Archive for the ‘Ekranizacije’ Category

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g

 


the-time-machine-1978-john-beck-priscilla-barnes-dvd-0c52 timemachine

IMDb

Trailer/Film

 

Odmah poslije srednje škole napisao sam jednu novelu. Uključivala je putovanje kroz vrijeme. Lik dođe, sjedne u stroj i kreće se kroz vrijeme, prošlost, budućnost… shvatili ste koncept. Mislim, ne zavavajmo se, bezočno sam pokrao sve moguće motive iz klasičnog romana H.G. Wellesa, ali sam ih nadogradio stvarima iz istoimenog filma, onog iz 1960 godine. Iako danas puno ljudi naglašava kako ih je ovaj film ili onaj oduševio, originalni Time Machine je mene, doslovno, oborio s nogu. Kada imate 6-7 godina i naletite na takav film… stvari postanu zanimljive. Ta moja novela danas više ne postoji (postoji jedan mali dio, možda jedno poglavlje) ali još uvijek nisam digao ruke od toga da jednog dana napišem pravi roman na tu temu jer… stvar je fascinantna. Jedna stvar koju sam napravio u toj nestaloj noveli bila je modernizacija samog vremenskog stroja; glavni lik je umjesto one palice stvar pokretao preko laptopa. To je onda bila pomalo high-tech stvar, nije ga imao svatko. I rad stroja zahtijevao je pomicanje dva prstena, koja bi se u brzini spojila u nešto slično prozirnoj kugli. Ne pitajte me zašto, autorska kreativnost. Ipak, nakon godina i godina koje su došle, pokazalo se da nisam jedini koji je tako razmišljao. Obrada Vremenskog Stroja, ona gdje glumi Guy Pierce, upotrijebila je skoro identičan vizualni prikaz za rad mašine, putovanje se odigravalo kao u zatvorenom okruglom balonu – vidite kako sam napredan bio? Neki dan se pokazalo da po pitanju modernizacije vremesnkog stroja nisam bio baš originalan, naime, to je već bilo napravljeno. Činjenica je sljedeća – originalni Time Machine mi je jedan od filmova koji mi stoje na top 10 listi svih filmova. Znam da je star, znam da mu ni efekti više baš ne drže vodu (barem ne svi) ali još uvijek ima neku čaroliju zbog koje se osjećam kao klinac. Obrada tog filma mi je bljutava. Gledljiva, istini za volju, ali to je jednostavno bljutav film, bez pravog okusa. I na kraju dolazimo do ovog filma. Jer uopće nisam znao da postoji, što je čudno jer sam mislio da sam bio upoznat sa svime što je povezano s Time Machine stvarima (da, postoji i nastavak romana, ukoliko ste u tim vodama) i već kad sam pronašao film, to se jednostavno moralo pogledati.

Dakle, priča je poznata, samo što je ovaj put modernizirana, po američkim standardima. Uvod u radnju je pad ruskog satelita, gdje briljatni znanstvenik spasi stvar. No, nakon toga mu ukidaju projekt; putovanje kroz vrijeme. Vojne glavešine ne zanima putovanje kroz vrijeme već nešto uzbudljivije; neka vrsta bombe. I tako naš junak, prije nego mu ukinu projekt odluči stvar isprobati, tek toliko da vidi radi li. I, pazite čuda, radi. Tako uspije otputovati u prošlost i upoznati prve koloniste, koji su radi zabave spaljivali žene pod optužnicama da su vještice. Pa onda zaglavi na divljem zapadu, gdje ima malo natjerivanja sa zakonom, pa se vrati u sadašnjost, gdje pak shvati kako će taj novi vojni projekt imati loše posljedice, pa odluči otići u budućnost da nabavi dokaze. Ipak, ode malo predaleko u budućnost, gdje pak naleti na već poznatu družinu; superzgodne Eloe i krvoločne Morloke, pa se odluči pridružiti onima prvima kako bi svijet budućnosti prestao biti pod teškim tiranijiskim čizmamam ružnih kanibala. Sve poznato, zar ne? Pa, pohvalit ću dobre namjere, ali to će jednostavno biti to. Ovo je televizijski film, što inače nije neka mana, ali u ovom slučaju jeste jer kad radite film o putovanju kroz vrijeme, tu treba ipak malo jači budžet za bolje efekte. Samo što efekti nisu toliki problem koliko sama izvedba.

Ovo je jednostavno amaterski miš-maš uradak. Nije, barem nije tako planiran, ali je takav ispao. Nikakav trud nije uložen u to da bude malo… napetiji ili uzbudljiviji. Prvi susret s kolonistima je u ravnini toga kao da ja okupim škvadru prijatelja, okupim ih šumi i dam da se malo zajebavaju ispred kamere. Čak i ako ignoriram činjenicu da se radnja događa u Los Angelesu, gdje ovi iz Salema nisu ni prismrdili (bijaše to teritorij pod vlašću Meksika, ako me povijesne lekcije ne varaju) jednostavno ne mogu ignorirati da svi govore savršeni, moderni engleski jezik. Cijela scena… na razini neuvježbane amaterske predstave. Drugi susret; kauboji. Nešto malo bolje, valjda zato što vremenski period ima kakvog-takvog smisla (zlatna groznica u Kaliforniji) ali opet, amaterska družina. Iako ima malo nešto akcije u obliku pucnjave i jurnjave konjima, sve to djeluje kao da je snimljeno iz prvog pokušaja, kao da je snimljena proba i netko je rekao – jebiga, to je dobro, idemo dalje. Dio s budućnosti je u istom rangu, glumačka škvadra izgovara tekst ravno kao dasku, bez emocija i sve to prolazi. Da sad ne ulazim u to kako je prvo prikazano da je cijeli svijet postao nuklearna pustinja (posljedica tog oružja koje vojska želi isprobati) i onda, kao čarolijom, se pretvorio u svijet bujnog zelenila i zanimljivih rimskih građevina. Ništa nema smisla. Kako sam spomenuo efekte, da odmah ilustriram koliko su loši. Stroj djeluje kao da je napravljen od plastike (bez obzira na očito loš dizajn jer glavni glumac jedva sjedne u njega) i on ne putuje kroz vrijeme kao u originalu, gdje vidite da se stvari mijenjaju, on se stvori u vremenu. Teleportacija, doslovno, efekti i zvuk su popaljeni iz Star Treka. Na stranu to, ni glumci nisu ništa posebno. Glavna faca je John Beck, kojeg će neki prepoznati iz originalnog Rollerballa, ali to je to. Dijalozi su drveni, banalni i bez emocija. Film ima i malu posvetu originalnom filmu, gdje lik prije samog putovanja na isti put pošalje malu maketu. Inače znam pronaći neku kvalitetu u svakom filmu, ali ovdje je to doslovno nemoguće. Mogu ga jedino preporučiti kao neku pusti-mozak-na-pašu opciju, gdje malo gledate dok zujite po internetu i ništa ne gubite ako nešto propustite vidjeti. Brzinski TV-proizvod bez duha, šarma i emocija, banalne izvedbe… Mislim da će ga teško progutati čak i oni najzagriženiji SF čudaci (da, i ja sam među njima) jer ponekad su stvari jednostavno katastrofalno loše, bez mogućnosti popravljanja.

1280x720-gx6 eloi_structure hqdefault model_time_machine morlock_1978 rw4cmks9pfihr4dn8zidzb1dcco timemachine19786 weena_1978

 

 

Murder in Greenwich (2002)

Posted: Prosinac 17, 2016 in Drama, Ekranizacije, Thriler

5035822508835_l

IMDb

Trailer

Nedavno sam pogledao American Crime Story. I pogledao sam je u, kako se to pjesnički veli, gotovo u jednom dahu. To nije bilo suđenje stoljeća, to je bio cirkus stoljeća. Kako sam pomalo obožavatelj tih povijesnih stvari, neriješenih ubojstava i kompliciranih istraga, serija mi je sjela gotovo kao budali šamar, iako sam već znao da O.J. neće završiti u zatvoru. No, taj sami kraj naprosto je jedna velika nula naspram svega što se ondje događalo. Znate zašto je O.J. Simpson na kraju oslobođen? Ne zato što to nije napravio (kriv je kao noć) već zato što je imao pametnog odvjetnika koji je znao da je i kriv te je sve dokaze, koje nije mogao objasniti, gurao u stranu javnim eskopadama. Čim i Simpsona netko nešto pitao, ovaj bi vikao “Rasizam”. Jedna od tih predstava bilo je i doslovno suđenje na suđenju, pronašao je stare snimke detektiva Marka Fuhrmana i proglasio ga rasistom, vukao po medijskom blatu i javnost više nije obraćala pažnju na tipa koji je ubio dvoje ljudi. Znatiželjna duša kakva već jesam, išao sam vidjeti kako su na kraju balade prošli svi ti akteri, uključujući Fuhrmana i došao do zanimljivog zaključka kako je čovjek prošao bolje od većine. Jer, na stranu cijelu tu stvar sa rasizmom (koja je kasnije dokazana kao poprilično napuhana jer nije bilo dokaza da je dotični te stvari radio na pravim slučajevima) Fuhrman je bio poprilično dobar detektiv, koji je istražio cijeli O.J. slučaj i napravio zaključke koji i danas drže vodu kao najrealniji scenarij za ubojstvo. I, što me malo izneneadilo, otišao je iz Los Angeles policije te postao uspješan pisac kriminalističkih romana, koji se u Americi opisuju i kao “stvarne kriminalističke knjige”, što mi je bilo još zanimljivije. Jer Fuhrman je pisao o slučaju Marthe Moxley, djevojke ubijene davne 1975 godine i njegovi su zaključci iz knjige poslužili kao temelj za otvaranje istrage koja, na kraju, i dovela do uhićenja i osuđenja njezinog ubojice, što je bilo poprilično cool, još više kada se u obzir uzme da je knjigu napisao nešto kao stvarnu stvar i svoje osobne zaključke, što opet znači da su i njegovi zaključci u vezi O.J. Simpsona bili itekako dobri.

Ukratko ću vam predstaviti stvarni slučaj. Martha Moxley imala je svega 15 godina kada je pronađena ubijena u tom nekom gradiću gdje orbitiraju bogati i slavni (uglavnom, mjesto gdje se takvi zločini nikada ne događaju). Netko joj je razbio glavu golf-palicom i namjestio tijelo da izgleda kao da je silovana (nije bila). Na prvu ruku, rekli bi da je slučaj lagan kao pero; postojali su svjedoci koji su dotičnu djevojku vidjeli s jednim klincem…uglavnom, laganica. Problem je što je osumnjičeni imao veze s obitelji Kennedy, pa je istraga (ako je možemo tako nazvati) bila torpedirana odmah na samom početku jer, dragi moji čitatelji, nikad ne moožete tako uglednog bogataša tretirati kao redneck-seljačinu. A slučaj je dobio veliku pozornost. Lijepa all-american cura, ubojstvo, obitelj Kennedy… to vam je kao El Dorado za novinare. No, slučaj je ostao neriješen dvadeset i nešto godina. Fuhrman za potrebe knjige počinje istraživati slučaj i dolazi do zaključka kako je tadašnja policija napravila toliko propusta da je policija Los Angelesa u slučaju O.J.-a ispala kao najsposobnija te je povezao sve indicije i usmjerio zaključak prema jednom imenu. To je pak usmjerilo stvarnu policiju i sudstvo da ponovo otvore slučaj i sve ponovo provjere i, pazi sranja, sve se poklapalo. Trebalo je proći samo 20-i kusur godina da se slučaj riješi.

No, sami film tek je djelomična ekranizacija knjige. Svi zaključci o istrazi i same činjenice o slučaju potječu iz nje, ali, Fuhrman, iako je istraživao slučaj, ipak nije bio u takvoj situaciji kao lik iz filma. Da, pročitali ste dobro, u filmu se ne radi o nekom fiktivnom liku već o Marku Fuhrmanu osobno. Sada, priznajem da je lik poprilično tvrd karakter, jedan od onih koji su ilustracija kako bi istražitelji trebali izgledati, ali ipak nije toliko opak. U filmu je okružje jako slično onom iz dobrih starih vester filmova; nepoznati stranac dolazi u dobro utvrđenu bogatu zajednicu i počne postavljati nezgodna pitanja, zbog čega ga svi gledaju s prijezirom. Hej, ja pušim takve stvari. Uz to, film ima aromu dobrog starog noir-filma; opet ista priča, stranac u stranoj zemlji, zgodan, ali tvrd, žene ga gledaju… pušim i to. Plus, još bolje pušim te stvarne slučajeve koji ostanu neriješeni, pa nakon par desetljeća dobiju svoj zaključak. Sve te pozitivne stvari mogu zaokružiti i s glumačkom ekipom. Christopher Meloni je odličan u glavnoj ulozi. Što je najbolje, Fuhrman, koji je i producent filma, se ne štedi. Svako malo iskoči zloglasnost O.J. suđenja i kako je zajebao stvari (iako pred kraj već pomalo zvuči dosadnjikavo – sjebali te mediji – kužimo više) što pomalo dodaje na zanimljivosti (iako – samo ako ste upoznati sa dotičnim suđenjem) i nemoj autentičnosti. No, sam film ne treba baš gledati kao točan prikaz dogašaja, barem što se tiče Fuhrmanove strane već više kako je teklo istraživanje, koje, srećom, dobije konačni zaključak. Problem je što je film televizijski, možda čak i malo previše. Doslovce diše televizijskom produkcijom, što mi inače ne smeta, ali ovdje se baš osjeti. Iako je sama priča dobra, baš ne dobijemo osjećaj za vremensku razliku (70-te i 90-te) i malo je irtantno što Maggie Grace (debitantska uloga – da, to vam je ona kćer od Liama Nessona koja je kao magnet da stalno bude u problemima) vodi naraciju kroz cijeli film. Ona glumi žrtvu, pa njezina naracija ispada kao naracija iz groba i nespretna je u tri lijepe…, pa film malo pleše između toga da bude igrani film, a malo igrana rekonstrukcija samog događaja, jedna od onih rekostrukcija kakve rade TV-kuće kad imaju nula kuna budget. Usprkos tome, stvar je gledljiva. Ne baš i pamtljiva, iskreno, i preporučljivo je da imate žicu za te stari-zločin-nikad-riješen (ovaj je riješen) sadržaj. Ubio sam sat i pol s lakoćom. Tko zna, možda vi nećete. O, da, za kraj, film je ubi bože teško za pronaći, pa budite upozoreni.

christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hf christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hn


D500

IMDb

Trailer

Cijeli film

Postoje tri univerzalne istine. Nebo je plavo. Trava je zelena. I nikad se, ama baš nikad, ne zajebavaš s Izraelcima. Mossad je jedna od najboljih tajnih službi na svijetu i ako se njima zamjerite, možete si odmah pripremati sprovod jer pitanje je dana kada će vas pronaći. Ako ne vjerujete meni, samo pitajte one likovi koji su mislili da je dobra stvar napasti olimpijadu u Minhenu. No osim što se baš pravo ne slažu s Palestincima, u prošlosti su imali još gore neprijatelje; Naciste. Nakon što je drugi svjetski rat završio tako što si je Hitler prosvirao glavu (tj. zapovijedio je nekom drugom da mu to napravi) preostale glavešine tog veselog društva bježale su na sve strane svijeta u nadi da će uspjeti izvući živu glavu. Argentina je bila primamljivo odredište jer je bila simpatizer nacista, što je značilo da su ondje imali pravo na udoban život i nije bilo izručivanja. Što pak Izraelce nije omelo da rade ono što rade najbolje; da pronađu, da se infiltriraju i da ugrabe one koji su im se zamjerili. Nije ni čudo što su ih se svi bojali (i još uvijek boje) jer, pa to je tajna služba koja je školski prikaz učinkovitosti. CIA je pak suprotni primjer, kako generalno zajebati stvari i dopustiti da cijeli svijet sazna za to. Dakle, svi ste gledali Munich, pa znate tko, što i kako, no postoji još par primjera kako je Mossad ustvari zajeban. Jedan od tih primjera je upravo ovdje, pa ako niste nikad čuli za film, ne opterećujte se previše, puno ljudi nije. A riječ je o pravom malom televizijskom draguljčiću kojeg se isplati pogledati samo zbog efektne uloge starog glumačkog lisca Roberta Duvalla.

Za početak, da vam predsavim Adolfa Eichmanna, jednog od top 10 zločinaca koji su petnaestak godina uspješno izbjegavali lice pravde. On je, kao jedan od kreatora “konačnog plana” bio na svim mogućim listama za odstrijel koje postoje, ali je jednako tako bio i neuhvatljiv. Tu sad postoji i malo drugačija istina. Amerikanci su znali gdje se Eichmann skriva, ali ga nisu dirali jer im se nije uklapao u planove. Tako da kad čujete da neki američki predsjednik grmi oko svjetske pravde, samo se prisjetite da ta pravda znači da će biti pravde ako postoje američki interesi u njoj. Dakle, Ameri su znali gdje je Eichmann, ali ga nisu dirali. Preostala grupacija nacista u Argentini također je znala gdje je on, ali oni ga nisu mislili izdati (očito) i, čistom igrom slučaja, Eichmanna je prepoznao slijepi logoraš, prepoznao mu je glas. Ta glasina dolazi do šefova Mossada i tim za izvlačenje se polako priprema. Ono što djeluje kao lagan zadatak to i nije. Nestanak Eichmanna odmah pokreće potragu za otmičarima, a Argentina zatvara granice (ne javno, naravno) te tim za izvlačenje mora izvući i Eichmanna i sebe bez da budu uhvaćeni.

Lov na Eichmanna je ustvari trajao skoro tri godine, toliko je prošlo od trenutka kada je bio prepoznat od treće strane, pa do provjeravanja informacije, praćenja i konačnog lova. Onda nije bilo DNK-a fora da ubrzaju stvari, kao ni kompjutera koji bi napravili foto-robot. Informaciju je trebalo provjeriti, potvrditi da je to on i onda ga čopiti. Film to malo ubrzava, ali ne smeta konačnoj priči. Kako se radi o televizijskom filmu, na trenutke skoro i komornoj drami, ne očekujte ništa; u njemu nema efekata, nema pucnjave (nije je bilo ni u stvarnosti) nema ničega osim dobrih lokacija (koje savršeno dočaravaju Buenos Aires 60-ih) i strašno dobrog glumačkog rada. Film je podijeljen na tri dijela, uvjetno rečeno. Prvi dio je planiranje otmice, gdje se tim uvježbava, drugi dio, najduži, je boravak u sigurnoj kući i interakcija članova tima s Eichmannom, dok je završni dio izvlačenje. Taj dio je bolji od nekih romana. Sjećate se filma Argo? Gdje su članovi veleposlanstva na aerodromu imali, kao, velikih problema s izlaskom iz zemlje? To je izmišljeno. Izašli su bez muke. Izraelci i Eichmann su pak imali stvarni zastoj na aerodromu te, iako ih nitko nije doslovce ganjao s oružjem u ruci, bilo je sklisko neko vrijeme hoće li uspjeti izaći. Stvarni život je ponekad napetiji od fikcije. Najbolji dio je središnji, gdje se Eichmann ne prikazuje kao čudovište. On je ponosan na svoj rad u ratu i, zčudo, govorio je istinu. On nije imao veze s koncentracijskim logorima već transportom, što ga ne oslobađa krivice, nikako, ali savršeno ilustrira kako je razmišljao. Robert Duvall ga je odigrao besprijekorno, s pravom dozom njemačke arogancije i običnog čovjeka koji je jako dobro svjestan onoga što jest i onoga u što ga je svijet pretvorio. Također, pohvalno je i što Mossad tim nije prikazan kao gomila superljudi koji mogu sve, njihova učinkovitost temelji se na pažljivom planiranju i uvježbavanju, što je uvijek dobra stvar jer filmu daje određeni štih realnosti. Iako sam sklon mislima da Eichmanna možda jesu koji put udarili dok je bio u zarobljeništvu, mala uljepšavanja su očekivana, ali to ni najmanje ne umanjuje činjenicu da se radi o popriličnom napetom i zanimljivom malom filmiću kojemu je jedina mana (što je uvjetno rečeno) to što je napravljen u televizijskoj produkciji. Ako volite naslove koji su nastali na osnovama stvarnih događaja…ovo je gotovo savršeno za jedno gledanje.

arliss-howard-robert-duvall-the-man-who-captured-eichmann-1996-bpffnm release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wj release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wk release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wp robert-duvall-the-man-who-captured-eichmann-1996-bpfeg4

release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wn robert-duvall-jean-pierre-reguerraz-the-man-who-captured-eichmann-bpffnt

The Rosary Murders (1987)

Posted: Studeni 8, 2016 in Ekranizacije, Thriler

ceoqs37z the-rosary-murders-images-429909be-3bd1-4514-aa29-70bfeffd098

 

IMDb

Trailer

 

Dolazi nam Halloween. Umjesto pridruzivanja europskoj uniji (oh, sreće i veselja) mi smo postali 51 američka država jer…pa, krademo njihove običaje. Dan Svih Svetih, poltički korektno rečeno, nije baš najsretniji dan zbog sjećanja na nama svima drage osobe i kao takav trebao bi ostati to što jest, bez gluposti oko toga koji ćemo horor gledati na taj dan. Stoga vam neću preporučiti horor film. Neću vam preporučiti ni ovaj filma već ću samo napisati dojmove i prepustiti vama na odluku želite li gubiti vrijeme (ili ga dobro uložiti – druga strana novčića). To što je film prepun katolične simbolike i sličnih stvari… to je stvarno slučajno, pogodilo se tako jer sam film gledao još prije nekoliko dana i nikako uhvatiti vremena da sjednem i nešto zapišem jer… izgovori, lijenost i tako ti izgovori. Uglavnom, ja baš i nisam neki vjernik, a baš ni ne ljubim katoličku crkvu jer držim da je to poslovno carstvo gore od svih ostalih zato što zarađuju, nikome ne odgovaraju, a svako malo izbije skandal oko nekog svećenika koji je volio pipkati male dječake ili djevojčice, pa isti prođe super, bez posljedica. OK, da ne bi ispalo kako sam ja sad neki tu grozni cinik koji jedv čeka priliku da otvori baražnu vatru na katoličku crkvu, povući ću se i zadržati na filmu jer…pa,to je i smisao bloga. Ispravljanje krivih drina prepuštam Don Quijoteu. No, jedna mala napomena prije početka; ovo je ekranizacija romana. I postoji cijeli serijal s likom svećenika/istražitelja te bi pravo pitanje bilo zašto se niz ekranizacija nije nastavio. Doći ćemo i na to, to je mana svih tih serijala koji imaju takve likove za glavne junake, što ne znači nužno da je film loš. Jer, istini za volju, nije, ne toliko, ali nije ni sjajan, što je možda i razlog zašto se nije nastavilo snimanje. No ako ste ljubitelj pisane riječi… tko zna,možda vam serijal sjedne bolje nego igrana verzija.

Uglavnom, naš junak je Otac Robert. Onje svećenik koji je pomalo ideal kakvi bi svećenici trebali biti; miran, staložen, ima svoju vjeru, ali i sumnji, on je lik koji dušu daje za to da bude junak romana. Problem s kojim će se suočiti je sljedeći; netko bez reda počne ubijati svećenike i časne te na kraju to prizna našem junaku u ispovjedaonici. Sada, znate sve o tajnosti ispovjedi, pa odmah znate i u kakvoj se dilemi nalazi naš junak; poznati policiju i tako prekršiti tajnost ispovjedi ili pokušati nekako doznati o kome se radi bez da ugrozi sebe i sve u što vjeruje.Na prvu loptu se čini malo glupo, zar ne, ali u drugu ruku baš i ne. Zamislite da odlazite svećeniku na ispovjed, a on odmah sve razglasi… piši kući propalo. Zato naš junak umjesto da bude patetični cinker odluči stvar istraživati na svoju ruku, ima ponešto tragove iz onog što mu je rekao sam ubojica (kojemu nikad nije vidio lice) ali dok on to radi, ubojica tako nastavlja raditi svoj posao; ubijati sve koji imaju neke veze s katoličkom crkvom.

Postojao je određeni strah dok sam gledao ovaj film da ću odmah na početku skužiti zašto ubojica ubija. Zašto je postojao taj strah? Zato što,ako ste pratili imalo filmove koji imaju svećenike za glavne likove (isključujem Egzorcistu, tamo je priča… drugačija) onda znate da oni nikad nisu krivi (to je prvo – govorimo o osamdesetima) a drugi razlog je što su uvijek za nešto krivi, samo indirektno, ne osobno. I tako sam imao taj određeni strah da ću prokužiti radnju dok kažeš keks i ispalo je da sam djelomično pogodio. Razlog je…pa, pogledajte film, da ne otkrivam previše, ali onda slijedi još jedan razlog nakon razloga koji malo popravi dojam. Ne toliko da je razlog originalan jer stvarno nije (u tim vremenim postojala je samo jedna loša stvar koja je bila gora od svega – odnosno dok se nije saznalo da svećenici vole pipkati malu djecu) ali dodao je malo na težini radnje. Sada, to su grube osnove, najveći problem koji film ima jeste taj što nije baš nešto posebno zanimljiv. Jedina svjetla točka u njemu je legenda Donald Sutherland, doslovce, da nema njega, ovo bi bilo dosadno za popizdit. Njegova interpretacija naslovnog lika je odlična, za ovakvu vrstu filma. On je realni svećenik, koliko god to čudno zvučalo, čovjek koji razmišlja, ali poštuje ono što predstavlja – idealni svećenik kojeg bi svatko volio vidjeti u svojoj crkvi. Problem je taj što ga radnja pretvara u neku vrstu detektiva, a to nije dobra stvar. Ustvari, jest, ali odmah znate da sasvim sigurno neće potegnuti pištolj ili premlatiti nekoga, pa sva težina njegove istrage leži na tome da ispituje i priča s ljudima. Što je, da se razumijemo, čisto okey, kao pisac krimića (neuspješan, naravno) znam cijeniti dobru priču u scenama, ali sam jednako tako i svjestan kako to nije baš zanimljivo za sve gledatelje. Tako dolazimo do konačnog zaključka; gledljivo, ali ne baš i atraktivno. Film ima malo neuravnotežen ritam, ponegdje ga razvlači, a ponegdje je baš kako treba i sve što mogu reći o njemu, iskreno, je da neće ostati u nekom dugačkom sjećanju. Narano, ali volite starog Donalda, ovo je zgodno utrošeno vrijeme.

high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_1_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_2_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_3_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_4_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_5_ large-screenshot1

Pet Sematary (1989)

Posted: Rujan 18, 2016 in Ekranizacije, Horor

pet_sematary_xlg pet-sematary-movie-poster tumblr_mmvevrinfh1qav174o1_500

IMDb

Trailer

 

Sjećam se Groblja Kućnih Ljubimaca još iz devedesetih kada sam ga prvi put podigao u videoteci i sjećam se da mi je ostao u ugodnom sjećanju. Pa sam onda pogledao i nastavak te mi je i on ostao u ugodnom sjećanju. Što da vam kažem; volim i inferiorne nastavke, nisam toliko probirljiva duša. I onda sam jednostavno zaboravio na oba filma, otišli su u prašnjavu arhivu izgubljenih sjećanja i vrlo vjerojatno bi ostali tamo da nedavno nisam pogledao nešto kao malu najavu za nadolazeći dokumentarac o snimanju filma. I dok ja jako volim dokumentarce o snimanjima filmova, pokupim razna sranja i onda to iskoristima za nešto, ovdje mi je bilo pomalo čudno jer film, koliko god imao kultni status, nije nešto što bi zasluživalo dokumentarac o snimanju, znate već, onu vrstu koja bi vam sve pojasnila. Pa sam onda naletio i na knjigu, pa sam je počeo čitati (i odustao za sada) i na kraju balade, već kad sam se počeo saplitati o ime Stephen King svaki put kada bi upalio internet (ponajviše zbog jedne zgodne i vesele male grupe na Facebooku – tko kaže da ta društvena stvarčica nije korisna?) odlučio sam pogledati ponovo film, barem prvi dio, tek toliko da osvježim sjećanje i… pa, ponešto i zapišem o njemu. Jer, godine ipak ne čine da stari filmovi postanu bolji, ne svi i ne uvijek, što je slučaj s Pet Semetary. S poprilično filmske kilometraže u proteklim godinama, mogu otvoreno reći da je film jednostavno… slab, na trenutke čak i loš, pa me ne iznenađuje nešto posebno što se u posljednje vrijeme govori o nekom jakom remakeu. U čemu je točno problem? U osjećaju da je sve to već viđeno. Ne sama radnja, nikako, ali glavne struje koje prolaze kroz nju. Jer kada Groblje… postavimo uz bok, oh, recimo, Isijavanju, vidimo stvarno velike sličnost u narativnom pristupu, pa čak i doslovnom kopiranju određenih situacija, pa me nekako nije iznenadilo što je sam King imao jako malo povjerenja u rukopis, koji mu je stajao u ladici koju godinu i kojeg je objavio samo zato što mu je izlazio ugovor i nešto je trebao objaviti.

Obitelj Creed tipična je i obična obitelj predvođena paterom familijasom, zgodnom mamom iz pregrađa te dvoje djece, od koje je jedno slatko, a drugo iritantno. Tata je dobio posao u nekoj maloj pripizdini u Maineu, gdje susjeda vidite tek kad se vozite par kilometara i oni odlučuju uživati u svemu što ih okružuje. No, kako to već ide, tamo blizu njih nešto ima. Star susjed ih informira kako nije pametno baš ulaziti duboko u šumu jer tamo je nekakvo posvećeno tlo. Indijansko groblje. Zajebana lokacija. Zašto? Pa Tata će to doznati kada im teška kamiončina pregazi obiteljsku mačku. Susjed i Tata odlaze u šumu, duboko u šumu, i zakopaju mačku. Mačka je drugi dan živa i zdrava… s jačim naglaskom na zdrava, a malo manje živa. I tu stvari, čini se, imaju svoj kraj. Sve dok druga teška kamiončina ne pregazi njihovog sina. Skrhan tugom, Tata odluči sina pokopati na indijanskom tlu bez obzira što ga Susjed upozorava da je to jako loša ideja. Pa, uvijek treba slušati dobra upozorenja jer ono što se vrati natrag nije više njihov sin već opaka mala krvožedna živina koja odluči sve njih posmicati.

Stephen King dobar je pisac, svaka mu dala, originalan je i kreativan, ali trebao bi se držati podalje pisanja scenarija po svojim djelima. Ukoliko mi ne vjerujete, svakako pogledajte nedavni Cell. On jednostavno nije spretan scenarist. Film je jneočekivano… monoton, iznenađujuće. Najveći izvor jeze u njemu dolazi iz činjenice da znamo kako je sudbina te obitelji zapećaćena i da u njemu postoji onaj jezivi strah svakog roditelja da će izgubiti dijete. Ponekad ubode neku stvarnu jezivu scenu (svađa na sprovodu) ali se doslovno pogubi u završnicama jer kao da kaže; jebi ga, idem sad ubaciti svega čega se mogu sjetiti, pa što bude. Tako imamo duhove, zombije, dijaboličnog klinca, čudne zvukove i halucinacije – sve zajedno i bez ijednog pravog pojašnjenja. Zašto Tata ima halucinacije u raspadnutoj kući, zašto duh nekog tamo random tipa prati Mamu i pomaže joj da se vrati kući (doslovno je uz nju preko pola kontinenta) zašto je mrtvi klinac iznenada sposoban govoriti i smijati se kao Jocker, zašto uopće ima poriv za ubijanjem (mačka je bila čudna, ali ne i ubilački raspoložena) zašto kroz kuću koja nije njihova odjekuju drugi glasovi i zašto svi likovi općenito imaju halucinacije? Kužite? Završni čin doslovno je prenatrapn svime i svačime, ako je zvučalo kao scary materijal, to je završilo u filmu. Kada sam spomenuo Isijavanje, motivi iz njega su tu. Njihova kćer je vidovita kao Danny Torance (ima snove koji predviđaju stvari – bez pojašnjenja zašto) lik putuje preko pola zemlje da dođe u zadnji trenutak na mjesto zločina, izolirana obitelj… Čak je i King skužio da je podosta toga jednostavno reciklirao dok je pisao roman i zato ga je ubacio u ladicu. Što je OK, roman nije toliko loš (barem ono što sam pročitao) i film sam po sebi nije teška propast jer početna ideja je dobra i jeziva, uglavnom je dobro snimljen i relatvno podnošljivo odglumljen. Nažalost, više od pola radnje je onako, pomalo dosadnjikav, pa se onda kao željelo u završnici to kompenzirati, pa se dogodila spirala prema dolje. Druga stvar koju bi mogli zamjetiti je ta da nema spontanosti između scena, svaka djeluje pažljivo pripremljena (kao scena na sprovodu) i vidljivo je filmska, bez prave opuštenosti, s glumcima koji glume, a ne da jesu u svojim likovima. Srećom, ovo nije baš ono neki generični horor, pa može proći, ima određenu jezivost, ali i hrpu nelogičnosti (dobri Susjed zna da je groblje sjebano, ali svejedno odvodi Tatu tamo da mu oživi mačku – stari prdonja je glavni krivac za sve) no recimo da je ponešto bolji od prosjeka, ali samo malo zbog te neke originalnosti koju ima, a koja je pak povezana s romanom. Film koji danas ima solidan kultni status i koji je u svoje vrijeme lijepo zaradio i koji može proći za jedno subotnje veče, ali jednostavno ništa više od toga.

1348257228_2 1348257348_3 fred-gwynn-sells-jud-like-a-vet petsematary_gage pet-sematary-2 pet-sematary-pascow petsem-midkiff so-why-doesnt-little-blaze-look-creeped-out

 


5935eBay 47108_front enemy-mine-1985 picture

IMDb

Trailer

 

Imam jedan čudan osjećaj da kultni filmovi u pravilu moraju imati jako loš start da bi dostigli taj status, ali taj osjećaj nije baš istinit jer… pa, nije istinit. No, uzorak toga je poprilično rasprostranjen. Nema dugo kako sam optužen da sam hipster. Da, znam, pitate si koji je to vrag, a pitao sam se i ja, da budem iskren. Izgleda da je to osoba koja gleda (namjerno) neke opskurne filmove, mrzi sve što je komercijalno, popularno i trenutačno u modi, te iste te opskurne filmove uzdiže na prijestolje neprevaziđenog remek djela. Što god. Drugom sam prilikom optužen da sam preveliki nostalgičar koji ne može pronaći sreću i zadovoljstvo, svršiti čak, u modernim filmovima, tj. da zdušno uzdižem gumene maske umjesto CGI-ja, 3D-a ili neke slične novotarijske pizdarije. Shame! On! Me! Kao da sam ja kriv što je aktualni Star Wars film ustvari kopija starog Star Warsa filma i što mu je narativna logika na razini nerazvijenog fetusa te što neki stari filmovi imaju pet puta bolju priču. A ja čak volim SF, što znači da narativne logike u takvim filmovima nisu stvar od presudnog značaja, ali što je previše je previše (da, nisam preveliki obožavatelj Star Wars serijala – gledam na njega ravnodužno, onako kako gledam na migraciju južnopacifičkih vodenih ameba) jer, ako ništa drugo, u SF pričama možete napraviti divne stvari, kritiku, posvetu, epsku avanturu. No, otišao sam s tračnica. Enemy Mine, iliti, kako je to naprosto sjajno prevedeno u našim krajevima – Neprijateljski Rudnik (to štu u filmu nema nijednog pravog rudnika je apsolutno beznačajna stvar) film je za kojeg znam otkako sam bio klinac, ali, da budem iskren, nisam ga gledao, brat bratu, ima preko dvadeset godina. Iako imam lijepe uspomene na njega velika je vjerojatnost da ga ne bih gledao ni sada, ali sam poslu slučajno naletio na dobar torent, Blu Ray kvaliteta (jeste se odmah uzbudili na taj opis – znam ljudi koji doslovno svršavaju na filmove u takvom formatu) i stajao je odmah pokraj The Last Starfighter, pa sam pomislio – što da ne, već kad sam tu, udaljen dva klika od njega. I, da budem iskren, zaželio sam se malo klasike, udarila me neka nostalgija za tim starijim, jednostavnijim vremenima kad su specijalni efekti bili više podrška dobroj priči, a ne obratno. Iako, već kad smo potpuno iskreni, Neprijateljski Rudnik (o, jebem ti prijevoda) nije ni u svoje vrijeme baš tako jako originalan, ali o tom potom.

Priča nas upoznaje s kratkom povješću svemira; ljudi su se otisnuli u svemir i u istraživanju naišli na drugu rasu znanu i Drakovi. Draki su, kao da se očekivalo drugačije, jako brzo postali neprijatelji ljudima i svi zajedno smo se našli u dugogodišnjem ratu. Naš junak, pomalo hot shot borbeni pilot imenom Will, u jednoj takvoj akciji zaglavi na nepoznatom i nimalo gostoljubivom planetu. Kvaka je u tome da je tu zaglavio i Drak Jerry, njegov neprijatelj. Prva reakcija je da jedan drugoga poubijaju, ali igrom slučaja i spletom okolnosti prisiljeni su da počnu surađivati kako bi preživjeli svoju Robinson Crusoe avanturu. Ta prisilna suradnja polako prerasta i u prijateljstvo, pa na kraju i međusobno poštovanje. Problemi će nastati kada doznamo kako se Draki razmnožavaju, diobom, pa u priču ulazi i mali Drag imenom Zammis, kojeg Jerry počne počne gledati zamalo kao vlastitog sina, a ni planet više neće biti tako prazan, samo što novi posjetioci nisu ni najmanje druželjubivi i spremni pružiti ruku pomoći. Nakon što se nađe u situaciji da sve ostavi iza sebe i nastavi život sa svojom vrstom, naš junak Will će odabrati teži put; prekršiti sva moguća pravila ne bi spasio svog zakletog neprijatelja od jako loše sudbine.

Otvorit ću službeni dio teksta lošim vijestima – film je bio potpuna propast u vrijeme premijere. Inicijalni troškovi narasli su sa 17 milijuna na 40, loš i pogrešan marketing nisu ga prodali publici, nije vratio ni pola uloženih sredstava te ga je kritika mazila onoliko koliko su mazili Blade Runnera ili The Thing (što ga stavlja na listu onih koji su prošli isto kao ta dva dotična filma te kasnije stekla kultni status – ali ga nitko ne spominje u tom kontekstu). Prvi problem bila je prodaja filma publici. To nije horor, to nije akcija. Kako prodati SF dramu? Vrlo jednostavno, ne govorite ljudima da je to SF drama već nešto slično, složite trailer od akcijskih scena, malo ga nabrijete da sliči dobroj SF pucačini i onda shvatite da ste sami sebi uništili film tako što ga publika kojoj ste ga išli prodati ogovara, tj. kritizira ga i prenosi loše dojmove dalje. Ono što je kasnije prepepoznato, kada se izbaci loš marketing, da je ovo jedan od rijetkih SF filmova koji imaju ono nešto ekstra u sebi; ne srame se svoje radnje, kao ni činjenice da je to u osnovi drama koja se, eto, igrom slučaja odigrava na drugom planetu. Nije originalan, vrijedi priznati, skoro identična radnja (minus SF elementi) već je viđena u još jednom klasiku Hell on Pacific, gdje su Lee Marvin i Toshiro Mifune odigrali slične uloge neprijateljskih vojnika koji moraju surađivati zajedno (ni taj film nije inicijalno baš oduševio ljude) tako da je i razumljivo nepovjerenje publike naspram priče. Kada prijeđete sve to, dolazite do činjenice da je ovo stvarno dobro napravljen film, s dobro uštimanom atmosferom. Neću reći da je sav sjajan jer baš i nije, jedan dio efekata (zanimljivo, onaj na “zemlji” djeluje poprilično zastarijelo, odnosno, vidi se baš jasno da je snimljen u studiju) danas više ne drži vodu, karakteri dvojice glavnih aktera nisu otišli dalje od papirnate skice,a negativci su jednostavno banalni. Usprkos tome, filmu uspijeva poći za rukom da vas uvuče u priču, a ne srami se ni svojih emocija, što je prava rijetkost u tom svijetu. Umjesto da se napravi glasna pucačina, najveći dio stavljen je na leđa uvijek rado viđenog Dennisa Quaida te pravo zamaskiranog Louisa Gossetta Jr. koji nas uspiju uvjeriti u stanja svojih likova. Akcija kada krene nije loša, ali nije dominantni dio filma, dok kadrovi u “svemiru” djeluju odlično, čak i za tadašnje standarde. No, iza kamere je stajao budući superstar blockbustera Wolfgang Petersen (to treba znati – snimiš film koji propadne i otvore ti se sva vrata Hollywooda) pa nije čudo da film izgleda kao grom. Ako vam je dosta šupljih SF-ova (pri čemu mislim na aktualni The Force Awakens) svakako pogledajte ovaj mali, ali kultni naslov. Tko zna, možda vam se svidi mješavina detalja o prijateljstvu, kompliciranoj suradnji i žrtvovanju za prijatelje.

1984879,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1984880,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984881,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1984883,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1984886,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1984887,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984888,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1984890,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984891,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1984892,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1984893,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984894,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw==

 

 


81MCyTFiIyL._SL1435_ A_espaldas_de_la_ley-501838422-large 91WQ49D-jmL._SL1500_ Mighty_Quinn-12171826052005

IMDb

Trailer

 

Kako stvari stoje, u skorašnjoj budućnosti ovdje bi se moglo pronaći nekoliko filmova Denzela Washingtona. Čisto slučajno, naravno, nije planirano i svakako nije namjerno, ali nedavno sam, u nastupu kreativne krize, odlučio malo prekopati po čovjekovoj filmografiji i pronašao sam nekoliko zanimljivih naslova, mislim, zanimljivih u smislu da neke nisam nikad ni gledao jer Denzel je već bio gost na ovim stranicama, napisao sam par recki o njegovim filmovima i, nije mi teško priznati, on mi dođe kao crnačka verzija Toma Cruisea – uvijek ima gledljivih filmova, čak i jako dobrih. No, Moćni Quinn nije ovdje zato što je Denzel u njemu već zato što je riječ o kriminalističkom romanu, što je, priznajete, twist kojeg niste očekivali. Da, slučajno sam naišao na neki opskurni kriminalistički roman (čitam Goodreads – ima i mene tamo – i tako ponekad kopam po nekim prašnjavim stvarima) koji se odigrava u osebujnom području opuštenih Kariba. Doduše, radnja je sještena na izmišljenji otok, ali kužite što želim reći; sunce, bikiniji, pješčane plaže i plavo more. Još iskrenije, tražio sam jedan drugi film (i našao ga) ali kako je taj drugi naslov doslovno nemoguće pronaći (glumi William Sadler, ako vas baš zanima) Quinn mi je ponuđen kao neka alternativa, pa kad sam to spojio s romanom, pa je tu još i Denzel, rekoh nek’ se nosi kvragu, sat i pol me neće ubiti. Dobio sam što sam i očekivao, iako, stvarno sam uranio s ovim filmom, bolje bi odgovarao za tamo 7-8 mjesec, kad udare ljetne vrućine. Dojmovi? Oh, ništa posebno, ali opet, nije sve to ni tako loše, ali ponajviše zato što se odigrava u osebujnom okružju. Još kad bih nekako mogao nabaviti i roman (što je mission imposible) bio bih zadovoljniji, ali nije ni ovako loše, barem znam kako to rade kreativni ljudi koji zalaze u moj žanr. No, otegoh s uvodom.

Dakle, Quinn je šef policije na malom otoku u podrućju sunčanih Kariba. Šareni krajolik; turisti, bogataši, sirotinja, vještice (samo po nazivu) proročice i vruća zabava u lokalnom pubu. Quinn je nešto kao lik kojeg svi znaju, ima ga posvuda i svi ga uglavnom vole. On je opušteni lik, s jako malo problema u životu jer pravih problema ni nema na otoku. Dok netko ne ubije nekog tipa. Bogataša, u bogataškom, turističkom dijelu otoka, zbog čega će naš junak osjetiti kako lova pokreće stvari i njegova istraga jako brzo će naletjeti na probleme. Uglavnom, svi žele da se istraga zatvori, sumnjivac uhvati i da svi nastave s take it easy, man načinom života. Glavni osumnjičeni je Maubee, Quinnov prijatelj iz djetinjstva, ali i nešto kao lokalna Petar Pan/ Robin Hood verzija kriminalca; neozbiljan i nedorasli zajebant koga svi vole jednako kao i Quinna. No, ubojstvo je ozbiljna stvar, a svi vole da stvari idu glatko, pa će naš junak morati potegnuti ponšto akcije ne bi li riješio cijelu zarvrzlamu i napravio uspješan dan.

Ovo je film bez velikih ambicija. To uopće nije loša stvar, ne snimaju se svi filmovi zbog love ili Oscara već ponekad idu i na to da ispričaju priču. Problem je što priča nije baš kompaktna, nije ozbiljna da bi je se moglo nazvati pravim krimićem, a opet nije ni toliko angažirana da bi se ukazalo na probleme, što ja znam, otoka koji je podijeljen između siromaštva i bogatstva. Okružje je dovoljno šareno da bude zanimljivo, ima tu stvarno svega, ali ujedno se osjeti i dašak klišeja koji idu uz područje (ja, man). Atmosfera je opuštena, kao da je namjerno prilagođena ljeto (što i jest) i uglavnom nudi zabavu (ima dva glazbena broja u izvedbi likova – jako dobra obrada stvari Mighty Quinn) lijepe krajolike i malo, ali tek malo, akcije na kraju. Misterija ubojstva se provlači kroz cijelu radnju, možda premalo (ustvari je slučaj prejednostavan) ali zadržava pažnju iako konačno pojašnjenje nije na razini očekivanog (previše je tu bilo političkih igara da bi se sve to jednostavno zaboravilo) i cijela mudrost se može svesti na to ako volite gledati Denzela, koji je ovdje još uvijek bio dečko bez Oscara (Glory je došao nakon ovog filma) i koliko volite neambiciozne filmove koji u centru imaju easy junake, easy način života i easy način razmišljanja. Prolazna stvar, gledljiva stvar, ali ne posebno i pamtljiva stvar, što film čini sjajnim za neopterećeno sunčano poslijepodne, ali nikako za neki jači filmski užitak. Sve izvan toga, da vam sada pričam markove konake, bilo bi jednostavno bezvezno filozofiranje. Stoga, kako kažu stihovi pjesme… Come all without, come all within,
You’ll not see nothing like the mighty Quinn.

696yZ50 1970994,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1970995,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1970996,5divgf9NO1DTbXlhmCHzRQv8jpdXTZ5BJuGH46HI5N90+ULyiWdWElCd4kTBh9ueCs01ebRgPm4S6zQJSCfFSQ== 1970997,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 1970999,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1971000,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw==

1970993,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1970998,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==

 


085391302728.3f

IMDb

Trailer

 

Inače ne čitam profesionalne kritike, ne razlikuju se od amaterskih po ničemu. Čitam amaterske kritike kad su zgodne, informativne, a ne filozofski nastrojene i sa stavom ja-znam-najbolje i znao sam pronaći poneki naslov koji bi mi zaokupio pažnju. Roger Ebert je ovom filmu dao četiri zvjezdice (od četiri moguće) i dodao kako je ovo jedan opasno dobar film, fini spoj intrigantnog s psihološkim te da je riječ o jednom od ponajboljih horor filmova (možda i SF-a) devedesetih. Tada sam shvatio jednu stvar; stari Ebert je bio snob. I poprilično neinformiran što se tiče žanra. Ovo, recimo, da je režirao Michael Bay, bilo bi satrto s crnom zemljom. No, kako je ovo režirao cijenjeni redateljski lisac Abel Ferrara, onda je riječ o neotkrivenom remek-djelu. Samo što nije, nikako. Ovo je (onda) bila već treća verzija poznate storije o malim… ljigavima koji preuzimaju svijet tako što rade kopije nas vrlih zemljana. Prvu verziju radio je Don Siegel i danas se držim kultnim filmom i jednim od najboljih paranoja-nas-pere uradaka koji su strah od ruske invazije koristili za snimanje dobrih filmova i zarađivanje. Drugu verziju radio je Phil Kauffman i ona je opasno dobar film koji je upotrijebio sličnu premisu, samo ne od Rusa već od sve većeg širenja AIDS virusa (tako reče Kauffman sam) i to je funkcioniralo. Nakon čega dolazimo do ove verzije, pa onda još jedne, koja je isto tako smućkaj i prolij proizvod. Zanimljivo, roman sam po sebi nije pesimističan, ima kraj koji je light i govori kako alieni odluče odjebati s naše planete jer im se ne sviđa otpor koji zemljani pružaju. I, da, Jack Finney je popalio od Roberta Heinlena sve što je popaliti mogao (The Puppet Masters je prvi roman koji govori o sličnoj invaziji) i postao slavniji. No, sad smo skrenuli u književne vode. Natrag na film. Pitate se vi koliko ovo loše može biti? No, iskreno, ovo nije loš film, ne u cijelosti, samo što mu nedostaje puno toga da bude dobar kao prva dva i ono što je jako vidljivo, Ferrara, koji nije horor redatelj, pa ni SF, prvo je sjeo i pogledao Carpenterovog Stvora, pa onda prijašnje dvije verzije iste priče i onda napravio svoje viđenje. Lijepo je on to i zamislio, sagledati jednu mučki podmuklu invaziju iz perspektive psihološkog gledišta, ali da bi to stajalište bilo zanimljivo, moraju biti i zanimljivi likovi, kao i situacije u kojima se nalaze. Što ovdje nije slučaj.

Iako vam je priča poznata, ovdje je ona malo zbijenija; odigrava se u nekoj vojnoj bazi gdje se talože opasne kemikalije. Tko, što, gdje i kako nije bitno, bazu čak ni ne vidimo, samo neke njezine djelove, ali tamo dolazi lik, civil, koji mora pregledati te kemikalije da vidi jesu li dobro posložene. Ima familiju, maćeha, klinac, teen kćerka. Kćerka je glavni fokus cijele priče, ona je poprilični emo-život je sranje-nitko me ne voli đir i tako, vuče se uokolo, zuji i prodaje zjake. Tu su i zli alieni koji polako rade kopije svih u bazi i na kraju cijela se utakmica svede na nju i njezinog tipa koji moraju izvući živu (svoju) glavu iz dotičnog kompleksa. Kaže kritika od starog Rogera da je ovo ovdje psihološki pristup cijeloj priči, no jedina stvar koja je vezana uz psihologiju jeste jedan dio dijaloga koji spominje psihologiju poimence. Kaže tata da nije psihijatar, pa ne bi znao mjenjaju li kemikalije ljude na psihičkoj bazi. Također, mogao bi vas zavesti popis glumaca (R. Lee Ermey, Forrest Whitaker, Terry Kinney, Meg Tilly i Gabrielle Anwar…) i odmah da vas upozorim, ova prva dva jedva da imaju po dvije scene (Whitaker ima točno dvije scene u filmu) pa ako ga uzmete radi iskusnih glumačkih faca, tek toliko da vas upozorim kako stvari stoje.

Što je najveći problem cijele priče. Ferrara ne zna napraviti napetost, prvo i osnovno. Nema ni takta za svoje likove. Ono što će čak i prosječni laik zamjetiti je to kako su ama baš svi likovi identični prije i poslije pretvorbe od strane aliena. Nema razlike u glumi, nema osjećaja (koji su bitni u razlikovanju nas i njih) i uopće se ne stječe dojam neke opasnosti. Možda je kvaka u tome što film nema neku ispod površine zakopanu paranoju (Ruse, AIDS, Talibane – birajte) već ide na to da jednostavno bude običan horor/SF. To je odlična postavka, mala vojna baza, osoblje koje se poznaje – tko je pravi, a tko kopija? Nažalost, ništa od toga. Invazija, tiha i podmukla, čini se dolazi kako se scenaristi prohtje. Ponekad je potrebno spavanje i neko vrijeme za pretvorbu, ponekad je dovoljno trepnuti i lik je promjenjen – nešto slično se radi i u seriji Following; ubacuje se negativac svaki put kad serija zapne – što ubija svaki suspens. Nemamo osjećaj lokacije jer vojna baza kao takva nikad nije vidljiva (i kuće djeluju kao da su snimljene u All American Main Street) tako da ne možemo dobiti osjećaj da je to neka izolirana i zatvorena zajednica. Zašto je Ferarra gledao Stvora? Zato što na kraju, kad se vidjelo da ne mogu u cijelosti prodati svi-smo-sjebani kraj, on naoružava lika jakim helikopterom i sve raznosi u tri lijepe materine (jako zgodna pirotehnika). Dakle, početku treba da se zahukta, kad stvari postanu jasne, one se događaju po potrebi scenarija da malo pruži nekih događanja, pa se, gotovo naglo, ulazi u finiš gdje su svi već pretvoreni i samo lete uokolo urlajući onim iritantnim glasom. Možda je sve to moglo puno ispasti da nas je briga za junake, možda da je njihova karakterizacija nešto jača, možda da se poradilo na pristupu pri uvođenju aliena, a ne samo dopustila da glume robote od početka do kraja… puno je to možda. Doduše, stari Roger je možda nahvalio film preko svake mjere (možda kao neku uslugu Ferrari koji se, eto, okušao u netipičnom žanru) ali postoji i druga strana priče koja će vam reći ono što ću reći i ja – konfekcijski proizvod, malo moderniziran da bude privlačniji novijoj publici. Film je gledljiv, da se razumijemo, nije ni režija tako loša (iako se previše fokusira na krupne kadrove lica glumaca – psihološki pristup – kužite?) i sve je to više-manje gledljivo, kao i dosta dobrog tempa, ali je mana što je bezličan i bezukusan. Ili da se zadržim u filmskim vodama, film je kao i njegovi junaci, bez emocija prolaze kroz scene, tako i ovo na kraju bude doživljaj kojeg zaboravite odmah nakon što krene odjavna špica.

Body Snatchers 1993 8 bodysnatchers.4 body-snatchers-1993-03-g body-snatchers-1993-06-g-e1327015295343-1024x483 body-snatchers-1993-09-g body-snatchers-1993-10-g znJK5U4ANGiBW2M4V95MoiOne5E

 

Casualties of War (1989)

Posted: Veljača 25, 2015 in Drama, Ekranizacije, Ratni

5461 casualties_of_war_xlg-1989-in-film-25-year-retrospective.jpeg casualties-of-war-movie-poster-1989-1020469753 Outrages

IMDb

Trailer

 

Nema dugo da sam pogledao ozloglašeni American Sniper. Nisam ostao oduševljen. Jebiga, previše dobro znam razlikovati iskrene namjere od propagande, pa čak i onda kad iza kamere stoji veliki Clint Eastwood. Nemam ništa protiv propagande, ta i to je oblik informiranja javnosti (pogrešan oblik, ali, hej, sve za veći cilj i opće dobro, kako bi rekao drug Staljin) ali imam onda kad je istina iza mita toliko različita da vam bude neugodno dok gledate dotični film. Doduše, iskreno rečeno, American Sniper će za prosječnog gledatelja, koji nikad nije pokušao otkriti tko je ustvari bio Chris Kyle, biti gledljiv uradak, solidne režije, korektne akcije pun uobičajenih ekonomsko propagandnih poruka o tome kako je rat pušiona, ali ništa dalje od toga. Pravi Kyle je bio obična teksaška mrcina koja je imala uobičajenu mantru o Bogu, Domovini i Časti, što ga čini bolnim stereotipom, dok je onaj filmski savršen u najvećoj mjeri. Ali, hej, vidim da su ljudi dirnuti njegovom sudbinom, pa svakako nemam namjeru govoriti kako je nešto pogrešno. To ionako nije tema. American Sniper je pak primjer kako se rade današnji filmovi; posebice oni o iračkom sukobu. Iračani su zla gamad koja je općenito nadrkana na Amerikance, među njima nema pozitivaca jer je to općenito glup narod koji ne kuži da su ih ovi oslobodili terora Sadama Husseina. Peachy. Naravno, Amerikanci se čude kao pura dreku zašto ih ovi ne doživljavaju kao oslobodioce, ali netko bi im trebao napomenuti da kad napadneš tuđu zemlju bez povoda, nisi pozitivac već obrnuto. Drugi svjetski rat, posljednji ”dobri” rat, kako se to veli primjer je zašto su saveznici bili dočekivani s oduševljenjem. Teško da bilo što može nadmašiti naciste kao negativce. Vijetnam? To je bila blamaža. Veliki zeleni stroj dobio je tako jako po pički od tamo nekih seljaka u crnim pidžamama da je to bilo neugodno za gledati i, očekivano, nitko nije bio oduševljen time da se snimaju filmovi o tome kako je USA tamo doživjela poraz. Zato svi vijetnamski filmovi imaju tu formulu da je važna pobjeda, ma koliko mala bila. A onda imate i nešto kao Žrtve Rata, brutalan film koji ne govori o nikakvoj pobjedi več činjenici da su i Ameri krvavi ispod kože te da su radili sranja za koja tako spremno optužuju druge. Netko bi mogao zamjetiti kako je ovdje riječ o mogućem naslovu koji osuđuje taj rat, pa da je zato dobar, ali to bi bila zajeb pretpostavka. Brian De Palma ne radi to. Film ustvari boli neka stvar za ispravnost sukoba u Vijetnamu, ili tko je kriv za što. Njegova je radnja fokusirana na jedan izolirani incident koji je, samo zahvaljujući upornosti jednog sudionika nemilog događaja, dobio veliku medijsku pozornost i skrenuo (još jednom) pažnju na činjenicu kako je Vijetnam sjebano mjesto po svim mogućim pravilima. I dok je Chris Kyle javno i glasno govorio kako je obožavao ubijati iračane (djeca, žene, starci – poubijaj ih sve – neka ih Bog razvrstava) te da je to bilo zabavno raditi, Clint je sve to lijepo morao izbaciti jer inače ne bi ni radio film o njemu, a sumnjam da bi javnost bila iole naklona takvom liku, De Palma svog junaka ne šteti, pokazujući da ne moraš nužno biti Rambo da bi napravio dobru stvar. No, hej, to su bile skoro pa devedesete, tada je uletio trend da su ovakvi filmovi, gdje se priznaju javne sramote, bili jako popularni, pa je možda i riječ o tome. Ostavit ću to vama na odluku.

O čemu se je ovdje riječ? Tokom vijetnamskog rata, jedinica sastavljena od petero klinaca (20 godina i pokoja sitno) odluči oteti curu iz obližnjeg sela, povesti je sa sobom u ophodnju i napraviti dobru staru reakreaciju; grupno silovanje jer je to, citati, dobro za moral. Sama ideja je provedena u djelo više-manje uspješno, ali kasnije su stvari otišle u tri lijepe materine jer se događa raskol u grupi. Neki od njih uživaju u tome, neki od njih se povode za autoritetom, ali jedan od njih ostaje zgrožen svime time. Stvar će se dodatno zakomplicirati kad jedinica bude prisiljena stupiti u oružani sukob, a djevojka postane teret kojeg se moraju riješiti. To, nakon stvarno krvavog načina, i naprave te bi cijela priča trebala biti završena, ali savjest onog koji se protivio cijeloj stvari postane glavni pokretač da se sve razotkrije. Naravno, to nije tako lagano kako se čini. Vojni vrh jednostavno ne mari što su neki dečki tamo imali zabavu s nekom nevažnom djevojkom, to što su je i ubili može sigurno biti plus jer je zasigurno imala veze s Vietkongom, a kad stvari postanu pravo napete, i našem junaku će se početi raditi o glavi. Istina nikad nije primamljiva, činjenice nisu zanimljive, a općenito je mišljenje da neke stvari treba jednostavno – prešutjeti. Za dobro svih.

Iako na prvu ruku baca kao da je radnja posebno složena da bi se dobio film koji će spajati društvenu kritiku, malo ratne akcije i dramu, to nije baš istina. Film je nastao po istinitom događaju iz ere Vijetnamskog rata, poznatiji pod nazivom ”Incident na brdu 192”, gdje je grupa američkih vojnika otela, silovala i ubila lokalnu djevojku te to pokušala zataškati, a cijela stvar je procurila u javnost jer jedan od njih nije želio šutjeti. Stvarni događaj, članak po kojem je nastao i film nemaju nekih prevelikih odstupanja od stvarne priče, jedino su imena izmjenjena te je dodano malo dramatizacije poradi napetosti (na lika kojeg glumi Michael J. Fox nikad nije pokušan izravan atentat – koliko sam uspio pronaći – iako mu se naveliko prijetilo da će loše završiti ako ne batali priču). Također, na prvu bi se moglo pomisliti da je film postavljen tako da svojom svrhom kritizira vojsku kao takvu te da mu je to jedina svrha, ali ni to nije točno. U njemu se može pronaći svega i svačega, ali Vojska kao takva nije glavni krivac zato što je grupa njih odlučila zabaviti se malo već se to pripisuje okolnostima u kojima su se našli. Daleko od kuće, sloboda da se radi što želiš, nedostatak pravog autoriteta (čitaj – viših časnika koji bi pazili na mlade), da bi Vojska kao takva postala predmetom zanimanja u završnici, dijelu kad treba sačuvati svoje dupe. Ta mješavina svega; od povodljivosti neprilagođenih klinaca, iskorištavanja autoriteta i istupanja da se kaže istina sklopljeni su u cjelinu koja ne naglašava nijedno od tih motiva, ali ujedno ih naglašava sve, što na kraju donosi ravnotežu u kojoj, na kraju, sitnu prevagu ipak odnosi dramski dio naspram ratnog. Jedna od stvari koje su uspjele tako jezivo dobro jest i stvaranje osjećaja neugode. De Palma ne ide na eksplicitnost nasilja, seksualnog nasilja, kojeg su vojnici napravili nad djevojkom, ali ono uopće nije potrebno da se dočara neugoda koju je morao osjećati Foxov lik (film je postavljen na njegovu perspektivu) kao i osjećaj bezizlaznosti iz noćne more u kojoj se nalazi, na raskrsnici da bude odan svojim ljudima, ali i samoj čovječnosti koja je u njemu izražena isto toliko koliko i osjećaj morala. Najpotresnije scene (pojačane zanemarenim soundtrackom legende Ennia Morriconea) su one kad Fox ima interakciju s Thuy Thu Le, anonimnom djevojkom, što se tiče filmskog svijeta, koja je za svoju ulogu slomljene djevojke trebala biti nominirana za Oscara. Emocionalno skršivši gledatelja, De Palma onda odlazi na zaključak – Foxovo traženje pravde. Ne samo radi djevojke već i radi samog sebe te dobijemo, ono što bi se narodno reklo, osjećaj paybacka, da će gamad dobiti što je zaslužila. To je uistinu i bilo tako, nije da je film nešto izmišljao iz potrebe da zadovolji gledatelja, iako sama visina kazne možda poziva na debatiranje koliko su točno bili pravedno kažnjeni. I to je to, nema se što više reći. Kad se sve zbroji, ovo je naslov za kojeg po gledanju znate da ga je radio majstor (što je De Palma onda bio), ali i da ga je radio u puno fleksibilnije vrijeme, gdje se mogli, kao publika, imati vlastito mišljenje o filmu. Nije bilo propagandnih stvari kao danas, Vijetkong se u filmu pojavljuje kratko, ali znate jasnu razliku između običnih seljaka i vojnika, nije cijela zemlja bila okrenuta protiv Amerikanaca već ih neki nisu ni doživljavali. Zbog same teme film, što baš i nije neko iznenađenje, i nije nešto posebno popularan kod onih koji vole vijetnasku tematiku, a naišao sam i na kritiku-dvije gdje mu se spotiče (tj. radnji) zašto se to uopće otkrivalo. Pretpostavljam da je njima American Sniper po ukusu. Ako vam sve to ne znači baš ništa, onda samo da spomenem glumački cast; Fox, Sean Penn, John Leguziamo i John C. Rilley – pametnom dosta, zar ne?

M8DCAOF EC006 2008569,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2008570,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2008571,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2008573,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 2008575,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 2008577,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2008578,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2008579,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2008581,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2008582,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6c3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2008585,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ==