Archive for the ‘Eric Roberts’ Category

Purgatory (1999)

Posted: 11 rujna, 2016 in Eric Roberts, Western

purgatory-1999-film-images-e9c42870-a2de-48e7-b254-f7e1f103be21

IMDb

Trailer

Cijeli Film

 

Jeste gledali Suicide Squad? Ja još nisam. Iz nekog razloga kino kod mene ga je odlučilo preskočiti, vjerujući (valjda) da su Star Trek Beyond i Legend of Tarzan dovoljno hitova za jednu ljetnu ponudu. No, nećemo o tome, nemam nikakvih namjera ulaziti u detaljno pojašnjavanje loših poslovnih modela malih kina već ću se zadržati na konceptu spomenutog filma. Taj koncept, kojeg je stručna kritika (i to pišem smrtno ozbiljnog lica) pokopala pod tonom loših kritika, publika je prihvatila objeručke i od filma napravila hit. Naravno, svi su se odmah sjetili kultnog The Dirty Dozen naslova, koji je prvi patentirao taj loši-su-dobri priču, a ako ste malo potkovaniji, onda ćete se prisjetiti i Con Aira,  gdje su loši ustvari loši, samo što moraju raditi zajedno da si izvuku živu glavu. No, loši-su-dobri imaju još jednog predstavnika u žanru, samo što jako malo ljudi zna za to. I to nije sve (kao u onim top-shop reklamama gdje dobijate set noževa ako se prvi javite) već u naslovu imate i vestern i nadnaravne elemente, što je mješavina samo takva. Vestern kao takav već duži niz godina nekako stagnira, pogotovo tokom nultih godina (iako ovaj spada pod kraj devedesetih) i u zadnje vrijeme se počeo opet ponešto snimati. Nije da se radi o naslovima koji će ostati nešto duže pamtljivi, no jedan od tih vesterna je i remake Sedmorice Veličanstvenih, na koje, priznajem iskreno, polažem velike nade da će biti zabavan uradak za pogledati na velikom platnu. Ako ne bude, organizirat ću linč rulju. No, da ga spomenem tako, ali ima i neke veze s ovim naslovom (tek toliko da vidite koliko je raznovrstan, jel) jer je i tu premisa slična. Naime, jedan gradić (Purgatory, prikladno ime, zar se ne slažete?) naći će se na udaru velike bande. Pomoć koja će doći bit će ponešto neuobičajena. Jer, kad vam grad brane Jesse James, Billy The Kid, Doc Holiday i Wild Bill Hickock, onda znate da ste stvarno, ali stvarno, izabrali pogrešan grad za zajebavanje.

Dakle, o čemu vam točno pričam? Početak film upoznaje nas s bandom, jednostavnom ruljom brzom na okidaču i željnom dobre zarade. Bježeći od zakona upadnu u oluju i, sasvim slučajno, ulete u gradić Čistilište. I grad je ponešto čudan, barem za njih. Ljudi su mirni i ne žele upadati u probleme, kao ni posezati za nasiljem kako bi riješili stvari. Iako su im stvari pomalo sumnjive, banda zaključi da su naletjeli na zlatnu žilu; grad s takvim ljudima jednostavno zove da bude poharan, spaljen i opljačkan. Samo postoji jedan problem. Ime grada nije samo ime grada već je doslovno i lokacija (to nisu spoileri, vjerujte mi, odmah na početku shvaćate da su stvari čudne), a na toj lokaciji svi oni najgori iz povijesti Divljeg Zapada čekaju da rođe 10 godina kako bi se iskupili za svoje grijehe. Kvaka je u tome da ne smiju potegnuti oružje, napiti se ili izazivati nasilje, jer čim naprave nešto od toga, idu ravno za pakao. A kad počne pravi urnebes u gradu, svi ovi loši dečki zbit će redove i pokazat da ni odlazak u pakao nije tako strašan ako je razlog dobar. Kako će stvari završiti… pa, za to pogledajte film.

Ja volim vestern filmove koji odluče malo zamutiti stvari. Ne mora to biti puno, tek toliko da se dobije drugačija aroma pri gledanju, i prvi put kada sam podigao ovaj film u videoteci, otprilike sam znao što me čeka (i sadržaj je bio napisan crno-na-bijelo na stražnjoj strani) i vrlo vjeroatno neće sjesti svima zbog nekoliko stvari. Prvi je što je ovo televizijska produkcija. Znam, to nije mana u nikakvom slučaju, no za slučaj da imate istančan ukus što se tiče naslova koji su rađeni za male ekrane (čitaj – ne podnosite ih) onda ovo nije za vas. To znači da su uvjeti bili solidni, ali ništa posebno; nema prekrasnih prizora velikih ravnica, savršenih zalazaka sunca i osjećaja da ste na Divljem Zapadu… ne toliko koliko se vidi da je sve to snimljeno u studiju (mjestu gdje se takve stvari snimaju, jel’te). Druga stvar; nema puno akcije. To može biti malo… zeznuto jer cijeli film se temelji na izgradnji napetosti za finalni obračun, pa sad, ako volite takav razvoj radnje onda će vam ovo biti više nego dobro, a ako ste više tip za poubijaj sve što hoda pristup, pogrešan film. Također, dijalozi su korektni i služe svrsi, možda su malo i banalni jer se vrte oko toga tko si ti stanovnici tog gradića dok Vi odmah znate sve. Akcija kad krene, poprilično dobro, iako je samo nasilje i krvavi detalji ublaženo za televizijske standarde. Stvar koja funkcionira i sve to zajedno drži na okupu su glumci. Negativce predvode Eric Roberts i Peter Stormare; mislim da se s tim izborom za glavne bad boyse nije moglo promašiti čak ni se htjelo. Pozitivce predvode Sam Shepard, Randy Quaid i Donny Wahlberg. Složit ćete se, sve faca do face. Shepard je toliko dobar da me ne bi začudilo da je u nekom prošlom životu i bio outlaw, toliko dobar da čak i klišej rečenice (I Have No Mother! – izrekao je pravi Wild Bill Hickock) prolaze bez muke. Sam uradak ima solidan tempo, pa vas neće ubijati nepotrebnim razlvlačenjem, malo misterije i okus nadnaravnog da ne bude tipičan vestern upotpunjuju dojam, što je više nego dovoljno da bude gledljiv. Naravno, daleko je to od klasika žanra, ali kad se vidi poštena namjera i da su glumci dobro odradili svoj posao, svaka evenutalna mana mu se može i oprostiti, uključujući i nimalo suptilne posvete klasicima kao što su Obračun kod OK Korala. I, naravno, gomila ljudi uopće nije ni čula za njega, pa ćete biti glavni u društvu kad se budu tražile preporuke za nešto drugačije.

purgatory purgatory-3 purgatory-4 purgatory-1

18607229y_dmknsm2lhgcituseco_sadu_8lculacpov9nm9lrfxevlzlprod9mx5ha3ghntcyybjh04gqpbbksvfyoq

 

 

 

Best of The Best (1989)

Posted: 9 kolovoza, 2012 in Drama, Eric Roberts, Sportski

IMDb

Trailer

 

Da smo u današnjem vremenu, stvari bi išle nekako ovako. Odabrali bi se glumci, po mogućnosti da su u dobroj tjelesnoj formi, onda bi šest mjeseci proveli s nekim instruktorom na intenzivnim pripremama da se dovedu u formu, a u međuvremenu bi naučili pokoji potez-dva da izgledaju uvjerljivo na ekranu. Ono što mi je oduvijek bilo fascinantno koliko se malo pažnje takvim stvarima prije pridodavala pažnja. Najbolji do najboljih danas ima jedan zgodna krug sljedbenika i popriličan ugled u sferi sportskog filma, ali u njemu ama baš nitko, osim Phillipa Rhee, nema pojma o karateu. Njihov stil borbe je umlati protivnika kao da se radi o uličnoj tučnjavi, a pokret-dva koji naprave da nečemu sliči djeluje kao da gledate klince koji su nešto vidjeli, pa to kopiraju. To, doduše, nije smetalo nikome da od amatera naprave stručnjake (jerbo je i Dudikoff prošao kao ninja) ali ovdje karate igra sporednu ulogu. Ovo nije film o razbijanju protivnika (doduše, jest, ali nije) već je riječ o drami. Sportskoj drami. Možde najboljoj ikad snimljenoj, ali poštenoj, s jednom od najefektivnijih završnica koje sportski film može imati. Nakon originala došli su nastavci (Roberts, Penn i Rhee nastupili su u nastavku, a Rhee u 3 i 4 dijelu) koji jednostavno nemaju veze s vezom. Ako ste kojim slučajem nešto načuli o ovom filmu, ali ste naletjeli na to da je dio lošeg akcijskog/fajterskog serijala, onda da ispravimo zablude jer prvi dio je… cjelina za sebe.

U toj cjelini imamo meč stoljeća. Amerika protiv Koreje. Pet najboljih karatista (iako je to neki mix borilačkih vještina) s obje strane odmjerit će snage za titulu najboljeg. Radnja vam je bolna klasika: okupljanje tima, početak vježbi, zbližavanje i na kraju meč. Nema nikakvih iznenađenja u svemu tome. Ima klišeja. Kao u priči. Tim se, naravno, baš i ne voli, svatko je tvrdoglavi pojedinac koji zna najbolje, ali uz timski rad, sve se prepreke savladavaju do zajedničke cjeline. Suparnički tim je monstruozan, rigorozni trening i takva fizička sprema da vam se čini kako gledate gomilu Nexus 6 replikanata (borbeni model) koje nitko i ništa ne može pobjediti. Iako fizički i svakako ostalo slabiji, američki tim uložit će cijelo srce da ostvari pobjedu.

Film je možda pun klišeja (uzmite da tu imamo i samohranog oca, borca kojemu je brat umro u ringu, trenera koji je pravo opak) ali jedna stvar mu se mora priznati – promiče sportski i natjecateljski duh samo tako. Nije ni čudo da je većini boraca iz slične branše ovo jedan od dražih naslova (čak ga je Cro Cop spomenuo jednom prilikom) jer film je naivno izravan u svojoj poruci, ali to je najpoštenija stvar koja se od njega može dobiti. Koreografija je srednja žalost (to vam tako ide kad vam samo 25% glumaca uistinu i zna karate) ali fajtovi ne izgledaju loše kako bi mogli pomisliti. Američki tim (osim Rheea) se mlati kombinacijom koja podsjeća na uličnu tučnjavu, ali, hej, ako će time pobjediti protivnika, svaka ima dala. Završnica je priča za sebe. Već kad pomislite da bi mogli gledati jedan od najgorih klišeja uopće, dogodi se nešto suprotno (neću vam reći rezultat meča), a onda se dogodi još jedna stvar (ni to vam neću reći o čemu je riječ) radi čega vam i mala knedlica stane u grlu. Jer, Korejski tim ipak nisu monstrumi kakvi mislimo da jesu te dobijemo okružje kakvo bi sport, bilo koji, trebao predstavljati. Natjecateljski duh, poštena igra, ljudskost… Nazovite ga naivnim, nazovite ga klišejom, ali sport kao pojam nije osramotio, dapače. I dok se Olimpijada polako bliži svojem kraju, malo da podebljate natjecateljski duh nečim što je već pomalo zaboravljeno i poprilično nepravedno zapostavljeno.

The Ambulance (1990)

Posted: 8 kolovoza, 2012 in Eric Roberts, Thriler

IMDb

Trailer

Oduvijek me fascinirala mogućnost nekih ljudi da obične stvari pretvore u objekte straha, ili barem zanimljivu stvar oko koje će izgraditi radnju. Prednjači, naravno, Stephan King, no u filmskom svijetu ta čast ide svakako Larry Cohenu. Larry je tip koji nam je donio na veliki ekran bebe ubojice u kultnom I’ts Alive. Larry je tip koji je iskoristio fasciniranost mobitelima i napravio zgodan akcijski film Cellular o tim mali, nadasve praktičnim stvarčicama. A Larry je tip koji je cijelu radnju filma smjetio u – telefonsku govornicu. Larryev opus mi je postao jako zanimljiv radi tih stvari te je bilo samo pitanje vremena kad ću naletjeti na nešto slično iz njegova opusa. A Larry je jako maštovit tip jer ovaj put nam je prodao priču u kojoj objekt zla predstavlja – Hitna Pomoć. Mislim, koliko je to awsome, ne? Pozli vam, nazovete Hitnu i više se za vas ne čuje. U filmu se koriste ona stara, masivna kola, glasna ko sam vrag i naveliko poznata. Ne kao automobil Hitne već kao vozilo Ghostbustersa i samo sam čekao da negdje u pozadini krenu riječi something strange in your neighborhood da upotpune dojam. I djeluju pravo spooky, radi čega film ima neki nadnaravni štih, Twillight Zone štimung, zrno horora okružje, iako je primarno riječ o trileru. Kakvom?

O takvom gdje naš junak Josh odluči biti spontan i predstaviti zgodnoj djevojci koju svaki dan gleda na ulici. Upoznavanje uspije, recimo, ali njoj pozli i ubrzo se pojavi vozilo Hitne koje je odveze u bolnicu. Tako barem kažu jer kad je Josh krene tražiti, nema je nigdje. Naravno, njegovu priču o nestanku ne doživljavaju baš ozbiljno, no nakon još nekoliko slučajeva, Josh i mlada policajke krenut će u samostalnu istragu i dokazivanje toga da fantosko vozilo uistinu postoji.

Ovo je film koji vas odmah na početku uhvati na udicu… tko, što i gdje. Rijetkima to uspije. Zato je početak malo… nadnaravan, ali, kako rekoh, riječ je o trileru te se više svodi na običan čovjek u neobičnoj situaciji nego na neke horor elemente. Ali, film ih ima. Cijeli automobil djeluje pravo jezivo, pogotovo kad ga vidite po mraku i u pokretu. Naš junak će se naći i u njemu i na njemu i oko njega tako da ga jako dobro vidimo, a konačno razriješenje je korektno, u skladu s filmom. Čak i nakon što doznamo neke stvari, upotreba dugačkog automobila ne gubi na zanimljivosti (ipak je on glavni geg cijelog filma) jer tek onda dobije par sočnih scena koje će vas bez muke podsjetiti na kultni hororac Christine (jerbo oba naganjaju ljude po ulici i oba su crveni) što je samo plus. Eric Roberts, pomalo zaboravljena ikona B filmova, ovdje je dala svoj dio u obliku uvjerljivog, pomalo smotanog junaka kojem nitko ne vjeruje, društvo mu je pravio James Earl imam-glas-za-dokumentarce Jones (njih dva su već odradili suradnju na sportskom Best of The Best) a u manjoj ulozi pojavila se Janine Turner u netipičnom izdanju. Za one koji je znaju iz Života na Sjeveru i Clifhangera, djelovat će im drugačije jer ima – dugačku kosu. Zgodna ideja o vozilu Hitne koje otima ljude, par glumačkih imena, pristojna razina trilera/akcije/humora i to bi trebalo biti dovoljno da ga pogledate barem jednom, iako ne garantiram da će vam ostati u predugačkom sjećanju.


IMDb

Trailer

Prvi savjet koji sam dobio kad sam krenuo zapisivati neke svoje literarne ideje bilo je – pisac se postaje čitanjem. OK, nije da sam baš radi toga počeo čitati knjige, ali nekako sam razvio ukus za stvari o kojima bih želio pisati, pa je uvijek dobro baciti pogled kako to rade vrhunski majstori. Sad, možda se pitate o čemu je ovdje riječ osim toga da se hvalim kako sam dosta načitana osoba, ali pratite me još malo. Algoritam je nedavno (točnije, prošle godine) počeo objavljivati romane iz serije o Daveu Robicheauxu, iako su napravili jednu kretensku odluku – objavljuju to kako se netko sjeti. Dave je lik proizašao iz mašte američkog pisca Jamesa Lee Burka i do sada je naslagao preko desetak naslova. Prvi koji je Algoritam objavio jest Srušeni Limeni Krovovi, koji je izašao 2007, a onda su genijalnim potezom izbacili U Električnoj Izmaglici, koji je izašao 1993. Mislim, jesmo glupi, ali opet ne toliko. Stvar je u tome da ovaj drugi, vjerojatno, ne bi ni izašao da se nije pojavio u obliku ekranizacije; In The Electric Mist (2009), naslovu o kojem vam planiram ponešto i reći – u neko drugo vrijeme. Da tamo nije bio Tommy Lee Jones ne vjerujem ni da bi knjiga izašla. Uokolo-naokolo i dolazimo kroz mala vrata do poante – Mist je nastavak ovog filma, kronološki gledano, kroz romane, ne filmove. Kako sam ja optimist, sad bi bio red da se sjete izbaciti i ovaj roman da ga mogu ubaciti u kolekciju.

Serija romana govori o Robicheauxu, bivšem vijetnamskom veteranu, bivšem alkoholičaru, bivšem policajcu (koji to opet postane) i koji na početku Rajskih Zatvorenika živi i uživa negdje u močvarama Louisiane zajedno sa svojom ženom Annie. Tj, sve dok me na glavu zamalo ne padne mali avion. Dave iz olupine spasi malu djevojčicu i time bi priča trebala biti gotova, no onda se počinju pojavljivati čudni likovi koji postavljaju još čudnija pitanja, a ne treba previše da se potegne i oružje, ispale hici i netko padne mrtav. A Dave će potegnuti od močvara do New Orleansa ne bi li ispravio pravdu i jednostavno poubijao one koji su njemu ubili ženu.

Prvo što volim reći jeste, kad je nešto podcjenjeno, ja ga odmah stavljam pod stavku “zanimljivo”. Doduše, ne ispadne sve dobro, ali Prisoners su, iznenađujuće precizna ekranizacija, s jako dobrim glumačkim interpretacijama, i pričom koja zahtjeva malo praćenja. Neću reći da glavni lik nije skup klišeja koji bolje funkcioniraju u knjizi nego u filmu jer jest, no svaki iole zanimljiviji lik ima svoje duhove koji ga progone, te ni Dave nije nikakva iznimka. Za one koji očekuju vatrene atrakcije, ništa od toga, ovo je serija relanih krimića (“realno” je širok pojam koji se tako treba i shvatiti) koji adute polažu na lokacije, ljepljivu atmosferu zabačenog kraja i likove koji imaju karaktere šarene kao špil karata. Ne izostaju vatreni obračuni, klasika, jer naš Dave reputaciju nije stekao miroljubivim rješenjima.

Alec Baldwin je u karijeri imao tu sreću (ili peh, kako si uzmete) da je bio prvi u čak dvije ekranizacije popularnih serija. Kao Jack Ryan zajebavao se s ruskom podmornicom u The Hunt for Red Octobar, a ovdje se zajebavao s kriminalicima američkog juga. I u oba slučaja su ga zamjenili drugi glumci, što njegove uratke čini još zanimljivijim. Ovdje je potegao iz pete da dočara kompleksni lik i u tome je uspio, koliko je to moguće reći. Čovjeku dobro stoji trauma, ali i gun u rukama, pa je pokrio obje strane. Eric Roberts, taj slik lik, opet je odigrao negativca, no dopadljivog, pomalo površnog. Društvo im je pravila i nepoznata Teri Hatcher (koja se, kao i mnoge druge, nije libila izbaciti sise u prvi plan da privuče pažnju) tako da mu se ne može prigovoriti da nema poznat cast (uz još par manje poznatih imena). Narativno, film si uzima vremena da ispriča priču, nema prečaca, nema atrakcija da zabavi gledatelje i uspijeva mu uvući vas u radnju, što je već preporuka sama za sebe. Lokacijski se odigrava na mjestima koja se ne koriste baš često u filmovima, a lijepo je vidjeti kako je sve to izgledalo prije nego je uragan Katrina prošao onuda. Nemate nekakav izbor za gledanje, a dosta vam je površnosti i zatupljenje radnje? Da kažem kako je ovo ko stvorena za vas ili ste to već samo shvatili?