Archive for the ‘Harrison Ford’ Category


IMDb

Trailer

 

Nije me bilo neko vrijeme. Poslovna stvar. Ako bude sreće, za koji tjedan ću podijeliti rezultate s vama vjernim čitateljima, ali moram biti iskren i otvoreno priznati da mi je drago što je to gotovo i što mogu uhvatiti predah. Predah koji se opet sastoji od pisanja, ali kvragu, nećemo sad cjepidlačiti jer predah je predah i novu godinu treba započeti eksplozivno, junački, s nečim očitim i o čemu su svi već pisali. Da, nastavak popularnog (ili kultnog) Blade Runnera napokon je ugledao svjetlo dana i svi su požurili napisati ponešto o njemu. Istini za volju, i ja sam razmišljao o tome. Nije da već nisam pisao o starom filmu, obradio sam ga kao Cookie Monster kutiju napolitanki, pa bi u neku ruku bio i red da bacim koju riječ o ovom nastavku. Jer, načelno mi se sviđa. Načelno. Okvirno. Možda bi mi se i više sviđao da ne pati od nekih tipičnih holivudskih boleština današnjice koje će svakako biti spomenute u daljnjem tekstu. Ovo nije dobar film, da se razumijemo, već samim time što je nastavak filma koji uopće nije trebao nastavak. Priča Istrebljivača je završena i to čak nekoliko puta (da, Ridley, na tebe mislim, kao i na tvojih 150 različitih verzija) i jednostavno nije trebala daljnju razradu. Što se Deckard i Rachel radili? Živjeli sretno do kraja života? Igrali se mame i tate dok su u bijegu od ostalih blade runnera? Ispada da je bilo baš tako, samo što je Rick u međuvremenu od usamljenika postao Jack Ryan, pa ima veze po cijelom svijetu, uključujući tajna društva i robote koji planiraju ustanak (ako pozove Will Smitha da mu pomogne oko toga, dižem ruke od filmova). Sada, malo sam sarkastičan, ali nisam ni daleko od istine jer Blade Runner 2.0 je mješavina svega i svačega, što nas vraća na one bolesti modernog holivuda – nastavci. Respektiram ideju da se cijeli taj svijet mogao proširiti, razviti u nekoliko drugih smjerova i napraviti pošten film. Problem je što cijela dopadljivost originala leži na leđima Harrisona Forda. I to što je Blade Runner ustvari noir krimić koji može funkcionirati i na takav jednostavni način. Nastavak ne funkcionira bez Forda, pa su ga morali vratiti, što mi je uvijek drago. Harrison je faca. Harrison je cool tip koji ima gomilu dobrih filmova. Harrisona nema baš previše u nastavku, pa da vam odmah razbijem sve snove, a ono što ga i ima… pa, moglo je to proći i bez njega, možda bi čak bio i malo kompaktniji film. Ali, cijeli je ovaj film nastao pod izgovorom; idemo mi vidjeti što se dogodilo s tim likovima, a usput ćemo nabacati svega pomalo, pa što bude. Kako stvari stoje, original i nastavak dijele istu sudbinu; oba su pala na blagajnama kao kamen na dno jezera. Hej, Blade Runner je kultni film koji to nije bio ispočetka, valjda je to netko zaboravio reći redatelju i producentima, a još ni danas nije ništa zaradio, što je isto netko trebao reći ekipi iza kamere.

Vraćamo se u kišoviti i smogoviti Los Angeles, ovaj put je godina 2049 i u pisanoj kartici nas informiraju da su replikanti opet in, kao i blade runner odjel, koji pak lovi stare modele replikanata jerbo… ne znam, radnja treba neku priču. Nakon što prođete taj dio, upoznajemo K. Dečko je zgodan kao Ryan Gosling, i on je valjda jedini blade runner na zadatku (film ne prikazuje nijednog drugog) koji je, mali obrat, replikant koji je svjestan toga da je replikant. Nakon što umirovi jednog zajebanog replikanta (neiskorišteni Dave Bautista) K posve slučajno otkrije tajnu koja prijeti srušiti cijeli društveni poredak. Time smo došli do prve mane nastavka. Original je bio poprilično jednostavna priča, čak i banalna, o policajcu koji juri par negativaca. Nikakve svjetske zavjere, nikakve illuminati i masoni pizdarije. Tajna koju K pronađe ispadne, gomila kostiju, načelno rečeno, su ostaci svima poznate Rachel, koja je u originalu odjahala s Rickom u izlazak sunca. Ako je netko očekivao vidjeti barem cameo Sean Young, da, znam kako vam je (i pri tome ne mislim na onih par scena iz originala, kao ni snimku njezina glasa). Rachel je rodila dijete. Prvi replikant koji je to napravio i, kako stvari stoje, posljednji. Druga mana filma. Stari Tyrell je napravio Rachel da može rađati, a onda su svi podaci netragom nestali (u filmu vam sve bude detaljno pojašnjeno – velika eksplozija – puf – praznina) i sada novi lik Wallace (Jared Leto) pokreće masovnu potragu za djetetom jer želi svojim replikantima dati mogućnost rađanja. Zašto? Ostaje malo nejasno. I tu još imamo priču o K, koji počne vjerovati da je on to dijete, pa je tu i Harrison, imamo i pobunjenu frakciju robota koji planiraju revoluciju… Jeste počeli pomalo gubiti konce? Film nije toliko nejasan, možda ga malo pretjerujem, ali je pomalo banalan na području objašnjavanja. Neke stvari su jednostavno… teške za prihvatiti. Deckard je od samotnjaka koji je novi smisao života pronašao u tome da pobjegne sa ženom u koju se zaljubio postao Jack Ryan… doduše malo ofucanija verzija, ali ipak. Odjedanput je povezan s nekakvim pokretom otpora, replikantima koji su došli NAKON što je Rachel odavno umrla (ali koji znaju sve o njoj i djetetu) i s kojima je on surađivao da mu sakriju nasljednika umjesto da ga je ostavio kod sebe i živio onako kako je živio dok ga K nije pronašao. Pokret pobunjenih replikanata… nema ništa više o tome. To je to. Tu dolazimo do onih bolesti modernog holivuda- netko je računao na nastavak, pa je pripremio teren za to. Pobunjeni replikanti, Wallace i njegova potraga za čarobnim djetetom (da, konačna poanta jako baca na poantu Da Vincijevog Koda)… sve to ostaje u zraku. Zamišljajte, narode, otvoreni krajevi…

Sljedeća stvar koja šteka u filmu su sami likovi. K jednostavno nije zanimljiv. On je monotona jedinka koja nema ništa zanimljivo u svom karakteru. Također, film troši gomilu vremena na prikaz njegove veze s hologramom (cura jest zgodna, tu nemam prigovora) koja niti je poticajna niti ima neku važnu ulogu u radnji. Iako bi kroz radnju trebao doživjeti nekakvu emocionalnu promjenu, to se ne dogodi. Ili je Gosling loš glumac ili mu scenarij to nije dopustio, pitanje je sad, ali kako bijaše na početku, tako je i na kraju, što je malo razočaravajuće. Wallace pak od nekog skrivenog genija postaje negativac iz Bond filmova (u sceni gdje napokon razgovara s Deckardom samo sam čekao da mu netko doba prokletu mačku koju bi milovao) a u kompletu s tim dolazi i njegov glavni ubojica, Luv, koji je… pa, glavni killer ravno iz Bond filmova. Ona nema neku drugu svrhu osim da ubija ljude bez posljedica. Dakle, tu stvari poprilično štekaju jer njihovi su motivi magloviti i nejasni, jednostavno su tu da film ima malo napetosti. Harrison je ovdje radi debelog čeka, to se vidi, ali i zato da se napravi poveznica s originalom (čitaj – netko je mislio da će sve to biti isplativo) i jednostavno tako se moglo bez njega. Film traje blizu tri sata. Harrison ima oko 15 minuta vremena na ekranu. Ako ste ovo išli gledati zbog njega kao ja… pa, znam kako vam je bilo. Dakle, konačni zaključak je da doslovno sve bitno šteka; likovi, radnja, glavna poanta filma dugačkog tri sata. Nije to trebalo tako biti jer Blade Runner 2049 u osnovi nije loš film, da se uzela neka jednostavnost, da se pažnja usmjerila samo na Goslingov lik i da se napravila obična krimi-priča (početak filma je opasno dobar, što jest jest) sve ovo je moglo ispasti puno bolje. I, da, da nije obolio od bolesti zvane nastavak i previše rukavaca nezavršenih priča. Ipak, vizualno je strašan i to mislim u smislu da je predivan za vidjeti. Čak ni glazba nije loša. Stari Hans nije Vangelis, ali napravio je dobar posao. Proširivanje depresivnog svijeta također nije loše, gomila futurističkih detalja koji su uklopljeni s nekim… nije baš noir štih već nešto blizu. Za jedno gledanje je pomalo i doživljaj, priznat ću to otvoreno, ali na drugo, kad ste u toplini doma svog, baš i ne. Sumnjam da će nekoga povući na treće gledanje, možda nakon što prođe koja godina. Tko zna, možda netko za 30 godina snimi novi nastavak i vidimo kako je K dobio dijete s Deckardovim dijetetom. Ako se to stvarno i dogodi, onda sam strašan u predviđanju budućnosti.

 


gb0krMi2wO69iIpeqj878D02s6A 81soqF6TUtL._SL1500_ fugjun12

IMDb

Trailer

Samuel Gerard

“Your fugitive’s name is Dr. Richard Kimble. Go get him.”

Nema dugo da sam pogledao treći dio Taken franšize, u kojemu Liam Nesson ponovo upotrebljava setove svojih vještina da bi donio pravdu u ovom mračnom svijetu. Ovaj put u svoje ime jer ga, naravno, krvio, optuže da je ubio svoju ženu. Liam tako mora pobjeći i pronaći odgovorne, što za čovjeka s njegovim sposobnostima uopće nije neki problem. No, što ako ne pripadate tom svijetu, kriminalnom, da tako kažem, pa morate improvizirati naveliko da nešto postignete, a uedno vas u tome spriječava policijska potjera te vaš karakter koji ne može ne pomoći nekome tko je u nevolji. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća na malim ekranima počela se vrtjeti serija lagano pamtljivog naslova; The Fugitive. Doktor Richard Kimble našao se u stvarno nepovoljnoj situaciji nakon što ga pogrešno optuže da je ubio svoju ženu te, igrom slučaja, uspije pobjeći. Slijede četiri godine bježanja, traženja jednorukog čovjeka, pravog krivca, ali i pomaganja ljudima koji mu se nađu na putu jer Kimble, usprkos situaciji u kojoj se nalazi, ne može samo tako pustiti da netko ostane bez pomoći ako mu treba, često time stavljajući vlastitu glavu u opasnost da bude uhvaćen. Četiri godine završile su dvjema završnim epizodama koje su onda probile krov gledanosti (oko 45 milijuna ljudi ih je vidjelo) stavljaći Bjegunca među najuspjšnije serije ikad snimljene, a Kimblea na popis najpoznatijih junaka. Seriji je pomogao taj poznati motiv krivo osuđenog čovjeka, iako je u radnji bilo spomenuto da Kimble i žena nisu imali baš tako idiličan odnos (realan brak, reklo bi se) jer bilo je izrazitih slučajeva gdje se to znalo dogoditi, ali pomoglo je i to što je serija nastala na klimavim temeljima stvarnog događaja koji je u tim danima bio poveća senzacija. Dr. Sam Sheppard optužen je u 50-im godinama da je ubio svoju ženu, no njegova obrana temeljila se da je zatekao nepoznatog čovjeka u kući, da se potukao s njim te da ga je pokušao uhvatiti. Njegova obrana nije bila uvažena i proveo je 10 godina u zatvoru, kada je na ponovljenom suđenju oslobođen optužbi. Sheppard, za razliku od Kimblea, nikad nije potpuno dokazao svoju nevinost usprkos dokazima koje je policija pronašla u kući (koji su ga i oslobodili, ali ne i potvrdili da je bio krivo optužen 10 godina u zatvoru – čudna logika). Takav slučaj, koji je bio medijska senzacija preko cijele Amerike, bio je više nego dovoljna reklama za seriju, a takav fenomen (i gledanost, kao i dobre kritike) bile su kao stvorene da budu nanovo iskopane za ponovno korištenje. Ne seriju (iako se i ona opet pojavila – remake) već cjelovečernji film. Bio je to projekt iskopavanja starih serija i oblačenja u novo ruho, potez koji je danas posve normalan, iako u samim devedesetim nije bio, ne toliko. Našli su se producenti, našao se redatelj, našli su se glumci i priča je mogla krenuti. Sadržaj, pretpostavlam, znate svi.

Dr. Richard Kimble biva optužen da je ubio svoju ženu (proces koji djeluje pomalo šlamperajski odrđaen – barem što se tiče obrane) i, igrom slučaja, dobije priliku pobjeći iz zatvora. Našavši se na slobodi, mora dokazati da nije on krivac, ali to će biti pomalo zeznut posao jer s jedne strane ima urotu zbog koje ubojstvo njegove žene nije tako jednostavna priča kako se čini, a s druge strane zato što mu je za petama US Marshall Samuel Gerard, koji ne mari za to da li je Kimble kriv ili ne već ga zanima samo to da ga vrati natrag u zatvor. Film ponešto izmjenjuje detalje glavne priče. U seriji, žena od Kimblea bila je ubijena tokom kućne provale, te je glavni krivac bio lutalica koji je putovao Amerikom (zato ga Kimble i prati preko pola zemlje). Iza ubojstva nije stajala nikakva urota kao što je to slučaj s filmom, u kojem je Kimble trebao biti glavna žrtva, a ne žena mu. Sama osnova ostala je vjerna originalu – Kimble je čovjek koji neće okrenuti glavu akko nekome treba pomoć, čak i ako to znači da će biti uhvaćen, a Gerard, koji je od policijskog poručnika postao savezni šerif (što pak ima više smisla jer oni djeluju po cijeloj Americi) no s jednakim ne zanima me što si napravio stavom, koji se postepeno mijenja u razmišljanje nije li možda Kimble nevin već kad toliko riskira da dokaže svoje teorije, čak i pod prijetnjom da ga uhvate. Film je odrazio raspoloženje i osnovne ideje serije, te je modernizacija uklopljena tako lagano kao da se uopće nije ni radila. No, film nije dobar zato što se poslužio već provjerenim materijalom, ili zato što je koristio motiv nevin čovjek protiv lošeg sustava (iako jest) već zato što je u njega ugurano svega, stvarno svega i svačega, počevši od…

…samih likova. Andrew Davis, redatelj kojemu je jako, jako, jako malo nedostajalo da bude sami vrh američkog autorskog stvaralaštva (nešto kao Michael Mann) ovdje je imao oteži zadatak, prikazati dva glavna junaka oprečnih karaktera, kao i njihovu pratnju. Kad kažem oteži zadatak onda to mislim samo uslovno jer Davis je već prije pokazao kako mu igranje s više likova i prikazivanje dvije različite strane uopće ne predstavlja veliki problem (The Package & Under Siege) te mu čak ni sama širina priče isto tako nije smetala da napravi dinamičan film čak ni ako je sama dinamika svedena na razgovore između likova. To se može zahvaliti i dobrom scenariju, detaljnom, ako vam je draže, jer je popunjen raznim sitnicama koje ne samo da prate priču već dobro stvaraju i osjećaj nekakve ispunjenosti, kao da se pazilo doslovce na sve. Ima tu i ponekih mana, detalja koji su žrtvovani poradi priče (telefonski poziv od Kimbleove žene na samrti gdje optuži njega za ubojstvo) ali uglavnom radnja drži vodu, nudi prikaz svega što obje strane rade (nijedno sazanje nije izvučeno iz šešira) te ubacuje motive zavjere, potjere, očaja i akcije bez da išta od toga zasjenjuje ono prethodno. I Davis režira smireno, nema tu shaky kamera, nema tu divljih rezova, nema tu eksplozija da se zabavlja publika, pa čak i kad ima nešto jače na ekranu (sudar vlaka i zatvorskog autobusa) režirano je s pažnjom da se sve vidi i da se napravi napetost iz same situacije, a ne spektakularnosti. Nije ni čudo da je Davis jedno vrijeme bio jako cjenjen redatelj, što zbog detaljnog pristupa scenarijima, čak i onima koji su šlampaviji (Code of Silance) te režiranja akcije, pa usporedbe s Michaelom Mannom uopće nisu besmislene. U to se može dodati i povezivanje s likovima. Harrison Ford i Tommy Lee Jones dvojac su koji imaju svoje već unaprijed određene kvalitete zbog kojih ih je lagano gledati. Ford kao običan čovjek u zeznutoj situaciji je već stara vijest, dopadljiv je i snašao se dobro u scenama gdje je trebao malo glumiti (šteta što nije pala nominacija za Oscar). Jones je pak uobičajeni tvrdi lik koji ne šmeka kompromise i zajebavanje, ciničan i nikad posve jasno definiran; mrzi li Kimblea ili mu pomaže zato što sam vjeruje da je nevin. Netko će reći da su to i šablon uloge njih dvojice i neće puno pogriješiti, ali odrađene su sa stilom i lakoćom (Jones i Davis su prje toga već surađivali dva puta – treća sreća i pao mu je Oscar za sporednu ulogu) i uvjerljivo. Za razliku od Nessonovg Briana Millsa, koji svoj slučaj rješava uz pomoć akcije, pištolja i prijatelja, Fordv Kimble je sam samcat, a to što scenarij inzistira na detaljima (kako živi u skučenom stančiću, pravljenje osobne) pridodaje na njegovoj običnosti, što ga opet (namjerno) bolje povezuje s običnim pukom. Jones pak ima svoju prateću svitu, čime se naglašava veliki zli sustav (sve im je na raspolaganju) ali i tu i tamo ubacuju i komični predah-dva, što za film koji baca trajanje preko dva sata dobro dođe. Priča, likovi, glumci i na kraju grad – Chicago. Davis ga kristi stalno u svojim filmovima i vidi se da ima odlično oko za dočaravanje njegovih ulica kao još jednog aktera priče, što je zgodna stvar ako niste jedan od onih koji vole bezlične američke metropole (kao ja). U filmu doslovce sve štima, gotovo da nema mane (izuzev detalj-dva u scenariju – i pokoja tehnička omaška – onaj vlak se ne bi zabio u autobus već u brdo s obzirom kako se autobus prevrnuo) te čak nakon dvadeset i nešto godina uspjeva ostati svjež i napet, bez obzira što se o njemu zna sve. Šteta što ga ne spominju malo više kao vrhunski primjer kako se radi triler s primjesama akcije jer bi trebalo, barem kao lekcija nadobudnim filmašima koji misle da je dovoljno samo kopirati osnovni sadržaj (Taken 3) i postići isti uspjeh.

2393115,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2393119,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2393123,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2393124,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2393126,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2393127,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2393132,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2393137,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg==

2393108,y6mk6Ts6tXdjrcGDGIDDVrqxE0yowNaTLTRjIZr1qqLuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2393109,tg2jthrzUZHivxqRDpTH3fvK+mfvQmX4_REdVFjwl__37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2393112,tL4vC72NxKIk49wfFtmR2K60BPVZ1hIt+mBTW8eUbmZtTgYejONNfgcap422HwzEpQd9iibHlkrmJtChoN0Acw== 2393114,y6mk6Ts6tXdjrcGDGIDDVrqxE0yowNaTLTRjIZr1qqLuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2393117,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2393121,iEMoloDOhsjC4_RkI1Wpm4KxRhah3V6l_sX_MwGE2kFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==


1239718_610820242320072_1732751561_n 1511333_610820608986702_363366761_n 1601350_610820208986742_728271272_n 1966879_610829522319144_978608619_n 1975222_610819845653445_469253765_n 10152426_610820285653401_107271229_n 10153071_610820748986688_471251917_n 10153730_610820648986698_1339193283_n 10155697_610819855653444_1699993281_n 10171203_610820052320091_932067447_n 10173746_610819588986804_452611790_n 10173823_610819602320136_2031920470_n

IMDb

Trailer

 

Internet je zajebana stvar. Poprilično je koristan jer omogućava da skoro sve one zaboravljene filmske stvari možete pronaći na jednom mjestu, počevši od slika sa snimanja originalnog King Konga, pa do cjelokupnog opusa scenarija Shane Blacka, a ujedno omogućava amaterskim piskaralima poput mene da vas na redovitoj bazi gnjave svojim dojmovima o netom pogledanim filmovima. S druge strane, Internet je takva kučka jer kad netko nepažljiv na njegove ravnice izbaci gotovo savršenu verziju nadolazećeg filma onda se događaju dvije stvari. Gledatelji skloni ne plaćanju kino ulaznica i poštenoj krađi tuđeg vlasništva uživaju, a negdje u nekom mračnom kutu filmskog studija padaju glave. Kako to kaže onaj ugodni glas Charltona Hestona na početku Armageddona; dogodilo se jednom, dogodit će se opet. Koju godinu ranije ”pobjegla” je nedovršena verzija Wolverinea u internetsku wasteland i koštala filma nekoliko milijunčega dolara zarade. Doduše, film je imao tu manu zvanu i nedovršeni specijalni efekti, pa su ljudi, htjeli ne htjeli, morali potegnuti do kina da vide kako uopće izgleda dovršeni film. Sylvester Stallone i njegova teško naoružana vesela družina neće biti te sreće. Netko je ”slučajno” pustio njihov posljednji uradak na blažene torente i vrlo moguće pokvario im je ostvarivanje poštenog box office rezultata. Ako ste ga već skinuli i pogledali, ja vas ne osuđujem – i ja sam to napravio. Ovaj ”incident” (u ovom tekstu će biti značajna upotreba navodnika) svakako će se odraziti na uspjeh filma, tu nema nikakve sumnje, ali kad se stvari postave realno ne mogu da si postavim pitanje – zar stvarno? Plaćenici su nastali gotovo iz zadnjeg očaja glumca koji je imao svoj dio hitova na leđima, ali i jednako toliko flopova, pa je igranje na kartu retro-nostalgije bio potez očajnika, ali potez koji se pošteno isplatio. Nastavak je stvari stavio na svoje mjesto – svi vole vremašne muškarce naoružane teškim pljucama i hrpu eksplozija, no vrijedi zamjetiti kako je zarada drugog dijela na matičnom tržištu (motherfucking USA, yeaaaah!) postala poprilično tanka. Film je izvan granica domovine bio apsolutni hit, u to nema nikakve sumnje, jer da nije teško bi gledali, kako stvari stoje, besplatno treći dio. Financijski potencijal trećeg nastavka upitan je jer je cijeli film… neću reći loš jer to ustvari i nije, ali nije ni ono što bi trebali očekivati. Isporučuje, ali ne isporučuje najavljivano, ne onoliko koliko bi trebao da bude pravi, veličanstveni, eksplozivni oproštaj ekipe od daljnjih nastavaka – barem su to tako najavljivali. Iako to na papiru zvuči fantastično, stara garda protiv stare garde, a mlada garda popunjava praznine, u stvarnosti je to izgleda nekako – doslovno previše likova, novih, mladih likova, zbog kojih je stara garda postala uistinu potrošna roba jer film se u konačnici sveo na borbu za vrijeme na ekranu. Taj pristup ”više je bolje” sasvim sigurno je upalio u John Rambu, gdje je oltimer podijelio ekran s mlađom ekipom, ali da se išlo na pristup ”manje je više” dobili bi puno pregledniji film koji bi ponuđeni potencijal – oldtimeri protiv oldtimera – iskoristio do maksimuma te bi i time oproštaj bio znatno pamtljivji. No, idemo redom. Priča (neki zlobni ljudi će reći da tu nema priče) nas ponovo spaja s Barneyjem i njegovom ekipom…

…koja ovaj put ima zadatak uhvatiti opasnog negativca koji je, oh slatke li ironije, jedan od njih, tj. bivši član Plaćenika. Barney, naglo svjestan smrtnosti, pozdravlja svoj stari tim i ide u potragu za svježom krvlju kako bi to izveli, ne znam – bolje? Uglavnom, stvar upali, ali samo djelomično jer nakon što su uhvatili Martina Riggsa, ovaj… Mela Gibsona, jednako tako ga i izgube, a Barney izgubi i svoje mlađe članove. Da bi ih oslobodio Gibsonova zarazno duhovitog šarma, mora opet upotrijebiti svoj stari tim i upasti u ono što je trebala biti majka svih pucačina. Dakle, od početka. Film ima jednostavno previše likova. Stari tim je zabavan do neke mjere, novi tim je potpuno bezličan i vrlo vjerojatno je generalna ideja bila prikazati kako se s tehonologijom može napraviti sranja isto kao i s mini gunom. Nažalost, toliko likova znači pravo pravcato naguravanjeu kadru, kao u 16 metara ispred brazilskog gola, čime svi gube. Dobro, ne baš svi jer dva svježa lica u franšizi – Harrison Ford i Antonio Banderas – svoju minutažu iskorištavaju na gotovo najbolje načine, naglašavajući kako je trebalo u cijelosti izbaciti mladu grdu i uzeti još kojeg oldtimera da se napravi više zabave, a manje nepotrebnih akrobacija. Ford, koji je ovdje više Jack Ryan, a manje Indiana Jones, toliko je dobar da nećete ni osjetiti kako je ustvari zamjena (puno bolja, već kad smo iskreni) od pohlepnog Bruce Willisa. Banderas je zabava cijelog filma. Njegov lajavi Galgo je urnebesan dok neprestano priča i usput mlati negativce, hvali sam sebe i zavodi jedinu žensku u timu. Nažalost, svi ostali Plaćenici su postali gotovo sporedni likovi, pri čemu pati i odnos Statham-Stallone, njihovi onlineri i verbalne mudrolije su svedene na pokušaj ozbiljnosti (nije baš upalilo) dok su drugi članovi tima dobili po jedva nekoliko rečenica (Jet Li ima cijele dvije, ako se nisam prebrojao). Zbog toliko novih lica jedini negativac je Gibson. To ”jedini” znači da nema nekog zanimljivog hanchmena izvučenog iz B produkcije da mu pravi društvo (Gary Daniels ili Scott Adkins) i, srećom, Mel je faca pa je od jedne scene uspio ukrasti cijeli ekran (ima on dosta prostora, ne brinite, i genijalno je zabavan u nekim trenutcima) što ga čini boljim dijelom cijelog filma. Ipak, Jean-Claude Van Damme ostaje najbolji negativac serijala, što jest jest. Već kad se zadržavam na negativnim stranama, zamjetljivo je kako film s tehničke strane izgleda nekako… neodređeno. Upotreba CGI-ja je povećana, vidljivo u poprilično vremena na ekranu i generlno se može opisati kao jako loša upotreba. Iz nekog nedokučivog razloga ekplozije su, umjesto starim načinom da neki lijepi quratz uistinu i raznesete, rađene preko kompjuterskih efekata, što gotovo vuče u sjećanje jako lošu vizualnu završnicu prvog dijela. Čak i posljednja pucačina, koja je trebala biti vrhunac cijele priče, ima taj neki sirovo siromašni dojam da je to moglo biti izvedeno bolje, spektakularnije (jedna eksplozija se vidi u skoro tri različite scene kao tri različite – samo je kut promjenjen). Sve to u konačnici umanjuje potpuni dojam neke stvarno opake razvaljtoke kakva je film u cijelosti trebao biti.

S malo vedrije strane (koja ima par mračnih stvara isto tako) film je lagano gledljiv. Mislim, tu nema prevelikih mudrosti već je sve svedeno na običnu, staromodnu zabavu gdje pozitivci pobjeđuju negativce. Scenarij dopušta par improvizacija u izvedbama, što su Gibson i Banderas iskoristili naveliko, ne gubi vrijeme na prazne priče i ne izgrađuje neku čvrstu priče već je razlomljen na sekvence gdje se puškara i gdje se upoznaju novi likovi (što je, idemo to tako reći mana) tako da ga se ne može optužiti da ima praznog hoda. U radnji ima nekoliko referenci na poznate stvari (Arnie opet zove sve u choopaaaa! – Banderas s kalašnjikovim puca kad da u ruci drži kutiju od gitare – Wesley Snipes je u zatvoru zbog poreza) i stvarno je tužno što se toga nije više nabacalo, čak su i verbalna nadmudrivanja podbacila ovaj put, ali onda kad se dogode, jako su dobra. Sve to pojedinačno i nije tako loše, ali kad se sagleda cijela slika, uzme sve zajedno u obzir, očevidno je da je Stalloneu počelo ponestajati goriva i ideja za avanture svoje vesele družine. Nije to toliko kronično da bi film trebalo u startu otpisati, ali svakako mu nedostaje poleta koja su imala prva dva dijela, što ga čini i dalje zabavnim, gledljivim, retro-nostalgičarski orjentiranim, no i pomalo ispraznim, što ga čini prosječnim i previše lako zaboravljivim. Nažalost, čak i oldtimeri imaju rok trajanja, no bila je to dobra vožnja – ako ne dođe do novog nastavka – koja je završena s kašljucanjem motora i popriličnim dimom iz ispuha. Ukoliko ovaj nepredviđeni izlet kojim slučajem ne završi fincnijskim fijaskom i film uspije zaraditi te krenu planovi za novi nastavak, potrebno je napraviti generalku i ubaciti ponešto svježih ideja da se što bolje iskoristi ponuda glumačkih faca (ne moraju biti nužno ni kvalitetne) i, da, zaboraviti na ubacivanje nekih novih klinaca jer, iskreno, nisu doprinjeli ničemu posebno, ponajmanje većoj privlačnosti materijala.

6066050,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6077667,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6077669,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6077672,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6077680,fsJANUWg1SKPcF7E9c9p9aJuv1S0Wwi09Bf0WDw4chXosrLU1lsnY_A83W4qMwIiwDcrtQ_HTJsrRYFdVhQNqg== 6077684,rWZx7p8vVzQUGr8rLFjDdWAv+jhDWfARkJc7p9xGumaFdyzA1EK6dR9zFWv7DVIccgQKA3rEcgDHeQi0oLEryA== 6077878,eJZr+M4v46pTDNC8xmw16CLqwgLxT4X33UC0h8KbLqy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== 6093219,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6093412,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6108621,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6108688,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6066010,WFVu0czUBHBNZvX1DBchUecFSX56M2p6vch2iqr5di7xF7Dl+GQXlRS1h5+WLCen47AxVdyJm5uoPnfjRqJEUw==


air_force_one_ver4_xlg kinopoisk.ru 001-air-force-one-el-avion-del-presidente-estados-unidos

IMDb

Trailer

Kako to ide ona narodna izreka; kad je bal, nek’ je odmah i maskenbal. U ovom slučaju, ako pišeš o jednom, slobodno nastavi u istom tonu jer, pa tematski je to tu, a malo proameričke propagande nikad dovoljno na ovim stranicama. Već kad sam s takvim entuzijazmom napisao par riječi o tome kako USA Predsjedniku demoliraju Kuću, da odmah nadovežem kako to nije prva stvar koju su mu napali zli teroristi jer Predsjednik je k’o Batman, ima stvari posvuda, a neke su čak i cool, kao što je Air Force One. Taj avion je, dame i gospodo, gotovo neprobojan, neosvojiv i tako jebeno dobar da nije čudo što se njegovi tehnički detalji drže skoro pa u najvećoj tajnosti. U vrijeme dok se snimao ovaj naslov, nitko, ali ama baš nitko nije imao pristup njegovoj unutrašnjosti, barem ne nakon debele provjere, i kad su producenti, scenaristi i tehnička ekipa upitali dečke iz Tajne Službe koji bi najbolji način bio da se zauzme taj avion… ovi su doslovce legli na pod i valjali se od smijeha. To je nemoguće. Nakon filma, koji je na bizaran način privukao pažnju javnosti na tu leteću tvrđavu, National Geografic napravio je dokumentarac o njemu, što je bila prva prilika da su kamere smjele u njegovu unutrašnjost. Još preciznije, kad je Wolfgang Petersen letio s njime (tadašnja je administracija bila više nego susretljiva (bilo je to doba Billa Clintona) smjeli su skicirati unutrašnjost za potrebe snimanja, ali su pri tome morali koristiti papir i olovku… što je, ako čovjek ne laže, vrlo zabavna anegdota. A uz američku zastavu, Pentagon, Bijelu Kuću, Air Force One je jedan od zaštitnog znamenja te zemlje, pa kud ćeš bolje mete za napad ako želiš napraviti političku izjavu. Bila su to ponešto naivnija, ali nimalo manje kreativnija filmska vremena, što je rezultiralo, iznenađujuće, jednim neočekivano rasno dobrim akcijskim trilerom koji, iako koristi Die Hard/Passenger 57 formulu, ima itekako dobrih prednosti nad ostalim klonovima. Da li je to sve prošlo bez nekih… optužbi za ljigavi partiotizam i preuveličano domoljublje? Što vi mislite?

Dakle, James Marshal je USA Predsjednik koji se vraća doma iz Rusije, gdje je upravo izvršena akcija uhićivanja nekog ruskog generala (kratki, ali slatki mali reunion Petersena s Jurgenom Prochnowom nakon Das Boot). Marshal je… idealan predsjednik, omiljen u narodu, voljen od svojih bližnjih (svaka sličnost s Clintonom je namjerna) ali prati ga glas kao pomalo pacifiste, osobe koja zaizre od oružanih sukoba i rješenja. To će se promjeniti kad mu grupa ruskih ekstremista (oh, što volim tu holivudsku kreativnost) zauzme zračno prometalo te nakon što Marshal ostane jedini adut za vraćanje kontrole nad avionom i spašavanju dana. A tko najbolje poznaje unutrašnjost super aviona od njegova vlasnika, zar ne? (ustvari, točan odgovor bi bio služba održavanja, ali nećemo sad cjepidlačiti).

Kako stvari stoje, najlakše je oteti/zauzeti neki vraga na USA tlu jeste ako imate pomoć iznutra, funkcionira u svakom filmu. U doba kad je ovo snimano postojalo je već nekoliko filmova koji su išli na isti kalup; Bruce Willis je već bio veteran toga da bude na krivom mjestu u krivo vrijeme, Wesley Snipes je pak bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, a Steven Seagal je samo kuhao, ništa više, no kad uzmete jednu temeljnu razliku između njih, uvidjet ćete zašto je ovo bolji film od, recimo, Putnika 57. Harrison Ford nije nabildan, nije prljav od glave do pete, nije stručnjak za borbu prsa u prsa, ne zna spremiti eksplozivni puding… on uistinu djeluje kao netko tko se našao u vrlo frkovitoj situaciji i kojemu borba u malim prostorima baš i ne leži. Zato djeluje dobro u toj ulozi. S druge strane, Gary Oldman, inače strašan glumac, ovdje pretjeruje preko svake mjere, što ga više čini iritantnim nego ugodnim za gledanje. Sama priča u svojoj osnovi uopće nije loša jer stvara dovoljno prostora za akciju u zatvorenom, ali i na otvorenom (zrak-zrak sukobi) te su scenaristi dosta dobro popunili rupe i napravili nekoliko impresivno napetih scena koji odvajaju ovo od sličnih bum-tras razbijačina. Ne, ovo nije film u kojemu će stvari letjeti u zrak u svakom kadru, ali kad odlete, onda odlete pravo. Iako, po cijeloj akciji, film je više triler nego neka prava pravcata akcija, no sve je dobro izmješano da i nema neki pravi opis. Ima čak i zgodnog, skoro pa Indiana Jones humora (kad zove Bijelu Kuću i nema pojma koji mu je broj) a vrijedi spomenuti i preciznu režiju starog filmskog vuka, Petersena, koji je već navikao na Predsjednike i probleme s njima još tamo u In The Line of Fire. Uz standardno dopadljivog Forda, over the top Oldmana, tu je i jedna Glenn Close, ali i Willian H. Macy koji malo popunjavaju kadadrove pojavama i kvalitetnom glumom. Nije legendaran film, nije kultni film, nije ni nešto posebno podcjenjen film, ali u tom svom entuzijazmu i pomalo naivnim idealima nekako uspije biti dobar film, što se ne može reći za svaki. Ali, već smo navikli da Predsjednici ionako bolje izgledaju na velikom ekranu nego u stvarnosti.

2011124,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011126,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2011127,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011128,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2011131,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011132,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2011134,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011135,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011137,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2011149,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011155,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2011156,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==


IMDb

Trailer

 

Uvijek me zanimalo zašto se Patriotske igre nalaze na listama filmova koje govore o Irskoj, IRA i njihovoj borbi za nezavisnost. Ako želite nešto doznati o ta tri spomenuta pojma: ovdje ih nećete pronaći. Da oprostite na mom francuskom izgovoru, ovo je film koji želi biti jeben i pošten, no ako mu oduzmete taj stvarni podkontekst, dobijete zanimljiv triler o osveti. Samo zanimljiv, ne dobar, ne odličan, već jednostavno zanimljiv jer nije tipično holivudsko silovanje okrutnosti, krvoprolića i besmislene akcije. Ipak, da se vratimo na onaj dio o j&p pošto je on najzanimljiviji. Jack Ryan, poznati CIA teoretičar, posve slučajno, dok mirno šeta Londonom s obitelji, naleti na, ni više ni manje, nego na teroristički napad. Frakcija IRA-e odlučila je smaknuti – kraljevsku obitelj. Kako i sami likovi u filmu kažu, kraljevska obitelj nema nikakvu pravu funkciju u engleskoj hijerarhiji, pa je napad na njih besmislen, odmah stječemo sliku da će negativci biti ono što se popularno naziva: attention seekerima. Znači da im je do ispravljanja nepravdi stalo koliko do lanjskog snijega. U tom malom obračunu, Ryan, kako i dolikuje vrsnom amerikancu, pacifistu po opredjeljenju, uspije skinuti nekoliko zamaskiranih gadova, od kojih je jedan i brat drugog gada, koji će tek onda krenuti na osobnu osvetu naspram vrlog doktora Ryana i njegove obitelji. Početak i kraj svake veze koju film ima s IRA-om kao takvom. Irska jedva da se spomene.

Zašto je to tako? Zato što je Tom Clancy trebao novog negativca za svoj roman, a kako je Ruse već iskoristio dok se igrao s supertajnom, nečujnom i opakom ruskom podmornicom Crveni Oktobar, Irci (oni koji imaju sklonosti terorizmu) došli su kao jako doba zamjena. Ali, to nisu oni Irci, niti je to ona IRA jer odmah po napadu, likovi nam pojašnjavaju kako su to neki tamo odmetnuti igrači kojih se i sama IRA odrekla preko narodnih novina. Znači, ništa od nekog povijesnog konteksta gdje bi mogli nešto naučiti. Ova ekipa je jednim potezom scenarističkog pera postala već viđeni manijakalni zbor negativaca koji su tu da budu smetnja glavnom junaku. Spomenu oni svoje političke ciljeve, ali onako, u prolazu, tek toliko da bude taj osjećaj. Prava IRA se pojavi u filmu (u izvedbi veterana Richarda Harrisa) ali samo da se lešinarski slika pred kamerama i govori patetičnim glasom kako su njihove molitve uz Ryanovu ranjenu kćer. To traje cirka dvije scene. Što još imamo u filmu? Oh, svašta.

Prva stvar koju trebate napraviti jeste izbaciti taj politički kontekst i dobijete puno bolji film. Ryan je sasvim pristojan lik (književni, filmski…birajte) i njegovo okružje je zanimljivo zbog toga što su to zgodni politički trileri (iako je politika ta koja u njima najmanje dobro funkcionira) koji imaju i ponešto dobre akcije. Sean Bean (tada još u ne tako poznatoj fazi – GoldenEye je bio baš iza ugla) dobro je odigrao dežurnog negativca odlučnog da poravna račune s Ryanom. On i Harrison Ford dobro su odigrali suprotne strane (iako ne mogu da se zapitam što bi bilo da je Alec Baldwin ostao u igri) ali nema neke posebne razrade njihova odnosa. Jedan je fanatik, drugi je čovjek u nevolji, početak i kraj karakterizacije. Akcija ima ono poznato špijunsko zaleđe, znači OK razradu kojoj prethodi dosta razgovora i mudrovanja, no što pojačava dojam da ovo ipak nije prvoloptaški film o tome da treba sve poubijati (što bi, recimo, napravio Steven Seagal). Dobro pojačanje pružaju i spomenuti Harris, no tu je i jedan Samuel L. Jackson, James Fox i Patrick Bergin (koji je, ironično, uz Harrisa jedino irsko lice u filmu) i mora se priznati da je redatelj Phillip Noyce napravio dobar omjer među svima njima te nikome ne nedostaje minutaže da pokaže tračak dobrog glumačkog pedigrea. Zanemarite političku pozadinu film i dobijete pristojan triler, dodajte političku pozadinu i shvatit ćete da holivudska mašinerije vraga zna kako pravu i to jako nasilnu povijest jedne zemlje iskoristiti za dobar film.


IMDb

Trailer – Theatrical Trailer

Trailer – Final Cut

Neću reći “bio je već red da se prihvatim Istrebljivača” ali ću reći “bio je već red da se prihvatim Istrebljivača”. Nije baš posebno teško dokučiti odakle potječe inspiracija za ime bloga, a još puno prije toga inspiracija za moje zločesto virtualno drugo ja, ali uvijek sam izbjegavao sjesti i napisati pošteni komad teksta o kultnom filmu iz jednog prostog razloga – o njemu je već sve napisano. Koju kod stvar želite reći o njemu, već je rečena, napisana, analizirana, esejizirana, opjevana, stihovana i rimovana – vaša originalnost (time i moja) jednostavno ne postoji kad poželite nešto napisati o Ricku Deckardu i njegovim problemima unutar svijeta budućnosti, doslovce, sve je rečno. Pitate se zašto onda ovo pišem? To je stvarno dobro pitanje. Možda me uhvatilo da ga ipak obradim, napišem nešto (već kad je posložio kao temelj za stvaranje virtualne osobnosti) korektno, pokušam se zadržati na sporednim stvarima, reći koju riječ o nastajanju, možda ponešto o glumcima i pokušati izbjeći detaljno analiziranje, nekakvo službeno recenziranje i jednostavno nabacati svoje dojmove. Pomoglo je i to što sam ga već u jednom postu ovlaš spomenuo (na što su se nadovezali jako konstruktivni komentari) ali postoji i još jedan manji, idemo reći, sporedan detalj – uskoro je godišnjica (ili je već bila) kako sam osvojio onaj five disc set sa svim mogućim verzijama u prošlogodišnjoj nagradnoj igri koju je pokrenuo kolega Dragonrage. Pošto je upravo u procesu stvaranja i uskoro pokretanja nove igre, pomislih da bi bilo zgodno baciti podatak (za sve one skeptične, je’l) kako je nagrada bila prava i kako je u mojem ponosnom vlasništvu. Set kao takav ima jednu važnu stvar u svom sadržaju – originalnu kino verziju, onu s Deckardovim off komentarima koja je bila toliko mrska svima živima (čak i Ridley Scott-u) da je sve to u nekoliko novih verzija izbačeno. Originalna verzija je nedostupna, jako rijetka za dobavu narodnim putovima (čitaj torenti) te čak i ako je pronađete, ispadne da to nija ta verzija već obično bude Director’s Cut. Verzija kao verzija, reklo bi se, no ovdje to i nije takav slučaj je, za razliku od ostalih redateljskih verzija, Blade Runner nije produžen već skraćen, nema par scena u njemu, uključujući onaj omraženi sunčani happy end. I, da, nju sam prvu gledao. I, da, nju sam upamtio kao verziju radi koje sam film doživio kao malo jači promašaj, što je eufemizam za – bullshit od filma, idiotarija koje nema smisla, veze s vezom i kojoj nedostaje pošteni vozni red između scena. Jedino što je imalo nekakvog smisla bila je Vangelisova glazba. Danas je posve druga priča, no onda nije bila, pa da to prvo priznam za početak. Blade Runner mi je već na polovici prvog gledanja došao na shit listu onih naslova koji se više nikad u životu neće pogledati i kad slušate danas kako svi govore o tome da su film shvatili od prve (i naravno, odmah ga postavili na broj 1 svih vremena) shvatite da slušate obični bullshit od preseravanja.

Ukoliko uzmemo vrijeme kad je film izašao, onda nije nikakvo čudo što je doživio krah po svim linijama (ali nije bio usamljen u toj katastrofi, Carpenterov The Thing mu je pravio društvo) jer nakon što su Spielberg i Lucas razmazili cijelu jednu generaciju svojim light svemirskim avanturama ili srceprajućim, no feelgood susretima s izvanzemaljicam, jedan naslov koji se bavi direktno ljudskim rodom i njegovim beznađem bio je what-a-fuck trenutak. Iako su komentari na onom setu diskova zabavni, jednako tako su i uljepšavajući, pogotovo kad se govori o redovima ljudi ispred svih kina koji su ga išli gledati. Svakako, i onda je Svizac zamotao čokoladu. Blade Runner je radi tako “dobre” posjećenosti nakon tjedan dana skinut iz nekih kina, a u nekima, tamo gdje se pojavilo troje ljudi, izdržao još jedan. Od dvadeset i nešto uloženih milja nije vratio ni petinu, pa iako danas broji oko 32 milje sveokupne zarade, malo je poznato da je to prikupio ponovnim puštanjem u kina (točnije, Director’s Cut verzije) koja je pripomogla da se malo ubalansira taj financijski gubitak. Još manje je poznata stvar da je film za Final Cut (2007) bio potpuno izgubljen, točnije, skoro svi njegovi work printovi. Pronađeni su u nekakvom skladištu u jedno dvadesetak i više kutija te je od tog krša restauiran, s time da je tonski zapis morao doći iz Europe pošto je originalni američni nestao za vijeke vjekova. Sva ta muka došla je radi činjenice da Scott nikad nije bio posve zadovoljan nekim stvarima u filmu – off komentari i nalijepljeni happy end (tko ne zna, kadrovi leta potječu od neiskorištenih snimaka Kubrikovog The Shining). Prvo su oni nestali kad je izašla Director’s Cut verzija, a vraćena je scena s jednorogom. Također, izbačena je scena koja dan danas stvara kontroverze – crveni odsjaj u Deckardovim očima u jednoj sceni radi koje se vjeruje da je on android. Scott danas kaže da jest android, ali Hampton Fancher, originalni scenarist, kaže da je to još jedan bullshit jer Deckard je čovjek inače činjenica da su strojevi humaniji od ljudi (replikanti, je’l) gubi svaki smisao. I, naravno, proziva Scotta da samo prikuplja pažnju, što, ako uzmemo u obzir da je nedavno najavljen nastavak/praquel/neki quratz i nije tako daleko od istine. Priča je (nadajmo se) završena s Final Cutom, gdje su se dorađivali efekti (tko se sjeća scene na krovu zna da je tamo bio dan) glancalo i uljepšavalo, te je ponešto snimljeno nanovo kako bi se audio poklapao s vizualnim.

Da će se dogoditi nekakva buduća ljubav prema filmu postalo mi je jasno jedne subote kad sam ga ponovo gledao. Kada ga gledate sa 6 godina po prvi put onda je razumljivo da ga neće shvatiti, posebice zato što ga je originalni trailer pokazivao kao akcijom nabijeni SF, ali kad ga pogledate malo stariji, iskusniji, svjesniji tema o kojima govori, njegov izričaj dolazi u prvi plan. I Blade Runner najbolje funkcionira, ironično, kao kriminalistički noir, ne SF i ne ekranizacija. Ovo zadnje je posebice izraženo (ako ste, naravno, čitali roman Sanjaju li androidi električne ovce?) pošto i nema neke veze s pisanim predloškom osim po imenima likova. Da je to baš velika šteta i nije, roman se fokusira na druge stvari, pomalo bizarne (životinje su skoro izumrle i ljudi imaju veliku ljubav naspram njihova držanja kao ljubimaca) cijeli noir dio svodeći na par stranica. Upečatljivost kraja ondje ne postoji, filmski kraj je bolji (da tako banalno kažem) i koliko god da bili neskloni Rutgeru Haueru, čovjek je improvizirao cijeli onaj završni govor kojeg danas vole citirati u svim važnijim enciklopedijama. Ja sam s druge strane bio fasciniran tamnim tonovima, nesavršenim prikazom budućnosti i likovima koji postoje svaki za sebe, no teže pronaći nekoga bliskog. Vizualno je bio još napredniji, no ne na način na koji bi mogli pomisliti već koliko je malo toga korišteno i koliko je dobrog efekta postignuto s time. Nisam postao opsjednut njime, nisam ga gledao 150 puta od tada, ali svakih par godina si ga pustim, onako, za dušu, i uživam u dobro ispričanoj priči. Ono što mu služi kao prednost jeste već spomnuti noir felling,ali samo zato što sve futurističke stvari ostaju sporedne, gotovo kao dio svakodnevice (umjesto spinnera zamislite tramvaj) a jedan veliki plus je što Scott nije pokušavao neobjašnjivo pojasniti publici, uključujući je na taj način u samu radnju i stvaranje vlastitih zaključaka. Harrison Ford, s druge strane, nije skrivao neoduševljenje filmom, govoreći kako mu uopće nije jasno što bi trebao predstavljati, ali htio on to ili, Rick Deckard mu je postao alter ego u podjedankoj mjeri kao i Indiana Jones i teško da će netko drugi tako dobro popuniti njegove cipele kad se snimi što god se već planira snimiti. Čak i ako uspiju sjebati novi film, originalu teško da će išta naškoditi jer je toliko visoko na ljestvici kvalitete da mu svega šačica filmova može praviti društvo.


IMDb

Trailer

Što je veliki faktor prepoznatljivosti horor filma? Originalna ideja? Krvavi efekti? Brutalnost? Dobra režija? Ništa od toga nije pogrešno, ali popisu svakako možete dodati i financijski uspjeh. Isti ne mora nužno značiti i dobar film, ali u najvećem broju slučajeva to ispadne povezano više nego se čini na prvi pogled. A to nije današnja vijest, još od dana Halloweena, prvog dijela Scream franšize, Blair Witch Projecta pa do nedavnog Paranormal Activity, financijski uspjeh faktor je taj koji se nije mogao zaobići. No, tu je riječ o filmovima koji su u vrijeme nastajanja snimljeni za šaku dolara, s glumcima koje jedva da je netko poznavao i redateljima koji nikad nisu bili dio službene A liste. Što se dogodi kad idete raditi horor film, namjerno ciljajući na što veću zaradu, s redateljem i glumcima koje teško da možete povezati s ulogama koje su im namijenjene? Dogodi se nekoliko zanimljivih stvari.

Prva, pomalo neuobičajena, filma je nastao kao alternativa čekanju, snimljen je u vrijeme dok se čekalo da Tom Hanks gubio tjelesnu težinu za daljnji nastavak snimanja Cast Away, što je stvarno sporedna, ali zanimljiva stvar o kreativnosti. Robert Zemeckis, redatelj zabavnih ostvarenja Povratak u Budućnost te Tko je smjestio Zeki Rodgeru i horor žanr nisu u to vrijeme obećavali kao dobar spoj, pogotovo jer je išao raditi direktnu posvetu filmovima starog majstora napetosti, Alfreda Hitchcocka, što je stvar koje se više jednostavno nije radila, barem ne u ovako izravnom obliku. Kada imate jedva četiri lika u filmu i 100 milja na raspolaganju, onda je bolje da znate što radite. Sami sadržaj teško da poziva na nekakvu originalnost, Michelle Pfeiffer i Harrison Ford ovdje su sredovječni par kojima kćer odlazi na fakultet, ona provodi dane sama po kući, on na poslu. Trilerski dio otvara se kad žena pomisli kako im je susjeda nestala, a dio koji uključuje nadnaravno kad se nešto neodređeno pojavi u njezinoj blizini. Jesu li te dvije stvari povezane ili je sve to samo u njezinoj glavi?

Gledano danas, Ispod Površine nije horor u pravom smislu riječi, ali nije ni triler baš radi trenutaka kad se pojava elementi nadnaravnog. Koristeći se trilerom kao osnovom radnje, Zemeckisu je uspjelo stvoriti par trenutaka klasičnih cimalica na kakve smo odavno navikli u čistokrvnijim žanrovskim ostvarenjima te mu polazi za rukom izgraditi atmosferu napetosti, posebice u završnom dijelu, no spoj realno/nerealno ne funkcionira uvijek tako sjajno. Zašto? Zato što je trilerski dio prenaglašen, a nadnaravni dio nerazrađen. Prenaglašeni trilerski dio je kao školska knjiga za klišeje, počevši od sumnji nezaposlene žene koja dane krati gledanjem kroz prozor ili preko ograde, do prezaposlenog muža koji njezine riječi ne doživljava ozbiljno. Također, hrpa posveta Hitchcocku ne pomažu, ni kao posvete, a ni kao dijelovi radnje te stvar funkcionira tek kad se radnja odmakne od njih.

A raditi film o duhovima, nepoznatim silama, utvarama i sablastima ima neka svoja pravila kojih je pametno pridržavati se ako želimo da stvar uspije. Za razliku od filma The Entity, gdje je djelovanje nepoznate sile čin slučajnosti ili nepovezanosti, ovdje se ista stvar povezuje s glavnim junacima ili barem sugerira da su povezani. Problem je što povezanosti nema, osim par efektnih spooky trenutaka, konačna poruka s druge strane ostaje nedorečena, pa čak i grubo ugurana u radnju filma jer svako bi detaljnije pojašnjenja narušilo mističnost radnje, što je neizvedivo kad imate svega četiri lika. Zamislite to kao ljubavni trokut u kojem ne stignemo pravo upoznati treću stranu, a i ono što doznamo ne djeluje kao materijal od kojeg bi se radila dobra spooky priča.

Zašto je onda What… postao tako prepoznatljiv film? Zato što se pojavio u vrijeme kad je horor ulazio u neku vrstu stagnacije. Nakon što je Vrisak inicirao hrpu kopija, jedan ovako, da kažem, staromodni film, s efektnim scenama plašenja, predstavljao je osvježenje na repertoaru, a imao je i neke svoje adute za privlačnost. Iako zbrkan radnjom, režijom je na visokom nivou, a kad ga krene, Zemeckis uspješno izgrađuje atmosferu napetosti na malim stvarima (scena u kadi koja se polako puni vodom). Glavni glumački dvojac uložio je iznad prosječan trud da nam sve to predstavi u pravo profesionalnom svjetlu, da ne govorim kako su njihove uloge odmak od uobičajenih uloga u kakvima smo ih navikli gledati. Staromodni pristup, visoka produkcija, par velikih zvijezda, par jezivih scena, par dobro pogođenih trenutaka ispunjeni atmosferom napetosti, film je uspio od sebe napraviti materijal koji je zaintrigirao ljude, što je u konačnici dovelo do toga da bude masivan hit, bilo na matičnom tržištu, bilo u svijetu, a pomoglo mu je (barem do danas) što nije pokrenuo trend nekakvog kopiranja pa se otvoreno može reći, koliko to čudno zvučalo, da je i originalan. Odličan? Nikako, ali vrijedan barem jednog gledanja.


 

IMDb

Trailer

 

Danas je jako dobar dan, zar ne? Upalim ja tako televizor i čekam presudu generalu Gotovini, naivno mislim kako bi se čak mogla zalomiti i nekakva pravda.  Koji naivac, ne? General je dobio 24 godine zatvora, ali je uz njega osuđeno sve živo i neživo, od pokojnog predsjednika Tuđmana do branitelja koji su sudjelovali u ratu. Svi smo mi jedna velika zločinačka organizacija, jebomepas ako sam se danas probudio i očekivao ovakav rasplet. I, pazi vamo, sudac treba dan-dva odmora da mu se malo emocije smire. Muka je osuditi cijelu naciju kao zločince, jednostavno moraš suosjećati s čovjekom, ne radi se to svaki dan. I to je bilo za doručak. Strah me pomisliti što bi moglo biti za večeru. Bezuvjetna predaja, možda? Ponuda prvorođene djece na žrtvenom odru? Opcija je bezbroj, kako smo krenuli, sve djeluju čisto logično. I sad samo čekam da uleti nekakvo političarsko lice koje će reći da treba u potpunosti surađivati s haškim sudom, da treba poštovati pravdu, jel’te.

Kako bi to rekao legendarni Boris Dvornik “ne dam politiku u svoju butiku”, da ne pomislite kako će ovo odjedanput postati politički blog, ali ovo sam morao napisati, malo izbaciti paru iz svojeg sistema, znate. Ironično je to što sam o ovom filmu htio jučer pisati (ali mi se nije dalo, previše posla, premalo radnih sati i tako to) a danas dođe skoro ko naručen. Jer, Jack Ryan, poznati filmski junak, ovdje je dežurna budala koja naivno vjeruje kako njegova država, predsjednik i vladajući moroni znaju što je najbolje. Dobar je i film, ali zgodno je primjetiti. Jer, tko pita malog čovjeka što on misli, ne? Naši su vladajući moroni vjerovali kako rade dobru stvar (što vladajući moroni obično vjeruju) time što će izručiti sve naše generale tamo nekim drugim moronima kojima je do našeg rata stalo koliko i do lanjskog snijega. Oni su ne samo izjednačili stvar nego smo postali i negativci. Hell yeah. Sad nam nedostaje jedan Ryan koji će ispičkati cijelu administraciju i napraviti reda. Na filmu takva sranja uvijek upale. Bi li u stvarnosti?

US vladajući moroni jednostavno nemaju pametnijeg posla, pa idu sami sebi tražiti neprijatelje. Ovaj put nisu Rusi, nisu Kinezi, nisu ni Talibani (godina proizvodnje je 1994), pa će za tu svrhu dobro doći i kolumbijski narko karteli. Predsjednik, pun pravedničkog gnjeva, pokreće akciju, pičkasto se ograđujući od nje, savjetujući i ostalima da naprave sličnu stvar. Jack Ryan naivno uljeće u posao ni ne znajući u što je uletio, ali to je ipak vladajuća US klika, pa im vjeruje. S druge strane imamo tim specijalaca koji efikasno rješava važnija uporišta narko-kartela sve dok ne budu otkriveni. Točnije, njihova vlada ih ostavi na milost i nemilost tamošnjem lokalnom patronu kako bi izgladili političke nesuglasice. Ryan prekasno shvaća da je cijela stvar farsa, no kako su američki dečki tamo preko sedam gora i planina, on pokreće akciju spašavanja, a onda ide mano a mano fajt s, ni više ni manje, nego s US Predsjednikom i vladajućim moronima koji su stvar na početku i sjebali.

Jeste kad čitali Toma Clancya? Čovjek voli pisati. Ne romane, hebene tomove od romana, pri čemu ni Neposredna Opasnost nisu iznimka od tog pravila. Onaj dio vezan uz ekranizaciju, Ryan je u tom romanu sporedni lik, njegova uloga je tek u završnici, koja ima neke sličnosti s filmom, a kako bi ovo ipak bio film o njemu, ubačen je u cijelom nizu scena gdje ga inače nema (atentat u Kolumbiji je prošao bez njega u knjizi). No, Jacku Ryanu ovo nije prvo pojavljivanje na ekranu, prvo se natezao s tajnom ruskom podmornicom u The Hunt For Red Octobar, a onda je izmjenjivao metke s irskom republikanskom armijom u The Patriot Games. Nakon svega, u trendu pomlađivanja, pojavio se i u četvrtoj instalaciji The Sum Of All Fears, čime je Ben Affleck službeno postao najslabiji Ryan. Ali, vezano uz Opasnost… Clancy nikad nije volio Forda kao tumača njegovog lika. Uvijek je govorio da je prestar. A Clancy voli biti kurva u trendu, zato se Ryan službeno pomladio u nekim romanima (točnije, ulogu junaka je preuzeo Ryanov sin koji se zove, pazi vamo, Jack Patric Ryan junior) a kad su krenule glasine kako je CIA operativac u njegovim romanima John Clarke (glumili ga William Daffoe i Liev Schreiber) zanimljiva figura za koji film tipa Jason Bourne/James Bond – nema beda, napisao je i pokoji nastavak samo s njim. Ali, nakon što je Ford uspješno podigao Indianu Jonesa iz mrtvih, trač kaže da mu je opet došla ponuda za zaigra Ryana. I godište odgovara, taman da bude predsjednik (kao u romanu) – stvar se nije pomakla dalje od trača. A što se tiče njegovog dijela povijesti kao Ryan… oba filma su bolji komadi špijunsko/akcijske pucačine/špijunaže. Opasnost… vodi za par dužina jer ima jednu poprilično opširnu priču koja je jako dobro predstavljena, scenaristički je  pošteno skraćen i napravljen dinamičnijim nego bi bila sama knjiga, a nema ni previše praznog hoda. Glumci su korektno odradili svoj posao, Ford u raspoloženom izdanju, postoji jedna dobra akcijska sekvenca (spomenuti atentat u Kolumbiji) a ima još nekoliko vatrenih obračuna radi kojih ga se ne može samo tako strpati u koš hladnoratovke spike koja je obična znala ispasti dosadnije nego je trebala. A i cijela je ta ideja intrigantna, tiho razriješiti neka važna svjetska pitanja (kao, recimo, demoliranje haškog suda jer mu je svrha zakurac). Film se može nazvati i inteligentnijom zabavom, što se ovih dana baš i ne snima, a to je uvijek dobar plus. Tko nije gledao, američki odgovor na Jamesa Bonda čeka dostupno (što bi rekao kolega Dragonrage) na svim mogućim izvorima.


IMDb

Trailer

 

U nekom drugom vremenu, romani Alistara MacLeana predstavljali su čisto zlato za poducente. Poznata je priča o tome kako je uopće nastao kultni Where Eagles Dare, da je Richardu Burtonu bila puna kapa glume u teškim dramama te je poželio popraviti malo svoj isplativi rejting kod publike. MacLean je odmah iz glave izbacio scenarij i, hopla, ostatak je legenda. No, prije toga, publika je išla masovno u kina pogledati još jedan kultni ratni spektakl nastao po MacLeanovom predlošku, The Guns of Navarone. Što nas dovodi zamalo dvadesetak godina kasnije te još jednog pokušaja da se malo kapitalizira ostavština slavnog pisca.

Force 10 se nadovezuje na The Guns.., isti likovi su igri (ali novi glumci) izvučena je nova priča (koja se malo slabije temelji na MacLeanovom romanu) i što je moglo poći krivo? Hmmm, nekoliko stvari. Sadržajno i na papiru djeluje, pa, zanimljivo. Grupa komadosa dolazi na područje tadašnje Jugoslavije kako bi pomogla partizanima u namjeri da sruše nekakav most koji povezuje dvije zaraćene strane. Misija je od samog početka u problemima, rušenje aviona, pa ulijetanje u krive ruke, četničke, pa nemogućnost da priđu mostu, stotinjak peripetija s kojima se MacLeanovi romani znaju nositi bez muke, ali nadobudni scenaristi nešto manje.

Film izvan papira muči muku s radnjom, tj. tempom. Predugačak, s dijelovima koji se ponavljaju, pa čak ulaze i u nelogičnosti. Iako su izmjenili osnovnu priču, ekipa iza kamere htjela je ostati vjerna MacLeanovim uobičajenim motivima te su zadržali one poznate sitnice; izdajnike, prikrivene agente, stereotipne negativce, malo banalne situacije, te dijaloge koji su, hmmmm, u najmanju ruku nategnuti. Također, film nema vizaulnih atrakcija kao što je riječ s Topovima s Navaronea ili Orlovo Gnijezdo, akcija se pažljivo dozira tako da u prvoj polovici nema ni poštenog obračuna. S druge strane, u drugoj polovici filma, akcija je tako loše smišljena te je spašava samo ono poznato, nema CGI-ja. Doduše, makete su pomalo smiješne, ali su barem zanimljive za gledati. Neujednačen ritam radnje, situacije koje su rastegnute na nepotrebnu minutažu na kraju znaju dovesti i do zamora ionako umornog materijala, ali ne bih za sve okrivio šlampavi scenarij. Ima tu i drugih faktora koji su utjecali na konačni ishod. Glumački cast je jak, od legendi Shawa, Neroa i Foxa do mladog početnika Forda, ali je neiskorišten. Ford se jedini osjeća opušteno, pa čak i trudi izvući nešto iz plitkog materijala, a ostali bi možda i pokušali nešto napraviti da nisu dobili papirnate rečenice i glupe prizore. Nije ni režija zlato koje sja. Predrvena je za jedan spektakl koji bi trebao prštati poletom i entuzijazmom. Sastavljen od ekipe koja je radila Bond filmove (Richard Kiel, Barbara Bach i redatelj Guy Hamilton) film kao da sve svoje karte za privlačnost polaže upravo na te fakte. Samo… Kiel je smiješan kao četnički vođa Dražak (na pozitivan način, iako ne vjerujem da je to bila namjera) Barabara Bach ne zna glumiti, a uloga joj je besmislena, a Hamilton ne zna režirati akciju– kratko i jasno. Glumačka nezienteresiranost i izostanak vizualnih atrakcija (teško je nadmašiti prizor Hohenwefen Castle iz Orlovog Gnijezda) sasvim jasno stavljaju film u zamornija ostvarenja ovog žanra. Šteta, materijal je tipično MacLeanovski, vizaulne su atrakcije mogle biti vrhunac akcije, glumci su mogli biti bolje iskorišteni…pomalo dojam da je film išao na blef pokupiti simpatije onih koje vole Topove, ali bez da je nešto uloženo da bude samostalni uradak. Onako, poluizgubljeno vrijeme kao konačni dojam.