Superman Returns (2006)

IMDb

Trailer

 

Nema par dana kako se (konačno) pojavio dugo očekivani trailer (više kao neka navlakuša) za budući superhero spektakl Superman vs Batman i svijet ne prestaje govoriti o tome. Doduše, trailer se pojavio malo prije reda, dan ranije je ”slučajno” procurio u otvoreni svijet pa su čelnici WB-a bili prisiljeni pustiti cijelu verziju, ali nije bitno to već ono što se moglo vidjeti u toj minuti i kusur vremena. A vidjelo se ništa, iskreno, malo priče, malo Supesa, malo Batsa i, kao netko tko je privržen ovom prvom od stvarno malih nogu, nije me nešto posebno impresioniralo pokazano. Mislim, vjerujem da će to biti film teške kategorije, da će zaraditi jezivo ozbiljne novce, da će ispasti poligon za lansiranje novih projekata (Aquaman, Wonder Woman, The Flash…) i vjerujem da će neki novi klinci opasno uživati u svemu tome, ali za mene osobno cijeli taj projekt djeluje kao još jedna partija prepišavanja s konkurentskim Marvelom oko toga koji ima većeg i tko će više, jače i mnogobrojnije. Cijeli taj biznis kao da najmanje veze ima sa samim stripovima. Nije da me to posebno iznenađuje, već je prethodnik bio potpuno izvan tračnica te je Man of Steel bio više ”idemo raditi film o Supermanu po principu Christophera Nolana” nego što je bio film o Supermanu kao takvom. Da, već očekujem da me se prozove nostalgičarem, nikako ne bi bio prvi put, ali kad odrastete na jednoj viziji, teško se prebaciti na drugu, pogotovo onda kad se zna da je ta vizija nastala pod utjecajem druge, nastale za potrebe potpuno drugačijeg lika. Za Batmana su tamni tonovi sasvim prikladni, ta čovjek nosi traume cijeli život, psihički je stabilan kao nitroglicerin, oblači su u crno i djeluje po mraku, tamni tonovi dolaze s teritorijem, ali Superman je oduvijek bio pozitiva. OK, znam da ima i on svoju mračniju stranu, barem što se tiče stripova, no filmski svijet je oduvijek uspijevao pronaći pravi omjer zabave i dobrog filma (čak i onaj krš i lom od Supermana 4 ima poneki trenutak… samo poneki). No, dobro, to je zato što je u svom rezimeu imao dva više nego odlična filma. Superman: The Movie iz 1979 Richarda Donnera postigao je nešto nemoguće; prenio je duh tog junaka na veliki ekran i sve to spojio s dobrim efektima i primamljivim izvedbama glavnih glumaca. Njegov nastavak, Superman 2, imao je nekih problemčića (Donner je otpušten, drugi redatelj je radio pola filma) ali čak je i uz to uspio ispasti više nego solidan uradak koji je u priču uveo i malo pirotehnike, najavljujući budućnost takvih projekata (mislim, stavno budućnost jer Batman Tima Burtona doći će tek kojih 7-8 godina kasnije). Nakon spomenutog fijaska Superman 4, Clark Kent odlazi u mirovinu. Kolega Dragonrage, supatnik po blogerskom peru, nedavno je najavio kako će uskoro izaći zgodan dokumentarac o tome kako se serijal planirao oživjeti u, idemo reći čudnom pa kud puklo da puklo, projektu gdje je čovjeka od čelik trebao glumiti Nicholas Cage. Još uvijek se premišljam koliko bi to bio dobar projekt jer stari Nick, koliko god bio dobar kao nestabilni Castor Troy, nikako nije za ulogu Supesa. To je bilo, pa propalo i od onda je cijela priča u limbu odgađanja. Sve dok se Brian Singer nije prihvatio cijele priče oko ponovnog oživljavanja popularnog lika. On je to i napravio. Film je izašao, zaradio i doživio neslavnu sudbinu svih ostalih projekata koji su bili zamišljeni za puno veće stvari, kao, recimo, teško zgrtanje novaca na blagajnama. No, o tom potom. Razlog zašto sam odlučio uopće nešto zapisati o ovom filmu jeste to što sam već zapisao riječ-dvije o starim verzijama, pa sam čak sjeo i zapisao dva-tri ne baš oduševljene o novom filmu, pa bi bilo stvarno lijepo od mene da nekako zaokružim cijelu priču komentarom i o ovom nastavku i zato što sam medijske pažnje željno piskaralo, pa se šlepam na val zanimanja koje ovih dana (opet) podiže čovjek u plavim tajicama.

Zanimljiv je pristup u dizajniranju priče ovog nastavka, zanimljiv barem za ono vrijeme jer se čini ziheraškim. Naime, odlučeno je da će Povratak u cijelosti negirati postojanje trećeg i četvrtog dijela starog serijala te će direktno nadovezivati na prva dva dijela, napravljena rukom Richarda Donnera. Djelovalo je kao marketinški potez usmjeren na kvalitetnije dijelove starog serijala i ovih dana je isti napravio puno jači odjek jer će i Alien 5 napraviti istu stvar, u potpunosti negirati postojanje 3 i 4 dijela poznate franšize. Tako da ovdje, u Supermenovom Povratku, upoznajemo svijet bez Supermana. Prošlo je pet godina otkako je nestao s radara, doslovno, i otišao vrag zna gdje. Lois Lane se udala, rodila klinca i napisala okrutan članak o tome zašto svijetu nije potreban Supes., Lex Luthor dadilja stare babe i grebe se za njihova nasljedstva. Stvari su postale… svakodnevne i nezanimljive. Otišavši natrag do Kriptona, ili onog što je od njega ostalo, i vrativši se, Clark muku muči kako se vratiti natrag u svoju rutinu, raditi balans između maske i svojeg pravog ja, no ne treba previše da stvari opet postanu zeznute. Prvo, Lois će (opet) upasti u probleme, pa će joj biti potrebno spašavanje, a nakon što svima postane jasno kako se The Man vratio, Lex će pokrenuti još jedan svoj genijalno megalomanski plan kako se riješiti vječnog protivnika, koji će, naravno uključivati puno razaranja i brzinskog spašavanja. A između toga će se nakupiti i ljubavnih problema, pa emocioanlnih problema… svakojakih problema koji će našeg junaka staviti u ionako kompliciranu poziciju.

Za početak moram (opet) naglasiti kako sam odrastao na Supermanu, starim filmovima (barem prva dva) i da nisam baš previše objektivan po tom pitanju, ali da nemam problema naglasiti što je dobro u tim filmovima, kao i ovom novom, ali jednako tako reći i što u njima ne valja. Kad bih stavio Povratak u pravu perspektivu, on je nešto između nastavka i posvete starim filmovima, s tim da oba opisa funkcioniraju više-manje dobro. Prvo možda vrijedi krenuti od toga što nije baš uspjelo u tom pokušaju ponovnog oživlljavanja. Naravno, Chistopher Reeve nije bio u opciji da glumi, pa je trebalo pronaći adekvatnu zamjenu. Zaustavljanje, odmah prije nego shvatite nešto krivo. Brandon Routh kao novi Superman je jedan od najvećih aduta ovog filma, uloga mu leži kao salivena i uspješno ostavlja dojam dobrodušnosti kakvu Superman treba ostavljati kad je riječ o njegovu odnosu naspram ljudi (Henry Cavill ostavlja dojam izvanzemaljca, ne baš simpatičnog) a ima i potrebnu dozu šlampavosti kao Clark Kent. Doduše, vidi se da je uzor ponašanja bio Christopher Reeve, osnosno njegova izvedba, ali to ne smeta toliko koliko neutemeljena optužba da je Routh i njegov klon (Cavill izgledom izgleda točno kao njegov sin, što, zanimljivo nije nitko primjetio). No, premlad je. Da, to je ono što ne leži u priči baš najbolje. Lois Lane (Kate Bosworth) djeluje starije od njega, iskusnije i nikako kao zanimljiva djevojka koja bi privukla pažnju našeg junaka. Forsiranje na njihovoj emocionalnoj povezanosti aktivira kočnice u radnji i stvara teret gledatelju jer se iz aviona vidi da nisu kompatibilni. Da bi junak bio zanimljiv, treba mu još zanimljiviji negativac. Kevin Spacey jest zanimljiv, ali njegov Luthor baš i nije, ne previše. On je kombinacija izvedbe Gene Hackmana i dvorske lude, što ne funkcionira jer jednostavno nije opasan. I dok je komičarski takt funkcionirao u prva dva Supermana (iako je i tamo to zapinjalo, iskreno rečeno) ovdje je, u vremenu kad su negativci postali veliki, jaki i zli, to jednostavno zastarijelo. Film muku muči i s tempom, posebice u završnom dijelu gdje dolazi do repeticije scena i nepotrebnog razvlačenja ne baš posebno atraktivnog završnog sukoba Luthor/Superman. Balanas između emoivnih dijelova i akcije ozbiljno je izvan tračnica i u ostatku radnje, što ne znači nužno manu, ta i originalni Supermani su znali imati taj problem, samo što nije bio toliko izražen. S druge strane, Singer radi nekoliko stvarno odličnih stvari u ovom nastavku. Malo je teško nadmašiti scenu predstavljanja junaka u prvom Supermanu, pad helikoptera ulazi u filmsku povijest, ali pad aviona ima podjednaki intenzitet i točno pokazuje zašto ljudi uopće vole Supesa; lik je sav u tome da pomogne drugima. Ista stvar funkcionira dobro i kad Luthor pokrene svoj zli plan (iako poprilično besmisleni – nova zemlja+običan kamen=nula vrijednosti za prodaju) i kad posljedice udare Metropolis. Superman, kojega jedino kripton može baciti na koljena, ili neki negativac sličan njemu (da, General Zod svima pri dolazi na pamet) najbolje funkcionira u unim scenama gdje svojim daom sprečava prirodne katastrofe koje, u pravilu, djeluju bolje nego običan negativac. Netko je to trebao reći Snyderu, pa bi njegov Superman možda sravnio malo manje grada, a malo više ga pazio. Uglavnom, sve to funkcionira, ali završnica je ponavljajuća, pa čak i malo banalno jer Luthor kako ga Spacey glumi nije hladnokrvni ubojica, pa ka probode našeg junaka komadom kriptonita, publika je malo… u nemoj me jebat raspoloženju. Kad se sve to baci na jednu hrpu dobije se itekako gledljiv film, koji doduše malo muku s tempom, ali koji se spretno izvlači s dosta zanimljivih stvari. Da je omjer bio više usklađeniji i sporedni razrađeniji, tko zna, možda bi film bio i puno veći hit, ali ni ovako ne gubi previše u dopadljivosti. Osim, naravno, što ima duh Donnerovih originala, što je u ovom slučaju dvosjekli mač. Zarada je bila tolika da se pokazalo kako ljudi još uvijek vole dobrodušnijeg Supermana, dopadljivijeg, ali je isti koštao jezivih 270 milijuna dolara (pomalo je pitanje gdje je ta lova otišla jer film nije toliko spektakularan) i odmah se pokazalo da retro i nostalgija možda nisu najbolji recept za uspjeh, barem ne onakav kakav je postigao original. Brandon Routh nakon ovoga je malo krivudao uokolo, odigrao je i Dylan Doga, još jednog stripovskog lika (film je željeznička nesreća, ali on je bio dobar) a u zadnje vrijeme (opet) igra junaka iz stripa; Raya Palmera aka Atom. I, zanimljivo, u seriji Arrow, gdje se pojavljuje, bilo je čak dvije reference na Supermana (to je ptica, to je avion…. to je Ray) i ono poznato ”upravljanje” rukama dok leti, i ti gegovi impresivno pokazuju da je Routh u godinama kad bi mu uloga Supermana legla bolje nego u Povratku. No, život ide dalje, tako i filmski biznis. Ako ste nostalgičari, pogledajte verzije s Christopherom Reevom, ako volite malo modernije stvari, pogledajte ovaj ”nastavak”, nećete promašiti ni u jednom slučaju. Samo što možda nećete biti previše zadovoljni, ali to ostavljam vama na odluku.

 

 

 

 

 

 

 

Highlander II: The Quickening (1991)

IMDb

Trailer

 

Postoje neki filmovi koje volimo bez da znamo točan razlog tome. Znamo da je to loš film, znamo da sve u njemu podržava to mišljenje, znamo da ga drugi ljudi ne vole, ali, opet, kad vidimo najavu za njega, znamo da ćemo se dobro zabaviti. O, ne govorim ja vama da će vas Gorštak 2 zabaviti jer vrlo vjerojatno neće (uz čast časnim iznimkama) i ako imalo sebe vidite kao nekog filmofila, sladokusca koji svoje male sive stanice hrani samo odabranim naslovima, od ovoga ćete bježati kao besmrtnik od mača koji mu se sprema odrubiti glavu. Ja sam ovaj dio gledao prije originala, što znači da sam kao Alice upao u zečju rupu bez prethodnih pojašnjenja što ću gledati (bijaše to jedne subote u kasno noćnom terminu – do tada nisam ni znao da ovaj film – cijela franšiza – uopće postoji) i bez srama mogu priznati – imao sam vrašku zabavu. Hej, jednostavna sam osoba, ne baš razvijenog filmskog ukusa, dajte mi zabavne likove, nešto radnje i ja sretan. No, nisam toliko neinformiran da ne znam kako je ovo loš film, po svim mogućim mjerilima. Ustvari to je malo oštra osuda jer nije, ne u cijelosti. Zašto? Ako ga gledamo kao samostalni uradak, bez osvrtanja na nslijeđe prethodnika, funkcionira još kako-tako. Mješavina stilova, popaljeni motivi, malo glumačkog preglumljavanja, nešto SF-a, nešto dobre glazbe – hej, filmovi su prolazili i s manje od toga. Gledamo li kao nastavak originalnog Highlandera – gdje je tu nekome pamet bila? Doduše, zanimljivo mi je da je film uopće snimljen jer originalni film nije bio nikakav box office hit, mislim da je negdje u pozitivnoj nuli, ali je stekao kultni status, što je lijepo, ali filmovi se snimaju radi love, a ne radi statusa. Znači, netko je iskeširao lovu i to je napravio na blef jer, čisto teoretski, nije bilo šanse da ovaj uradak vrati lovu. Ili možda jest bilo šanse? O tome malo kasnije. Još malo o samoj premisi nastavka. Gdje sam stao? Ah, da – kod onoga gdje je scenaristi bila pamet? Prvi film ima dovoljno misterije da bude zabavan zbog toga što ta misterija ostaje nepojašnjena. Ako želiš zajebati magiju, samo pojasni kako se izvodi trik. To je napravljeno u nastavku. Jer Besmrtnici nisu samo Besmrtnici, oni su…

…izvanzemaljci. Točno to. Alieni s druge planete. S time nas upoznaje uvod i odmah pojašnjava kako su i zašto svi ti likovi, koji se vole međusobno mlatiti hladnim oštrim oružjem, što je poprilično jadno pojašnjenje (poslužilo tek zato da se opravda dolazak novih Besmrtnika – Connor je posmicao sve njih u prethodniku) i da ne kažem kako ubilo svu onu draž malenog razmišljanja što su oni i tko su. Nadalje, tu sad film počinje kršiti sve moguće stvari koje je napravio u prethodniku; Ramirez i Connoer se poznaju otprije, Besmrtnik može uskrsnuti, mogu putovati svemirom u Superman stilu – kužite? Stvari idu od lošeg prema gorem što se tiče nekih dijelova radnje. I, da, za razliku od predhodnika, koji je bio zgodan fantasy spoj bajke i sadašnjice, nastavak je SF. I u tom tehno-naprednom okolišu Zemlju čuva ogromni štit od sunčevih zraka (zanimljiva SF ideja) ali osim štita tu su i drugi problemi. Naime određeni general Katana (ime kao stvoreno za negativca) ljut je što njegov stari neprijatelj Connor još uvijek ima glavu na ramenima, pa dolazi na Zemlju da mu je odfikari. Connor, s druge strane, s novom ljubavi, mora smisliti način kako da sruši štit i vrati život na Zemlju. OK, sadržaj je… onako, skup svega i svačega i, ponavljam, da je riječ o samostalnom filmu, bio bi čist OK – ako niste jedan od onih snobova koji ne gledaju takve stvari.  Pošto je to nastavak – skužite sami zašto ima tako mizernu ocjenu (iako sam sklon mišljenju da bi jedna više bila taman ono pravo).

Osim što je film scenaristička mješana salata, ta izmješanost je vidljiva doslovce posvuda. Od vizualnog stila, koji je mješavina svega već viđenog (Blade Runner, Batman, Neon-Noir, arhaizam SF filmova 80-ih – u godini 2024 ljudi voze kante iz 50-ih i 60-ih, a lete avionima koji su svoje posljednje zbogom rekli još tamo krajem drugog svjetskog rata) preko motivacije likova (nešto kao Wall Street susreće Conana) pa do šlamperaja u samoj izvedbi. Naime, štit se prostire preko cijele Zemlje, ali kad naši likovi izađu van negdje u planini, štita nema ni za lijek. Takve stvari. Što uopće valja ovdje, pitate se vi. Začudo, koliko god to čudno bilo, film je jednostavno zabavan. Taj njegov izmješani vizualni stil djeluje jako dobro. Doduše, već viđeno, ali opet jako dobro. Ima nekoliko uspjelih akcijskih scena koje imaju ono nešto da budu čak i pamtljive, Sean Connery i Christopher Lambert imaju jako dobru kemiju na ekranu (to su shvatili i autori pa su debelo proširili Ramirezovu pojavu) ima zgodnog izvan-vremena-sam humora, ugurala se tu i jedna uspjela jurnjava podzemnog vlaka (i efekti kad ljudima iskaču oči iz glave ravno iz Total Recalla) a kad Michael Ironside glumi negativca koga briga ako debelo i pretjeruje – to je Michael Ironside. Znači, dijelovi filma uopće nisu loši. Mucalhy, redatelj izraženijeg vizualnog stila nego sadržajnog, ovdje postavlja temelje daljnjeg načina rada (koji će još više biti izražen u The Shadow) i taj način, koliko funkcionalan, toliko i nije. Film ostavlja dojam zastarijelosti, posebice zbog tog retro-80ih-štiha i dodatno pobija onaj fantasy osjećaj koji je imao original. Nastavak tako djeluje kao skrpani SF film kojeg su svi gledali, što ne bi bilo loše da priča ima smisla. Ako nemate predrasuda, super, ovo je odličan materijal za ubijanje dva sata, ali ako ih imate… čisto sumnjam da će vam ovo biti zabavno iskustvo. Nažalost, kad su krenule negativne kritike i loše ocjene (za koje mislim da su ipak malo predrastične) redatelj, producenti i susjed Pero krenuli su u sastavljanje nekoliko alternativnih verzija ne bi li malo popravili stanje. Uspjeh je polovičan. Renegate Verzija (redateljska) navodno ima malo više smisla, ali samo malo, što se tiče porijekla Besmrtnika te pojašnjava zašto se Katana toliko napalio na Connora koji je, na početku, tek jedan običan no name pobunjenik. Također, navodno se u jednoj verziji pojašnjava zašto je njegovo porijeklo Škotsko (Connor u prvom dijelu priča gdje se rodio – u nastavku ispada da je pao iz vedra neba) ali to ne mogu potvrditi. Također, neću vam ga preporučiti otvorena srca jer sam svjestan koliko je ovo loš uradak, ali ako volite SF budalaštine, koje pršte od nekog retro osjećaja, ako volite hrpu poznatih faca u laganini izdanjima, ako ste općeniti poklonik filmova koji mješaju žanrove i ne brinu oko toga kome će se svidjeti, Highlander 2 možda malo bolji izbor za gledanje od nekih sličnih, itekako lošijih uradaka. Kako Besmrtnika može biti samo jedan, nekako se čini da je bolje da je film ostao samo na jednom nastavku. Ali, o čemu bih ja onda pisao.

 

Highlander (1986)

IMDb

Trailer

 

Nedavno mi se dogodila zanimljiva stvar. Sjeo sam i počeo gledati (ponovo) Highlander filmove. O, nema u tome ničega mističnog, pogledao sam ih već odavno (s tim da nisam ni znao kako je snimljen peti dio – i nisam ništa izgubio što sam živio u neznanju) ali sam ih pogledao, bacio VHS kasetu na gomilu ostalih i jednostavno zaboravio na njega. Opet, kako je to već slučaj s mojim naopakim poimanjem, nastavak mi je bio bolji nego original, u čemu sam, iskreno vjerujem, usamljen jer nastavak filma je jednostavno loš uradak (trebalo je proći samo desetljeće da to skužim) i nekako mi je originalni film ovom prilikom sjeo puno bolje nego na prvo gledanje. Ne zavaram se da je to ujedno i dobar film (jer nije) ali ima nekog šarma koji je puno bolje izraženiji na drugo gledanje nego na prvo (ili je možda to zato što sam ga gledao davno i to na nekoj piss of shit video-kaseti) i ima, nešto što sam uspio promašiti na prvom gledanju, sasvim lijepu ljubavnu priču koja funkcionira jako dobro u pozadini radnje koja je, ako ćemo pravo iskreno, zgodna mješana salata svega i svačega. I, naravno, jedan komentar kaže kako je ovo poor’s man Terminator, to je u osnovi istina. Kad se sve baci na hrpu, od priče, preko glumaca, entuzijazma i na trenutke vizualnog skoro-pa-savršenstva, Highlander je slučajni pogodak, nešto kao Terminator, film koji na papiru baš i ne obećava nekakav ludi provod, ali koji ima ono nešto, tajni sastojak, koji ga je uspio izvući iz mora sličnih besmislenih uradaka te ga pretvoriti u kultni film koji je već nekoliko godina na listi za pravljenje remakea. Što se mene tiče, mogu oni njega napraviti, ali već vidim novog Robocopa, stil ispred sadržaja i fancy borbe mačevima u stilu Matrixa. Cinik sam po prirodi, iako osobno nemam ništa protiv odjevanja starog materijala u novo ruho. Također, ovo je priča (iako u osnovi poprilično besmislena) na kojoj je izgrađena cijela jedna franšiza i koja je od kultnog filma (i lošeg, ali zabavnog nastavka) potonula u čistu stopostotnu glupost, negledljivu pritom (ili jedva) te bi joj čak i loš remake uspio pomoći da opet dođe malo u zanimanje javnosti. Dok se to ne dogodi, uvijek mi (i Vama) ostaje cijela franšiza originalnog materijala za gledanje.

Dakle, početak MacLeod sage je u sadašnjosti (ili barem bilo tamo sredinom osadmedesetih) gdje naš vrli junak Connor (uvijek zanimljiv ako već ne i kvalitetan Christopher Lambert) gleda hrvački meč (ono namješteno piss of shit zabavljanje publike) i prisjeća se svoje prošlosti. Kad je bio škotski gorštak, pripadnik klana MacLeoda. Sadašnjost/prošlost – ista stvar, na obje strane su padale glave. I dok je u prošlosti naš junak tek počinjao shvaćati kako je nešto čudno u državi Danskoj, u sadašnjosti mora izbjegavati policijsku istragu i zavoditi novi ljubavni interes. Prošlost je zabavna jer će upoznati i Ramireza (ima imena koliko i Čiko iz Zagora) kicoša (njegov opis) i jako dobrog poznavaoca njihove povijesti. Obojica su besmrtnici i obojica će postati veliki prijatelji. Jedina konstanta njihove povezanosti je Kurgan, visok lik, psihopata u pravom smislu riječi, kojem Connor mora odrezati glavu kako bi ostao jedini besmrtnik na Zemlji. Jer, može postojati samo jedan. Ukoliko se zapitate zašto može postojati samo jedan, zaboravite, to nisu znali ni tvorci cijele priče, ali je zvučalo cool i davalo je motive potpunim strancima da izvuku mačeve i krenu u makljažu. No, ipak, u svom tom moru besmislenosti, pa čak i pomalo smiješnih stvari, film uspjeva na poprilično sirov način spojiti moderno i staromodno, postajući tako zgodan fantasy film s daškom neke kreativnosti, koju je pak dodatno pokrpao s entuzijazmom kad već nije mogao kvalitetom.

Jer ovdje neke umjetničke kvalitete nema, da odmah to razriješimo na početku, ovo je film nastao na temelju da je nebo granica, a kad se došlo do neba, onda se samo malo prizemljio tek toliko da ne bude potpuna celulozna zbrka. To je nastavak. Original je donekle pod kontrolom scenarija i motiva koji su u njemu upotrijebljeni. Na stranu vitlanje mačevima, ljubavna(e) priča(e) su te koje imaju neki štih staromodnih vremena, romantičarskih vremena, i funkcioniraju dobro, uvijek je lijepo vidjeti malo romantike i da se film toga ne srami. Connor je pak jednako tako staromodni lik; častan, odan, tragičan, zgodan, misteriozan i podjedanko uspjela stvar (iako je to zasigurno bilo slučajno) što nam film ne nudi odgovore tko su Besmrtnici, zašto su Besmrtnici i koja je svrha Besmrtnika, uključujući njega samog. Lambert ne glumi, ne previše, ali mu je išlo od ruke prenijeti ljubavne emocije, pa malo zafrkantske emocije i ratničke emocije, uglavnom zato što lik nije baš sklon odrubljivanju glava ako ne mora. Naravno, motiv učenik-mentor nije mogao proći nezapaženo, ali ovdje je zabavan jer mu je mentor James Bond osobno, a  Sean Connery vlada ekranom bez muke, dobro se zabavljajući (Francuz glumi Škota, Škot glumi Egipćana… netko je imao smisla za humor). Fajtovi su dobri ali ne zato što su dobri već djeluju realno. Jer, istina je ta da nitko ne može raditi fensi-šmensi pokrete i vitlati onim komadom željeza grandiozno kao Barišnjikov. Nemoguće. Zato je Kurgan uvjerljiv primitivac (i to doslovni) a i Clancy Brown je očevidno guštao u zloći koju su mu nametnuli. Tu odmah vrijedi napomenuti kako su sami likovi kartonske siluete, drastična školska razlika; jedan sjajan,, drugi loš do kosti. Na kraju; vizualni izgled. Sam film ima poprilično sirov vizualni izgled, potječe direktno iz spotova koje je Russell Mucalhy radio, ali na trenutke djeluje kao savršeni spoj slike s pokretima (posljednji obračun ispred ogromnih prozora obojanih plavom svjetlošću) i priznajem da sam to u prvom navratu propustio vidjeti. Ako već nema nekog sadržaja za ponuditi (fajtovi su, kako rekoh, poprilično realni, bez nekih akrobacija) onda da se ima vizualnih stvari za gledanje. Nije ni čudo što je, kad se sve zbroji, film nakon lošeg starta u kinima, postao kultni filmić. Naivnost, entuzijazam, stvar-dvije koje zrače originalnošću, simpa podjela glumaca… sve to prevaguje one loše, uglavnom već poznate stvari (smušen scenarij, loša preraspodijela minutaže – bilo bi zanimljivo vidjeti kako MacLeod prolazi kroz više vremenskih razdoblja) i film na kraju ispada ugodno simpatičan uradak koji, kad ga gledate, izaziva možda ne toliko divljenje koliko nostalgičarski osmjeh. Hej, i to je nešto. Bolje nego da je riječ o zgražanju.

Hook (1991)

IMDb

Trailer

 

In Memoriam: Robin Williams

 

Gotovo je šteta što me neka tužna vijest mora natjerati da sjednem za tipkovnicu i napišem nešto o nečemu što sam trebao napraviti davnih dana. To je zato što stvari uzimam zdravo za gotovo, iskreno, ne zamaram se mogućnošću da bi se nešto stvarno moglo dogoditi. Kako stvari stoje, sve važnije stvari koje sam pisao o nekim meni osobno dragim ili zanimljivim osobama iz filmskog svijeta dogodile su se, paradoksalno, ne slučajno nego namjerno. Točnije, namjerno za sad vodi 2:1 naspram slučajnosti jer smrt Paula Walkera upravo je to, slučajnost koja se, istini za volju mogla i izbjeći. Robin Williams i Tony Scott odlučili su čekirati svoje radne kartice prije vremena i napustiti ovaj svijet preko voznog reda. Stari Tony je kriv što danas imam ovakav filmski ukus i za to mu hvala, ali moram biti iskren i reći da Williams nije bio dio garniture poznatih osoba koje su me na neki način filski educirale, ali zato je bio broj jedan kad je smijeh, humor i dobra zabava u pitanju. Mislim, čovjek je čak i od projekata koji su na papiru i na ekranu bili srednja žalost (Old Dogs) moga napraviti par zabavnih fora, što je, htjeli mi to priznati ili ne, talent. Moj respekt naspram njega porastao je kad sam, genijalan kako već jesam, shvatio da je on odrađivao i stand-up nastupe te da je razvaljivao po svim mogućim stavkama (a ja, naivno dijete, vjerovao da je on improvizirao samo dok se dernjao u Good Morning, Vietnam). Ok, vrijedi priznati da volim staru školu jer, da ga ubiješ, meni ova nova garnitura komičara uopće nije smiješna. Jednostavno nije. Netalentirano krdo koje je iz nekih dosad nepoznatih razloga prozvano smiješnima (Chris Rock, Chris Tucher… i ina gamad) gotovo mi je upropastilo pojam komedije i improvizacije koja je ključni sastojak stand-up nastupa. Williams, uz još ime-dva, mi je, srećom, uspjevalo zadržati pažnju na takvim stvarima i, vrijedi ponoviti, čovjek je imao talenta. Kako to ide, onaj koji uveseljava druge, sam pati od depresije (mislim da je to rekao Jim Carey, ali me nemojte držati za riječ) i kraj u kojem je potrebno dignuti ruku sam na sebe nije kraj koji bi bilo tko od nas trebao doživjeti. Podalje od tužnih misli, malo sam pogledao ove svoje stranice i shvatio jednu zanimljivu stvar; Robin Williams kod mene nije bio baš previše puta u posjeti. Svega jednom i to u jako maloj i brzoj posjeti kad sam ga spomenuo u maloj ulogici u filmu Dead Again. Još bolja stvar; Steven Spielberg kod mene nije bio uopće, barem ne u svojstvu redatelja (mislim da sam ga negdje spomenuo kao producenta ili neki takav vrag) i bilo je potrebno da jedan od njih umre kako bi obojica dobili malo medijskog prostora u mojem piskaranju. Srećom da su imali zajednički film inače ne bi onda došli. No, imali su. Baš po mjeri, reklo bi se, jer su ovaj naslov kritičari stvarno sasjekli, gore nego da su ga se pravi pirati dokopali, i naslov kao takav nije baš omiljen čak ni u Sopielbergovu spomenaru – mrzi ga više manje cijelog (po zadnjim izjavama) na što se može samo reći – pa što si takvog snimio? Nije baš da mu je studio sjedio za vratom (ili možda čak malo i jest) ali razumijem ga kad kaže da je tadašnja tehnologija bila neadekvatna za zamisli koje je on imao (preskočit ćemo ono da klinci uopće nemaju pojma o glumi te da su nekad bili pravo naporni) jer… hej, tehnologija čuda stvara (koju godinu kasnije je oživjela i dinosaure) ali film u konačnici nije baš takav train wreck kakvim ga se sad opisuje. Začudo, za nekog tko ne voli previše vlastiti film, Spielberg je u njega uspio utrpati popriličnu gomilu obiteljskih propagandnih porukica i to je napravio suptilnošću jednog slona u stakleniku, ali to mu ne zamjeram ništa jer to je takva vrsta filma (obiteljski, dječiji…) i mislim da može samo sretnoj zvijezdi zahvaliti što je uzeo Williamsa (a bogami i Dustina Hoffmana te Boba Hoskinsa) za ulogu(e) jer bi sve to bez njih bilo stvarno negledljivo.

Dakle, o čemu je riječ? O Petru Panu. Nikad ga nisam čtao, nikad čak ni gledao poznati crtić, ali uglavnom znam tko je on. Samo što u ovoj verziji Petar je dobio koju godinu, pa i koju kilu više i za Nigdjezemsku ga zaboli koliko i za lanjski snijeg. Ali, taj vječni dječak (nekad bilo) još uvijek ima starog neprijatelja koji čeka da njih dva napokon ukrste mačeve i da se vidi tko je bolji, pametniji i tako to. Peter, koji više nije klinac, sad ima svoje klince i Kapetan Kuka (predivno ime za negativca) preko njih želi vratiti starog suparnika na svoj teritorij. Pa naravi ono što svaki pravi zlikovac napravi – otme ih. Petar, hoćeš-nećeš, sad moram otići po njih, ali se prisjetiti i tko je nekad davno bio, zašto je to prestao biti i kako ponovo to postati. Nimalo lagan zadatak jer u tome mu moraju pomoći Izgubljeni Dječaci (ne oni koji su harali u kultnom hororu) koji su… možda malo previše zaigrani. Jednu stvar moram napomenuti prije nego se upustim u malu i općenitu analizu filma. Naime, gledao sam ga u čudno vrijeme. Ne čudno kao čudno po pitanju sata već po pitanju dana dok je još trajao domovinski rat. Kako je TV onda bio preokupiran svim i svačim samo ne filmovima i serijama (pobožno sam pratio Santa Barbaru jer je bila jedina dostupna) kino je bila jedina opcija da se malo ublaže ti izbjeglički dani. Rekoh to, da odmah kažem kako film gotovim možda više nego bih trebao zbog tog retro osjećaja te da možda i nemam previše objektivan pogled na njega, ali to ionako neće biti preveliki problem jer, hej, na svojim sam stranicama. Objektivnost je poželjna, ali ponekad se može baciti kroz prozor. Ista stvar se može reći i za klasične bajke, tj. izbjegavanje općeg kalupa da budu doslovce tako ekranizirane. Danas je to uobičajeno, da izmjenite sve što možete i od Snjeguljice napravite Xenu ratnicu, ali onda to nije išlo baš tako lagano. Iako, ideja oko odraslog Petra Pana zvučale je zanimljivo na papiru, malo drugačiji pristup bajci jer ovako je to postao materijal i za ponešto starije gledatelje, a ne samo za kikiće. Gdje su onda stvari otišle krivim smjerom?

Istini za volju, nigdje i svagdje. Ideja je možda bila dobra, i film je poprilično umjeren dok traje uvodni dio, tj. dok Peter dovodi svoju obitelj u Englesku. On je poslovni tip, oštar kao britva odvjetnik, lik koji nema vremena za svoje klince i tako te (klišej) priče. Kad se radnje preseli u Nigdjezemsku tu stvari postaju malo… djetinjaste. Spielberg kao da nije znao što bi točno snimio i kako; ili bi klince prikazao kao družbu Goonies ili kao klapu iz obižnjeg sirotišta, pa tu ima svega. Od doslovno bezveznog dječijeg glupiranja (gdje se Williams našao kao svoj na svom, iskreno rečeno) pa do patetičnih izjava o obiteljima i toplom domu, koje pak nikako ne idu uz taj opušteni lagodni život. S druge strane, Kapetan Kuka kao da je pročitao Igru Prijestolja, pa fino spletkari na način da Peterove klince okreće protiv njega. Opet, ne baš sjajno izvedeno jer Kuka, iako je Hoffman ispao zabavan, djeluje kao negativac iz običnog dječijeg filma (ona vrsta koja je naporno glupa) pa film tako nema ni nekakvu napetost (iako bi je trebao imati, barem po površini) a nije nešto ni zabavan jer kad se klinci razulare – pa, klincima će to biti zabavno dok bi nešto stariji mogli pomalo pogledavati na sat. Naravno, film nije prošao i bez moralnih lekcija o finom obiteljskom domu, važnosti djece i toga da nikad ne treba posve odrasti. TO nije tako loše kako zvuči jer to je taj tip filma (bajka+klinci+odrasli=mudre izreke) ali nešto od toga djeluje baš nakaradno ubačeno te nije ni čudo što je danas Spielbergu pomalo naugodno zbog toga. Vizualna strana, dakle, ono što je druga stvar na koju je Spielberg žali, nije tako loše, ali nije ni nešto bajna. Piratski brod (ili gusarski, tko će ga znati što je politički ispravno ovih dana) djeluje kao da je napravljen u studiju, mjesto gdje klinci obitavaju djeluje kao da je napravljeno u studiju i… pazite vraga, jest napravljeno u studiju. Nisam siguran koliko je taj ”plastični” izgled lokacija bio namjeran, ali s godinama je sve uočljiviji. Ne bih na to gledao baš kao na manu jer ima i gorih setova, ali razumijem kad Spielberg jamra oko toga da bi danas sve to napravio digitalno. Na kraju nam ostaje glumački cast. Usprkos trivijalnostima u njihovim karakterima, Williams je stvarno sretan odabir za tu ulogu. On bi i mogao biti odrastao Petar Pan, ima tu vibru, i vidi se da mu je uloga bila laganica za odradit. Hoffman je od sebe namjerno napravio karikaturu, onu vrstu gdje vidite da je glumac baš guštao u pretjerivanju, ali svjetla reflektora je dobrano iskoristio i pokojni Bob Hoskins kao Kukina desna ruka, Smee, kao općenito najzabavniji lik u filmu (kasnije je odradio nešto solo po tom pitanju, mini-seriju, rekao bih, ali nisam provjeravao što) pri čemu je Julia Roberts ostala pravo u pozadini. Realno gledajući, ovo je zbrkan film, poprilično. Namjenjen je klincima i oni će ga prihvatiti bez problema. U njemu ima i stvari namjenjenih starijim gledateljima, ali su zakopane ispod svega i svačega, počevši od šarenila setova, kostima i samog ugođaja. Gledano nešto osobniji doživljaj, to je uspjela bajka koja pak isporučuje sve što treba; klince, moralne poruke i pretjerivanje u vizuali, uz obavezne poveznice s originalnim djelom koje vole milijuni čitatelja. Kako rekoh na početku, ja baš nisam adekvatan po pitanju objektivnosti, ali možda vi jeste, pa sami donesite odluku sviđa li vam se ili ne.

 

Ladyhawke (1985)

IMDb

Trailer

 

Poprilično sam siguran da nikad neću postati preveliki obožavatelj fantasy filmova. Kao ni knjiga. Kad čujem ljude oko sebe kako s takvim žarom i oduševljenjm nabrajaju na kojoj se stranici (ili minuti filma) neki lik okrenuo i vidio… nešto, gledam ih doslovce kao da su došli s Marsa. Uložio sam devet sati života u gledanje Gospodara Prstena i to, hvala lijepo na ponudi, više uopće nemam namjeru ponoviti. Knjige izbjegavam kao demon egzorciste. Ista stvar je i s ovom trakavicom zvanom George R. R Martin. Pročitao sam prvu knjigu i sve odgađam početi drugu, ali, s malo vedrije strane, Robert E. Howard mi ide samo tako, ali to je možda zato što njegove priče o Conanu ne kompliciraju kako to obično zna ići s djelima koje izlaze u tomovima. Narnijskim Kronikama nisam prišao bliže od dvjesto metara i to je taman to. Zašto ovakav uvod? Zato da vam demonstriram koliko smo fantasy i ja suprotna svijeta, niti znam pravila, niti znam detalje žanra, a još manje sam u stanju pratiti tko je koga kopirao ili pokrao nečije ideje. Sad kad sam vam to rekao, da odmah nadovežem kako Ženu Sokol uopće ne doživljavam kao fantasy film (iako, strogo gledano, to i jest) već kao jednu naprosto awsome ljubavnu priču, s malim elementima mistike. Da ikad u životu odlučim napisati nešto što bi se moglo smjestiti pod taj žanr, ovaj film bi bio izvor cjelokupne inspiracije (uz malu asistenciju već spomenutog Howarda, naravno). Iako pretpostavljam da o filmu znate već sve što se može znati, mali sažetak da osvježite pamćenje.

Uvod nas upoznaje s Gastonom, mladim lopovom koji uspije pobjeći iz zatvore /utvrde/dvorca/nečega i već kad se pomisli da bi mu to moglo biti uzalut vam trud svirači posao (jer ga nekakvi vojaci sustižu samo tako) odnikud mu u pomoć stiće pomoć u obliku viteza odjevenog u crno i s sokolom na ramenu. On je Navarre i Gaston će jako brzo shvatiti kako je njegova priča puno zanimljivija nego se to čini na pravi pogled. On i lijepa Lady Isabeau postali su žrtve jezive kletve  tamo nekog napaljenog Biskupa te, iako su zajedno, nikad ne mogu zajedno. Ona se preko dana pretvara u velikog sokola, a on po noći u još većeg vuka i sve što dijele je nekoliko sekundi prije obostrane transformacije, bez da se mogu dodirnuti. Gaston, koji će se naći između čekića i nakovnja, slikovito rečeno, postat će njihov suputnik, a nakon malih problema s biskupovim ljudima i zimskim uvjetima, svi zajedno će slučajno doznati da ipak postoji način da se poništi kletva. Kako? Oh, samo se vratiti natrag u biskupovu utvrdu, u točno odrijeđeno vrijeme, i izvesti kompliciran ritual.

Filmovi o ukletim ljubavnicima stari su valjda koliko i filmska traga, no rijetko koji od njih mi imaju ono nešto što ih čini vrijednima višekratnog gledanja. A što je najbolje, Ladyhawke uopće nema ništa posebno u svojoj radnji što naglašava ljubav Navarra i Isabeau, nema patetičnih scena, ljigavog dijaloga i napornog uvjeravanja publike da su oni par iz snova. Točnije, njihov odnos ima nešto gotovo poetski, iako nemaju zamalo ni jednu zajedničku scenu skoro do samog kraja filma. Njihova suzdržanost po tom pitanju, čak i distanciranost u ponašanju, imaju takav efekt na gledatelje da svi jednostavno odmah osjećaju jednu vrstu staromodne uzvišenosti u njihovu odnosu i to je ono što bi se reklo narodnim riječnikom vražje dobro napravljen posao. Naravno, treba imati i cojones, pa priznati da je to ustvari ljubavni film, ali, hej, ljubav kao pokretač radnje nije tako atraktivna kao… vilenjaci? i kad kažem ljudima da iste sekunde mijenjam tri Gospodara Prstena za Ženu Sokol gledaju me kao da sam ja došao s Marsa. Hej, ja sam romantičar, vjerujem u uzvišene ljubavi i sretne krajeve, a ne bacanje prstenja s neke tamo jebene planine.

Da ne bude kako film vrijedi samo radi toga (to je samo najveći plus u njemu, ništa drugo) glumački je odabran…savršeno? OK, Matthew Broderick je slaba karika, on je u svim filmovima slaba karika, ali je ovdje bio tek pican koji se još nije počeo ni brijati, pa je podnošljiv. Rutger Hauer uopće nije bio prvi izbor za glavnu ulogu već Kurt Russell. Hmmmm. Nije da ja ne volim starog Kurta, ali on bi bio potpuni miscast pošto je Hauer u tim godinama bio vrhunska roba. Kršan, visok, markantan, slika i prilika kako izgleda vitez tog vremena (iako je, tehnički gledano, kapetan straže, ne vitez) odjeven u crno i zagrnut plaštom mistike.Michelle Pfeiffer (meni jedna od najljepših glumica… uopće) izgleda baš kako treba izgledati jedna prelijepa, tajanstvena djeva koja zagrije srce kršnom kapetanu (njih dvoje samo tako mogu zamisliti kao Sinišu i Kontesu Neru) i ona već spomenuta suzdržanost u njihovu odnosu njihov odnos stavlja na jedan možda malo idealizirani pedestijal, no nitko ne može osporiti da imaju pravu kemiju. Neke novije klince vjerojatno će smetati što film uopće nema specijalnih efekata(tek par njih u završnici) te da izvorne lokacije (čitaj – hebena šuma stvarno izgleda kao šuma) dodaju blagi začin realnosti. Režija je precizna i pregledna, ali zar je netko sumnjao da će takva biti kad ju je radio mešter Richard Donner? Ipak, treba naglasiti da nije baš posve cjepljena protiv statičnosti u određenim trenucima jer ovo je raniji Donnerov rad, prije nego se pronašao u opuštenijem akcijskom žanru. Intrigantna priča, vrhunski nastupi odličnog glumačkog para (iako, ruku na srce, nisu baš previše glumili) prava doza mistike i staromodne romantike… da su svi fantasy filmovi ovako dobri vjerojatno bih ih više gledao.

 

 

Streets of Fire (1984)

IMDb

Trailer

 

Ja sam rock ‘n’ roll tip, AC/DC tip, Rolling Stones tip, Eric Clapton tip… pustite Cecu, Daru, Gocu i ine pokraj mene i ozbiljno riskirate da vam zavitlam radio u glavu (a imam jako velik radio, old timer od radija, jedan od onih uz koje morate imati oružani list). Narodnjaci su za mene… Asylum produkcija, da upotrijebim filmsku metaforu, to ne prolazi čak ni pod razno. Ali, kad čujem čisti, nekompromisni rock, to je uživanje. Duševna, tjelesna, misaona i sve ostale nirvane koje možete zamisliti. I još Walter Hill snimi rock ‘n’ roll bajku, s radnjom koja ima sve ono što svi svi kao klinci zamišljali da radimo. Da smo jedan bad ass tip s malo riječi, da je princeza naše ulice (ona za koju znamo da je nikad nećemo imati jer će je imati tip kojem iz radija trešti Dara Bubamara) u jednoj stvarno zajebanoj situaciji i da smo mi jedini koji je možemo izvući. Mi smo, narafski, svjesni da će ona otići s tim drugim tipom, ali zato dobijamo zadovoljštinu što znamo da smo puuuuno bolji od tog drugog tipa. Je’l smijem javno reći da sam u ekstazi svaki put kad naletim na ovaj film? Ili barem njegov soundtrack. I što je još bolje… film je tako jebački podcijenjen da je to apsolutno nevjerojatno. Mislim, to je kultni film, ali nećete ga nikad pronaći u top pet Hillovih filmova (doduše, čovjek se nasnimao pravih stvari da je teško i odabrati nešto) što je zanimljiva stvar kako god da pogledate. Za one koji su uspjeli prespavati osamdesete, ne proživjeti devedesete i odustali od starih filmova u nultim godinama, jedan mali podsjetnik na radnju.

Ellen Aim je rock zvijezda (uvijek oku ugodna Diana Lane) koja u noći svojeg big ass rock koncerta bude oteta od strane zalizanog, ljigavog, Marlon Brando kopije, tipa (uvijek pouzdani Willem Dafoe). Njezin producent a’la Tonči Huljić (Rick Moranis koji ovdje jednostavno nema što tražiti) unajmi bivšeg plaćenika, jako zajebanog i šutljivog tipa imenom Cody da je ode potražiti u jako loš dio grada i spasi. Cody je, da ne bude dosadno, i bivši od naše Ellen. Ona je ostavila njega, on nju, nikad nisu bili zajedno… koga briga, iskra je tu. I Cody (jedina poštena uloga Michaela Parea) će to napravit, malo za lovu, malo za svoje principe itd, itd. Između svega toga… malo pirotehnike, malo klasične šore i malo vrhunske glazbe da se publika dobro zabavlja.

Na stranu moji glazbeni ukusi i sve to, ovo je film koji ima jedan od onih rijetkih atmosfera koje ne možete nigdje pravo smjestiti. Radnja djeluje kao da je iz sadašnjosti, ali sve što vidite vuče nekako na mix 50-ih i 60-ih i malo 70-ih. Likovi ide po toj direktivi. Jedini film koji me tako vizualno uspije zaintrigirati jest Burtonov Batman. Nemam pojma zašto, filmovi nisu ni slični, ali imaju taj vizualni štimung koji odgovara bajci smještenoj u neko neodređeno mjesto. Hill, kao vrsni redatelj dobre akcije, ovdje isporučuje očekivano, a mali prigovor se može uputiti na nerazrađenost likova i poneki dijalog među njima. Mana s jedne strane, ali funkcionira i kao svjevrsna posveta klasičnom filmu gdje su prave muškarčine lokalne pjevaljke nazivali babe, sugar i slično. Malo se dodaje dojmu da nitko od njih ne zna glumiti (što je Pareovom slučaju i istinito) i aspolutno promašeni Moranis (što jednostavno moram naglasiti više puta). Radnjom malo vuče na Hillove The Warriors jer osnovni plot je podjednak – grupa ljudi prolazi kroz opasno područje do svoje sigurne zone, ali to je samo to, sličnost. Dinamika je još uvijek dobra te se ni ne osjeti da je filmić star desetljeće, dva (skoro pa i tri) što mi je uvijek drago vidjeti (ali to je kod Hilla i njegovih ranijih radova već uobičajeno). Ako ste za modernu bajku, pogledajte film. Ako ste za modernu rock bajku, obavezno pogledajte film. Pametniji savjet od toga nemam.

The Monster Squad (1987)

IMDb

Trailer

 

Kada je davne 1985 godine film The Goonies udario u kina dogodile su se dvije stvari. Film je bio relativni hit (60 milja na 30 uloženih) ali je gotovo odmah postao kultni za većinu dječurlije diljem svijeta. Pa je onda odrasla još jedna generacija na njemu. Pa još jedna. Kvragu, film je i danas zabavan kao i onda, bit će, valjda, dovijeka. E, sad, kad imate takvo što u rukama, red je da ideju pokušate još malo kapitalizirati, koji dolar baciti na hrpu, napraviti nešto slično, ali, recimo, različito. Dvije godine kasnije došao je Odjel za čudovišta. Sličnosti između dva filma ogromne su, u oba imamo grupu klinaca koji su osnovali svojevrsni klub obožavatelja (Družba Goonies za avanturističke stvari, ovi ovdje za retro horor ikone) i obje radnje povežu grupe s onim što ih najviše zanima. Gooniesi su napravili malu posvetu klasičnim avanturističkim filmovima (kud ćeš bolje ikone od pirata/gusara za to) a ovi su uzeli ikone klasičnog horora za to. Rezultati su dijametralno suprotni, što samo govori kako nisu svi sposobni napraviti film za djecu.

Za početak, imamo klince, imamo njihov klub čudovišta, imamo za uvod starog Van Helsinga i nekakav obred koji krene krivo, pa imamo sadašnjost i povratak starih nam znanaca (Frenky, Wolfy, Dracky i Mummy) od kojih onaj najopakiji (Dracky) želi zavladati svijetom ili nešto sličnu dijabolično. Ovi ostali su tu da pomognu. Klinci to skuže, klincima nitko od odraslih (sram ih bilo)  ne vjeruje i oni odluče sami srediti stvar.

Nažalost, ima tu svega, počevši od klinaca koji nisu baš tako simpatični kao oni iz Gooniesa (ili glume star male ili su iritantni) pa su to čudovišta koja su simpa, klasika, pa imamo i jednog Shane Blacka koji je radio scenarij (no, nije isto pisat Lethal Weapon i film za klince) i ostao nigdje (klinci imaju dobrih on linera, svaka mu dala za to) i onda imamo neraspoređenu radnju. Malo pratimo negativce, koji, ruku na srce nisu pravi negativci (ipak je to film za klince) te izgledaju više kao parodije (ali s nekim scenama koje su prikladnije odraslom dobu) pa malo pratimo klince čija potraga i saznanja nisu ni pola tako zanimljiva kao onih u Družbi Jednookog Willya. Film je tako nigdje, nije duhovit kako bi treba biti, a nije ni strašan (malo jeze ubvijek dobro dođe) te jedino što vrijedi su neki dijelovi, kao što je, recimo završnica. I klinac koji je James Dean look a like hohštapler, pa postane tamanitelj vampira James Dean look a like. I to je to. Nešto love je uloženo u efekte, čudovišta izgledaju baš kako treba… sve je tu. No, film nema ukusa, djeluje kartonski, kao kulisa, jer niti je postignuta kemija između likova (Super 8 je ispao bolji po tom pitanju) niti je radnja intrigantna. OK, za malo starije. Za klince koji će progutati bilo što (a da baš i ne razumiju što gledaju) ovo će biti pravi slatkiš jer će vidjeti sebi slične (barem po godinama) i par monstera iz prošlosti.

The Resurrected (1992)

IMDb

Trailer

 

Zahvaljujući kolegi Borisu i njegovom poznavanju inside linkova za one dobre stvari, napokon sam se dokopao nečeg malo zanimljivijeg. Samo što je potrajalo dok nije došlo na red za gledanje, premalo sati u danu, društvene obaveze i tako to, ali, već kad je snijeg zatrpao sve moguće, malo da si dam oduška. I nisam gledao horor ima sto godina. Film pamtim iz ere VHS-a kao nešto što mi nije bilo previše zanimljivo, ali to ima svoje razloge – bio mi je previše atmosferičan, dok sam ja tražio i u ono vrijeme gledao nešto malo manje atmosferične stvari. Kako godine prolaze, nakupilo se i malo mudrosti, malo se i ukus isprofilirao i, kako sam ja čovjek koji uvijek tvrdi da se svemu treba da ti druga šansa, dolazimo do ovog teksta. Da odmah naglasim, opus, bilo književni, bilo onaj ekranizirani, od H.P. Lovecrafta mi ne igra nikakvu ulogu u životu. Mislim, čitao sam čovjeka, ali me nije nešto posebno impresionirao jer, iako su mu priče dobre, ponavljanje motiva nikad nije dobra književna forma. Cijenim raznolikost. Film kao takav predstavlja ekranizaciju njegove priče/novele/romana/što već “Čudni slučaj Charlesa Dextera Warda” i dok nisam pogledao film, nisam imao pojma o čemu se radi. Radi se o čudnom slučaju Charlesa Dextera Warda (malo preočito) i film je malo moderniziran (čitaj: događa se u 90-ima, prošlog stoljeća, a ne u 20-im godinama prošlog stoljeća) no ništa dalje od toga da glavni lik nosi modernu odjeću i vozi moderniji auto. E, sad, radnja je u najmanju ruku zanimljiva jer ne započinje kao klasični horor već dobri stari noir film pošto jedna zgodna plavuša…

…angažira privatnog detektiva da joj otkrije što se događa s njezinim mužem, dotičnim C.D.Wardom. On je, naime promijenio ponašanje otkako je primio nekakvu zaostalu papirologiju od bvišeg pra-pra rođaka i počeo se zanimati čudnim stvarima, kao što je dovoženje svježeg mesa iz klaonice, svježe krvi i tako to. Naš detektiv polako otkriva klupku stvari i tek pred kraj stvari postaju pravi horor. Znači, za one koji teže nekakvom tipičnom slešeraju i sisatim ljepoticama, piši kući propalo, toga ovdje nema. Da ne znam bolje, rekao bih da je lik nekakav križanac Dylana Doga i Marti Misterije te priča leži (skoro 75 posto filma) na jezgrovitom opisivanju stvari koje se događaju i to takvim riječima da ih je milina za slušati (to ja zovem jako dobrom scenaristikom) što stvara atmosferu mističnog, tajanstvenog i nepoznatog bez pol muke. Povremeno se dogodi nešto što pruži radnji potrebni tempo (pokoji flashback glavnih likova, pokoji mrtvac) i vidi se da je plan bio stvaranje stanja neugode (stalno je kiša, zabačeni krajevi) nego nekakvog šokiranja. Sve to je i podloga za dobru završnicu, gdje stvari postanu malo otvorenije, ali gdje se i doznaje o čemu je riječ. Da je to neki preokret i nije, skuži se to već na pola radnje, ali to je gotovo kao rad starih majstora: precizan i detaljan, bez žurbe.

Redatelj je Dan O’Bannon. Za one kojima to ima ništa ne znači radi se o čovjeku koji je napisao Aliena, Totall Recall i Blue Thunder. Iza kamere je stao samo dva puta. Ovaj naslov i Return of The Living Dead i to je šteta. Kao vrstan scenarist zna kako se stvara atmosfera napetosti, očekivanja i kako se razvija radnja, što je glavni plus ovog naslova. Također, neki su trikovi uistinu uspjeli, u mračnim se scenama koristi tek jedna ili dvije baterija i imate osjećaj mraka kao da ste tamo. Nije loše. Glumci su mu malo pripomogli s korektnom glumom: John Terry i Chris Sarandon nisu elita, ali su kvalitetni. Efekti su malo slabiji dio cijele priče, no ne koriste se previše i za svoju svrhu naprave posao (animatronika i stop-motion, relikvije nekog drugog vremena). Kako Lovecraft nije bio tipični horor pisac, tako ni ovo nije tipični horor film, a kad se pomiješaju svi njegovi sastojci, od tog noir štiha, do klasičnog horora, dobije se pravi mali uradak koji jednostavno ne može razočarati. Čak je trebao ići u kina, ali kako je producentska kuća doživjela bankrot, odlepršao je pravo na vodeo, no to onda nije značilo ono što znači i danas (čitaj: nekad su pravo-na-video naslovi bili bolji od kino stvari). Ako vam je dosta površnosti, glupih dijaloga, još glupljih likova, imbecilnih priča i svega ostalog što je horor kao takav dovelo na loš glas, here you go…naslov ko stvoren da se gušta u njemu.

Interstate 60: Episodes of the Road (2002)

IMDb

Trailer

Postoje filmove koje zbog nečeg određenog zapamtite, ali ih zaboravite na način da smo sad u vremenu kad su zamalo svi stariji naslovi udaljeni od vaše kolekcije jednim klikom miša. Prije par dana kolega Boris me na Facebooku podsjetio na ovaj mali filmčić i iako sam ga gledao još u danima kad je izašao, posve sam zaboravio potražiti ga po bespućima interneta, što je preporuku i podsjećanje učinilo još zanimljivijim. Barem neka korist od facebooka, kažem ja, jer prema svim tim social network forama imam mišljenje ko John McLane o tehnološkom napredku. I, što je najbolje, film je dostupan samo tako, pa ako vas kojim slučajem ovaj tekst zaintrigira, torents is your frends. Sada kada sam rekao zahvale, pohvale i sve ostalo, mogao bih vam reći i koju o filmu, ne? Ali, prije toga, pitanje? U kavkim ste odnosima s kultnom serijom Twillight Zone? Imate toleranciju za taj uvrnuto/nadnaravni/fantastični štimung? Ako da, onda ste na pravom mjestu jer Autocesta 60 također predstavlja primjer kako bi jedan film (službeni) trebao izgledati,a ne ovo što se najavljuje da je u pripremi – akcijom nabijeni spektakl u stilu Inceptiona. Dakle, film. Privežite pojaseve, upustite se u sjedalu i uživajte u vožnji.

Neal Oliver je tip koji na prvi pogled ima sve: zgodnog komada od ženske, bogatog taticu s jakim vezama i željom da sinu kupi BMW, sve opcije su mu otvorene i sve što treba napraviti jeste uživati u životu. Na prvi pogled. Naš Neil je tip koji muku muči s vlastitim izborima, tatica od sina želi napraviti drugog sebe, a BMW koji mu kupi on želi za sebe, cura mu je onako, niš posebno zagrijana za njega i obratno,a sve što Neil želi od života jestu – odgovori. Koliko god se to činilo banalno, za nekoga to predstavlja mali izazov. O.W. Grant je tip koji svima ispunjava jednu želju (O.W.=One Wish=Jedna Želja) ali da bi Neilu ispunio njegovu, poslat će ga na malu vožnju Autocestom 60. Koja ne postoji. Ona je a new dimension of sound i picture, područje ko iz Zone Sumraka, gdje Neil kroz niz bizarnih, uvrnutih i zabavnih susreta dobija slikovite primjere svojih pitanja. Radi se o putovanju na kojem će otkriti sebe, od kakvog je materijala napravljen i koliko je daleko spreman ići u istraživanju nepoznatog.

Koncepcijski gledano, film je niz pojedinačnih epizoda povezanih u jednu cjelinu, nadnaravni road movie te , iako možda djeluje da se radi o nepovezanom materijalu, on je ustvari posve korektna cjelina. Doživljaji koje Neil proživljava na granici su svega i svačega, od bizarnog (grad u kojemu je droga dozvoljena i gdje celo selo šmrče belo) komičnog (zgodna cura u potrazi za savršenom ševom) do jednostavno urnebesnog (cijeli grad nastanjuju odvjetnici i svi se međusobno sude, ko Zagorci) a u sve to su ugurani i motivi traženja samog sebe, vjerovanja svojim odlukama, dilemama treba li ići sigurnim putovima ili riskirati, a ima i malo ljubavi. Problem koji je mogao ispasti bio bi najlakše opisan kao preforsiranje, no sve što vidite ima prizvuk dopadljivog, što je stvarno rijedak slučaj u slično koncirianim filmovima, a tragovi grube satire vas ujedno i zabavljaju i tjeraju da se zamislite. Što je najbolje, film je napravljen kao mali, niskobudgetni projekt (jedva 7 milja budgeta) koji je svu svoju privlačnost položio na dijaloge, situacije i interakcije među glumcima. To što u njemu ima pun kufer poznatih stvar je među suradnje svih uključenih, koji su nastupili gratis. Tako su tu Michael J. Fox i Christopher Lloyd (nemaju zajedničku scenu, nažalost) Gary Oldman, Amy Smart, Ann Margaret, Chris Cooper i Kurt Russell – većina je njih surađivala s redateljem Bobom Galeom(scenarist Back to the Future) i, po nekim izjavama, materijal im je bio tako otkačen da nisu mogli ne odazvati se. Gale kao redatelj i nije možda vrhunski, film vizualno djeluje prosječno, nema ni nekih posebnih kutova snimanja ili nešto tako, no scenaristika mu je bolja, te zato sav dijalog djeluje spaljeno, otkačeno i zabavno, što rijetko kad uspije u projektima ovakvog koncepta. Naravno, mana je ono što je i prednost, cijeli taj niz susreta neće svakome biti zabavni, rascjepkani koncept za zvučati i nategnuto u nekim dijelovima, kao i potezi glavnog lika, ali to su sad stvari koje su podložne interpretaciji samih gledatelja. Niste već dugo gledali nešto malo drugačije? Evo vam prilike da to ispravite.

 

Scrooged (1988)

IMDb

Trailer

 

Sretan Božić svima koji ga slave, nadam se da vam prolazi u dobrom i veselom raspoloženju te se jako dobro zabavljate. U duhu vremena, jedan mali naslov radi kojeg sam se teškom mukom ustao s omiljenog kauča, prenatrpan hranom, da napišem koju riječ jer nešto se ipak malo treba raditi, tek toliko da popunim vrijeme prije nego se vratim natrag. A kako je vrijeme kad smo ovisili o televizijskom programu odavno prošlo (blagoslovljeni torenti) izbor materijala za gledanje više nije ograničen na Home Alone i Wonderfull Life (korektni filmovi, iskreno, ali nakon 1789 repriza dosadili bi i Sizifu) pa je bio red da se istraži nešto novo, ali opet staro, ako me razumijete. Ipak, pošto nisam baš mogao pustiti Die Hard (nadam se da kolega Dragonrage uživa) jer ovo je vrijeme kad moramo biti dobri naspram onih koji su nam bliski, tako sam izbor prepustio boljoj polovici. I nakon početnih stvari kao što su A Christmas Carol te The Family Man nije baš zvonilo na dobar filmski provod (prvi je čudan spoj dosade, prenaglašene animacije i nimalo humora, a drugi nešto malo bolji, no samo malo) treći je filmić bio nekako kompromis jer bio je prije par dana na RTL-u i ja sam ga propustio, namjerno. Ugodno poslijepodne napokon je počelo sličiti na nešto.

U “malo” redizajniranoj priči o Scroogeu, glavni mešter ceremonije je Frank Cross, najmlađi tv urednik koji ustvari radi na adaptaciji Dickensova klasika. Frank je tip koji nema milosti, egocentrik, samodopana osoba, ne mari za nikoga (Bill Murray u svakoj ulozi koju glumi) i, kako priča već ide, dobit će malu posjetu od tri duha koji će mu promijeniti percepciju pogleda na život. Tako je naš prvi Duh Prošlosti taksist iz Pakla, Duh Sadašnjosti nekakva kvazi vila koji voli mlatiti ljude, a Duh Budućnosti Smrt osobno (taj se valjda ne mijenja u nijednoj verziji) te doznajemo zašto je Frank postao kakav jest. I, ljudi moji, nakon one crtane verzije, ovo mi je sjelo kao budali šamar. I oda odmah napomenem, Murrey mi je poprilično antipatična osoba, gledam njegove filmove, ali lik je dobar tek kad ima pravu podršku i ovo je valjda jedini naslov gdje ga mogu gledati bez opterećenja jer imam osjećaj da glumi samog sebe. Na stranu poznata klasika o mijenjanju osobe iz loše u dobru, film je crna komedija kakve se ne bi posramio i Tim Burton (redatelje je inače Richard Donner kojemu je ovo… neobičan izlet u još neobičniji projekt) a već kad sam spomenuo Burtona, zanimljiva stvar, glazbu je radio Danny Elfman i ako vam zvuči poznato to je zato što je identičan score upotrijebljen u Batman Returns (gle, još jedan božićni film). Natrag na film, crnjak komedija je ono što je i najzabavniji dio cijele priče, kad na početku vidite “trailer” za The Raindeer must die, akcijski flick u kojem teroristi napadaju radionicu Djeda Mraza… što da vam pričam, christmas joy u pravom obliku.

Film ne bježi od patetike, naravno, kao ni feel good osjećaja (ipak je to božićni film) no radi s njom oprezno, stavljajući naglasak na komediju (jednu od uloga glumi i  Bobcat “Zed” Goldthwait) i malo bizarne stvari (Duh Sadašnjosti je netko tko ozbiljno treba razmisliti o dvostrukoj dozi tabletica za živce) no najveća vrlina jest što je sve uklopljeno ua zabavnu cjelinu, gdje se prepoznaje sigurna Donnerova režija, ali i opušteni nastupi svih uključenih (nikakvo čudo jer je Donner ubacio sav sporedni cast iz Lethal Weapon serijala ovdje) te na kraju imate malo smijeha, malo emocija, malo… božićnog duha, da tako kažem. Iako je film oduvijek malo na marginama svih tih lista božićnih filmova, svojedobno je postigao zavidan financijski uspjeh te ne mogu dovoljno naglasiti kako je RTL napravio pravi potez (što zvuči kontradiktorno samo po sebi) što ga je pustio, pa da se malo skine prašina zaborava s njega. Za sve koji možda ovo pročitaju jedna prigodna pjesma iz filma te, naravno – SRETAN BOŽIĆ!