Archive for the ‘Drama’ Category


 

 

IMDb

Trailer

 

U tijeku je svjetsko nogometno prvenstvo. Cijeli svijet je ispred televizora, zbrajaju se golovi, zbrajaju se bodovi… svi uživaju. Valjda, ne bi znao jer ne gledam. Točnije, ne gledam ništa više od toga kada igra reprezentacija Hrvatske. Zabavna stvar, proglasili su je za jedne od favorita natjecanja, ekipa iz sjene, bla, bla, bla, truć, truć, truć… Nije da sam baš nešto jako impresioniran njihovom igrom, ali lijepo je kada imaš pobjednički niz od tri pobjede. To nije loše. Sa druge strane, filmski je svijet prepun naslovi koji govore takvu priču. Podcjenjeni tim koji čistim čudom dolazi do slavne pobjede. Ja volim takve filmove jer privatno nisam apsolutno nikakav sportaš (jedno kratko vrijeme sam bio čisto okej u košarci) i volim kada netko podcijenjen napravi slavnu pobjedu. Gomila ljudi voli Geenu Davis (pribrajam se toj skupini), gomila ljudi ne voli Madonnu (nekako sam u sredini što se toga tiče) i cijeli svijet jednostavno voli Toma Hanksa. Njega ako netko ne voli… koji vam je vrag? Spojite ta tri imena i dobijete zanimljiv sportski film o prvoj sveameričkoj ženskoj baseball ligi. Sada, bit ću potpuno iskren – nemam pojma o čemu je baseball. Ni koja su pravila, ni koliko igrača igra… apsolutno ništa. Pride, držim ga i poprilično blentavim sportom, ali to je možda i zato što ga općenito ne razumije. Amerikanci ga, naravno, obožavaju. Snimili su već gomilu filmova o njemu i napravili mu svjetsku reklamu, kao i svojoj verziji footballa – kojeg isto tako držim glupim sportom, opet, možda zbog toga što ga uopće ne razumijem. Ali, kao i svi filmokusci, volim dobru tekmu iako ne znam što točno gledam. Voli taj stav, igramo kao da nam je to zadnja utakmica u životu i ne uzimamo zarobljenike. To je filmsko uljepšavanje, naravno, ali bome je puno uzbudljivije nego kada nekad znam pogledati klasičnu utakmicu i dva sata gledati kako ostaje 0:0, a svi igrači plaćeni kao ja za tri sljedeća života. Uvijek uzimam fiktivnu tekmu naspram one prave, jednostavno jer je zanimljivija. I jer tamo igra Geena Davis i Tom Hanks, ali to su već tehnikalije.

Ovo je kao istiniti događaj. Kao, jer nije, ne u cijelosti. Ženska je liga uistinu postojala i ostavila svoj trag, ali prvo ćemo riješiti neke sitnice vezane uz to film-činjenice relacija. Naime, ženska liga je bila popularna od prvoga dana svojeg postojanja, ne kako film sugerira da su morali koristiti skoro cirkuske trikove da se čuje za njih. Jednako tako, ni muški baseball nije umro čim je počeo drugi svjetski rat, ali on se igrao samo u glavnim gradovima dok je ženski bio po cijeloj zemlji i manjim stadionima, pa je siromašnija raja mogla nešto i vidjeti, zato je bio popularan. Jednako tako, njihova “karijera” nije trajala samo do završetka rata kada su se rasni mužjaci vratili natrag (što znači cirka – 2 godine) već je postojala tamo do pedesetih godina, kada je otišla u zaborav nakon što je televizija počela prenositi utakmice, naravno, one važnije i slavnije. Tako da, ženski baseball je postojao skoro desetak godina, što nikako nije loša stvar (ne znam postoji li danas neka inačica te Lige) pa te činjenice koji film iznosi… uzmite s malo suzdržanosti. Sve oko toga, plus činjenica da likovi od Geene i Toma nisu postojali u stvarnosti, je bilo koliko toliko točno. A što je to bilo točno točno? Pa, to da su djevojke iz cijele Amerike bile regrutirane (ako su imali imalo dume o igri, naravno) u prvu žensku ligu i film prati njihov put, od natjecanja, preko borbe za opstanak, pa premo osobnih problema glavnih likova. Tom Hanks je sretan čovjek, bio je okružen gomilom lijepih žena. Tom Hanks je moj idol.

Što se tiče samog filma, on ne nudi nikakva posebna iznenađenja, ono što očekujete da bi se moglo dogoditi, to će se dogoditi, iako odmah moram reći da baš i nema nekakve patetike. Muškarci će prozivati žene da su nesposobne, nikto neće mariti za njihovu igru do skoro polovice igre, od outsidera postat će glavna atrakcija, zadnja tekma imat će pravi eksplozivni naboj – sve potvrđeno. Sreća je u tome da je ovo jednostavno dobar, lagan i šarmantan film. Glumci su svoje odradili pošteno, Hanks je dopadljiv kao alkos koji polako preuzima uzde nad svojim životom i timom, Geena je vođa, to se odmah zna, Madonna i Rosie O’Donnell su sporedni side-kickovi (i bome su na Madonnu još uvijek nadrkani u gradu gdje se snimalo jer se ponašala kao razmažena primadona) i nema tu nekih mudrosti. Likovi su svi poprilično kartonski, radnja nabaci riječ-dvije o njihovim životima i problemima, ali ništa previše depresivno, postoji jedna jaka scena gdje jedna od žena dobije obavijest da joj je muž poginuo i to je…pa, izvanserijska scena, ali ne remeti ritam filma. I, da, ono što sam propustio vidjeti, odnosno čuti prvi put kada sam ga gledao, je glazbena pozadina starog majstora Hansa Zimmera. Stari Hans je ovdje bio malo netipičan, uglavnom je koristio note dotičnog razdoblja, ali zadnja utakmica ima neke dobre ritmove u sebi, tek toliko da se zna zašto je stari Hans gazda još i danas. Osobno, jako volim početak tog filma i kraj jer su tamo prava žene koje su igrale u toj ligi, cijelom filmu daju pomalo sentimentalni štih, memory-lane tip putovanja, iako je ovo o sportu, a ne o odrastanju. Takoreći, ne mogu mu pronaći neku baš jako izraženu manu (osim što izvan Amerike i nije napravio veliki uspjeh jer, pogađate, malo tko mari za baseball u ovim krajevima) i mogu reći da uz njega vrijeme lijepo prolazi. I duhovit je, da ne zaboravim, poprilično. Čak i Madonna. Ništa ovo moderno sranje tipa zahod-humora već finese, šale koje su doslovce duhovite kad im se shvati kontekst. Što reći, lijep film, s korektnom pričom, dobrim glumcima, pa čak i napetom zadnjom tekmom koja je bolja od nekih pravih. Odličan za ovo sportsko vrijeme. Čak i ako ne kužite kojega bi vraga baseball trebao predstavljati ili koja su mu uopće pravila.

   

 

Oglasi

 

IMDb

Trailer

 

Nema dugo kako sam zapisao par riječi o valjda najgorem filmu kojeg sam gledao… pa, ikada. U međuvremenu sam pogledao par novih dokumentaraca na istu temu, pročitao nekoliko zanimljivih članaka i pogledao novu mini seriju o istoj temi; opsada u Wacu. Idemo prvo malo nekim redom. Tako sam saznao da se scenarist spomenutog filma kroz godine odrekao vlastitog uratka te da je pobliže objasnio što, kako, gdje i zašto. Produkcija je bila zbrzana, scenarij je napisan na osnovi naslova iz novina, studio je forsirao da film bude što prije gotov. U podužem pismu, scenarist je objasnio sve, od toga kako je prihvatio posao, pa do post-filmskog razdoblja u kojemu je upoznao preživjele članove vjerske grupe Branch Davidians. Pokušao je čak nabaciti studiju ideju da se snimi svojevrsni nastavak da se vidi što se događalo tokom opsade (film je snimljen dok je prava opsada još uvijek trajala) ali cijela je stvar pala u zaborav jer se nitko nije htio s time zajebavati, tj. ići ispravljati krive drine. Razumijem čovjeka i cijenim iskrenost. Od opsade je prošlo već 25 godina. Stvari su se promijenile. Većina ljudi prestala je vjerovati da su Davidiansi bili grupa apokaliptičnih luđaka spremnih na veliki vatreni obračun i odlazak u dim jer to jednostavno nisu bili. David Koresh je bio karizmatičan lik. Ne baš sam svoj, istina, ali daleko od luđaka kakvim su ga mediji prikazivali tokom opsade. Ljudi su živjeli svoj život u svojoj zajednici i nisu nikoga dirali, to je ona činjenica koja svakoga pomalo iritira, posebice predstavnike zakona koji su sudjelovali u opsadi, bareem većinu njih. U novom dokumentarcu Luđak ili Prorok postoji sugovornik koji se i danas drži priče da su Davidiansi dobili što su zaslužili. O, da. Nek’ se jebu, roštilj, baby, yiiiihaaa! Teško je u to vjerovati, ali kad se samouvjerite u nešto, to ne popušta samo tako. I onda kažu da je Koresh bio luđak jer je vjerovao u nešto. Što reći na to kada čovjek vjeruje da je onih 25 djece unutar kompleksa dobilo što je zaslužilo, odnosno da su psihički mučena, pa onda ubijena otrovnim plinom i na kraju spaljena? Svakako neću reći da je Koresh nevinašce po tom pitanju jer svakako nije, ali da razumijem Davidianse kada kažu da nisu znali što se događa; FBI pregovarači im s jedne strane poručuju da je sve okej, da izađu van, sve med i mlijeko, a vani bruje tenkovi koji uništavaju njihovu imovinu. Kada ideš tenkom na nečiju kuću, to je napad, kratko i jasno, bez obzira koliko to pokušao uljepšati, dodati šlag i trešnju povrh toga. Waco je tako ispao najveći zajeb američkog pravosudnog sustava koji još danas odjekuje unutar njihovih granica. Pravo vrijeme da se napravi serija koja će ispričati priču onako kako treba, zar ne?

I da i ne. 25 godina je dovoljno vremena da se otkrije gomila stvari, dokaza, zapisa i svjedočanstava, ali opet, kao da je prošlo 25 dana od opsade. Tako sam u jednom drugom dokumentarcu doznao da je FBI istraživao da li je FBI kriv za vatru koja je uništila kompleks i ustanovili su (bubnjeve molim, slijedi neočekivani obrat) – da FBI nije ništa kriv. Kao da ratnog zločinca pošaljete da istražuje vlastite ratne zločine i ustanovi da nije ratni zločinac. Svijet još uvijek nije došao na tu razinu da bi se sve moglo bez problema priznavati. Ali, filmaši su uvijek imali nekih sloboda, a ovo je bio projekt koji je nagovještavao da će sve prikazati realno. Serija je nastala na temelju dvije knjige, FBI pregovarača koji je vodio pregovore s Davidiansima te jednog preživjelog člana iz kompleksa. Serija je tako bila najavljena kao istinit prikaz događanja izvan i unutar kompleksa te da će biti ravnomjerno ispričana ista priča s dvije superotne strane. Ideja kao takva zvuči odlično jer Davidiansi su do sada bili prikazani samo jednom na filmu i to kao gomila jadnika kojima je ispran mozak. I moram priznati da sam je jedva dočekao. Sami događaj mi je fascinantan, to je ona stvar koja ulazi u povijest, kako i jedan od likova sam kaže, i u njemu stvarno nije bilo potrebno ništa dodavati ili oduzimati jer takvo što se ne bi moglo opisati ni u najboljem romanu. Trebalo je samo staviti sve činjenice na stol i jednostavno snimiti cijelu stvar. Djelovalo je kao jednostavna stvar i ispala je… pa, ne baš tako jednostavna. Zašto? Zato što postoje ljudi koji znaju skoro svaku sitnicu, glasinu i urbanu legendu o događaju (jedan sam od tih) i kada gledate seriju, vidite koliko je toga izmjenjeno ili ublaženo ili jednostavno izostavljeno jer još uvijek nije dobro uznemiravati “stare duhove”. Tako, na primjer, nećete vidjeti da helikopteri pucaju po kompleksu iako postoje otvoreni i jasni dokazi da se upravo to dogodilo. Također, nećete vidjeti ni kako su tenkovi zadnjeg dana, dok su rušili kompleks, ustvari gazili i ljude, što je isto tako dokazano, kao ni da su pripadnici vojske/policije/tko zna koga, pucali po ljudima koji su pokušali izaći, što je isto tako dokazano (postoji čak i snimka iz izvidžačkog aviona koji je kružio po nebu tog dana) Sve to – nije baš zgodno da Amerikanci vide jer bi ispalo da potpiruju vatru. Također, nećete vidjeti ni razorno djelovanje CS plina. To je plin koji onesposobi odraslu osobu. Za dijete, on je koban. Grčevi koji dolaze uz udisanje doslovce polome dijete na dva dijela. Sve što u seriji vidite je kako svi oni koji ga udahnu lijepo zaspu. Također nećete vidjeti da su Davidiansi ubijali sami sebe kada je vatra gutala kompleks. Nisu mogli izaći, što je jedan od razloga, drugi je što su već bili debelo otrovani s istim tim plinom. Također, nećete vidjeti ni da je FBI ispucavao granate sa suzavcem kroz zidove iako su pronađeni dokazi da su to radili, nećete vidjeti ni sumnjive osobe koje izlaze iz kompleksa baš u vrijeme požara (snimljene kamerom novinara) i nećete vidjeti podizanje FBI/ATF zastave na zgarištu jer je to čak i onda bila neukusna provokacija.

Ono što ćete vidjeti je gotovo ispolirana verzija cijelog događaja. U njoj svakako ima grube istine i mora se priznati da nije štedjela ni FBI taktiku, ni uvjerenja Davidiansa što je čini zanimljivom i do neke mjere istinitom, ali jednako tako i proračunatom jer se osjeti da se krivica morala podijeliti kako bi svi bili sretni i zadovoljni. Za početak vrijedi istaknuti dva imena; Michael Shannon i Taylor Kitsch. Prvi je danas na listi jako cijenjenih glumaca (ja ga još uvijek pamtim kao idiota iz Bad Boys II) dok je drugi pomalo granični slučaj; pogodak i promašaj, ali čovjek zna glumiti, što je uvijek dobar plus. Ako pratite ove TV serije, onda ćete svakako zamijetiti i Mellissu Benoist aka Supergirl u netipičnoj ulozi, a tu je i stari veteran John Leguziamo. Svi oni – odličan posao, što jest jest, svi znaju glumiti, scenarij im je dao određene slobode čak i kada su se držali izvornih dijelova (rekonstrukcija snimaka koje su napravili Davidiansi tokom opsade) i lagano se priviknete na njihove likove. Shannonov lik je malo uljepšan. Njegov lik, koji jedini nosi ime stvarne osobe iz FBI osoblja, nije vodio cijele pregovore. Imao je određene stavove o tome da treba čekati i pregovarati, što je istina, kao i to da nije podržavao taktiku HRT-a (što ne znači Hrvatska Radio Televizija već Hostage Rescue Team – znam, dobra fora za naše područje) da upadnu tamo “guns blazing” i poubijaju sve što diše. Ali, njegov lik tako ispada toga da je skoro svetac, jedini koji je bio glas razuma i da su svi drugi bili ili slabići ili revolveraši, što opet nije čista istina. No, serija ne štedi FBI, jasno prikazuje glupu politiku, ali i želju ATF-a (Alcohol Tobbaco and Firearms) da budu junaci, zato je cijela racija trebala biti spektakl, da pokažu kako ih treba financirati. Koresh ih čak i pita što ga nisu uhvatili dok je trčao ili bio u gradu, nije da se baš skrivao ili živio kao pustinjak. Tu je serija ustvari najbolja, kada se drži povijesnih i dokazanih stvari. Pokazuje i život Davidiansa unutar kompleksa, njihova uvjerenja i stavove i steknete osjećaj za ljude. Oni su čudni, istina, imaju neka bizarna uvjerenja, opet istina, ali nisu gomila naoružanih luđaka već obični ljudi koji su se našli u sjebanoj situaciji. Serija pokazuje da je ATF prvi pucao te da je Koresh htio sve to izbjeći, čak je izašao van iz zgrade da mirno pregovara, ali… jebiga, druže, nije ti horoskop bio dobar tog dana. Realno, svi su dobili svojih pet minuta vremena, da kažem slikovito, ali tu je i glavni problem serije. Ako FBI napravi nešto loše, pokazat će se da su i Davidiansi napravili nešto loše (uglavnom se sve svodi na Koreshov tvrdoglavi stav oko izlaska van), ako FBI napravi nešto dobro, onda će i Davidiansi napraviti nešto dobro. Podijelimo krivnju, tako to ide. Ono što je iritirajuće je mjenjanje povijesnih fakti. Muž od jedne žene iz kompleksa u seriji bude ubijen ispred njezinih očiju. U stvarnosti, ubijen je daleko od kompleksa i bio je smaknut (sedam metaka – pet u leđa, dva u glavu) i tijelo mu je ležalo pet dana na otvorenom. Isto tako, drugi član je ubijen na starom tornju, Davidiansi su gledali kako mu se tijelo raspada jer FBI nije dopuštao da ga pokupe. To nećete vidjeti. Racija je svedena na par kadrova koji su se mogli vidjeti na televiziji, ništa dalje. Obračun je trajao skoro dva sata ATF je ostao bez municije i Davidiansi su ih mogli poubijati kao zečeve, ali su ih pustili da se povuku. U seriji, cijela stvar jedva da traje pet minuta. Težina je bila prebačena na likove, ali takve stvari, koje su i danas nejasne, ostaju i dalje nejasne, što će vam, ako ste povijesni frik kao ja, stvarno smetati. Isto tako, završene scene su spektakularne, kada kompleks gori, ali su isto tako svedene na općenite vanjske kadrove, što opet može biti smetnja ako ste upoznati s cijelim događajem. Usprkos manama, serija je dobra. Nije sjajna koliko je mogla biti što zbog brzine, što zbog izbjegavanja nekih detalja, ali za mini-format od svega šest epizoda napravljena je više nego dobro. Dobri glumci, visoka produkcija, malo ispravljanja povijesnih nepravdi… funkcionira. Nažalost, ostaje osjećaj da se moglo i bolje od toga.

 

 

In the Line of Duty: Ambush in Waco (1993)

Posted: Siječanj 31, 2018 in Drama

 

 

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Nekad davno, bio sam klinac koji je vjerovao u bajke. Danas sam odrastao i znam da je svaka bajka pizdarija. Pretjerujem, naravno, ali ne baš puno. Volim povijest, to je istina. Ne onu pradavnu već ovako, bližu, kao što je potonuće Titanica, atentata na JFK-a… O takvim stvarima pročitao sam sve što se može pročitati. 1993 godine u gradiću Waco u Texasu agenti ATF-a i FBI-a sukobili su se s članovima vjerske sekte. Poludjeli članovi zabarikadirali su se u drveni kompleks zgrada i počelo je puškaranje dugačko 51 dan, nakon čega su, pod vodstvom svog ludog vođe Davida Koresha, spalili cijelo mjesto, uključujući sebe i 25 mala djece. Događaj mi je bio… Vau. Odmah po tome izašao je film koji je govorio o čvrstim faktima koji su odveli do tragedije. Kad kažem odmah, onda stvarno mislim odmah, nije prošlo ni mjesec dana od cijelog “incidenta”, kako to taktički opisuju ATF i FBI, i hopla, film je vani. Istina je da se film počeo snimati još dok je trajala opsada kompleksa. Svrha snimanja; moramo opravdati puni napada na kompleks i informirati američku javnost da je nakon teške bitke, hrabra vojska agenata ipak dobila bitku. Film taktički završava s uvodnim scenama napada, onom gdje su svi ti žandari hrabro pokušali spasiti dan i gdje su četvorica njih junački položili svoj život u ime pravde. Imate li osjećaj da je sve ovo što pišem teška pizdarija? Niste u krivu, uistinu jest. Nakon što sam odrastao i nakon što je Internet postao  globalna stvar, zadovoljio sam svoje znatiželjne porive i bacio se u duboko istraživanje materije i doznao gomilu toga. “Zasjeda u Wacu” je u osnovi propagandni film koji kao da su ATF i FBI zajednički platili da im drži štangu, ali da bi shvatili koliko je ustvari propagandno sranje, trebali bi odvojiti malo vremena i pogledati odličan dokumentarac (mislim da je zaradio i Oscara) koji govori što se ustvari događalo kroz 51 dan opsade i kako je uopće došlo do nje i kakve su bile opće posljedice. Pokušat ću vam objasniti ukratko, tek da dobijete generalnu sliku. ATF (Alcohol, Tobacco & Firearms) odlučili su napraviti raciju na kompleks jer su vjerovali da Koresh i njegova grupa prdaju oružje i eksplozive. Njihov slučaj temeljio se na optužbama izbačenog člana koji je bio izbačen baš zato što je pozivao na nasilje, pa je ovo došlo kao vraćanje duga. Cijela racija, koja je vođena pogrešno i doživjela fijasko trebala je opravdanje, pa ako pogledate koju press konferenciju, vidjet ćete da svi žandari demoniziraju Koresha i njegove ljude samo da se opravdaju; upali smo u zasjedu, čekali su nas, Koresh je izašao van iz kompleksa i navukao ih da dođu do ulaznih vrata samo da ih mogu pobiti… A koji je bolji način da pridobiješ ljude na svoju stranu? Snimiš film i u njega natrpaš sve ovo što pričaš pred kamerama. Viola, evo vam, vidite da smo pričali istinu. Činjenica je, ilustracije radi, da je Koresh uistinu izašao na ulazna vrata kada su ATF agenti počeli pucati u njegove pse na imanju da ih upozori kako je zgrada puna djece. Nisu ga slušali već su jednostavno otvorili vatru na njega. Kasnije, kao čarolijom, nestali su svi video dokazi o tom upadu. Ne postoji niti jedna snimka upada na vrata iako su tamo bile tri kamere. Malo je teže prodati priču o gomili luđaka kada se jasno vidi da si ustvari ti taj koji je navalio pucajući na ulazna vrata.

Bilo kako bilo, film je jedno vrijeme bilo gotovo nemoguće pronaći, nije postojao čak ni trailer ili neka poštena slika. Nakon što je istina 1997 izašla na vidjelo o tome što su žandari radili (postoje dokazi da je sudjelovala i vojska) s tenkovima i snajperima i teškim helikopterima, film je valjda bio sramota za sve oni koji su ga radili. To, a i gomila ljudi je jednostavno vidjela običnu propagandnu glupost koja je išla prodavati bajku. Jer, to vam je kao oni dokumentarci o stvarnim slučajevima ubojstava. Žrtva je uvijek savršena, vesela, nasmijana, spremna pomoći i nakon što ih pogledate jedno stotinjak, imate osjećaj da ubojice pikiraju samo te savršene ljude, one koji nemaju nijednu manu. Tako je i ovdje. Film priča priču o Koreshu i njegovim ljudima na način da je on poludjeli vođa ubojitog kulta koji zaziva sudnji dan te je naoružan do zuba i samo čeka povod da počne pucati. Također, on je manijak, egomanijak, luđak, zlostavljač male djece, kriminalac… sve što vam padne na pamet. Njegovi sljedbenici su gomila kojoj je ispran mozak, koji žive u vječnom strahu, koji tako kreću voditi bitku za svog vođu jer ne znaju bolje. S obzirom da je bilo živih članova, koji su izgubili članove u tom napadu, filmaši su bili ponešto obazrivi oko prikaza članova; uglavnom je svima bio ispran mozak, Koresh je kriv, to je to. ATF i FBI s druge strane… Med i mlijeko. Sve mirotvorac do mirotvorca, sve obiteljski ljudi, sve najbolji ljude koje ste ikada vidjeli. Oni ne žele sukob, oni samo idu obaviti svoj posao jer vjeruju u Boga, pravdu i američki način života. Svi oni su ujedno i najbolji prijatelji, najbolji susjedi i spremni svima pomoći. Jeste se već umoriti čitajući ovo? Pa, tako vam ide karakterizacija u filmu. Jer što će najprije raspaliti ljude? Kada dobri ljudi budu navučeni u mučku zamku od strane vjerskih fanatika. Naravno, sve je kasnije dokazano kao potpuna pizdarija, nije bilo nikakve zamke. ATF i FBI su tako opravdavali svoj kaubojski upad koji im se obio o glavu, glasno vičući, za svaku TV kameru koju su mogli pronaći. Film naprasno završava prizorima velikog požara i natpisom da su se članovi velikog zlog kulta spalili.

Iskreno rečeno, već sam pomalo i zaboravio na ovaj naslov, ali me podsjetilo to što danas, ako ne griješim, kreće nova mini-serija o istim događajima. Waco će tako pokušati reći istinu, što treba uzeti s velikom dozom rezerviranosti, iako po trailerima djeluje da će cijeloj stvari prići ozbiljno. Što se tiče ovog filma, stvarno sam pokušao pronaći nešto dobro u njemu. Osim priče, koja je čista izmišljotina, nabijena svim mogućim klišejima (Koresh je nešto između Sotone i Jima Jonesa) i(pre)očito ispeglana od  strane službene vlasti, film baš i ne nudi nešto dobrog, ali pošto sam uvijek fer, spomenut ću da Tim Daly izgleda kao pljunuti Koresh, barem slika. Za one koji vole Star Trek ovdje imaju priliku vidjeti mlađahnu Jeri Ryan, kao i mlađahnog Neal McDonougha. To je otprlike sva prednost koju ja osobno vidim. Scenografija nije loša, vanjski izgled uistinu podsjeća na kompleks u Wacu, a film gotovo detaljno rekonstruira početni napad, odnosno, prilazak imanju, izbacujući sve ostalo. Režija je tipično televizijska, Dick Lowry se narežirao tih TV filmova za dva života, a pogotovo ovih iz In The Line Of Fire serijala tako da ne očekujete apsolutno ništa. Ono što je ovdje tragično, osim cijele priče, da je film ekčuli mogao biti zanimljiv da se držao nekih stvarnih činjenica umjesto da je išao izmišljati toplu vodu. Jer, propaganda, u bilo kojem obliku, nikad ne završi dobro. Možda djeluje kao zgodna stvar u određenom trenutku, ali istina uvijek pronađe način da se dozna (parafriziram Jeffa Goldbluma iz Jurskog Parka), a Ambush… je doslovno najgori primjer takvog pristupa. To je jednostavno loš film baš zbog toga što djeluje kao da je snimljen u promotivne svrhe agencija za provođenje zakona, a ne da ispriča tragičnu priču. Doduše, ako se serija pokaže odvažnom i prikaže što se događalo, mislim da bi mogla podići puno prašine, pa ću ostati rezerviran dok je ne pogledam. Film pak… slobodno ga možete otpisati i smjestiti u kategoriju “smeće”.  Baš zbog tog pristupa. Čak i ono što je moglo biti dobro u njemu izgleda loše. Nisu čak upotrijebili ni imena članova zbog činjenice da su preživjeli članovi znali što se dogodilo. Sad kad sam sve nanovo pročitao, vidim da sam napokon našao prvi film o kojemu nemam ništa dobro za reći (osim Jeri Ryan – Jeri Ryan je uvijek dobra) i stvarno mi je trebalo dosta dugo da se to dogodi. Ali, usprkos činjenici da je ovo jednostavno krš i lom od filma, pogotovo ako se malo više informirate o cijeloj stvari, neću vam reći da ga izbjegavate već da ga pogledate samo zato da vidite kako se filmovi NE trebaju snimati. Istina je ponekad zani9mljivija od fikcije, a ovdje je bogami i bila. I, naravno, treba gledati loše filmove da kasnije cijenite one dobre.

 

Stand Alone (1985)

Posted: Rujan 28, 2017 in Akcija, Drama

IMDb

Trailer

 

Filmovi su me naučili jednoj stvari – nikad se, ponavljam, nikad se ne zajebavaj s marincima. Oni su opasni, oni su uvježbani, oni su izdržljivi, oni su domišljati, oni piju benzin i pišaju vatru, oni sa švicarskim nožićem naprave  arsenal i zajebu cijelu policiju malog grada. Oh, izvinjavam se, Rambo je bio Zelena Beretka, ali ustvari tu nema neke velike razlike. Znate što sam još naučio gledajući filmove? Da su umirovljenici još gori. S njima se stvarno nikad ne treba zajebavati. A što dobijete kad spojite ta dva pojma? Jedan B akcić koji je do danas posve zaboravljen u vremenu, ali kojeg se osobno sjećam dok sam još bio klinac, pa je malo potrajalo dok se nisam bacio u ozbiljniju potragu. Reći ću vam jednu stvar – Clint Eastwood je odavde popalio stvar-dvije za svoj Gran Torino. Ništa, ponavljam, ništa više nije originalno, ali to u ovom slučaju i nije neka velika mana jer oba filma funkcioniraju na svoj način i potpuno su različiti. I dok će se stari Clint žrtvovati kako bi unio reda u svoje susjedstvo (o, da, spoiler) Charles Durning će napraviti upravo suprotno, on će gansterskoj gamadi pokazati zašto se nikad ne treba zajebavati s umirovljenikom koji je, usput rečeno, i bivši marinac. Jednom marinac, uvijek marinac, jednom zajebana živina, uvijek zajebana živina, što bi se reklo, ali film ipak nije toliko drastičan, dapače, čak malo više baca na dramu nego na neki Charles-ubij-ih-sve-Bronson uradak. Nije sjajan, istini za volju, ali nije tako ni loš, malo ga je, što bi se pjesnički reklo, sustiglo vrijeme, no, opet, nećemo ni to uzeti za neku ozbiljniju manu. O čemu je točno riječ?

Glavni junak naše priče je Louis, umirovljeni veteran drugog svjetskog rata koji današnjicu provodi u igranju s unukom i mirnom životu. Problem koji će narušiti tu idilu je žestok; dva lika ulijeću u kafić gdje Louis provodi svoje dane i izrešetati trećeg tipa. Naš junak, častan kao i svaki drugi marinac, odlučit će napraviti pravu stvar i prijaviti negativce, ali tu se stvari počinju malo komplicirati. Banda je spremna na osvetu, njegova prijateljica odgovara ga od svjedočenja jer će tako dovesti obitelj u opasnost, policija pak vrši pritisak jer bez Louisa nema slučaja. Sve je to super i fino, ali kad banda zaozbiljno napadne našeg junaka i zamalo mu ubiju unuka, Louis će uzvratiti udarac. Neće žrtvovati sebe da bi susjedstvo bilo sigurno, on će vlastitu kuću pretvoriti u bojno polje i kad banditosi dođu u noćnu posjetu, pokazat će im zašto se nikad ne treba zajebavati s marincima. Čak i onima koji su u mirovini.

Film ima nekoliko… pa, neću ih nazvati problemima jer nisu već su više kao… nedorečenosti. Ovo nije akcijski film, odmah da to raščistimo, iako bi se po sadržaju moglo pomisliti upravo to. Sama akcija događa se više-manje na samom kraju, kad negativci odluče napasti kuću našeg junaka i on ih, kao mali Kevin McCalister dočeka sa zamkama i oružjem. Nije ni drama, ali malo jest. Film ustvari samo naznačuje tadašnju problematiku bandi koja preplavljuju mirna susjedstva, ali ne ulazi preduboko u sami problem, tek toliko da se provuče koja nijansa sive kroz radnju. Malo više pažnje je posvećeno tome kako je policija ustvari neučinkovita te kako, ako stvari ne krenu kako treba, odgovornost prebacuju na svjedoke, čak i ako žele napraviti pravu stvar. Tako da tu ima svega pomalo i ničega previše, što film čini malo… nedorečenim. Druga stvar je što glavnog lika morate prihvatiti takvog kakav jest. On je čovjek koji želi napraviti ispravnu stvar. The End. Film baš ne nudi karakternu nit zašto to želi napraviti, čak i kad svima postane jasno da to neće izaći na dobro, već je jednostavno takav. To je okej zato što lika igra dobar glumac. Charles Durning jedan je od onih glumaca koji mogu izvući sve uloge bez da trepnu. Iako je poštenjačina, što bi se reklo, ima nešto malo jezivog u njemu iako ne mogu točno reći što, ali funkcionira. Iako je star, debeo i izvan akcije, ima nešto što vas odmah upozorava da se s njim ne treba zajebavati. Spomenuo sam Eastwooda… pa, ovdje ima skoro identična scena gdje lik dolazi u bar, počne malo podjebavati nekog opakog lika i kad lik, kao, krene isprebijati starca, ovaj potegne pištoljčinu te mu je nabije u lice. Hej, ako se to Eastwoodu svidjelo, nećemo mu zamjeriti. Uglavnom, film nije savršen, istini za volju, ima tu i drugih mana (jedna je trošenje filmskog vremena na detaljni prikaz izrade jedne zamke koju negativce otkriju iste sekunde) nema karakterizacije, žandari su možda ipak malo previše demonizirani, ali uz sve to, ovo je gledljivo. Pogotovo jer ima dosta dobru priču. Moja kuća, moj dvorac. Zajebavaj se s tim i glava će ti završit na kolcu. Meni odgovara. Vama? Tko zna, bacite pogled…

 

 

 


IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Postoje horor filmovi. Postoje televizijski horor filmovi. Postoje horor filmovi inspirirani stvarnim slučajem. Postoje televizijski horori inspiriranim stvarnim slučajem. Razlika je jedino u glumcima, produkciji i količini nasilja koje se smije prikazati. I postoje jednostavno loši horor filmovi te je potpuno nebitno u koji medij spadaju jer ono što je loše ne može spasiti ni bolja produkcija, kao ni bolji glumci jer nekad stvar jednostavno ne dihta. Nisam već dugo pogledao neki horor film. Napisao sam jedan nema par mjeseci, sad obijam vrata izdavača kao svaki drugi jadnik koji se pokušava probiti kao pisac, ali gledao nisam… pa već poduže. Zanimljivo, moj rukopis i ovaj film imaju nekih dodirnih točaka, ni jedna nije identična, ali su blizu, što me nekako povuklo da ga sjednem pogledati. Jer, hej, bolje vidjeti ako je netko drugi već nešto slično napravio, pa da to ispravim jer nesvjesno plagiranje je i dalje plagiranje. Rekavši to da odmah kažem kako straha nema, osim okvirne sličnost, sve drugo je različito. I, dragi moji čitatelji, na ovo jednostavno ne treba gubiti vrijeme. Ozbiljno. Ne šalim se. Inače sam jako tolerantna osoba, mogu svakom filmu pronaći neku svjetlu točku čak i onom kojeg ne mogu smisliti i znam da ga neću nikad više pogledati (Avatar, Prometheus…) ali ovdje… jednostavno nije išlo. Trebalo mi je doslovce tri dana da ga pregledam cijelog i ne znam zašto sam se uopće zamarao. Možda zato što sam odlučio ponešto napisati o njemu iako se tu stvarno nema što pametnog napisati. Ono što je najgore u ovom slučaju je to što je tu bilo potencijala za opasno dobru napeticu, čak i za televizijske standarde, ali sve što je moglo poći krivo je pošto, pa je možda i onaj Murphy sa svojim zakonom radio na produkciji.

Priča ide nekako da se čudne stvari počnu događati u nekakvom kvartu gdje ima nekoliko kuća. To onako na prvu zvuči kao jako dobra stvar i jako često viđena stvar, ali klišeji nisu nekad loša stvar. No, tu sve staje. Sve započinje kad neki lik iskopa tijelo na mjestu gdje želi postaviti bazen. Uvod dobar, ali to je to. Po susjedstvu nešto hara, nešto kao duhovi, valjda, ali ne rade bog zna što; puštaju vodu u zahodu, igraju se sa električnim vratima od garaže, a kad situacija zahtjeva, pojave se neke ptičurine, pa sve to ima neke veze s nekim starim grobljem.  Ništa od toga ne bude objašnjeno, naravno, a da stvar bude još gora, u cijelu tu zbrku se iznenada ubacuje i neka obiteljska priča/drama koja može imati veze, a i ne mora imati s tekućim događajima. Vi odlučite, ako uopće budete marili na kraju tko, što, gdje kako i kada. Ja nisam. Bilo mi je svejedno. Da su svi pomrli u velikoj nuklearnoj eksploziji to bi bio čak i zanimljiv kraj.

Odmah u glavu; likovi su katastrofa. Patty Duke je nekad jako davno imala neki svoj show i poznato je lice, barem Amerima. Vama neće ništa to značiti, kao ni meni. Druga stvar; ona je očajna glumica. Radnja ima dijelova koja zahtjeva malo emocionalne angažiranosti, ali ona to ne uspjeva pokazati, dapače, postaje jako iritantna, tj. njezin lik. Primjer – kćer im boluje od teške bolesti, ali ona je baba-zvjedava i tuta po susjedstu glumeći bakicu iz krimića Agathe Christie, onu vrstu koja svuda gura svoj nos i svima generalno ide na živce. Ista stvar je i njezin muž, odnosno svi likovi. Zanimljivo, tu je i jedan David Soul, koji je poznata faca, puno više od Patty, ali ima cirka tri scene koje traju cirka po dvadeset sekundi. Šteta uloge i šteta potencijala bačenog u vjetar. O, da, ima i neka klinka, ona je valjda kao neka fora sličnosti s Poltergeistom. I mala je koma. Ne zna glumiti. Cmizdri (neuvjerljivo) u svakoj sceni u kojoj se pojavi. Iritantna je do boli. Vrišti bez voznog reda. Ako vas ovo nije ubilo, slijedi nastavak. Radnja načelno ima veze sa stvarnošću, ali bez pojašnjenja. Da, dobro ste pročitali. Na kraju filma ne doznajete ništa. Nije problem u tome koliko u… Da vam slikovito pojasnim kako stvari stoje. Obitelj, koja godinama živi na istom mjestu, u vrtu ima oznake na zemlji koje su pljunute oznake za grobove. Oni to ne kuže. Kad počnu sranja – HA! To mora da je oznaka za grobove! Kako to do sada nismo vidjeli! Mislim, to je to, takva razina zaključivanja. Imamo ptice, koje mogu imate neke veze s radnjom, ali ne moraju, mačku koja popizdi, klinku koja vrišti zbog mačke… Jednostavno, nigdje veze s ničime. I onda kraj. Samo tako, u pola priče. Dobijete informaciju na kraju da su se čudne stvari nastavile događati i da su ljudi izgubili ulaganja. Što, gdje i kako – ništa od toga. Jednostavno, zaobiđite u širokome luku. Bolje pogledajte The Conjuring ako vam je do takvih domestic-duhovi-svi smo propali scenarija.

 

 


IMDb

Trailer

 

Šveđani i ja se znamo već jako dugo vremena, možda čak malo i predugo, što je dobra koliko i loša stvar. Započelo je to skoro prije dvadeset godina, u slavnim devedesetima odmah nakon ratnih dana, kada je televizijski program bio čista koma, i što je poprilična ublaženica. Nije bilo VHS-a ili interneta, bili ste prisiljeni gledati ono što su vam veliki umovi sa Prisavlja servirali. Nešto od toga bio je filmski serijal o inspektoru Martinu Becku. Kako je nedavno umro Michael Nygvist, kojeg su svi znali, isto tako je umro još jedan švedski glumac za kojeg nitko živ nije čuo, Gosta Eckman. Gosta je glumio dotičnog inspektora u serijalu od desetak filmova, koji su pak nastali po serijalu kriminalističkih romana napisanih tamo kroz 70-te i 80-te. Tu je stvar loša jer ti filmovi su bili popriličan užas. Ne shvatite me krivo, to su možda kvalitetni kriminalistički filmovi, gdje radnja ide svojim sporim tijekom, gdje je važnija karakterizacija likova od toga da se forsira akcija. I bili su dosadni do boga, s tim da je glavni lik bio nešto kao lik Tugomira u kišnom mantilu. Prvo iskustvo sa Švedima (kako ih naziva McCready u The Thing) je tako bilo loše. Zanimljivo, drugo iskustvo je bilo nešto bolje. Martin Beck se vratio u obliku kriminalističke serije, moderniziranije, žešće i malo više sklone akciji. Zanimljivo, nikako ne mogu bez Martina Becka jer tamo ga je glumio Peter Haber, čije ime možete pronaći i u ovom filmu, kao jednog od glavnih likova. Što me okolo naokolo napokon dovodi i do tebe ovog teksta – Lisbeth Salander. Ruku na srce, uopće ne kužim zašto je stekla toliku popularnost, ali kužim zašto je ljudima cijeli taj Millenium paket bio privlačan. To je bio novi, svježiji i zanimljiviji pristup švedskim krimnalističkim romanima i filmovima. Kako sam ovih dana u čitanju dotične trilogije (samo je par godina stajala na polici i sakupljala prašinu, ništa strašno) tako sam pogledao i filmove i, barem se nadam, tokom vremena koje dolazi (godina čak) planiram nešto i napisati o njima. No, za sada se zadržavam na prvom dijelu, onom koji je najbolji. Zašto je najbolji? Zato što je zaokružena cjelina, što je možda malo banalan razlog, ali itekako valjan kad se uzme u obzir da je Stieg Larrson imao u planu napisati čak 10 nastavaka i sve ih međusobno povezati, pa je stvar, iako tragička s njegovom smrću, ipak do neke mjere dosta dobro ispala jer je trilogija koliko-toliko zaokružena. Zašto je film dobar, tj roman, tj. oba medija preklopljena jedan preko drugoga?

Zato što svi vole priče o serijskim ubojicama. Mislim, svaki dobar roman o serijskom ubojici je dobar roman o serijskom ubojici, ja ću ga pročitati i ogledati film ako je ekraniziran. Kvaka je u tome da Djevojka… (ili Muškarci Koji Mrze Žene – originalni naziv) nije roman o serijskom ubojici. To je više detektivska priča, cold case i pomalo socijalna drama, što je, priznajem jako dobar mix ako ne želite već u prvoj minuti filma pokazati sve adute kojima raspolažete. Osramoćeni novinar Mikael Blomkvist prihvaća ponudu starog, bogatog i opsjednutog industrijaca da baci pogled na nestanak njegove nećakinje od prije 40 godina. Pošto nema što izgubiti, s karijerom u zahodu i kredibilitetom na cesti, Mikael cijelu ponudu vidi kao mogućnost da se malo makne od svijeta i zaradi lagane novce. Ipak, slijedeći tragove stare nekoliko desetljeća, nešto će pronaći, a dodatnu pomoć će dobiti od asocijalne, socijopatske i općenito ne baš ugodne hakerice imenom Lisbeth Salander. Put kojim će krenuti otkrit će tajne jedne od najmoćnije švedske obitelji, ali i trag umorstava koji traje već skoro 60 godina. Sadržaj… pa, on je poprilično sažet jer ima dosta toga u njemu. S jedne strane je Mikael, ali s druge strane je Lisbeth i kroz njezin lik vidimo kako neke stavke njihovog zakona funkcioniraju – nikako – što daje filmu (i romanu) pomalo društveno-angažirani okus. Tu sad moram malo zakočiti i reći da mi uopće nije jasno zašto su amerikanci uopće išli raditi svoju verziju istog filma, s istom pričom, i koji je, ako sam dobro shvatio, snimljen na gotovo istim lokacijama. Da, znam, njima se sluša engleski, ne švedski, ali remake nije baš uspio. Zašto? Zato što je Rooney Mara kao Lisbeth jednostavno antipatična. Noomi Rapace, s druge strane, je fascinantan lik. Okej, ona ima tu negostoljubivu stranu ličnosti, ali i tako jak moralni kompas da su ona i Mikael stvarno zanimljivi likovi, plus da ne govorim o njihovoj jakoj kemiji na ekranu. Remake je… jednostavno suhoparan, plus da ne govorimo kako je i nepotreban, te da je došao prerano nakon poprilično efektnog originala.

Filmu još za rukom polazi ispraviti neke sitnice koje su čak bile lošije u romanu jer ovdje Lisbeth prati Mikaelov napredak od samog početka, držeći ga tiho i nevidljivo na oku cijelo vrijeme, dok je u pisanom obliku ona doslovce upala u radnju već na sredini priče, pomalo bezidejna što on radi. I film nas uspjeva uvući u glavnu priču; 40 godina star nestanak mlade djevojke, kao i misteriju oko cijele priče, pomalo zaobilazno nas odvodeći na trag glavnog zgoditka. Usput uspjeva biti i poprilično jeziv na nekoliko mjesta, kao i neugodno brutalan (scena silovanja) te je konačni učinak na gledatelja povoljan, bez obzira na to što film traje više od dva sata i na momente ima poneki pogrešan korak, kao i razvučenu radnju. Realno gledano, skoro da nema nikakvih mana, skoro, jer tu sad postoji i druga strana cijele priče. Nekome bi Lisbeth mogla biti jednostavno naporna kao lik, svašta je moguće, kao i cijela njezina nedorečena prošlost koja bi, da nije bilo preostala dva nastavka, i ostala nedorečena te bi svi oni mali tragovi koji su ovdje predstavljeni ostali neiskorišteni, pa čak i pomalo besmisleni te su i uteg oko glavne radnje.  Niels Arden Oplev  je spretan redatelj zato što je film, koji je inicijalno rađena za TV format (postoji i produženija verzija u obliku serije, ali ne puno produženija) uspio uljepšati da izgleda kao pravi kino-film, iako je imao tek djelić budžeta kojeg je imao remake. Uz to, same pohvale, znam, krajolik je fascinantan, što je opet plus za cjelokupni dojam jer mi je već pomalo navrh neke stvari gledanja američkih metropola u kojima netko killa nevine žrtve. Rekoh za Lisbeth, da odmah kažem i kako će Mikael nekim gledateljima kao lik biti možda… nekako introvertan. Za nekoga tko se bavi istražiteljskim novinarstvom i koji ima neke stvarno dobre instikte (dio s gledanjem starih slika) ispada poprilično tupast kad se radi o konačnom zaključku, tj. tko je ubojica. Ali, hej, to se jednostavno mora spomenuti, kao eventualne loše stvari, no nemajte straha da bi to moglo utjecati na gledanje jer neće. I, da, Noomi je Lisbeth, bila, ostala i ostat će, bez obzira tko ju zamjenio. Iako je roman sada je skoro pa punoljetan, a film se približava prvom desetljeću postojanja, stvari su u njemu još uvijek jako dobre, nema tragova da zastarijeva (neki detalji u romanu danas su pomalo smiješni – super jak laptop s 500 RAM-a i 40 gigi hard-discom) a ome i priča je još uvijek dovoljno intrigantna da ga se može bezbolno pogledati s kojom godinom razmaka. Znaju ti Švedi kako se rade neke stvari, stvarno znaju.

 

 

 

 

Nightbreaker (1989)

Posted: Srpanj 10, 2017 in Drama, Emilio Estevez

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Ljudi su najkreativnija stvorenja koja postoje. Zaboravite dabrove koji mogu napraviti umjetno jezero svojim branama ili svizce koji motaju čokolade, dajte čovjeku alat i napravit će čuda. Čuda koja će ne samo ubiti vas već vas doslovno zbrisati s lica zemlje. Atomska bomba bila je slavljena kao ultimativno oružje kojim se prekinuo drugi svjetski rat. Žrtve i razaranje su bile šokantne, istina, ali tko te pita ako je prekinulo daljnje ratovanje. Nakon toga, oh, slatke li ironije, ušli smo u nekoliko desetljeća povuci-potegni igre nekoliko velikih supersila, dovodeći svijet nekoliko puta na rub nuklearne zime i stvaranja Mad Max svijeta. Danas smo malo pametniji, nadam se. Filmovi su lijepo kapitalizirali strah od atomske eksplozije, snimilo se nekoliko pravih napetica, svi sretni i zadovoljni, ali danas nećemo o njima već idemo u pravi bunker izvući pokoji naslov koji govori o toj temi. Da, ima ih više, postoji čak velika mogućnost da niste nikad ni čuli za njih, ali neka vas to ne uznemirava jer puno drugih ljudi nije. Zato sam ja tu, uz svu svoju silnu skromnost i tako te priče. A, iskreno, ne bi se toga sjetio da nisam nedavno pogledao ovu seriju gdje naše gore list Goran Višnjić glumi opakog vremenskog putnika koji uspije sjebati sve važnije trenutke američke povijesti – hej, meni je serija bila više nego dobra, a Višnjiću dobro stoji pljuca u ruci i negativni stav. Da se vratimo na temu… postoji jedna epizoda koja se odigrava u Nevadi, pustinji, ako vam je draže, gdje su se testirala nuklearna oružja. U jednom razdoblju to je bila svjetska atrakcija. Uzmete si hladno piće, stanete na balkon vaše hotleske sobe i gledate veliku gljivu kako se izdiže nedaleko vas. Ljudi su možda najkreativnija bića, ali su jednako tako i najgluplja. O čemu vam ja sada ovdje pričam? O jednoj zgodnoj maloj drami koja prikazuje jednu drugu stranu priče…

Martin Sheen i Emilio Estavez glume istu osobu. Oni često surađuju, glumeći tatu i sina, što i jesu u stvarnosti, ali ovdje je Emilio mlađa verzija, a Martin starija verzija psihologa koji se prisjeća svojih mladih dana koje je provodio u Nevadi i gledao učinke radijacije na vojnike. Naime, vojska je u cijeloj svojoj mudrosti odlučila testirati koliko se ekčuli može biti blizu nuklearne eksplozije i preživjeti je bez posljedica. Naivni ljudi, naivna vremena, danas znamo bolje. Tako mladi Emilio provodi svoje dane s vojnicima, zapisuje njihove odgovore, nadgleda kako se provode testiranja, a stari Martin boravi na konvenciji u nekom hotelu (kao sadašnjica) i susreće se s posljedicama svojeg rada. Jer… zračenje je stvarno i nosi stvarne posljedice, ali kada veliki zeleni stroj želi nešto sakriti, on to lijepo pomete na pod, ali kako to obično ide s takvim stvarima, zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju…

Za ovaj film znam već godinama, imam ga negdje čak i na staroj VHS kaseti i, iskreno, nemam pojma kako sam ga dobio. Jedini razlog zašto sam ga uopće bio je Emilio, kojeg gotovim još tamo od Young Guns filmova. I volim pogledati zgodnu dramu s vremena na vrijeme, što, znam, zvuči tako šokantno, ali je pravo istinito. Film, idemo odmah pravo na stvar, nije loš, ali nije ni dobar. Ono što u njemu funkcionira je to što izravno pokazuje kako Vojska (s velikim V) ima jako malo respekta naspram svojih ljudi, tj. kako su imali jer testiranja koja su provodili u filmu opasna su po svim stavkama dnevnog reda. Bila su to najgluplja moguća vremena, kada su ljudi tek otkrivali prava sranja koja ostaju nakon nukleranih testiranja i onda su brže-bolje išli to skrivati i praviti se da se to nije dogodilo. Film dobro dočarava različita vremenska razdoblja, što je okej stvar, ali ništa puno više od toga jer ovo je televizijski proizvod, pa su i sredstva bila ograničena. ALI, to nimalo ne umanjuje neke priozore koji su pravo spektakularni (detonacije bombi) a korištene su i snimke pravih testiranja koje ste vidjeli u poprilično drugih filmova. Bez obzira na to, jezive su. Zašto film nije ostavio jači utisak? Zato što nema konačnu poantu. Radnja nije ekranizacija nekog stvarnog događaja već fiktivne drame, što je odmah mali uteg oko nogu. Iako je društveno angažiran i ukazuje na posljedice tih testiranja, to je sve što radi, bez nekog konačnog zaključka, a u tom procesu ostavlja i dosta pitanja neodgovorenima (što se dogodilo s ljubavnim interesom glavnog lika) te djeluje… pomalo nedorečeno. Iako završi s određenom poantom (da, to što smo radili bilo je pravo sranje) ona je jednostavno preslaba da bi ostavila neki jači utisak. Nije gubljenje vremena, to vrijedi spomenuti, jer što zbog teme, što zbog glumaca (tu je i Lea Thompson – čista anomalija da je se vidi izvan Bact to the Future filmova – te mladi Joe Pantoliano) i što zbog korektno obrađene teme, barem njezinog većeg dijela. Hoće li vam ostati u dugačkom sjećanju? Pa, iskreno, ne baš. Ali nećete požaliti gledanje, što je nekako dobra kompenzacija za to što ne ostavlja možda jači dojam.

Brubaker (1980)

Posted: Siječanj 24, 2017 in Drama, Robert Redford

brubaker-1980 brubaker max1363571352-inlay-cover maxresdefault

IMDb

Trailer

 

Jeste ikada gledali onaj reality show gdje šef neke firme odlazi inkognito, s perikom i brčićima al’a Thomas Magnum u vlastitu firmu i glumi radnika da bi vidio kako mu se radnici ponašaju? Ja nisam. Pogledao sam neke isječke na Youtube-u (blagoslovljen bio, pomaže mi oko dosta toga – smeća koje ne trebam gledati) i shvatio da je to jedan vic. Kako radnici ne mogu prepoznati svog šefa? OK, uvažavam da možda dolazi iz nekog drugog grada, pa ga nikad nisu vidjeli, ali svi događaji su dobrano smišljeni unaprijed i namješteni za kamere. Zato mi slične pizdarije, kao što je Pawn Shop Star, idu na živce do te mjere da dobijem želju razbiti televizor. No, Undercover Boss, kako se zove ta glupost, nije ni najmanje originalna. Pokupili su foru iz filma starog skoro 40 godina. Da, znam, šokantno, da nešto nije originalno, ali to je Hollywood, dragi moji čitatelji, zemlja hrabrih i nemaštovitih. Film. Nedavno naletio na njega. Volim Roberta Redforda. Iako, hm, uvijek glumi Roberta Redforda u filmovima, ima taj šmek prave filmske zvijezde, da ne govorim kako bi mu pola nezavisnog filmostvaralaštva trebalo podignuti spomenik. Rekavši to, da odmah velim kako ima sasvim gledljive filmove, neki su čak i odlični, a to što ne glumi godišnje u pet naslova ima svojih draži, znači da čovjek bira projekte. I tako sam nedavno malo gledao što je snimio (tražio sam jedan njegov drugi film) i naletih na ovaj naslov. Zatvor, zatvorenici, loš sustav… hej, vaš sam čovjek. Nagledao sam se zatvorskih filmova isto onoliko koliko Hugh Heffner plavokosih zečica i uvijek mogu pogledati još jedan. Zvučalo je dobro, na prvu ruku, sadržaj mislim…

Novi upravitelj dolazi u loše održavani i vođeni zatvor i počinje uvoditi nekonvencionalne promjene. Naravno, zatvorenici ga ispočetka gledaju kao čudaka, korumpirani čuvari kao prijetnju, a upravni odbor kao marionetu kojom su mislili upravljati onako kako se sjete. Zaboravili su da je to Jerimiah Johnson te da kod njega nema prečaca, njegov put ili autoput, kako bi se reklo, a reforma zatvora uključuje puno loših stvari, kao i zanimljivih. O, da, rekoh da je Undercover Boss popalio glavnu ideju iz nekog filma… Naš junak dolazi u zatvor kao zatvorenik te provodi nekoliko dana živeći kao zatvorenik, proučavajući mane zatvorskog sustava iznutra. Prvo ću početi s jednim sporednim detaljem – film je bio opasno velik hit svojedobno. To govorim zato što je to iznenađenje. Koštao je oko 9 milijuna, a zaradio oko 50. Zašto je to iznenađujuće? Zato što je ovo obična zatvorska drama, bez efekata, bez nekih ekstra posebnih stvari zbog koje bi film bio zanimljiviji. U njemu nema ništa osim zatvoreničkih njuški (čak su i žene sporedna stvar) i puno priče. To je samo dobra ilustracija koliko je Redford svojedobno bio velika zvijezda (i danas je, da ne ispadne kako sam čovjeka pokopao prije reda). Osim toga vrijedi spomenuti i pomalo siromašni izgled filma. Zatvor u kojemu se snimao je uistinu postojao, ali ne u takvom svojstvu kakav je prikazan na filmu. To je rupa, kratko i jasno rečeno, jedna od onih kakve zove da budu mjesto radnje, no, iznenađujuće, zatvorenici su pitomi. Čovjek bi očekivao da će biti više bjegova nego ostajanja, ali, po radnji, to se baš i ne događa. Također, zatvor vode zatvorenici. Da, znam, to ste već čuli, ali ovdje to mislim doslovno – zatvorenici, tkz. trustys, su stražari. Što me zaobilazno dovodi do nekih izraženijih mana cijele priče.

Zanimljivost priče leži u prikazu korumpiranog zatvorskog sustava. Zatvorenici se iskorištavaju za robovski rad u obližnjem gradiću, ekonomija profitira od besplatne radne snage (određeni likovi dobiju pinku, naravno) no zatvor profitira i na drugim stvarima. Novac za obnovu nestaje u đepovima političara, a kao neka vrsta farme za uzgoj hrane, zatvor stvara profit od prodaje uroda – nešto sam malo čitao da su takvi zatvori uistinu postojali, koji su bili sami sebi dostatna jedinica. Također sam doznao da je film djelomično inspiriran neki stvarnim faktima baš o tim kriminalnim stvarima što je još dodatno popravilo povoljan dojam. Ali, izvedba nije tako sjajna. O, ne govorim sad o glumcima, oni su svoj posao odradili kako treba. Redford možda glumi Redforda, ali je lik cool, dopadljiv, i ja ga mogu uvijek gledati. Yaphet Kotto je faca, kao i uvijek, a ima tu i ponešto poznatijih faca koje su tada bile na počecima karijere; David Keith (koji djeluje kao dvojnik Clintu Eastwoodu) Everett McGill i Morgan Freeman – da, dobro ste pročitali, i Bog osobno je ovdje (iako ima samo dvije scene). Problem je… ne, krivo se izrazih, nezgrapnost filma je što nema baš neku protočnost. Tehnički je na razini, ali mu je kadriranje nekako drveno, kao i sva akcija, što je možda onda bilo na visokoj razini, ali je danas… pa malo izvan datuma. Pohvaljujem uvodni dio filma. Redford prvih pola sata skoro ni ne progovori, radnja se gleda gotovo njegovim očima, što je zanimljiv pristup. Vrijedi napomeniti da se redatelj Stuart Rosenberg dobro snalazi u zatvorskom okružju (režirao je Newmanov Cool Hand Luke) Malo zatvorskog filma, malo suprotstavi-se-sustavu nastupa, malo sirove zatvorske stvarnosti, malo misterije, malo trilera… sve u svemu, film se iznenađujuće još dobro drži. Iako možda i nema kraj koji bi sve povezao cakum-pakum (tko pogleda shvatit će o čemu govorim) ali najvažnije je da drži pažnju. Nije Redford bez razloga zvijezda i nije bez razloga pažljivo birao uloge. Ako volite zatvorske filmove i filmove gdje se pojedinci bore protiv lošeg sustava… što da vam kažem, svakako pogledajte.

3-31 8-2-1 brubaker15536 brubaker-redford-warden ed4532c9a981b129263282498ae57d6a jjodrqc oxqlcz7 s-aolcdn-com screenshot2 screenshot3 screenshot5 vcn7opa


afugadecolditz colditz-2005 colditz1 4444140

IMDb

Trailer

 

2001 godina bila je dobra za WWII. Serija Band of Brothers pomela je konkurenciju, osvojila gledatelje, obnovila zanimanje za drugi svjetski rat na sličan način kako je Titanic ponovo pod svjetla javnosti stavio slavnu olupinu. Preko noći, gomila nepoznatih glumaca dobila je ponešto svjetske slave (Damien Lewis, Tom Hardy, Michael Fassenbender…) i sve se činilo sjajnim. Band of Brothers nastala je pod paskom američkih teškaša Stevena Spielberga i Toma Hanksa, tj. nastala je kao svojevrsni derivat njihovog hita Saving Private Ryan, što znači da je ozbiljna lova bila u igri, gomila zelembaća uložena u produkciju i jako se pazilo da serija bude vjerodostojna stvarnim faktima. Pa su Britanci odlučili napraviti svojevrsni nastavak cijele priče, profitirati malo na tom zanimanju, ali cijela priča nije završila tamo dobro kao na primjeru Združene Braće. Nekoliko problema je na stolu, ali na njih ćemo se vratiti nešto kasnije. Prvo; mjesto radnje – zloglasni Colditz. To je ustvari dvorac. Lijep, star, zanimljiv, čak i bez te povijesne note o njemu. Za vrijeme rata on je pretvoren u neku vrstu Alcatraza, mjesto gdje su smještani oni (ratni) zarobljenici koji su bili jednostavno imuni na to da budu zatvoreni, tj. imali su kroničnu sklonost stalnom bježanju. Za razliku od slavnog nasljednika, Colditz je za vrijeme svog doba imao preko stotinjak pokušaja bijega, od čega je 30-ak bilo uspješno, ali to ne umanjuje činjenicu da je bio efikasan zatvor. Smjestiti radnju serije u njega na papiru izgleda kao jako dobra ideja, ljudi uvijek vole pogledati dobar zatvorski film, a još više onaj u kojemu netko bježi iz njega. Doduše, nitko ne voli kada osuđeni pedofil-ubojica pobjegne, ali ovo je drugačija priča. Na papiru je to, kako rekoh, izgledali lijepo, ali onda je sve otišlo pomalo kvragu.

Mini-serija u trajanju od tri sada očito je za inspiraciju imala slavnu Združenu Braću, a to je i pokazala angažiranjem dvojice glumaca iz dotične. Damien Lewis i Tom Hardy. Prvi je u ono vrijeme već bio ime, drugi se tek probijao (i dečku lijepo ide, pogledajte mu samo danas karijeru) no umjesto da bude ono što je trebala biti, realna priča o pravom zatvoru, serija je otišla drugačijim smjerom. Kako rat i muškarci ne prodaju priče baš najbolje (i i popularnost Band of Brothers je u to vrijeme već polako blijedila) kreatori su odlučili ubaciti malo romanse da začine stvari. Ali, to je ispalo krivo. Poslušajte sadržaj. Tri prijatelja bježe iz nekog njemačkog zatvora (Lewis i Hardy su dvojica) ali stvari ne krenu dobrim smjerom. Lewisov lik jedini pobjegne, ali ne prije nego mu Hardyjev lik uvali sliku od cure i zamolbu da joj javi kako je dobro. I naš junak to stvaro želi napraviti, ali kad upozna dotičnu, zaljubi su u nju. Wait for it… i kada stvari postanu malo dublje, odluči, u maniri najvećeg šekspirijaskog negativca, napraviti stvari još gorima – lažira da je dragi od njegove izabranice poginuo kako bi je mogao imati samo za sebe. S druge strane, naš drugi junak, prolazi kroz gomilu planova i bjegova iz zloglasnog zatvora. Hoće li uspjeti pobjeći i hoće li se suočiti s bivšim prijateljem? Pa, pogledajte seriju. Shvaćate sad u čemu je problem? Colditz nije stvarna priča, dvorac-zatvor je samo mjesto gdje se nalazi drugi lik i kroz seriju bjegova (doduše, neki su bili stvarni) pokazuje kako su se stvari ondje odvijale.

Problema kao u priči. Prvi i najočitiji, serija se željela svidjeti svima. Mladima, starima, muškima i pogotovo ženskim gledaocima. Zato su to Lewis i Hardy, veterani Band of Brothers (iako je Hardy tamo imao majušnu i sporednu ulogu) pa je dio publike zagarantiran. Ženskom dijelu bi bilo poprilično dosadno gledati gomilu muškaraca kako rade planove za biježanje, pa su kreatori odlučili ubaciti ljubavnu priču da stvari ne budu potpuno ratne. Problem s tim dijelom je taj što je umjesto neke realne romantike napravljena neka kombinacija ŽNJ kategorije gdje imamo zlog junaka koji radi zle stvari (Lewis kao da je htio pobjeći što je dalje mogao od uloge iz Združene Braće) ali je ujedno trebao biti i tragičan romantični lik, nešto kao Heathcliff iz Orkanskih Visova. I dok je Heathcliff bio zanimljiv lik (pogledajte verziju iz 1970 godine gdje je dotičnog glumio nitko drugi do Timothy Dalton) Lewis je jednostavno bezvezan lik, koji ne uspjeva baš pokupiti simpatije i zanimanje publike. Hardy je tek malo bolji u tome, ali samo zato što je ravnomjerniji lik. On je klasični pozitivac koji će napraviti sve samo da pobjegne i vrati se svojoj dragoj. Isto tako; ne baš zanimljiva karakterizacija. Serija je najbolja u onim djelovima gdje se prikazuju planiranje i izvedba bjegova, kojih ima poprilično, gdje ima čak i nekih pravih povijesnih stvari. Problem je što likovi nemaju nikakve karakterizacije, svi su doslovce jednaki. Među njima je i jedno poznatije televizijsko lice, Jason Pristley, kao jedini Amer u cijeloj priči, ali, pogađate, sveden je na još jedan klišej zatvorenika ovisnog o drogama. Lokacije su pak odlične, ta snimano je u samom dvorcu Colditz, pa se s time nije moglo promašiti, ali to je uglavnom sva prednost serije. Kako nije bilo američkih dolara u produkciji tako nema ni nekih velikih scena, sve ima izgled i okus televizijske produkcije, ali većim dijelom to ne smeta jer je radnja ionako smještena u zatvorene prostore. Sada, da vam kažem kako je ovo odlično uloženo vrijeme (ipak je tu tri sata vaših života u igri) lagao bi jer meni osobno nije baš sjela kao neki dobar televizijski proizvod, no nije ni toliki promašaj kako bi se moglo činiti na prvi pogled (možda bi mi bila bolje sjela da nisam prije ovoga gledao Združernu Braću). Ako ništa drugo, zanimljiva je zbog ranih radova danas poprilično jakih glumačkih faca. I ponešto povijesnih stvari. Ali to je uglavnom to.

7osspjbtzwjckb2jb6ly8v76fgx colditz-for-you-the-war-is-over-ha mas_colditz_s01-ingested maxresdefault maxresdefault1 rcx0hk4guzxb6w8wtvqahdckwsc wuxvxf9ujux9fjbp5x8j0yjwny

6c22e50074291c8c903d4ac3a6def7e3 96d1664036d1138830469f8a663cb090 colditz-flucht-in-die-freiheit-rdiger-vogler-6-rcm0x1920u f9a30ce8cba42bc06d65b57a446bf8b0

 

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g