Under Fire (1983)

IMDb

Trailer

 

Rat je prljava rabota. Ljudi ginu, imovina se uništava, teško da se može proglasiti pobjednikom bilo koga. No, rat je ponekad zdrava stvar, pomaže oko toga da se dobije nezavisnost, da se maknu ludi diktatori i uživa u čarima kapitalizma. Rat je dobar posao. Oduvijek sam imao nekakvo skriveno poštovanje naspram novinara koji ulaze u sukobe kako bi izvještavali o onome što se događa u nekoj tamo zemlji trećeg svijeta i stavljaju glavu doslovce u torbu. Naravno, ima tu i osobne ludosti, glupih odluke i ovisnost o adrenalinu, ali da nema njih teško da bi znali što se u svijetu događa. Ili događalo. Danas su sateliti posvuda, biti novinarom znači otvoriti Internet i pola posla je gotovo, ali prije, u dobrim starim vremenima kad su revolucije bile kao dobar dan, stvari su stajale drugačije. Ovaj mali naslov držim u skicama za neku recenziju već duže vrijeme i vrlo vjerojatno bih to radio još neko vrijeme da nije izašao u blu-ray izdanju, kojeg sam, naravno, popalio na all mighty torentima i obnovio gradivo (prošlo je već dobrih desetak godina kako sam naletio na njega na nekom TV programu). Zanimljivo je kako se neka mišljenja tokom godina promjene, ali ne toliko da u potpunosti promjenim mišljenje već više da uočim stvari koje prije nisam. Također, tematski je ni na nebu, ni na zemlji. Revolucija u Nikaragvi je nedavno bila spomenuta u bigrafskom filmu Kill the Messenager, ali ove kasnije stvari; Irak-Contra afera, dilanje droge i tako te veseli događaji, ali o sukobima koji su se odigrali 1979 godine znam još manje (kao i dosta današnjeg svijeta) i, već kad smo iskreni, zanima me još manje jer revolucije su stalna stvar, stalno netko diže bunu i ustanak, bori se za slobodu od tiranskih okova i zaziva pravednike da se pokažu na najboljem izdanju. Srećom, sukob u Nikaragvi je sporedna stvar, tek još jedan rat u nizu koji služi kao pozadina u kojoj upoznajemo naše junake. Koliko je to dobra stvar (ili loša) prepustit ću vama na odluku.

Russell Price je ratni fotograf; ako negdje ima rata, ima i Russella. Kroz njegov objektiv se doznaje istina s prvih crta. Sljedeća destinacija; Nikaragva. Tamo se pomalo kuhaju stvari, a kako je Russell čovjek koji voli akciju, zna da će uskoro imati materijala za snimanje. Ipak, revolucije ne idu bez sporednih stvari. Tu su i njegovi prijatelji, neki malo manje prijatelji, a kroz objektiv Russell će upoznati obje strane priče; onu sadašnje vlasti i onu pobunjenika, a uskoro će dobiti ponudu koja će ozbiljno ugroziti njegov objektivni kredibilitet. Under Fire je nastao u malom valu filmova koji su za glavne protagoniste imali novinare; The Year of Living Dangerously, recimo, i tu profesiju predstavlja pomalo kao križarsko zanimanje; istina pod svaku cijenu ili nikako. To je lijepo gledanje, ali je i daleko od istine. Ratni izvjestitelji zasebna su priča i zanimljiva priča, svaki od njih bi mogao složiti scenarij za napet film, no ovdje to nije slučaj. Under Fire je fikcija, ali smještena u vrijeme pravih događaja (rušenje tamo nekog lošeg režima – da vas ne davim imenima) i radnje je okružena prvim imenima. Također, inspiraciju za storiju došla je i iz umorstva pravog novinara Billa Stewarta, ubijenog upravo na ulicama Nikaragve, tokom dotične revolucije, zbog čega se podigla velika galama svojedobno. Znači, fikcija, plus ponešto stvarnih fakti ako volite kvazi-povijesne filmove.

Konačni dojam je relatvno mlak. Zašto? Uh, pomalo zbog svega. Idemo od likova. Tu je galerija vrsnih glumaca; Nick Nolte, Ed Harris, Joanna Cassidy i Gene Hackman (njih dvoje odigrali su identičan bračni par i u jako dobrom trileru The Package). Znam, zvuči impresivno, i jest, ali uzmite u obzir da su Hackman i Harris sporedni likovi koji nemaju preveliku minutažu. Njihovi likovi su zanimanje; fotograf, novinar, voditelj. Ništa više od toga. Nema karakterizacije, nema ništa o tome zašto su, recimo, tamo umjesto doma s djecom i zašto guraju glavu u torbu zbog stvari o kojima nitko ne mari (u filmu lik to doslovce kaže – gdje je uopće Nikaragva i kod briga za nju). Scenarij se pouzdava u to da će glumci, njihova karizma, iznijeti stvar na svojim leđima i to je OK, oni to stvarno i rade, ali nema nikakve dubine. Priča. Film otvoreno simpatizira pobunjenike protiv lošeg režima. Problem je što taj loši režim uopće ne vidimo, nemam osjećaj da su stvari loše i pobunjenici djeluju kao gomila djece koja se zajebava uokolo kao maloljetni delikventi. Kad se i ubace prave povijesne stvari, kao datum kada je taj određeni diktator pobjegao iz zemlje, ne dobijemo cijelu obavijest; da je ubijen godinu dana kasnije u Americi od strane tih istih pobunjenika. Gledamo sukobe koji se jednako tako mogu događati u Nigdjezemskoj. No, izostanak informacije ne znači da je to loše režirano ili zamišljeno, uopće ne. Imamo sve što trebamo znati, ali je poprilično suhoparno i ne ostaje u nekom dubokom sjećanju. Režija je pak poprilično dobra jer dočarava godine u pitanju (što i nije bilo teško jer su se događaji odigrali svega 4 godine ranije) i uspjeva uhvatiti drugačije, strano okružje u kojemu se događa sve od pobuna, pa do ljubavi glavnih likova. Ovo je, u konačnici, korektan film, ali ništa više od toga. Zbog glumaca i atmosfere ima ocjenu više, a bio bi možda još i bolji da je ubacio više povijesnih stvari umjesto da je izmišljao i prilagođavao ranju za potrebe što cjelovitijeg uratka. Svakako ga vrijedi pogledati.

 

 

The Domino Principle (1977)

IMDb

Trailer

 

Kad malo zastanem i pogledam neke od naslova o kojima sam ovdje pisao, dobar dio njih nalazi se ovdje samo zato što sam film pronašao po nekoj sceni koju sam zapamtio dok sam bio klinac. Dobro pamćenje, prizna on sam sebi, potapša se po ramenu i krene dalje. Ali, već kad sam kod toga, evo još jednog naslova kojeg sam zapamtio po istom sistemu. Kao klinac, nekih 7-8 godina, naletio sam na TV-u na neki film. Zapamtio nisam ništa osim jedne scene gdje lik sjedi u otvorenom helikopteru i gdje s puškom strese tipa koji ležerno stoji pokraj otvorenog kućnog bazena. Početak i kraj onog što sam zapamtio. I, ne, nisam tako sjajan u pamćenju, već sam nakon oho-ho godina vidio na kiosu prodaju DVD-a filma koji se zvao Domino Efekt (zadnji cover je cover upravo tog izdanja) i pošto je to bila neka sića, 20-30 kuna, uzeo sam ga samo zbog Gene Hackmana jerbo film nisam gledao (mislio sam ja onda) i zato što je bio bagatela (onda su ta neka sumnjiva DVD izdanja išla za šaku kuna). Zamislite moje iznenađenje kad na pola filma naletim na dotičnu scenu i skužim koji je to film. U svoju obranu mogu reći da sam zapamtio i netipični kraj, ali vam neću reći točno kakav je jer već postoji jedan Jurica Pavičić koji ima diplomu iz spoilanja filmova. Netipičan kraj, da, originalan… možda baš i ne. Nažalost, to se može primjeniti i na ostatak filma jer, ma koliko god da su 70-te bile rodno tlo za razne trilere (The Parallax View, Three Days of Condor, Night Moves) nisu svi mogli biti dobri, a u tu skupinu ide i ovaj naslov. Jedini razlog zašto mi taj DVD još uvijek stoji na polici jeste što u njemu igra glumačka zmajčina Hackman jer bi inače već odavno završio u nekoj donaciji obližnjem smetlištu. Ali, o čemu ja to točno pričam.

O političkom atentatu. Ili barem atentatu. Čovjek koji će ga izvesti je Tucker, vijetnamski veteran koji upravo guli 15 godina zatvora jer je ubio prvog muža svoje žene. Tu upoznaje čovjeka u odijelu, poslovni tip, mutni tip, CIA, FBI, SDP, HDZ, odaberite sami, koji mu nudi pogodbu. On će napraviti posao za njih, a oni će njemu pomoći da pobjegne iz zatvora, da zaradi koji dolar te da se ponovo poveže sa ženom u zemlji koja nema izručenja. Stvari idu kao podmazane, naravno, i Tucker se ubrzo nađu u nekom finom sunčanom mjestu, uživa sa ženom, hladi jaja u moru i tako to. Dok se lik u odijelu ne vrati i kaže da je sad vrijeme za posao. Kad shvati što je posao, Tucker ima oklijevanja i premišljanja, ali ti dečki u sjeni se ne zajebavaju previše; otimaju mu ženu, ucjene ga i Tucker posao mora napraviti (scena s helikopterom). Posao krene krivo kad se helikopter skrši, Tucker pomisli kako može zajebavati dečke u crnom, što pak dovede do drugih posljedica (nije bitno točno kojih) što pak natjera Tuckera da krene u svoje razriješavanje računa.

Red je spomenuti jednu stvar (jer sumnjam da će se baš o tome pisati puno) umro je jedna od najstarijih glumačkih legendi – Mickey Rooney. Čovjek je imao devedeset i nešto godina, a glumi otkako je počeo nosit pelene. Priznajem, nisam ga baš puno gledao, ali red je odati mali naklon tako dugačkoj karijeri, pa da se spomene u ovom tekstu jer tu igra jednu od glavnih uloga (Hackmanov cimer iz zatvora). Što se tiče samog filma, pa, postoje odlični trileri iz 70-ih, a postoje onin koji nisu tako dobri, a igrom slučaja ovaj naslov pada u potonju grupu. Jeste kad čuli za izraz ”zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano”? To vam je opis ovog filma. Filmovi zavjere trebaju imati dobru zavjeru da bi bili zanimljivi, a ako taj dio zašteka, sve drugo pada u treći plan. Kad se na kraju dogodi rasplet, igrači postave na prave pozicije i otkriju motivi prva pomisao mi je bila – zaozbiljno? Tolika muka za ništa? Ne shvatite to krivo, film se uistinu trudi napraviti poštenu zavjeru, sa svim onim dodacima gdje ne znate tko pije, a tko plaća, ali sam sebe zajebe kad krene s otkrivanjem što se ustvari dogodilo u vezi atentata. Iako neki kritičari tvrde da je film rip off spomenutog The Parallax View, to ipak nije točno. Inspiracija je više u političkim atentatima koji su onda bili aktualni (Kennedy, King, Kennedy drugi) i to je uglavnom sav domet zavjere, sličnosti, kao i to da nema motiva koji bi sve lijepo objasnio. Jedan zgodna prednost jesu glumački nastupi Hackmana (uvijek dobar, čovjek je gubica čak i kad je u lošem filmu) Rooney, a tu je i legendarna Murphy Brown (Candice Bergen) te još jedan veteran; Richard Widmark. Film ima i ponešto dobre akcije, par uspjelih scena i zanimljiv kraj, ali uglavnom se poprilično pogubi kad likovi krenu pojašnjavat što, kako i gdje. Sadržajno zbrka, glumački dobar. Neću vam ga preporučiti zbog ničega, iskreno (Hackmana jedino mogu navesti kao aduta koji nikad ne omane) a čak i ako ste obožavatelj dobrih zavjera mogli bi pronaći da je ova mlaka kao kamilica. Ako ništa drugo, barem da završim s time da tekst posvetim Rooneyju. Ipak je čovjek glumio koliko je i živio. Svaka čast.

Uncommon Valor (1983)

IMDb

Trailer

Amerikanci i njihovi filmovi o Vijetnamu. Ima ih dobrih, ima ih jednostavno loših. A ima i onih koji su relativno kontroverzni. Zašto? Zato što nikad nije riješeno pitanje zaostalih zarobljenika. Američka vlada negirala je mogućnost da je bilo tko ostao ondje, dok su drugi govorili kako je i deset godina nakon rata ondje bilo preživjelih zarobljenika koji su se mogli spasiti, no, politička posla, ostavljeni su kako se ne bi iskopavale stare ratne sjekire. Osobno, tema mi je poprilično zanimljiva, uvijk ću popušiti dobru intrigu ako ima nekih stvarnih fakti u njoj, a ova priča ovdje, iako službeno fiktivna, u sebi ima neke elemente operacije koja je uistinu poduzeta početkom osamdesetih. Tada je, naime, časnik imenom Bo Gritz (u to je vrijeme, ako se ne varam, već bio u mirovini i na polu plaćeničkoj/savjetničkoj plaći) tvrdio da posjeduje izravne dokaze o zarobljeničkim logorima unutar Vijetnama. Čak je otišao tako daleko da je, financiran privatnim novcem. okupio ekipu sebi sličnih i otišao put Vijetnama da dokaže svoje tvrdnje, no od toga nije bilo ništa. Ne zato što Gritz nije ništa pronašao već zato što ga je USA vlada otkucala Vijetnamcima te su ga presreli odmah na aerodromu i zabranili ulaz. Gritz nikad nije odustao od tvrdnji da je USA vlada ustvari zataškala ostavljenje zarobljenika, što ga je dovelo na shit list tadašnje administracije. Zašto je to bitno? Pa, tako, doći ćemo na to. No, tema je upotrijebljena u nekoliko filmova, od čega se najviše ističu ”klasici” Missing in Action i Rambo: First Blood; Part Two. Oni su igrali na tipičnu macho kartu, jedan junak spašava dan i znate kako je to završilo kad se u Vijetnam vrate Chuck Norris i Sly Stallone. Sad ćete doznati kako to izgleda kad to napravi glumački laf Gene Hackman.

Film se otvara ratnom akcijom koja je već u startu sjebana; Ameri su u jakoj ofenzivi povlačenja, okruženi paljbom i eksplozijama. Kroz taj dio uviđamo kako su neki od njih ostali zarobljeni i, neizgovoreno, zaboravljeni. Radnja se seli u ”sadašnjost”, deset godina nakon rata i fokus se prebacuje na Pukovnika Rhodesa, bivšeg časnika koji tvrdi da u vijetnamu još uvijek postoje živi zarobljenici, na što ga nitko, očekivano ne jebe ni pet posto. Ipak, sreća će mu se osmjehnuti jer će dobiti izravan dokaz da su njegove riječi točne, a onda će doći i ponuda da se vrati tamo i izvuče ih van. Privatnik, čiji je sin također u zarobljeništvu, daje Rhodesu slobodne ruke da oformi jedinicu za izvlačenje te on počne sakupljati svoje ljude kojima je nekad zapovijedao da ga ponovo prate na još jednom putu u poznatu, neprijateljsku zemlju. Nakon iscrpljujućih vježbi, planiranja i obuke, Rhodes i njegovi ljudi odlaze u Vijetnam, gdje dolazi do ponovnog sukoba s nekim starim… pa, sada su ”prijatelji”, ali u njihovoj knjizi stoji; Jednom VC, uvijek VC.

Vratimo se na Gritza malo. Čovjek je stekao crnu reputaciju svojim nastupima, ali i podržavanje javnosti. Glasina ide da je privatnik financirao njegovo istraživanje i odlazak u Vijetnam, što je predočeno u film (ne sve, naravno, tek oni javne stvari) i to mu na neki bizarni način daje određenu kreditibilnost jer možemo reći da je nastao na platformi istinitih događaja (Gritz je danas nešto kao nacionalni junak zbog te svoje kampanje). Tamo gdje je stvarnost stala, film je nastavio i, mnogi će reći, potvrdio ono što su svi sumnjali u vezi zarobljenika. Ipak, za razliku od onih koji su uzeli premisu i napravili svoje viđenje stvari (da, i Nestali u Akciji i Rambo 2 su ustvari izravne kopije ovog filma, barem njegove premise) ovdje je priča osobnija: Rhodes je možda časnik, ali ga boli neka stvar za ispravljanje krivih drina već samo želi vratiti izgubljenog sina. I putovanje u neprijateljsko okružje (što je Vijetnam, usprkos rekidu rata, još uvijek bio) nije samo ”idemo mi malo ratovati” već detaljno planiranje i uvježbavanje napada, što film čini malo manje ratnim (sukobi su na njegovom početku i kraju) a malo više dramom kojom je Hackman dominirao bez da se oznojio. Podršku mu je davao, zanimljivo, jedan veteran, Robert Stack, jedan mladi gušter čije je vrijeme tek trebalo doći, Patrick Swayze, i jedan tada već, blizu Hackamnovog talenta, majstor, Fred Ward. Stoga, što se tiče glumačke kvalitete, možete biti uvjereni da je film više nego adekvatno opremljen. Što se tiče akcije, i ona je više nego solidna. Doza pirotehnike, doza puškaranja i dosta povoljan izgleda lokacija koje glume ”Vijetnam”. Režija je više nego korektna jer je na nju pazio Ted Kotcheff, a ako vam je tu nešto poznato, to je zato što je čovjek prije ovog filma spakirao First Blood, koji se danas najviše i cijeni u Rambo sagi. Hrpa odličnih/dobrih glumaca, fini produkcijski uvjeti, intrigantna i originalna tema… šteta je propustiti takvo što već kad se sve karte tako lijepo poslože. Mana, pitate vi. Nema je, ali ovo je muški film, pa sad si vi odlučite koliko je to zapravo mana.

The Package (1989)

IMDb

Trailer

Oduvijek sam bio fasciniran filmovima o zavjerama. Ne samo filmovima, romanima, teorijama zavjere i sličnim stvarima. Nisam vjernik, da se razumijemo, ne možete mi prodati bilo što, ali cijenim ako vaša priča ima glavu, tijelo i rep. Bez kompliciranja. To je u filmovima o urotama poprilična boljka, naprave je posve nerazumljivom i na kraju balade se znate zapitati koji ste vrag uopće gledali. Tko je pozitivac? Tko je negativac? Onaj tip u crnom kaputu… što je on tamo radio? Razumijemo se, ne? Više nije uvijek i bolje. Zato se sjećam dana (ljeta gospodnjeg 199-i neke) kad sam po prvi put vidio najavu za Živi Paket (jedan od ONIH prevoda) i zapitao sam se koji je to vrag. Bilo je to u nekoj filmskoj emisiji, kao novitet na videu, i reklama je išla u stilu ”Od redatelja Under Siege dolazi vam novi akcijski uradak…” Pa sam pogledao film. I bio mi je koma. Ne zato što je loš, dapače, već zato što sam očekivao nešto drugo. Pa sam prestao vjerovati filmskim najavama. I godinu-dvije kasnije, nekako sam ponovo naletio na njega (Gene Hackman ciklus filmova – samo na HTV-u) i ostao pravo iznenađen zašto mi se u prvom navratu film nije svidio. Doduše, nabacio sam koju godinu više, proširio malo horizonte i…voilà, sadržaj mi je bio taman po ukusu. A filmova o zavjerama sam se nagledao, poštena količina, i mogu otvoreno, čvrsto i argumentativno tvrditi, The Package je jedan od najboljih u svojem području. Ali, priča… tu me malo pratite.

Sve započinje sastankom državnih moćnika u Njemačkoj (Istočnoj) te sklapanju dogovora oko ukidanja nuklearnog naoružanja. Par vojnih generala, narafski, imaju nešto protiv toga i jedan on njih (onaj koji im se suprotstavio) doživi tragičnu sudbinu. Tu negdje i naš junak Gallagher, vojnik od karijere, čvrst tip koji je vidio svega i svačega. Njegova jedinica popuši kritiku što nije spasila onog generala. I on dobije novi zadatak: transport zatvorenika. Problem novi. Zatvorenik mu u USA pobjegne, a naš junak jako brzo shvati da taj zatvorenih nije taj tip već netko nepoznat. Tu sad pratimo i još jednog tipa, pravog vojnika, koji se ubacuje u neku neonaciste kao dio istrage. Taj tip će na kraju postati važniji dio priče, ali onaj glavni jeste, prošvercani zatvorenik je opasni killer doveden da skine državne moćnike koji imaju drugi dio uvodnog sastanka, ovaj put na američkom tlu. Svi koji išta znaju o njemu, bivaju ubijeni, a našem junaku ponestaje opcija ako želi zavjeru razotkriti kako treba i spriječiti atentat.

Izmori me pisanje sažetka (jer sam tako sjajan tip pa vam ne želim utrpati gomilu spoilera) ali poanta toga jeste: film je jezgrovit, ima priču koja ima slojeve i slojeve, a svaki detalj, ma koliko se na početku činio nevažan, na kraju savršeno sjeda u cjelinu. Nije to lagan posao za izvesti, treba imati precizan scenarij koji neće zaglupljivati stvari (ali ih ni praviti kompliciranijim no što jesu), redatelja koji zna raditi na finim malim finesama u kadru, a trebate imati i raspoloženi cast da vam to sve i odigra. Za one koji poznaju svijet akcije, ime Andrew Davis znači Under Siege i The Fugitive. Malo šablonski, ako ćemo iskreno, jer čovjek je snimio dosta toga, no u svoje je filmove uspio unijeti prepoznatljivi štih (posebice lajtmotiv grada Chicaga) kao i dinamičnu režiju koja ima preglednost, dobar tajming (to valjda pohvale idu montažeru) i protočnost. Kroz nekoliko priča, Davis je sve uspio uklopiti u cjelinu, sve jasno i sve je razumljivo. Priča kao takva malo vuče na Day of the Jackal (original, ne onaj bullshit remake) ali samo po grubim osnovama (killer/državnik) jer je sve drugo razrađenije. Likovi imaju mesa na kostima, sve je na svom mjestu. TO je uspjelo zato što je cast (pazi ‘vamo) sastavljen od: Gene Hackman, Tommy Lee Jones (on i Davis će raditi na 3 filma zajednu, uključujući ona dva spomenuta) Dennis ”Sipovicz” Franz, Pam Grier i Joanna  Cassidy (koju je uvijek lijepo vidjeti izvan Blade Runnera). Trebate što bolje od toga? Ama baš svi znaju glumiti… anomalija u nekom triler filmu. Znači: zavjera, gomila dobrih glumaca, precizna režija, odlična, slojevita priča… Vrhunski proizvod samo takav.

Target (1985)

  

IMDb

Trailer (Clip)

 

Kada vam netko od vaših najmilijih priopći sretnu vijest kako putuje u Paris, taj predivni grad ljubavi… našamarajte ga, zatvorite u kuću i recite kako je to najbolje što možete smisliti jer ako idete u Paris, obično to ne završi dobro. Iskusio je to Harrison Ford u Frantic, kada mu otmu ženu, a bogme iskusio je to i Liam Nesson u Taken, kad mu otmu kćer. Ipak, prije njih, iskusio je to i Gene Hackman. I Meta se može opisati kao spoj upravo ta dva filma (iako je na velike ekrane došao prije njih) pošto ima sastojke koji su se poslije razdvojili (tu je u igri i žena i lik je bivši agent) ali ono što ga čini još zanimljivijim, uspio je ubaciti i one poznate hladoratovske priče, špijunski felling, film osvete te ostati posve razumljiv za publiku koja nije odrasla na romanima Fredericka Forsytha ili Johna La Carrea. Ako mene pitate, filmovi koji imaju malo dobrog starog europskog štiha oduvijek su zanimljiviji nego prežvakane američke metropole (iako ni Pariz nije daleko od toga da bude već prežvakan motiv) i kada imate dobrog redatelja (što Arthur Penn jest) pa dodate malo raznih začina (obiteljska drama, malo akcije, malo dobre stare potjere) i to jednostavno mora biti dobar film. Koji će se, iz nekog razloga, provući ispod radara. Zanimljivo je koliko je malo ljudi čulo uopće za njega, a što je još zanimljivije, još manje ih zna koliko je njegov osnovni plot ”pokraden” od izvikanijih filmova. Kako ovdje volimo rješavati globalnu nepravdu…

Dakle, kako rekoh, u nekoj mirnoj, američkoj sredini, Walter i njegov sin Chris ispraćaju njegovu ženu/mamu na avion za Paris i ostaju sami…da se malo zbliže jer imaju… pomalo ne-volimo-se odnos. Tata je čisti davež za sina, spor, oprezan, dosadan. Sin je pak malo življe krvi. I već kad pomislite kako bi ovo mogla biti jedna fina obiteljska drama, telefonski poziv remeti bračnu idilu. Žena je nestala, tako da tata i sin moraju potegnuti do Pariza kako bi vidjeli što se dogodilo. E, sad, tu stvari postaju malo zanimljive jer gotovo odmah nalete na ljude s oružjem, a sin će doznati kako je tata nekad davno bio jako opasan agent CIA-e te da uopće nije dosadan kako se čini na prvi pogled jer zna pucati, zna ubijati, a bogme zna i voziti, te će na sinu biti da uhvati korak s ovim otkrićima, te da obojica udruže snage da razriješe jedan stari račun iz prošlosti koji bi ih mogao koštati života u sadašnjosti.

Što se tiče tih hladnoratovskih priča… nikad nisam bio preveliki fan istih. Malo premonotono za moj ukus, ali, da odmah naglasim, Target nije takav film. Počne kao takav (ustvari, započne kao monotona obiteljska drama) ali jako brzo se tu stvari izmješaju. Naglasak je na… nerješenim računima. Naime, tata je nešto napravio (ili nije) u prošlosti i sad je vrijeme naplate, tako je jednostavno, ali priča ima malo onih trenutaka koji uključuju tipove u odijelima, tipove na telefonima i tipove koji prate tipove, to je jednostavno ta atmosfera 80-ih dok je Berlinski Zid još uvijek bio na svom mjestu. Nakon malo sporijeg uvoda, film ima sasvim dovoljno dinamike i akcije da vas drži na mjestu i jednu stvar moram reći… akcija (pogotovo dvije auto potjere) ima okus realnoga, što je gotovo zaboravljena umjetnost, a par scena gdje Fiat Uno (legenda od auta) ide po stepenicama i uskim prolazima može vas bez muke podsjetiti na The Italian Job (samo okvirno). Metropole ne dave u kadrovima (Paris i Hamburg) i ne ometaju radnju. Jedini općeniti prigovor bi bio da radnji treba malo da uhvati brzinu, početak je malo otegnut, ali ako njega pretovarite, ostatak je posve korektan, iako je malo i predvidljiv (odmah sam znao tko je glavni krivac i tko će kome smjestiti) ali neka vas to ne živcira puno jer filma i nema neku posebnu namjeru biti tajanstven. Glumački je kako treba, ali u mojoj knjizi Gene Hackman nema loše uloge, dok je Matt Dillon… ah, prolazan (ja ga inače baš i ne šmekam previše) te ne smeta previše. Malu europskog štiha, malo akcije, malo pametne režije (inače su Penn i Hackman kućni frendovi koji uvijek isporučuju dobro: Bonny&Clayde i Night Moves) i sasvim solidna priča trebali bi biti posve dovoljni da uložite 100 minuta života i to ne požalite.

 

Twilight (1998)

IMDb

Trailer

Za sve oni koji velikom pogreškom kliknu na ovaj tekst misleći kako će ovdje pronaći poznato društvo sastavljeno od Belle, Jacoba i Eddy-boya imam jednu važnu vijest – you’re shit out of luck! Osim tog nesretnog imena, dva filma nemaju baš ništa zajedničko, a da je to nesretno ime stvarno nesretno govori i podatak da ovaj naslov nećete samo tako pronaći, o prijevodu da ne govorim, no upornost se isplati jer, nakon što prođete kroz sve šljokica/sjaj nastavke, nekako će iz gomile izroniti ovaj mali naslov, a da ga vrijedi tražiti mogu potvrditi i tri glavna glumačka imena. Paul Newman, Susan Sarandon i Gene Hackman. Ako vam se učinilo da sam i u prošlom postu pisao o starom Gene-u, to je jako dobro zapažanje jer imam neku listu filmova za gledanje koji uključuju njegovu malenkost, no o tome kad dođe vrijeme. Ovdje je važna jedna stvar – ako ste tražili ovaj novi Twilight, onda jednostavno možete i produžiti jer ovaj Sumrak vam se neće svidjeti, već to znam, imam šesto čulo za takve stvari. Ovo je jedan fini, mali, klasični, stara škola noir triler kakvi su faktički izumrli, skoro ko i dinosauri, ali uvijek je lijepo sijetiti ih se.

Kako ja još uvijek nisam posve odustao od nekih nazovimo ih spisateljskim ambicijama, tako u srcu imam posebno mjesto za privatne dekstere koji rješavaju slučajeve kompliciranije od raspodijele državnog proračuna, a ovdje imamo baš to – ostarijelog detektiva koji na prijateljevu zamolbu ide obaviti mali poslić i, kako to već, stvari krenu južno od dobrog. Netko je mrtav, netko zna o nekome nešto, a naš dekster kreće u pravu malu avanturu koja uključuje njegove prijatelje, zločin star dvadeset godina i nekoliko potencionalnih sumnjivaca. Za sve one koji su ikad čitali neki krimić stare škole već bi trebali znati kako to ide, junak, zgodna djeva, malo udaranja po glavi i pokoji revolveraški obračun. Također, ono što me znalo iritirati kod nekih starijih naslova, jesu drveni dijalozi, što je ovdje…stvar koja ne postoji. Dijalozi su odlični, životni, vrckavi, duhoviti i u svrhu radnje. Sam film ima smireni tempo i već vidim kako će nekim naviklima na bum-tras Hollywood proizvode biti prespor, čak i statičan (na nekim scenema djeluje kao da se radnja odvija na kazališnim daskama) ali to ima svoju svrhu – da se glumcima omogući što bolja interakcija kako bi dali svoje the best izvedbe.

Već kad sam kod toga, Newmanu ovo nije prvi izlet u detektivske vode, već je igrao sličan lik u Harperu i The Drownnig Pool-u, koji su ekranizacije tvrdih krimića Rossa McDonalda, a Twilight nekako zaokružuje cjelinu, iako službeno nije nastavak tih filmova. Kako je on ovdje the man of the show, tako je dobio i najbolje stvari: biti ciničan, biti cool i čovjek je stvarno lafčina, iako nikad nisam bio neki posebno jaki fan njegovih filmova. Hackman je podrška, ali ne baš izražena jer je sporedna uloga, i to poprilična, a Sarandonka jednako tako, samo s boljom minutažom. Ona i Hackman su par koji ima svoje tajne i misterije te su i dobili takvu minutažu, u nedostatku boljeg opisa, dok se priča više koncentrira na Newmana i njegovu istragu. Ovdje je zalutala i jedna mlada Reese Whiterspoon, koja se nije libila izbaciti sise u prvi plan kako bi privukla pažnju na sebe (već kad je glumački tako ograničena je’l) a uletio je i mlađahni Liev Schreiber kao jedan od likova – generacije, ujedinite se. Priča kao takva i nije nešto posebno komplicirana (premalo likova je tu da bi se mogao raširiti krug osumnjičenih) ali zanimljivo je doznati što se to ustvari dogodilo prije 20 godina. Nešto dobiješ, nešto izgubiš, tako to ide. Sporog tempa, s ležištem na likovima (ima i nešto malo akcije, da ne bude baš toliko spor) atmosferičan i s probranim dijalozima – nije za svakoga, ali tko pogleda mogao bi biti zadovoljan. Ja sam bio, ali ja sam inače slab na ovakvu vrstu filmova, pa i nisam neko objektivno mjerilo.

Bat*21 (1988)

IMDb

Trailer

Sjećate se filma Behind Enemy Lines? Onaj gdje Owen Willson (stvarno čudan izbor za akcijskog junaka) bez šale zezne par divizija srpskih soldata, pobjegne progoniteljima, napravi dar-mar? Film vam je bio čista holivudska papazjanija? Pa, složit ću se s svama, iako mi je film zabavan. Povijesno debelo netočan, ali zabavan u onom smislu da vrijeme prođe samo tako uz njega. Poanta tog pitanja… sjećate se glumačkog lafa, Gene Hackmana, kako preko radija navodi hot shot pilota do sigurnosti? Zaustavljanje, premotavnja unatrag 13 godina i dolazimo do apsolutno iste priče, samo što smo uvdje ušetali u Vijetnamski rat, a naš Gene je bio taj koji bježi po zemlji. Behind.. se reklamirao kao istinita fakta (možda onaj dio gdje su srušili avion), a i Palica 21 (što je kodno ime našeg oborenog pilota) ima isti podnatpis. Također, i on ne prati baš povijesne fakte kako treba, ali radi to na ipak suptilniji način nego prvi film.

Gene je pukovnik Hamillton, stručnjak za navigaciju zračnih napada, i pri jednom takvom zadatku, njegov avion bude oboren, a on duboko unutar neprijateljskih linija. Jedina veza sa stvarnošću jeste Clark, pilot malog izviđačkog zrakoplova koji ga prati i održava komunikaciju. Vremena se nema baš puno jer cijelo to područje očekuje napad koji će okoliš poravnati sa zemljom, a i Vijetkong sluša što pričaju, pa ispravno zaključuju kako bi naš pukvnik bio jako dobar ulov.

Za početak, Bat 21 poprilično je zapušten film unutar filmografije koja se dotiče Vijetnamskog rata. Pronaći ćete ga na listama, ali samo onima malo opširnijim, daleko ispod Platoona i sličnih, što je, da citiram Kalimera, prava pravcata nepravda. Sad kad sam to napomenuo, da pojasnim zašto je to nepravda. Radi se o naslovu koji preferira realizam naspram Rambo sranja, što je sjajna stvar ako vas boli neka stvar za Vijetnam i želite čak naučiti podatak-dva, ali nije tako sjajna stvar ako ste Amer. Bez brige, pronaći ćete i klišeja u njemu, pažljivo doziranih, tipa da je Vijetkong jako zla vojna mašinerija, koja ne preza od ničega kako bi doznali što žele doznati, ali jednako tako ćete doznati i da Ameri nisu bili milo sunce mamino jer bez muka zapovjede napad na selo gdje su civili. Druga strana medalje, vidjet ćete i da nisu svi Vijetmanci bili spremni na bezvezno ubijanje te da su se neke stvari mogle riješiti običnom normalnom komunikacijom. To su one globalne stvari. One malo osobnije…

Naš pukovnik je čovjek koji nikad nije vidio rat izbliza, on je par tisuća metara iznad bojišta i baca bombe na ljude, a kad dobije vidjeti stvari iz prve ruke, pa baš i nije oduševljen time kako to izgleda. Glas pilota u tom okružju jedina je stvar koja ga drži izvan ludila i lijepo je prikazana ta njihova povezanost, intima kroz koju prolaze i međusobno povjerenje koje dovodi i do odlučnosti jednog da se izvuče živ iz tog sranja te drugog da ga izvuče. Male stvari, mali, odlično oblikovani dijalozi između njih dvojice drže središnju nit, ali, bez straha, ima tu i dobre stare pirotehnike, nekoliko jako dobrih vatrenih scena i eksplozija tako da je Palica 21 film koji jako dobro balansira između intimne drame i rasnog ratnog filma. A Gene Hackman zna glumiti, što da vam pričam, čovjek je legenda, i jako dobro, iako ne baš tako blistavo, ga nadopunjava Danny Glover. Film koji iz jedne specifične situacije uspješno radi presjek cijelog jednog sukoba. Možda zrno preambiciozno zamišljeno, ali izvedba nimalo ne kasni za idejom. Zanimaju vas ratni filmovi bez Rambo sranja? Naslov ko stvoren za vas.

Superman: The Movie (1978)

IMDb

Trailer

Making off…1

Making off…2

Najveći trik kojeg je Vrag izveo jeste što je uvjerio ljude da ne postoji. Autori visokobudžetne adaptacije popularnog stripa imali su još teži trik za izvesti; uvjeriti publiku da čovjek može letjeti. Jedna od najboljih (ako ne i najbolja) ekranizacija nekog stripa i dan danas, skoro 35 godina kasnije, još uvijek oduševljava gledatelje širom svijeta, izaziva dobre vibracije i ugodna sjećanja na neka drugačije vremena kad su specijalni efekti bili u službi priče, ne obratno, a malo je reći kako se radi o naslovu na kojemu je odrasla jedna cijela generacija. Kao sve velike priče, tako i ova ima svoj početak, gomile problema koje je trebalo uspješno riješiti, ideje za ostvariti i ograničenja za zaobići. Superman je ona vrsta filma koja je pionir u svojem području, ekranizacija stripa koja je pokucala na vrata ozbiljnim kritičarima ostavljajući ih bez teksta, probijajući box office rezultate i snažno utječući na neke druge, buduće projekte svojim postojanjem te pisati o samom filmu znači pod obavezo spomenuti sve faze njegovog nastajanja jer one su ono što ga danas čini takvim kakvim jeste. Problem je samo jedan – odakle početi? Kvragu, početak je dobro mjesto kao i svako drugo.

Za razliku od današnjeg vremena kada su ekranizacije uhodani posao, 1973, kad se pokreće inicijalna ideja o realizaciji Supermana, to je neucrtano područje u kojem vladaju drugačija pravila. DC Comics, vlasnici imena i Supermanova lika, imaju svoju viziju projekta koja uključuje hrpu glumaca (pa i nekih koji to nisu) i listu zahtjeva koja se mora ispuniti prije nego uopće počnu razmišljati o prodaji prava. Tako su se na spisku „poželjnih“ pronašli Clint Eastwood, Al Pacino, James Caan, pa čak i Muhamed Ali, a ni od redatelja nije ništa manje zanimljiva lista; William Friedkin, Francis Ford Coppola i Sam Peckinpah (za kojeg već vidim da bi Clarka Kenta naoružao do zuba). Najbliže potpisivanju došao je, iznenađenja li, Steven Spielberg, no gubi posao radi toga što Jaws još uvijek nisu krenule u kina,a producenti nisu htjeli povjeriti gomilu novca nekome tko nema nekakav kredibilitet. Zato Richard Donner nema tih problema, njegov horor film The Omen je taj koji ulijeva svima povjerenje da će napraviti dobar posao. Tu u priču ulazi i Cristopher Reeve, ali samo da bude odbijen kao moguća glavna uloga jer je bio – premršav. Nakon cijelog novog niza poznatih glumaca s A-liste, Reeve dobiva novu priliku, a kako se do tada malo popunio, bacio par vježbi, stvar se ovaj put zaključuje. Što je ujedno i začetak trenda (iako neplanski) da glavnog junaka glumi nepoznat glumac dok mu podršku prave iskusni glumački vukovi. Tako je u priči i Marlon Brando, koji je ustvari potpisao i prvi, a cast je zaokružen oskarovcem Genom Hackmanom. Nova stavka svježih problema – scenarij.

Superman je odmah u startu zamišljen kao dvodijelni dio, masivna ekranizacija koja bi obuhvatila sve važnije stvari Superman svemira. No čak i tako raspodijeljen, scenarij je još uvijek prevelik, preobuhvatan i tehnički neizvediv (a još se nije ni došlo do dijela s letenjem) te najmanje pet scenarista radi na njegovom prekrajanju. S tek dijelovima koji imaju smisla, Donner započinje s paralelnim snimanjem dva filma, no pred kraj zaustavlja radove na drugom dijelu kako bi se posvetio post produkciji prvog dijela. Iz snimljenog materijala izvlače se cjeline koje će na kraju napraviti kontinuitet priče kakvu danas poznajemo, no to će ujedno napraviti i kontroverze pošto će Donnerov materijal biti odbačen prilikom rada na nastavku (kao što ga ni on neće režirati) ali ne i zaboravljen pošto će 2006 godine složiti novu, nikad viđenu verziju „dvojke“. Što se tiče prvog dijela, sad dolazimo do dijela s letenjem. Jer, Superman leti, oko toga se ne može pregovarati, samo treba smisliti kako to snimiti.

A domišljatost je tih dana bila jednako neistraženo područje kao i ekranizacija stripa, pa je iskorišten svaki mogući trik koji je postojao, pa čak i neki koji nije. Koristila se plava pozadina za snimke leta (i Supermanov kostim je tamo zelen radi kontrasta) kao i specijalno izgrađene dizalice koje su na ekstremno tankim nitima držale kaskadere, pa čak i Reevea dok se snimalo, korištene su minijature, kao i setovi pravih veličina, prednje projekcije i stražnje projekcije – Superman može predstavljati priručnik kako neizvedivo napraviti izvedivim, a velika većina efekata i dan danas drži vodu, što je za svaku pohvalu filmu koji je nastao u vrijeme dok digitalno doba nije bilo ni sjaj u očima Billa Gatesa i Stevea Jobsa.

Iako poznat po svojim scenama u kojima se koriste upravo ti efekti, oni su ovdje da dobro osmišljenoj priči (koja je također izvučena iz cijelog niza ideja) pruže podršku. Preneseni su svi oni mitovi koji su dio Supermanove ikonografije: odlazak s planete Kripton, dolazak na Zemlju, utrka s putničkim vlakom, kretanje brzinom metka. Film je dobio uvod u priču, upoznavanje likova s obje strane, predstavljanje lika i njegovih moći, pokretanje plana negativaca i konačnu demonstraciju Supermanovih sposobnosti, gledano sa scenarističke strane, film je pregledan, jasan, razrađen na dobrim detaljima, dinamičan i bez praznog hoda. A Cristopher Reeve pokazuje se kao jedan jedini mogući izbor za naslovnu ulogu, skroman i jednostavan i s takvim nastupom koji je uhvatio bit stripovskog karaktera naslovnog lika, pokazao je zavidnu razinu kako glumačkog talenta, tako i komičarskog (jer treba odraditi i Clark Kent stranu priče) te nije nikakvo čudo što je danas uzor prema kojemu se mjere svi ostali glumci koji dobiju ulogu u sličnim projektima.

Teško da je moguće izdvojiti koja scena danas nije kultna, ali jedna se uvijek ističe iznad svih – ona kad napokon upoznajemo glavnog lika izgledom i kostimom. Ne vjerujem da postoji ijedan gledatelj koji ne pamti scene dok Superman jednom rukom u letu hvata Lois Lane (odlična Margot Kider) a drugom padajući helikopter, podižući oboje kao da imaju težinu jednog pera; scena koja djeluje tako jednostavno, ali opet nevjerojatno moćno, pokazujući kako prave stvari tek trebaju doći. Takav pristup razradi priče (onaj u kojem naslovnog junaka ni ne vidimo u kostimu prvu četvrtinu filma) danas je uobičajen, ali kad je Superman nastajao to je bila nužna razrada vremena kako bi se pokrio uvodni dio koji nas upoznaje s njegovim djetinjstvom. Koliko je stvar dobro ispala vidljivo je i danas.

Također, bio bi propust ne spomenuti moćnu naslovnu temu Johna Williamsa koja je u pozadini cijelog filma, vrhunska glazbena podloga koja spaja emocije, osjećaj ponosa i akciju da je postala sastavni dio Superman franšize, pa čak i onih dijelova koji nisu vezani uz filmove (pojavljuje se i u seriji Smallville, gdje je Reeve, iako već u invalidskim kolicima, imao malu ulogu, kao i velika većina casta originalnog filma) da ju je nemoguće izbrisati iz povezanosti s filmom, pa i likom. Ona hrpa problema s početka teksta tako je postala film koji jednostavno nema mane, a uspješno je izveden i jedan trik. Cristopher Reeve (1952-2004) sve nas je uvjerio kako čovjek može letjeti, pokazavši u privatnom životu da je velik kao i lik kojeg je tako uspješno utjelovio. I film i on živjet će u dugom sjećanju svakog ljubitelja filma.

Mississippi Burning (1988)

IMDb

Trailer

Doba rasizma još uvijek nije posve iza nas, ali segregacije jest, no samo doba nikad nije posve zaboravljeno te se danas na njega gleda kao na možda najmračnije doba američke povijesti. Radi se o dobu gdje su se događale tajne, ubojstva, ucjene, prijetnje i linčovanja, a sve to pratilo je budno oko zakona, vlasti i politike, u najvećem broju slučajeva ne radeći ništa. Radilo se o dobu kad američki Jug gubio svoj tradicionalni način života… po drugi put. Iako su šezdesete godine prošlog stoljeća već daleko iza nas, pojedini događaji koji su se onda odigrali još uvijek čekaju da budu potpuno razjašnjeni i razotkriveni. Ubojstvo trojice aktivista za ljudska (crnačka) prava 1964 samo je jedan od tih događaja, a intrige i skrivene stvari, iako posve javne, nisu mogle zaobići zanimanje filmske industrije, kao ni stvaranje kontroverznih uradaka čija aktualnost traje do dana današnjeg. No, kad govorimo o filmovima temeljenima na istinitim događajima, onda treba uzeti u obzir jednu stvar – povijest pišu pobjednici, a ono što bi trebala biti čista i nepatvorena istina obično ispadne povoljno uljepšavanje osrednjih rezultata. Da bi se duboke tajne posve razotkrile potrebna je odvažnost svih uključenih, kako ispred kamere, tako i iza nje, a čak i ako dođe do nezaobilaznog uljepšavanja, konačni rezultat trebao bi imati jačinu da gledatelja natjera da zanemari sve negativno kao dio filmskog stvaranja te da mu pažnju zadrži na važnim stvarima.

Mississippi u plamenu jedan je od tri filma koji su obradili temu ubojstva trojice aktivista i najpoznatiji od njih, iako u njemu postoje određene kreativne slobode koje se moraju pojasniti da bi se dobila cijela slika. 1964, na proputovanju kroz američki Jug, tri su aktivista prisilno zaustavljena, ubijena i nestala, što je izazvalo neočekivani interes javnosti, kao i jaku kritiku onih koji su tvrdili da je dotadašnji način života ondje stvar koja mora doći svom kraju. FBI je poslao dvojicu agenata da istraže priču, što je dovelo do jedne od najvećih istraga koju je ta organizacija provela u svojoj povijesti. Iako se može zaključiti da je sve to i dovelo do konkretnih rezultata, mogao bi vas iznenaditi podatak da je slučaj zaključen tek tridesetak godina kasnije, kao i da su optuženi tek onda dobili zaslužene kazne. Ali, film se više fokusira na samo okružje u kojem se cijela priča odigravala nego na povijesni tijek slučaja pošto se od samog početka znalo tko je kriv, stavljajući pažnju taj ozloglašeni tradicionalni način života, u kojem je bijeli čovjek bio nedodirljiv, naglašavajući stanje straha, zida tišine i nevoljkosti da se uvedu promjene kao svoju najveću vrlinu. Tu se odmah nalazi i općenita mana, svi su bijelci ili zatvoreni u sebe, u strahu od pripadnika Ku Klux Klana, koji svoje djelovanje nije ograničavao samo na pripadnike crnog stanovništva, ili ih nije briga za ubojstva ili su jednostavno podržavali takvu akciju. I dok u odnosu bijelog stanovništva prema crnom ima nekih temeljnih istina, zaboravljena je strana koja je bila za promjene i koja je javno osuđivala segregaciju kao i loše postupanje prema Crncima.

A priču gledamo očima dvojice agenata, starijeg i mlađeg. Zašto sam prvo naglasio njihovu dobnu razliku? Zato što se radi o klasično stari pristup protiv novog. Agent Anderson (uvijek odlični Gene Hackman) odrastao je na Jugu i zna kako se neke stvari trebaju raditi (klin se klinom izbija) ako se žele postići konkretni rezultati. Agent Ward (mlađahni, no jednako odlični Willem Daffoe) pripadnih je nove generacije, one koja vjeruje da pravila mogu donijeti rezultate. Obojica će u napetom okružju dobiti priliku potvrditi svoje teorije, čime je možda i prenaglašeno kako se s pripadnicima Ku Klux Klana treba(lo) boriti njihovim oružjem. Nasiljem. Jer film ne ograničava svoju kritiku samo na taj jedan slučaj, nasilne akcije i još nasilnije reakcije ocrtavaju cijelo to burno doba, kao i činjenicu da ako se želi unijeti promjena, treba malo zaprljati ruke. Oba glumca su iznijela radnju bez problema, a njihovi karakteri nisu posebno uljepšavani, iako su možda malo idealizirani. FBI u stvarnosti nije imao takvu metodu rada kad je u pitanju ovaj slučaj, ali njihova je istraga donijela podatke koji su, u konačnici, pripomogli osuđivanju krivaca.

Najjači adut nakon glume jeste precizna režija Alana Parkera, precizna koliko i smirena, nenametljiva do te mjere kako se u nekim trenutcima čini da gledamo dokumentarac, što je pripomoglo u izgradnji napetosti, ali i atmosferi. Prikaz anemičnog društva u kojem se radnja odigrava stvorilo je atmosferu straha koja se provlači kroz cijelu radnju, što bi se poništilo da su se upotrijebile neki brzi, montažni trikovi. No film nije statičan, dapače, protočan je i bez praznog hoda, a ne nedostaje mu ni izravnog prikaza nasilja nad slabijima, kao ni upotrebi ikonografije toga doba. S tehničke strane, film je savršen, što je dovelo i do dobijanja nekih važnijih nagrada. Glavni su akteri zaradili i nominacije za Oscare, no do njih nije došlo, što se može opisati i kao tek djelomični propust nadležnih. Djelomični jer koliko god da su glumci dobro odradili posao, Mississippi… je film koji pleše na tankoj granici između ocrtavanja pravog stanja stvari do iskrivljavanja povijesnih fakti, nikad, doduše, ne prelazeći tu granicu, ali sama kontroverza koja se podigla nakon njegovog puštanja bila je dovoljna da čak i u „normalno“ doba čelnici na visokim položajima ustuknu. Zaključak? Intrigantna drama, s jednako tako intrigantnim glumačkim izvedbama, koja je smještena u jedno prošlo, ali nikad zaboravljeno intrigantno doba. Ili, da izbjegnem velike riječi, radi se o filmu koji dugo ostaje u sjećanju nakon gledanja.

Night Moves (1975)

IMDb

Trailer

 

Gene Hackman glumi privatnog detektiva. Ima li išta boljeg od ovih podataka. Gene Hackman zna glumiti (šteta što se čovjek radi nakupljenih godina povukao) a privatni su deksteri poprilično zahvalna roba za filmove. Istina, ima tu i standardnih klišeja povezanih s dotičnima, od onih da su svi na korak od alkoholizma do toga da nikad ne pokupe honorar, ali sve je to ovdje izostalo. Što još imamo u filmu? Ah, da. James Woods. Istina, jako mladog, ne baš nešto posebno angažiranog, daleko od legende kakva je danas, ali, hej, svatko ima svoje početke. I jailbait izdanje maloljetne (ako nisam nešto krivo pokopčao) nekadašnje seks bombe Melanie Griffith. I o čemu je ovdje uopće riječ?

O nestanku razmažene kćeri poznate glumice čiji je jedini domet u karijeri što se udala za vlasnika studija. Naravno, odnos majka, točnije, pomajka, pokćerka ne funkcionira nikako, stara je opaka alkoholičarka, a mala klasični hippi curetak koji voli…igre odraslih. I to ulazi Harry Moseby, nekadašnja sportska zvijezda, a sadašnji privatni istražitelj. Pronaći malu nije nikakav problem, Harry treba samo potegnuti do Floride, na mali komadić raja uz more i to je to. Par dana boravka ondje, malo neobavezne zabave s drugim ženskim članovima curkine obitelji i povratak natrag. Samo što u roku odmah mala opet nestane i Harry je opet mora pronaći. Ovaj put u središtu filmskih zbivanja, gdje se pojavljuje par mutnih likova koji postanu izrazito zanimljivi kad mala doživi tragičan kraj. Samo što to nije početak priče već kraj, a Harry se mora vratiti natrag na Floridu i otkriti što se tamo dogodilo, kakve veze imaju potopljeni avion i njegov čudni tovar s tekućom situacijom i, najvažnije, sačuvati živu glavu na ramenima.

Jedino na što imam zamjerku jeste činjenica da su svi likovi mutni ko lokalna žabokrečina kojoj ne vidite dno. Da se ne shvati krivo, svi su oni različiti, dobro ocrtani karakteri, ali kao da ne postoji jedna normalna osoba s kojom bi se moglo identificirati.Kultni redatelj Arthur Penn cijeli je niz grupacija (od morskih žitelja do filmskih radnika) ocrtao kao leglo nimalo simpatičnih jedinki koje nam predstavljaju potencijalne osumnjičene. Malo ubija suspens jer…svatko je kriv za nešto. A nije ni Harry sunce mamino, problemi s gospođom, sklonost neobveznoj zabavi s ženskim jedinkama, čovjek nas malo ostavlja u nedoumici. Srećom, likovi su ovdje da prate priču koja možda djeluje previše komplicirano, ali nije. Dobro, nije ni banalna, ali sve ima svoju svrhu (iako ponešto djeluje nasilno ugurano da odgovara zamišljenom kalupu) te, kako se to već kaže, se sve kockice na kraju poslože.  Gene Hackman i James Woods, plus dobra priča, plus…sve ostalo, što se tu ne može voljeti.