Grave Secrets: The Legacy of Hilltop Drive (1992)

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Postoje horor filmovi. Postoje televizijski horor filmovi. Postoje horor filmovi inspirirani stvarnim slučajem. Postoje televizijski horori inspiriranim stvarnim slučajem. Razlika je jedino u glumcima, produkciji i količini nasilja koje se smije prikazati. I postoje jednostavno loši horor filmovi te je potpuno nebitno u koji medij spadaju jer ono što je loše ne može spasiti ni bolja produkcija, kao ni bolji glumci jer nekad stvar jednostavno ne dihta. Nisam već dugo pogledao neki horor film. Napisao sam jedan nema par mjeseci, sad obijam vrata izdavača kao svaki drugi jadnik koji se pokušava probiti kao pisac, ali gledao nisam… pa već poduže. Zanimljivo, moj rukopis i ovaj film imaju nekih dodirnih točaka, ni jedna nije identična, ali su blizu, što me nekako povuklo da ga sjednem pogledati. Jer, hej, bolje vidjeti ako je netko drugi već nešto slično napravio, pa da to ispravim jer nesvjesno plagiranje je i dalje plagiranje. Rekavši to da odmah kažem kako straha nema, osim okvirne sličnost, sve drugo je različito. I, dragi moji čitatelji, na ovo jednostavno ne treba gubiti vrijeme. Ozbiljno. Ne šalim se. Inače sam jako tolerantna osoba, mogu svakom filmu pronaći neku svjetlu točku čak i onom kojeg ne mogu smisliti i znam da ga neću nikad više pogledati (Avatar, Prometheus…) ali ovdje… jednostavno nije išlo. Trebalo mi je doslovce tri dana da ga pregledam cijelog i ne znam zašto sam se uopće zamarao. Možda zato što sam odlučio ponešto napisati o njemu iako se tu stvarno nema što pametnog napisati. Ono što je najgore u ovom slučaju je to što je tu bilo potencijala za opasno dobru napeticu, čak i za televizijske standarde, ali sve što je moglo poći krivo je pošto, pa je možda i onaj Murphy sa svojim zakonom radio na produkciji.

Priča ide nekako da se čudne stvari počnu događati u nekakvom kvartu gdje ima nekoliko kuća. To onako na prvu zvuči kao jako dobra stvar i jako često viđena stvar, ali klišeji nisu nekad loša stvar. No, tu sve staje. Sve započinje kad neki lik iskopa tijelo na mjestu gdje želi postaviti bazen. Uvod dobar, ali to je to. Po susjedstvu nešto hara, nešto kao duhovi, valjda, ali ne rade bog zna što; puštaju vodu u zahodu, igraju se sa električnim vratima od garaže, a kad situacija zahtjeva, pojave se neke ptičurine, pa sve to ima neke veze s nekim starim grobljem.  Ništa od toga ne bude objašnjeno, naravno, a da stvar bude još gora, u cijelu tu zbrku se iznenada ubacuje i neka obiteljska priča/drama koja može imati veze, a i ne mora imati s tekućim događajima. Vi odlučite, ako uopće budete marili na kraju tko, što, gdje kako i kada. Ja nisam. Bilo mi je svejedno. Da su svi pomrli u velikoj nuklearnoj eksploziji to bi bio čak i zanimljiv kraj.

Odmah u glavu; likovi su katastrofa. Patty Duke je nekad jako davno imala neki svoj show i poznato je lice, barem Amerima. Vama neće ništa to značiti, kao ni meni. Druga stvar; ona je očajna glumica. Radnja ima dijelova koja zahtjeva malo emocionalne angažiranosti, ali ona to ne uspjeva pokazati, dapače, postaje jako iritantna, tj. njezin lik. Primjer – kćer im boluje od teške bolesti, ali ona je baba-zvjedava i tuta po susjedstu glumeći bakicu iz krimića Agathe Christie, onu vrstu koja svuda gura svoj nos i svima generalno ide na živce. Ista stvar je i njezin muž, odnosno svi likovi. Zanimljivo, tu je i jedan David Soul, koji je poznata faca, puno više od Patty, ali ima cirka tri scene koje traju cirka po dvadeset sekundi. Šteta uloge i šteta potencijala bačenog u vjetar. O, da, ima i neka klinka, ona je valjda kao neka fora sličnosti s Poltergeistom. I mala je koma. Ne zna glumiti. Cmizdri (neuvjerljivo) u svakoj sceni u kojoj se pojavi. Iritantna je do boli. Vrišti bez voznog reda. Ako vas ovo nije ubilo, slijedi nastavak. Radnja načelno ima veze sa stvarnošću, ali bez pojašnjenja. Da, dobro ste pročitali. Na kraju filma ne doznajete ništa. Nije problem u tome koliko u… Da vam slikovito pojasnim kako stvari stoje. Obitelj, koja godinama živi na istom mjestu, u vrtu ima oznake na zemlji koje su pljunute oznake za grobove. Oni to ne kuže. Kad počnu sranja – HA! To mora da je oznaka za grobove! Kako to do sada nismo vidjeli! Mislim, to je to, takva razina zaključivanja. Imamo ptice, koje mogu imate neke veze s radnjom, ali ne moraju, mačku koja popizdi, klinku koja vrišti zbog mačke… Jednostavno, nigdje veze s ničime. I onda kraj. Samo tako, u pola priče. Dobijete informaciju na kraju da su se čudne stvari nastavile događati i da su ljudi izgubili ulaganja. Što, gdje i kako – ništa od toga. Jednostavno, zaobiđite u širokome luku. Bolje pogledajte The Conjuring ako vam je do takvih domestic-duhovi-svi smo propali scenarija.

 

 

Heart Condition (1990)

IMDb

Trailer

 

1990 godina bila je jako dobra godina za duhove. Nisam siguran da li je to bilo posve slučajno ili je netko namjerno to tako izveo (znate već – jedan film pokupi pa drugi idu istom prugom) ali bilo je nekoliko filmova gotovo iste tematike. Doduše, svaki je bio drugačiji, pa ne možete fulati čak ni ako ih pogledate, ali premisa je ostala ista; netko postane duh, pa onda ide rješavati stvari koje su ostale neriješene, kao, recimo, to tko ih je poslao u bestjelesno stanje. Prvi je, ah, klasika, Ghost s Patrickom Swayzejem, i ako kažete kako to niste gledali, lažete kao pas. Znam da jeste jer su to svi gledali, mislim, to je klasika od romantičnog filma i, iskrenog srca vam to govorim, uopće nije loš filmić. Drugi je komedija s Billom Cosbyjem. Aha, ako kažete da to niste gledali, to ću vam vjerovati. To je brzinski film, namjenjen klincima i obiteljima koji neće popizditi kad doznaju da je stari Bill proglašen silovateljem godine (od strane žena koje su o tome šutjele 30 godina – tko tu koga jebe?) i Ghost Dad je onako, brzopotezan filmić krojen za Cosby humor. Mislim, meni je lik smiješan, ali film je fora dok traje, čim završi zaboravlja se na njega. Pa je onda na meniju ovaj naslov. Na njega sam naletio slučajno, imao sam neki mini maraton tih starijih Denzelovih filmova i ovo mi je zvučalo dovoljno zabavno da mu pružim šansu. Jer tko je bolji da ima čudnog partnera od Boba Hoskinsa? Ako je preživio Zeku Rogera, onda je sve drugo šetnja parkom. Uključujući i to da mu društvo pravi duh lika kojeg on ustvari nije mogao podnijeti i svim snagama se trudio da ga spremi u zatvor. Dakle, duhovi. Vrlo vjerojatno sam ponešto i preskočio, ali, kako vidite, u 1990 ih je bilo posvuda. Malo romantika, malo komedija i malo komedija krimić. I ova kombinacija nije uopće loša, buddy-buddy pristup, malo inteligentnijeg humora, a pokazalo se i da je Denzel, nakon što je pokupio Oscara, sebe vidio u valjda svim mogućim žanrovima. Svaka mu dala, i bilo ga je. Valjda neće i on kao stari Bill ispasti neke zla živina koja je silovala neke grupie cure u tim danima, ali ako je ševio, neka je, bio je zgodan crni vrag. I ovaj put se spario sa nekim tko je njegova potpuna suprotnost.

Bob je žandar koji lovi Denzela. OK, to je onako, ofrlje rečeno, nije da ga baš lovi pravo jer Denzel nije neki teški kriminalac, psihopat ili što već, on je odvjetnik. Bob ne voli odvjetnike, Denzel ne voli žandare, savršeni spoj. Jednom takvom priliom, baš kad treba uhvatiti svog nemesisa s rukom u tuđem džepu, Bob doživi infarkt i završi u bolnici, Bobu se ne piše dobro ako ne pronađu zamjensko srca. I on ga dobije. Od Denzela. Koji slučajno pogine baš tu večer. Naravno, niša tu nije tako slučajno, ali Bob je živ i mora poraditi na sebi. On je prije svega toga bio preslika klišeja; problemi s cugom, problemi s previše hambugera, živčan, neurotičan… hodajuća karikatura – uloga mu je u dlaku ista kao i u Zeki Rogeru. I dok pokušava da si sredi život, hopla, dolazi neočekivani gost. Odvjetnik zbog kojeg je živ i kojeg nije podnosio dok je bio živ. Sad je stalno uz njega. I, pogađate, imaju nekih poslova za riješiti. Ono da je Denzel slučajno poginuo… to nije baš istina, i sad ovaj čudni dvojac mora riješiti tko, što, gdje i zašto. Uz malo smijeha, a ima i malo pucnjave.

Dakle, što je kvaka? Film nema specijalnih efekata. Koliko god to čudno zvučalo, ona slika na plakatu je veći efekt od bilo čega što ćete vidjeti u filmu. Nije da to smeta puno, ali kad imate duha u radnji, onda barem očekujete da jednom prođe kroz vrata, zid ili neki vrag. To je, recimo, malo zeznuta mana. Ne smeta, ali se duh ponaša kao običan lik koji doslovno zaobilazi stvari. Srećom, i to kažem s velikim olakšanjem, Bob i Denzel su stvarno simpa dvojac, oba imaju komičarskog talenta, a bome i suprotnosti su im dobre; jedan neurotičan i živčan, drugi uglađen kao gel za kosu. Glavna radnja je njihovo verbalno prepucavanje, nije loše, ima pogrešaka u koracima, ali vidi se da su obojica pomalo improvizirali i dobro se nadopunjavali. Krimi dio film nije stvarno ništa posebno, odmah znamo tko je negativac, ali iznenađenje na kraju jest što se dogodi jedan poprilično neobično dobar konačni obračun. Bob sa sačmaricom spašava savoju djevu od problema i Bob je bio opasan motherfucker tamo, gotovo nevjerojatno. Kroz radnju doznajemo da Denzel nije baš toliki negativac, kao i to da Bob nije tolika sirovina, sve na fino, bez velikih iznenađenja. Očevidno je da su producenti cijelu težinu bacili na ramena glavnih gumaca i mogu samo sretnoj zvijezdi zahvaliti što nisu ništa zajebali, ali film nije teška kategorija. To je ljetna zabava, nedjeljno poslijepodne i gleda se bez velikih opterećivanja. Čim završi, odlazi iz sjećanja (možda nakon sat-dva) pa ako idete smisleno tražiti dubinu, uh, pogrešan naslov za to. Ako vam se ne da razmišljati i dobro zabaviti (humor je bolji dio filma – suptilan, bez zahodskih fora i fazona) onda bi ovo trebalo biti dovoljno da ubijete sat i pol vremena i ne poželite ih vratiti natrag.

Living with the Dead (2002)

IMDb

Trailer

 

Halloween je došao, prošao i otišao. Hvala Bogu. Slava Isusu. Prsvjetlom Duhu Svetom. Nije da ne volim Halloween, ali mi je jednostano preglupo uzimati nečiji tuđi praznik i gurati ga pod nos onima koji do prije par godina nisu ni znali za njega. Doduše, svi mi znamo za Halloween (ako ne znate onda morate malo podebljati svoju watch listu) ali to nije to. Noć Vještica je američki produkt, i takav je trebao ostati. Ali, kako smo svi mi uglavnom neoriginalni kao da potječeno iz Hollywoodskih brda, tako se tih dana rade liste gledanja horor filmova. Oh, da. Kao da je nekome potreban izgovor da pogleda dobar horor, ne? Dobro, sad ovo dobar je poprilično rastezljiv pojam jer svatko voli svoje, ali kako sam ja ustvari jako moderan tip i prihvaćam sve razne novotarije (uključujući praznike o kojima ne znam ništa) tako sam i ja sjeo te pogledao… idemo reći nadnaravni triler jer ovo ovdje baš i nije čisti horor. Možete ga tamo staviti, nećete baš puno pogriješiti, ali nije horor u stvarnom smislu te riječi. Također, postoji i određena zbrka oko ovog naslova jer ima dva imena. Za Amerikance, ovo je originalni naslov; Živjeti s mrtvima, dok je u Engleskoj (i popriličnom dijelu Europe) naziva Pričati s Nebom: i oba naziva su nekako tu, ocrtavaju bit onoga što ćete gledati, ali zvuče čudno. Američki zvuči kao da je George A Romeru još jednom silovao svoje poznatu franšizu (između svih ostalih silovanja) o zombijima, dok ovaj europski baca malo na nešto što bi u sebi imali Sveto Trojstvo, Mir i Poštovanje. Nema ničega od toga. Također, odmah da vam sve sasujem pravo u lice, film se reklamira kao da je nastao po istinitim faktima, ali to nije slučaj. Kako stvari stoje, James Van Praagh je običan varalica koji ima jako dobar talent za čitanje ljudi. Nešto kao Patrick Jane. Ima ga ponešto u filmskom poslu jer je producirao ono epsko sranje od Šaptačice Duhovima, ali to da je surađivao s policijom u rješavanje zajebanog slučaja koji ima sve što pravi slučaj mora imati (mrtvu djecu, serijskog ubojicu, intrigantnog lika) nije. Sad kad to znate, i ako ste već počeli odlaziti što je moguće dalje od ovog teksta, zamolit ću vas da to ne napravite. Ne sudite knjigu prema koricama, budite milostivi i pažljivi prema bližnjem svom (meni) jer to što je stvari Van Praagh dosjetljivi prevarant, ne znači da je film loš. Dapače, radi se o stvarnom dobrom uratku (ili ga možete gledati kao mini seriju kako je inače i snimljena) koji usprkos ograničenjima koja nameće televizija isporučuje pravu mjeru jeze, napetosti, krimića i neugode. Što će reći, film je bolji od knjige po kojoj je nastao jer je knjiga uglavnom hvalopsjev Van Praagha samome sebi. Nadajući se da ste ipak ovo odlučili pročitati do kraja, da vam bacim par natuknica o čemu se ovdje radi.

U mračnoj šumi pronađeno je nekoliko zakopanih tijela. Serijski ubojica, kako stvari stoje, ordinira kroz taj kraj već nekoliko godina i to nitko nije skužio. Može biti zato što sva tijela pripadaju dječacima koji su siročad, a možda jer je lik toliko dobar da ga nitko nije skužio. S druge strane, naš junak počinje imati čudne vizije istih tih mrtvih dječaka te nekako shvaća da je povezan s njima. Nije da može vidjeti tko ih je ubio ili što, ali nekako kanalizira njihove strahove i nerazjašnjene osjećaje. Treća strana, policajka koja vodi slučaj našeg junaka otpiše kao šarlatana, ali kad njegova neke zapažanju ispadnu točnima, shvaća da možda ima jedinstvenu priliku da uhvati ubojicu kroz oči čovjeka koji može komunicirati s mtvima. Rekoh vam to, ali vam neću reći ništa dalje, da ne bilo kako sam vam zeznuo kraj (jer to nikad ne radim) ali odmah ću naglasiti kako ovdje nije riječ o jednom od onih slučajeva koji se odvijaju tako što im se odbrojavaju minute, kako to rade u CSI serijama (oh, snap, i Danson je prešao tamo) već je više riječ o povezivanju nečega što naizgled nema smisla u jednu cjelinu. Važniji je put do ubojice nego on sam, ako me razumijete, ali iz jednadžbe izbacite DNK, laboratorije, pajkane koji ulijeću s upaljenim sirenama i nogom razvaljuju vrata. Toga nema. Čega još nema? Drago mi je da pitate…

Nema krvi, nema masakriranja, nema raskomadanih dijelova tijela, nema ničega što bi ovo učinilo hororom u tipičnom smislu te riječi. Plus, ovo je televizijski proizvod, pa bi svako mesarenje ionako bilo ili izbrisano ili ublaženo. Kad kažem televizijski proizvod već vidim kako lagano odmahujete rukom, i obično bih se složio s vama (ali ne uvijek – ima jako dobrih horor stvari koje su snimljene za TV programe) ali film ima nekoliko aduta zbog kojih ga vrijedi pogledati. Prvo ću spomenuti popriličnu količinu poznatih glumačkih faca. Ted Danson, kao prvi. U ozbiljnoj ulozi. Znam da je to teško zamisliti i znam kako vam je jer ja ga ne mogu doživjeti ozbiljno ni u najvećoj želji (što samo govori koliko je čovjek dobar komičar) ali moram priznati da je ovo izveo poprilično dobro. Njegov Van Praagh je čovjek koji nije superjunak, koji bome izgleda kao netko tko može vidjeti mrtve ljude, odajući i dojam nesigurnosti, kao i ukletosti (pretpostavljam da bi to bio stvarno loš dar, barem što se psihe tiče). Mary Steenburgen je glavna žandarka i ne tipična žandarka (iako njezin lik zna skliznuti u tipične klišeje – ne vjeruje u paranormalno jer je vidjela stvarna sranja) te ne djeluje kao manekenka (na što smo već odavno navikli) i zna odglumiti pokoju emociju. Njezina kemija s Dansonom je poprilično očigledna, ali zato što su muž i žena u stvarnom životu. Valjda se na snimanju mogla i otresti na njega pokoji put, jel’ te. Tu je još i legenda Jack Palance, pa Queen Latifah, pa Michael Moriaty… ono, gomila, kako rekoh. Druga stvar; priča. Filmova o serijskim ubojicama ima na izvoz, čak i više od toga, no rijetki uspiju ispričati priču, ostati zanimljivi i ne ući u klišeje i banalnosti. Ovdje je težište bačena na atmosferu. I ona je jako dobra. Pomalo The X-Files štimung (snimano je na istim lokacijama) pa ako volite šumu, ponešto jesenskih boja i relativno puste krajeve, ovo je jedan od onih proizvoda koji to nude. No film kombinira, uz triler i horor elemente, i priču o običnim ljudima koji se suočavaju sa svojim krajem jer glavnom liku umire prijateljica, što je neizravan način da se pokaže i druga strana cijelog tog posla mogu-vidjeti-mrtve i taj balans pomaže da film (serija) ne postane samo još jedan u nizu lovimo ubojicu stereotipa. Na kraju ipak nećete postati ništa pametniji, naravno, niti će vam ovo promjeniti životne stavove, ali u nedostatku nekih pametnijih horora koji su ustvari trileri sa začinom paranormalnog, i likovi koji malo odskaču od šablone junaka koji spašavaju dan (ili ispadaju bespomoćne žrtve) ovo bi vam moglo dobro doći u trenutku neinspiracije. Nećete požaliti, ako ništa drugo, barem je to sigurno.

 

Ghostbusters (1984)

IMDb

Trailer

Shvatio sam jednu elementarnu stvar; u cijelom ovom svom piskaranju nisam baš previše pažnje posvetio kultnim komedijama. Prošao sam malo kroz science fiction, prošao sam malo kroz akciju, prošao sam malo kroz avanturu, ali komedije su mi ostale postrani, gotovo kao neželjeni rođak kojeg ne podnosim. A što nije istina. Komedije su mi u istom rangu kao i svi ostali filmovi, samo što nikako da dođem do njih. Danas ću, sutra ću, nikad ću. Pa, da se to promjeni. Naravno, tragično je to što je netko morao umrijeti da dođem do toga (Harold Ramis) ali bolje ikad nego nikad i, ono što je još važnije, ovo nije tekst koji će imati onaj in memoriam uvod. Dosta sam takvih napisao u posljednje vrijeme. Ne, ovaj put je stvar drugačije naravi pošto sam, već kad sam gledao Stripes, odlučio zavrtjeti i dva nastavaka Ghostbustersa. Činili su se kao prikladni filmovi za jedno subotnje veče i bili su, ali jedna zanimljiva stvar se dogodila. Nakon XY vremena, po prvi put u životu mi je original bolji od nastavka. Znam, zvuči čudno, ali tako to ide kad prvo pogledate nastavak, koji je moderniji (ipak je snimljen pet godina kasnije) i koji ima jače efekte, pa tek onda napravite korak natrag i odgledate original. Iako nastavak nije tolika propast kako bi se moglo pomisliti, ima u njemu nekih zabavnih ideja, ali konačna je računica poprilično jednostavna – sva mudrost jest da ustvari prežvakava original, one najbolje dijelove. Rekoh to…

…pa da preskočim sadžaj u ovom slučaju jer ionako svi na svijetu znaju kako je u filmu riječ o tri (četiri) znanstvenika (tu se uvijek počnem ceriti k’o ne posve zdravi mentalni pacijent) koji pokrenu vlastiti biznis hvatanja duhova. Iako je premisa danas svima poznata, a konačna izvedba kultna, zanimljiva je priča iz pozadine. Naime, film uopće nije trebao ispasti takav. Trebao je to biti full hardcore SF koji bi imao leteće aute, odvijao bi se u budućnosti, a Ghostbustersi bi bili nešto kao SWAT timovi. Kako je to rekao sam Ramis, koji ekčuli uopće nije imao namjeru glumiti u filmu i kojeg su pozvali samo da scenarij smjesti u sadašnjost, takav bi film u 1984 godini koštao 300 milijuna dolara. Hej, ja bih to gledao. Ideja je toliko bizarna i ujedno nesagledivo zabavna (iako bi to bio drugačiji film, barem žanrovski) da bi bila garantirani urnebes, iako je to i original. Još uvijek imam podijeljene osjećaje oko toga što bi bilo da je Chevy Chase dobio glavnu ulogu (kaže čovjek da je scenarij koji je on dobio na čitanje bio nešto sasvim drugo – horor u pravom smislu riječi) ili čak i Eddie Murphy umjesto Ernie Hudsona (koji se pak otišao zahebavati s policajcima na Beverly Hillsu) što bi opet promijenilo ton filma. No, nije da je na kraju sve to loša ipalo; tri pomaknuta znastvenika (a takvi su bome bili u modi tih godina – sjeća se još netko Doca Browna i njegova Deloriana?) grad pun duhova, Sigurney Weaver kao zaposjednuti komad i Michellin čovječuljak (znam da nije on, ali baš mu sliči) kao veliki (doslovno i figurativno) nepijatelj. I Ecto-1 vozilo (zajebite Batmobil, ovo je još veći urnebes za vidjeti na ulicama grada) kao šlag na vrhu. Sve su to stvari koje vrijedi spomenuti ne samo zato što su zabavne ili zato što su danas kultne i sastavni dio pop-kulture već i zato što su više-manje savršeno uklopljeni u kompoziciju sasvim drugačijeg filma.

Uzmimo na primjer ekranizacije stripova. Istjerivači Duhova to nisu, ali kao da jesu jer je sva ”povijest” položena gotovo kao nacrt kako se takav film radi. Jedan od razloga zašto i valja. Nastajanje junaka, pad junaka i ponovno uzdizanje junaka. To uopće nisam zamijetio prilikom prijašnjih gledanja i funkcionira kao švicarska urica. Ono što je najbolje izraženi element jeste pretjerivanje, ali tako fino napravljeno da film nikad ne odlazi preko granice i nikad ne dolazi blizu toga da postane nepodnošljivo neduhovita parodija (jasni primjeri takvih neduhovitih pretjerivanja  se nalaze posvuda u serijalu Scary Movie) što ga čini i dobro izbalansiranim. I film voli svoje junake ne uobičajen konvencionalni način, ali ih ne obožava jer nitko od njih nije…pa, Superman. Savršena usporedba bi bila da su Vankman, Egon, Ray i Winston nešto kao Indiana Jones, junaci koji imaju taj određeni patos i sve moguće karakterne mane zbog kojih su dopadljivi, zabavni i publici nije baš preteško povezati se s njima. Doduše, osobno baš i nisam neki veliki obožavatelj nastupa Billa Murryja, ali ne mogu reći da nije efektan, tj. svi odabrani glumci imaju zanimljive i posve različite osjećaje za komediju, pa ne dolazi do ponavljanja fora. Čak je i Sigurney, koja je tada još uvijek bila najpoznatija po Alienu (Aliens su se tek počinjali kuhati po receptu chifa Camerona) ispala prezabavna kao opsjednuti komad na kojeg jedan od likova baci oko, a ispala je zabavna jer nju povezati s takvom ulogom… nije baš svakodnevni prizor.  A gegova ima posvuda u filmu, počevši s danas već kultnim otvaranjem u gradskoj knjižnici, upotrebe prastarog vozila Hitne kao glavnog prijevoznog sredstva, demoliranja hotela… niz se samo nastavlja i nastavlja, a možda je najbolji dio onaj feel good osjećaj na kraju kad je cijeli grad na nogama i kad pozdravljaju misfit junake. Hej, došlo je i meni da zaplješćem zajedno s njima. Ima li filma uopće mana? Recimo da ima, iako ne bih bio tako krut i nazvao to manom već više dijelom koji funkcionira, iako ne tako dobro podmazano kao neki drugi. Lik Winstona Zeddmorea uvodi se dosta kasno u radnju, pa ispada sporedan, čak i nevažan element u priči (da je Eddie prihvatio ulogu, bio bi od početka s njima) što malo ruši dinamiku cijele grupe. Kako rekoh, funkcionira on, ali ne tako dobro kao ostali. Što i ne čudi baš čak i izvan filmske radnje jer Murray, Ramis i Dan Aykroyd imaju više nego jasnu kemiju, plus što ih je režirao njihov stari znalac Ivan Reitman (Stripes su isto tako njegovi). No, zanemarivši tu malu štucavicu u spajanju junaka, ovo i dalje ostaje urnebesna, zabavna, smiješna, na trenutke i blizu toga da bude spektakularna komedija kojo vrijeme, kako stvari stoje, nimalo ne škodi. Kako sam postao naglo prosvjetljen slabijom kvalitetom nastavka, tako sam promijenio i mišljenje vezano uz treći dio. Bio bi zabavan, sigurno, ali original je ipak original. I svi još uvijek znamo koga nazvati kad je nešto čudno u susjedstvu, ne?

Dean Koontz’s: Odd Thomas (2013)

IMDb

Trailer

Stephen King i Dean Koontz odavno vode ljutu bitku za mjesto najčitanijih autora i, po svemu priloženom, to je mrtva utrka. Jedan ima kvalitetu, drugi ima produkciju, a obojica pate od ponavljanja već rečenog. To sad ispada da ne volim ni jednog, ali uistinu ne, čitam ih obojicu i, priznajem, ne pravim veliku razliku. No dok King svoje likove pokušava utrpati u običnu svakodnevicu, Koontz opisuje običnu svakodnevicu… onu ne tako sjajnu. Manijaci koji vole ubijati ljude po trgovačkim centrima za pet minuta zloglasne slave u posljednje su vrijeme doživjeli proporcionalni porast; sveučilišta, trgovački centri i parade – sve je na meti. I, da ne bude zabune, Koontz je svoj serijal o Odd Thomasu (to je ekčuli ime i prezime glavnog lika, da ne bude zabune; Trebao sam se zvati Todd, pojašnjava nam on) započeo puno prije toga što ga čini ili vraški dobrim prorokom, ili jednostavno zna bolje kako stvari stoje s američkim življom nego King. Ipak, ekranizacije Kingovih romana odavno su dio filmske povijesti, od kultnih do sranja, ima ga posvuda. Koontz baš i nije nešto jak s time, ili je riječ o B (koja debelo vuče u C) produkciji ili su mu romani u ekranizacijama bili izmijenjeni do neprepoznatljivosti. Reći da je napokon i on dobio poštenog konja za utrku bilo bi malo uljepšavanje, ali da je riječ o dobrom, korektnom filmu, to jest.

Prije svega, mali opis tko, što, gdje i kako. Kasnije će biti i zašto to pišem tako. Odd Thomas književni je serijal kojeg se bez muke može usporediti s recentnim teen serijalima tipa Vampirski Dnevnici ili Sumrakom. Sad kad sam vam ili uljepšao dan ili vas odbio da nastavite čitati dalje, Odd serija je ustvari bolja od spomenuta srodnika jer je… idemo reći pametnije napisana, pa što bude. I sam Odd je zabavan lik, sklon off beat komentarima, sarkazmu i cinizmu. I, da, viđanju mrtvih ljudi (ekčuli duhova) kojima onda pomaže da pronađu svoj mir time da pronalazi one koji su im nanijeli zlo. Zvuči pomalo kao Šaptačica Duhovima, znam, ali nema straha, ovdje nema nepodnošljive sladunjavosti, već ljutih sukoba, pa hvala bogu na malim stvarima. Po konstrukciji, Odd se može usporediti s Dylan Dogom. Živi u malom mjestu (OK, OK, nije London) ima slučajeve koji imaju ukus i miris nadnaravnog, a tu je i lokalni šef policije koji pomaže i čuva našeg junaka. Već kad sama ekranizacija Dylan Doga nije ispala bog zna što, da se barem dobije surogat zamjena. A sad koja o filmu, jel, nakon što ste doznali sve ono bitno iz pozadine.

Jer film nas baca odmah s vrata u svijet Odd Thomasa i ako niste barem malo upoznati s tko je tko i što je što, moglo bi vam biti čudno, da ne kažem loše pojašnjeno. No, ukratko Odd je običan dečko koji vidi mrtve, ima slatku djevojku, općenito pozitivni stav o životu i sve bi bilo pet da povremeno ne mora uhvatiti kojeg ubojicu kako bi pomogao nekoj dobroj duši koja je zaglavila između dva svijeta. No kad njegov mali gradić počnu preplavljivati čudni mračni stvorovi s one strane mrtvih, zvona za uzbunu se pale samo tako jer te spodobe privlače velike nesreće, a velike nesreće obično znače i puno mrtvih. Na našem vrlom junaku je da otkrije što se sprema, a kako sam već naglasio ono u uvodu, Koontz je inspiraciju indirektno povukao iz stvarnosti, što film, koji inače i nije toliko horor, pretvara u pomalo jezovit prikaz nečega što nije tako nemoguće da se dogodi.

Ono što se pak dogodilo jeste da je Stephen Sommers, poznati teškaš visoke produkcije, uspio napraviti više nego dobar posao s adaptacijom perolake knjige. Film ima sve što treba imati jedan takav naslov; dopadljive likove, korektnu priču, režiju koja je protočna i glumce koji su opušteno odradili sjajan posao. Mana jest ono što sam vam spomenuo, radnja baš i ne pojašnjava odnose među likovima, predstavlja ih i tu je to što jest, čime uvodni dio pomalo šepa (iako nije dosadan, da se razumijemo) za drugim dijelom koji vozi u petoj brzini i nimalo ne gubi zamah do samog kraja koji, neću biti tako bezobrazan i otkriti vam ga, će vam ili popraviti dojam ili ga potpuno skršiti na neočekivan način. Uz sve te tehnikalije i ponešto zdravih, ali ne i toliko impresivnih specijalnih efekata (film je ipak imao samo 20 milijuna dolara na raspolaganju) dodatne bodove za stol donose i mlađahni Anton Yelchin kao Odd (savršen izbor, ako smijem skromno zamijetiti) te star glumački veteran Willem Dafoe kao šef policije koji mu pomaže. Uz malo poznatih glumačkih pojava, ponešto prirodne jezivosti, općeg ugođaja da ovo nije samo još jedna teen sladunjava ljubavna bullshit pizdarija te fino zaokružene priče, Odd Thomas isporučuje očekivano, bez da pokušava prodati maglu, što ga čini poštenim, zabavnim i laganim za gledanje, iako možda ne baš i dugo pamtljivim. Kakva je današnja ponuda, to je puna šaka duhova.

Haunted (1995)

IMDb

Trailer

Već kada smo kolega Hank Moody i ja izmjenili nekoliko dojmova povodom njegove recenzije filma The Awakening, sve što nam je na pamet palo od tih viktorijanskih štimung horora o ukletim imanjima bila je The Woman in Black. Pomalo ograničeno, znam, ali koliko se uopće filmova može snimiti na istu/sličnu tematiku i da svi budu koliko toliko zapaženi. I, recimo to uvjetno, dobri? Jako malo. No, postoje, samo ih treba znati pronaći. Čak su i slučajnosti dobro došle, kad tražite nešto peto, a pronađete nešto šesto. Da budem iskren, malo sam kopao neke stvari o piscu James Herbertu, a ako o njemu niste ništa čuli, to je grijeh jer radi se o britanskom pandanu Stephena Kinga. Iako čovjek nikad nije pisao čisti bloody horor već nadnaravne napetice, što nikad nije loša stvar, vjerujte mi na riječ. Ekraniziran je dva-tri puta, ali mana je što su ekranizacije nedostupne za nabavku, no Ukleti nije na tom spisku, ali to je već radi njegovog poznatog casta, ne baš i kvalitete, ali nećemo biti probirljivi. Također, film je ekranizacija njegova romana, ali s jednom temeljnom izmjenom, roman se ne odigrava u viktorijansko doba već sadašnjosti (70 godine), no ni to nećemo previše zamjeriti jer dodaje malo začina zgodnoj priči. A što se tiče Herberta i ekranizacija i tih ogromnih imanja, stvar još uvijek nije gotova, u planu je mini serija koja bi mogla biti prava mala poslastica za sve ljubitelje ovakvog okružja: The Secrets of Crickley Hall, no više podataka kad to uistinu i izađe. Da se još samo malo vratim natrag na početak, već kad sam spomenuo The Awakening: ova dva filma dijele jaku sličnost po pitanju uvoda radnje tako da se možete otvoreno zapitati nije li noviji uradak malo kopirao neke stvari. Jer u oba su likovi myth bustersi, tj. razotkrivaju lažne gatare, spiritiste i inu gamad koja iskorištava lakovjerni narod.

Ali, tu sličnosti prestaju. Barem donekle. Naš lik David je stručnjak za lažne varalice jer ne vjeruje da nadnaravno postoji. Kako je napisao knjigu o svemu tome, postao je jako poznat, nešto kao Dylan Dog za duhove, i, iako nevoljko, njegov sljedeći posao odvodi ga do zabačenog imanja Edbrook, gdje obitava stara dadilja te dvoje braće i sestra. Odmah s ulaznih vrata postaje vam jasno kako nešto s obitelji nije kako treba, ali ne u nadnaravnom smislu već moralnom pošto braća vole golo kupanje sa sestrom, slikati ju posve golu i nadzirati svaki njezin korak. David, skeptik kakav jest, ne vidi baš nešto nadnaravno u svemu tome već mogućnost da netko zbija šale s starom dadiljom, koja ustvari jedina tvrdi da vidi duhove. Ipak, malo po malo stvari se događaju, ne baš posve objašnjive, a do samog kraja neće biti jasno o čemu je riječ jer ono što je stvarno i ono što nije nkako se počnu miješati u jednu cjelinu.

Razmišljam da vam odmah tu sad puknem jedan masivni spoiler koji bi pojasnio cijeli film, ali kako sam fina i dobra osoba, to neću napraviti već ću samo najaviti da postoji jedan twist pri kraju filma koji je zanimljiv, čak i dobar na nekoliko trenutaka, ali jednako tako sruši logiku cijelog filma ko kulu od karata. Filmovi s takvim twistovima rijetko kad uspiju baš pravo kako treba jer budu napravljeni tek toliko da poremete radnju, iznenade vas. Tu je taj dio upalio jer radnja vas baš ne vuče u tom smjeru iako imate osjećaj da nešto nije kako treba i, čistom srećom, događa se već pri kraju tako da vam neće nešto posebno zeznuti cjelokupni doživljaj. Ali, riječ je o slabom filmu ako ćemo iskreno. Kao prvo, nedostaje jača karakterizacija likova. David je skeptik, ali bez nekog posebnog razloga (iako je preživio osobnu tragediju radi koje bi morao biti upravo suprotno) te njegovo racionaliziranje svega djeluje… onak’, prosječno. Nemoralna braća i sestre također nemaju mesa na kostima, oni su takvi… zato što su takvi. Njihova nezdrava povezanost nije pojašnjenja jer su vidjeli svijeta i imaju inteligenciju te nije baš jasno zašto su se upustili u takav odnos. Nadnaravni događaji isto tako nemaju svoje pojašnjenje, iako su malo jasniji nego ovo što sam rekao, ali tek na kraju, kad shvatite zašto se događaju. Kako mu je porijeklo televizijsko neka vas ne čudi izostanak nekih krvavih scena (ali one ionako nisu dio filmova o nadnaravnom i duhovima) i režija je mogla biti malo… živahnija. Film je radio Lewis Gillbert, ekspert Bond filmova (ima ih čak tri u filmografiji) pa je to malo jača zamjerka. Inače, vjerujem da bi film bio puno manje dostupan da mu cast nije takav kakav jest. Aidan Quinn i Kate Beckinsale. Eh, da, ovdje je bila skoro pa curetak na početku karijere i za sve one koji su trebali slintač dok se prošetavala obučena u tijesno kožno odijelo u Underworldu, ovdje postoji nekoliko full frontal golih scena njezina tijela (što su ti počeci u filmskom svijetu) tako da… nazovite me šovinistom, ali to je uvijek mali plus, iako su za scene seksa koristili body dublere i nje i Aidana. Usprkos tome, film je ispod svojih srodnika, no pogodan za jedno gledanje (ako ste za takve duhovi+veliko imanje priče) što radi glumaca, što radi eksterijera, što radi ponekih dijelova priče, no da će vas nešto posebno odušviti, u to iskreno sumnjam. Neka vas to ne brine, niste jedini.

Ghost Story (1981)

IMDb

Trailer

 

Uvijek me fascinirala umišljenost hrvatskih pisaca. To je fenomen za sebe.  Ne podnose kritike na svoje radove, ne daj bože da netko drugi objavi nešto slično jer odmah kreće anti kampanja, a stvari idu toliko daleko da čak ni strani pisci nisu ravni našem talentu. Daaaa, a onda je svizac zamotao čokoladu. Čemu ovakav uvod. Zato što sam čitao roman Petera Strauba Priča o duhovima, a onda, lumen kakav već jesam, trebalo mi je skoro godinu dana da skontam kako je po njoj snimljen i film. Roman je čist OK, staromodna priča o duhovima koja igra više na atmosferu ngo na grafičko nasilje, ali me iznenadilo kad je jedno naše lokalno spisateljsko ime odlučilo reći da je taj roman šrot. Zato što on tako kaže. N-da, pa sam onda ja pročitao i neke njegove stvari, tek toliko da vidim ima li ta izjava pokriće (nema) pa sam nakon cijelog tog zabavnog iskustva pogledao i film. E, sad, da je to rečeno za film, možda bih se i složio da nije riječ o vrhunskom proizvodu, ali to tako obično ide kod ekranizacija djela koje je… pa detaljno i opširno (u romanu cijeli grad pati od neke vrste ukletosti) i sam film je možda malo šlampavije napravljen, ali daleko je to od lošeg. Roman je klasika horor žanra (iako je Straub možda poznatiji po svojoj suradnji s Kingom nego po svojim radovima – King je roman stavio u vrh amerikaniš horor književnosti) a film je korektna ekranizacija, radi čega bi naša spisateljska imena horora trebala naučiti kad je pametnije šutjeti. Dosta o tome, idemo na film.

Dakle, za one koji prvi put otkrivaju ovaj naslov, radi se o svojevrsnom udruženju starih starosjedilaca koji iznenada počinju doživljavati neugodne susrete s nečim nadnaravnim. Naime, oni su kumovali jednom ne tako lijepom događaju prije dvadeset-trideset godina i stvari su došle na naplatu. Nadnaravne stvari su povezane s jednom ženom koju možete vidjeti u dobrom izdanju i u malo manje dobrom izdanju, a na kraju se dozna i što je pjesnik svime time htio reći. I naša četiri dedeka imaju svoju ulogu u tome, naravno, kao i jedna stara kućerina u kojoj viđaju žensku prikazu.

Na prvu loptu ovo zvuči malo kao sinopsis jedne verzije Žene u crnom, ali to je samo to, površna sličnost. Za početak odmah moram naglasiti kako ovo nije nikakav slasher ili neki slični tip filma već priča o ukletosti koji, kao i roman, igra na atmosferu, jezivu atmosferu i to mu više-manje uspjeva postići. Ima čak i koja buu scena, ništa fancy, dovoljno da vas malo razbudi, no jezivi ugođaj zabačenog grada okovanog u snijeg, plus stara kućerina koja stoji usamljeno na brdu, postižu efekt kakav imaju oni stari, klasični horori kao što su Pad Kuće Usher. Mana filma jeste ta što je sporog tempa, ponegdje čak i presporog, što je više forma za pisanu riječ nego za snimljeni kadar, pa često pleše na granici koja dijeli stvaranje atmosfere od stvaranje dosade (tu je i faktor podnošljivosti, tj. ako imate žicu za stare horore) te se bez muke može reći da nema baš ujednačen ritam. Postoji i određena doza intrige o tome što se ustvari dogodilo prije oho-ho godina s dotičnom damom, a to što smo u horor okružju odmah sugerira da je nešto loše (čime dobijamo i faktor predvidljivosti). Ipak, usprkos tome, vanjski ambijent nabrojanih stvari dodaje malo na boljem izgledu cijelog filma, a i glumački je tu nekako… neodređen. Tu je jedan Fred Astaire koji se u poznim godinama ostavio plesanja i ubacio u malo ozbiljnije stvari, ali osim što je poznat, baš i nije neki posebno dobar glumac. Točnije, nitko od glumaca nije baš nešto…dobar, u nedostatku boljih riječi, već su profesionalno odradili posao. Ono što ga izdvaja jeste originalna priča, dobar seting i radnja koja ima svojih prednosti, plus već spomenuta atmosfera. Nije da ću reći kako je to obaveza lektira za sve koji vole poštene filmove o ukletim kućama/ljudima, ali neće naškoditi i ako ga pogledate, tek toliko ako su vam dosadile moderne papazjanije koje nemaju nekog smisla.

The Amityville Horror (1979)

IMDb

Trailer

 

Naletio sam jednom prilikom na nešto stvarno…zanimljivo. Transkript poziva u pomoć kad su stanovnici Long Islanda otkrili tijela obitelji DeFeo. Na stranu to što se operater ponašao kao zadnji moron (to trebate pročitati da bi vjerovali) s gomilom glupih pitanja, nekako sam se se upleo u istraživanja o tome što se ustvari dogodilo. Ronald DeFeo je poubijao sve članove svoje obitelji (njih šest, ako se ne varam) koristeći se puškom. Jedne noći jednostavno se prošetao i poubijao sve njih. Drugi dan je otišao na posao te čak zivkao kući i govorio ljudima kako je zabrinut za svoju obitelj. Pa sam, jednako tako slučajno, pronašao i slike s mjesta zločina. Iako ih ne bih preporučio svakome, ustvari su poprilično bezazlene, s jako malo krvavih detalja, ali jedan pravi, autentični horor koji je izlazio iz njih (posebice onih koje prikazuju kuću, policijske automobile oko nje i mrtvozornike) bilo su nešto… jedinstveno. Kako još uvijek nisam posve odustao od neke svoje spisateljske karijere, to je istraživanje završilo u nekom folderu i čeka da me udari inspiracija da to iskoristim (tek osnovu događaja, ne stvarne fakte). I onda sam pogledao film. Film kao takav slovi za jedan od kultnih klasika žanra, najjezovitiji film svih vremena, ljudi su bježali iz kina, gubili svijest… Moja je prva pomisao bila – koji quratz? Jel mi to govorimo o istom filmu?

Inače sam s tim starim klasicima u jako dobrim odnosima, znaju imati atmosferu, dobru ideju i takve stvari. Stvar je u tome da Amiyville ne govori o obitelji DeFeo već o obitelji Lutz. Pa sam morao otići vidjeti o čemu je riječ. Izgleda da saga kuće nije završila s ubojstvima već je to bio početak. Recimo. Lutzovi su u kući izdržali 21 dan i pobjegli radi nezdravog okoliša, onog nadnaravnog. George Lutz u stvarnosti nije promijenio ponašanje kao njegov filmski lik, i nije naganjao ženu po kući sjekirom, ali navodno su se tamo događala svakojaka čuda. Kažem navodno jer se i danas lome koplja oko toga da li je to sve bilo za pravo ili tek obična prijevara. Film govori o tim danima koji su Lutzovi proveli tamo. I nakon filma zaključio sam dvije stvari – Ameri vole praviti dramu oko ničega i nekad su horori puno više plašili ljude nego danas (pripisujem to činjenici da ste ih mogli vidjeti samo u kinu). Kako film dodaje Lutzovima dosta toga, tako ga se ne može nazvati nekakvom autentičnom rekonstrukcijom (koliko ja znam, u kući nije pronađena nikakva vražja soba u kojoj su se radili crni rituali), a ima jako malo toga da bi se opravdao onaj naziv “najstrašniji” film svih vremena. Da budem iskren, veću jezu izazvalo je čitanje stvari vezanih uz obitelj DeFeo, a gledanje njihovih slika (pravih, obiteljskih, prije nego pomislite da sam neki psihopat) nešto je najezovitije što sam vidio (plus, postoji snimka “pravog” dječijeg duha koja je, bila prava ili lažna, jebeno spooky) tako da me film nije uopće dirnuo.

I riječ je o lošem filmu, ako ćemo iskreno. Gledano sa scenarističke strane, radnja je zbrka. Bračni par je sveamerički bračni par koji žive u svakom susjedstvu, Margot Kidder je OK glumica (ali ništa posebno) James Brolin je zgodan tip, ali slab glumac. Njihova karakterizacija…ne postoji. Cijela jeza leži u kadrovima kućerine (koja stvarno sliči pravoj, a koja je isto tako spooky na prvi pogled – ali nije izolirana kao na filmu već je okružena drugim kućama) i na mjenjanju karaktera gospodina Lutza. Iskreno, meni tu nije bilo nikakve napetosti. Stvari u kući imaju prizvuk nadnaravnog, lupanje vratiju, škripanje poda i tek jedna ili dvije scene su bile..ho-ho, vidi vraga, prošli su me žmarci. Imamo tu i svećenike koji ne doprinose ničemu osim da budu dio inventara kojeg je donio The Exorcist, no Rod Steiger je jako dobar glumac, pa ga je fino gledati kako radi bez obzira ima li to smisla ili ne. Samo zlo u kući nije posebno definirano i to drži vodu (čak je i Ron DeFeo govorio kako su ga glasovi natjerali da poubija obitelj) sve dok kraja kad se počnu otkrivati detalji vezani uz nekakve crne rituale. Ubacite u to i neke stvarno besmislene stvari (zlo, koje je vezano uz kuću, odjednom radi čuda na drugoj strani grada sa svećenikovim autom) previše praznog hoda koji dovodi do čiste dosadnjikavosti i prosječnu glumu… i dobijete precijenjeni film koji je danas zanimljiv samo kao retro materijal, tek toliko da se prisjetite da je u nekim drugim vremenima bila dovoljna poslovično dobra ideja i prosječna razrada iste da dobijete hit. A vidi se da je imao utjecaja i neke kasnije filmove koji su pokupili detalj-dva (kad George Lutz lovi ženu po kući sa sjekirom, to jako poznato izgleda jer je istu/sličnu stvar godinu dana kasnije radio i Jack Nicholson u The Shining) samo što su nasljednici ideje to izveli malo bolje i jezivije od originala.

 

 

Grave Encounters (2011)

IMDb

Trailer

Koliko god da to negiramo, ljudska fasciniranost mračnim stvarima prisutna je u svim aspektima naših života. Realne snimke svakodnevnih nesreća, napada i katastrofa u današnje su vrijeme dostupne jednim klikom miša, pa čak i ako postoji upozorenje da se radi o eksplicitnom snimku koji nije preporučljiv za sve, ne postoji ništa što bi nas spriječilo da otvorimo dokument i vidimo o čemu se radi. Prije trideset godina u kinima se pojavio film imena Cannibal Holocaust, čija je predstavljajuća norma bila lažni dokumentarac o plemenu ljudoždera u Amazoni. Prepun grafičkog nasilja, film je jako brzo dobio zabranu distribucije u nekoliko zemalja, a redatelja Ruggero Deadato našao se čak i pred sudom gdje je morao dokazivati kako je sve to samo film te da su svi glumci ostali živi i zdravi nakon snimanja. Dvadeset godina kasnije, točnije, 1999 godine, pojavio se The Blair Witch Project, još jedan uradak koji se reklamirao kao pronađene snimke nestale grupe snimatelja amatera, a reklamna kampanja išla je tako daleko da je glumce proglasila uistinu nestalima, što je dovelo do nove kontroverze, ali i neočekivanog box office uspjeha slabo produciranog, praktički amaterskog filma.

Grave Encounters su još jedan izdanak novog, pretežno horor, smjera koji se u osnovi reklamira kao found footage materijal. Ono što ćete u njemu vidjeti kompilacija je snimaka koje je napravila ekipa reality showa, Grave Encounters, dok je snimala posljednju epizodu. Materijal je sirov i u nemontiran, izravan u onome što prikazuje, i sniman kamerom iz ruke. Da se film pojavio prije nekih dvadesetak godina vjerujem da bi bio instant uspjeh, ali ovako se uklopio u trend sličnih uradaka koji se reklamiraju na način koji sam vam opisao i slikovito opisuje kako je novi smjer unutar horor filmova, iako relativno mlad i neiskorišten, došao na granicu zasićenja. Jer, više nitko ne vjeruje promotivnim materijalima, a sve što jedan takav uradak može izvući na bolje mjesto jeste ono kako je napravljen, što je u ovom konkretnom slučaju posao tek djelomično dobro napravljen.

Grave Encounters je reality show koji snima, obilazi i traži duhove na lokacijama koje su iz nekog razloga proglašene ukletima ili zaposjednutima. Ekipa iza kamere je uhodana i spremna na sve, osim na susret s pravim paranormalnim stvarima. Njihova posljednja lokacija je zatvorena umobolnica, prava poslastica za snimanje, a kroz materijal se vidi kako takve emisije ustvari funkcioniraju. Par govornika koji daju opće činjenice, par „slučajnih“ svjedoka, par pravo postavljenih kamera i par maštovitih kutova snimanja od svega toga rade vrhunski materijal za prosječnu televizijsku epizodu, što je i glavni plan naše ekipe. Sve dok se ne dogodi interakcija s pravim stvarima. Do polovice filma stvari se odvijaju bolje od očekivanog jer glumci imaju poprilično opušten nastup, lokacija snimanja je dobra, ponegdje odlična, a dobar detalja su i „trikovi“ kojima se služe da stvore napetost. Problem se počinje javljati u drugoj polovici kad krenu paranormalne stvari.

Zlatno pravilo ovakvih uradaka jeste manje je više, ili izgrađivanje napetosti na onome što zamišljamo, a ne vidimo. Encounters dodaju vizualno u malim, dobro ograničenim količinama, no ruše vlastitu logiku brisanjem vremenskog trajanja. Realni snimci imaju realni tijek vremena, pa iako je ideja intrigantna, ostaje nerazjašnjena (jedna noć ustvari je tri cijela dana) i time neshvatljiva. Uobičajena drhtava kamera ovdje je umjerena, sve važno je vidljivo, na granici da bude nevidljivo, ali izostaje učinak spontanosti jer kroz dijalog, glumu i kutove snimanja osjeća se koordiniranost kako se ništa ne bi propustilo, a iz toga je očito da autori nisu htjeli da budu optuženi za prodavanje mačka u vreći. Horor komponente su dobre, gotovo tradicionalne (duhovi, umobolnica, razni eksperimenti) ali u želji da budu drugačiji, autori su počeli malo miješati pojmove (duhovi se ponašaju kao zombiji) da bi u samoj završnici ušli u popriličnu konfuznost gdje svaka logika gubi smisao.

Prevelike ambicije ili želja da bude drugačiji odvele su film u vode obične prosječnosti, što je spriječilo da pokaže puni potencijal jer u njemu su dobro iskorištene lokacije, gotovo klasična priča o ukletoj bolnici, a ima i taj samoironijski pristup koji je i najbolje iskorišten za predstavljanje ekipe koja radi TV emisiju. Jer ni istraživanje mističnog nije što je nekad bilo već se sve svelo na iskorištavanje publike gladne raznih senzacija, pa makar i te senzacije bile krivotvorene, kroz što se provukla zgodna, iako nenamjerna kritika, današnjih gledatelja. Ali, nedorečenost ostaje jedini problem filma, ili možda onaj najočitiji. Dok u prvom dijelu pojašnjenja ima i previše (kako nastaju emisije tipa Ghost Hunters) u drugom ih nema ni za lijek, te se događaji trebaju uzimati zdravo za gotovo, što je kontradiktorno s pravilima ovakvih filmova. Slučajnost i nenamjernost ovdje funkcionira najbolje (kao i u svakom found footage filmu) i da se nastavilo u istom tonu dobili bi gotovo odličan horor film koji bi se malo izdvojio iz ponude koja i nema nešto posebno za ponuditi. Nekoliko dobro odrađenih jezivih trenutaka, nešto dobro pogođene atmosfere, nešto korektnih glumačkih scena… i to je to. Za horor fanove moglo bi biti dovoljno, ali ostali bi mogli pronaći kronični manjak dobrih stvari u njemu.

Stir Of Echoes (1999)

IMDb

Trailer

Koliko smo otvorena uma naspram stvari koje nas okružuju? Neobično pitanje za ilustraciju radnje jednog horor filma, ali ne i bezvezno. Pronaći nešto novo u žanru koji je rekao već toliko toga i na toliko različitih načina predstavlja popriličan izazov, ne samo za gledatelje već i za one koji ga rade. Događa li se nešto oko nas što propuštamo vidjeti sve dok se ne dogodi nešto što nam produbi percepciju pogleda? Ili neobične stvari viđamo svaki dan samo što ne obraćamo pažnju na njih? Cijenjeni scenarist i redatelj David Koepp pokušao je odgovoriti na ta pitanja kroz još jednu priču o duhovima koji se obraćaju živima za pomoć, ali njegova kreativnost nije bila jedina pokretačka snaga projekta jer za osnovu filma imao je roman istog imena od cijenjenog pisca fantastike/horora Richarda Mathesona. Da je stvar aktualna i još uvijek zanimljiva govori podatak da je roman objavljen 1958 godine jer dobra priča nikad ne umire posve, kao i svijet duhova, no ne može se reći da je „Odjek Smrti“ u cijelosti tako dobar kao i osnovna pitanja na koja želi odgovoriti.

Uvod u radnju nas upoznaje s Tomom, svakodnevnim radnim čovjekom. Žena, klinac, mirno susjedstvo u kojemu se svi poznaju. Tomov drugi život počinje kad se na jednom prijateljskom okupljanju iz vica odluči podvrgnuti hipnozi. Kako bi mu samo malo napakostila, zato što ne vjeruje kako postoji jedan drugačiji svijet od ovog kojeg vidimo i čujemo, prijateljica mu usađuje ideju da bude otvoreniji prema svijetu koji ga okružuje. Time slučajno Toma pretvara u jednu vrstu prijemnika signala  iz svijeta mrtvih. On, uvučen u svijet koji ne razumije, počinje biti opsjednut prikazom mrtve djevojke te odlučuje povezati njezine signale u nešto prepoznatljivo, no to ga putovanje odvodi do velikih tajni koje znaju skrivati mala uljudna susjedstva, a pitanje je hoće li time ugroziti sebe ili cijelu svoju obitelj.

Nekako je teško reći što valja ili ne valja klasičnim načinom jer oba su pojma integrirana u jednu cjelinu, pa to zahtjeva detaljnije pojašnjenje. Stvar koja nije tako sjajna jeste jedna vrsta predvidljivosti. Svi znamo da kad se u ovakvoj vrsti filma pojavi duh, to može značiti samo jedno – nešto loše se dogodilo i to na takav traumatičan način da su morale ostati nekakve posljedice. Također, znamo mjesto radnje, susjedstvo u kojem naš glavni lik živi povezano je s tim nesretnim događajem. Koepp spretno izbjegava previše upotrebljavati viđene stvari, pa tako je isto to susjedstvo ocrtano kao jedna obična, prosječna, svakodnevna zajednica u kojoj se ništa posebno ne ističe, kao da pogledate svoj kvart i to vam je ta slika. Ni prikaza mrtve djevojke nije previše forsirana, tek toliko da se naznači njezino postojanje i da nas njezina pojava par puta pošteno brecne. Kako se tu radi o jednoj prosječnoj obitelji koja o nadnaravnim pojavama zna koliko i ja o tamnoj strani mjeseca, bilo je za očekivati da se pojavi „stručnjak“ koji će ubaciti malo svjetla u tamu koja ih je okružila.

Što nas prebacuje na one stvari koje odskaču od standarda. Već kad sam kod stručnjaka, odmah se mora reći da se u filmu ne koristi standardni pristup; nema lovljenja duhova kamerama i sličnim izumima. Tip nas samo obavještava da svi imamo šesto čulo u sebi, ali da ga ne koristimo. No, kad ono proradi, bolje je pokušati dokučiti što prikaza želi od nas jer stvari znaju postati gadne. Autori filma znali su točno koji su elementi klišej u ovakvoj vrsti radnje te su radili oprezno s njima, ne izbacujući ih već ih prizemljujući. Ponekad riječi, ako su dobro odabrane, imaju jači efekt nego hektolitri krvi. A cijeli taj pristup radnji intrigira, dublji pogled te kako se nositi s njime. Kevin Bacon ima odličan ugled kod kritike i publike, a ovdje nije imao lagan zadatak jer film, kao i njegova uvjerljivost, leži na njegovim leđima. Nije to ni šetnja parkom jer naš junak prolazi kroz vrtuljak emocija, počevši od podsmijeha, straha, zbunjenosti i opsjednutosti da shvati što mu se događa i zašto se to događa. Bacon je tako dobar glumac da se ozbiljno zapitamo nisu li i njemu svi doma u glavi, što dodatno izgrađuje napetost. Jedan posve nepotrebni dio radnje govori o njegovom klincu, koji je još bolji prijemnik signala mrtvih, jer niti je to razrađeno, niti je nešto dobro iskorišteno (da ne kažem kako je došlo jako blizu kopiranja The Sixth Sense premise) te je dobra stvar što se s tim nije forsiralo.

Na stranu priča i na stranu gluma, važno je reći riječ-dvije o cjelokupnom izgledu filma. Obično se u ovakvim projektima zna pretjerivati ili s efektima ili s načinom snimanja, dodavanjem dinamike tamo gdje je nema. Oduzimanjem komercijalnosti kao takve i korištenjem umjetničkog pristupa stvara se posve drugačija atmosfera od one kakvu obično isporučuju slični uradci. Da ne bude straha, pod umjetnički pristup ovdje mislim na smirenost pri realiziranju dijaloga među likovima, naglašavanjem stvari koje su u nekom drugom trenutku posve normalne (npr. scena s praznim kinom) i ubacivanjem nijansi u izgradnju karaktera likova. Horor je ovdje tek događaj koji remeti rutinu jednog prosječnog para, gotovo sporedna stvar koja se polako uvlači u njihove živote te ih preuzima. Obično bude obrnuta stvar, sami je horor pokretač radnje dok sve drugo bude podložno njemu.  Ali, kad uđe u horor, Koepp izgrađuje jezivu atmosferu bez velike muke, ponajviše zato što pratimo događaje iz stvarnosti, gdje ponekad bljesnu događaji iz druge dimenzije. Jezivu atmosferu upotpunjuje i efektni prikaz duha djevojke, istrzani, natprirodni pokreti, blijedo lice (srećom, ne i bijelo kao u japanskim hororima) te neočekivano pojavljivanje tamo gdje je ne očekujemo (nije ni ovaj film baš cijepljen od klasične dvije-tri trzalice) čime je napravljen više-manje ravnomjeran omjer između autorskog pristupa materijalu (jer Koepp je zanimljiv kao redatelj) i klasike koja označava žanr kao takav. Kako se s jako malo napravilo jako puno, te kako je autorski pristup dodatno naglasio one klasične elemente, „Odjek Smrti“  pripada pod one naslove o kojime se neće previše pisati, ali koji će vam nakon gledanja ostati u sjećanju na poduže vremensko razdoblje. Za one koji sumnjaju u to, jedna napomena – uvijek držite um otvorenim jer mogli bi promijeniti mišljenje prilikom gledanja.