A League of Their Own (1992)

 

 

IMDb

Trailer

 

U tijeku je svjetsko nogometno prvenstvo. Cijeli svijet je ispred televizora, zbrajaju se golovi, zbrajaju se bodovi… svi uživaju. Valjda, ne bi znao jer ne gledam. Točnije, ne gledam ništa više od toga kada igra reprezentacija Hrvatske. Zabavna stvar, proglasili su je za jedne od favorita natjecanja, ekipa iz sjene, bla, bla, bla, truć, truć, truć… Nije da sam baš nešto jako impresioniran njihovom igrom, ali lijepo je kada imaš pobjednički niz od tri pobjede. To nije loše. Sa druge strane, filmski je svijet prepun naslovi koji govore takvu priču. Podcjenjeni tim koji čistim čudom dolazi do slavne pobjede. Ja volim takve filmove jer privatno nisam apsolutno nikakav sportaš (jedno kratko vrijeme sam bio čisto okej u košarci) i volim kada netko podcijenjen napravi slavnu pobjedu. Gomila ljudi voli Geenu Davis (pribrajam se toj skupini), gomila ljudi ne voli Madonnu (nekako sam u sredini što se toga tiče) i cijeli svijet jednostavno voli Toma Hanksa. Njega ako netko ne voli… koji vam je vrag? Spojite ta tri imena i dobijete zanimljiv sportski film o prvoj sveameričkoj ženskoj baseball ligi. Sada, bit ću potpuno iskren – nemam pojma o čemu je baseball. Ni koja su pravila, ni koliko igrača igra… apsolutno ništa. Pride, držim ga i poprilično blentavim sportom, ali to je možda i zato što ga općenito ne razumije. Amerikanci ga, naravno, obožavaju. Snimili su već gomilu filmova o njemu i napravili mu svjetsku reklamu, kao i svojoj verziji footballa – kojeg isto tako držim glupim sportom, opet, možda zbog toga što ga uopće ne razumijem. Ali, kao i svi filmokusci, volim dobru tekmu iako ne znam što točno gledam. Voli taj stav, igramo kao da nam je to zadnja utakmica u životu i ne uzimamo zarobljenike. To je filmsko uljepšavanje, naravno, ali bome je puno uzbudljivije nego kada nekad znam pogledati klasičnu utakmicu i dva sata gledati kako ostaje 0:0, a svi igrači plaćeni kao ja za tri sljedeća života. Uvijek uzimam fiktivnu tekmu naspram one prave, jednostavno jer je zanimljivija. I jer tamo igra Geena Davis i Tom Hanks, ali to su već tehnikalije.

Ovo je kao istiniti događaj. Kao, jer nije, ne u cijelosti. Ženska je liga uistinu postojala i ostavila svoj trag, ali prvo ćemo riješiti neke sitnice vezane uz to film-činjenice relacija. Naime, ženska liga je bila popularna od prvoga dana svojeg postojanja, ne kako film sugerira da su morali koristiti skoro cirkuske trikove da se čuje za njih. Jednako tako, ni muški baseball nije umro čim je počeo drugi svjetski rat, ali on se igrao samo u glavnim gradovima dok je ženski bio po cijeloj zemlji i manjim stadionima, pa je siromašnija raja mogla nešto i vidjeti, zato je bio popularan. Jednako tako, njihova “karijera” nije trajala samo do završetka rata kada su se rasni mužjaci vratili natrag (što znači cirka – 2 godine) već je postojala tamo do pedesetih godina, kada je otišla u zaborav nakon što je televizija počela prenositi utakmice, naravno, one važnije i slavnije. Tako da, ženski baseball je postojao skoro desetak godina, što nikako nije loša stvar (ne znam postoji li danas neka inačica te Lige) pa te činjenice koji film iznosi… uzmite s malo suzdržanosti. Sve oko toga, plus činjenica da likovi od Geene i Toma nisu postojali u stvarnosti, je bilo koliko toliko točno. A što je to bilo točno točno? Pa, to da su djevojke iz cijele Amerike bile regrutirane (ako su imali imalo dume o igri, naravno) u prvu žensku ligu i film prati njihov put, od natjecanja, preko borbe za opstanak, pa premo osobnih problema glavnih likova. Tom Hanks je sretan čovjek, bio je okružen gomilom lijepih žena. Tom Hanks je moj idol.

Što se tiče samog filma, on ne nudi nikakva posebna iznenađenja, ono što očekujete da bi se moglo dogoditi, to će se dogoditi, iako odmah moram reći da baš i nema nekakve patetike. Muškarci će prozivati žene da su nesposobne, nikto neće mariti za njihovu igru do skoro polovice igre, od outsidera postat će glavna atrakcija, zadnja tekma imat će pravi eksplozivni naboj – sve potvrđeno. Sreća je u tome da je ovo jednostavno dobar, lagan i šarmantan film. Glumci su svoje odradili pošteno, Hanks je dopadljiv kao alkos koji polako preuzima uzde nad svojim životom i timom, Geena je vođa, to se odmah zna, Madonna i Rosie O’Donnell su sporedni side-kickovi (i bome su na Madonnu još uvijek nadrkani u gradu gdje se snimalo jer se ponašala kao razmažena primadona) i nema tu nekih mudrosti. Likovi su svi poprilično kartonski, radnja nabaci riječ-dvije o njihovim životima i problemima, ali ništa previše depresivno, postoji jedna jaka scena gdje jedna od žena dobije obavijest da joj je muž poginuo i to je…pa, izvanserijska scena, ali ne remeti ritam filma. I, da, ono što sam propustio vidjeti, odnosno čuti prvi put kada sam ga gledao, je glazbena pozadina starog majstora Hansa Zimmera. Stari Hans je ovdje bio malo netipičan, uglavnom je koristio note dotičnog razdoblja, ali zadnja utakmica ima neke dobre ritmove u sebi, tek toliko da se zna zašto je stari Hans gazda još i danas. Osobno, jako volim početak tog filma i kraj jer su tamo prava žene koje su igrale u toj ligi, cijelom filmu daju pomalo sentimentalni štih, memory-lane tip putovanja, iako je ovo o sportu, a ne o odrastanju. Takoreći, ne mogu mu pronaći neku baš jako izraženu manu (osim što izvan Amerike i nije napravio veliki uspjeh jer, pogađate, malo tko mari za baseball u ovim krajevima) i mogu reći da uz njega vrijeme lijepo prolazi. I duhovit je, da ne zaboravim, poprilično. Čak i Madonna. Ništa ovo moderno sranje tipa zahod-humora već finese, šale koje su doslovce duhovite kad im se shvati kontekst. Što reći, lijep film, s korektnom pričom, dobrim glumcima, pa čak i napetom zadnjom tekmom koja je bolja od nekih pravih. Odličan za ovo sportsko vrijeme. Čak i ako ne kužite kojega bi vraga baseball trebao predstavljati ili koja su mu uopće pravila.

   

 

Cutthroat Island (1995)

IMDb

Trailer

Zadnjih dana često se družim s gusarima. Gusari su lopovi koji kradu što stignu, tako reć, ne. Pirati su bili lopovi u službi njezina veličanstva, nešto kao James Bond, samo s brodovima i topovima. Ta dva pojma se obično brkaju, a da budem iskren, nisam ni ja znao razliku. Uglavnom, oduvijek imam namjeru napisati jedan avanturistički roman, znate već, brodovi, potonula blaga, igra lovice… cijeli paket. Ne znam hoću li to ikad napravit, ali plan je tu. I dok to ne počnem raditi, čitam druge stvari. Nedavno sam finiširao ”Pirates Latitudes” od Michaela Crichtona. Kažu glasine, Spielberg bi radio film po tome. Sretno mu bilo jer je roman iskopan na jednom hard disku nakon što je Crichton preminuo te su ga posthumno objavili. I trebalo je do doraditi… dosta, ali roman je čitljiv, proleti vrijeme uz to. Ima sve što treba imati, šarenu družinu, napad na neosvojivu tvrđavu, borbu dva broda… I tako nekako, okolo naokolo, dolazimo do ovog filma. Imam mali hanč da je netko vidio radnu verziju tog romana jer film ima nekih sličnosti s njim (okvirne) a već kad sam ga iskopao iz arhive, rekoh da već zapišem i pokoju riječ o njemu (a to sam jednom davno već bio i obećao napraviti). A film je poznat, što reći reći. I ozloglašen kao sam Crnobradi. Potopio je Carolco (firma koja stoji iza Ramba i sličnih akcijašenja) jer je koštao jezivih 100 milja i nije vratio ništa od toga (ili jako malo). Pokopao je karijeru i Renny Harlina. Rasturio mu brak s Geenom Davis… puna paluba svih tih ozloglašenih stvari. I, možda malo nepravedno. Danas kad se gleda… pa, dojam je isti. To je film ispred svog vremena, danas su Pirati (ili barem Johnny Depp) popularni k’o sam vrag, da se film pojavio u današnje vrijeme, sigurno bi zaradio i bio hit. Ili možda ne. Reći ćemo stvar-dvije zašto bi to bilo tako…

Prvo, ovaj put nemamo pomalo gejiš pirata već opaku zgodbu Morgan Adams, kćer zloglasnog pirata, gusara…(ni u filmu autori ne znaju koji termin da upotrijebe) koja se dokopa dijela karte sa skrivenim blagom. Uz pomoć zgubidana Shawa, koji ima drugi dio karte, oni kreću prema odredištu, Cutthroat Islandu, kako bi ga pronašli. Čak i da pokušavam, ne mogu proširiti sadržaj, to je to. Ali, to nije loša stvar, kompliciranje u ovakvim filmovima nema smisla jer ionako svi žele vidjeti dva broda kako se mlate teškim topovima. Ili sam to samo ja. Never the less, ako tražite osnove; šarena držina protiv druge šarene družine, bitka brodovima, egzotične lokacije i zakopana blaga, to je sve tu. Ili, barem sve što treba imati pošteni gusarski film. Doduše, nema Johnnya, ali kad je Geena u kadru, neću se previše buniti. Zašto ovo čak i dobrim okolnostima ne bi bio velik hit?

Film je zabavan za gledanja, barem većini, ali mu opako nedostaje centar. Nije humorističan iako to želi biti. Nije ni romantičan, iako i to želi biti. Jedino što u njemu vrijedi jeste avanturistički štih i produkcija. Sa 100 milja i trebao bi izgledati k’o grom, što i izgleda, ali kad nema pirotehnike u kadru (ili neke slične akcije) film vuče noge i muku muči s glumom, radnjom i, što je loše, nezainteresiranošću uključenih aktera. Zna se uglavnom sve, od toga da je hrpetina mucho boljih glumaca digla ruke od projekta te da je naslovnu mušku ulogu dobio bezlični Mathew Modine. Njegova uloga nešto je između Indiane Jonesa i Erolly Flyna i tko god je vidio u njemu kombinaciju ta dva lika… trebao bi posjetiti okulistu. Geena je oku ugodna, ali baš i ne glumi, ona je ustvari muški lik pretvoren u ženski (što podržavam, bolje izgleda od većine muških kapetana) i ako mislite da su ona i Renny, tada još u sretnom braku, uživali u snimanju ovog fijaska… pomislite ponovo. Čak je i Harlin radio preko qurtza na filmu jer je u jednom trenutku odustao pošto se glumački cast raspao, ali ga je morao odraditi jer je već bila uložena ozbiljna lova (inozemna) u produkciju. Scenarij je šlampav, u najmanju ruku, zato što ga je radilo nekoliko ljudi i Harlin u njemu nije sudjelovao, čak ga nije ni vidio cijelog dok je snimao. Jednom rječju, tako se ne radi film. Od svih njih najviše je profitirao Frank Langela, mislim, lik doslovce gušta kao negativac, i odmah je bolji dojam. Usprkos tome, film danas djeluje pove OK… barem za jedno gledanje, a kako mi je već prisjelo silovanje Pirata s Kariba (i Jacka Sparrowa), ovo mi je došlo k’o naručeno da se malo odmorim o toga jer ovdje, što je pohvalno, nema mistike, magije, miš-maš svega, već samo čiste avanture, što je izumrla umjetnost (točnije, izumrla je s ovim filmom) koje se vrijedi podsjetiti s vremena na vrijeme. Ostatak dojma… prepuštam vama na odluku.

Fletch (1985)

IMDb

Trailer

I, tako, uzmem ja roman Gregory McDonalda, pročitam ga praktički isti dan, a onda da nadovežem doživljaj, pogledam i film. Sljedeće što napravim, odem spavati, ali evo me natrag na digitalnim stranicama virtualnog svijeta i dijelim svoju mudrost svakome tko nesretno zaluta na ove stranice. Ali, ne radim ja to bez razloga, svaki put kad sam u prilici pogledati kakvu vintage komediju, ona gdje glumi Chavy Chase  moj je izbor. Znam, znam, lik ima naslaganih bedastoća na kvadrat, nekima je iritantan do bola, ai ja sam suprotni tabor, ne mogu smisliti Billa Murraya i Dana Aykroyda, (njega još i progutam) generaciju koja je banula u filmski svijet iz popularnog Saturday Night Showa. Chase mi je fora, lik mi je simpatičan, njegov humor mi je cool, imam slabo mjesto na lajavce i hoštaplere, a, bogami takvih se naglumio. Ipak, Fletch duologija mu je najuspjeliji rad, a ima i to i svojih razloga.

Irvin M. Fletcher novinarska je zmajčina koja ima jezičinu samo takvu, sklon prerušavanju i ulaženje u deep, deep, deep undercover kad se radi o priči, i lik je faca samo takva. I kao takvom, pristupi mu bogati tip, tražeći da ga za dobru naknadu ubije. Fletch je u tom trenutku glumio propalicu (ili nije glumio, kako si uzmete) te se odmah aktivira njegov novinarski radar, koji ga odvodi u malu istražiteljsku misiju. Stvari, naravno, nisu onakve kakvim se pretpostavljaju, no do konačne istine treba malo kopanja. domišljatog istražiteljskog rada i nešto malo brzog jezika.

To što je lik takav nije grijeh scenarista, lik je takav i u knjigama. Ja rekoh, a vi čuli točno, knjigama… postoji cijeli serijal o tom novinarskom asu i tek su dva naslova ekranizirana. Stvari postaju bolje jer se spominje nešto o ponovnoj ekranizaciji nečega iz tog serijala, a da se materijala ima, ima se. Prva ekranizacija prvog romana doslovce prati radnju iz knjige te nije ni čudo što se radi o prvoklasnom krimiću (na stranu svu komediju) ne baš jednostavne priče kad se pogleda na drugi pogled. Počevši od jednostavne stvari, neobičnog zahtjeva, film ima odlike klasičnog istražiteljskog uratka, a lik Fletcha je ovdje samo da se naglase nekonvencionalne metode kojima se koriste. Svjež pogled na stvari koje su mogle ispasti tako rutinski (zamislite samo da je tu nekakav privatni dekster u kišnom ogrtaču) a neuobičajenost lika nadograđuje i radnju, jednostavno. Chase nije ništa drugačiji od svojih ostalih nastupa, samo što ovdje nema ni traga nekakvom forsiranju, naguravanju i lažnoj komičnosti jer, koliko to čudno zvučalo, cijela priča nije ni zamišljena da bude komedija. Jednostavan, narativno bogat, s hrpetinom dobrih gegova i pokojim pravim noir preokretom, teško da je i zamisliti nekog drugog u toj ulozi osim Chasea. Kako se materijal dobro drži za svoje godine, znatiželjan sam koliko će mu pomoći nova ekranizacija. Vrijedno višekratnog gledanja, čak i ako ne šmekate Chasea previše.

Long Kiss Goodnight (1996)

IMDb

Trailer

Jedna ideja je u tijeku, prema zamisli kolege Dragoragea i pisanoj riječi yours trully – žene u akcijskim vodama. Poticajna ideja, moram priznati, ali, to je možda već postalo očevidno, ja sam cijepljen na američku kinematografiju (hej, nitko nije bez mane) i tu se snalazim kao ribica u akvariju. I postoji taj neki popis glavnih teta u akciji, no ono što me pravo iznenadilo (ali je trebalo dan-dva da dođe do spoznaje) jeste izostanak Geene Davis. Teta Sigourney jeste na prvom mjestu, ali Geene nema ni na desetom, što je, složili se vi ili ne, prava pravcata nepravda. Još tamo dok je Renny Harlin bio cijenjeni redatelj akcijskih tobogana (a usput je bio i gora polovica tete Geene) namjenio je svojoj ženi par zgodnih uloga; jedna u onom fijasku Cutthroat Island (doći će i taj film na red, nije to tolika katasrofa, ne vjerujte u sve što vam kažu) a druga u ovom naslovu. Opasna žena, scenarij slavnog Shanea Blacka, solidan redatelj, par dobrih glumaca, to nije imalo šanse propasti. Dobro, možda samo djelomično.

Samatha Cane zgodna je učiteljica iz nekakvog idiličnog predgrađa, curica, muž, kućica u cvijeću. Jedini problem koji ima jeste amnezija, pa nema pojma tko je ili što, ali zna da zna neke trikove koji se ne uče na nedjeljnom vjeronauku. Problem se stvara kad joj ružni tip bane na vrata, pokuša je ubiti (zgodna učiteljica ga razbuca ko bebu zvečku po kući) nakon čega se stvari započnu raspetljavati. Naša Samantha ustvari je Charly Baltimor, zajeban komad od ženske, profi ubojica, killer na deset različitih jezika. I Charly se vratila, ne šmeka baš ni sadašnji život, kćer, muža, nikoga, jedino bi natrag u akciju, samo što su joj zaboravili reći da su se pravila igre promijenila te da su jučerašnji pozitivci današnji negativci. A u potupku ubijanja svega što diše, bad ass Charley će shvatiti da nije imuna ni na majčinske osjećaje jer kad joj zaprijete ubojstvom kćeri, stvari će otići na jednu posve novu razinu razaranja.

Prvo i osnovno, teta Sigourney jeste možda najveća kučka u našem svemiru kad je riječ o razbijanju aliena, ali teta Geena je puno veći komad (nije Harlin bio ni lud što se toga tiče) a kad se dogodi transformacija iz Samanthe u Charley, jao, mama (pristojno brišem sline i vraćem se na film). Blackov scenarij ima sve ono što se od čovjeka očekuje, zgodne likove, hrpu akcije, neprijatelje koje jednostavno voliš mrziti, duhovite replike… the hole shabang. I Harlin je korektan redatelj kad je materijal dobar i stvar koja ne šljaka ovdje je…pa cijela ta spy priča jeste malo nategnuta, iliti, nerazumljiva.

Tek na kraju, već kad dobrano shvatimo tko ustvari pije, a tko plaća, ima jedno jezivo predviđanje. Naime, negativci žele iscenirati teroristički napad kako bi dobili veća sredstva za borbu protiv terorizma. 9/11? WTC? Zavjera kako su Ameri sami skršili da bi dobili sredstva za ratove kojih do tada nije bilo? Danas je to zgodan detalj, ali onda su svi ti neki naopaki likovi oko Samanthe (što onda, i danas je to tako) stvarali zbrku. I Black se baš ne snalazi u prikazivanju ženskog akcijskog lika. Charley ustvari izgleda, hoda i priča kao muškarac (osim što dobro izgleda) te tek pred kraj se sjetio da žene u akciji nisu što i muškarci. Jedini iskreni trenutak u filmu, što, narafski spašava, cijelu stvar, jeste kad doslovce pregažena Charley zove nekoga u pomoć da joj spasi kćer. Narafski, muški uokolo je ne jebu ni pet posto, (sve dok Sammy Jackson ne kresne auto i pokaže zašto je tako cool lik) ali to je razlika između, recimo Švarcija, jer on bi zapalio cigaru, izbacio repliku i stvar gotova. Meni je bila gnedlica u grlu pri tim scenama (ali i Geena je odlična glumica, dobila Oscara da može zahebavati muške kolege, pa je to fino napravljeno) jer – nema patetike. Kad profi killer zadnju snagu ulaže u to da spasi vlastito dijete, hej, ja kupujem tu priču. Majčinski osjećaji su majčinski osjećaji.

Na stranu to, pa čak i zbrčkanu priču, svi uključeni su dali maksimum (OK, akcijski film, može se to napraviti i u njemu) a cast broji uz Geenu i Jacksona par pouzdanih epizodista tipa Brian Cox i David Morse, s kojima se ne može pogriješiti, akcijske scene su pregledne, napete i efektne (pri čemu mislim na pirotehniku) te cijela stvar svoj tek polovični uspjeh može zahvaliti onom prvom – zbrčakoj priči. Ameri kao negativci i koji rade sami protiv sebe nisu bili baš popularni u to vrijeme, a nije to nešto ni posebno razrađeno tako da, film je bio flop domestik, ali ga je izvoz u strane zemlje (gdje su Ameri uvijek negativci) spasio od potpunog kraha. Šteta, da je uspio možda bi teta Geena još pokoji put uzela pištolj u ruke.