Archive for the ‘Gary Oldman’ Category

RoboCop (2014)

Posted: 5 travnja, 2014 in Akcija, Gary Oldman, Remake, Science Fiction

affiche-robocop-2014-5 MV5BMjAyOTUzMTcxN15BMl5BanBnXkFtZTgwMjkyOTc1MDE@._V1_SX640_SY720_ RoboCop-2014-Movie-Poster-650x948 robocop-imax-poster robocop-poster-2014-6sapjkqi

IMDb

Trailer

 

Ne volim biti u pravu. Ma, koga zezam, obožavam to. Internetski mudrac. Vidovnjak, čak jer sam točno pogodio što neće valjati u ovom filmu. Osjećam se… božanski. Priđite i poslušajte moju riječ, taj osjećaj. Sad, kad sam zadovoljio svoje niske porive da sam sebi laskam, odgurnut ću šalu na stranu i reći kako sam stvarno i pogodio što neće valjati s rimejkom jednog od SF klasika 80-ih, ali nije tu bila u pitanju nikakva božja intervencija već jednostavno dobri stari osjećaj i, pa, očita neinspiracija modernog Hollywooda koja uzima te stare naslove jer misli da će ljudi automatski ići u kino gledati noviju stvar ako poboljšaju efekte. Odmah da budemo na čistom; originalni Robocop se još uvijek jako dobro drži po tom pitanju, hvala lijepo što pitate, dok mu se ovaj novi ne može prišuljati po nijednoj stavci dnevnog reda. Nasilje. Brutalnost. Inovacije. Sarkazam. Cinizam. Satira. Akcija. Sve stavke idu pod minus. Uvijek rado viđeni Michael Keaton dobro pogađa bit cijelog filma s jednom rečenicom. “Make him more tactical. Make him black” To je ustvari i cijeli doprinos filma; crno taktično odijelo koje djeluje kao da je posuđeno iz Nolanovih Batmana i da klinci vole cool stvari. Da sažmem ono očito; originalni Robocop je bio revenge film. Jako dobar. Politički satiričan, akcijski nabrijan, brutalno krvav. Remake je… pa, nije to. Ali, idemo redom.

Priča je u suštini ostala ista. Policajac Alex Murphy NE nastrada na dužnosti (nastrada ispred doma svog) i budi se kao uber cool robot. On skače, on puca, on juri gradom taktično crnim motorom. On je Batman novog doba. Slučajno se sjeti da je kao poginuo i nekako mu dođe da to riješi (sve poubija – pet minuta posla). Iz nekog razloga, korporacija koja ga je stvorila želi ga ugasiti. Razlog? O, pitaj boga. Zbog nečega. Rješenje – sve poubija – novih pet minuta posla. Što radi između toga? Vozi se na motoru. O,kvragu, da, ima valjda čistih petnaest minuta kadrova gdje Roby sjedi na crnoj jurilici i vozi su ulicama svoga grada. Da bude malo nekih kvaka, tu su žena i klinac zbog kojih ima nekih malih emocionalnih problema, jedva spomena vrijedno, nešto malo nekakve policijske krimi priče napisane rukom desetogodišnjaka (mislim da bi i R2D2 shvatio tko su korumpirani murjaci) i ponešto tehno-govora kakvog se ne bi posramio ni Star Trek (nešto u vezi toga da je Alex robot, ali nije robot jer misli svojom glavom, ali je robot jer ne misli svojom glavom kad stroj misli njegovom glavom – ako ste shvatili, zapalite jednu kao nagradu) i to nas u konačnici dovodi do konačnog zaključka. Kojeg? Da je ovo umjetan film, kao i sam RobCop.

Najgora stvar koju možete napraviti jeste uzeti stari film, uzeti njegovu priču, ići raditi njegovu obradu, za boga miloga, a onda se praviti da radite samostalni i originalni film. Kako rekoh na početku; cijela ideja je promašena s ovim rimejkom, ali promašena je samo u odnosu na original jer sam rimejk ni nema nekakvu ideju o tome što bi želio biti. To nije akcijski film. Akcija je u njemu brzopleta, nepregledna i nimalo zanimljiva, da budem iskren. To nije ni film osvete jer se u njemu nitko ne osvjećuje. Negativci ne postoje dalje od kratke skice i brzog pogleda na njihovo lice. To nije film o korupciji jer korupcije nema, tek nešto malo na kraju, ofrlje, reda radi. Film nije drama jer, već pogađate obrazac, drame nema. Jedina stvar koju je film uspješno napravio jeste da je postigao da gledatelja uopće nije briga za likove. Mislim, to je uspjeh. Redatelj kaže da su krivi producenti, producenti kažu da je kriv scenarist, scenarist kaže da su krivi oni koji su scenarij prekrajali i tako u zatvoreni krug. Nitko da kaže kako su kiksali cijelu osnovnu poantu filma; jedan drot ubija gomilu onih koji su ubili njega. Film nema ni humora, satire ili nekog odmaka od stroge ozbiljnosti. Film zanemaruje potragu za ljudskosti jer ni toga nema (ovaj Alex je odmah od starta svjastan tko je) Ekipa stoji neiskorištena. Gary Oldman se jedini trudi. Mislim, to sve bez da počnem s usporedbama s originalom. Ali, opet, s druge strane, neki klinci koji nisu gledali original i koji vole besmisleno ponavljanje kadrova ili ispraznu CGI akciju bi mogli biti ponešto zadovoljni. Vrijeme će vam proći uz njega, to svakako, ali na kraju dana, kad se zbroje sve žrtve, ovaj remake se nije odmaknuo ni koraka od dugačke tradicije sličnih bezličnih obrada koje misle da novi efekti i brza montaža mogu čuda napraviti. Ne mogu, jasno i glasno, a ako vam je do prave stvari, pa… original je uvijek dostupan za još koje gledanje.

5748229,YUP91Z7+pSWIXbG3wS7cXbJzuRP0_GqjCDcG89rOQDQMMCGcNiIfo8YcT7H6lRO1hPjyGs6u2LUZw5E45rLqCQ== 5748230,YUP91Z7+pSWIXbG3wS7cXbJzuRP0_GqjCDcG89rOQDQMMCGcNiIfo8YcT7H6lRO1hPjyGs6u2LUZw5E45rLqCQ== 5748231,YUP91Z7+pSWIXbG3wS7cXbJzuRP0_GqjCDcG89rOQDTw+SllqS3bH3pnVuAe2opYD6lRstgc5IYm5vCAj+QMBA== 5748232,YUP91Z7+pSWIXbG3wS7cXbJzuRP0_GqjCDcG89rOQDQMMCGcNiIfo8YcT7H6lRO1hPjyGs6u2LUZw5E45rLqCQ== 5868007,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5868008,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5911444,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5911445,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5911446,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5926048,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5926050,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5926051,nrNTT9v8DJxAmfTW5urRIuS+Wq7Aiu9A_WDeOaq9VUvfjSV1PsoIf4yebK7z3EqrodqhR3z4McwW_ePXyubdmg==


air_force_one_ver4_xlg kinopoisk.ru 001-air-force-one-el-avion-del-presidente-estados-unidos

IMDb

Trailer

Kako to ide ona narodna izreka; kad je bal, nek’ je odmah i maskenbal. U ovom slučaju, ako pišeš o jednom, slobodno nastavi u istom tonu jer, pa tematski je to tu, a malo proameričke propagande nikad dovoljno na ovim stranicama. Već kad sam s takvim entuzijazmom napisao par riječi o tome kako USA Predsjedniku demoliraju Kuću, da odmah nadovežem kako to nije prva stvar koju su mu napali zli teroristi jer Predsjednik je k’o Batman, ima stvari posvuda, a neke su čak i cool, kao što je Air Force One. Taj avion je, dame i gospodo, gotovo neprobojan, neosvojiv i tako jebeno dobar da nije čudo što se njegovi tehnički detalji drže skoro pa u najvećoj tajnosti. U vrijeme dok se snimao ovaj naslov, nitko, ali ama baš nitko nije imao pristup njegovoj unutrašnjosti, barem ne nakon debele provjere, i kad su producenti, scenaristi i tehnička ekipa upitali dečke iz Tajne Službe koji bi najbolji način bio da se zauzme taj avion… ovi su doslovce legli na pod i valjali se od smijeha. To je nemoguće. Nakon filma, koji je na bizaran način privukao pažnju javnosti na tu leteću tvrđavu, National Geografic napravio je dokumentarac o njemu, što je bila prva prilika da su kamere smjele u njegovu unutrašnjost. Još preciznije, kad je Wolfgang Petersen letio s njime (tadašnja je administracija bila više nego susretljiva (bilo je to doba Billa Clintona) smjeli su skicirati unutrašnjost za potrebe snimanja, ali su pri tome morali koristiti papir i olovku… što je, ako čovjek ne laže, vrlo zabavna anegdota. A uz američku zastavu, Pentagon, Bijelu Kuću, Air Force One je jedan od zaštitnog znamenja te zemlje, pa kud ćeš bolje mete za napad ako želiš napraviti političku izjavu. Bila su to ponešto naivnija, ali nimalo manje kreativnija filmska vremena, što je rezultiralo, iznenađujuće, jednim neočekivano rasno dobrim akcijskim trilerom koji, iako koristi Die Hard/Passenger 57 formulu, ima itekako dobrih prednosti nad ostalim klonovima. Da li je to sve prošlo bez nekih… optužbi za ljigavi partiotizam i preuveličano domoljublje? Što vi mislite?

Dakle, James Marshal je USA Predsjednik koji se vraća doma iz Rusije, gdje je upravo izvršena akcija uhićivanja nekog ruskog generala (kratki, ali slatki mali reunion Petersena s Jurgenom Prochnowom nakon Das Boot). Marshal je… idealan predsjednik, omiljen u narodu, voljen od svojih bližnjih (svaka sličnost s Clintonom je namjerna) ali prati ga glas kao pomalo pacifiste, osobe koja zaizre od oružanih sukoba i rješenja. To će se promjeniti kad mu grupa ruskih ekstremista (oh, što volim tu holivudsku kreativnost) zauzme zračno prometalo te nakon što Marshal ostane jedini adut za vraćanje kontrole nad avionom i spašavanju dana. A tko najbolje poznaje unutrašnjost super aviona od njegova vlasnika, zar ne? (ustvari, točan odgovor bi bio služba održavanja, ali nećemo sad cjepidlačiti).

Kako stvari stoje, najlakše je oteti/zauzeti neki vraga na USA tlu jeste ako imate pomoć iznutra, funkcionira u svakom filmu. U doba kad je ovo snimano postojalo je već nekoliko filmova koji su išli na isti kalup; Bruce Willis je već bio veteran toga da bude na krivom mjestu u krivo vrijeme, Wesley Snipes je pak bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, a Steven Seagal je samo kuhao, ništa više, no kad uzmete jednu temeljnu razliku između njih, uvidjet ćete zašto je ovo bolji film od, recimo, Putnika 57. Harrison Ford nije nabildan, nije prljav od glave do pete, nije stručnjak za borbu prsa u prsa, ne zna spremiti eksplozivni puding… on uistinu djeluje kao netko tko se našao u vrlo frkovitoj situaciji i kojemu borba u malim prostorima baš i ne leži. Zato djeluje dobro u toj ulozi. S druge strane, Gary Oldman, inače strašan glumac, ovdje pretjeruje preko svake mjere, što ga više čini iritantnim nego ugodnim za gledanje. Sama priča u svojoj osnovi uopće nije loša jer stvara dovoljno prostora za akciju u zatvorenom, ali i na otvorenom (zrak-zrak sukobi) te su scenaristi dosta dobro popunili rupe i napravili nekoliko impresivno napetih scena koji odvajaju ovo od sličnih bum-tras razbijačina. Ne, ovo nije film u kojemu će stvari letjeti u zrak u svakom kadru, ali kad odlete, onda odlete pravo. Iako, po cijeloj akciji, film je više triler nego neka prava pravcata akcija, no sve je dobro izmješano da i nema neki pravi opis. Ima čak i zgodnog, skoro pa Indiana Jones humora (kad zove Bijelu Kuću i nema pojma koji mu je broj) a vrijedi spomenuti i preciznu režiju starog filmskog vuka, Petersena, koji je već navikao na Predsjednike i probleme s njima još tamo u In The Line of Fire. Uz standardno dopadljivog Forda, over the top Oldmana, tu je i jedna Glenn Close, ali i Willian H. Macy koji malo popunjavaju kadadrove pojavama i kvalitetnom glumom. Nije legendaran film, nije kultni film, nije ni nešto posebno podcjenjen film, ali u tom svom entuzijazmu i pomalo naivnim idealima nekako uspije biti dobar film, što se ne može reći za svaki. Ali, već smo navikli da Predsjednici ionako bolje izgledaju na velikom ekranu nego u stvarnosti.

2011124,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011126,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2011127,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011128,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2011131,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011132,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2011134,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011135,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011137,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2011149,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011155,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2011156,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==


IMDb

Trailer

Postoje filmove koje zbog nečeg određenog zapamtite, ali ih zaboravite na način da smo sad u vremenu kad su zamalo svi stariji naslovi udaljeni od vaše kolekcije jednim klikom miša. Prije par dana kolega Boris me na Facebooku podsjetio na ovaj mali filmčić i iako sam ga gledao još u danima kad je izašao, posve sam zaboravio potražiti ga po bespućima interneta, što je preporuku i podsjećanje učinilo još zanimljivijim. Barem neka korist od facebooka, kažem ja, jer prema svim tim social network forama imam mišljenje ko John McLane o tehnološkom napredku. I, što je najbolje, film je dostupan samo tako, pa ako vas kojim slučajem ovaj tekst zaintrigira, torents is your frends. Sada kada sam rekao zahvale, pohvale i sve ostalo, mogao bih vam reći i koju o filmu, ne? Ali, prije toga, pitanje? U kavkim ste odnosima s kultnom serijom Twillight Zone? Imate toleranciju za taj uvrnuto/nadnaravni/fantastični štimung? Ako da, onda ste na pravom mjestu jer Autocesta 60 također predstavlja primjer kako bi jedan film (službeni) trebao izgledati,a ne ovo što se najavljuje da je u pripremi – akcijom nabijeni spektakl u stilu Inceptiona. Dakle, film. Privežite pojaseve, upustite se u sjedalu i uživajte u vožnji.

Neal Oliver je tip koji na prvi pogled ima sve: zgodnog komada od ženske, bogatog taticu s jakim vezama i željom da sinu kupi BMW, sve opcije su mu otvorene i sve što treba napraviti jeste uživati u životu. Na prvi pogled. Naš Neil je tip koji muku muči s vlastitim izborima, tatica od sina želi napraviti drugog sebe, a BMW koji mu kupi on želi za sebe, cura mu je onako, niš posebno zagrijana za njega i obratno,a sve što Neil želi od života jestu – odgovori. Koliko god se to činilo banalno, za nekoga to predstavlja mali izazov. O.W. Grant je tip koji svima ispunjava jednu želju (O.W.=One Wish=Jedna Želja) ali da bi Neilu ispunio njegovu, poslat će ga na malu vožnju Autocestom 60. Koja ne postoji. Ona je a new dimension of sound i picture, područje ko iz Zone Sumraka, gdje Neil kroz niz bizarnih, uvrnutih i zabavnih susreta dobija slikovite primjere svojih pitanja. Radi se o putovanju na kojem će otkriti sebe, od kakvog je materijala napravljen i koliko je daleko spreman ići u istraživanju nepoznatog.

Koncepcijski gledano, film je niz pojedinačnih epizoda povezanih u jednu cjelinu, nadnaravni road movie te , iako možda djeluje da se radi o nepovezanom materijalu, on je ustvari posve korektna cjelina. Doživljaji koje Neil proživljava na granici su svega i svačega, od bizarnog (grad u kojemu je droga dozvoljena i gdje celo selo šmrče belo) komičnog (zgodna cura u potrazi za savršenom ševom) do jednostavno urnebesnog (cijeli grad nastanjuju odvjetnici i svi se međusobno sude, ko Zagorci) a u sve to su ugurani i motivi traženja samog sebe, vjerovanja svojim odlukama, dilemama treba li ići sigurnim putovima ili riskirati, a ima i malo ljubavi. Problem koji je mogao ispasti bio bi najlakše opisan kao preforsiranje, no sve što vidite ima prizvuk dopadljivog, što je stvarno rijedak slučaj u slično koncirianim filmovima, a tragovi grube satire vas ujedno i zabavljaju i tjeraju da se zamislite. Što je najbolje, film je napravljen kao mali, niskobudgetni projekt (jedva 7 milja budgeta) koji je svu svoju privlačnost položio na dijaloge, situacije i interakcije među glumcima. To što u njemu ima pun kufer poznatih stvar je među suradnje svih uključenih, koji su nastupili gratis. Tako su tu Michael J. Fox i Christopher Lloyd (nemaju zajedničku scenu, nažalost) Gary Oldman, Amy Smart, Ann Margaret, Chris Cooper i Kurt Russell – većina je njih surađivala s redateljem Bobom Galeom(scenarist Back to the Future) i, po nekim izjavama, materijal im je bio tako otkačen da nisu mogli ne odazvati se. Gale kao redatelj i nije možda vrhunski, film vizualno djeluje prosječno, nema ni nekih posebnih kutova snimanja ili nešto tako, no scenaristika mu je bolja, te zato sav dijalog djeluje spaljeno, otkačeno i zabavno, što rijetko kad uspije u projektima ovakvog koncepta. Naravno, mana je ono što je i prednost, cijeli taj niz susreta neće svakome biti zabavni, rascjepkani koncept za zvučati i nategnuto u nekim dijelovima, kao i potezi glavnog lika, ali to su sad stvari koje su podložne interpretaciji samih gledatelja. Niste već dugo gledali nešto malo drugačije? Evo vam prilike da to ispravite.

 


IMDb

Trailer

Kako doživljavate Drakulu? To je više generacijsko pitanje jer postoje oni koji se jasno sjećaju pogrbljene prilike Maxa Schrecka, pa postoje oni koji su u dobrim odnosima s verzijama gdje je isti lik dodatno na popularnosti dobio radi interpretacije Bele Lugosija, neki od nas uživali su u visokoj, markantnoj pojavi Christophera Leeja, a neki su legendarnog vampira upoznali kao Garya Oldmana. Dalje od toga – ništa vrijedno spomena, sat je stao na verziji Francisa Forda Coppole. Zašto je to tako? Film je toliko dobar da se nitko više nije želio natjecati sa snimljenim materijalom? Blizu, ali ne posve. Vampiri kao takvi nikad nisu nestali s filmske scene, no doživjeli su transformaciju koja im svakako nije donijela nešto dobro. Današnja generacija vampire povezuje s prelijepim muškim manekenima koji svjetlucaju na suncu i nose krpice s dizajnerskim imenom, a glavna ima je zabava… pa, nije ispijanje krvi već odlazak u školu. Koliko sve to zvučalo neobično, priča o integraciji vampira u moderno (teen) društvo započinje upravo s Coppolinom verzijom.

Kratka povijest glavnog, jedinog i najvećeg među vampirima poznata je svima; nakon samoubojstva svoje ljubavi Elisabethe, transilvanijski grof Vlad Tepeš odriče se Crkve i postaje sluga tame, preživljavajući tako što ispija krv drugim ljudima. Koje stoljeće kasnije, mladi i naivni odvjetnik Jonathan Harker odlazi u posjetu našem grofu, koji, ugledavši sliku Harkerove zaručnice Mine, shvaća da se njegova izgubljena ljubav reinkarnirala. Povratak u civilizaciju donosi neku drugu vrstu problema jer Drakulina narav ne može samo tako nestati. Iako superioran po svim mjerilima, Drakula će dostojnog protivnika pronaći u profesoru Abrahamu Van Helsingu, jedinom čovjeku koji zna što treba napraviti kako bi cijela jeziva priča dobila nekakav kraj.

Ljubavne su priče oduvijek bile mamac za publiku, što Coppola jako dobro iskorištava pri novoj verziji stare priče, produbljujući odnos Drakule i Mine na način koji gledateljima naslovni lika predstavlja u potpuno drugačijem svjetlu od onog u kojem smo ga navikli gledati.  Drakula više nije negativac kojeg smo navikli mrziti već postaje tragičan lik čija je ljudskost skrivena iza zle i prokletstvom obavijene pojave. Ljudi su ti koji postaju negativci. Također, promijenjen je i pristup prikazivanju lika Drakule, od prilike koja je svoju pojavu temeljila na crnini i oštrom pogledu, Drakula postaje prirodno zgodan muškarac (Gary Oldman u svojem neobičnom, ali uvijek pouzdanom izdanju) kojeg uopće nije teško gledati na ekranu i prihvatiti da je karizmatičan bez upotrebe naglašenih trikova. Ni ljudski dio priče ne zaostaje puno za njim. Poletni nastup Anthony Hopkinsa od ionako zanimljive Van Helsingove pojave stvara karakter za kojeg nije lagano navijati jer ponekad djeluje da bi se rado priklonio zlu kojeg naganja po Europi (malo Hannibal Lecter nastup) čime postaje nejasno za koga bi ovdje ustvari trebali gajiti simpatije. Iako reklamiran kao film koji čvrsto prati knjigu, to ispada više kao reklamni štos nego činjenica, ali razbijanje ustaljenih klišeja nije loša stvar, posebice ako se rade sa stilom. Što nas dovodi i do druga, tehničke strane priče.

Gledano u tadašnjim vremenima, odluka da se film snimi kako i doliči jednoj viktorijanskoj priči, da bude utopljen u tamne tonove, žestoke igre sjena, čudnog osvjetljenja i neobičnih kutova snimanja pokazala se gotovo vizionarskom. Uspjelo se dobiti na svježem izgledu, na trenutke bolesno realističnom, a na trenutke bajkovitom, prijeko potrebnom da se realizira gotovo staromodna priča o ukletim ljubavnicima. No, Coppola, iako je riječ o klasičnoj priči, ne libi se upotrijebiti i dinamiku u radnji, posebice u završnom dijelu filma, stvarajući napetost ne samo horor podlogom već i otkucavanjem vremena, što dijelove filma odvodi do avanturističkog žanra i modernijeg ruha za publiku koja zasigurno ne bi progutala statičnost starih verzija. Obračuni su očekivano nasilni, pa i krvavi, no ne i posebno eksplicitni. Cijeli film teško da će nekoga preplašiti na klasični način, ali to ovdje i nije bila namjera. Namjera je bila izgraditi atmosferu neugode i jeze koja će se provlačiti i trajati kroz radnju, što je, sudeći po svemu, uspješno izveden zadatak.

Ali, ima tu i malih mana. Prenaglašena romantika u nekoliko navrata ulazi u zamalo nepodnošljivu patetiku, a osjeti se forsiranje odnosa između Drakule I Mine jer taj dio svježe je dodan samo radi filma pošto u knjizi ne postoji. Uravnoteženost priče stoji na samoj granici želje da se napravi ekranizacija koja će pratiti knjigu što je bliže moguće i dodataka da ista bude dopadljiva za svu vrstu publike, radi čega već spomenuta patetika zna biti uočljiva, ali i povremeno krivudanje po priči kako bi se što uspješnije spojili dijelovi radnje koji su doslovna ekranizacija s onima koji to nisu. Energični nastupi glavnih glumaca, vizualno drugačiji, pričom bogat, protkan što boljim, što lošijim emocijama, čine posljednju važniju ekranizaciju uspjelom jer je isporučila materijal koji ima dubinu i širinu, radi čega joj treba oprostiti i one mane koje su nastale u tom procesu. Nasljedstvo možda i ne jer nakon što je Vlad Tepeš zvan Drakula ovdje postao pristao i zgodan vampir, netko je shvatio da je to budućnost žanra, što je pak dovelo do razvodnjavanja originalne ideje te stvaranja materijala čija je jedina namjera ugoditi publici bez da se ispriča prava priča. Govorimo li ovdje o najboljem vampirskom filmu ili ekranizaciji? Možda. Možda ne. Ali govorimo o vrhunskom ostvarenju koji je više-manje uspio spojiti nekoliko različitih žanrova u jednu cjelinu i samim time postati jedan od najboljih.


IMDb

Trailer

22 Studenog, 1963 godine, izvršen je atentat na američkog predsjednika Johna F. Kennedya, događaj koji je obilježio noviju povijest kao jedan od najvećih, najtragičnijih i najmisterioznijih, ostavljajući mnoga pitanja neodgovorenima do dana današnjeg Službeni zaključak istražiteljske komisije jeste da je čovjek imenom Lee Harvey Oswald izveo atentat te da je u svemu tome bio sam. Ipak, negdje u sedamdesetim godinama, druga istraga dopušta mogućnost kako je vjerojatno postojala urota da se ubije JFK, ali da se pravi krivci nikad neće u cijelosti otkriti. Jedan čovjek pokušao je provesti istragu kako bi Americi otkrio pravu istinu, ali Jim Garrison, okružni tužitelj grada Louisiane, bio je i ostao usamljen u svojim naporima. No, nije ostao zaboravljen, kao ni njegova istraživanja.

Spojiti kroničara američke povijesti (izraz koji sam negdje pročitao i koji baš lijepo sve opisuje) Olivera Stonea i događaj kakav je atentat na Kennedya može značiti samo jedno posebno i vrhunsko filmsko iskustvo. Ne zato što je Stone dobar redatelj (sretna okolnost je da jest) već zato što se ovdje radilo o materijalu koji je hrpu godina bio pod strogom cenzurom, koji je obavijen s toliko tajni, urota i različitih zaključaka da je potrebna izražena sposobnost dobrog filmaša da se probije kroz sve to i napravi gledljiv film. Također, to je materijal koji je svoj odjek imao globalno, ne samo lokalno te ga je trebalo predstaviti razumljivo, svima, ne samo jednom krugu gledatelja, pa čak i samim amerikancima. Garrison, kao i njegova istraga, tako postaju centralni dio filma, ali Stone se ne zaustavlja na tome jer Garrison je samo lik kroz kojeg nam se predočavaju teorije i dokazi, od kojih je dobar dio otkriven tek nakon njegove istrage i suđenja osumnjičenima. Ali to ne narušava uvjerljivost ili povijesnu činjeničnost jer to su sve provjerene činjenice, posebno kroz radnju naglašavajući da su neprovjerene teorije takvima i predstavljene. A Stone voli Garrisona, poistovjećuje se s njime i njegovom borbom jer obojica rade (ili su radili) istu stvar; pokušavali informirati američku javnost kako ih njihova rođena vlada pravi običnim idiotima. Radi te privrženosti njemu kao liku, doznajemo i ono što je izravna posljedica takvih radnji; stvaranje opsjednutosti radi kojih pate bračni odnosi, radi kojih se stvara distanca u javnom svijetu te dospijeva na razne crne liste jer se ne pleše na muziku koja svira. Gledajući sve to ne možete ne pomisliti kako je Stone vjerojatno ubacio i hrpu osobnih frustracija, na nenametljiv način ih uklapajući u radnju.

A radnje je priča za sebe. Film, iako fokusiran na Garrisona, ustvari ide u toliko smjerova da ih je nemoguće sve nabrojati. Jedan pojednostavljen opis bi mogao ići kako je koncipiran kao niz razgovora s hrpom različitih ljudi te svaki od tih razgovora predstavlja jedan dio slagalice, pri čemu su ti razgovori vizualno i dočarani tijekom radnje. Stone se ne zadržava samo na glavnim akterima priče već i svjedocima (dio kada započne suđenje) te svaka njihova izjava koja je kontradiktorna s službenim zaključcima Warenove istražne komisije (u filmu Warena igra pravi Jim Garrison) bude prikazana. Također, rekonstruirana je svaka sekunda atentata, gdje se koriste autentične snimke, kao i jezivo uvjerljiva rekonstrukcija. Većina tih „slikovitih“ prikaza snimljena je crno-bijelom tehnikom, drhtavom kamerom, pomalo s osjećajem za paranoju (stil s kojim će Stone debelo pretjerati u Natural Born Killers) čime je uspio postići takav ugođaj autentičnost da je teško razaznati što su prave dokumentarne snimke, a što rekonstrukcija. Ne zaboravlja se ni na sporedne, ali opet važne stvari. Oswald i teorije vezane uz njega, stvari koje su se odigravale iza zatvorenih vrata, pojašnjenja kakvi su propusti bili na dan atentata, što se događalo na autopsiji Kennedyeva tijela… radi se o detaljima koji stvaraju slojeve i slojeve priče, nudeći čak i po nekoliko mogućih odgovora, ali opet nikad ne gubeći na preglednosti ili tempu radnje.

Iako tematski izazovan, narativno pregledan, sadržajno nabijen do vrha, ono što se jednostavno mora naglasiti kao jedan veliki bonus jeste; glumački cast. Kevin Costner, Sissy Spacek, Tommy Lee Jones, Joe Pesci, Kevin Bacon, Donald Sutherland, Gary Oldman, Jack Lemmon, Walther Mathau…itd, itd, sama jezgra mladog i starog kvalitetnog glumišta spojena u jednu cjelinu, pri čemu je teško pronaći nekog tko je ostao zapostavljen i nije dobio svojih pet minuta na ekranu. Jedina zamjerka bi mogla ići radi korištenja istih tih likova jer ponekad se radi o stvarima koje ti likovi uopće nisu napravili, ali su bili pogodni za predstavljanje priče (to je prigovor općenit, tek toliko ako vam je stalo do povijesnih fakti) što nekako implicira da im je značajnost bila veća nego u stvarnosti. Bez obzira na to, svi uključeni su odradili posao kako treba, s jakim naglaskom na Costnera, koji se ovdje nalazio na samom vrhuncu karijere te je pametno iskorištena njegova karizma i pojava da se ocrta markantna pojava pravog Garrisona.

Zaključak na kraju? JFK nije ono što bi se moglo nazvati jasno definiranim povijesnim filmom iako se odigrava kroz jedno određeno vremensko razdoblje, na njega treba gledati kao na pregled svega važnijeg što se skupilo ili moglo skupiti o cijeloj toj priči te njegova privlačnost leži upravo o tome; ako niste nešto posebno upoznati sa stvarima u pozadini atentata, ovdje bi ih mogli doznati, a ako vas tema uopće ne zanima, teško da će vas dojmiti sve ono što je u njemu. Ipak, radi se o možda najboljem filmu iz filmografije Olivera Stonea te, iako respektiram The Silence Of The Lambs, za ovo je trebalo udijeliti pokoji važniji Oscar. Gledano iz današnje perspektive; takvi se filmovi jednostavno više ne snimaju.



IMDb

Trailer

 

Što se dogodi kad izađete u isto vrijeme kad i Goodfellas te The Godfather 3? U srazu s tako velikim dečkima dobijete po glavi, doživite flop i svakako vas zaobiđe nekakva važnija pažnja. Srećom, imam radar namješten da lovi one naslove koji dožive baš takvu sudbinu, pa još kad pogledam dotične, pa doživim stanje milosti… to se jednostavno mora podijeliti s drugima. Ali, inače, u nekom normalnom danu, i nisam neki fan gangsterskih filmova, ne da ih ne volim, ali teško me koji zaintrigira. Ovdje i nije toliko riječ o gangsterima koliko o ljudima iza tog naziva, tako da onaj dio “kriminalistička drama” broji više dramskih elemenata nego onih kriminalističkih. Netko rekao da je to mana? Ja nisam.  Kako bi rekla Tina Turner…”listen to the story”…

Terry Noonan, irski dečko iz Hell’s Kitchena, napravi glupost tako što rokne dva dilera drogom te nakon toga nestane iz starog susjedstva. Na nekih desetak godina. Jednog dana se vraća natrag, među ljude koje poznaje, na ulice gdje je odrastao, djevojci koju je volio. Staro susjedstvo se promijenilo, irci su postali ovisni o talijanima, svatko svakog izdaje, ulice su se promijenile. Ali, nije ni Terry ostao isti jer postoji razlog radi kojeg se vratio natrag…

Jeziva stvar, pripremite se dobro, i pazite vamo… Garry Olman, Sean Penn, Ed Harris, John Turturro i John C. Reilly…mislim, ti dečki znaju glumiti, teška kategorija i svi dijele kadar u ovom filmu. To vam sirovi talent kapa s ekrana, s time da je Oldman za svoju interpretaciju trebao popiti Oscara, I shit you not, lik ima najbolju izvedbu karijere. Penn je svoj stav zločestog dečka savršeno integrirao u lik, Harris je kao okrutni boss nevjerojatan, a ostali su više-manje podrška. Tu leži i glavna razlika između Dobrih Momaka jer s ovakvom ekipom, krimi dio je možda i zapostavljen jer koncentracije radnje leži na njima, njihovim razgovorima, reakcijama, izvedbama. To je doživljaj (a ja čak ni ne šmekam Penna nešto posebno) koji se ne zaboravlja samo tako.

Ipak, ima tu i malo događaja koji potiču reakcije naših junaka. Ne radi se o čistom gangsterskom filmu, gdje znaš što će sljedeće biti, već je lokaliziran na male stvari, stvari koje se događaju unutar susjedstva. Par ubojstava, par dobrih starih premlaćivanja, nasilne stvari koje jasno ocrtavaju jedan drugačiji način života. Integracija Talijana i Iraca u jednu gomilu bi se mogla nazvati i nategnutom (više nepojašnjenom) no to ionako služi kao slika da se stvari mjenjaju te da stari način života (kad si mogao nekoga roknuti na pola ulice i nikome ništa) odumire. Promjene su neminovne, a ovdje je riječ o ljudima koji doslovce žive u sjećanjima na druga, malo manje komplicirana vremena. Jedina zamjerka mi je što veza Terrya i Kate, bivše ljubavi, baš i nema neke iskre ili kemije (bijahu bračni par i u stvarnom životu, pa je to malo čudno) koja bi gledateljima pokazala kako su imali ono nešto, prvu ljubav radi koje se riskiraju neke stvari, pa čak i život. Sama završnica ima jedan od najbolje režiranih slowmotion vatrenih obračuna, ravno iz Sam Peckinpah i John Woo škole, a što je najbolje, djeluje gotovo prirodno da se dogodi takav nasilni, krvavi kraj priče. Kakav Tarantino i slične spike, ovako se to radi, s punokrvnim likovima i s pravom mjerom za nasilje. Da je redatelj Phil Joanue malo jača kategorija, ovaj bi uradak pojeo Goodfellas za doručak, što dovoljno govori po kojim pravilima funkcionira filmski svijet.