Archive for the ‘Film Katastrofe’ Category

Twister (1996)

Posted: Travanj 9, 2017 in Avantura, Bill Paxton, Film Katastrofe

 

IMDb

Trailer

 

Ljudi moji, stvarni je život takva davež da stvarno mrzim onoga koji ga je izmislio. Red, rad i disciplina, suze, krv i znoj, no fun makes Jack a dull boy… Razumijete osnovno, zar ne? Ponekad se jednostavno nema vremena za napraviti nešto kreativno. Treba podignuti revoluciju, ukinuti sve poreze, prireze i zareze, napraviti pozitivno društvo kao u Star Treku i svi bi bili sretniji. Umro je Bill Paxton. To je već stara vijest i, nažalost, zbog vremena, tj. nedostatka istog, nisam bio u mogućnosti sjesti i napisati nešto pošteno o čovjeku. Volio sam starog Billa, mislim da je bio fin čovjek i dobar glumac, svaki film s njim je uvijek dobijao nešto na kvaliteti, čak i onda kada bi se radilo o teškim i jedva probavljivim sranjima kao što je Monolith. Pa sam sjeo i počeo prebirati koji film bi mogao uzeti iz njegove pozamašne filmografije da mu napravim mali hommage. I na kraju sam digao ruke. Zašto, pitate se vi. Stari je Bill bio strašan kao sporedni glumac, znao je izvući maksimum iz svega, ali još je bolji bio kada bi igrao glavnu ulogu. I znate što još – volim Helen Hunt. Hej, dva moja omiljena glumca u istom filmu – kad je bal neka bude i maskenbal. Twister je ona vrsta filma koju nitko ne voli baš. To je tipični holivudski spektakl koji je tu da vas zabavi, nikako educira (ne više nego što je potrebno – preko njega sam doznao što znači Fujitina skala kod gledanja jačine tornada, hvala lijepo, tko kaže da filmovi nemaju nešto pametno u sebi), da naživcira kritičare, filmske snobove i da razveseli običan radni narod, mene i vas. Jer, priznajmo činjenici u oči, film je star 21 godinu i još uvijek je zabavan. Ne bi bio da u njemu nisu stari Bill i Helen, koja je ovih dana nestala iz javnosti (prokleta sramota, ako mene pitate) a čak možete vidjeti i mladog, tada praktički anonimnog Philip Seymour Hoffmana te da nema… hmmm, intrigantnu priču. Znam, već sad ste zastali sa čitanjem i imate upitnik iznad glave – kako intrigantnu priču? Pa, jedna od činjenica vezanih uz ovaj film je i ta da je došao u vrijeme kada još uvijek svaka kuća nije imala flat-internet i nije se puno toga moglo doznati o nekim stvarima. Jedna od njih su bili i tornada. Svi znamo što je tornado, ne, nije baš neka nepoznanica, ali ustvari jest. Zna se kako nastaju (topla struja, hladna struja…) ali su nepredvidljivi kao… pa tornado. Ondašnja fora je bila da postoje ljudi ekčuli “love” te prirodne nepogode i pokušavaju izgraditi sustav upozorenja. Ja to nisam znao. Prva pomisao na tornado, koji mi je i dan danas jako jeziva stvar, bila je bježi koliko god te noge nose. Ne prema njemu. Suprotnim smjerom. Ali to sam ja. Ja sam ljubavnik, ne ratnik, kako to lijepo kaže Eric Clapton u jednoj svojoj pjesmi.

Film tako prati grupu tih…hm… zabavnih i ekscentričnih individua kako pokušavaju lansirati Dorothy (limena kutija puna senzora koja bi izmjerila unutrašnjost tornada) i tako nešto doznati o nepogodi kako bi na vrijeme mogli upozoravati ljude. Film se uglavnom sastoji od scena putovanja i scena razaranja, što ga čini punokrvnim filmom katastrofe, a između toga su nabacane (i to mislim doslovno) neke sitnice tek toliko da bude nečega. Bill i Helen su bivši par, on ima novu žensku, ali voli bivšu, ona je hladna prema njemu, ali ga još uvijek voli… OK, OK, znam, svjestan sam toga koliko to trivijalno zvuči, ali je bitna ona stavka kako su Bill i Helen strašni glumci jer su čak i od takvih bezvezarija tipa meksička sapunica uspjeli izvući koliko se moglo. Zbpg njih, to je ustvari i gledljivo. Kada je radnja zahtjevala malo jaču glumu, i tu su se snašli, ali film nikad nije odlazio baš daleko po tom pitanju. Zabavna stvar je što je ta grupa lovaca zanimljiva. Cijeli taj sistem. To je danas rutina, danas svi znaju za to i imate gomilu dokumentaraca koji govore o istoj stvari. Onda, sredinom 90-ih, to je bila novina. Zato je Twister jedan od boljih filmova katastrofe, barem u okvirima svojeg žanra, jer je obradio nepoznato područje. Koliko me pamćenje drži, do sada je i jedini koji se koliko toliko ozbiljno pokušao pozabaviti time i svjestan sam koliko to… čudno zvuči. Filmova o tornadima danas imate…pa, poprilično, ali nijedan nije pokušao baš uhvatiti neku realnu priču o njima već su više ispadali kao neki mutirani negativci s planete Zorg.

Realno gledajući, scenarij filma je tanak kao papir, čak i manje od toga. Nije da je baš nepostojeći, ali je jako blizu toga. Napisao ga je Michael Crichton. Zašto je to bitno? Zato što čovjek stoji iza romana kao što su Jurski Part ili Timeline. Zašto je pak to bitno? Zato što čovjek zna kako napraviti gotovo staromodni avanturistički film koristeći se prirodom i modernom tehnologijom. Zato Twister uglavnom funkcionira, iako je njegov scenarij (i njegove bivše žene) izmjenjen tokom snimanja, pa je malo bućkuriš od svega pomalo. To je ljetni film, pređite preko toga. Ako tražite realnu dramu, sranje, stvarno ste izabrali krivi naslov. Druga bitna stavka što efekti u njemu i dan danas izgledaju dobro kao i prije dvadeset godina. Dobro, ima malih propusta, što bi se reklo tehničkih pogrešaka, ali sami centar zbivanja se jako dobro drži. Glumci su opušteni i zaigrani, a vidi se i zašto je stari Bill bio tako dobro cijenjen kao glumac. Doduše, više se proslavio manjim i efektnijim ulogama, ali svakako je imao potrebnu karizmu da izvuče ovako velik projekt, pa je danas šteta što ih nije snimio više. Ne ovakvih, mislim, više glavnih uloga. S jedne strane dobro je ispalo to što je predstavio novu grupaciju ljudi u nezgodnoj situaciji, za takav posao treba biti malo puno pokanut, ali da budemo fer, osim što su svi oni dopadljivi i zgodna grupa karaktera, nemaju karakterizacije ni koliko crnog ispod nokta stane. Jedni su prave dobrice, druga grupa su pravi zlikovci, kao u stripu, tek toliko da film ima malo nekog sukoba i da vam ne dosade sve one scene razaranja ili ljubavne peripetije glavnih likova. Mislim, Twister je, gledano po pravilima “struke” (obožavam taj opis) loš film, on je točno ono kako filmovi ne bi trebali izgledati. S druge strane, gledano očima običnog naroda, film je i danas pun pogodak. Zabavan, glasan, pun dopadljivih glumaca i napet. Baš ono što je potrebno nakon teškog radnog dana u uredu i kad želite pustiti mozak na pašu na dva sata. Možda nije najbolji trenutkak karijere starog Billa, ali barem je sigurno da će ga se ljudi još uvijek s vremena na vrijeme sjetiti, ako nitko drugi barem oni koji obožavaju ovakve stvari (da, autor ovih redaka se ubraja među njih).

Oglasi

Warning Sign (1985)

Posted: Prosinac 6, 2016 in Film Katastrofe, Horor

229129 am_37t78651kd1dg1464_1300x1733

IMDb

Trailer

 

GMO. Jednako užasna riječ kao AIDS. Zanimljiva stvar, danas je genetsko modificiranje puno mračnija stvar nego je bila u 80-ima, istini za volju nisam ni znao da je taj termin uopće postojao sve dok nisam pogledao ovaj film, što je banalan podataka kojeg ću vjerojatno zapamtiti (imam neprobojni trezor u glavi za takve gluposti) i odmah ću reći kako je GMO, baš kao i AIDS, predivna stvar (u stvarnosti je užasna, naravno, nisam toliko morbidan) kada su u pitanju filmovi jer s njim možete raditi što želite. Virusi su sami po sebi zabavna i opasna stvar, ti mali vragovi znaju biti jezivi kao sam vrag (Ebola mi prva pada na pamet) ali ako vam film, ili roman, treba nešto što će pokrenuti radnju, virusi su jednako dobri kao i grupa međunarodnih (njemačkih) terorista koji odluče na božić zauzeti veliki poslovni toranj. Što se tiče ovog filma, imam ga na oku već duže vrijeme i nikako ga pogledati. Nije da sam imao baš neki posebni razlog, uvijek bi uletio ili neki novi naslov ili nova serija (Westworld za sada prednjači kao najveće razočarenje godine) i, istini za volju, čim sam ga pronašao pomislio sam kako se radi o još jednom naslovu koji reciklira naslove kao što su The China Syndrome, kao, film koji kroz fiktivnu radnju (temeljenu na stvarnom doomsday scenariju) pokušava ukazati na moguće strašne posljedice takvih stvari. U ovom slučaju bi genetski modificirani kukuruz…ne znam, valjda jeo ljude umjesto da ljudi jedu njih. Ispalo je da sam tek djelomično u pravu. Druga stvar na koju sam pomislio bila je The Andromeda Strain (prokletsvo je kad imate toliko naslova u glavi) i opet, bio sam djelomično u pravu. Stvar na koju nisam pomislio bila je 28 Days Later… Znam, Vaše iznenađenje je ravno mojem, ali straha nema, sve ću vam pojasniti u daljnjim redovima, no odmah vam mogu reći da je ovaj film… ispao nekako bolje od očekivanog, što nije baš jako česta stvar kod ovakvih filmova koji poprilično bacaju na to da su pokupili dosta stvari iz drugih filmova.

Kao i u svakom dobrom trileru koji u radnji ima neki virus, i ovdje stvari počinju u laboratoriju. Riječ je o poprilično velikom kompleku u kojemu se radi na bržem uzgoju kukuruza (svjetska glad, plemeniti ciljevi… nikad ne završi dobro) i sve je OK dok se ne dogodi mala nesreća. Banalnost, iskreno, jedna eprueta se razbije i naša glavna radnja može započeti. Ili možda ne. Prvi dio filma zanimljiv je i poprilično realističan prikaz toga kako stvari mogu krenuti krivo u takvim ustanovama i kakvi su protokoli za to. Prvi dio filma nije nešto ekstra brz ili nabrijan s nekakvom akcijom, ali ima određenu dozu jezovitosti koja prizilazi iz činjenice da takva mjesta postoje u stvarnosti i da se takve nesreće događaju. Tu sad dolazi do naglog zaokreta. Virus, koji ispočetka djeluje kao običan virus brzog djelovanja, iz nekog razloga pčne zaražene ljude vraćati natrag u život. O, da, ali ako ste pomislili da je ovo još jedan derivat Zore Živih Mrtvaca… pa, nije, ne baš na taj način. Povratnici u život su i dalje ljudi, ali njihovim osjećajima sada dominira bijes, ljutnja i agresija, što nas okolo naokolo dovodi do 28 Dana Kasnije (i, da, postoji poprilično tema na par foruma u kojima se ljudi pitaju nije li 28 Dana popalio odavde ideju o tom virusu). Paralelno s radnjom unutar zatvorenog kompleksa, gdje zaraženi pokušavaju uhvatiti one koji to nisu, pratimo i radnju iz vanjskog svijeta, gdje prvo vojska preuzme kontrolu, ali radnja je smještena na dva lika; lokalnog šerifa, čija je žena u kompleksu (iz nekog razloga, jedina nezaržena) te bivšeg zaposlenika kompleksa koji ima lijek za virus. Njih dvojica pokušavaju ući u kompleks i spasiti dan, što zvuči malo trapavo, ali ustvari je poprilično dobar dio radnje.

Kada sam počeo gledati, prva pomisao bila mi je; čovječe, naišao sam na savršeni film. Pa sam nakon pola sata promijenio mišljenje, nije savršen, ali, OK, nije to tako strašna stvar. Prvih pola sata djeluje gotovo kao igrana verzija nekakvog dokumentarnog događaja o tome što treba napraviti ako dođe do sranja u sličnom objektu. Pomalo jezivo, da, ne baš i hororično, ali zadovoljavajuće, pravi omjer da se zadrži pažnja. Nakon toga…pa stvari se malo promjene, tj. kad se ekipa umrlih vrati među žive. Pretpostavljam da je taj mali preokret napravljen da bi se dobilo na živosti i pohvaljujem to da povratnici nisu ustvari zombiji već i dalje živi ljudi kojima su emocije malo zbrčkane. Ali ako vas sve to podsjeti na kakav zombi-film, to je isto tako u redu, sličnosti su očevidne. Nakon tog malo realnijeg uvoda, stvari se ubrzavaju i naši junaci iz vanjskog svijeta ulaze u unutrašnjost. Nije ni tu sve tako sjajno, istini za volju, konačno rješenje je…pa, moglo je i bolje, ali iznenađujuće, film uspjeva zadržati pažnju te ostati zabavan. Možda bi bio jeziviji da su ostali na onom virus-svi mrtvi premisi, ali i ovako ima par fora scena koje su dosta uspjele. Na kraju balade, zabavan film koji će zadovoljiti poklonike horor žanra, možda čak i one sklone filmovima katastrofe jer, iako se to možda ne može iščitati iz ovakvog opisa, film dosta dobro balansira između ta dva žanra. Drugo što bi vam se moglo svijesti; prepun je poznatih glumačkih faca. Od onih koji su prepoznatljiva TV lica (Sam Waterston, G.W Bailey) do onih s velikih ekrana (Yaphet Kotto, Jeffrey DeMunn). Svi oni, vidi se da imaju zrno-dva u u glavi oko glume. Što se tiče ostalih sitnica (režije, setova…) sve pooprilično dobro, toliko da i neke scenarističke nezgrapnosti i zanemarite. Ako vam se koji slučajem svidio The Andromeda Strain, ovo je u tom rangu, ali onoliko koliko je The Andromeda Strain bio dosadan (volim knjigu, film baš i ne – razvukao je radnju u tri lijepe…) ovaj to nije. Zanimljiv dojam. Možda bi trebao gledati više filmova koji mi na prvi dojam ne zvuče baš nešto obećavajuće.

warning_sign_slc_02 warning_sign_slc_03 warning_sign_slc_04 warning_sign_slc_05 warning_sign_slc_07 warning_sign_slc_09  warning_sign_slc_10 warning_sign_slc_11

3gxya5xm52uvzfrdn9vrsidlzes maxresdefault sam_waterston warning_sign

 

Asteroid (1997)

Posted: Ožujak 1, 2016 in Film Katastrofe, Michael Biehn

11205718_ori ASTEROID-LIVE-ENTERTAINMENT

IMDb

Trailer

Film on line

 

Pamte se najveći, tako nas barem uči povijest. Udar meteora, astereoida ili komete (a dečki u Hollywoodu znaju sve to izmiješati jer je sve to jedan te isti vrag) jedan je od omiljenih strahova cijelog čovječanstva. Asteroid veličine Teksasa pobio je dinosaure (nije bio baš tako velik, ali mi se sviđa ta rečenica iz Armaggedona) i nije baš teško shvatiti zašto je ta stvar užasavajuća. Naime, od njega nema obrane. Mi mislima da ima, ali ustvari nema. Kada jedna takva mrcina udari u Zemlju, piši kući propalo. Iako danas imamo tehnologiju koja je u vrijeme premijere Star Treka bila čisti science fiction, ona još uvijek nije dovoljna da nas potpuno umiri kako, čak i da bude neke opasnosti, mi možemo stvar riješiti. Ili možemo poslati Bruce Willisa u svemir da izbuši rupu i napravi dar-mar (taj film je ustvari toliko pogrešan da je to nevjerojatno za opisati – tema za neku drugu priliku). Filmovi su udar takve velike mrcine znali koristiti za par naslova, počevši od Meteora, preko Armaggedona, pa do Deep Impacta – svi smo čuli za njih, svi smo ih gledali. Naravno, ima tu sada jedno stotinjak B naslova koji su apsolutno nebitni za našu priču (i kvaliteta im je za krasni racku) no povremeno se u B ponudi može provući i nešto poprilično dobro. Zamjećujete da izbjegavam napisati “kvalitetno” ali “dobro” je sasvim dovoljan pojam da mu se neke druge mane pogledaju kroz prste. Asteroid je došao godinu dana prije Armageddona i Deep Impacta, može ga se nazvati i bendom za zagrijavanje, predgrupom za velike dečke jer, pogađate, ovo nije išlo u kina već pravo na video, ali to mu ne treba uzeti za zlo jer u vrijeme kad se on snimao vladalo je mišljenje kako je filmovima katastrofe odzvonilo (nitko nije ni slutio da će Titanic, nakon svih onih silnih probijanja budžeta postati hit numero jedan). No, ono što je nekako zanimljivo, ovo, iako je film napravljen za televiziju (negdje ga vode čak i kao mini-seriju) nije bio samo tako neki projekt da se popuni vrijeme, no, sir, tu je uloženo poprilično truda da na nešto sliči, što je danas gotovo izumrla praksa. Kao i snimanje zanimljivih televizijskih filmova, ali to je već tema za neka druga vremena.

Dakle, o čemu je točno riječ. Pa, za početak, komet prođe kroz asteroidni pojas i u svom prolazu povuče dvije kamene gromade. Stručnjaci u nekakvom opservatoriju izračunaju da će oba udariti u Zemlju. Doduše, postoji mogućnost da će se jedan dio njihove mase izgubiti tokom prolaska kroz zemljinu atmosferu, ali svejedno će napraviti totalku na našem divnom planetu. Mi zemljani doduše imamo aduta u rukavu, nekakvu vrstu lasera koji bi teorijski mogao usporiti i skrenuti veliku mrcinu s putanje, ali to je, očekivano, u nekakvoj eksperimentalnoj fazi, pa se ipak treba pripremiti za najgore. Naš junak, Michael Biehn (čovjek je rođen za uloge vođa, i shit you not) vodi nekakvu emergency agenciju i uspije izvesti na vrijeme da se jedan cijeli grad evakuira na vrijeme (ta to je lik koji je sjebao Terminatora, što ste očekivali – da neće napraviti posao?) ali druga gromada je i dalje na putu prema Zemlji. Postoji okvirni plan (laser, ka-bum, svijet spašen) ali koji propadne. Mislim, ne u cijelosti, ali propadne, pa se svi naši junaci, uključujući i gledatelje, moraju pripremiti za najgore.

Prvo moram napomenuti da prilikom gledanja ovog filmića treba uzeti jednu stvar u obzir. Vrijeme kada je snimljen. Bile su to 90-te. Za razliku od Armageddona i Deep Impacta, koji svoju radnju nabacuje na leđa nekolicine protagonista, ovdje je to zajednički trud i nije toliko da se rasturi asteroid već da se pučanstvo pripremi za globalnu katastrofu. Zašto spominjem vrijeme kada je snimljen? Zato što je film pomalo naivno optimističan po tom pitanju. U radnji se događa evakuacija jednog više milijunskog grada, sve su ruke na palubi, svi surađuju zajedno (žandari, doktori, nacionalna garda, skitnice i beskužnici) i stvar funkcionira. A onda se dogodio 9/11 i uragan Katrina i svi smo postali svjesni koliko brzo stvari mogu postati ekstremno loše. Međuagencijska suradnja je fantazija, u stvarnosti ne postoji, ali onda se vjerovalo da kad se male ruke slože, sve se može. S obzirom da je ovo televizijski proizvod, krenut ćemo od tehničkih stvari. Nema dugo da sam ponovo pogledao i poznati Meteor (bit će riječi i o njemu, zasebno) i mogu samo reći da je film loše ostario. Efekti su…pa, loši. Vjerujem da su funkcionirali u svoje vrijeme, ali ni onda baš nisu bili jako dobri. Kad se veli “televizija” onda se odmah misli na siromašniji budžet i misli se dobro, ali Asteroid je ipak uspio napraviti dosta dobrih stvari. Efekti su kombinacija dobrih starih maketa i žive akcije. Stvar je očita, naravno, vide se makete, ali sve je to poprilično dobro spojeno da ne smeta pri gledanju. Ono što je ustvari ispalo odlično to je pirotehnika. Eksplozije, vatra, stvari se raspadaju u tri lijepe… sve jednostavno odlično, gotovo za nepovjerovati. Zato je Asteroid dvije stepenice iznad sličnih B ostvarenja jer se osjeti da je namjera bila snimti dobar i gledljiv film, a ne neku niskobudžetnu papazjaniju. Znači, što se tiče efekata, straha nema, još uvijek ih nije vrijeme pregazilo (ne u cijelosti). Pozitivnim stvarima se mogu dodati i dobri nastupi Biehna (kako rekoh, dajte čovjeku vodeću ulogu i stvar će uvijek funkcionirati) te Annabella Sciorra kao njegov ženski pandan. Njih dvoje su svoj posao odradili kako treba. Mane su što je ovo klasični film katastreofe, pa imate nekoliko pričica za pratiti. Nisu sve sjajne, kao ni glumci, a osjeti se i da su malo natezali vrijeme za duži TV proizvod. Omjer svega zajedno; gledljivo, ali ne baš jako pamtljivo. Ovo je jedna preporuka za nedjeljno poslijepodne, kad ste fino puni od ručka i ne da vam se baš previše razmišljati, pa pratite radnju, znate tko, što i gdje, ali nije baš ni bitno hožete li ga se sjećati jednom kad film završi. Kategorije; pošteni TV proizvod, uz ponešto uspjelih stvari i ponešto ne tako uspjelih.

1816832,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1816838,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1816839,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== maxresdefault

1816834,ctmORfcKPw19n10zeYgWbuGyqAw+Tc+b+RCe+A2Dz6PUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1816835,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1816836,pkQkxvU8rzIZdafnpbLI2rkTIyPY3ZzA6u6afWb9hH7uwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1816837,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1816840,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1816841,owuFsbgVizWPcAoC2z1eoywF3ocxM0QaxM8dD1rTxD9GjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg==

 

Pompeii (2014)

Posted: Travanj 22, 2014 in Film Katastrofe, Kiefer Sutherland

pompeii_ver5_xxlg Pompeii-2014-Movie-Poster1 pompeii-poster03

IMDb

Trailer

 

Dolazi nam ljeto. Znači, opuštajuće vrijeme, puno sunca (nadajmo se) usporena aktivnost i nešto lagano za čitanje/gledanje da vam prođe vrijeme. Iako nisam planirao pisati o ovom filmu, stvarno nisam (em je novi, em je financijski fijasko, em je… jebiga, sve ono što ljudi ne vole, pa onda tako mogu i pisati o njemu) ali dogodilo se to da sam prije par dana pročitao zanimljiv romačić. Robert Harris; Pompeji. Radnje, je pogađate, smještena nekoliko dana prije poznate katastrofe i radi se o zgodnom komadu lakšeg štiva koji spaja malo napetosti i malo katastrofe. Prije nego pomislite da je ovo ekranizacija tog romana – nije. Dijele sličnosti, barem što se tiče završnice. No, malo me uhvatilo da počnem istraživati o Pompejima i vidim što je to točno bilo, a to je opet povezano na moj fetiš naspram povijesnih stvari koje završe, pa loše. Kad sam sve to malo prostudirao tako sam skužio kako je Roman Polanski trebao ekranizirati onaj spomenuti roman, gdje bi Scarlett Johanson igrala glavnu žensku ulogu, a Orlando Bloom mušku. Ona može. On ne može. Film je propao zbog štrajka pisaca, ali i financijskih problema. Što me dovodi do ovog naslova. Pompeji su kao stvoreni za dobar film. Tu je prirodna katastrofa epskih razmjera, tu je grad koji je nekoliko stoljeća ležao pod naslagama pepela, tu je misterija samog grada koji je imao svoj dio u leglu prostitucije i takvih stvari. Sve to, kad se spoji u jednu cjelinu, pruža odličan materijal za ljetno doba. Ono što nisam očekivao da film, koji je kao i pravi Pompeji zakopan pod lavinom teških kritika, ekčuli zabavan komad za gledanje, spektakularan mjestimice i komad proizvoda uz koje vrijeme prolazi samo tako. U njemu imate sve što treba imati opuštajući naslov pogodan za neopterećeno gledanje; muževan glavni junak, prelijepa djeva kojoj srce zatitra pri pogledu na glavnog junaka, dežurnog negativca i prirodnu katastrofu kao vrhunac. A radnja, pitate, oh, ima čak i toga. Malo Gladijatora, malo Titanica… mic ‘vamo, mic tamo.

Milo (pravo kršćansko ime) je jedini preživjeli masakra svojeg naroda (Kelti) i dane provodi kao gladijator u Londonu. Pošto je on nešto kao selebriti, neki frajer ga odluči odvesti u prijestolnicu da ga svi vide. OK, to bi trebao biti Rim, ali može i Pompeji. Tamo je i lijepa djeva, naravno. Ona se vraća iz Rima gdje ju je pohotni senator želio malo pipkati, ali, teški peh, taj senator dolazi i u Pompeje. Kako ona ustvari počinje trzati na našeg Miloa, a zli senator Korvus Aticus koji-već-vrag to ne može podnijeti, dolazi do, naravno, trenja između svih njih. I već kad se pomisli da će sve završiti loše, događa se erupcija vulkana. Pod ono prvo ”loše” mislim da će lijepa djeva morati otići u krevet sa senatorom, a pod ovo drugo ”loše” mislim da sve odlazi u tri lijepe materine kad se Vezuv probudi. Sadržaj je tu, znate aktere, znate uglavnom sve, sad da vam pojasnim neke stvari iza toga.

Pompeii su film težak 100 milijuna dolara. I to se vidi, da vam odmah kažem. Grad Pompeji su rekonstruirani do zadnjeg detalja i djeluje spektakularno, a još kad se tome pridoda i erupcija vulkana (koja je do dana današnjeg jedna od najvećih koje su se ikad dogodile) onda je vidljivo da je lova pametno utrošena. Barem što se tiče efekata. Priča je, naravno, jednostavna i puno klišeja, ali, hej, to je film katastrofe, ne Dostojevski. Likovi su ocrtani ugrubo; hrabar, lijepa, gad i to je to. No, stvarno je lijepo vidjeti kako Kiefer Sutherland doslovce gušta u svojoj ulozi. Mislim, lik se pravo zabavljao i mrzimo ga s užitkom. Kit Harington se ležerno prošetao sa seta Game of Thrones do ovog i to je to; uloga mu je identična. Emily Browning je lijepa. I to je to. No, sve to šljaka jer nema neke pretjerane ozbiljnosti ili službene povijesne ukočenosti. Štoviše, cijeli film je opuštena izvedba, dobrog ritma i tempa te nema praznog hoda i gleda se sa lakoćom, što me malo iznenadilo. Kad krene akcija iliti katastrofa, efekti dolaze na svoje mjesto, no osobno mu mogu zamjeriti što je žrtvovao autentičnost naspram spektakularnosti. Naime, veliki tsunami val nikad nije udario u Pompeje nakon erupcije (sam grad nije ni bio odmah do mora već kilometar dalje) i ono vatreno kamenje nikad nije letjelo i rušilo građevine. Iako je malo onak čudno zamjerati povijesne nepravilnosti u ovakvom projektu, red ih je spomenuti jer sama katastrofa je i bez toga bila spektakularna jednako koliko i tragična. Ako volite gladijatorske borbe, ima čak jedna dobra, ako volite prirodne katastrofe, ima jedna odlična (što vizualno, a što povijesno točna – stručnjaci su dali thums up za prikaz erupcije) a ako volite gomilu poznatih glumaca na jednom mjestu, što da vam kažem, ima i toga. Iznenađujuće opušten i lagan filmić koji je, naravno, površan i klišejast, ali za gledanje u kinu je dobro uložena investicija (ako ništa drugo onda barem zbog efekata). Sad samo čekam da Roman Polanski aktivira svoj scenarij i snimi svoje viđenje cijele stvari, ali nekako sumnjam da će se to ikad dogoditi.

5730762,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5846720,JVR3J_iLkbFGvA0KLKVRAAXdIc_0i_BKvUUZa5na7_RrBaC2nzpLVXIecqhYItd6_RGP9wL1tlQ8KMi_x1u2FA== 5846721,gcd_KYQDv86DqIU+ISvuP0iUBpQbNayr2sXT_enGwlXLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 5846722,JVR3J_iLkbFGvA0KLKVRAAXdIc_0i_BKvUUZa5na7_RrBaC2nzpLVXIecqhYItd6_RGP9wL1tlQ8KMi_x1u2FA== 5905646,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5905648,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5905649,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5932477,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

5905650,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5932479,sL3JJBueTQ9lIdLY1P2bEeDWyX1r8ZmWbCo5AadMVOkamk+k4vwlfQO9dHAiluHq7ZFYXdMeBewK79lHw4qBvw== 5949489,JWdE+ta70cgievIW8nXMpTbOzgudEV4OoVyIu5D5P2+abAESLpGCDBNIHHRjZoMrNuQkBBbCsZhzICwdYtUnGg== 5949491,RBgUL8LVzWcRfYe3oJWQ7b3cE87hZMizV9hSRHOyhqHg+kYGqzagEKLf9CjN1Q0xFih4n52VUFqdbe5U3oqJKQ==

 


IMDb

Trailer

 

”One tiny spark becomes a night of blazing suspens”

Oduvijek su mi se sviđale tagline rečenice kojima se predstavljaju filmovi, ponekad bi se pronašao pravi mali biser kreativnosti kojom bi se uspješno prodao gotov proizvod bolje nego da se sjedne i polako prepriča cijeli njegov sadržaj. Ako ste stvarno dobri u tome, mogli ste i prepričati sadržaj jednom rečenicom, ali opet ostaviti dovoljno toga neizrečenog da gledatelj na kraju priče pomisli kako je dobio puno više od onoga što je očekivao. Rečenica koja na plakatima predstavlja Pakleni Toranj istinita je do same svoje srži, bez preuveličavanja, uljepšavanja i nepotrebnog dodavanja, ali nakon što odgledate film do kraja, pa lijepo sjednete i shvatite kako su dva i pol sata prošla bez da ste ih pravo osjetili, prva pomisao morala bi vam biti kako ista ta rečenica čini i nepravdu filmu jer ono što on nudi je nešto što zahtijeva posebno poglavlje, možda čak i dva, dobre analize smještene u centar žanra katastrofe pošto se radi o alfi i omegi žanra, a koji ni nakon skoro četrdeset godina svojeg postojanja još uvijek nije počeo pokazivati tragove starenja ili zamora materijala. Ali, tagline rečenica sasvim je dovoljna za početak ovog teksta jer sve uistinu i krene s jednom malom iskrom…

…koja će se dogoditi u jednoj od prostorija najnovijeg poslovno/stambenog nebodera u središtu San Francisca i pokrenuti požar koji će desetljećima kasnije još uvijek trajati kad su filmske katastrofe u pitanju. Svečanu večer otvaranja iskra neće zaustaviti, točnije, držat će je bezopasnom jer neboder od 160 katova teško da može postati vatrenom zamkom iz koje neće biti izlaza, ali ta će tvrdnja ubrzo postati činjenično netočnom kad se krenu otkrivati propusti koji su napravljeni u izgradnji. I dok u luksuznom apartmanu na vrhu nebodera traje zabava koja okuplja glavni gradski sloj elitnog društva (počevši od bankara, investitora, gradonačelnika) glavni arhitekt zgrade (Paul Newman) pokušava otkriti koji su sve propusti napravljeni prilikom izgradnje kako bi uspješno spriječio katastrofu koja im se približava. Njegovi napori odmah su od početak osuđeni na propast jer vatra, predivni i potpuno nepredvidljivi element, pronalazi svoj put čak i do najskrovitijih kutova nebodera, pretvarajući svaki kat u jednu razinu pakla na kojoj se raspliću i osobne sudbine likova. I dok vlasnik zgrade (William Holden) pokušava svoje bogate goste uvjeriti kako je situacija pod kontrolom, sve manje vjerujući u istinitost svojih riječi, šef vatrogasaca (Steve McQueen) morat će poduzeti opasno rizične korake da uspješno spasi ljude iz okružja vatre i dima, pri čemu ni njegovi ljudi neće biti pošteđeni pogibije na dužnosti. Kada sve ideje i svi planovi padnu u vodu, jedino rješenje da zaustave vatru jeste tako da na nju bace svu silu vodenih rezervoara koji stoje na vrhu nebodera. Da bi pak to napravili, trebaju dignuti sve u zrak, što je zadak koji u sebi ne nosi nikakve garancije da će donijeti ikakav uspjeh.

Pisati o filmu kakav je The Towering Inferno znači pristupiti mu sa strahopoštovanjem kakvo trebamo osjećati prema vatrenoj stihiji koju ne možemo kontrolirati. To je Hollywood u svojem najboljem izdanju. Već sam uvod, u kojem se odaje počast vatrogascima poginulima na dužnosti, naznačuje jednu namjeru da se napravi priča koja će oduzimati dah, ali koja će ujedno biti i avantura veća od života jer to je ono što film kao doživljaj treba predstavljati. Žanr katastrofe u 70-im godinama prošlog stoljeća izazvao je senzaciju kao malo što do tada te, iako na prvi pogled može djelovati kao obična eksploatacija nečije nesreće, katastrofa je ovdje tek mehanizam koji pokreće druge stvari: zajednički rad, ujedinjenje i suradnju. Možda zvuči kao proleterska krilatica, no nakon što su bezgrješni junaci otišli u zalazak sunca, a heroji na zasluženi odmor, došlo je vrijeme i za običnog čovjeka da se pronađe u neobičnoj situaciji. Pakleni Toranj ima junake sastavljene iz galerije svakodnevnih likova, a kroz njihove svakodnevne stvari (kao što je veza šefa i njegove tajnice) doznajemo ponešto i o njihovim karakterima koji igraju popriličnu emocionalnu ulogu kad dođe do pogibeljne situacije. Koncept kao takav bio je svjež u to vrijeme kao jutarnja rosa,i mogao se osjetiti nalet originalnosti prilikom stvaranja priča iz pozadina, što film, uz još nekoliko iznimki iz tog razdoblja (Earthquake, The Posejdon Adventure) zanimljivim za gledanje čak i ako specijalni efekti nisu u kadru. Također, ne može se reći da se ne osjeti i dašak staroga glamura jer filmovi ovakvog kalibra bili su nešto kao ponuda koja se nije odbijala za vrhunsku garnituru starih glumaca (tu je i jedna Faye Dunaway, Fred Astaire, Richard Chamberlain, Robert Vaughn, itd, itd) pa, iako za neke možemo prije reći da su poznati više nego kvalitetni, to je cast kakav se nije viđao (barem ne u tolikom broju) izvan ovakvih filmova. No, takav popis glumaca na jednom mjestu trebao je i nekakav izazov, pri čemu se vraćamo na našu iskru s početka teksta.

Vatra kao takva izazov je samo takav za snimanje, a smjestiti poprište požara u pretežito zatvorene prostore, čak i oko glumaca (u par slučajeva i na njih) bio je izazov samo takav. Ne radi samog plamena već radi uvjerljivosti koja se trebala postići te dojmljivost filma leži i u tome što i dan danas nema problema s uvjerljivim stihijskim scenama koje ili razaraju sve ispred sebe ili obuhvaćaju ljude, stvarajući osjećaj neugode jednako kao i fasciniranosti. Stvaranju napetosti pomaže i to što se radnja neprestano mijenja fokus s lika na lika (ili situaciju) te gledatelj nikad ne zna točno što će se sljedeće dogoditi. Izgradnji napetosti pogoduje i način pripovijedanja, bez da se rade nekakvi prečaci u pojašnjavanju ili podilaženju gledateljima jednostavnim trikovima (da netko junački spasi nekoga) što film dovodi do skoro tri sata trajanja, koje ni ne osjetite jer se nikad ne gubi ritam ili dinamika, iako se može osjetiti pomalo zastarjeli, precizni način snimanja kakvi su omogućavali svim tim zvijezdama da imaju svojih pet minuta prostora te da se nitko od njih ne izgubi u nepreglednosti do koje je lagano moglo doći s obzirom na količinu likova i događaja oko njih. Na kraju je rezultat jednostavno fascinantan jer su autori uspjeli složiti čvrsto povezani kolaž međusobno različitih likova, ispreplesti nekoliko različitih priča u jednu (film je ekranizacija dva posve odvojena romana) i upotrijebiti sve moguće postojeće efekte iz udžbenika za stvaranje vizualno naprednog ostvarenja koji na slikovit način prikazuje da se Pakao zna stvoriti i na zemlji te da je visok 160 katova i okružen staklom. A sve to započelo je s jednom malom iskrom…


IMDb

Trailer

1974 godine, žanr katastrofe dobio je svojeg najboljeg predstavnika, The Towering Inferno, alfu i omegu koncepta koji je u to vrijeme žario i palio kroz Hollywood. Vrhunske zvijezde, vrhunski efekti, vrhunska napetost (vrhunsko sve ostalo, čemu biti skorman) i naravno da je studio odlučio zakoljenčiti svoje glavne zvijezde s još jednim filmom slične tematike. Glavni trojac, Paul Newman, Steve McQueen i William Holden prvim su filmom dodali uspješnu financijsku recku svojim životopisima, ali njegovim ”nastavkom” to su uspjeli zeznuti. Tko je prošao sretno u cijeloj priči? McQueen. Tako što je umro, što je jako loš crni humor, priznajem, ali jedino ga je smrt izvukla iz toga da ne mora napraviti još jedan ugovoreni film. Što se tiče Holdena i Newmana, oni su svoj dio ispunili i godinama kasnije grdo žalili za tim (Newman je film stalno nazivao ”onaj prokleti film o vulkanu”) ali kako je sve to započelo. Mali uvod, tek toliko da se zagrijete. Kroz 6 godina, studio je tražio materijal koji bi ujedinio njihove najveće zvijezde da bi izbor na kraju pao na ekranizaciju romana ”The Day the World Ended”, ali ne gledajte to kao na ekranizaciju već kao na premisu filma. 1980 godine, žanr katastrofe došao je do svojeg zlatnog kraja (uz toliko hitova koji su se godinama nizali, to je bilo i očiti kraj) i sve što se tada snimalo išlo je isti kalup. Grupa ljudi, gadna situacija, odnosi među njima ko u Larinom Izboru. Kada su pročitali scenarija, većina njih stisla je zube, odradila posao i ‘đenja đaci. Rezultat? Još veća katastrofa nego ona na filmu.

Na idiličnom rajskom otoku (koji je ustvari bez imena, ali to su Hawai) grupa likova vodi svoje živote. Imate tako bezskrupuloznog biznismena, vlasnika cijelog otoka, pa nekog drugog bogataša, pa jednog naftnog radnika, pa njegovu bivšu ženu i nekoliko gostiju u hotelu. Svi oni imaju neke svoje male probleme, odnose i tako to (ubija se vrijeme oko sat vremena) sve dok ekipa ne skuži da bi obližnji vulkan mogao reći ka-boom. Vlasnike svega i svačega to ne podržava (film pravi pogreške jer nije jasno između prva dva bogataša tko je vlasnik i gazda čega) i uljepšava stanje, naftni tip je tip koji popusti pred navalom svojih ljudi da ostanu na bušotini i, naravno, sranje se dogodi. Kako je lava pravo na putu prema hotelu, grupa odlučnih odluči otići na drugi dio, sigurniji dio, otoka i tu počinje ona poznata priča o preživljavanju.

Problem filma jeste taj što nema što ponuditi. Odnosi između likova nisu zanimljivi i napisani su tek toliko da postoji nešto prije katastrofe (i još uopće nije jasno tko koga i čija je koja funkcija) te u obzir treba uzeti i sljedeće. Glumci su bili prisiljeni ugovorom nastupiti u njemu. Newman je svoj dio odradio rutinski (srećom, pa je lik karizmatičan i profesionalac) bez nekog žara, Holden je cijelo vrijeme bio ljut na sve i svakoga zato što je naveden drugi po redu kod glumaca (usput je bio i bolestan) dok su ostali samo gurali svoj dio kroz gomilu scena kojima baš i nisu vidjeli smisao. Da ne govorim kako su odnosi među likovima nezanimljivi (pri čemu uopće nisam shvatio tko koga hebe ili želi pohebati ili je pohebao). Drugi problem: sirovi efekti. Ne shvatite to krivo, sirovi efekti znaju biti dobri, ali ovdje je opis sirovo upotrijebljeno u lošem smislu. Meni je dan danas Dante’s Peak pojam vulkanskog filma (iako ga većina baš i ne voli) i kad vidite loše primjere zemljopisa na ekranu (u jednom trenutku vulkan je na domet pljuvačke od hotela, a u drugom kojih desetak kilometara dalje) i lošu upotrebu pirotehnike (ipak nisu mogli sravniti pravi hotel sa zemljom, pa čak ni maketu) vidi se da je komad materijala bio prevelik za progutati. Nedostaje i neke akcije, tj. cliffhanger scena. Postoje samo dvije, prelazak rupe na cesti i prelazak srušenog mosta. Izvan toga skoro pa ništa. Nema napetosti, nema adrenalina. Dodajte k tome da su glumci svoj posao radili ili ljuti ili pod prisilom pa nije teško zaključiti ni zašto je film bio jezivi flop u kinima (na 20 uloženih vratio je jedva 3 milijunčeka) ni zašto ga se dan danas drži za jednim od najgorih filmova katastrofe uopće. Pošto ja volim istaći i dobre stvari… hah, plakati su mu zakon, savršeno holivudsko prodavanje magle jer vidite zgrade koje se ruše i vatru, ali toga tamo nema. Lijepo je vidjeti i sve te glumce na okupu, pa makar svi bili loše volje i uvijek mi je OK vidjeti kad netko pokušava napraviti film koji nema teroriste, bombu i tako to. Osim toga, teško da će zadovoljiti i one najzagriženije pobornike žanra.