Archive for the ‘Ekranizacije’ Category

The Rosary Murders (1987)

Posted: 8 studenoga, 2016 in Ekranizacije, Thriler

ceoqs37z the-rosary-murders-images-429909be-3bd1-4514-aa29-70bfeffd098

 

IMDb

Trailer

 

Dolazi nam Halloween. Umjesto pridruzivanja europskoj uniji (oh, sreće i veselja) mi smo postali 51 američka država jer…pa, krademo njihove običaje. Dan Svih Svetih, poltički korektno rečeno, nije baš najsretniji dan zbog sjećanja na nama svima drage osobe i kao takav trebao bi ostati to što jest, bez gluposti oko toga koji ćemo horor gledati na taj dan. Stoga vam neću preporučiti horor film. Neću vam preporučiti ni ovaj filma već ću samo napisati dojmove i prepustiti vama na odluku želite li gubiti vrijeme (ili ga dobro uložiti – druga strana novčića). To što je film prepun katolične simbolike i sličnih stvari… to je stvarno slučajno, pogodilo se tako jer sam film gledao još prije nekoliko dana i nikako uhvatiti vremena da sjednem i nešto zapišem jer… izgovori, lijenost i tako ti izgovori. Uglavnom, ja baš i nisam neki vjernik, a baš ni ne ljubim katoličku crkvu jer držim da je to poslovno carstvo gore od svih ostalih zato što zarađuju, nikome ne odgovaraju, a svako malo izbije skandal oko nekog svećenika koji je volio pipkati male dječake ili djevojčice, pa isti prođe super, bez posljedica. OK, da ne bi ispalo kako sam ja sad neki tu grozni cinik koji jedv čeka priliku da otvori baražnu vatru na katoličku crkvu, povući ću se i zadržati na filmu jer…pa,to je i smisao bloga. Ispravljanje krivih drina prepuštam Don Quijoteu. No, jedna mala napomena prije početka; ovo je ekranizacija romana. I postoji cijeli serijal s likom svećenika/istražitelja te bi pravo pitanje bilo zašto se niz ekranizacija nije nastavio. Doći ćemo i na to, to je mana svih tih serijala koji imaju takve likove za glavne junake, što ne znači nužno da je film loš. Jer, istini za volju, nije, ne toliko, ali nije ni sjajan, što je možda i razlog zašto se nije nastavilo snimanje. No ako ste ljubitelj pisane riječi… tko zna,možda vam serijal sjedne bolje nego igrana verzija.

Uglavnom, naš junak je Otac Robert. Onje svećenik koji je pomalo ideal kakvi bi svećenici trebali biti; miran, staložen, ima svoju vjeru, ali i sumnji, on je lik koji dušu daje za to da bude junak romana. Problem s kojim će se suočiti je sljedeći; netko bez reda počne ubijati svećenike i časne te na kraju to prizna našem junaku u ispovjedaonici. Sada, znate sve o tajnosti ispovjedi, pa odmah znate i u kakvoj se dilemi nalazi naš junak; poznati policiju i tako prekršiti tajnost ispovjedi ili pokušati nekako doznati o kome se radi bez da ugrozi sebe i sve u što vjeruje.Na prvu loptu se čini malo glupo, zar ne, ali u drugu ruku baš i ne. Zamislite da odlazite svećeniku na ispovjed, a on odmah sve razglasi… piši kući propalo. Zato naš junak umjesto da bude patetični cinker odluči stvar istraživati na svoju ruku, ima ponešto tragove iz onog što mu je rekao sam ubojica (kojemu nikad nije vidio lice) ali dok on to radi, ubojica tako nastavlja raditi svoj posao; ubijati sve koji imaju neke veze s katoličkom crkvom.

Postojao je određeni strah dok sam gledao ovaj film da ću odmah na početku skužiti zašto ubojica ubija. Zašto je postojao taj strah? Zato što,ako ste pratili imalo filmove koji imaju svećenike za glavne likove (isključujem Egzorcistu, tamo je priča… drugačija) onda znate da oni nikad nisu krivi (to je prvo – govorimo o osamdesetima) a drugi razlog je što su uvijek za nešto krivi, samo indirektno, ne osobno. I tako sam imao taj određeni strah da ću prokužiti radnju dok kažeš keks i ispalo je da sam djelomično pogodio. Razlog je…pa, pogledajte film, da ne otkrivam previše, ali onda slijedi još jedan razlog nakon razloga koji malo popravi dojam. Ne toliko da je razlog originalan jer stvarno nije (u tim vremenim postojala je samo jedna loša stvar koja je bila gora od svega – odnosno dok se nije saznalo da svećenici vole pipkati malu djecu) ali dodao je malo na težini radnje. Sada, to su grube osnove, najveći problem koji film ima jeste taj što nije baš nešto posebno zanimljiv. Jedina svjetla točka u njemu je legenda Donald Sutherland, doslovce, da nema njega, ovo bi bilo dosadno za popizdit. Njegova interpretacija naslovnog lika je odlična, za ovakvu vrstu filma. On je realni svećenik, koliko god to čudno zvučalo, čovjek koji razmišlja, ali poštuje ono što predstavlja – idealni svećenik kojeg bi svatko volio vidjeti u svojoj crkvi. Problem je taj što ga radnja pretvara u neku vrstu detektiva, a to nije dobra stvar. Ustvari, jest, ali odmah znate da sasvim sigurno neće potegnuti pištolj ili premlatiti nekoga, pa sva težina njegove istrage leži na tome da ispituje i priča s ljudima. Što je, da se razumijemo, čisto okey, kao pisac krimića (neuspješan, naravno) znam cijeniti dobru priču u scenama, ali sam jednako tako i svjestan kako to nije baš zanimljivo za sve gledatelje. Tako dolazimo do konačnog zaključka; gledljivo, ali ne baš i atraktivno. Film ima malo neuravnotežen ritam, ponegdje ga razvlači, a ponegdje je baš kako treba i sve što mogu reći o njemu, iskreno, je da neće ostati u nekom dugačkom sjećanju. Narano, ali volite starog Donalda, ovo je zgodno utrošeno vrijeme.

high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_1_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_2_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_3_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_4_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_5_ large-screenshot1

Pet Sematary (1989)

Posted: 18 rujna, 2016 in Ekranizacije, Horor

pet_sematary_xlg pet-sematary-movie-poster tumblr_mmvevrinfh1qav174o1_500

IMDb

Trailer

 

Sjećam se Groblja Kućnih Ljubimaca još iz devedesetih kada sam ga prvi put podigao u videoteci i sjećam se da mi je ostao u ugodnom sjećanju. Pa sam onda pogledao i nastavak te mi je i on ostao u ugodnom sjećanju. Što da vam kažem; volim i inferiorne nastavke, nisam toliko probirljiva duša. I onda sam jednostavno zaboravio na oba filma, otišli su u prašnjavu arhivu izgubljenih sjećanja i vrlo vjerojatno bi ostali tamo da nedavno nisam pogledao nešto kao malu najavu za nadolazeći dokumentarac o snimanju filma. I dok ja jako volim dokumentarce o snimanjima filmova, pokupim razna sranja i onda to iskoristima za nešto, ovdje mi je bilo pomalo čudno jer film, koliko god imao kultni status, nije nešto što bi zasluživalo dokumentarac o snimanju, znate već, onu vrstu koja bi vam sve pojasnila. Pa sam onda naletio i na knjigu, pa sam je počeo čitati (i odustao za sada) i na kraju balade, već kad sam se počeo saplitati o ime Stephen King svaki put kada bi upalio internet (ponajviše zbog jedne zgodne i vesele male grupe na Facebooku – tko kaže da ta društvena stvarčica nije korisna?) odlučio sam pogledati ponovo film, barem prvi dio, tek toliko da osvježim sjećanje i… pa, ponešto i zapišem o njemu. Jer, godine ipak ne čine da stari filmovi postanu bolji, ne svi i ne uvijek, što je slučaj s Pet Semetary. S poprilično filmske kilometraže u proteklim godinama, mogu otvoreno reći da je film jednostavno… slab, na trenutke čak i loš, pa me ne iznenađuje nešto posebno što se u posljednje vrijeme govori o nekom jakom remakeu. U čemu je točno problem? U osjećaju da je sve to već viđeno. Ne sama radnja, nikako, ali glavne struje koje prolaze kroz nju. Jer kada Groblje… postavimo uz bok, oh, recimo, Isijavanju, vidimo stvarno velike sličnost u narativnom pristupu, pa čak i doslovnom kopiranju određenih situacija, pa me nekako nije iznenadilo što je sam King imao jako malo povjerenja u rukopis, koji mu je stajao u ladici koju godinu i kojeg je objavio samo zato što mu je izlazio ugovor i nešto je trebao objaviti.

Obitelj Creed tipična je i obična obitelj predvođena paterom familijasom, zgodnom mamom iz pregrađa te dvoje djece, od koje je jedno slatko, a drugo iritantno. Tata je dobio posao u nekoj maloj pripizdini u Maineu, gdje susjeda vidite tek kad se vozite par kilometara i oni odlučuju uživati u svemu što ih okružuje. No, kako to već ide, tamo blizu njih nešto ima. Star susjed ih informira kako nije pametno baš ulaziti duboko u šumu jer tamo je nekakvo posvećeno tlo. Indijansko groblje. Zajebana lokacija. Zašto? Pa Tata će to doznati kada im teška kamiončina pregazi obiteljsku mačku. Susjed i Tata odlaze u šumu, duboko u šumu, i zakopaju mačku. Mačka je drugi dan živa i zdrava… s jačim naglaskom na zdrava, a malo manje živa. I tu stvari, čini se, imaju svoj kraj. Sve dok druga teška kamiončina ne pregazi njihovog sina. Skrhan tugom, Tata odluči sina pokopati na indijanskom tlu bez obzira što ga Susjed upozorava da je to jako loša ideja. Pa, uvijek treba slušati dobra upozorenja jer ono što se vrati natrag nije više njihov sin već opaka mala krvožedna živina koja odluči sve njih posmicati.

Stephen King dobar je pisac, svaka mu dala, originalan je i kreativan, ali trebao bi se držati podalje pisanja scenarija po svojim djelima. Ukoliko mi ne vjerujete, svakako pogledajte nedavni Cell. On jednostavno nije spretan scenarist. Film je jneočekivano… monoton, iznenađujuće. Najveći izvor jeze u njemu dolazi iz činjenice da znamo kako je sudbina te obitelji zapećaćena i da u njemu postoji onaj jezivi strah svakog roditelja da će izgubiti dijete. Ponekad ubode neku stvarnu jezivu scenu (svađa na sprovodu) ali se doslovno pogubi u završnicama jer kao da kaže; jebi ga, idem sad ubaciti svega čega se mogu sjetiti, pa što bude. Tako imamo duhove, zombije, dijaboličnog klinca, čudne zvukove i halucinacije – sve zajedno i bez ijednog pravog pojašnjenja. Zašto Tata ima halucinacije u raspadnutoj kući, zašto duh nekog tamo random tipa prati Mamu i pomaže joj da se vrati kući (doslovno je uz nju preko pola kontinenta) zašto je mrtvi klinac iznenada sposoban govoriti i smijati se kao Jocker, zašto uopće ima poriv za ubijanjem (mačka je bila čudna, ali ne i ubilački raspoložena) zašto kroz kuću koja nije njihova odjekuju drugi glasovi i zašto svi likovi općenito imaju halucinacije? Kužite? Završni čin doslovno je prenatrapn svime i svačime, ako je zvučalo kao scary materijal, to je završilo u filmu. Kada sam spomenuo Isijavanje, motivi iz njega su tu. Njihova kćer je vidovita kao Danny Torance (ima snove koji predviđaju stvari – bez pojašnjenja zašto) lik putuje preko pola zemlje da dođe u zadnji trenutak na mjesto zločina, izolirana obitelj… Čak je i King skužio da je podosta toga jednostavno reciklirao dok je pisao roman i zato ga je ubacio u ladicu. Što je OK, roman nije toliko loš (barem ono što sam pročitao) i film sam po sebi nije teška propast jer početna ideja je dobra i jeziva, uglavnom je dobro snimljen i relatvno podnošljivo odglumljen. Nažalost, više od pola radnje je onako, pomalo dosadnjikav, pa se onda kao željelo u završnici to kompenzirati, pa se dogodila spirala prema dolje. Druga stvar koju bi mogli zamjetiti je ta da nema spontanosti između scena, svaka djeluje pažljivo pripremljena (kao scena na sprovodu) i vidljivo je filmska, bez prave opuštenosti, s glumcima koji glume, a ne da jesu u svojim likovima. Srećom, ovo nije baš ono neki generični horor, pa može proći, ima određenu jezivost, ali i hrpu nelogičnosti (dobri Susjed zna da je groblje sjebano, ali svejedno odvodi Tatu tamo da mu oživi mačku – stari prdonja je glavni krivac za sve) no recimo da je ponešto bolji od prosjeka, ali samo malo zbog te neke originalnosti koju ima, a koja je pak povezana s romanom. Film koji danas ima solidan kultni status i koji je u svoje vrijeme lijepo zaradio i koji može proći za jedno subotnje veče, ali jednostavno ništa više od toga.

1348257228_2 1348257348_3 fred-gwynn-sells-jud-like-a-vet petsematary_gage pet-sematary-2 pet-sematary-pascow petsem-midkiff so-why-doesnt-little-blaze-look-creeped-out

 


5935eBay 47108_front enemy-mine-1985 picture

IMDb

Trailer

 

Imam jedan čudan osjećaj da kultni filmovi u pravilu moraju imati jako loš start da bi dostigli taj status, ali taj osjećaj nije baš istinit jer… pa, nije istinit. No, uzorak toga je poprilično rasprostranjen. Nema dugo kako sam optužen da sam hipster. Da, znam, pitate si koji je to vrag, a pitao sam se i ja, da budem iskren. Izgleda da je to osoba koja gleda (namjerno) neke opskurne filmove, mrzi sve što je komercijalno, popularno i trenutačno u modi, te iste te opskurne filmove uzdiže na prijestolje neprevaziđenog remek djela. Što god. Drugom sam prilikom optužen da sam preveliki nostalgičar koji ne može pronaći sreću i zadovoljstvo, svršiti čak, u modernim filmovima, tj. da zdušno uzdižem gumene maske umjesto CGI-ja, 3D-a ili neke slične novotarijske pizdarije. Shame! On! Me! Kao da sam ja kriv što je aktualni Star Wars film ustvari kopija starog Star Warsa filma i što mu je narativna logika na razini nerazvijenog fetusa te što neki stari filmovi imaju pet puta bolju priču. A ja čak volim SF, što znači da narativne logike u takvim filmovima nisu stvar od presudnog značaja, ali što je previše je previše (da, nisam preveliki obožavatelj Star Wars serijala – gledam na njega ravnodužno, onako kako gledam na migraciju južnopacifičkih vodenih ameba) jer, ako ništa drugo, u SF pričama možete napraviti divne stvari, kritiku, posvetu, epsku avanturu. No, otišao sam s tračnica. Enemy Mine, iliti, kako je to naprosto sjajno prevedeno u našim krajevima – Neprijateljski Rudnik (to štu u filmu nema nijednog pravog rudnika je apsolutno beznačajna stvar) film je za kojeg znam otkako sam bio klinac, ali, da budem iskren, nisam ga gledao, brat bratu, ima preko dvadeset godina. Iako imam lijepe uspomene na njega velika je vjerojatnost da ga ne bih gledao ni sada, ali sam poslu slučajno naletio na dobar torent, Blu Ray kvaliteta (jeste se odmah uzbudili na taj opis – znam ljudi koji doslovno svršavaju na filmove u takvom formatu) i stajao je odmah pokraj The Last Starfighter, pa sam pomislio – što da ne, već kad sam tu, udaljen dva klika od njega. I, da budem iskren, zaželio sam se malo klasike, udarila me neka nostalgija za tim starijim, jednostavnijim vremenima kad su specijalni efekti bili više podrška dobroj priči, a ne obratno. Iako, već kad smo potpuno iskreni, Neprijateljski Rudnik (o, jebem ti prijevoda) nije ni u svoje vrijeme baš tako jako originalan, ali o tom potom.

Priča nas upoznaje s kratkom povješću svemira; ljudi su se otisnuli u svemir i u istraživanju naišli na drugu rasu znanu i Drakovi. Draki su, kao da se očekivalo drugačije, jako brzo postali neprijatelji ljudima i svi zajedno smo se našli u dugogodišnjem ratu. Naš junak, pomalo hot shot borbeni pilot imenom Will, u jednoj takvoj akciji zaglavi na nepoznatom i nimalo gostoljubivom planetu. Kvaka je u tome da je tu zaglavio i Drak Jerry, njegov neprijatelj. Prva reakcija je da jedan drugoga poubijaju, ali igrom slučaja i spletom okolnosti prisiljeni su da počnu surađivati kako bi preživjeli svoju Robinson Crusoe avanturu. Ta prisilna suradnja polako prerasta i u prijateljstvo, pa na kraju i međusobno poštovanje. Problemi će nastati kada doznamo kako se Draki razmnožavaju, diobom, pa u priču ulazi i mali Drag imenom Zammis, kojeg Jerry počne počne gledati zamalo kao vlastitog sina, a ni planet više neće biti tako prazan, samo što novi posjetioci nisu ni najmanje druželjubivi i spremni pružiti ruku pomoći. Nakon što se nađe u situaciji da sve ostavi iza sebe i nastavi život sa svojom vrstom, naš junak Will će odabrati teži put; prekršiti sva moguća pravila ne bi spasio svog zakletog neprijatelja od jako loše sudbine.

Otvorit ću službeni dio teksta lošim vijestima – film je bio potpuna propast u vrijeme premijere. Inicijalni troškovi narasli su sa 17 milijuna na 40, loš i pogrešan marketing nisu ga prodali publici, nije vratio ni pola uloženih sredstava te ga je kritika mazila onoliko koliko su mazili Blade Runnera ili The Thing (što ga stavlja na listu onih koji su prošli isto kao ta dva dotična filma te kasnije stekla kultni status – ali ga nitko ne spominje u tom kontekstu). Prvi problem bila je prodaja filma publici. To nije horor, to nije akcija. Kako prodati SF dramu? Vrlo jednostavno, ne govorite ljudima da je to SF drama već nešto slično, složite trailer od akcijskih scena, malo ga nabrijete da sliči dobroj SF pucačini i onda shvatite da ste sami sebi uništili film tako što ga publika kojoj ste ga išli prodati ogovara, tj. kritizira ga i prenosi loše dojmove dalje. Ono što je kasnije prepepoznato, kada se izbaci loš marketing, da je ovo jedan od rijetkih SF filmova koji imaju ono nešto ekstra u sebi; ne srame se svoje radnje, kao ni činjenice da je to u osnovi drama koja se, eto, igrom slučaja odigrava na drugom planetu. Nije originalan, vrijedi priznati, skoro identična radnja (minus SF elementi) već je viđena u još jednom klasiku Hell on Pacific, gdje su Lee Marvin i Toshiro Mifune odigrali slične uloge neprijateljskih vojnika koji moraju surađivati zajedno (ni taj film nije inicijalno baš oduševio ljude) tako da je i razumljivo nepovjerenje publike naspram priče. Kada prijeđete sve to, dolazite do činjenice da je ovo stvarno dobro napravljen film, s dobro uštimanom atmosferom. Neću reći da je sav sjajan jer baš i nije, jedan dio efekata (zanimljivo, onaj na “zemlji” djeluje poprilično zastarijelo, odnosno, vidi se baš jasno da je snimljen u studiju) danas više ne drži vodu, karakteri dvojice glavnih aktera nisu otišli dalje od papirnate skice,a negativci su jednostavno banalni. Usprkos tome, filmu uspijeva poći za rukom da vas uvuče u priču, a ne srami se ni svojih emocija, što je prava rijetkost u tom svijetu. Umjesto da se napravi glasna pucačina, najveći dio stavljen je na leđa uvijek rado viđenog Dennisa Quaida te pravo zamaskiranog Louisa Gossetta Jr. koji nas uspiju uvjeriti u stanja svojih likova. Akcija kada krene nije loša, ali nije dominantni dio filma, dok kadrovi u “svemiru” djeluju odlično, čak i za tadašnje standarde. No, iza kamere je stajao budući superstar blockbustera Wolfgang Petersen (to treba znati – snimiš film koji propadne i otvore ti se sva vrata Hollywooda) pa nije čudo da film izgleda kao grom. Ako vam je dosta šupljih SF-ova (pri čemu mislim na aktualni The Force Awakens) svakako pogledajte ovaj mali, ali kultni naslov. Tko zna, možda vam se svidi mješavina detalja o prijateljstvu, kompliciranoj suradnji i žrtvovanju za prijatelje.

1984879,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1984880,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984881,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1984883,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1984886,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1984887,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984888,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1984890,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984891,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1984892,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1984893,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1984894,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw==

 

 


81MCyTFiIyL._SL1435_ A_espaldas_de_la_ley-501838422-large 91WQ49D-jmL._SL1500_ Mighty_Quinn-12171826052005

IMDb

Trailer

 

Kako stvari stoje, u skorašnjoj budućnosti ovdje bi se moglo pronaći nekoliko filmova Denzela Washingtona. Čisto slučajno, naravno, nije planirano i svakako nije namjerno, ali nedavno sam, u nastupu kreativne krize, odlučio malo prekopati po čovjekovoj filmografiji i pronašao sam nekoliko zanimljivih naslova, mislim, zanimljivih u smislu da neke nisam nikad ni gledao jer Denzel je već bio gost na ovim stranicama, napisao sam par recki o njegovim filmovima i, nije mi teško priznati, on mi dođe kao crnačka verzija Toma Cruisea – uvijek ima gledljivih filmova, čak i jako dobrih. No, Moćni Quinn nije ovdje zato što je Denzel u njemu već zato što je riječ o kriminalističkom romanu, što je, priznajete, twist kojeg niste očekivali. Da, slučajno sam naišao na neki opskurni kriminalistički roman (čitam Goodreads – ima i mene tamo – i tako ponekad kopam po nekim prašnjavim stvarima) koji se odigrava u osebujnom području opuštenih Kariba. Doduše, radnja je sještena na izmišljenji otok, ali kužite što želim reći; sunce, bikiniji, pješčane plaže i plavo more. Još iskrenije, tražio sam jedan drugi film (i našao ga) ali kako je taj drugi naslov doslovno nemoguće pronaći (glumi William Sadler, ako vas baš zanima) Quinn mi je ponuđen kao neka alternativa, pa kad sam to spojio s romanom, pa je tu još i Denzel, rekoh nek’ se nosi kvragu, sat i pol me neće ubiti. Dobio sam što sam i očekivao, iako, stvarno sam uranio s ovim filmom, bolje bi odgovarao za tamo 7-8 mjesec, kad udare ljetne vrućine. Dojmovi? Oh, ništa posebno, ali opet, nije sve to ni tako loše, ali ponajviše zato što se odigrava u osebujnom okružju. Još kad bih nekako mogao nabaviti i roman (što je mission imposible) bio bih zadovoljniji, ali nije ni ovako loše, barem znam kako to rade kreativni ljudi koji zalaze u moj žanr. No, otegoh s uvodom.

Dakle, Quinn je šef policije na malom otoku u podrućju sunčanih Kariba. Šareni krajolik; turisti, bogataši, sirotinja, vještice (samo po nazivu) proročice i vruća zabava u lokalnom pubu. Quinn je nešto kao lik kojeg svi znaju, ima ga posvuda i svi ga uglavnom vole. On je opušteni lik, s jako malo problema u životu jer pravih problema ni nema na otoku. Dok netko ne ubije nekog tipa. Bogataša, u bogataškom, turističkom dijelu otoka, zbog čega će naš junak osjetiti kako lova pokreće stvari i njegova istraga jako brzo će naletjeti na probleme. Uglavnom, svi žele da se istraga zatvori, sumnjivac uhvati i da svi nastave s take it easy, man načinom života. Glavni osumnjičeni je Maubee, Quinnov prijatelj iz djetinjstva, ali i nešto kao lokalna Petar Pan/ Robin Hood verzija kriminalca; neozbiljan i nedorasli zajebant koga svi vole jednako kao i Quinna. No, ubojstvo je ozbiljna stvar, a svi vole da stvari idu glatko, pa će naš junak morati potegnuti ponšto akcije ne bi li riješio cijelu zarvrzlamu i napravio uspješan dan.

Ovo je film bez velikih ambicija. To uopće nije loša stvar, ne snimaju se svi filmovi zbog love ili Oscara već ponekad idu i na to da ispričaju priču. Problem je što priča nije baš kompaktna, nije ozbiljna da bi je se moglo nazvati pravim krimićem, a opet nije ni toliko angažirana da bi se ukazalo na probleme, što ja znam, otoka koji je podijeljen između siromaštva i bogatstva. Okružje je dovoljno šareno da bude zanimljivo, ima tu stvarno svega, ali ujedno se osjeti i dašak klišeja koji idu uz područje (ja, man). Atmosfera je opuštena, kao da je namjerno prilagođena ljeto (što i jest) i uglavnom nudi zabavu (ima dva glazbena broja u izvedbi likova – jako dobra obrada stvari Mighty Quinn) lijepe krajolike i malo, ali tek malo, akcije na kraju. Misterija ubojstva se provlači kroz cijelu radnju, možda premalo (ustvari je slučaj prejednostavan) ali zadržava pažnju iako konačno pojašnjenje nije na razini očekivanog (previše je tu bilo političkih igara da bi se sve to jednostavno zaboravilo) i cijela mudrost se može svesti na to ako volite gledati Denzela, koji je ovdje još uvijek bio dečko bez Oscara (Glory je došao nakon ovog filma) i koliko volite neambiciozne filmove koji u centru imaju easy junake, easy način života i easy način razmišljanja. Prolazna stvar, gledljiva stvar, ali ne posebno i pamtljiva stvar, što film čini sjajnim za neopterećeno sunčano poslijepodne, ali nikako za neki jači filmski užitak. Sve izvan toga, da vam sada pričam markove konake, bilo bi jednostavno bezvezno filozofiranje. Stoga, kako kažu stihovi pjesme… Come all without, come all within,
You’ll not see nothing like the mighty Quinn.

696yZ50 1970994,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1970995,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1970996,5divgf9NO1DTbXlhmCHzRQv8jpdXTZ5BJuGH46HI5N90+ULyiWdWElCd4kTBh9ueCs01ebRgPm4S6zQJSCfFSQ== 1970997,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 1970999,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1971000,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw==

1970993,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1970998,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==

 


085391302728.3f

IMDb

Trailer

 

Inače ne čitam profesionalne kritike, ne razlikuju se od amaterskih po ničemu. Čitam amaterske kritike kad su zgodne, informativne, a ne filozofski nastrojene i sa stavom ja-znam-najbolje i znao sam pronaći poneki naslov koji bi mi zaokupio pažnju. Roger Ebert je ovom filmu dao četiri zvjezdice (od četiri moguće) i dodao kako je ovo jedan opasno dobar film, fini spoj intrigantnog s psihološkim te da je riječ o jednom od ponajboljih horor filmova (možda i SF-a) devedesetih. Tada sam shvatio jednu stvar; stari Ebert je bio snob. I poprilično neinformiran što se tiče žanra. Ovo, recimo, da je režirao Michael Bay, bilo bi satrto s crnom zemljom. No, kako je ovo režirao cijenjeni redateljski lisac Abel Ferrara, onda je riječ o neotkrivenom remek-djelu. Samo što nije, nikako. Ovo je (onda) bila već treća verzija poznate storije o malim… ljigavima koji preuzimaju svijet tako što rade kopije nas vrlih zemljana. Prvu verziju radio je Don Siegel i danas se držim kultnim filmom i jednim od najboljih paranoja-nas-pere uradaka koji su strah od ruske invazije koristili za snimanje dobrih filmova i zarađivanje. Drugu verziju radio je Phil Kauffman i ona je opasno dobar film koji je upotrijebio sličnu premisu, samo ne od Rusa već od sve većeg širenja AIDS virusa (tako reče Kauffman sam) i to je funkcioniralo. Nakon čega dolazimo do ove verzije, pa onda još jedne, koja je isto tako smućkaj i prolij proizvod. Zanimljivo, roman sam po sebi nije pesimističan, ima kraj koji je light i govori kako alieni odluče odjebati s naše planete jer im se ne sviđa otpor koji zemljani pružaju. I, da, Jack Finney je popalio od Roberta Heinlena sve što je popaliti mogao (The Puppet Masters je prvi roman koji govori o sličnoj invaziji) i postao slavniji. No, sad smo skrenuli u književne vode. Natrag na film. Pitate se vi koliko ovo loše može biti? No, iskreno, ovo nije loš film, ne u cijelosti, samo što mu nedostaje puno toga da bude dobar kao prva dva i ono što je jako vidljivo, Ferrara, koji nije horor redatelj, pa ni SF, prvo je sjeo i pogledao Carpenterovog Stvora, pa onda prijašnje dvije verzije iste priče i onda napravio svoje viđenje. Lijepo je on to i zamislio, sagledati jednu mučki podmuklu invaziju iz perspektive psihološkog gledišta, ali da bi to stajalište bilo zanimljivo, moraju biti i zanimljivi likovi, kao i situacije u kojima se nalaze. Što ovdje nije slučaj.

Iako vam je priča poznata, ovdje je ona malo zbijenija; odigrava se u nekoj vojnoj bazi gdje se talože opasne kemikalije. Tko, što, gdje i kako nije bitno, bazu čak ni ne vidimo, samo neke njezine djelove, ali tamo dolazi lik, civil, koji mora pregledati te kemikalije da vidi jesu li dobro posložene. Ima familiju, maćeha, klinac, teen kćerka. Kćerka je glavni fokus cijele priče, ona je poprilični emo-život je sranje-nitko me ne voli đir i tako, vuče se uokolo, zuji i prodaje zjake. Tu su i zli alieni koji polako rade kopije svih u bazi i na kraju cijela se utakmica svede na nju i njezinog tipa koji moraju izvući živu (svoju) glavu iz dotičnog kompleksa. Kaže kritika od starog Rogera da je ovo ovdje psihološki pristup cijeloj priči, no jedina stvar koja je vezana uz psihologiju jeste jedan dio dijaloga koji spominje psihologiju poimence. Kaže tata da nije psihijatar, pa ne bi znao mjenjaju li kemikalije ljude na psihičkoj bazi. Također, mogao bi vas zavesti popis glumaca (R. Lee Ermey, Forrest Whitaker, Terry Kinney, Meg Tilly i Gabrielle Anwar…) i odmah da vas upozorim, ova prva dva jedva da imaju po dvije scene (Whitaker ima točno dvije scene u filmu) pa ako ga uzmete radi iskusnih glumačkih faca, tek toliko da vas upozorim kako stvari stoje.

Što je najveći problem cijele priče. Ferrara ne zna napraviti napetost, prvo i osnovno. Nema ni takta za svoje likove. Ono što će čak i prosječni laik zamjetiti je to kako su ama baš svi likovi identični prije i poslije pretvorbe od strane aliena. Nema razlike u glumi, nema osjećaja (koji su bitni u razlikovanju nas i njih) i uopće se ne stječe dojam neke opasnosti. Možda je kvaka u tome što film nema neku ispod površine zakopanu paranoju (Ruse, AIDS, Talibane – birajte) već ide na to da jednostavno bude običan horor/SF. To je odlična postavka, mala vojna baza, osoblje koje se poznaje – tko je pravi, a tko kopija? Nažalost, ništa od toga. Invazija, tiha i podmukla, čini se dolazi kako se scenaristi prohtje. Ponekad je potrebno spavanje i neko vrijeme za pretvorbu, ponekad je dovoljno trepnuti i lik je promjenjen – nešto slično se radi i u seriji Following; ubacuje se negativac svaki put kad serija zapne – što ubija svaki suspens. Nemamo osjećaj lokacije jer vojna baza kao takva nikad nije vidljiva (i kuće djeluju kao da su snimljene u All American Main Street) tako da ne možemo dobiti osjećaj da je to neka izolirana i zatvorena zajednica. Zašto je Ferarra gledao Stvora? Zato što na kraju, kad se vidjelo da ne mogu u cijelosti prodati svi-smo-sjebani kraj, on naoružava lika jakim helikopterom i sve raznosi u tri lijepe materine (jako zgodna pirotehnika). Dakle, početku treba da se zahukta, kad stvari postanu jasne, one se događaju po potrebi scenarija da malo pruži nekih događanja, pa se, gotovo naglo, ulazi u finiš gdje su svi već pretvoreni i samo lete uokolo urlajući onim iritantnim glasom. Možda je sve to moglo puno ispasti da nas je briga za junake, možda da je njihova karakterizacija nešto jača, možda da se poradilo na pristupu pri uvođenju aliena, a ne samo dopustila da glume robote od početka do kraja… puno je to možda. Doduše, stari Roger je možda nahvalio film preko svake mjere (možda kao neku uslugu Ferrari koji se, eto, okušao u netipičnom žanru) ali postoji i druga strana priče koja će vam reći ono što ću reći i ja – konfekcijski proizvod, malo moderniziran da bude privlačniji novijoj publici. Film je gledljiv, da se razumijemo, nije ni režija tako loša (iako se previše fokusira na krupne kadrove lica glumaca – psihološki pristup – kužite?) i sve je to više-manje gledljivo, kao i dosta dobrog tempa, ali je mana što je bezličan i bezukusan. Ili da se zadržim u filmskim vodama, film je kao i njegovi junaci, bez emocija prolaze kroz scene, tako i ovo na kraju bude doživljaj kojeg zaboravite odmah nakon što krene odjavna špica.

Body Snatchers 1993 8 bodysnatchers.4 body-snatchers-1993-03-g body-snatchers-1993-06-g-e1327015295343-1024x483 body-snatchers-1993-09-g body-snatchers-1993-10-g znJK5U4ANGiBW2M4V95MoiOne5E

 

Casualties of War (1989)

Posted: 25 veljače, 2015 in Drama, Ekranizacije, Ratni

5461 casualties_of_war_xlg-1989-in-film-25-year-retrospective.jpeg casualties-of-war-movie-poster-1989-1020469753 Outrages

IMDb

Trailer

 

Nema dugo da sam pogledao ozloglašeni American Sniper. Nisam ostao oduševljen. Jebiga, previše dobro znam razlikovati iskrene namjere od propagande, pa čak i onda kad iza kamere stoji veliki Clint Eastwood. Nemam ništa protiv propagande, ta i to je oblik informiranja javnosti (pogrešan oblik, ali, hej, sve za veći cilj i opće dobro, kako bi rekao drug Staljin) ali imam onda kad je istina iza mita toliko različita da vam bude neugodno dok gledate dotični film. Doduše, iskreno rečeno, American Sniper će za prosječnog gledatelja, koji nikad nije pokušao otkriti tko je ustvari bio Chris Kyle, biti gledljiv uradak, solidne režije, korektne akcije pun uobičajenih ekonomsko propagandnih poruka o tome kako je rat pušiona, ali ništa dalje od toga. Pravi Kyle je bio obična teksaška mrcina koja je imala uobičajenu mantru o Bogu, Domovini i Časti, što ga čini bolnim stereotipom, dok je onaj filmski savršen u najvećoj mjeri. Ali, hej, vidim da su ljudi dirnuti njegovom sudbinom, pa svakako nemam namjeru govoriti kako je nešto pogrešno. To ionako nije tema. American Sniper je pak primjer kako se rade današnji filmovi; posebice oni o iračkom sukobu. Iračani su zla gamad koja je općenito nadrkana na Amerikance, među njima nema pozitivaca jer je to općenito glup narod koji ne kuži da su ih ovi oslobodili terora Sadama Husseina. Peachy. Naravno, Amerikanci se čude kao pura dreku zašto ih ovi ne doživljavaju kao oslobodioce, ali netko bi im trebao napomenuti da kad napadneš tuđu zemlju bez povoda, nisi pozitivac već obrnuto. Drugi svjetski rat, posljednji ”dobri” rat, kako se to veli primjer je zašto su saveznici bili dočekivani s oduševljenjem. Teško da bilo što može nadmašiti naciste kao negativce. Vijetnam? To je bila blamaža. Veliki zeleni stroj dobio je tako jako po pički od tamo nekih seljaka u crnim pidžamama da je to bilo neugodno za gledati i, očekivano, nitko nije bio oduševljen time da se snimaju filmovi o tome kako je USA tamo doživjela poraz. Zato svi vijetnamski filmovi imaju tu formulu da je važna pobjeda, ma koliko mala bila. A onda imate i nešto kao Žrtve Rata, brutalan film koji ne govori o nikakvoj pobjedi več činjenici da su i Ameri krvavi ispod kože te da su radili sranja za koja tako spremno optužuju druge. Netko bi mogao zamjetiti kako je ovdje riječ o mogućem naslovu koji osuđuje taj rat, pa da je zato dobar, ali to bi bila zajeb pretpostavka. Brian De Palma ne radi to. Film ustvari boli neka stvar za ispravnost sukoba u Vijetnamu, ili tko je kriv za što. Njegova je radnja fokusirana na jedan izolirani incident koji je, samo zahvaljujući upornosti jednog sudionika nemilog događaja, dobio veliku medijsku pozornost i skrenuo (još jednom) pažnju na činjenicu kako je Vijetnam sjebano mjesto po svim mogućim pravilima. I dok je Chris Kyle javno i glasno govorio kako je obožavao ubijati iračane (djeca, žene, starci – poubijaj ih sve – neka ih Bog razvrstava) te da je to bilo zabavno raditi, Clint je sve to lijepo morao izbaciti jer inače ne bi ni radio film o njemu, a sumnjam da bi javnost bila iole naklona takvom liku, De Palma svog junaka ne šteti, pokazujući da ne moraš nužno biti Rambo da bi napravio dobru stvar. No, hej, to su bile skoro pa devedesete, tada je uletio trend da su ovakvi filmovi, gdje se priznaju javne sramote, bili jako popularni, pa je možda i riječ o tome. Ostavit ću to vama na odluku.

O čemu se je ovdje riječ? Tokom vijetnamskog rata, jedinica sastavljena od petero klinaca (20 godina i pokoja sitno) odluči oteti curu iz obližnjeg sela, povesti je sa sobom u ophodnju i napraviti dobru staru reakreaciju; grupno silovanje jer je to, citati, dobro za moral. Sama ideja je provedena u djelo više-manje uspješno, ali kasnije su stvari otišle u tri lijepe materine jer se događa raskol u grupi. Neki od njih uživaju u tome, neki od njih se povode za autoritetom, ali jedan od njih ostaje zgrožen svime time. Stvar će se dodatno zakomplicirati kad jedinica bude prisiljena stupiti u oružani sukob, a djevojka postane teret kojeg se moraju riješiti. To, nakon stvarno krvavog načina, i naprave te bi cijela priča trebala biti završena, ali savjest onog koji se protivio cijeloj stvari postane glavni pokretač da se sve razotkrije. Naravno, to nije tako lagano kako se čini. Vojni vrh jednostavno ne mari što su neki dečki tamo imali zabavu s nekom nevažnom djevojkom, to što su je i ubili može sigurno biti plus jer je zasigurno imala veze s Vietkongom, a kad stvari postanu pravo napete, i našem junaku će se početi raditi o glavi. Istina nikad nije primamljiva, činjenice nisu zanimljive, a općenito je mišljenje da neke stvari treba jednostavno – prešutjeti. Za dobro svih.

Iako na prvu ruku baca kao da je radnja posebno složena da bi se dobio film koji će spajati društvenu kritiku, malo ratne akcije i dramu, to nije baš istina. Film je nastao po istinitom događaju iz ere Vijetnamskog rata, poznatiji pod nazivom ”Incident na brdu 192”, gdje je grupa američkih vojnika otela, silovala i ubila lokalnu djevojku te to pokušala zataškati, a cijela stvar je procurila u javnost jer jedan od njih nije želio šutjeti. Stvarni događaj, članak po kojem je nastao i film nemaju nekih prevelikih odstupanja od stvarne priče, jedino su imena izmjenjena te je dodano malo dramatizacije poradi napetosti (na lika kojeg glumi Michael J. Fox nikad nije pokušan izravan atentat – koliko sam uspio pronaći – iako mu se naveliko prijetilo da će loše završiti ako ne batali priču). Također, na prvu bi se moglo pomisliti da je film postavljen tako da svojom svrhom kritizira vojsku kao takvu te da mu je to jedina svrha, ali ni to nije točno. U njemu se može pronaći svega i svačega, ali Vojska kao takva nije glavni krivac zato što je grupa njih odlučila zabaviti se malo već se to pripisuje okolnostima u kojima su se našli. Daleko od kuće, sloboda da se radi što želiš, nedostatak pravog autoriteta (čitaj – viših časnika koji bi pazili na mlade), da bi Vojska kao takva postala predmetom zanimanja u završnici, dijelu kad treba sačuvati svoje dupe. Ta mješavina svega; od povodljivosti neprilagođenih klinaca, iskorištavanja autoriteta i istupanja da se kaže istina sklopljeni su u cjelinu koja ne naglašava nijedno od tih motiva, ali ujedno ih naglašava sve, što na kraju donosi ravnotežu u kojoj, na kraju, sitnu prevagu ipak odnosi dramski dio naspram ratnog. Jedna od stvari koje su uspjele tako jezivo dobro jest i stvaranje osjećaja neugode. De Palma ne ide na eksplicitnost nasilja, seksualnog nasilja, kojeg su vojnici napravili nad djevojkom, ali ono uopće nije potrebno da se dočara neugoda koju je morao osjećati Foxov lik (film je postavljen na njegovu perspektivu) kao i osjećaj bezizlaznosti iz noćne more u kojoj se nalazi, na raskrsnici da bude odan svojim ljudima, ali i samoj čovječnosti koja je u njemu izražena isto toliko koliko i osjećaj morala. Najpotresnije scene (pojačane zanemarenim soundtrackom legende Ennia Morriconea) su one kad Fox ima interakciju s Thuy Thu Le, anonimnom djevojkom, što se tiče filmskog svijeta, koja je za svoju ulogu slomljene djevojke trebala biti nominirana za Oscara. Emocionalno skršivši gledatelja, De Palma onda odlazi na zaključak – Foxovo traženje pravde. Ne samo radi djevojke već i radi samog sebe te dobijemo, ono što bi se narodno reklo, osjećaj paybacka, da će gamad dobiti što je zaslužila. To je uistinu i bilo tako, nije da je film nešto izmišljao iz potrebe da zadovolji gledatelja, iako sama visina kazne možda poziva na debatiranje koliko su točno bili pravedno kažnjeni. I to je to, nema se što više reći. Kad se sve zbroji, ovo je naslov za kojeg po gledanju znate da ga je radio majstor (što je De Palma onda bio), ali i da ga je radio u puno fleksibilnije vrijeme, gdje se mogli, kao publika, imati vlastito mišljenje o filmu. Nije bilo propagandnih stvari kao danas, Vijetkong se u filmu pojavljuje kratko, ali znate jasnu razliku između običnih seljaka i vojnika, nije cijela zemlja bila okrenuta protiv Amerikanaca već ih neki nisu ni doživljavali. Zbog same teme film, što baš i nije neko iznenađenje, i nije nešto posebno popularan kod onih koji vole vijetnasku tematiku, a naišao sam i na kritiku-dvije gdje mu se spotiče (tj. radnji) zašto se to uopće otkrivalo. Pretpostavljam da je njima American Sniper po ukusu. Ako vam sve to ne znači baš ništa, onda samo da spomenem glumački cast; Fox, Sean Penn, John Leguziamo i John C. Rilley – pametnom dosta, zar ne?

M8DCAOF EC006 2008569,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2008570,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2008571,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2008573,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 2008575,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 2008577,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2008578,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2008579,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2008581,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2008582,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6c3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2008585,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ==

 

 

 

Die Hard 2 (1990)

Posted: 25 prosinca, 2014 in Akcija, Ekranizacije

die-hard-2-original b47468itpva die-hard-2-die-harder-524a1d243ca70

IMDb

Trailer

Oh man, I can’t fucking believe this. Another basement, another elevator. How can the same shit happen to the same guy twice?

John McClane

Božić je u gradu. Ho-ho-ho, Merry Christmas everyone and a happy fucking New Year. Došlo je doba kad se darivaju najbliži, kada nas reklame s raznim blagdanskim pogodnostima napadaju sa svih strana, kada debeli tip u crvenom odijelu započinje svoju rutu silaženja kroz dimnjake i kad vjerujemo da će iduće godine stvari biti bolje nego ove. Imamo tu i one tradicionalne crkvene stvari, svećenike koji pozivaju na pošteno političko glasanje, nepregledni broj jaslica s bebom Isusom, i opet vjerovanje kako će stvari biti bolje iduće godine. Puno vjerovanje, ljudi, u stvari za koje znamo da se neće nikad dogoditi. Također, moje omiljeno, ovo je jednako tako i doba pogodnih filmova. Ne političko pogodnih, to smo valjda prerasli, već u duhu sreće i blagostanja, onih koje promiču nepostojeće kvalitete u ljudskom rodu. To je doba kad se programi popunjavaju naslovima nastalih po pisanoj biblijskoj riječi, televizijska produkcija, naravno, jeftina kako samo zna biti, ali marketinški uspješna jer je, pogodili ste prigodna. Možda ponešto dječijeg repertoara. Mali Kevin McAllister bi mogao ponovo ostati sam u kući… već po milijunski put, ali narod to voli, pa što se ni bi pustila još jedna repriza. Da, ljudi, ovo blagdansko doba je vrijeme darivanja, dobrog jela i užasnog programa. Srećom, tu je svemoćni Internet, jako dobra inovacija (bolja od smrznute pizze i telefona u avionu) pa više nismo robovi nemaštovitog TV uredništva i možemo pogledati što god želimo. Iako, lijepo je ostati u duhu blagdana, nema smisla glumiti crnu ovcu, ali možete na vrlo jednostavan način preskočiti sve obiteljske limunade, patetične govore o ljubavi i zajedništvu, iskrene emocije dok gledate kako zli Rimljani razapinju bogomdanog Isusa (i to nije samo slučajna igra riječima) i opustiti se uz ponešto drugačiji pristup blagdanskom veselju. Jer, da, ljudi moji, Umri Muški je u istoj mjeri božićni film koliko i Home Alone (John i mali Kevin si mogu ruke pružiti jer nema puno takvih pehista kao što su oni) samo što u njemu nema toliko sladunjavosti koliko eksplozija, ali konačna poanta je skoro ista: oba lika završe u naručju svojih najbližih. Kevin će prije toga demolirati svoju kuću, John Nakatomi toranj, ali nećemo sad cjepidlačiti oko toga što je demolirano već da se sve sretno završilo. Kako je u holivudskim brdima uobičajena praksa da ako nešto valja onda to ne popravljaj, tako će obojica njih dobiti priliku da opet proslave Božić u svom sada već osebujnom stilu. Za njih dvojicu, božićno doba nikad nije dosadno vrijeme, a mi publika to znamo jako dobro cijeniti. No, ja ionako više volim nastavak nego originalni film. Znam, znam, već me čudno gledate, ali ne mogu si pomoći oko toga jer moram priznati, ovo je ipak vrijeme kad moramo biti otvoreni i iskreni, padam na onu poznatu filozofiju holivudskih brda; više, jače i spektakularnije. Načelno ću se složiti da drugi dio Umri Muški vatrenog festivala možda malo kiksa za originalom (ipak je malo teško nadmašiti Alana Rickmana i njegov nastup) ali kiksa možda samo pola koraka za njim, toliko malo da je njegova podcijenjenost zapravo vrlo zanimljiv fenomen u filmskom svijetu. Ta dva filma, jedan do drugoga, su gotovo identični, iste pokreške u koracima, ista struktura (pri čemu ne mislim na ponavljanje već viđenog koncepta), ali, jedanko tako iskreno rečeno, ”dvojka” je doslovno oprala ”jedinicu” po pitanju akcijskih segmenata i pirotehnike koja je ovdje izvedena. Doduše, to je moje osobno mišljenje, pa dopuštam vrlo veliku mugućnost da možda i griješim, ali kako je ovo ipak blagdansko vrijeme, red je opustiti se i uživati u vožnji, a ne cjepidlačiti oko sitnih tehnikalija kao što je kvaliteta snimljenog djela.

Božić je i John McClane je opet u problemima. Ne baš onakvima u kakvima smo ga ostavili, ali sličnima; zaglavio je na prepunom aerodromu i čeka svoju ženu Holly. To bi bio mačiji kašalj od problema da se, posve slučajno, na istom tom aerodormu nije našla jako sposobna, jako uvježbana i jako motivirana grupa plaćenika koja, vrlo uvježbano, preuzme cijeli aerodrom. Njihv plan; izbavljenje nekakvog tamo banana-diktatora. Njih problem; McClane. On, naime, ima taj unikatni dar da se pronađe u središtu svjetskog sranja te da se, upornošću jednog dosadnog komarca, plete pod nogama plaćenika, izazivajući vatrenu reakciju. I dok bi igra mačke i miša možda bila i zanimljiva, stvar je u vremenu. Naime, nekoliko aviona ostaje bez goriva, aerodrom je u mraku, teroristi su praktički neuhvatljivi, a vrijeme ističe brzinom munje. McClane (uz pomoć nekoliko neočekivanih suboraca) ima sve to za srediti što prije može jer jedan od aviona koji će morati prislino sletjeti je i onaj od njegove žene. Naravno, ni teroristi nisu skupina pokupljena s prvog ugla te i oni imaju par svojih iznenađenja u rukavu. Prva pomisao kod ovakvog sadržaja bi išla; oh, boy, taj Hollywood stvarno nema ideja jer reciklira ono što je već viđeno u originalnom filmu. To je u jednu ruku istina, premisa oba filma gotovo je identična, ali, ovo je onaj zanimljivi dio, nastali su svaki na svom akcijskom materijalu. Kao i u slučaju orginalnog Die Hard filma, tako je i nastavak svojevrsna ekranizacija tematski sličnog romana, imena 58 Minuta. U njemu, žandar mora spriječiti teroriste i očistiti pistu za avion da mu kćer preživi. Početak i kraj sličnosti, no to je ionako samo ilustracije radi da su oba filma, iako frapantno slična, nastali po odvojenim, sličnim, materijalima. Rekavši to, da odmah kažem i kako jest istina da je jednako tako radio i princip ”ako valja, ne popravljaj”, što nije nikakva neuobičajenost kad su u pitanju ti poznati serijali 80-ih i 90-ih. Znači, komačna kombinacija ide nekako već viđeno, ali trudimo se biti originalni. Formula, iako kontradiktorna, očito je bila uspješna jer je Die Hard 2 gotovo udvostručio zaradu naspram originala (ali je imao i dvostruko veći budžet već kad smo kod tog dijela priče), što je isto tako jedna mala sporedna stvar, ali da se spomene.

Problematičnost ponavljanja istog koncepta (pogledaj citat na vrhu – i autori su toga bili svjesni) ovdje se išla pokriti i pokrpati više, bučnije i spektakularnije, pa smo tako dobili puno više terorista, čak dva glavna negativca (jako dobri William Sadler i Franco Nero) puno više akcije i obračuna kroz nekoliko različitih prostora (jedna od stvari koje ne volim baš u Die Hard je i pomalo hermetičnost setova, od čega su se neki i ponavljali) i sama akcija je postavljena tako da je neprestano u pokretu, imate dojam da trčite zajedno a McClaneom kroz cijeli kompleks aerodroma. S druge strane, više negativaca znači i manje neke, idemo to tako reći, karakterizacije, pa uglavnom ispadaju jednodimenzionalni, bez neke posebne karizme već više kao gomila koja prvo zavlada, pa onda polako gubi svoje uporište. Što je OK, ovdje ionako nije riječ o komadu koji bi vam trebao donijeti nomicaju za Oscara, ali bezlične rulje, koja je u nekom plaćeničkom načinu rada, naoružana do zuba, ima skoro u svakom drugom filmu, pa to nije baš nešto što je previše impresionirajuće. Renny Harlin, početnik (onda bio) što se tiče takvih akcijašenja snašao se dobro, no mora se reći da mu je kamera pomalo tvrda na nekim stvarima, poglavito u fizičkim obračunima jer nedostaje neke pokretljivosti (iako na kraju ispadne dovoljno efikasna da se to ni ne primjeti). Sve to (drvenkasta režija, klišej negativci…) se pokrpalo s već spomenutom pokretljivošću priče (aerodrom je big ass mjesto) gotovo konstantnom akcijom, eksplozijama koje su u istom rangu kao i one u prvom filmu, a ima i ponešto preokreta u piči, koji su ne tako očekivani, ali stvarno dobro došli, zbog čega se stvara osjećaj da je film puno veći od prethodnika. I jest, i nije. Eksplozije i pucnjava, one slatke stvari koje su sastavni dio franšize, ovdje jesu veće i bolje od prethodnika, ali film i dalje leži na toj ”običan čovjek u lošoj situaciji” premisi koja bi bila bezvezna da sve to opet nije sjelo na leđa već dokazanog Bruce Willisa. Njegov nastup je ono što doslovce spašava cijelu stvar od obične repeticije (bez obzira na sve dodatke) i ovdje je bio na svom vrhuncu. Vidjevši posljednji dio serijala, onaj kriminal po Rusiji, došlo mi je da zaplačem koliko je ovdje lagano nosio cijelu na ramenima, izvlačeći da čak i glupave scene tipa da McClane ubije lika ledenicom budu, ako ništa drugo, zabavne za gledanje. Svjestan je toga bio i Harlin te je (poprilično pametno) i dozirao McClanea u početku filma (i kasnije) ubacujući svašta ponešto od radnje kako se publika ne bi zasitila lika koji već proživljava istu stvar drugi put. Njegova spretnost ili scenaristička, nemam pojma, no kad se danas pogleda konačni prozivod, nije baš teško zaključiti zašto je film i postao jedan od temelja akcijskog žanra 90-ih. Raznolikost, dobar omjer u prikazu svega (uključujući i fino maskiranje da je dosta toga klišej) prošireni pristup akciji, pojačavanje spektakularnosti i sam intenzitet akcijskih scena (odlična upotreba minijatura pri ekspozijama – da se spomene) te upotreba hrpe poznatih lica (od čega se neki mogli biti i puno bolje iskorišteni) – sve prednosti koje čine jako dobar film, ako ništa drugo, ali ujedno i vraški zabavan te neobičan blagdanski film. No, dobro, dok ćemo mi sjediti u našim naslonjačima i klopati finu hranu, netko treba sređivati i zločeste dečke te spašavati nevine ljude. Pa makar i na Božić.

1806929,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1806937,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1806940,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1806943,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1806955,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1806957,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1806958,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1806963,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== die-hard-2 die-hard-2-bruce-willis-1 die-hard-2-bruce-willis-dennis-franz latest


max1122178553-frontback-cover ToLiveAndDieInLABDCLTv1

IMDb

Trailer

 

Čitam neke stvari ovako iz neke dosade i naletim na neki članak koji govori kako su ljudi još uvijek nadrkani na Williama Fridkiena zbog Exorciste. Kažu, iskvario je ljude pokazujući im gadosti, bezbožno je upotrijebio prelijepu klinku i napravio joj grozote, gad jedan bezbožni. Mislim da je to malo pretjerivanje (Carpentera bi onda trebalo spaliti na lomači što je praktički izumio slasher žanr) ali u jednu ruku tu negdje leži i prava istina. Friedkin je imao tu sreću (ili peh) da snimi dva jako utjecajna filma gotovo odmah na početku karijere (ne baš odmah na samom početku, ali dovoljno blizu) koji su rasturili po svim stavkama; gledanost, dobre kritike, Oscari… Tu sad imate izbor, nastaviti u istom tonu, što je nemoguće, jednostavno je nemoguće slagati toliku kvalitetu, ili možete nestati sa scene. Nije se dogodilo nijedno, ali razvoj njegove karijere malo baca na ovo drugo. Nikad niše nije snimio film kakav je Istjerivač Đavla ili Francusku Vezu, što je OK, već ta dva naslova mu osiguravaju mjesto u filmskoj povijesti, ali nije da je Friedkin spavao, dapače, čovjek radi cijelo vrijeme, iako su uspjesi bili različiti. Jedan od tih naslova je i ovaj film. Film kao takav nije uopće nepoznat, zna se za njega, ali je pošteno podcjenjen, što ga čini zanimljivim. 80-te su bile jako plodno tlo za svašta; od horora, preko stvaranja akcijskog filma, do obaranja rekorda na blagajnama i sličnim stvarima, ali jako malo se piše o nekakvom kriminalističkom filmu. Možda zato što Martin Scorsese tada nije snimio nešto zanimljivo kao Taxi Driver (70-te) ili svoje gangsterske filmove (90-te) a možda zato što kriminalistički filmovi nisu bili baš tako zanimljivi jer nisu obarali financijske rekorde. Meni osobno je jako drago to desetljeće što se tiče kriminalističkih filmova, i ponešto trilera, već kad se spominje, iako ga baš i nisam nešto posebno istraživao, ne kao akcijske filmove ili SF. U tom desetljeću Michael Mann je imao svoj cjelovečernji redateljski debi s Thief, vrhunskim krimićem koji je itekako najavio budućeg redateljskog mastera. Friedkin, koji je do tada već pomalo stagnirao, vratio se s ovim filmom (ovo vratio slobodno stavite pod navodnike) iako nikad nigdje nije ni otišao, ali bio je to dobar povratak u staru formu jer To Live… je jedan od onih jednako vrhunskih krimića za koje se možete otvoreno zapitati za kojeg vraga nemaju neki bolji status u filmskoj ostavštini. Da ima nekih mana, ima, no što je pokoja nesavršenost kad je konačni rezultat jako blizu vrhunskog. No, dobro, to sam ja, ja gotovim film, pa ću vas uputiti u sve stvari, iskreno i realno,  tek toliko da znate o čemu govorim.

Dakle, o čemu je riječ. Chance i John su dva agenta Tajne Slžbe. Njihova igra je lov na razne krivotvoritelje, ponajviše novca. Rick Masters je vrhunski krivotvoritelj, jedan od najboljih u poslu i za jednog od naših junaka lov na njega će postati osobna stvar kad mu dotični ubije partnera. Pronaći Mastersa je jedna sasvim složena stvar, čovjek je skoro, pa duh, ali postoje neki tragovi koje Chance i John mogu iskoristiti, svjedoci koje mogu nadzirati i zakone koje mogu prekršiti. Jer, sve to će i napraviti, ali nije da Masters sjedi besposleno, i on je svjestan činjenice da nitko nije nedodirljiv te da se svatko može pronaći, pa tako i on sa svoje strane radi na tome da ukloni sve tragovi koji mogu odvesti do njega. Prije nego se upustim u detaljnije pojašnjavanje, ovo je ekranizacija istoimenog romana, a koji je napisao bivši pripadnik stvarne Tajne Službe. Osim što je čovjek bio dobro upućen u sve tajne krivotvoriteljstva i načine na koji se takvi pronalaze, znao je i kako se radi na terenu, što filmu daje određenu autentičnost, iako je ona razblažena zbog izmjena u scenariju (jedna od najboljih auto-potjera koja se događa u sredini filma ne postoji u romanu). U prilog njegovim dobrim temeljima u stvarnosti ide i činjenica da je postupak krivotvorenja novčanica u filmu stvaran (par tih majstora su bili savjetnici na snimanju) te je Friedkin pokupio (opet) negativne stavove javnosti o tome da promovira uspješan kriminal. Uz dodatak tome, novčanice koje su korištene u filmu su bile lažne (well…duh!) ali je jedan dio njih nekako dobio noge sa seta i otišle su u javnu cirkulaciju te je bilo potrebno nekoliko mjeseci da ih pronađu. Tako su dobre bile. To su oni mali, sporedni detalji koji čine stvari zanimljivijima jer ma koliko god holivudski scenaristi bili dobri, stvarnost je ta koja dodaje malo na aromi.

Što se tiče samog filma, dosta stvari funkcionira savršeno. Prvo i najbitnije, radnja uspjeva pratiti sve aktere, od agenata, preko krivotvoritelja, odvajajući dvije radnje na zasebne stvari, ali ne posve jer se stječe dojam da ako želiš uhvatiti kriminalca, moraš postati kriminalac. Ima tu doušnika, policajaca, uhoda i ubojstava, no ništa nije nabacano već prati radnju pregledno kako to samo najbolje stvari znaju biti. Friedkin je spretan redatelj, zna režirati, ali jednako tako zna i napraviti okružje u kojem se likovi susreću. Agenti i kriminalci dijele isti svijet, ali se svaki ponekad vraćaju u svoj te Masters tako djeluje kao jedan od onih bogataša koji neke stvari rade iz izazova i ljubavi dok agenti ispadaju ljudi koji uživaju u poslu jer mogu raditi što god žele, s tim da im privatni životi štekaju jer ne mogu odijeliti privatno od poslovnog. Tu je odmah i najveća mana cijele priče. Likovi ostaju poprilično površni, iako su im karakteri oštri kao razbijeno staklo. Masters je slika umjetnika koji ima poseban dar, ali i koji ima nešto boemsko u sebi, pa ispada kao neshvaćeni umjetnik i nikako nam na kraju nije jasno zašto radi neke stvari koje radi. Chance je agent koji živi za akciju. On je školski primjer murjaka koji će prijeći granicu bez trepataja i koji ima jednostavnu filozofiju da cilj opravdava sredstvo. Nepredvidljiv i ne baš lik kojeg će svatko voljeti. Njegov partner John je pak slika i prilika ministranta, on je za igru po pravilima, no radnja će ga polako okrenuti na pravu stranu (Chanceovu stranu) i taj prijelaz je poprilično dobro napravljen. Ali, to je to. Oni su slika nečeg već viđenog, iako profesionalno odrađenog. Uspjeh s likovima jeste što su ih odigrali gotovo nepoznati glumci, stvar koja na prvu zvuči jako čudno. Williamu Petersenu, koji je na ovim stranicama već par puta spomenut, ovo je bila prva uloga. Prethodno se pojavio u spomenutom Thiefu od M. Mann na cijelih pet sekundi. Prva uloga, pa glavna i kolektivna razvaljotka. Willem Dafoe već je imao svojih pet minuta u Streets of Fire, pa je ovo bio samo nastavak dobrog puta, iako je ustvari bio zelen kao i Petersen. Tu je i John Turturro kao još jedan zeleni gušter koji će kasnije napraviti grand slam karijeru, a oni koji preferiraju ponešto akcijski materijal, bez muke će prepoznati i Steve Jamesa, koji je tu uletio odmah nakon American Ninje. Znači, pun kufer poznatih lica, koji su jako dobro odradili svoj posao, fer priča (iako je u osnovi sve to žandar love lopova spika) i grity osjećaj mjesta radnje (sva moguća, već kad sam kod toga) a kakav bi to bio Friedkinov film da nema pravu pravcatu potjeru s autima, koja je, pogađate, isto tako zanemarena kao i cijeli uradak. Znači, nemate što gledati, a imate štimung na kriminalističke filmove? Šteta bi bilo propustiti ovako zgodan naslov koji samo čeka da bude pogledan. Tko zna, možda dobijete i volje da krivotvorite pokoji euro za kućnu upotrebu.

2116487,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2116488,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2116489,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2116490,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2116491,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2116494,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2116495,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2116497,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== Going-warp-speed File created with CoreGraphics police-federale-l-a-01-g toliveanddieinla

 

 

 

Hideaway (1995)

Posted: 2 prosinca, 2014 in Ekranizacije, Horor, Thriler

Hideaway Hideaway_film hideaway-dvd-cover-29

IMDb

Trailer

 

Nedavno je svjetlo dana ugledao trailer za novu avanturističku poslasticu znanu i kao svijet Jurskog Parka. Kad kažem poslasticu mislim uglavnom na sebe jer cijela trilogija mi je zapravo jako draga. Prvi dio odličan, drugi dio nepotrebno mračan (ali svjejedno dobar) a treći u istom ocjenjivačkom rangu. Spoj starog i novog, pošten omjer tehnologije i krvožednog gableca sastavljenom od ljudskih jedinki… to se mora voljeti. No, iako sam gajio neke male nade da bi u ovom novom nastavku mogli pozvati koje staro lice da malo pripomogne nvoim licima, to se nije dogodilo. Znači, nema Sama Neilla, nema Jeffa Goldbluma, što je šteta. Goldblum, koji je u prvom dijelu bio ponešto kao zloguka mračna ptica, naoružan teorijama kaosa, u drugom je dijelu postao nešto pomalo kao akcijski junak (dok je u romanu čak umro, pa bio usrsnut samo da bude bez neke svrhe u pisanom nastavku) i iznenadilo me koliko je čovjek iskoristiva pojava. Znam da ga neki drže u dobrom sjećanju kao znanstvenika koji napravi zajeb i završi kao muha (nikad nisam volio taj film nešto posebno), no Goldblum, iznenađujuće, zna i samostalno izvući loš film na neku gledljivu razinu. A kad kažem loš film, onda to stvarno i mislim. Jer Skrovište je loš film. Tu nema uljepšavanja. Iako je njegova ideja ponešto intrigantna, vjerujem da je bolje funkcionirala u romanu po kojem je nastao. Kako je ovo još jedan naslov nastao po predlošku uspješnog pisca trilera, koji imaju i ponešto zdravih horor primjesa, Deana Koontza, čovjek bi pomislio da tu stvari ne mogu omašiti, čak ni za jednokratno gledanje, ali prevario bi se. Koontz je bio prvi koji je film proglasio lošim te zahtjevao da mu maknu ime s kredita (zato sam i ja izbacio uobičajeno Dean Koontz’s… iz naslova) a kad to radi sam autor, koji s ekranizacijama ima sreće koliko i ja s dobivanjem Nobelove nagrade za književnost te bi trebao biti sretan što mu se radovi uopće ekraniziraju, onda znate da nešto ne štima u cijeloj priči. No, pisci su osjetljive duše, gdje Koontz nije nikakva iznimka te njegove propovjedi kako su scenaristi uništili pisani predložak samo do neke mjere drže vodu. Oh, film je loš, tu nema rasprave, ali nije potpuno negledljiva katastrofa kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Samo je jako, jako… jako blizu toga.

O čemu je riječ. Film se otvara nekakvim mladuncem koji je upravo ubio svoju obitelj. Mama, sestra… muerto. I on, da sve budu u pravom Sotona štimungu, odlazi u malu sobicu, pušta nekakvu kvazi metal stvar, izgovara nekakve kvazi sotonističke stihove i baca se na nož baš u trenutku kad mu dobri dragi tata dolazi doma i shvaća da je sin doživio totalni popizditis. Prebacujemo se na Hutcha, sretnog obiteljskog čovjeka, trgovca antikvarijatima, čovjeka koji je nedavno izgubio mlađe dijete, ali drži se optimistično jer još uvijek ima stariju kćer. Kako je karma stvarno sjebana stvar, Hutch doživi prometnu nesreću i pogine. Tj, na neko vrijeme. Jedan doktor, s razvijenom tehnikom oživljavanja mrtvih pacijenata, ga uspije vratiti s druge strane i čini se da je Hutch ipak rođen pod sretnom zvijezdom. Sve dok se nova sranja ne počnu događati. On, naime, vidi ubojstva mladih cura i nakon početne postavke da je lud k’o šlapa shvaća da vidi kroz oči poremećenog ubojice. Pa bi ga, u maniri dobrog građana treba i zaustaviti, ali što prije jer ubojica vidi i kroz njegove oči, a bome je bacio oko i na njegovu kćer.

Ovaj sadržaj je dušu dao za roman. Koontz je, meni osobno, dobar pisac jer zna znanje, no kad je riječ o filmu, tu dolazi do ogromnih problema. Cijela ta premisa u filmu možda bi i funkcionirala (kao što jest u Laura Mars Eyes) da sve ostalo u njemu nije skup loših i već davno viđenih klišeja. Tako je ubojica nepostojeći, ali ga ima posvuda, te živi u nekakvoj tipičnoj jazbini okružen kostima ubijenih žrtava. Ne zajebavam vas, stvarno je tako. Plus, njegov izgled, ponašanje i maniri su dead ringer od Nea iz Matrixa i iskreno se nadam da Keanu nije gledao ovaj film dok se pripremao za tu ulogu. Što još imamo od zanimljivh klišeja koje svi znamo. Naš junak vidi kroz oči ubojice, ali nikad ne vidi nešto pametno. Suprotno, ovaj vidi sve što mu treba (adresa, pin broj, broj ženinih gaćica…) Žena glavnog junaka jako brzo postane nepodnošljiv smor čija je jedina uloga stalno kvocati mužu kako je pukao (ne uzme ni jednu sekundu da provjeri što govori) i nakon prvih pet ispada to postane jako dosadno. Sotonizam u radnji je smijurija, iskreno. Metal stvari, pentagrami, baš onako kako očekujete da sotoniste vide oni koji nikad nisu vidjeli nešto od pravih sotonista. U sve to će se, naravno, uplesti pojmovi kao što su Bog, Vrag, Raj, Pakao… cijeli paket. Da vam ne duljim dalje, sve čega se možete sjetiti, a da ide pod već viđeni klišej, vrlo vjerojatno će se pronaći tu. Plus, režija je loša. Drvena i neučinkovita, na trenutke gotovo amaterska. Ne dvojim da su svi zajedno imali jako dobre namjere da se napravi nadnaravni triler, ali kad se stavi na kup, dobijete osjećaj da je tu bilo stvarno previše babica te da se redatelj uopće nije znao snaći u vezi onoga što bi trebalo biti relevantno u radnji ili kako banalne stvari napraviti zanimljivima. Što uopće valja, pitate se vi nakon svega ovoga? Goldblum. Ovo je jedan od stvarno rijetkih filmova gdje glavni lik stvarno doslovce sam izvuče projekt na neku, idemo to tako reći, jednoposlijepodnevnu razinu gledanja. Čovjeku odgovaraju malo napete uloge, kombinacije čudnog i pomalo akcijskog i, priznajem, čovjek mi je simpa, stoga sam ovo odgledao čak dva puta. Pod neke male pluseve možete dodati i nastupe nekih faca koje su kasnije postali puno jači igrači; Alfred Molina i Alicia Silverstone, ali svi oni mogu proći samo ako ih gotovite kao neke slavne pojave. Što se tiče povijesti, film se može pohvaliti da je jedan od prvih koji su počeli koristiti CGI zajebancije (u svom stvarno krutom izdanju) u radnji, pa mu eto, dajem jedan mali povijesni plus zbog toga. Inače, slobodno preskočite, ne gubite apsolutno ništa. Ako ga odlučite pogledati zbog tog nekog polu triler, polu horor štiha… dobivate jako malo, gotvo ništa.

2025072,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2025073,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2025074,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2025075,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2025076,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2025077,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2025082,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2025083,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025085,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025088,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2025089,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025091,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

 

 

 


98510

IMDb

Trailer

 

Moram priznati jednu stvar, otvoreno i bez uvijanja. Velim sam obožavatelj The X-Files serije, filmova, pa čak i knjiga. Imam sve u kolekciji, seriju, filmove, pa čak i nekoliko knjiga. Na starom dvoglavnom kasetofonu (koji je dušu ispustio još prije nego sam završio srednju školu, ali još uvijek stoji na tavanu jer ga nemam srca baciti) imam tonu naljepnica s likovima iz te serije, na vratima od sobe koju sam pretvorio u škladište filmova, knjiga… svega pomalo imam I want to belive poster… Shvaćate cijelu sliku, ne. Volim tu seriju.  Igrom slučaja, prije par mjeseci, imali smo jednu jako lijepo nevrijeme u ovom mom kraju, toliko divno da sam nakon što je to divno vrijeme prošlo imao popravke na krovu, zamjena crijepa. Lijep sunčan dan, balansiranje po krovu ugodno visoke dvokatnice i jebena nesnošljivost naspram visina (ja sam ljubavnik, nikako ratnik i imam svojih fobija) ali u tom poslu dgodila se jedna ne tako loša stvar. Našao sam na tavanu kutiju punu starih VHS kaseta. Da, još uvijek imam ispravan video-recorder, ali ga ne koristim (blagodati interneta) no bacio sam pogled da vidim što ima dobrog ondje. Ništa baš posebno, većina filmova je dostupna na torentima, ali našlo se tu naslova-dva koja vrijedi spomenuti jerbo su na internetu… nepostojeći, manje-više. Jedan od njih je i prethodno spomenuti Living with the Dead (koji na VHS izdanju ima i potpuno kretenski dodatak Šesto Čulo II), a za njim odmah ide i Crna Rijeka, tj. naslov o kojem vam upravo pišem par riječi. Nikad čuli za njega? To sam nekako i pretpostavljao jer ja inače volim čitati Koontza, usuđujem se reći da mi je zanimljiviji pisac od Kinga (Njegov roman Ponoć pročitao sam valjda već deset puta – jebena stvar) ali što se tiče ekranizacija njegovih djela, tu baš nema sreće. Doduše, zalomi se tu korektnih stvari (Intesity ili Odd Thomas) no uglavnom je sve ostalo za zanemariti (iako, ne posve, ali o tom nekom drugom prilikom). Black River nije iznimka od pravila, to je običan mali direktno-na-video uradak koji sam, eto, posve slučajno pokupio iz videoteke i nekako mi je ostao u vlasništvu jerbo se ista zatvorila. Zašto sam na početku povukao paralelu s kultnim The X-Filesima? Zato što je ovo jedan od stvarno rijetkih uradaka (za koje znam osobno) da su uspjeli pogoditi atmosferu najboljih epizoda iz te serije. Doduše, nema Muldera i Scully, ali ima par ostalih stvari zbog kojih vrijedi baciti pogled, ako nikad prije, barem onda kad imate slobodno nedjeljno poslijepodne.

O čemu je riječ? Ovo je pomalo zabavna stvar za pisati, iskreno. Boyd je pisac koji baš i nema neke planove za budućnost. On je popularni pisac kojeg kritika jako hvali i na svom proputovanju dođe do običnog malog gradića znanog i kao Black River. Tu sad nastaju problemi. Boyd, nakon čudnog susreta s jednim od stanovnika, poželi otići ali stvari idu po šabloni Murphyjeva zakona; uhvati ga policija, optuže da je ukrao auto, ostane bez prijevoza, ne može kupiti kartu za vlak, a svaki put kad dođe do granica grada, neki vrag mu se prepriječi na putu. Nije tako lako napustiti Black River, nikako. Tu sad ide pojašnjenje; grad je pod kontrolom nečega (neću vam reći čega) i radi nešto što bi se moglo opisati kao savršenu zajednicu (kreativni ljudi na jednom mjestu) te je izlazak iz njega  nemoguć. Ili možda nije? Ako ikako negdje uspijete nabaviti film (vidim da ga ima na nekim lijevim torentima, ne znam koliko je ustvari dostupan) doznajte sami o čemu je riječ.

Ukratko; ovo je križanac Zone Sumraka i Dosjea X i to jako dobar križanac pošto, iako je nastao pod stvarno vidljivim financijskim ograničenjima te za televizijsku podlogu. Ono što filmu uspijeva jeste uvući gledatelja u napetu atmosferu zatvorenog grada. Bizarne situacije, čudni ljudi, njihovi postupci… sve to, iznenađujuće, dosta dobro štima. Ljudi kao takvi nisu odbojni, napetost je OK, a misterija dovoljno intrigantna da se zapitate o čemu se tu točno radi. Iako je konačno pojašnjenje malo nategnuto, ono je, začudo, danas puno aktualnije nego onda kad je film snimljen, posebice zato što Veliki Brat sve vidi (slučajno, film ima par dodirnih točaka sa serijom Person of Interest, stvarno posve slučajno). Ima pomalo nespretnih koraka u cijeloj toj priči (neke od situacija su obrnuto od onog što taj netko želi postići – da Boyd ostane u gradu) no u konačnici, stvar je poprilično dobro zaokružena, uz mali dodatak da je sam kraj jedna zgodna priča za sebe (neću vam otkriti što, gdje i kako) te ne ostavlja gorak ukus u ustima (iako se to moglo lagano dogoditi). Glumački je… običan, u najmanju ruku jer Jay Mohr je poznato TV lice (Amerima), kao i Stephen Tobalovsky, a tu je i Lisa Edelstein, koju će, vjerujem, svi živi prepoznati kao doktoricu Cuddy kojoj je Gregory House pio krv na tanku slamku. Kako rekoh, obična raja, televizijska raja, ali ne i nepoznata raja i ne baš toliko škart raja. Ukoliko šmekate vibru Zone Sumraka i The X-Filesa, a ostali se bez neke pametne inspiracije, evo vam jedna preporuka kako popuniti prazninu na barem sat i pol vremena. Neće biti uzalud bačeno vrijeme, ako ništa drugo.

1898693,xDMQ43UX4PQtCSB3_jsCVlwO0mpPxU9+a2aEXKb7_2_kVUq9W+JKT9BlwZlbKpjXhtif20dDTVwt0hAGXmX58Q== aguas_profundas_princ. aguas-profundas606 oUBg3VO4AmNhWRxE8tZm9OBwy8