratiti se na zamišljeno. Ne zato što su to dva jedina filma u kojima se može pronaći neka objektivnost jer nisu, valjda, već zato što samo za njih znam. Hej, svi bi trebali biti svjesni svojih ograničenja, ukljućujući i mene. Zašto sad pišem o ovom filmu? Iskreno, zasitio sam se malo novije produkcije, pa sam prebirao po kartoteci što bi moglo biti zanimljivo. To sad ”zanimljivo” je subjektivan dojam, ali barem mogu zapisati par redaka i opravdati reputaciju bloga (i da ne budem medijska kučka koja piše samo o novijim filmovima9. Dakle, Vijetnam… o čemu je riječ.

Film je nastao po pisanoj riječi nepoznatog vojnika, ali ne američkog već suprotne strane. Znate, čekamo te mrski neprijatelju šema, i u njemu je riječ o povezanosti američkog vojnika i vojnika Vietkonga, jedan dođe u priliku da ubije prvog, pa se strane izmjene, i neprijatelji se počnu gledati drugačijim očima. Također, kroz sve to se vidi neki realni prikaz vojne američke mašinerije, njihove odluke, ali i suprotna strana te dolazi do popriličnog demistificiranja kako su jedni bili časni do neba (jer nisu) a drugi zli do kosti (jer nisu), s tim da je centralna priča o dva suprotstavljena vojnika koji su, igrom slučaja, postali povezani. Odmah ću upozoriti kako ovo nije naslov namjenjen širokoj publici jer u njemu nema nešto jako atraktivnih stvari; nema velikih glumačkih zvijezda, nema previše pirotehnike (iako ima nešto akcije, da zadovolji potrebe ratnog filma – ista je odrađena poprilično dobro) a nema ni propovjedanja svima koji vole slušati propovjedi o silama zla protiv kojih su se Amerikanci borili. Iako je priča temeljena na stvarnim zapisima (ustvari, tako ide reklama, nije sigurno koliko u tome ima prave istine) vidi se sve, više od onog jednostranog pogleda na cijelu priču. Ako vam se svidio Tje Letters from Iwo Jime od Eastwooda, onda bi vam ovo tematski moglo biti zanimljivo jer dijele neke sličnosti (i da ne govorim kako filmova koji pričaju suprotnu stranu ima malo na kapaljku) što Triangle čini rtnim filmom, ali zanimljivim ratnim filmom koji ima određenu širinu, čak i dubinu i gdje je spretno zaobiđena površna senazacionalnost (u nedostatku boljeg opisa) ili, što bi bilo još gore, jeftina propaganda koja je u tim godinama bila itekako prisutna, tj. antiratna propaganda koju je promovirao upravo Oliver Stone.

Priču nose dva poznata lica. Beau Bridges (lika znate svakako) koji nikad nije postigao slavu brata Jeffa, ali koji je fer igrač na holivudskom nebu zbog svoje sposobnosti da odigra zanimljiv lik. Mislim, ja tipa volim gledati, ima puno opušteniji nastup nego brat mu, a ovdje mu je sve sjelo dobro kao budali šamar jer njegov je vojnik pomalo jednostavan tip, prostodušan i neopterećen tipičnim traumama kakve se obično pripisuju ama baš svakom vojniku koji je kročio u Vijetnam. Drugo poznato lice je ono od Haing S. Ngora, glumca koji je za svoju debitansku ulogu u The Killing Fields pokupio Oscara, a kroz kojega vidimo vijetnamsku stranu priče, onu zapovjednu. Njih dva, iako poznati, nisu toliko poznati da bi zasjenili cijeli film, ali pružaju malo glumačkog kredibiliteta potrebnog da se cijela stvar ne bi baš odmah otpisala kao amaterska. Tehnički… pa, tehnički je na razini, Vijetnam djeluje kao da je riječ o Vijetnamu (iako to nije Vijetnam u filmu) i pokriva dovoljno toga da ga se ne može nazvati ograničenim ili skučenim (čitaj – vidljivo snimljenim u studiju) pa mu je i to jedan od pluseva, ali muči muku pomalo s tempom jer malo veća brzina ne bi naškodila, malo više dinamike među likovima, tj. Usprkos tome, ovo je film poštenih namjera i poštene isporuke, no nije baš nešto posebno pamtljiv s druge strane, pa ne iznenađuje da se ne nalazi na nekim važnijim listama naslova koji govore o tom ratu, ali malo je i namjerno marginaliziran jer je ne slijedi liniju vodilju kako se o istom tom ratu moraju snimati drugačije stvari, čitaj šablonizirane. Ako ga negdje uspijete dobaviti, što je pak priča za sebe (ja ga imam na VHS-u) potrošeno vrijeme neće biti bačeno, što je pak dobra stvar kod ovakvih naslova. Sve ostalo ovisi o vašim ukusima.

08648dea-894a-44ab-ab89-2496ff33c621 2041749,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2041751,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2041752,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

2041750,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2041753,sXy+Cp1KtcFE+FM2+lEjuyDEH6DD_oyCWtvBRGXUMlh4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== tit1 tit2 tit3