Archive for the ‘Duhovi’ Category


IMDb

Trailer

Što je veliki faktor prepoznatljivosti horor filma? Originalna ideja? Krvavi efekti? Brutalnost? Dobra režija? Ništa od toga nije pogrešno, ali popisu svakako možete dodati i financijski uspjeh. Isti ne mora nužno značiti i dobar film, ali u najvećem broju slučajeva to ispadne povezano više nego se čini na prvi pogled. A to nije današnja vijest, još od dana Halloweena, prvog dijela Scream franšize, Blair Witch Projecta pa do nedavnog Paranormal Activity, financijski uspjeh faktor je taj koji se nije mogao zaobići. No, tu je riječ o filmovima koji su u vrijeme nastajanja snimljeni za šaku dolara, s glumcima koje jedva da je netko poznavao i redateljima koji nikad nisu bili dio službene A liste. Što se dogodi kad idete raditi horor film, namjerno ciljajući na što veću zaradu, s redateljem i glumcima koje teško da možete povezati s ulogama koje su im namijenjene? Dogodi se nekoliko zanimljivih stvari.

Prva, pomalo neuobičajena, filma je nastao kao alternativa čekanju, snimljen je u vrijeme dok se čekalo da Tom Hanks gubio tjelesnu težinu za daljnji nastavak snimanja Cast Away, što je stvarno sporedna, ali zanimljiva stvar o kreativnosti. Robert Zemeckis, redatelj zabavnih ostvarenja Povratak u Budućnost te Tko je smjestio Zeki Rodgeru i horor žanr nisu u to vrijeme obećavali kao dobar spoj, pogotovo jer je išao raditi direktnu posvetu filmovima starog majstora napetosti, Alfreda Hitchcocka, što je stvar koje se više jednostavno nije radila, barem ne u ovako izravnom obliku. Kada imate jedva četiri lika u filmu i 100 milja na raspolaganju, onda je bolje da znate što radite. Sami sadržaj teško da poziva na nekakvu originalnost, Michelle Pfeiffer i Harrison Ford ovdje su sredovječni par kojima kćer odlazi na fakultet, ona provodi dane sama po kući, on na poslu. Trilerski dio otvara se kad žena pomisli kako im je susjeda nestala, a dio koji uključuje nadnaravno kad se nešto neodređeno pojavi u njezinoj blizini. Jesu li te dvije stvari povezane ili je sve to samo u njezinoj glavi?

Gledano danas, Ispod Površine nije horor u pravom smislu riječi, ali nije ni triler baš radi trenutaka kad se pojava elementi nadnaravnog. Koristeći se trilerom kao osnovom radnje, Zemeckisu je uspjelo stvoriti par trenutaka klasičnih cimalica na kakve smo odavno navikli u čistokrvnijim žanrovskim ostvarenjima te mu polazi za rukom izgraditi atmosferu napetosti, posebice u završnom dijelu, no spoj realno/nerealno ne funkcionira uvijek tako sjajno. Zašto? Zato što je trilerski dio prenaglašen, a nadnaravni dio nerazrađen. Prenaglašeni trilerski dio je kao školska knjiga za klišeje, počevši od sumnji nezaposlene žene koja dane krati gledanjem kroz prozor ili preko ograde, do prezaposlenog muža koji njezine riječi ne doživljava ozbiljno. Također, hrpa posveta Hitchcocku ne pomažu, ni kao posvete, a ni kao dijelovi radnje te stvar funkcionira tek kad se radnja odmakne od njih.

A raditi film o duhovima, nepoznatim silama, utvarama i sablastima ima neka svoja pravila kojih je pametno pridržavati se ako želimo da stvar uspije. Za razliku od filma The Entity, gdje je djelovanje nepoznate sile čin slučajnosti ili nepovezanosti, ovdje se ista stvar povezuje s glavnim junacima ili barem sugerira da su povezani. Problem je što povezanosti nema, osim par efektnih spooky trenutaka, konačna poruka s druge strane ostaje nedorečena, pa čak i grubo ugurana u radnju filma jer svako bi detaljnije pojašnjenja narušilo mističnost radnje, što je neizvedivo kad imate svega četiri lika. Zamislite to kao ljubavni trokut u kojem ne stignemo pravo upoznati treću stranu, a i ono što doznamo ne djeluje kao materijal od kojeg bi se radila dobra spooky priča.

Zašto je onda What… postao tako prepoznatljiv film? Zato što se pojavio u vrijeme kad je horor ulazio u neku vrstu stagnacije. Nakon što je Vrisak inicirao hrpu kopija, jedan ovako, da kažem, staromodni film, s efektnim scenama plašenja, predstavljao je osvježenje na repertoaru, a imao je i neke svoje adute za privlačnost. Iako zbrkan radnjom, režijom je na visokom nivou, a kad ga krene, Zemeckis uspješno izgrađuje atmosferu napetosti na malim stvarima (scena u kadi koja se polako puni vodom). Glavni glumački dvojac uložio je iznad prosječan trud da nam sve to predstavi u pravo profesionalnom svjetlu, da ne govorim kako su njihove uloge odmak od uobičajenih uloga u kakvima smo ih navikli gledati. Staromodni pristup, visoka produkcija, par velikih zvijezda, par jezivih scena, par dobro pogođenih trenutaka ispunjeni atmosferom napetosti, film je uspio od sebe napraviti materijal koji je zaintrigirao ljude, što je u konačnici dovelo do toga da bude masivan hit, bilo na matičnom tržištu, bilo u svijetu, a pomoglo mu je (barem do danas) što nije pokrenuo trend nekakvog kopiranja pa se otvoreno može reći, koliko to čudno zvučalo, da je i originalan. Odličan? Nikako, ali vrijedan barem jednog gledanja.


IMDb

Trailer

Znate kako se dolazi do zanimljivih ideja? Slučajnošću. Jedan od najpoznatijih originalnih američkih horor filmova osamdesetih započinje svoj život u – Engleskoj. U trenutku kad mladi filmaš John Carpenter, zajedno s tadašnjom suradnicom Debrom Hill, radio ono što radi svaki drugi turist, obilazio Stonehenge, poznatu lokaciju prekrivao je oblak magle, prizor nije mogao proći bez da se postavi pitanje – što ako se netko s lošim namjerama nalazi unutar nje? Još dok je radio promociju svojeg Assault on Precinct 13, (što je zanimljiva stvar jer tada je već snimio i Halloween koji je tek započinjao svoj uspješni kino život) Carpenter i Debra Hill započinju rad na scenariju naslova koji će postati njihov sljedeći zajednički projekt, koristeći se prizorom magle kao osnovom radnje, nadopunjavajući ga stvarnim brodolomom koji se dogodio kod Južne Karoline (za koji se isto sumnjalo da je izazvan od strane stanovnika malog priobalnog gradića) kao glavnom pričom. No, nisu samo prizor magle i glasine o brodolomu bili inspiracija. Kako će vrijeme pokazati, Carpenter je oduvijek bio sklon „posuđivanju“ motiva iz filmova koji bi ga na neki način fascinirali te je i ovdje upotrijebljena premisa iz starog crno bijelog horor naslova, The Trollenberg Terror (1958), u kojem nezgodni posjetioci dolaze unutar – oblaka.

A priča je poznata svima. Antonio Bay, mali priobalni gradić, za koji dan slavi sto godina svojeg postojanja. Počinje se događati niz jezivih ubojstava po gradu u kojima je jedina zajednička poveznica pojavljivanje neobične magle. Prateći grupu likova, čiji se putovi ukrštaju u noći stogodišnjice, otkrivamo tajnu kako se osnivači grada prije točno sto godina uzeli zlato od nesretnih putnika te namjerno potopili njihov brod, navodeći ga lažnim signalima na stijene pokraj obale. Svaka smrt u gradu predstavlja zamjenu za jednog od urotnika koji su izazvali tragediju, a svatko od stanovnika mogao bi postati iduća žrtva.

Film dobiva skromnih milijun dolara budžeta, radi čega će poznata Carpenterova kreativnost unutar malih, gotovo nezavisnih, produkcija još jednom izaći na vidjelo. Snimajući širokokutnim objektivima, film dobiva izgled puno skupljeg projekta (stvar i danas izgleda dobro), a neke od najboljih stvari iz njega također su nastale – slučajno. Prva verzija dovršenog filma ispada prekratka za puštanje u kinima, a kako nije bilo novaca za snimanje onog što je osnova priče (brodoloma) Hill i Carpenter odlučuju ga prikazati na nešto jednostavniji način – pričom. Poznati uvodni monolog, priča starog kapetana, tako nastaje iz puke nužde, da se popuni minutaža, pretvarajući se u jednu od najupečatljivijih filmskih otvaranja što se tiče horor žanra. Ali, taj uvod funkcionira i na jednoj drugačijoj razini, zahtjeva od gledatelja da se uključi u zvuk riječi i dočara si užas koji nije prikazan. Zanimljiva tehnika pripovijedanja. To nisu svi problemi koji su pratili produkciju. Carpenter nikada nije bio posve zadovoljan filmom (nije ni danas) jer zgotovljeni proizvod nije bio strašan, kao ni radnjom zadovoljavajući. Jedna trećina filma snimljena je nanovo, pri čemu su izbačeni svi kadrovi gdje se koristila dobra stara čop-čop tehnika masakriranja te su nadodani prizori gdje je magla ta koja proganja likove, a ne duhovi utopljenih mornara (scena na krovu svjetionika uopće nije postojala u originalnoj verziji) što se pokazalo dobrom odlukom jer se polazna ideja iskoristila do maksimuma. Film je nakon puštanja dobio relativno solidne kritike, a bio je i hit, čime su karijere svih uključenih dobile novu recku uspješnosti na svojim karijerama. Reklo bi se; sve 5. U teoriji.

U realnosti, priča je malo drugačija. The Fog, koliko god danas bio cijenjen kao kultni film i, ono glavno, originalni film, ima svojih mana kojima vrijeme nije pomoglo. Što radi budžeta, a što radi širine priče, detalji ostaju nedorečeni, što će reći da je i cjelina nedorečena. Zamišljen kao naslov koji bi prikazao propadanje cijelog grada, tek dio zamišljenog plana završava na ekranu, a komadi radnje nisu tamo jer su se uklapali u zamišljeno već zato što su klasične Carpenterove posvete. U tom postupku najviše pate nerazrađeni likovi, koji su kartonski, a kako radnja odmiče, ne stignemo se pravo ni povezati s njima. Preglednost priče nije loša, no dok imamo solidan uvod, uspješan vrhunac, stvari se naglo prekidaju u završnici. Nedostaje nekoliko ključno zamišljenih scena gdje cijeli grad doživljava katastrofu (koje su otpale radi prevelike cijene) a radeći s onim što je imao, čak ni Carpenter sa svojom kreativnošću nije moga prikriti ograničenja. Kratko rečeno, završnica je zbrzana te ispod razine kvalitete koju imaju prva dva dijela filma. Dvadeset i kusur godina kasnije, netko će pokušati popraviti ono što Carpenteru nije uspjelo u originalnom uratku. Ta se dva filma jednostavno moraju povezati jer glavna poveznica im je upravo sam Carpenter, kao i Debra Hill, oboje u svojstvu producenata (zanimljivost leži u tome da je njemu, Carpenteru, ponuđena i režija, ali da ju je odbio jer mu se više nije natezalo s tom pričom)

Remake The Fog koristi istu temeljnu priču kao i original, no par stvari je promijenjeno. Iako u originalnom filmu Carpenter nije naznačivao ničime da su žrtve nekako povezane s originalnim urotnicima krivima za brodolom, ta je ideja upotrijebljena u novelizaciji njegovog filma. Ideja je prenesena u obrađenu verziju. Također, bilo je dosta prigovora na lik koji je igrala Jamie Lee Curtis. Osim jasnih referenci na film Birds (obje junakinje dolaze u grad te odmah izbije pakao) njezina je uloge bile nerazrađena, neiskorištena i dobrim dijelom nepotrebna (ali ju je bilo lijepo za vidjeti) te je i taj dio promijenjen u to da se duhovi vraćaju radi nje, kao, izgubljena ljubav kapetana Blakea. To je bilo malo over the top, jer ono zlato što su duhovi mornara tražili u originalu ne znači doslovno zlato (iako je tako prikazano) već označava poznatu izreku „oteto-prokleto“. Remake se uspio uklopiti u cijeli niz beskrvnih obrada poznatih kultnih naslova, degradirajući originalnu ostavštinu (ali, hej, Rade Šerbeđija je bio glavni negativac, to je dobra stvar) do te mjere da Carpenterov The Fog nakon svega izgleda još bolje. Dapače, uspjelo mu je ono što ni Carpenteru nije uspjelo; prikriti mane cjeline i naglasiti kako je vrijeme originalnih ideja, pa bile one izvedene u skromnim i ograničenim uvjetima, stvar prošlosti. Neovisno o svemu, originalni film ostaje jedan od najoriginalnijih horor filmova osamdesetih godina prošlog stoljeća, što je stvar koju ne uspiju izvesti svi. Za takvo što potrebna je ruka majstora.


The Entity (1981)

Posted: 26 kolovoza, 2011 in Duhovi, Horor, Misterija

IMDb

Trailer

Snimiti horor koji bi isključio grafičko nasilje nije jednostavan zadatak, za početak bi vam trebao intrigantan scenarij, zanimljiva radnja, ono nešto što bi djelovalo dovoljno jezivo samim zamišljanjem, par glumaca koji znaju dvije-tri o glumi te redatelj koji se neće povijati uobičajenim pravilima. Također, nije zgorega ako u sve to dodate kako se materijal koji snimate temelji na istinitim doživljajima jer stvarnost obično bude zanimljivija od fikcije. Paranormalne pojave, duhovi, posjete s mračne strane zagrobnog života oduvijek intrigiraju filmaše, rijetko koji se i odvaži pokazati stvar onakvima kakve jesu – nedorečene. Prva asocijacija kad se priča o neugodnim posjetima s druge strane svijetla mnogima odmah u sjećanje priziva kultni Poltergaist, ili recentne nastavke Paranormal Activity filmova, no ako se spustite malo više ispod radara, samo jednu godinu prije Poltergaista, mogli bi se saplesti o jedan zanimljivi naslov koji svoju medijsku eksponiraniju braću jede za doručak. Nije to toliko teška stvar, film je jednostavno bolji od njih, izravniji i realniji, čime se i postotak jeze podiže za par stupnjeva. Jednostavno se ne može pisati o ovom naslovu, a ne napraviti neke usporedbe s onima koji su u istom žanrovskom šablonu. Stoga, prvo priča.

The Entity je priča o samohranoj majci koja radi prosječno plaćeni posao, previše radnih sati, premalo vremena provedenog s vlastitom djecom, konstantni tempo preživljavanja koji se nalazi jako blizu toga da je dovede na prosjački štap. Jedne uobičajene večeri doživljava nešto neugodno, jednu vrstu silovanja od strane nepoznate sile koja ju bez problema obori, pokori i nasilno iskoristi. Iako ona vjeruje kako se radilo o običnom napadu (makar ne postoje tragovi živog uljeza) mišljenje joj se mijenja kad se ista stvar – ponovi. Sada već ozbiljno zabrinuta za sebe, djecu i mentalno zdravlje svih zajedno, ona prvo nade polaže na konvencionalne metode liječenja – psihijatre i doktore. Dok jedni potvrđuju da joj se nešto dogodilo, barem medicinski, drugi su uvjereni kako je ona sama uzrok tih napada radi preopterećenog načina života. Već iz čistog očaja, naša junakinja pomoć odlučuje potražiti i među alternativnim rješenjima – ekipom koja za sebe tvrdi da su stručnjaci za paranormalne susrete. Stručnjaci da, u teoriji, no u praksi se pokazuju još manje pripremljenima od medicinske strane priče. A njihove ideje kako bi se cijela stvar trebala razriješiti je sve samo ne baš normalne, dapače, djeluju luđe od same junakinje.

Prva prednost koju The Entity ima nad Poltergaistom jeste u prikazu svojih junaka. Izostaje tipični američki san, nema sretne obitelji u ugodnom predgrađu, nema bejzbol tate i zgodne mame te troje djece koja se natječu koji će biti iritantniji u slatkom iritiranju, nema čak ni veselog čupavog psa da upotpuni sliku idile. The Entity, da mu se ne zna pozadina, može proći i kao socijalna drama o ženi koja sigurno neće dobiti nagradu kao najbolja mama godine, njezini su klinci realni i različitog porijekla, što nam govori kako je mama napravila par pogrešnih odluka u životu, a sve to likove nam predstavlja kao nekoga koga vjerojatno viđamo svaki dan u prolazu. Druga stvar koja je posebno zanimljiva, u problemima uvijek svoj život povjeravamo stručnjacima na brigu (ili se to tako radi u filmovima) dok su „stručnjaci“ ovdje nešto što podiže jezu. Psihijatri su ograničeni svojim školovanjem, traženjem problema tamo gdje ga nema i upornom uvjeravanju da smo za sve probleme krivi – sami. Nesposobnost da se suočimo s neshvatljivim na kraju dovodi do uguravanja u kalup koji se može objasniti jer neobjašnjivo znači da nismo toliko stručni kako mislimo da jesmo. Dodatak, „stručnjaci za paranormalno“ imaju onaj samouvjereni stav kako su baš oni ti koji će sve to razriješiti – dok se ne dogodi stvarna paranormalna aktivnost. Nesposobne individue koje iskorištavaju nečiju nevolju za vlastiti probitak nisu ništa novo, a jezivije od paranormalnih napada postaje činjenica da će stručnjaci dovesti u pitanje život glavne junakinje samo na osnovu toga da „pokušaju“ nešto shvatiti. Izraz „slijep vodi slijepoga“ ovdje dolazi do tako lijepog izražaja da to nije čista slučajnost.

Ali, sama bit filma, ono što ga čini hororom u pravom smislu riječi, jesu napadi na glavnu junakinju. Seksualno iskorištavanje nije današnja novost, čak ni jučerašnja, no silovanje samo po sebi predstavlja onu vrstu napada koja u svima izaziva neugodu, čime se postiže visoka razina napetosti bez upotrebe posebno izraženih eksplicitnih prizora. Barbara Hershy snašla se u ulozi odlično, a naglašena i uvjerljiva gluma pridonosi ugođaju bespomoćnosti (čak i kad osjeća krivicu jer pri jednom napadu osjeti seksualno zadovoljstvo). Sami napadi prikazani su žestoko, bez upozorenja (ako ne računate glazbu koja ga uvijek najavi) a kad se dođe do granice kad bi taj način prikazivanja mogao doći do repeticije, ubacuju se prizori klasičnog poltergaist djelovanja – demoliranje kuće, prostorija i sličnog. Efekti su izdržali test vremena, i možda je sretna okolnost što nisu previše korišteni. Polaganje dodatne privlačnosti na leđa glumaca nije loša ideja jer njihove su izvedbe i doprinijele da to donekle sliči na nešto jer uz Barbaru, tu je i odlični Ron Silver, za kojeg se može reći da nikad nije u cijelosti iskoristio vlastiti potencijal, pa ga je dobro vidjeti u ovakvim, kreativno poletnijim projektima.

Također, različitost filma od ostatka sličnih jeste što nema kraj, ili ga ima, ovisi kakvom tipu osobe pripadate. I dok je bolest američkih horor filmova (uglavnom oko 98 % boluje od njih) da svi budu objašnjeni, pojašnjeni i jasno zaključeni, ovdje to nije slučaj. Istina, napravilo se to što se napravilo, no jesu li odgovori koje su likovi dobili dovoljni, ili bolje rečeno, nisu dobili, bili previše za publiku naviklu da im se crtaju neke stvari? Stvarna priča kaže da su se napadi na glavnu junakinju (prikladno promijenjenog imena) nastavili dugi niz godina nakon događaja iz filma (koji nisu posve službeno ni potvrđeni) što i nije nešto što bi voljeli saznati nakon što provedete dva sata uz ekran i gledate nečiju patnju. Ali, tako funkcionira stvarnost, sretni završeci nisu uvijek opcija koja se treba dogoditi. Neobičan pristup priči, likovi od krvi i mesa, preglednost režije, dobri glumci, jezivost napravljena ne samo od nepoznatih elemenata već i onih koje susrećemo svakodnevno, ako ste za promjenu i dosta vam je uobičajene hollywoodske površnosti, ovo je stvar koja bi vas mogla razbuditi. I preplašiti. Nije mala stvar za naslov koji je danas zamalo zaboravljen, a na koji se mnogi znaju referirati bez da to spomenu.

The Changeling (1980)

Posted: 5 kolovoza, 2011 in Duhovi, George C. Scott, Horor

IMDb

Trailer

 

Nisam neki zagriženi pobornik horor filmova, ne gledam nešto samo gledanja radi i jednostavno ne pišem o nečemu pisanja radi. Ali danas sam bio u nekom dobrom raspoloženju, pa da ponovim gradivo. I odmah zapišem riječ-dvije, kako to već ide. U današnje vrijeme horor filmovi koji za radnju koriste paranormalno, nadnaravno, duhove i ine nisu ništa novo, svako malo pojavi se neki naslov koji zaintrigira publiku (malo manje kritiku) i kad kažete “danas sam gledao nešto u vezi uklete kuće” jednstavno nema težinu kakvu je imalo prije 20-30 godina.

Problem je sljedeći, stari horori, koliko god su bili dobri, toliko su bili i predvidljivi, gotovo statični i nisu se nešto posebno proslavljali (barem gledano s financijske strane) jer A) tu je uvijek bilo nekakvo masivno zdanje puno soba i prolaza, B) tu su uvijek bili jezivi zvukovi – početak i kraj priče. Ono između toga značilo je ostajanje na marginama žanra ili ulazak među velike dečke. Problem broj dva; moderni horori ne preživljavaju statičnost. Zamislite film s likom koji pola filma šeta po ogromnoj kućerini dok odzvanjaju čudi zvukovi – i da ništa ne doleti u kameru dobrih desetak minuta? Publika bi zaspala. Ono što želim reći, The Changeling je predstavnik stare škole (početno A i B) i postoji monstruzno velika mogućnost da se većini neće svidjeti radi visokog godišta (već kad smo iskreni, na prvo gledanje mi je bio zrno prestatičan) ali u njemu se neke stvari koje vrijede pažnje. Koje? U nastavku teksta…

Kada uglednom kompozitoru i nastavniku Johnu Rasellu poginu žene i dijete, on unajmi nekakvu ogromnu kućerinu u drugom gradu kako bi napravio svjež početak i skrpao život kako zna i umije. I dok je kuća stvarno impresivna te pogoduje Johnovu radu, uskoro započinje serija neobičnih zvukova radi kojih se John upušta u istraživanje koje jako brzo prelazi u vode nadnaravnog. Prelazi, ali se i vraća natrag u stvarnost jer događaji, zvukovi i kuća imaju nekakve veze s pričom starom nekoliko desetljeća, kao i jednim američkim senatorom.

Ako zanemarite ono preočito, ogromnu kućerinu zlokobna izgleda, moglo bi vas iznenaditi da film svoje privlačnost ne polaže na vizualnim atrakcijama, kao ni hektolitrima krvi. To su vam ona filmska vremena kad se gledalo dočarati jezivu atmosferu na druge načine, te stvoriti osjećaj neugode koji vas prati kroz cijelu radnju i ovdje je to uspjelo pravo, bez nekakvih trikova tipa odsječena glava u frizeru. Najajči su zvukovi koji odzvanjaju kroz kuću (prava orgija zvukova, da budem iskren) i nije teško povjerovati kako je glavni lik prepadnut do zadnje dlake. Imamo i jednog medija (kao i svi pošteni filmovi o duhovima, ni ovaj nije mogao proći bez jednog) koji neće baš nešto pojasniti, ali scena s “automatskim pisanjem” mi je možda i najbolja pri izgradnji spooky atmosfere. I tada slijedi mali zaokret. Umjesto nekakva gadna sučeljavanja lika i duha dobijemo malu istragu, nešto Zaboravljeni slučaj priču, gdje se otkriva zašto je kuća takva kakva je, što, da budem iskren – nisam očekivao. Da se nastavilo u paranormalnom tonu vjerujem da bi došlo do zasićenja, ali ovako je jeza dobila novu putanju. Što je bilo na kraju priče? Da vam ne bih rekao, pogledajte film, ali isplati se uloženog vremena.

Mane, pitate. Ah, mane. Iako je stari glumački lisac George C Scott ovdje, film, očekivano, ima ponešto drvene glume (pregurajte to, svi ti horori stare škole ih imaju) od preostalog casta. Naravno, priča pati u uvodnom dijelu, ali na to možete gledati kao i na plus, danas se više ne radi na način da se napravi atmosfera, a onda počne s pričanjem priče, i ima par statičnih kadrova koji su mogli biti malo kraći. U zamjenu, radnja nudi dubinu i slojevitost priče, neugodnu atmosferu kroz cijelu radnju, što je stvar koja se nije ni u to vrijeme radila baš često (dapače, The Legend of Hell House (1973) je dosadan da umreš) i pošteno je reći da je kultni status zaradio opravdano. Nije vas strah istraživanja nasljedstva prašnjavih naslova? Onda je ovo vraški dobra stvar za nešto takvo.


IMDb

Trailer

Prošlo je devet godina otkako je kultni redatelj John Carpenter sjeo natrag u redateljsku stolicu (ako ne računamo izlete u televizijske vode i seriju Masters Of Horor) i nekako se ne može da se ne postavi pitanje koliko je pauza napravila dobrog starom majstoru. Ili lošeg, već kad smo kod toga. Iako je 1998 godine pokupio hvalospjeve struke da se vratio natrag u formu s odličnim Vampires, njegovo sljedeće djelo, Ghosts of Mars nije bilo takve sreće, upravo suprotno, zamjerala se reciklaža već viđenih motiva iz skoro svih njegovih prijašnjih filmova, izostanak atmosfere i nezainteresirana režija. U jednom od intervjua koje je dao nakon toga, Carpenter je sam pojasnio kako mu je dosta snimanja filmova, da je dogurao do granice kad bi trebao uzeti poštenu pauzu i malo meditirati na lovorikama stare slave, ne želeći izgubiti sav kredibilitet koji je nakupio tokom godina. Što nas dovodi do njegova posljednjeg filma.

The Ward na papiru zvuči zanimljivo: mladu djevojku, radi nepoznate traume koju je proživjela, smještaju u mentalnu ustanovu kako bi došla k sebi. Tamo već boravi grupa djevojaka šarenih karaktera, no i nešto puno opasnije, nešto što voli mrak i krvava ubojstva dotičnih štićenica. Vrijeme radnje: ljeto gospodnje 196- i neka, doba kad su psihijatrijske ustanove bile nešto slično inkvizicijskim prostorijama za zabavu, gdje je struja svako malo nestajala i čudni zvukovi bili sastavni dio interijera. Dodajte tomu pet-šest zgodnih djevojaka (jer u hororima nema ružnih djevojaka), malo creepy atmosfere, nekoliko decibela uobičajenih vriskova i stvar je trebala funkcionirati kao dobro podmazani švicarski stroj. Trebala, da. Funkcionira li? To je već pitanje za poduži odgovor.

Carpenter je namjerno (ili slučajno) za povratak odabrao materijal s kojim bi trebao biti kao doma: izolirana ustanova, grupa različitih karaktera i jedna nedorečena opasnost. Njegovi The Thing su nastali na tim uvjetima, ali The Ward je bliži njegovom Prince of Darkness, posebice zato što se dobar komad radnje odigrava u svega dvije-tri prostorije. Budget filma iznosio je svega 10 milijuna dolara, što je, priznajmo, prava sića, te je razumljivo što se kroz cijeli film osjeća nekakva štednja na svemu, počevši od setova (iako imaju onu spartansku uvjerljivost nekakve ludnice iz 60-ih) do likova. Kako je Carpenter ovdje imao minimalni angažman (nije sudjelovao ni u pisanju scenarija, kao ni skladanju glazbe) neinventivnost priče ne može ići posve njemu na dušu. Ali, nije priča ta s kojom film ima problema, koliko s likovima koji ih nose. Glumački je film ispod prosjeka, par zgodnih djevojaka koje vidimo zamalo u svakom drugom slasheru, bez neke posebno dobre izvedbe. I scenarij zna djelovati smiješno kad se dotiče vremenskog razdoblja: u tim danima cure niti bi ostajale same na odjelu, niti bi osoblje ostavljalo ormariće s lijekovima nezaključane, a još manje bi imale gramofon, pa da si naprave zabavu kad im se prohtje. Koliko god  da se Carpenter trudio napraviti atmosferu u tom normalnom dijelu, ne uspijeva mu.

No, zato je s creepy dijelom drugačija priča. Napetost nije nešto posebno efektna, nema tu inovacija ili nečega što bi vam oduzelo dah, ali ima atmosfere na kakvu smo navikli dobivati od Carpenterovih filmova. S akcijom koja krene u završnim dijelovima radnje stvari čak znaju izgledati i dobro. U radnji postoji i neočekivani twist, čime Carpenter pokazuje da je još uvijek voljan isprobavati nove stvari (iako prilagođene njegovim uvjetima) ali taj preokret, iako pojašnjava neke detalje, dolazi pomalo prekasno. Zašto prekasno? Zato što nakon uvodnog dijela, čija kvaliteta ovisi samo o tome jeste li spremni podnijeti statičnost i neiskorištenost scenarija, dolazi dio koji će vašu pažnju zadržati samo ako ste prihvatili uvodni dio radnje. Kvaka 22. A nedostaju i detalji kroz cijelu priču koji bi taj preokret napravili legitimnim (iako nije da ih nema) jer, iako je predstavljen kao konačni dio slagalice, ostali dijelovi su nam nevidljivi, što nije tako dobra stvar.

Konačni rezultat? Suzdržani Carpenter. Velika količina dopadljivosti filma leži upravo na njemu, njegovu imenu i stvarima koje je prije isporučivao. U detaljima je vidljivo kako stari majstor još uvijek zna znanje, da mu ograničenja nisu utupila oštricu, da zna izgraditi atmosferu ako je voljan, no tu je odmah vidljivo kako je ovo bio materijal za vježbu. Da bi se potpuno vratio u normu, projekt će zahtijevati više njegove angažiranosti. Što se mene tiče, drago mi da se čovjek vratio, pa makar i u ovakvom izdanju jer predstavlja malu promjenu u odnosu na horor repertoar koji opet započinje ulaziti u stanje statičnosti.