Archive for the ‘Ekranizacije’ Category


 

IMDb

Trailer

 

Brian Garfield izjavio je da nije bio zadovoljan filmskom verzijom svog romana zato što kad vidite da glavnu ulogu glumi Charles Bronson, odmah znate da jedva čeka da počne ubijati ljude. Uglavnom, čovjek je bio u pravu. Tko je sada Brian Garfield, pitate se vi. Garfield je amarički pisac koji je sada već daleke 1972 godine objavio svoj najpoznatiji roman – Death Wish (Smrtonosna želja ako ste baš obožavatelj lokalnih prijevoda). Priča je to o malom čovjeku, radnom čovjeku, bezličnom čovjeku koji doživi obiteljsku tragediju i polako krene u vlastitu osvetu protiv kriminala tako što po noći hoda gradskim ulicama i ubija lopove koji mu se nađu na putu. Istini za volju, roman nije naišao na neki spektakularni uspjeh, bio je to psihološki krimić, lijepo napisan, s naglasom više na psihološki nego na krimić, ali imao je ono nešto što je zapelo filmskim producentima za oko – mogućnost da bude dobar film. I jest, originalni Death Wish je danas kultni krimić za kojeg svi znaju koji se pretvorio u akcijski nastavak koji pak više nije imao veze s ničim osim da stari Charlie hoda uokolo i ubija ljude. Meni osobno nije baš nešto. Da, znam, svi ga uglavnom vole, ali kako je Garfield rekao, kad vidite Bronsona, znate u što će se film pretvoriti. Realno gledajući, Paul Benjamin iz romana (prekršten u Kersey za filmske potrebe) više je Dustin Hoffman nego Charles Bronson, pa si vi sada vidite kako su stvari izgledale drugačije. Već kada sam tu, Garfield je napisao i nastavak romana nazvan Death Sentance, što zbog toga zato što je bio nezadovoljan filmom, što zbog toga jer je želio još više zagrebati ispod psihološke površine junaka kojemu se svidjelo ubijanje. I on je ekraniziran, ali ne kao dio Death Wish serijala (producenti su ga odbili jer u njemu nije bilo stvari koje su postale Bronsonov trade-mark; hodanje uokolo i ubijanje ljudi) već kao zaseban film iz to 2007. Kevin Bacon je glumio glavnu ulogu i film je… skoro pa prerada Death Wish filma. Garfield je bio jako zadovoljan njime (iako, tehnički, roman i film dijele samo zajedničko ime, ništa više od toga) jer je pogodio tu psihološku notu koju je on naglašavao u romanima. Bilo kako bilo, došlo je vrijeme da se radi obrada, naravno, jer Hollywood je tako kronično nisko sa svježim idejama da se čisto čudim kako ga nisu već ranije snimili. Nije da nisu pokušali. Sylvester Stallone je trebao u jednom trenutku glumiti glavnu ulogu. Volim ja Slyja, ali to bi bio promašaj epskih razmjera, već ga vidim. I kako se prošlost voli ponavljati, tako i remake pati od istog problema kao i original – Bruce Willis jednostavno nije glumac koji će dobro utjeloviti nekog tako awarage Joe tipa, koji se psihički slomi i krene ubijati ljude. Jednostavno nije. On je John McClane, on doslovce živi za to da krene ubijati negativce. Ali, rekavši to, da odmah kažem kako je film ustvari dobar. Ništa posebno, naravno, ali je dobar barem za jedno gledanje zato jer je Willis u njemu.

Idemo od početka. Ako već ideš raditi remake nekog starog filma, prva stvar koju moraš napraviti je da radnju prilagodiš vremenu u kojemu ga snimaš. Prva točka dnevnog reda ispunjena. Novi Death Wish se događa u sadašnjici i sva modernizacija koja je u njemu napravljena napravljena je dobro, pa čak i s jakom dozom kritike na sve ove društvene gluposti kojima smo okruženi. Novine? Tko još čita novine. Willisov Paul Kersey postaje “slavan” zato što ga neka budala snimi mobitelom i odmah izbaci na Internet jer to razni “blogeri” i “youtuberi” rade. I stvar, očekivano, postaje “viralna” – hej, terminologija je sva tu, moderno doba i tako te priče, kao i to da svaka budala može izgovoriti ono što želi, pozivajući se na, khm, slobodu govora. Druga stvar koja funkcionira, originalni Death Wish je bio kritika društva. To sad zvuči malo naopako jer se radi o Charlie Bronson filmu, ali stvarno jest, i kao takav išao je pokazati kako je nasilje svuda oko nas i da nigdje nismo sigurni. Iako ubija kriminalce lijepo-desno, Bronsonov Kersey na kraju balade ne pronađe one koji su mu ubili ženu. Ova verzija… pa, danas svatko može kritizirati svašta tako da to više nije ni zabavno, ni zanimljivo. Ovo je zato kritika pravosudnog sustava i dobri stari revenge film. Jer kada se idete zajebavati s Bruce Willisom, onda se idete zajebavati s najgorim. Michael Winner, redatelj originala, ima je određeni fetiš na zlostavljanje žena u svojim filmovima (Bronson je čak stavio posebnu odredbu u ugovor za nastavak da njegova žena Jill Ireland neće doživjeti ništa na filmu – zabranjen pristup) i Elli Roth, srećom, nije jedan od takvih. Za čudo, ovo mu je prvi akcijski film koji režira, očekivali biste svašta, no on stvari drži pod kontrolom – lopovi su ovdje pljačkaši, sve što ih zanima je bogat plijen, nisu baš psihopati, niti totalni krelci (iako je jedan silovatelj, jebiga, i klišeji moraju od nečega živjeti). Ovaj Kersey ima puno teži period nego onaj Bronsonov, ali na kraju i on dolazi do zaključka kako se nešto mora napraviti i time dolazimo do onog dijela kojeg svi volimo – bilo Bronson, bilo Willis, važno je samo da negativci  padaju kao muhe dok ih oni ubijaju.

Roth se pokazao kao spretan redatelj, što je prva stvar koje me iznenadila. Njega baš inače ne šmekam previše, svi ti likovi koje Tarantino promiče uokolo uglavnom ispadnu precjenjena stvorenja, ali za jedan akcijski film, ovo je stvarno dobro odrađeno. Lijepo, pregledno, jasno, nema čak ni nekih divljih rezova i takvih stvari. Willis se snašao bolje od očekivanog, dapače, u nekoliko boljih scena vidi se da ima glumačkog dara, ali da ga jako rijetko koristi, što je pomalo i šteta, ali ovdje je svakako dobro došlo da ocrta stanje lika. Modernizaciju sam već spomenuo, no spomenut ću je opet – svi detalji se uklapaju, pri čemu mislim na to kako negativci dođu do njihove kuće (i to je toliko banalno da glava boli) kao i to kako se Willisov lik počinje pripremati za svoju idemo je nazvati misiju. Radnja nimalo ne šteti uputiti kritiku na rad policije, ali to je ipak malo manje izraženo, tek toliko da se zna i tu sada polako dolazimo do nekih mana koje vrijedi spomenuti. Kritika nije bila naklonjena filma (teško da je to nekakvo iznenađenje) jer ustvari na stol ne donosi ništa novo. To je čak i istina. Novi Death Wish ne izmišlja toplu vodu, to je uglavnom pravocrtni osveta-krimić u kojemu su ubačene neke dodatne stvari tek toliko da ima malo arome. Meni osobno je najslabije to što je neodlučan. Iako je na trenutke pravo izravan, barem što se tiče akcije, ne može se isto reći i za izražavanje stavova. Tako ne potiče na uzimanje pravde u svoje ruke jer to danas nije politički korektno, a još manje je poželjno kada se događa toliko pucnjava po školama. Ne kritizira ni rad policije, ne toliko koliko bi mogao, već je to samo mala pozadina koja nikoga ne vrijeđa. Svi znamo da su žandari pretrpani slučajevima, life is a bitch i to je otprilike to. Posljednja zamjerka je… pa, meni nije zamjerka, ali i jest u neku ruku jer film u završnici postaje full Bruce Willis način rada; strojnice, ubijanje negativaca, cijeli paket. Do tada je dosta solidno plesao na nekakvoj granici između krimića i akcića, da bi otplesao u samu hard akciju. Opet, ako ste ovaj film išli gledati zbog drame, a ne Willisa… uzeli ste pogrešan film za to. Iako, mogu dodati da u zadnje vrijeme slabo nešto gledam (počeo sam malo više glumiti pisca) i ako gledam, onda su to ovi hitovi teške kategorije. Nakon Black Panther i Avengersa… ovo mi je sjelo pravo dobro, što ne znači nužno da će i vama. No, ja volim Willisa čak i kad glumi u B sranjima, pa mu dajem popusta, a ovo je ispalo bolje od zadnjeg Die Hard filma (znam, nije baš neki rezultat za postići – skoro sve je bolje od zadnjeg Die Hard filma) i gotovo na tragu njegovih boljih ostvarenja. Možda je i sretna okolnost što film nije postigao financijski uspjeh jer bi se išlo na novo nizanje nastavaka, a svi znamo kako je to ispalo s Bronsonom (ja ustvari volim taj serijal, ali zadnji dio je stvarno isprazna TV produkcija koja se uopće nije trebala ni snimiti). Sada sa strepnjom čekam novi Die Hard film…

 

 

Oglasi

 

IMDb

Trailer

 

Nema dugo kako sam zapisao par riječi o valjda najgorem filmu kojeg sam gledao… pa, ikada. U međuvremenu sam pogledao par novih dokumentaraca na istu temu, pročitao nekoliko zanimljivih članaka i pogledao novu mini seriju o istoj temi; opsada u Wacu. Idemo prvo malo nekim redom. Tako sam saznao da se scenarist spomenutog filma kroz godine odrekao vlastitog uratka te da je pobliže objasnio što, kako, gdje i zašto. Produkcija je bila zbrzana, scenarij je napisan na osnovi naslova iz novina, studio je forsirao da film bude što prije gotov. U podužem pismu, scenarist je objasnio sve, od toga kako je prihvatio posao, pa do post-filmskog razdoblja u kojemu je upoznao preživjele članove vjerske grupe Branch Davidians. Pokušao je čak nabaciti studiju ideju da se snimi svojevrsni nastavak da se vidi što se događalo tokom opsade (film je snimljen dok je prava opsada još uvijek trajala) ali cijela je stvar pala u zaborav jer se nitko nije htio s time zajebavati, tj. ići ispravljati krive drine. Razumijem čovjeka i cijenim iskrenost. Od opsade je prošlo već 25 godina. Stvari su se promijenile. Većina ljudi prestala je vjerovati da su Davidiansi bili grupa apokaliptičnih luđaka spremnih na veliki vatreni obračun i odlazak u dim jer to jednostavno nisu bili. David Koresh je bio karizmatičan lik. Ne baš sam svoj, istina, ali daleko od luđaka kakvim su ga mediji prikazivali tokom opsade. Ljudi su živjeli svoj život u svojoj zajednici i nisu nikoga dirali, to je ona činjenica koja svakoga pomalo iritira, posebice predstavnike zakona koji su sudjelovali u opsadi, bareem većinu njih. U novom dokumentarcu Luđak ili Prorok postoji sugovornik koji se i danas drži priče da su Davidiansi dobili što su zaslužili. O, da. Nek’ se jebu, roštilj, baby, yiiiihaaa! Teško je u to vjerovati, ali kad se samouvjerite u nešto, to ne popušta samo tako. I onda kažu da je Koresh bio luđak jer je vjerovao u nešto. Što reći na to kada čovjek vjeruje da je onih 25 djece unutar kompleksa dobilo što je zaslužilo, odnosno da su psihički mučena, pa onda ubijena otrovnim plinom i na kraju spaljena? Svakako neću reći da je Koresh nevinašce po tom pitanju jer svakako nije, ali da razumijem Davidianse kada kažu da nisu znali što se događa; FBI pregovarači im s jedne strane poručuju da je sve okej, da izađu van, sve med i mlijeko, a vani bruje tenkovi koji uništavaju njihovu imovinu. Kada ideš tenkom na nečiju kuću, to je napad, kratko i jasno, bez obzira koliko to pokušao uljepšati, dodati šlag i trešnju povrh toga. Waco je tako ispao najveći zajeb američkog pravosudnog sustava koji još danas odjekuje unutar njihovih granica. Pravo vrijeme da se napravi serija koja će ispričati priču onako kako treba, zar ne?

I da i ne. 25 godina je dovoljno vremena da se otkrije gomila stvari, dokaza, zapisa i svjedočanstava, ali opet, kao da je prošlo 25 dana od opsade. Tako sam u jednom drugom dokumentarcu doznao da je FBI istraživao da li je FBI kriv za vatru koja je uništila kompleks i ustanovili su (bubnjeve molim, slijedi neočekivani obrat) – da FBI nije ništa kriv. Kao da ratnog zločinca pošaljete da istražuje vlastite ratne zločine i ustanovi da nije ratni zločinac. Svijet još uvijek nije došao na tu razinu da bi se sve moglo bez problema priznavati. Ali, filmaši su uvijek imali nekih sloboda, a ovo je bio projekt koji je nagovještavao da će sve prikazati realno. Serija je nastala na temelju dvije knjige, FBI pregovarača koji je vodio pregovore s Davidiansima te jednog preživjelog člana iz kompleksa. Serija je tako bila najavljena kao istinit prikaz događanja izvan i unutar kompleksa te da će biti ravnomjerno ispričana ista priča s dvije superotne strane. Ideja kao takva zvuči odlično jer Davidiansi su do sada bili prikazani samo jednom na filmu i to kao gomila jadnika kojima je ispran mozak. I moram priznati da sam je jedva dočekao. Sami događaj mi je fascinantan, to je ona stvar koja ulazi u povijest, kako i jedan od likova sam kaže, i u njemu stvarno nije bilo potrebno ništa dodavati ili oduzimati jer takvo što se ne bi moglo opisati ni u najboljem romanu. Trebalo je samo staviti sve činjenice na stol i jednostavno snimiti cijelu stvar. Djelovalo je kao jednostavna stvar i ispala je… pa, ne baš tako jednostavna. Zašto? Zato što postoje ljudi koji znaju skoro svaku sitnicu, glasinu i urbanu legendu o događaju (jedan sam od tih) i kada gledate seriju, vidite koliko je toga izmjenjeno ili ublaženo ili jednostavno izostavljeno jer još uvijek nije dobro uznemiravati “stare duhove”. Tako, na primjer, nećete vidjeti da helikopteri pucaju po kompleksu iako postoje otvoreni i jasni dokazi da se upravo to dogodilo. Također, nećete vidjeti ni kako su tenkovi zadnjeg dana, dok su rušili kompleks, ustvari gazili i ljude, što je isto tako dokazano, kao ni da su pripadnici vojske/policije/tko zna koga, pucali po ljudima koji su pokušali izaći, što je isto tako dokazano (postoji čak i snimka iz izvidžačkog aviona koji je kružio po nebu tog dana) Sve to – nije baš zgodno da Amerikanci vide jer bi ispalo da potpiruju vatru. Također, nećete vidjeti ni razorno djelovanje CS plina. To je plin koji onesposobi odraslu osobu. Za dijete, on je koban. Grčevi koji dolaze uz udisanje doslovce polome dijete na dva dijela. Sve što u seriji vidite je kako svi oni koji ga udahnu lijepo zaspu. Također nećete vidjeti da su Davidiansi ubijali sami sebe kada je vatra gutala kompleks. Nisu mogli izaći, što je jedan od razloga, drugi je što su već bili debelo otrovani s istim tim plinom. Također, nećete vidjeti ni da je FBI ispucavao granate sa suzavcem kroz zidove iako su pronađeni dokazi da su to radili, nećete vidjeti ni sumnjive osobe koje izlaze iz kompleksa baš u vrijeme požara (snimljene kamerom novinara) i nećete vidjeti podizanje FBI/ATF zastave na zgarištu jer je to čak i onda bila neukusna provokacija.

Ono što ćete vidjeti je gotovo ispolirana verzija cijelog događaja. U njoj svakako ima grube istine i mora se priznati da nije štedjela ni FBI taktiku, ni uvjerenja Davidiansa što je čini zanimljivom i do neke mjere istinitom, ali jednako tako i proračunatom jer se osjeti da se krivica morala podijeliti kako bi svi bili sretni i zadovoljni. Za početak vrijedi istaknuti dva imena; Michael Shannon i Taylor Kitsch. Prvi je danas na listi jako cijenjenih glumaca (ja ga još uvijek pamtim kao idiota iz Bad Boys II) dok je drugi pomalo granični slučaj; pogodak i promašaj, ali čovjek zna glumiti, što je uvijek dobar plus. Ako pratite ove TV serije, onda ćete svakako zamijetiti i Mellissu Benoist aka Supergirl u netipičnoj ulozi, a tu je i stari veteran John Leguziamo. Svi oni – odličan posao, što jest jest, svi znaju glumiti, scenarij im je dao određene slobode čak i kada su se držali izvornih dijelova (rekonstrukcija snimaka koje su napravili Davidiansi tokom opsade) i lagano se priviknete na njihove likove. Shannonov lik je malo uljepšan. Njegov lik, koji jedini nosi ime stvarne osobe iz FBI osoblja, nije vodio cijele pregovore. Imao je određene stavove o tome da treba čekati i pregovarati, što je istina, kao i to da nije podržavao taktiku HRT-a (što ne znači Hrvatska Radio Televizija već Hostage Rescue Team – znam, dobra fora za naše područje) da upadnu tamo “guns blazing” i poubijaju sve što diše. Ali, njegov lik tako ispada toga da je skoro svetac, jedini koji je bio glas razuma i da su svi drugi bili ili slabići ili revolveraši, što opet nije čista istina. No, serija ne štedi FBI, jasno prikazuje glupu politiku, ali i želju ATF-a (Alcohol Tobbaco and Firearms) da budu junaci, zato je cijela racija trebala biti spektakl, da pokažu kako ih treba financirati. Koresh ih čak i pita što ga nisu uhvatili dok je trčao ili bio u gradu, nije da se baš skrivao ili živio kao pustinjak. Tu je serija ustvari najbolja, kada se drži povijesnih i dokazanih stvari. Pokazuje i život Davidiansa unutar kompleksa, njihova uvjerenja i stavove i steknete osjećaj za ljude. Oni su čudni, istina, imaju neka bizarna uvjerenja, opet istina, ali nisu gomila naoružanih luđaka već obični ljudi koji su se našli u sjebanoj situaciji. Serija pokazuje da je ATF prvi pucao te da je Koresh htio sve to izbjeći, čak je izašao van iz zgrade da mirno pregovara, ali… jebiga, druže, nije ti horoskop bio dobar tog dana. Realno, svi su dobili svojih pet minuta vremena, da kažem slikovito, ali tu je i glavni problem serije. Ako FBI napravi nešto loše, pokazat će se da su i Davidiansi napravili nešto loše (uglavnom se sve svodi na Koreshov tvrdoglavi stav oko izlaska van), ako FBI napravi nešto dobro, onda će i Davidiansi napraviti nešto dobro. Podijelimo krivnju, tako to ide. Ono što je iritirajuće je mjenjanje povijesnih fakti. Muž od jedne žene iz kompleksa u seriji bude ubijen ispred njezinih očiju. U stvarnosti, ubijen je daleko od kompleksa i bio je smaknut (sedam metaka – pet u leđa, dva u glavu) i tijelo mu je ležalo pet dana na otvorenom. Isto tako, drugi član je ubijen na starom tornju, Davidiansi su gledali kako mu se tijelo raspada jer FBI nije dopuštao da ga pokupe. To nećete vidjeti. Racija je svedena na par kadrova koji su se mogli vidjeti na televiziji, ništa dalje. Obračun je trajao skoro dva sata ATF je ostao bez municije i Davidiansi su ih mogli poubijati kao zečeve, ali su ih pustili da se povuku. U seriji, cijela stvar jedva da traje pet minuta. Težina je bila prebačena na likove, ali takve stvari, koje su i danas nejasne, ostaju i dalje nejasne, što će vam, ako ste povijesni frik kao ja, stvarno smetati. Isto tako, završene scene su spektakularne, kada kompleks gori, ali su isto tako svedene na općenite vanjske kadrove, što opet može biti smetnja ako ste upoznati s cijelim događajem. Usprkos manama, serija je dobra. Nije sjajna koliko je mogla biti što zbog brzine, što zbog izbjegavanja nekih detalja, ali za mini-format od svega šest epizoda napravljena je više nego dobro. Dobri glumci, visoka produkcija, malo ispravljanja povijesnih nepravdi… funkcionira. Nažalost, ostaje osjećaj da se moglo i bolje od toga.

 

 

Coma (1979)

Posted: Siječanj 29, 2018 in Ekranizacije, Thriler, Tom Selleck

   

IMDb

Trailer

 

Prije nekoliko godina završio sam u bolnici zbog poprilično ozbiljnih stvari. Srećom, sve je završilo dobro, ali tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno da se nagledam bolnica za cijeli život i onda još malo. Hvala lijepo, ne želim više ući ni u jednu sve dok mogu puzati, grebati i ako treba izdahnuti izvan bolničkog kreveta. Jer, bolnice su čudna stvar. Kada je kriza, djeluju kao posljednje utočište i bezrezervno vjerujemo da su doktori svemogući. Nisu. U mom slučaju to se pokazalo tragično lošim, toliko loše da su drugi doktori razmišljali ne bi li trebali podići tužbu zbog lošeg liječenja. Odustao sam od toga jer su sredili stvar, srećom, ali postoji mnogo drugih slučajeva gdje se sranja jednostavno događaju. Rekavši to, da odmah nastavim u nekom tamnijem tomu, ove godine se odbrojava već deset godina kako je umro Michael Crichton. Sada, stvar je u tome da sam ja veliki fan njegovih radova, pročitao sam sve što je prevedeno i skoro devedeset posto njegovih knjiga imam u svojoj kolekciji. Sviđa mi se kako nije bio rob nijednom žanru, kako je podjednako uspješno pisao krimiće, trilere i avanturističke filmove koji su graničili s SF-om. Nažalost, danas je najpoznatiji kao “tip koji je napisao Jurski Park”, što je gotovo omalovažavanje njegova opusa koji je skoro u cijelosti ekraniziran i vjerojatno ste gledali neki od njegovih filmova. Ono što je danas gotovo zaboravljen detalj jeste to da je čovjek i sam režirao filmova i bio poprilično dobar u tome. Doduše, nije bio sjajan, ali je imao par dobrih ideja i napravio je zamalo tri kultna filma, a s obzirom da ih je u životu režirao tek šest, to je poprilično dobar omjer. Kada kažem skoro onda to znači da je Westworld, kojeg sam već spomenuo ovdje, kultni SF po svim mjerilima. To nije dobar film koliko bi mogao biti, ali je dobar onoliko koliko može biti. Također, tu je i Great Train Robery, koji je također kultni te Koma, ovaj naslov o kojemu trenutačno čitate. Bez obzira na desetogodišnjicu, planiram napisati o još nešto pokojem njegovom filmu zato što sam ih, ruku na srce, tek nedavno pogledao sve i uglavnom mi se svidjelo ono što sam vidio i jednostavno je dušu dalo da ih se ovdje spomene i da ne budu zaboravljeni.

Koma nije toliko kultni film koliko je poznat film, mislim da je bio čak i Crichtonov najuspješniji, ali, iznenađujuće, riječ je i dobrom filmu koji ima tek manu-dvije na koje ću morati skrenuti dodatnu pažnju u svrhu da budem detaljan u dojmovima. Dakle, imamo bolnicu i doktore. Nije ni čudo da se Crichton dobro snalazi u tom području jer je i sam studirao medicinu, pa zna ponešto o tome (nije bez razloga napisao megapopularnu ER seriju) i priča nas upoznaje sa Susan, mladom stažisticom koja vodi uobičajeni život mladog doktora. Veza s kolegom Markom (Michael Douglas kao druga violina u nekom filmu – tek je počinjao pravu karijeru) kolege, suradnici, uobičajeni slučajevi. Sve se to mijenja kada joj najbolja prijateljica tokom rutinske operacije padne u komu i više se ne probudi. Želeći joj pomoći, Susan se baca u istraživanje i ono što otkrije pomalo je zabrinjavajuće, u njezinoj bolnici pacijenti padaju u komu duplo više nego negdje drugdje. Iako je broj do neke mjere razuman i svi je uvjeravaju da ni medicina, ni doktori nisu svemogući, ona postaje sumnjičava. Da stvar bude još bolja, nitko joj ne vjeruje, čak ni kada postane jasno da stvari nisu baš jako čiste, a Susan, tvrdoglava kakava već jest, nastavit će istragu i doznati koješta, pomalo horor otkriće, što će joj navući i određene sumnjive tipove koji će pokušati sve ne bi li je ušutkali. Kako kaže jedan od producenata; mi smo željeli napraviti film koji će za bolnici biti ono što su Jaws bile za otvoreno more. Da prepadnemo ljude što više možemo nekom običnom stvari kao što je odlazak u bolnicu. Pa, dobro, stvar baš nije tako jeziva, ali je film ispao poprilično dobar.

Da budem iskren, znam već godinama za njega da postoji. Mislim da svi znaju, ali nekako mi se nije našao na repertoaru da ga pokušam čitati. Nastao je po romanu Robina Cooka, pravog doktora koji je za medicinske trilere ono što je John Grisham za pravne, majstor žanra. Nisam ga čitao. Pokušao jesam, ali kad mi počne nabrajati medicinsku terminologiju, hvala lijepo, idemo dalje. Ali film mi je stalno prolazio kroz ruke i nikako da ga pogledam do prije neki dan. Prvo ću započeti s malom trivijalnošću. U njemu glume i Tom Selleck i Ed Harris. Stari Tom ima čak tri scene koje traju cirka 30 sekundi svaka i dvije rečenice. Da, znam, tako loše postupati s jednim Magnumom, ali ovo je bilo vrijeme kada Tom još uvijek nije bio ni blizu zvijezde kakav je danas. Pa je to bilo zabavno za vidjeti. Ed Harris ima jednu scenu i jedno četiri rečenice. I, da, ima kosu, tko bi rekao. Nekad davno je bio plavokos, opet, tko bi rekao. Ovo mu je, točnije, prva prava uloga u nekom kino-filmu. Dobro za starog Eda, ali morate pripaziti da ih ne propustite. To je to što se tiče zabavnih detalja. Kako rekoh, mane. Mana je sama glavna glumica. U romanu je ona glamurozna plavuša super izgleda, feministica do samih, da mi oprostite na izrazu, jaja. U filmu nije. Geneviève Bujold sve je samo ne zgodna plavuša. Išlo se na to da lik bude realan, svakodnevan i to poštujem. Također, izbačen je feminizam kao jedna od glavnih priča, što poštujem još više jer znam koliko je ženama teško u bilo kojem svijetu i ne mora ne film time udarati po glavi. Problem s likom je što je antipatičan. Da, to je otprilike to. Ona je pomalo seronja, ali ne zabavni tip seronje kao što je Gregory House MD, već onaj kojeg ne podnosite. Miss Sveznajuća. Ona jedina kuži da nešto nije kako treba. Ona jedina može srediti stvar. Ona je jedina uporna i nikoga ne sluša. Stvar se popravi tokom filma, srećom, pa ne bude tako antipatična, ali treba malo progurati kroz početak da se do toga dođe. Druga mana… Pa, dobro, nije da je baš mana, ali film ispočetka baca na nekakvu ljubavnu ljigu tipa General Hospital ili kako se već zove ta sapunica. Sestre pričaju o doktorima, doktori o sestrama, svi bi svakoga okrenuli, pa onda malo o položajima, političkim igrama u bolnici, pa onda malo stručne terminologije (thorazine 3 mcc…) i vi malo gledate… pa, ono, boli vas briga za tehničku spiku jer je ne kužite. Crichton nije baš spretan redatelj, istini za volju, film ima tipičan drvenkasti izgled kakav je bio uobičajen kroz 70-te i dobar komad 80-ih, ALI dosta dobro izgrađuje napetost, pa je to plus. Uspijeva stvoriti okružje paranoje i napetosti, iako mu scene znaju trajati predugo. Nisam siguran da li je išao baš na neki minimalizam, ali tu i tamo malo brži tempo bi bio dobra stvar (u jednoj sceni gledate kako se lik uspinje oko 4 kata po nekim ljestvama i vidite svaku prečku). Zgodno je što film ima mali dašak horora i misterije, pa čak i pravo dobrih scena, kao što je ona gdje pacijenti vise na tankim žicama. Sve zajedno u cjelini… ima grešaka u koracima, ali na kraju sve to ima glavu i rep i nije dosadan. Glumački je mjestu (Douglas je u stvari neiskorišten, samo se pojavljuje i stvara sumnja da li je pozitivac ili negativac – neću vam reći koje je od toga), scenografija isto prolazi… film jednostavno funkcionira. Usprkos manama, uspjeva uvući gledatelja u priču, što je na kraju i najbitnija stvar. 

 

Burnt Offerings (1976)

Posted: Siječanj 20, 2018 in Ekranizacije, Horor

 

IMDb

Trailer

 

Nedavno sam nakon nekoliko dugačkih mjeseci i mjeseci i mjeseci rada završio roman koji je u gruboj osnovi storija o ukletoj kući. Da, ništa originalno, pokupio sam inspiraciju od slavnih majstora kao što su Stephen King i Richard Matheson (više Matheson nego King, ali obojica dobivaju zasebne kredite) i u tom sam se vremenu trovao raznim horor filmovima koji su za tematiku imali, pogađate, sličnu radnju. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da je i sam King za svoj The Shining popalio motive drugog romana, romana koji je ujedno i ekraniziran. Kako je roman nemoguće pronaći na ovim prostorima, tako sam odlučio pogledati film kao dostojnu zamjenu. Stvar je u tome da već duže vremena znam za njega. Nije baš tako nepoznat, ali kao da i jest. Može ga se pronaći na listama tih naslova o scary kućama i inim pizdarijama, ali nije da baš ima neki velik status, tj. ima kultni staus (iako se pitam zašto točno) ali nije razvikana živina kao što je spomenuti The Shining. To mi je postalo razumljivo nakon što sam dotični naslov i pogledao. Inače padam na takve stvari čak i kad ne pišem o njima. Horori u mojoj knjizi moraju biti više “zamišljaj, ne prikazuj” sistem i ovaj se gotovo savršeno uklapa u taj popis. U njemu su čak i dobri glumci, priča je imala potencijala ispasti pravo spooky shit, ali na kraju nešto je ozbiljno zaštekalo. Nije to baš velika misterija, stvari su očite zašto se to dogodilo, ali me iznenadilo koliko je King ustvari popalio toga za svoj roman. 70-te su bile dosta dobro razdoblje za nadnaravne horore (The Changeling, recimo, pa i The Shining…) i horore općenito (Christopher Lee je žario i palio kao Dracula) ali dosta toga je prošlo kao dobro samo zbog činjenice da su bili prvi u branši (iako je Shirley Jackson koje desetljeće rasturala s istim motivima, kao i spomenuti Matheson s Hell House) a ne zato što su bili dobri. Burnt Offerings je savršeni primjer toga.

Priča je sljedeća. Prosječna obitelj od tri člana; Mama, Tata i Klinac odluče unajmiti ogromnu kućerinu izvan grada jer je cijena najma smiješno niska. Iako postoji nešto čudno u svemu tome, kao što je briga o staroj stanarki koja nikad ne izlazi van iz svoje sobe, zbog cijene oni prihvaćaju ponudu i uskoro započinju novi život. Mama polako postaje opsjednuta brigom o kući i brigom o stanarki koju nikako da vidimo, Tata se igra s popravcima oko kuće, Klinac… zuji uokolo. Svi oni na neki način počinju padati pod utjecaj kuće i raditi čudne stvari. Mama ne može zamisliti više život bez kuće. Tata pokušava ubiti klinca. Njihova ujna bez razloga oboljeva. Klinac…zuji uokolo. Uviđate sličnosti s The Shining? Jedina razlika je ovdje što je Mama ta koja počinje doživljavati intezivniju vezu s kućom, a ne Tata, no i on ima svojih ispada, pa na kraju uloga ostaje nekako podjeljena, iako on na kraju ispada nešto kao glas razuma. Očito je i što je King popravio u svom djelu, i to je popravio pravo jer najveći problem filma je što…pa, ništa ne doznajemo. Likovi nemaju nikakvu pozadinu, ne znamo odakle su došli, zašto su se odlučili preseliti i koji je njihov problem jer djeluju čisto normalno. Tata je nešto kao pisac čak (Jack Torrance prije Jack Torrancea?) ali ta je informacija svedena na jednu scenu i potom ništa dalje o tome. King je, odmah vidljivo, poradio na svojim likovima i napravio puno jasnije karaktere. Ne samo ljude već je i hotel postao lik za sebe (meni osobno su najbolji dijelovi knjige gdje piše o povijesti samog hotela) pa je čitatelju lakše napraviti mentalno-kreativnu sliku zlog mjesta. Jer toga ovdje nema… Da bi pojasnio mane filma moram baš zagrebati u detalje jer kao što sam rekao za likove, da su nedorečeni, to se odnosi na sve živo i neživo ovdje, a kako sam doznao, stvari ne funkcioniraju bolje ni u romanu jer je film skoro doslovna ekranizacija.

Dakle, kako to funkcionira. Tata u bazenu pronađe razbijene naočale, nakratko ih stavi na oči i iznenada dobije želju da utopi Klinca. Što su te naočale, koje očito imaju neku nasilnu priču u pozadini… nema pojašnjenja. Tata i Klinac šetaju po šumi i pronađu staro groblje. Kakvo je to groblje… nema pojašnjenja. Tata ima neke halucinacije i viđa stari Ford, mrtvačko vozilo s sablasnim likom za volanom. Tko je taj lik? I auto? Ništa. Mama počinje gotovo poremećeno biti privržena kući. Zašto? Zaboravi, narode. Na početku upoznajemo bizarni par, brata i sestru, koji su vlasnici kuće. Kasnije… nema ništa. Film doslovce svako malo nabaci nešto takvo i onda u potpunosti zaboravi na to. Stara gospođa na tavanu? Pa, već i sami vidite uzorak. Iako sam naišao da su neki kritičari hvalili takav pristup, kao nepredvidljivi horor, dok ga ekčuli gledate imate osjećaj da je netko stajao sastrane , češkao se po glavi i pitao se što bi sljedeće mogli ubaciti, tek toliko da malo cimnemo publiku. Ne krivim scenaristu, krivim pisca po tom pitanju. Zato je roman, iako ga King naveliko preporučuje u svojoj ne-fiktivnoj knjizi “On Writing” jednostavno loš kada ga se usporedi s nekim drugim naslovima. Druga stvar koja ne šljaka je sama horor pozadina. Likovi su prepasivni. Nijednom se nitko ne pita koja je priča s bizarnim parom s početka filma, nitko da pokuša vidjeti fantomsku stanarku u potkrovlju, a kad se likovi počnu čudno ponašati… nitko da pokaže nekog malo uzbuđenja. Dapače, neki dijalozi su tako kičasti da na trenutke dobijete osjećaj da gledate dramu Tennesse Williamsa o seksualnoj frustraciji para u srednjim godinama. Gluma je loša, odmah da budem iskren oko toga, iako film ima dobre glumce u sebi (Oliver Reed, Karen Black, Bette Davis – ima par stvarno jezivih scena) jer kao da ni glumci nisu znali što se od njih očekuje. I tako na kraju balade potrošite stotinjak minuta, neke stvari pomalo shvatite na samom kraju, ali uglavnom se češkate po glavi i pitate se – koji k…? Film svoj kultni status duguje više činjenici da je bio jedan od prvih naslova koji su igrali na tu kartu “velika zla kuća” i poznatim glumcima nego što to može opravdati svojim sadržajem ili izvedbom. Na trenutke pogodi prave note i stvori osjećaj jezivosti, kao i iščekivanja, ali onda to upropasti tako što zaboravi na prikazane stvari i porukom; prihvatite to narode, više se ne vraćamo natrag. Volio bi se dokopati romana, stvarno bih. Možda je pisana riječ bolja od snimljenog materijala. Ako ste pobornik žanra, možete ga pogledati mirne duše, vjerujem da ste pogledali i gore od njega, ali jednostavno tako znam da ste gledali i bolje. Puno, puno bolje…

 

IT (2017)

Posted: Siječanj 18, 2018 in Ekranizacije, Horor, Remake

 

 

IMDb

Trailer

 

Prije nekog vremena pogledao sam zgodan mali intervju s poznatim meštrom horora. Znam to raditi s vremena na vrijeme, gledati i slušati kako su slavni i poznati pisci imali svoje teške početke, tako se tješim da nakon teškog početka dolazi i teško zasluženi uspjeh. Uglavnom. Novinar je upitao Kinga što bi danas rekli oni kritičari koji su mu na početku karijere savjetovali da se ostavi pisanja. Pa, cool će King, s obzirom da su svi oni već mrtvi, teško da mogu reći bilo što. Oh, snap! Obožavam odličan crni humor. Volim ga i čitati. Mislim da svatko voli čitati Kinga. Nije uvijek odličan pisac, ali je uglavnom dobar te i kad napiše srednju žalost od rada, uspije zadržati pažnju. I sretne je ruke što se tiče ekranizacija. Jedno određeno ga vrijeme nije baš bilo na sceni (osim ako ne računate onu tugu i jad zvanu Cell) a onda je prošle godine odlučio nadoknaditi i nabacati gomilu ekranizacija i ponešto – inspired by – serija. 1922. The Dark Tower. Gerald’s Game. It. Mr. Mercedes. The Mist. A objavio je i novi roman. Mislim, čovjek može mirne duše promijeniti prezime iz King u Cash jer kako stvari stoje, It je na jako dobrom putu da postane horor s najvećom zaradom u povijesti horora. Ili je već postao, nemam pojma. Uglavnom, ako se trend ovako nastavi, mogli bi dobiti još pokoju obradu njegovih djela jer već se godinama priča o novim verzijama Pet Semetary, druga popularna serija The Stand čeka da ugleda svoju kino verziju, pa dolazi i nastavak It-a… Tko voli slavnog pisca, uskoro bi mogao doći na svoje. Nadam se samo da reklamna kampanja neće opet uključivati proklete klaunove koji se šetaju mračnim ulicama jer je to recept da netko nastrada. Osobno ću prvog pregaziti prvog koji mi se nađe na putu.

Ono. Zanimljiv naslov, oduvijek sam to mislio. Horor naslovi od jedne riječi oduvijek su efektni. Pratim malo rasprave oko filma i zabavljam se kao nikada u životu jer kažu ljudi da je ovo najvjernija ekranizacija nekog Kingovog djela. Fanovi se jednoglasno slažu u tome. Mislim… Ha? Ili ti isti fanovi nisu dotičnu knjigu uzeli u ruke ili nisu pogledali koju prijašnju ekranizaciju kojeg Kingovog djela. It je možda naisplativija ekranizacija, ali nije ni blizu toga da bude precizna obrada tog književnog monstruma od preko tisuću stranica. Da su još malo odstupili od pisane riječi mogli su to jednostavno nazvati “inspired by”. Ali, to je filmski posao. Doslovne ekranizacije su rijetka zvjerka. Knjige i scenariji su tek podloga za nečiju tuđu viziju, što je čisto okej; lova je u igri, trendovi se moraju pratiti i, naravno, konzervativnost. Zato ni u ovoj verziji nećete vidjeti kako grupa teen klinaca radi redaljku na jedinoj curi u grupi, ležeći u prljavoj vodi gradske kanalizacije. S obzirom da je i sam King bio na nekim ozbiljnim stvarima dok je to pisao (kako čovjek sam priznaje…) teško da bi takva scena mogla proći IKADA (možda u nekoj PornHub verziji, s ruskim klincima). No, nemam nikakvih problema s izbacivanjem toga, scena je ionako glupa do bola. Problem je u nečemu drugom. Jer, film jednostavno morate usporediti s njegovom televizijskom verzijom. Zašto morate? Zato što je taj uradak toliko kultan i utjecajan (mnogi imaju fobiju od klaunova baš zbog nje) da ga se ne može ignorirati. I ova verzija pada na testu. Ne previše, ima ona svojih prednosti, ali uglavnom je iza prethodnika u… skoro svemu osim specijalnim efektima koji ovdje služe samo da bi bili specijalni efekti. Kada bi treba posložiti neku kronologiju što, kako, za i protiv rekao bi da je svemu kriv odabir klinaca i izmjene u odnosu na knjigu. Klinci jednostavno nisu zanimljivi. Oni jesu kompaktni, oni jesu okej na ekranu i nemam neku općenitu zamjerku za casting osim one da jednostavno nisu pamtljivi. Jedino Finn Wolfhard plijeni pažnju, ali ne zato što mu je uloga tako dobra (Ritchie Tozier u njegovoj verziji nema ni H od humora koji bi trebao imati kao najveći lajavac u grupi) već zato što je aktualniji u seriji Stranger Things nego u ovom filmu. Film nepotrebno seksualizira Beverly do granica koje nisu ni smiješni, ni posebno zanimljive, a likovi gube na zanimljivost jer je većina njihovih karaktera promjenjena, njihove su prošlosti nepotrebno zamračene, a neki su jednostavno svedeni gotovo na fusnotu (Mike Hanlon je doslovce nevidljiv) i film odražava bolest modernog doba. Neka bude cimalica, neka bude efekata, neka bude scary scena i publika će to kupiti. Prodano gospodinu u bijelom kostimu s narandžastim coflima. Film je kompleksnu knjigu o dugotrajnom zlu sveo na hop-cup klauna, par jezivih scena, grupu klinaca i gomilu efekata. I, 80-te, naravno, jer su one danas in (Stranger Things, i’m looking at you) i zato što bi rockabilly 50-te bile totalna nepoznanica nekim današnjim generacijama.

Film je u svojoj goloj osnovi efektan. Scene horora su sasvim solidne i efekti su uspjeli, što je pravi mali podvig s obzirom da je film koštao sitnih 35 milijuna dolara. Kako rekoh, klinci su uglavnom fora i podnošljivi, a dobar posao je napravio i Bill Skarsgard kao Pennywise. Nisam jedan od onih teških nostalgičara (iako me tako često prozivaju) koji bi rekli da je Tim Curry jedan jedini (iako su ga producenti pitali bi li volio ponoviti kultnu ulogu – što je lijepa gesta) i Skarsgardova izvedba je zgodna, različita. Ono što je problem s likom jeste to da je sveden na luđaka koji skakuće uokolo i uglavnom cima ljude. Nedostaje one neke normalnosti koja bi ga pretvorila u baš pravo spooky negativca, ali to su sad već prevelika očekivanja. Druga stvar koja šteka u filmu je sama radnja. Ovo je bio igrajmo-na-sigurno posao. Nema odraslih verzija mladih likova, niti se priča odigrava u sadašnjosti. Umjesto da bude horor koji će razviti malo dubine i ozbiljnosti, sve je u konačnici svedeno na light-verziju The Goonies, The Monster Squad ili pak popularnih Stranger Things. Problem koji će tek nastavak pokazati je taj što dio s odraslim likovima nije ni izbliza toliko napet kao dio s klincima (sve do same završnice kada se događa jedno veliko apokaliptično propadanje grada) pa će se statičnost popunjavati ponovnim izmišljanjem stvari kojih nema u knjizi. Ali, idem unaprijed, nije baš bila namjera. Kao neka precizna ekranizacija… to ne mogu ni izgovoriti ozbiljnog lica, film nije ni blizu toga. Kao ljetni hororac može proći, dapače. Kamera je lijepa, radnja je protočna, ima gomila cimalica i na par gledanja čak može biti okej, bez brige i pameti. Ono što će vam ubrzo postati jasno da je inferiorniji uzorima koje je želio dohvatiti, da u njemu ništa posebno intrigantno zbog čega bi vas privukao nečim drugim osim običnim cimalica-scenama te da je jednostavno ušminkan kao lijepa razglednica iz prošlih vremena te da mu je karta nostalgije gotovo otvoreno nesuptilna. Pennywise je, kako rekoh, solidna promjena, ali s druge strane djeluje kao Freddy Krueger iz kasnijih nastavaka. Znate već, lajavi tip koji radi cirkus i ne djeluje kao ozbiljna prijetnja. Sve u svemu, ovo je na kraju balade uspješan proizvod i meni osobno se sviđa. Možda zato jer općenito nedostaje takvih filmova, možda zato jer nije prežvakavanje već starih stvari (iako ustvari jest – doslovce) možda zato jer pušim cijelu tu “bili smo klinci u 80-ima” foru jer sam (opet doslovno) bio klinac u 80-ima. Šareno, površno, ušminkano, bez neke prave jeze i straha, ali opet s dovoljno BUUU scena da se čovjek može zabaviti uz njega. Srećom, pošto je ovo ispalo jezivo uspješno (a ne kao The Dark Tower) možda se stvarno potegne još koja obrada starih Kingovih djela (The Stand, i’m looking at you) Nitko sretniji od mene.

 


IMDb

Trailer

 

Šveđani i ja se znamo već jako dugo vremena, možda čak malo i predugo, što je dobra koliko i loša stvar. Započelo je to skoro prije dvadeset godina, u slavnim devedesetima odmah nakon ratnih dana, kada je televizijski program bio čista koma, i što je poprilična ublaženica. Nije bilo VHS-a ili interneta, bili ste prisiljeni gledati ono što su vam veliki umovi sa Prisavlja servirali. Nešto od toga bio je filmski serijal o inspektoru Martinu Becku. Kako je nedavno umro Michael Nygvist, kojeg su svi znali, isto tako je umro još jedan švedski glumac za kojeg nitko živ nije čuo, Gosta Eckman. Gosta je glumio dotičnog inspektora u serijalu od desetak filmova, koji su pak nastali po serijalu kriminalističkih romana napisanih tamo kroz 70-te i 80-te. Tu je stvar loša jer ti filmovi su bili popriličan užas. Ne shvatite me krivo, to su možda kvalitetni kriminalistički filmovi, gdje radnja ide svojim sporim tijekom, gdje je važnija karakterizacija likova od toga da se forsira akcija. I bili su dosadni do boga, s tim da je glavni lik bio nešto kao lik Tugomira u kišnom mantilu. Prvo iskustvo sa Švedima (kako ih naziva McCready u The Thing) je tako bilo loše. Zanimljivo, drugo iskustvo je bilo nešto bolje. Martin Beck se vratio u obliku kriminalističke serije, moderniziranije, žešće i malo više sklone akciji. Zanimljivo, nikako ne mogu bez Martina Becka jer tamo ga je glumio Peter Haber, čije ime možete pronaći i u ovom filmu, kao jednog od glavnih likova. Što me okolo naokolo napokon dovodi i do tebe ovog teksta – Lisbeth Salander. Ruku na srce, uopće ne kužim zašto je stekla toliku popularnost, ali kužim zašto je ljudima cijeli taj Millenium paket bio privlačan. To je bio novi, svježiji i zanimljiviji pristup švedskim krimnalističkim romanima i filmovima. Kako sam ovih dana u čitanju dotične trilogije (samo je par godina stajala na polici i sakupljala prašinu, ništa strašno) tako sam pogledao i filmove i, barem se nadam, tokom vremena koje dolazi (godina čak) planiram nešto i napisati o njima. No, za sada se zadržavam na prvom dijelu, onom koji je najbolji. Zašto je najbolji? Zato što je zaokružena cjelina, što je možda malo banalan razlog, ali itekako valjan kad se uzme u obzir da je Stieg Larrson imao u planu napisati čak 10 nastavaka i sve ih međusobno povezati, pa je stvar, iako tragička s njegovom smrću, ipak do neke mjere dosta dobro ispala jer je trilogija koliko-toliko zaokružena. Zašto je film dobar, tj roman, tj. oba medija preklopljena jedan preko drugoga?

Zato što svi vole priče o serijskim ubojicama. Mislim, svaki dobar roman o serijskom ubojici je dobar roman o serijskom ubojici, ja ću ga pročitati i ogledati film ako je ekraniziran. Kvaka je u tome da Djevojka… (ili Muškarci Koji Mrze Žene – originalni naziv) nije roman o serijskom ubojici. To je više detektivska priča, cold case i pomalo socijalna drama, što je, priznajem jako dobar mix ako ne želite već u prvoj minuti filma pokazati sve adute kojima raspolažete. Osramoćeni novinar Mikael Blomkvist prihvaća ponudu starog, bogatog i opsjednutog industrijaca da baci pogled na nestanak njegove nećakinje od prije 40 godina. Pošto nema što izgubiti, s karijerom u zahodu i kredibilitetom na cesti, Mikael cijelu ponudu vidi kao mogućnost da se malo makne od svijeta i zaradi lagane novce. Ipak, slijedeći tragove stare nekoliko desetljeća, nešto će pronaći, a dodatnu pomoć će dobiti od asocijalne, socijopatske i općenito ne baš ugodne hakerice imenom Lisbeth Salander. Put kojim će krenuti otkrit će tajne jedne od najmoćnije švedske obitelji, ali i trag umorstava koji traje već skoro 60 godina. Sadržaj… pa, on je poprilično sažet jer ima dosta toga u njemu. S jedne strane je Mikael, ali s druge strane je Lisbeth i kroz njezin lik vidimo kako neke stavke njihovog zakona funkcioniraju – nikako – što daje filmu (i romanu) pomalo društveno-angažirani okus. Tu sad moram malo zakočiti i reći da mi uopće nije jasno zašto su amerikanci uopće išli raditi svoju verziju istog filma, s istom pričom, i koji je, ako sam dobro shvatio, snimljen na gotovo istim lokacijama. Da, znam, njima se sluša engleski, ne švedski, ali remake nije baš uspio. Zašto? Zato što je Rooney Mara kao Lisbeth jednostavno antipatična. Noomi Rapace, s druge strane, je fascinantan lik. Okej, ona ima tu negostoljubivu stranu ličnosti, ali i tako jak moralni kompas da su ona i Mikael stvarno zanimljivi likovi, plus da ne govorim o njihovoj jakoj kemiji na ekranu. Remake je… jednostavno suhoparan, plus da ne govorimo kako je i nepotreban, te da je došao prerano nakon poprilično efektnog originala.

Filmu još za rukom polazi ispraviti neke sitnice koje su čak bile lošije u romanu jer ovdje Lisbeth prati Mikaelov napredak od samog početka, držeći ga tiho i nevidljivo na oku cijelo vrijeme, dok je u pisanom obliku ona doslovce upala u radnju već na sredini priče, pomalo bezidejna što on radi. I film nas uspjeva uvući u glavnu priču; 40 godina star nestanak mlade djevojke, kao i misteriju oko cijele priče, pomalo zaobilazno nas odvodeći na trag glavnog zgoditka. Usput uspjeva biti i poprilično jeziv na nekoliko mjesta, kao i neugodno brutalan (scena silovanja) te je konačni učinak na gledatelja povoljan, bez obzira na to što film traje više od dva sata i na momente ima poneki pogrešan korak, kao i razvučenu radnju. Realno gledano, skoro da nema nikakvih mana, skoro, jer tu sad postoji i druga strana cijele priče. Nekome bi Lisbeth mogla biti jednostavno naporna kao lik, svašta je moguće, kao i cijela njezina nedorečena prošlost koja bi, da nije bilo preostala dva nastavka, i ostala nedorečena te bi svi oni mali tragovi koji su ovdje predstavljeni ostali neiskorišteni, pa čak i pomalo besmisleni te su i uteg oko glavne radnje.  Niels Arden Oplev  je spretan redatelj zato što je film, koji je inicijalno rađena za TV format (postoji i produženija verzija u obliku serije, ali ne puno produženija) uspio uljepšati da izgleda kao pravi kino-film, iako je imao tek djelić budžeta kojeg je imao remake. Uz to, same pohvale, znam, krajolik je fascinantan, što je opet plus za cjelokupni dojam jer mi je već pomalo navrh neke stvari gledanja američkih metropola u kojima netko killa nevine žrtve. Rekoh za Lisbeth, da odmah kažem i kako će Mikael nekim gledateljima kao lik biti možda… nekako introvertan. Za nekoga tko se bavi istražiteljskim novinarstvom i koji ima neke stvarno dobre instikte (dio s gledanjem starih slika) ispada poprilično tupast kad se radi o konačnom zaključku, tj. tko je ubojica. Ali, hej, to se jednostavno mora spomenuti, kao eventualne loše stvari, no nemajte straha da bi to moglo utjecati na gledanje jer neće. I, da, Noomi je Lisbeth, bila, ostala i ostat će, bez obzira tko ju zamjenio. Iako je roman sada je skoro pa punoljetan, a film se približava prvom desetljeću postojanja, stvari su u njemu još uvijek jako dobre, nema tragova da zastarijeva (neki detalji u romanu danas su pomalo smiješni – super jak laptop s 500 RAM-a i 40 gigi hard-discom) a ome i priča je još uvijek dovoljno intrigantna da ga se može bezbolno pogledati s kojom godinom razmaka. Znaju ti Švedi kako se rade neke stvari, stvarno znaju.

 

 

 

 

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g

 


the-time-machine-1978-john-beck-priscilla-barnes-dvd-0c52 timemachine

IMDb

Trailer/Film

 

Odmah poslije srednje škole napisao sam jednu novelu. Uključivala je putovanje kroz vrijeme. Lik dođe, sjedne u stroj i kreće se kroz vrijeme, prošlost, budućnost… shvatili ste koncept. Mislim, ne zavavajmo se, bezočno sam pokrao sve moguće motive iz klasičnog romana H.G. Wellesa, ali sam ih nadogradio stvarima iz istoimenog filma, onog iz 1960 godine. Iako danas puno ljudi naglašava kako ih je ovaj film ili onaj oduševio, originalni Time Machine je mene, doslovno, oborio s nogu. Kada imate 6-7 godina i naletite na takav film… stvari postanu zanimljive. Ta moja novela danas više ne postoji (postoji jedan mali dio, možda jedno poglavlje) ali još uvijek nisam digao ruke od toga da jednog dana napišem pravi roman na tu temu jer… stvar je fascinantna. Jedna stvar koju sam napravio u toj nestaloj noveli bila je modernizacija samog vremenskog stroja; glavni lik je umjesto one palice stvar pokretao preko laptopa. To je onda bila pomalo high-tech stvar, nije ga imao svatko. I rad stroja zahtijevao je pomicanje dva prstena, koja bi se u brzini spojila u nešto slično prozirnoj kugli. Ne pitajte me zašto, autorska kreativnost. Ipak, nakon godina i godina koje su došle, pokazalo se da nisam jedini koji je tako razmišljao. Obrada Vremenskog Stroja, ona gdje glumi Guy Pierce, upotrijebila je skoro identičan vizualni prikaz za rad mašine, putovanje se odigravalo kao u zatvorenom okruglom balonu – vidite kako sam napredan bio? Neki dan se pokazalo da po pitanju modernizacije vremesnkog stroja nisam bio baš originalan, naime, to je već bilo napravljeno. Činjenica je sljedeća – originalni Time Machine mi je jedan od filmova koji mi stoje na top 10 listi svih filmova. Znam da je star, znam da mu ni efekti više baš ne drže vodu (barem ne svi) ali još uvijek ima neku čaroliju zbog koje se osjećam kao klinac. Obrada tog filma mi je bljutava. Gledljiva, istini za volju, ali to je jednostavno bljutav film, bez pravog okusa. I na kraju dolazimo do ovog filma. Jer uopće nisam znao da postoji, što je čudno jer sam mislio da sam bio upoznat sa svime što je povezano s Time Machine stvarima (da, postoji i nastavak romana, ukoliko ste u tim vodama) i već kad sam pronašao film, to se jednostavno moralo pogledati.

Dakle, priča je poznata, samo što je ovaj put modernizirana, po američkim standardima. Uvod u radnju je pad ruskog satelita, gdje briljatni znanstvenik spasi stvar. No, nakon toga mu ukidaju projekt; putovanje kroz vrijeme. Vojne glavešine ne zanima putovanje kroz vrijeme već nešto uzbudljivije; neka vrsta bombe. I tako naš junak, prije nego mu ukinu projekt odluči stvar isprobati, tek toliko da vidi radi li. I, pazite čuda, radi. Tako uspije otputovati u prošlost i upoznati prve koloniste, koji su radi zabave spaljivali žene pod optužnicama da su vještice. Pa onda zaglavi na divljem zapadu, gdje ima malo natjerivanja sa zakonom, pa se vrati u sadašnjost, gdje pak shvati kako će taj novi vojni projekt imati loše posljedice, pa odluči otići u budućnost da nabavi dokaze. Ipak, ode malo predaleko u budućnost, gdje pak naleti na već poznatu družinu; superzgodne Eloe i krvoločne Morloke, pa se odluči pridružiti onima prvima kako bi svijet budućnosti prestao biti pod teškim tiranijiskim čizmamam ružnih kanibala. Sve poznato, zar ne? Pa, pohvalit ću dobre namjere, ali to će jednostavno biti to. Ovo je televizijski film, što inače nije neka mana, ali u ovom slučaju jeste jer kad radite film o putovanju kroz vrijeme, tu treba ipak malo jači budžet za bolje efekte. Samo što efekti nisu toliki problem koliko sama izvedba.

Ovo je jednostavno amaterski miš-maš uradak. Nije, barem nije tako planiran, ali je takav ispao. Nikakav trud nije uložen u to da bude malo… napetiji ili uzbudljiviji. Prvi susret s kolonistima je u ravnini toga kao da ja okupim škvadru prijatelja, okupim ih šumi i dam da se malo zajebavaju ispred kamere. Čak i ako ignoriram činjenicu da se radnja događa u Los Angelesu, gdje ovi iz Salema nisu ni prismrdili (bijaše to teritorij pod vlašću Meksika, ako me povijesne lekcije ne varaju) jednostavno ne mogu ignorirati da svi govore savršeni, moderni engleski jezik. Cijela scena… na razini neuvježbane amaterske predstave. Drugi susret; kauboji. Nešto malo bolje, valjda zato što vremenski period ima kakvog-takvog smisla (zlatna groznica u Kaliforniji) ali opet, amaterska družina. Iako ima malo nešto akcije u obliku pucnjave i jurnjave konjima, sve to djeluje kao da je snimljeno iz prvog pokušaja, kao da je snimljena proba i netko je rekao – jebiga, to je dobro, idemo dalje. Dio s budućnosti je u istom rangu, glumačka škvadra izgovara tekst ravno kao dasku, bez emocija i sve to prolazi. Da sad ne ulazim u to kako je prvo prikazano da je cijeli svijet postao nuklearna pustinja (posljedica tog oružja koje vojska želi isprobati) i onda, kao čarolijom, se pretvorio u svijet bujnog zelenila i zanimljivih rimskih građevina. Ništa nema smisla. Kako sam spomenuo efekte, da odmah ilustriram koliko su loši. Stroj djeluje kao da je napravljen od plastike (bez obzira na očito loš dizajn jer glavni glumac jedva sjedne u njega) i on ne putuje kroz vrijeme kao u originalu, gdje vidite da se stvari mijenjaju, on se stvori u vremenu. Teleportacija, doslovno, efekti i zvuk su popaljeni iz Star Treka. Na stranu to, ni glumci nisu ništa posebno. Glavna faca je John Beck, kojeg će neki prepoznati iz originalnog Rollerballa, ali to je to. Dijalozi su drveni, banalni i bez emocija. Film ima i malu posvetu originalnom filmu, gdje lik prije samog putovanja na isti put pošalje malu maketu. Inače znam pronaći neku kvalitetu u svakom filmu, ali ovdje je to doslovno nemoguće. Mogu ga jedino preporučiti kao neku pusti-mozak-na-pašu opciju, gdje malo gledate dok zujite po internetu i ništa ne gubite ako nešto propustite vidjeti. Brzinski TV-proizvod bez duha, šarma i emocija, banalne izvedbe… Mislim da će ga teško progutati čak i oni najzagriženiji SF čudaci (da, i ja sam među njima) jer ponekad su stvari jednostavno katastrofalno loše, bez mogućnosti popravljanja.

1280x720-gx6 eloi_structure hqdefault model_time_machine morlock_1978 rw4cmks9pfihr4dn8zidzb1dcco timemachine19786 weena_1978

 

 

Murder in Greenwich (2002)

Posted: Prosinac 17, 2016 in Drama, Ekranizacije, Thriler

5035822508835_l

IMDb

Trailer

Nedavno sam pogledao American Crime Story. I pogledao sam je u, kako se to pjesnički veli, gotovo u jednom dahu. To nije bilo suđenje stoljeća, to je bio cirkus stoljeća. Kako sam pomalo obožavatelj tih povijesnih stvari, neriješenih ubojstava i kompliciranih istraga, serija mi je sjela gotovo kao budali šamar, iako sam već znao da O.J. neće završiti u zatvoru. No, taj sami kraj naprosto je jedna velika nula naspram svega što se ondje događalo. Znate zašto je O.J. Simpson na kraju oslobođen? Ne zato što to nije napravio (kriv je kao noć) već zato što je imao pametnog odvjetnika koji je znao da je i kriv te je sve dokaze, koje nije mogao objasniti, gurao u stranu javnim eskopadama. Čim i Simpsona netko nešto pitao, ovaj bi vikao “Rasizam”. Jedna od tih predstava bilo je i doslovno suđenje na suđenju, pronašao je stare snimke detektiva Marka Fuhrmana i proglasio ga rasistom, vukao po medijskom blatu i javnost više nije obraćala pažnju na tipa koji je ubio dvoje ljudi. Znatiželjna duša kakva već jesam, išao sam vidjeti kako su na kraju balade prošli svi ti akteri, uključujući Fuhrmana i došao do zanimljivog zaključka kako je čovjek prošao bolje od većine. Jer, na stranu cijelu tu stvar sa rasizmom (koja je kasnije dokazana kao poprilično napuhana jer nije bilo dokaza da je dotični te stvari radio na pravim slučajevima) Fuhrman je bio poprilično dobar detektiv, koji je istražio cijeli O.J. slučaj i napravio zaključke koji i danas drže vodu kao najrealniji scenarij za ubojstvo. I, što me malo izneneadilo, otišao je iz Los Angeles policije te postao uspješan pisac kriminalističkih romana, koji se u Americi opisuju i kao “stvarne kriminalističke knjige”, što mi je bilo još zanimljivije. Jer Fuhrman je pisao o slučaju Marthe Moxley, djevojke ubijene davne 1975 godine i njegovi su zaključci iz knjige poslužili kao temelj za otvaranje istrage koja, na kraju, i dovela do uhićenja i osuđenja njezinog ubojice, što je bilo poprilično cool, još više kada se u obzir uzme da je knjigu napisao nešto kao stvarnu stvar i svoje osobne zaključke, što opet znači da su i njegovi zaključci u vezi O.J. Simpsona bili itekako dobri.

Ukratko ću vam predstaviti stvarni slučaj. Martha Moxley imala je svega 15 godina kada je pronađena ubijena u tom nekom gradiću gdje orbitiraju bogati i slavni (uglavnom, mjesto gdje se takvi zločini nikada ne događaju). Netko joj je razbio glavu golf-palicom i namjestio tijelo da izgleda kao da je silovana (nije bila). Na prvu ruku, rekli bi da je slučaj lagan kao pero; postojali su svjedoci koji su dotičnu djevojku vidjeli s jednim klincem…uglavnom, laganica. Problem je što je osumnjičeni imao veze s obitelji Kennedy, pa je istraga (ako je možemo tako nazvati) bila torpedirana odmah na samom početku jer, dragi moji čitatelji, nikad ne moožete tako uglednog bogataša tretirati kao redneck-seljačinu. A slučaj je dobio veliku pozornost. Lijepa all-american cura, ubojstvo, obitelj Kennedy… to vam je kao El Dorado za novinare. No, slučaj je ostao neriješen dvadeset i nešto godina. Fuhrman za potrebe knjige počinje istraživati slučaj i dolazi do zaključka kako je tadašnja policija napravila toliko propusta da je policija Los Angelesa u slučaju O.J.-a ispala kao najsposobnija te je povezao sve indicije i usmjerio zaključak prema jednom imenu. To je pak usmjerilo stvarnu policiju i sudstvo da ponovo otvore slučaj i sve ponovo provjere i, pazi sranja, sve se poklapalo. Trebalo je proći samo 20-i kusur godina da se slučaj riješi.

No, sami film tek je djelomična ekranizacija knjige. Svi zaključci o istrazi i same činjenice o slučaju potječu iz nje, ali, Fuhrman, iako je istraživao slučaj, ipak nije bio u takvoj situaciji kao lik iz filma. Da, pročitali ste dobro, u filmu se ne radi o nekom fiktivnom liku već o Marku Fuhrmanu osobno. Sada, priznajem da je lik poprilično tvrd karakter, jedan od onih koji su ilustracija kako bi istražitelji trebali izgledati, ali ipak nije toliko opak. U filmu je okružje jako slično onom iz dobrih starih vester filmova; nepoznati stranac dolazi u dobro utvrđenu bogatu zajednicu i počne postavljati nezgodna pitanja, zbog čega ga svi gledaju s prijezirom. Hej, ja pušim takve stvari. Uz to, film ima aromu dobrog starog noir-filma; opet ista priča, stranac u stranoj zemlji, zgodan, ali tvrd, žene ga gledaju… pušim i to. Plus, još bolje pušim te stvarne slučajeve koji ostanu neriješeni, pa nakon par desetljeća dobiju svoj zaključak. Sve te pozitivne stvari mogu zaokružiti i s glumačkom ekipom. Christopher Meloni je odličan u glavnoj ulozi. Što je najbolje, Fuhrman, koji je i producent filma, se ne štedi. Svako malo iskoči zloglasnost O.J. suđenja i kako je zajebao stvari (iako pred kraj već pomalo zvuči dosadnjikavo – sjebali te mediji – kužimo više) što pomalo dodaje na zanimljivosti (iako – samo ako ste upoznati sa dotičnim suđenjem) i nemoj autentičnosti. No, sam film ne treba baš gledati kao točan prikaz dogašaja, barem što se tiče Fuhrmanove strane već više kako je teklo istraživanje, koje, srećom, dobije konačni zaključak. Problem je što je film televizijski, možda čak i malo previše. Doslovce diše televizijskom produkcijom, što mi inače ne smeta, ali ovdje se baš osjeti. Iako je sama priča dobra, baš ne dobijemo osjećaj za vremensku razliku (70-te i 90-te) i malo je irtantno što Maggie Grace (debitantska uloga – da, to vam je ona kćer od Liama Nessona koja je kao magnet da stalno bude u problemima) vodi naraciju kroz cijeli film. Ona glumi žrtvu, pa njezina naracija ispada kao naracija iz groba i nespretna je u tri lijepe…, pa film malo pleše između toga da bude igrani film, a malo igrana rekonstrukcija samog događaja, jedna od onih rekostrukcija kakve rade TV-kuće kad imaju nula kuna budget. Usprkos tome, stvar je gledljiva. Ne baš i pamtljiva, iskreno, i preporučljivo je da imate žicu za te stari-zločin-nikad-riješen (ovaj je riješen) sadržaj. Ubio sam sat i pol s lakoćom. Tko zna, možda vi nećete. O, da, za kraj, film je ubi bože teško za pronaći, pa budite upozoreni.

christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hf christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hn


D500

IMDb

Trailer

Cijeli film

Postoje tri univerzalne istine. Nebo je plavo. Trava je zelena. I nikad se, ama baš nikad, ne zajebavaš s Izraelcima. Mossad je jedna od najboljih tajnih službi na svijetu i ako se njima zamjerite, možete si odmah pripremati sprovod jer pitanje je dana kada će vas pronaći. Ako ne vjerujete meni, samo pitajte one likovi koji su mislili da je dobra stvar napasti olimpijadu u Minhenu. No osim što se baš pravo ne slažu s Palestincima, u prošlosti su imali još gore neprijatelje; Naciste. Nakon što je drugi svjetski rat završio tako što si je Hitler prosvirao glavu (tj. zapovijedio je nekom drugom da mu to napravi) preostale glavešine tog veselog društva bježale su na sve strane svijeta u nadi da će uspjeti izvući živu glavu. Argentina je bila primamljivo odredište jer je bila simpatizer nacista, što je značilo da su ondje imali pravo na udoban život i nije bilo izručivanja. Što pak Izraelce nije omelo da rade ono što rade najbolje; da pronađu, da se infiltriraju i da ugrabe one koji su im se zamjerili. Nije ni čudo što su ih se svi bojali (i još uvijek boje) jer, pa to je tajna služba koja je školski prikaz učinkovitosti. CIA je pak suprotni primjer, kako generalno zajebati stvari i dopustiti da cijeli svijet sazna za to. Dakle, svi ste gledali Munich, pa znate tko, što i kako, no postoji još par primjera kako je Mossad ustvari zajeban. Jedan od tih primjera je upravo ovdje, pa ako niste nikad čuli za film, ne opterećujte se previše, puno ljudi nije. A riječ je o pravom malom televizijskom draguljčiću kojeg se isplati pogledati samo zbog efektne uloge starog glumačkog lisca Roberta Duvalla.

Za početak, da vam predsavim Adolfa Eichmanna, jednog od top 10 zločinaca koji su petnaestak godina uspješno izbjegavali lice pravde. On je, kao jedan od kreatora “konačnog plana” bio na svim mogućim listama za odstrijel koje postoje, ali je jednako tako bio i neuhvatljiv. Tu sad postoji i malo drugačija istina. Amerikanci su znali gdje se Eichmann skriva, ali ga nisu dirali jer im se nije uklapao u planove. Tako da kad čujete da neki američki predsjednik grmi oko svjetske pravde, samo se prisjetite da ta pravda znači da će biti pravde ako postoje američki interesi u njoj. Dakle, Ameri su znali gdje je Eichmann, ali ga nisu dirali. Preostala grupacija nacista u Argentini također je znala gdje je on, ali oni ga nisu mislili izdati (očito) i, čistom igrom slučaja, Eichmanna je prepoznao slijepi logoraš, prepoznao mu je glas. Ta glasina dolazi do šefova Mossada i tim za izvlačenje se polako priprema. Ono što djeluje kao lagan zadatak to i nije. Nestanak Eichmanna odmah pokreće potragu za otmičarima, a Argentina zatvara granice (ne javno, naravno) te tim za izvlačenje mora izvući i Eichmanna i sebe bez da budu uhvaćeni.

Lov na Eichmanna je ustvari trajao skoro tri godine, toliko je prošlo od trenutka kada je bio prepoznat od treće strane, pa do provjeravanja informacije, praćenja i konačnog lova. Onda nije bilo DNK-a fora da ubrzaju stvari, kao ni kompjutera koji bi napravili foto-robot. Informaciju je trebalo provjeriti, potvrditi da je to on i onda ga čopiti. Film to malo ubrzava, ali ne smeta konačnoj priči. Kako se radi o televizijskom filmu, na trenutke skoro i komornoj drami, ne očekujte ništa; u njemu nema efekata, nema pucnjave (nije je bilo ni u stvarnosti) nema ničega osim dobrih lokacija (koje savršeno dočaravaju Buenos Aires 60-ih) i strašno dobrog glumačkog rada. Film je podijeljen na tri dijela, uvjetno rečeno. Prvi dio je planiranje otmice, gdje se tim uvježbava, drugi dio, najduži, je boravak u sigurnoj kući i interakcija članova tima s Eichmannom, dok je završni dio izvlačenje. Taj dio je bolji od nekih romana. Sjećate se filma Argo? Gdje su članovi veleposlanstva na aerodromu imali, kao, velikih problema s izlaskom iz zemlje? To je izmišljeno. Izašli su bez muke. Izraelci i Eichmann su pak imali stvarni zastoj na aerodromu te, iako ih nitko nije doslovce ganjao s oružjem u ruci, bilo je sklisko neko vrijeme hoće li uspjeti izaći. Stvarni život je ponekad napetiji od fikcije. Najbolji dio je središnji, gdje se Eichmann ne prikazuje kao čudovište. On je ponosan na svoj rad u ratu i, zčudo, govorio je istinu. On nije imao veze s koncentracijskim logorima već transportom, što ga ne oslobađa krivice, nikako, ali savršeno ilustrira kako je razmišljao. Robert Duvall ga je odigrao besprijekorno, s pravom dozom njemačke arogancije i običnog čovjeka koji je jako dobro svjestan onoga što jest i onoga u što ga je svijet pretvorio. Također, pohvalno je i što Mossad tim nije prikazan kao gomila superljudi koji mogu sve, njihova učinkovitost temelji se na pažljivom planiranju i uvježbavanju, što je uvijek dobra stvar jer filmu daje određeni štih realnosti. Iako sam sklon mislima da Eichmanna možda jesu koji put udarili dok je bio u zarobljeništvu, mala uljepšavanja su očekivana, ali to ni najmanje ne umanjuje činjenicu da se radi o popriličnom napetom i zanimljivom malom filmiću kojemu je jedina mana (što je uvjetno rečeno) to što je napravljen u televizijskoj produkciji. Ako volite naslove koji su nastali na osnovama stvarnih događaja…ovo je gotovo savršeno za jedno gledanje.

arliss-howard-robert-duvall-the-man-who-captured-eichmann-1996-bpffnm release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wj release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wk release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wp robert-duvall-the-man-who-captured-eichmann-1996-bpfeg4

release-date-november-10-1996-movie-title-the-man-who-captured-eichmann-f6g4wn robert-duvall-jean-pierre-reguerraz-the-man-who-captured-eichmann-bpffnt