Archive for the ‘Horor’ Category


Halloween-H20-20-Years-Later-poster 21770_front halloween-7-poster

IMDb

Trailer

 

Neočekivano sam dobio produženi vikend (prednosti neočekivane zime) i nije da se žalim, uopće, već sam odlučio vrijeme iskoristiti na pametan način. S jedne strane pogledati što sve imam na hardu i što sve može ići pred streljački vod, stvari koje sam gledao, koje sam mislio gledati (ali nikad neću) i stvari koje mi jednostavno ne trebaju. Trebalo je napraviti malo reda, riješiti se krša i loma, omogućiti kompjuteru da malo lakše diše. I napravio sam to, bez žaljenja, čisti profesionalizam pri odstranjivanju nepotrebnih stvari i, posve slučajno, dok sam brisao stvari, pronađem i ovaj film. Skinuo sam ga još tamo dok su se svi pripremali za Noć Vještica i planirao sam ga pogledati odmah nakon što sam pogledao drugi dio. Za razliku od tog drugog dijela, kojeg sam u životu pogledao svega jedanput, H20 (zabavan naslov) poznajem ipak malo bolje, čak ga negdje imam i na VHS-u (zapljena pri zatvaranju videoteke) i, iskreno, volim ga pogledati s vremena na vrijeme. Snimljen je u devedesetima, što ne znači ništa posebno, gomila filmova je snimljena onda, ali snimljen je u vrijeme kad je horor žanr doživio blagi polet, infuziju svježe krvi i postao (opet) žanr koji je na cijeni. No, nije samo to u pitanju već jedan zanimljiv pokus koji je uspio čak dva puta. Svi horor serijali (poznati) otišli su sa svakim novim nastavkom u debeli nepovrat duboke bezveznosti. Freddy Krueger je uspio donekle (samo donekle) sačuvati ponešto kvalitete (pripisujem to dobrim redateljima tipa Renny Harlin i Stephen Hopkins) ali svi ostali bili su negledljivi. Tada se oglasio stari horor mačak, Wes Craven. Njemu se nije svidjelo što su napravili od samog Freddyja i priče te je, samoinicijativno, odlučio napraviti nešto novo. New Nightmare danas djeluje baš dobro zato što je pomaknut film, izvan glavne priče o Freddyju, pa čak i ako nije baš potpuno uspio (malo previše referenci na original) vidljiva je kreativnost i svježina. Pa su glavni i odgovorni odlučili napraviti nešto po pitanju horor pandana pričljivom Freddyju; oživjeti Michaela Myersa, onog šutlljivo, s velikim nožem u rukama. Čak su kontaktirali i Carpentera, ponudili mu režiju, ali im se lijepo zahvalio i posao je završio u rukama rutinera Steve Minera, koji je već režirao par nastavaka serijala koji se nakon dva dobra dijela strmopizdio u negledljivost. Miner nije Carpenter (well, duh!) ali kad se sve uzme u obzir, nije ni napravio tako loš posao, što će reći da nije mogao previše sjebati sasvim korektan scenarij koji je balansirao negdje između remakea i nastavka. To bi trebalo biti stvarno pravi genijalac, da se sjebe Halloween film koji ima Michaela Myersa i Jamie Lee Curtis.

Druga zanimljivost zašto sam odlučio sjesti i napisati nešto o ovom naslovu je taj što uskoro dolazi novi dio franšize i u njemu opet glumi Jamie. TA-DAM-DAM! Taj preokret niste očekivali, zar ne. Iskreno, nisam ni ja. Mislio sam da je cijela franšiza ustvari napokon krepala i da je pokopana zajedno s ona dva užasna nastavka koja je režirao Zombie. Mislim da su svi mislili da je to završena priča, ali nikad ne podcjenjuj moć Hollywooda da pokuša zaraditi još koji dolar na starim stvarima. Kako stvari stoje, mogle bi nas očekivati dobre stvari u svezi toga. Carpenter je opet uključen kao producent/savjetnik, Jamie je tu… Jedna od najavljenih stvari bila je da će film ignorirati sve prijašnje nastavke osim prvog (i možda drugog dijela – što ima neke logike jer je Carpenter radio na oba – kasnije je digao ruke) te da će napraviti pravu završnicu, posljednji fajt između Michaela i Laurie. N-da. I dok se slažem da sve ostale nastavke treba ignorirati, ovaj baš i nije tako loš. Dapače. U vrijeme kada je snimljen film je bio sasvim fino primljen, pa je čak i pošteno zaradio, toliko da je to danas film sa skoro najvećom zaradom u franšizi. Kritika je bila i dobra, iako nije kao original, bijaše to najbolje drugo mjesto. Mislim, već kada trebate napraviti novo poglavlje u već iscjeđenoj priči, ovo je najbolji način da se to napravi. Film osim što je vratio Laurie, odlučio je biti i malo realan po nekim pitanjima. Ona ima traume iz prošlosti, što je očekivano, ali i sadašnji život, klinca koji će se naći na meti Michaela, što pak opravdava da Jamie pregura svoje strahove i krene u novi ljuti boj. Hej, ja pušim takve priče, motivacija likova je uglavnom sporedna stvar u hororima, sve se svodi na ciku i vrisku i krv, pa ovo djeluje kao odraslija verzija, gotovo kao iznimka od pravila. Ali, straha nema. Ima i u njemu klinaca koji će raditi glupe stvari i skrkati živote na krvav način. O, da, ako vas poster podsjeti na tadašnji aktualni hit Scream, to je napravljeno s jasnom i očitom namjerom jer je scenarij (debeli komad njega) djelo Kevina Williamsa, čovjeka osobno zaduženog za preporod horora u 90-ima.

Film funkcionira zato što ima originalnog lika iz originalnog filma. Film funkcionira zato što se ne srami reći da je taj lik ponešto i sjeban, da vuče duboke traume i da živi život u strahu od prošlosti. Film funkcionira zato što ne igra baš na kartu krvoprolića već na psihološki pristup i građenja napetosti. Tu je ipak napravio kompromis jer u današnje vrijeme svi vole krv, pristup kakav je imao originalni Halloween je stvar prošlosti, ma koliko to čudno zvučalo. I napravio je okej posao s time zato što nije nabacao previše likova, pa se svaki od njih može pratiti, ali da odmah budem i iskren, nitko od njih nije razvijen više od obične skice. Mane su, već ih možete pogoditi, potpuni izostanak objašnjenja što je Michael radio svih ovih 20 godina koliko ga nije bilo (da, film je isto tako negirao postojanje nastavaka nakon 1 i 2 dijela) pa s jedne strane imate ženski lik koji je dobro okarakteriziran, dok s druge strane imate običnog negativca koji je, eto, valjda spavao i onda opet krenuo u akciju rezbarenja vlastite obitelji. Dodatna prednost je što radnja ne komplicira porijeklo. Da, Michael je opet tu, ali nema nekih nadnaravnih gluposti, nema nekih kronično glupih pojašnjenja, sve se svodi na preživljavanje. Lokacijski je praktički na jednom mjestu (nekakva škola) i događa se u gotovo kratkom vremenskom razdoblju (jedna noć, mislim, malo očito, ali da se spomene) i kada se zajedno stavi na jednu hrpu… film jednostavno funkcionira. Možda zato što je ciljana publika ovaj put i malo starija (Jamie Lee Curtis i Adam Arkin teško da mogu proći kao teen klinci) kao i ona mlađa (Josh Hartnett i Joseph Gordon-Levitt imaju svoje gotovo prve nastupe ovdje) te nudi za svakoga po nešto, barem što se tiče gledanja. Napetost je poprilično dobra jer ne igra na zicere klanja i krvi (onaj opis triler je poprilično dobar) a osjeti se i investicija u razvoj likova da ne budu tek obične ovce za klanje. Ipak, ono što najbolje funkcionira je Jamie osobno. Ja je obožavam, slobodno me gledajte kao čudaka zbog toga. I ona je odlično dočarala Laurie Strode koja je sva sjebana zbog prošlosti, pa onda kako se suočava sa svim problemima i nanovo izgrađuje samu sebe. To je cool, to ja jednostavno bad ass i ako vam u sjećanje dođe neka horor verzija Ellen Ripley… hej, to je s očitom i jasnom namjerom. Ako spomenemo i neke dodatne zgodne sitnice tipa da se pojavi i Janet Leigh (s par referenci na Psiho) koja je ujedno i mama od Jamie, pa zabavanu ulogu LL Cool J-a… Hej, film funkcionira. Nije ni čudo da gomila fanova upravo njega gleda kao na završno poglavlje, a ne onaj krš i lom Uskrsnuće. Ono treba zakonom zabraniti. H20 tako dobro dođe kao mala predigra u novi nastavak, taman da se poklopi priča čak i ako ga novi dio neće priznati kao dio Michael Myers prošlosti. Nema veze. Dobar film je jednostavno dobar film.

 

 

Oglasi

Burnt Offerings (1976)

Posted: Siječanj 20, 2018 in Ekranizacije, Horor

 

IMDb

Trailer

 

Nedavno sam nakon nekoliko dugačkih mjeseci i mjeseci i mjeseci rada završio roman koji je u gruboj osnovi storija o ukletoj kući. Da, ništa originalno, pokupio sam inspiraciju od slavnih majstora kao što su Stephen King i Richard Matheson (više Matheson nego King, ali obojica dobivaju zasebne kredite) i u tom sam se vremenu trovao raznim horor filmovima koji su za tematiku imali, pogađate, sličnu radnju. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da je i sam King za svoj The Shining popalio motive drugog romana, romana koji je ujedno i ekraniziran. Kako je roman nemoguće pronaći na ovim prostorima, tako sam odlučio pogledati film kao dostojnu zamjenu. Stvar je u tome da već duže vremena znam za njega. Nije baš tako nepoznat, ali kao da i jest. Može ga se pronaći na listama tih naslova o scary kućama i inim pizdarijama, ali nije da baš ima neki velik status, tj. ima kultni staus (iako se pitam zašto točno) ali nije razvikana živina kao što je spomenuti The Shining. To mi je postalo razumljivo nakon što sam dotični naslov i pogledao. Inače padam na takve stvari čak i kad ne pišem o njima. Horori u mojoj knjizi moraju biti više “zamišljaj, ne prikazuj” sistem i ovaj se gotovo savršeno uklapa u taj popis. U njemu su čak i dobri glumci, priča je imala potencijala ispasti pravo spooky shit, ali na kraju nešto je ozbiljno zaštekalo. Nije to baš velika misterija, stvari su očite zašto se to dogodilo, ali me iznenadilo koliko je King ustvari popalio toga za svoj roman. 70-te su bile dosta dobro razdoblje za nadnaravne horore (The Changeling, recimo, pa i The Shining…) i horore općenito (Christopher Lee je žario i palio kao Dracula) ali dosta toga je prošlo kao dobro samo zbog činjenice da su bili prvi u branši (iako je Shirley Jackson koje desetljeće rasturala s istim motivima, kao i spomenuti Matheson s Hell House) a ne zato što su bili dobri. Burnt Offerings je savršeni primjer toga.

Priča je sljedeća. Prosječna obitelj od tri člana; Mama, Tata i Klinac odluče unajmiti ogromnu kućerinu izvan grada jer je cijena najma smiješno niska. Iako postoji nešto čudno u svemu tome, kao što je briga o staroj stanarki koja nikad ne izlazi van iz svoje sobe, zbog cijene oni prihvaćaju ponudu i uskoro započinju novi život. Mama polako postaje opsjednuta brigom o kući i brigom o stanarki koju nikako da vidimo, Tata se igra s popravcima oko kuće, Klinac… zuji uokolo. Svi oni na neki način počinju padati pod utjecaj kuće i raditi čudne stvari. Mama ne može zamisliti više život bez kuće. Tata pokušava ubiti klinca. Njihova ujna bez razloga oboljeva. Klinac…zuji uokolo. Uviđate sličnosti s The Shining? Jedina razlika je ovdje što je Mama ta koja počinje doživljavati intezivniju vezu s kućom, a ne Tata, no i on ima svojih ispada, pa na kraju uloga ostaje nekako podjeljena, iako on na kraju ispada nešto kao glas razuma. Očito je i što je King popravio u svom djelu, i to je popravio pravo jer najveći problem filma je što…pa, ništa ne doznajemo. Likovi nemaju nikakvu pozadinu, ne znamo odakle su došli, zašto su se odlučili preseliti i koji je njihov problem jer djeluju čisto normalno. Tata je nešto kao pisac čak (Jack Torrance prije Jack Torrancea?) ali ta je informacija svedena na jednu scenu i potom ništa dalje o tome. King je, odmah vidljivo, poradio na svojim likovima i napravio puno jasnije karaktere. Ne samo ljude već je i hotel postao lik za sebe (meni osobno su najbolji dijelovi knjige gdje piše o povijesti samog hotela) pa je čitatelju lakše napraviti mentalno-kreativnu sliku zlog mjesta. Jer toga ovdje nema… Da bi pojasnio mane filma moram baš zagrebati u detalje jer kao što sam rekao za likove, da su nedorečeni, to se odnosi na sve živo i neživo ovdje, a kako sam doznao, stvari ne funkcioniraju bolje ni u romanu jer je film skoro doslovna ekranizacija.

Dakle, kako to funkcionira. Tata u bazenu pronađe razbijene naočale, nakratko ih stavi na oči i iznenada dobije želju da utopi Klinca. Što su te naočale, koje očito imaju neku nasilnu priču u pozadini… nema pojašnjenja. Tata i Klinac šetaju po šumi i pronađu staro groblje. Kakvo je to groblje… nema pojašnjenja. Tata ima neke halucinacije i viđa stari Ford, mrtvačko vozilo s sablasnim likom za volanom. Tko je taj lik? I auto? Ništa. Mama počinje gotovo poremećeno biti privržena kući. Zašto? Zaboravi, narode. Na početku upoznajemo bizarni par, brata i sestru, koji su vlasnici kuće. Kasnije… nema ništa. Film doslovce svako malo nabaci nešto takvo i onda u potpunosti zaboravi na to. Stara gospođa na tavanu? Pa, već i sami vidite uzorak. Iako sam naišao da su neki kritičari hvalili takav pristup, kao nepredvidljivi horor, dok ga ekčuli gledate imate osjećaj da je netko stajao sastrane , češkao se po glavi i pitao se što bi sljedeće mogli ubaciti, tek toliko da malo cimnemo publiku. Ne krivim scenaristu, krivim pisca po tom pitanju. Zato je roman, iako ga King naveliko preporučuje u svojoj ne-fiktivnoj knjizi “On Writing” jednostavno loš kada ga se usporedi s nekim drugim naslovima. Druga stvar koja ne šljaka je sama horor pozadina. Likovi su prepasivni. Nijednom se nitko ne pita koja je priča s bizarnim parom s početka filma, nitko da pokuša vidjeti fantomsku stanarku u potkrovlju, a kad se likovi počnu čudno ponašati… nitko da pokaže nekog malo uzbuđenja. Dapače, neki dijalozi su tako kičasti da na trenutke dobijete osjećaj da gledate dramu Tennesse Williamsa o seksualnoj frustraciji para u srednjim godinama. Gluma je loša, odmah da budem iskren oko toga, iako film ima dobre glumce u sebi (Oliver Reed, Karen Black, Bette Davis – ima par stvarno jezivih scena) jer kao da ni glumci nisu znali što se od njih očekuje. I tako na kraju balade potrošite stotinjak minuta, neke stvari pomalo shvatite na samom kraju, ali uglavnom se češkate po glavi i pitate se – koji k…? Film svoj kultni status duguje više činjenici da je bio jedan od prvih naslova koji su igrali na tu kartu “velika zla kuća” i poznatim glumcima nego što to može opravdati svojim sadržajem ili izvedbom. Na trenutke pogodi prave note i stvori osjećaj jezivosti, kao i iščekivanja, ali onda to upropasti tako što zaboravi na prikazane stvari i porukom; prihvatite to narode, više se ne vraćamo natrag. Volio bi se dokopati romana, stvarno bih. Možda je pisana riječ bolja od snimljenog materijala. Ako ste pobornik žanra, možete ga pogledati mirne duše, vjerujem da ste pogledali i gore od njega, ali jednostavno tako znam da ste gledali i bolje. Puno, puno bolje…

 

IT (2017)

Posted: Siječanj 18, 2018 in Ekranizacije, Horor, Remake

 

 

IMDb

Trailer

 

Prije nekog vremena pogledao sam zgodan mali intervju s poznatim meštrom horora. Znam to raditi s vremena na vrijeme, gledati i slušati kako su slavni i poznati pisci imali svoje teške početke, tako se tješim da nakon teškog početka dolazi i teško zasluženi uspjeh. Uglavnom. Novinar je upitao Kinga što bi danas rekli oni kritičari koji su mu na početku karijere savjetovali da se ostavi pisanja. Pa, cool će King, s obzirom da su svi oni već mrtvi, teško da mogu reći bilo što. Oh, snap! Obožavam odličan crni humor. Volim ga i čitati. Mislim da svatko voli čitati Kinga. Nije uvijek odličan pisac, ali je uglavnom dobar te i kad napiše srednju žalost od rada, uspije zadržati pažnju. I sretne je ruke što se tiče ekranizacija. Jedno određeno ga vrijeme nije baš bilo na sceni (osim ako ne računate onu tugu i jad zvanu Cell) a onda je prošle godine odlučio nadoknaditi i nabacati gomilu ekranizacija i ponešto – inspired by – serija. 1922. The Dark Tower. Gerald’s Game. It. Mr. Mercedes. The Mist. A objavio je i novi roman. Mislim, čovjek može mirne duše promijeniti prezime iz King u Cash jer kako stvari stoje, It je na jako dobrom putu da postane horor s najvećom zaradom u povijesti horora. Ili je već postao, nemam pojma. Uglavnom, ako se trend ovako nastavi, mogli bi dobiti još pokoju obradu njegovih djela jer već se godinama priča o novim verzijama Pet Semetary, druga popularna serija The Stand čeka da ugleda svoju kino verziju, pa dolazi i nastavak It-a… Tko voli slavnog pisca, uskoro bi mogao doći na svoje. Nadam se samo da reklamna kampanja neće opet uključivati proklete klaunove koji se šetaju mračnim ulicama jer je to recept da netko nastrada. Osobno ću prvog pregaziti prvog koji mi se nađe na putu.

Ono. Zanimljiv naslov, oduvijek sam to mislio. Horor naslovi od jedne riječi oduvijek su efektni. Pratim malo rasprave oko filma i zabavljam se kao nikada u životu jer kažu ljudi da je ovo najvjernija ekranizacija nekog Kingovog djela. Fanovi se jednoglasno slažu u tome. Mislim… Ha? Ili ti isti fanovi nisu dotičnu knjigu uzeli u ruke ili nisu pogledali koju prijašnju ekranizaciju kojeg Kingovog djela. It je možda naisplativija ekranizacija, ali nije ni blizu toga da bude precizna obrada tog književnog monstruma od preko tisuću stranica. Da su još malo odstupili od pisane riječi mogli su to jednostavno nazvati “inspired by”. Ali, to je filmski posao. Doslovne ekranizacije su rijetka zvjerka. Knjige i scenariji su tek podloga za nečiju tuđu viziju, što je čisto okej; lova je u igri, trendovi se moraju pratiti i, naravno, konzervativnost. Zato ni u ovoj verziji nećete vidjeti kako grupa teen klinaca radi redaljku na jedinoj curi u grupi, ležeći u prljavoj vodi gradske kanalizacije. S obzirom da je i sam King bio na nekim ozbiljnim stvarima dok je to pisao (kako čovjek sam priznaje…) teško da bi takva scena mogla proći IKADA (možda u nekoj PornHub verziji, s ruskim klincima). No, nemam nikakvih problema s izbacivanjem toga, scena je ionako glupa do bola. Problem je u nečemu drugom. Jer, film jednostavno morate usporediti s njegovom televizijskom verzijom. Zašto morate? Zato što je taj uradak toliko kultan i utjecajan (mnogi imaju fobiju od klaunova baš zbog nje) da ga se ne može ignorirati. I ova verzija pada na testu. Ne previše, ima ona svojih prednosti, ali uglavnom je iza prethodnika u… skoro svemu osim specijalnim efektima koji ovdje služe samo da bi bili specijalni efekti. Kada bi treba posložiti neku kronologiju što, kako, za i protiv rekao bi da je svemu kriv odabir klinaca i izmjene u odnosu na knjigu. Klinci jednostavno nisu zanimljivi. Oni jesu kompaktni, oni jesu okej na ekranu i nemam neku općenitu zamjerku za casting osim one da jednostavno nisu pamtljivi. Jedino Finn Wolfhard plijeni pažnju, ali ne zato što mu je uloga tako dobra (Ritchie Tozier u njegovoj verziji nema ni H od humora koji bi trebao imati kao najveći lajavac u grupi) već zato što je aktualniji u seriji Stranger Things nego u ovom filmu. Film nepotrebno seksualizira Beverly do granica koje nisu ni smiješni, ni posebno zanimljive, a likovi gube na zanimljivost jer je većina njihovih karaktera promjenjena, njihove su prošlosti nepotrebno zamračene, a neki su jednostavno svedeni gotovo na fusnotu (Mike Hanlon je doslovce nevidljiv) i film odražava bolest modernog doba. Neka bude cimalica, neka bude efekata, neka bude scary scena i publika će to kupiti. Prodano gospodinu u bijelom kostimu s narandžastim coflima. Film je kompleksnu knjigu o dugotrajnom zlu sveo na hop-cup klauna, par jezivih scena, grupu klinaca i gomilu efekata. I, 80-te, naravno, jer su one danas in (Stranger Things, i’m looking at you) i zato što bi rockabilly 50-te bile totalna nepoznanica nekim današnjim generacijama.

Film je u svojoj goloj osnovi efektan. Scene horora su sasvim solidne i efekti su uspjeli, što je pravi mali podvig s obzirom da je film koštao sitnih 35 milijuna dolara. Kako rekoh, klinci su uglavnom fora i podnošljivi, a dobar posao je napravio i Bill Skarsgard kao Pennywise. Nisam jedan od onih teških nostalgičara (iako me tako često prozivaju) koji bi rekli da je Tim Curry jedan jedini (iako su ga producenti pitali bi li volio ponoviti kultnu ulogu – što je lijepa gesta) i Skarsgardova izvedba je zgodna, različita. Ono što je problem s likom jeste to da je sveden na luđaka koji skakuće uokolo i uglavnom cima ljude. Nedostaje one neke normalnosti koja bi ga pretvorila u baš pravo spooky negativca, ali to su sad već prevelika očekivanja. Druga stvar koja šteka u filmu je sama radnja. Ovo je bio igrajmo-na-sigurno posao. Nema odraslih verzija mladih likova, niti se priča odigrava u sadašnjosti. Umjesto da bude horor koji će razviti malo dubine i ozbiljnosti, sve je u konačnici svedeno na light-verziju The Goonies, The Monster Squad ili pak popularnih Stranger Things. Problem koji će tek nastavak pokazati je taj što dio s odraslim likovima nije ni izbliza toliko napet kao dio s klincima (sve do same završnice kada se događa jedno veliko apokaliptično propadanje grada) pa će se statičnost popunjavati ponovnim izmišljanjem stvari kojih nema u knjizi. Ali, idem unaprijed, nije baš bila namjera. Kao neka precizna ekranizacija… to ne mogu ni izgovoriti ozbiljnog lica, film nije ni blizu toga. Kao ljetni hororac može proći, dapače. Kamera je lijepa, radnja je protočna, ima gomila cimalica i na par gledanja čak može biti okej, bez brige i pameti. Ono što će vam ubrzo postati jasno da je inferiorniji uzorima koje je želio dohvatiti, da u njemu ništa posebno intrigantno zbog čega bi vas privukao nečim drugim osim običnim cimalica-scenama te da je jednostavno ušminkan kao lijepa razglednica iz prošlih vremena te da mu je karta nostalgije gotovo otvoreno nesuptilna. Pennywise je, kako rekoh, solidna promjena, ali s druge strane djeluje kao Freddy Krueger iz kasnijih nastavaka. Znate već, lajavi tip koji radi cirkus i ne djeluje kao ozbiljna prijetnja. Sve u svemu, ovo je na kraju balade uspješan proizvod i meni osobno se sviđa. Možda zato jer općenito nedostaje takvih filmova, možda zato jer nije prežvakavanje već starih stvari (iako ustvari jest – doslovce) možda zato jer pušim cijelu tu “bili smo klinci u 80-ima” foru jer sam (opet doslovno) bio klinac u 80-ima. Šareno, površno, ušminkano, bez neke prave jeze i straha, ali opet s dovoljno BUUU scena da se čovjek može zabaviti uz njega. Srećom, pošto je ovo ispalo jezivo uspješno (a ne kao The Dark Tower) možda se stvarno potegne još koja obrada starih Kingovih djela (The Stand, i’m looking at you) Nitko sretniji od mene.

 


IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Postoje horor filmovi. Postoje televizijski horor filmovi. Postoje horor filmovi inspirirani stvarnim slučajem. Postoje televizijski horori inspiriranim stvarnim slučajem. Razlika je jedino u glumcima, produkciji i količini nasilja koje se smije prikazati. I postoje jednostavno loši horor filmovi te je potpuno nebitno u koji medij spadaju jer ono što je loše ne može spasiti ni bolja produkcija, kao ni bolji glumci jer nekad stvar jednostavno ne dihta. Nisam već dugo pogledao neki horor film. Napisao sam jedan nema par mjeseci, sad obijam vrata izdavača kao svaki drugi jadnik koji se pokušava probiti kao pisac, ali gledao nisam… pa već poduže. Zanimljivo, moj rukopis i ovaj film imaju nekih dodirnih točaka, ni jedna nije identična, ali su blizu, što me nekako povuklo da ga sjednem pogledati. Jer, hej, bolje vidjeti ako je netko drugi već nešto slično napravio, pa da to ispravim jer nesvjesno plagiranje je i dalje plagiranje. Rekavši to da odmah kažem kako straha nema, osim okvirne sličnost, sve drugo je različito. I, dragi moji čitatelji, na ovo jednostavno ne treba gubiti vrijeme. Ozbiljno. Ne šalim se. Inače sam jako tolerantna osoba, mogu svakom filmu pronaći neku svjetlu točku čak i onom kojeg ne mogu smisliti i znam da ga neću nikad više pogledati (Avatar, Prometheus…) ali ovdje… jednostavno nije išlo. Trebalo mi je doslovce tri dana da ga pregledam cijelog i ne znam zašto sam se uopće zamarao. Možda zato što sam odlučio ponešto napisati o njemu iako se tu stvarno nema što pametnog napisati. Ono što je najgore u ovom slučaju je to što je tu bilo potencijala za opasno dobru napeticu, čak i za televizijske standarde, ali sve što je moglo poći krivo je pošto, pa je možda i onaj Murphy sa svojim zakonom radio na produkciji.

Priča ide nekako da se čudne stvari počnu događati u nekakvom kvartu gdje ima nekoliko kuća. To onako na prvu zvuči kao jako dobra stvar i jako često viđena stvar, ali klišeji nisu nekad loša stvar. No, tu sve staje. Sve započinje kad neki lik iskopa tijelo na mjestu gdje želi postaviti bazen. Uvod dobar, ali to je to. Po susjedstvu nešto hara, nešto kao duhovi, valjda, ali ne rade bog zna što; puštaju vodu u zahodu, igraju se sa električnim vratima od garaže, a kad situacija zahtjeva, pojave se neke ptičurine, pa sve to ima neke veze s nekim starim grobljem.  Ništa od toga ne bude objašnjeno, naravno, a da stvar bude još gora, u cijelu tu zbrku se iznenada ubacuje i neka obiteljska priča/drama koja može imati veze, a i ne mora imati s tekućim događajima. Vi odlučite, ako uopće budete marili na kraju tko, što, gdje kako i kada. Ja nisam. Bilo mi je svejedno. Da su svi pomrli u velikoj nuklearnoj eksploziji to bi bio čak i zanimljiv kraj.

Odmah u glavu; likovi su katastrofa. Patty Duke je nekad jako davno imala neki svoj show i poznato je lice, barem Amerima. Vama neće ništa to značiti, kao ni meni. Druga stvar; ona je očajna glumica. Radnja ima dijelova koja zahtjeva malo emocionalne angažiranosti, ali ona to ne uspjeva pokazati, dapače, postaje jako iritantna, tj. njezin lik. Primjer – kćer im boluje od teške bolesti, ali ona je baba-zvjedava i tuta po susjedstu glumeći bakicu iz krimića Agathe Christie, onu vrstu koja svuda gura svoj nos i svima generalno ide na živce. Ista stvar je i njezin muž, odnosno svi likovi. Zanimljivo, tu je i jedan David Soul, koji je poznata faca, puno više od Patty, ali ima cirka tri scene koje traju cirka po dvadeset sekundi. Šteta uloge i šteta potencijala bačenog u vjetar. O, da, ima i neka klinka, ona je valjda kao neka fora sličnosti s Poltergeistom. I mala je koma. Ne zna glumiti. Cmizdri (neuvjerljivo) u svakoj sceni u kojoj se pojavi. Iritantna je do boli. Vrišti bez voznog reda. Ako vas ovo nije ubilo, slijedi nastavak. Radnja načelno ima veze sa stvarnošću, ali bez pojašnjenja. Da, dobro ste pročitali. Na kraju filma ne doznajete ništa. Nije problem u tome koliko u… Da vam slikovito pojasnim kako stvari stoje. Obitelj, koja godinama živi na istom mjestu, u vrtu ima oznake na zemlji koje su pljunute oznake za grobove. Oni to ne kuže. Kad počnu sranja – HA! To mora da je oznaka za grobove! Kako to do sada nismo vidjeli! Mislim, to je to, takva razina zaključivanja. Imamo ptice, koje mogu imate neke veze s radnjom, ali ne moraju, mačku koja popizdi, klinku koja vrišti zbog mačke… Jednostavno, nigdje veze s ničime. I onda kraj. Samo tako, u pola priče. Dobijete informaciju na kraju da su se čudne stvari nastavile događati i da su ljudi izgubili ulaganja. Što, gdje i kako – ništa od toga. Jednostavno, zaobiđite u širokome luku. Bolje pogledajte The Conjuring ako vam je do takvih domestic-duhovi-svi smo propali scenarija.

 

 

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g

 

Warning Sign (1985)

Posted: Prosinac 6, 2016 in Film Katastrofe, Horor

229129 am_37t78651kd1dg1464_1300x1733

IMDb

Trailer

 

GMO. Jednako užasna riječ kao AIDS. Zanimljiva stvar, danas je genetsko modificiranje puno mračnija stvar nego je bila u 80-ima, istini za volju nisam ni znao da je taj termin uopće postojao sve dok nisam pogledao ovaj film, što je banalan podataka kojeg ću vjerojatno zapamtiti (imam neprobojni trezor u glavi za takve gluposti) i odmah ću reći kako je GMO, baš kao i AIDS, predivna stvar (u stvarnosti je užasna, naravno, nisam toliko morbidan) kada su u pitanju filmovi jer s njim možete raditi što želite. Virusi su sami po sebi zabavna i opasna stvar, ti mali vragovi znaju biti jezivi kao sam vrag (Ebola mi prva pada na pamet) ali ako vam film, ili roman, treba nešto što će pokrenuti radnju, virusi su jednako dobri kao i grupa međunarodnih (njemačkih) terorista koji odluče na božić zauzeti veliki poslovni toranj. Što se tiče ovog filma, imam ga na oku već duže vrijeme i nikako ga pogledati. Nije da sam imao baš neki posebni razlog, uvijek bi uletio ili neki novi naslov ili nova serija (Westworld za sada prednjači kao najveće razočarenje godine) i, istini za volju, čim sam ga pronašao pomislio sam kako se radi o još jednom naslovu koji reciklira naslove kao što su The China Syndrome, kao, film koji kroz fiktivnu radnju (temeljenu na stvarnom doomsday scenariju) pokušava ukazati na moguće strašne posljedice takvih stvari. U ovom slučaju bi genetski modificirani kukuruz…ne znam, valjda jeo ljude umjesto da ljudi jedu njih. Ispalo je da sam tek djelomično u pravu. Druga stvar na koju sam pomislio bila je The Andromeda Strain (prokletsvo je kad imate toliko naslova u glavi) i opet, bio sam djelomično u pravu. Stvar na koju nisam pomislio bila je 28 Days Later… Znam, Vaše iznenađenje je ravno mojem, ali straha nema, sve ću vam pojasniti u daljnjim redovima, no odmah vam mogu reći da je ovaj film… ispao nekako bolje od očekivanog, što nije baš jako česta stvar kod ovakvih filmova koji poprilično bacaju na to da su pokupili dosta stvari iz drugih filmova.

Kao i u svakom dobrom trileru koji u radnji ima neki virus, i ovdje stvari počinju u laboratoriju. Riječ je o poprilično velikom kompleku u kojemu se radi na bržem uzgoju kukuruza (svjetska glad, plemeniti ciljevi… nikad ne završi dobro) i sve je OK dok se ne dogodi mala nesreća. Banalnost, iskreno, jedna eprueta se razbije i naša glavna radnja može započeti. Ili možda ne. Prvi dio filma zanimljiv je i poprilično realističan prikaz toga kako stvari mogu krenuti krivo u takvim ustanovama i kakvi su protokoli za to. Prvi dio filma nije nešto ekstra brz ili nabrijan s nekakvom akcijom, ali ima određenu dozu jezovitosti koja prizilazi iz činjenice da takva mjesta postoje u stvarnosti i da se takve nesreće događaju. Tu sad dolazi do naglog zaokreta. Virus, koji ispočetka djeluje kao običan virus brzog djelovanja, iz nekog razloga pčne zaražene ljude vraćati natrag u život. O, da, ali ako ste pomislili da je ovo još jedan derivat Zore Živih Mrtvaca… pa, nije, ne baš na taj način. Povratnici u život su i dalje ljudi, ali njihovim osjećajima sada dominira bijes, ljutnja i agresija, što nas okolo naokolo dovodi do 28 Dana Kasnije (i, da, postoji poprilično tema na par foruma u kojima se ljudi pitaju nije li 28 Dana popalio odavde ideju o tom virusu). Paralelno s radnjom unutar zatvorenog kompleksa, gdje zaraženi pokušavaju uhvatiti one koji to nisu, pratimo i radnju iz vanjskog svijeta, gdje prvo vojska preuzme kontrolu, ali radnja je smještena na dva lika; lokalnog šerifa, čija je žena u kompleksu (iz nekog razloga, jedina nezaržena) te bivšeg zaposlenika kompleksa koji ima lijek za virus. Njih dvojica pokušavaju ući u kompleks i spasiti dan, što zvuči malo trapavo, ali ustvari je poprilično dobar dio radnje.

Kada sam počeo gledati, prva pomisao bila mi je; čovječe, naišao sam na savršeni film. Pa sam nakon pola sata promijenio mišljenje, nije savršen, ali, OK, nije to tako strašna stvar. Prvih pola sata djeluje gotovo kao igrana verzija nekakvog dokumentarnog događaja o tome što treba napraviti ako dođe do sranja u sličnom objektu. Pomalo jezivo, da, ne baš i hororično, ali zadovoljavajuće, pravi omjer da se zadrži pažnja. Nakon toga…pa stvari se malo promjene, tj. kad se ekipa umrlih vrati među žive. Pretpostavljam da je taj mali preokret napravljen da bi se dobilo na živosti i pohvaljujem to da povratnici nisu ustvari zombiji već i dalje živi ljudi kojima su emocije malo zbrčkane. Ali ako vas sve to podsjeti na kakav zombi-film, to je isto tako u redu, sličnosti su očevidne. Nakon tog malo realnijeg uvoda, stvari se ubrzavaju i naši junaci iz vanjskog svijeta ulaze u unutrašnjost. Nije ni tu sve tako sjajno, istini za volju, konačno rješenje je…pa, moglo je i bolje, ali iznenađujuće, film uspjeva zadržati pažnju te ostati zabavan. Možda bi bio jeziviji da su ostali na onom virus-svi mrtvi premisi, ali i ovako ima par fora scena koje su dosta uspjele. Na kraju balade, zabavan film koji će zadovoljiti poklonike horor žanra, možda čak i one sklone filmovima katastrofe jer, iako se to možda ne može iščitati iz ovakvog opisa, film dosta dobro balansira između ta dva žanra. Drugo što bi vam se moglo svijesti; prepun je poznatih glumačkih faca. Od onih koji su prepoznatljiva TV lica (Sam Waterston, G.W Bailey) do onih s velikih ekrana (Yaphet Kotto, Jeffrey DeMunn). Svi oni, vidi se da imaju zrno-dva u u glavi oko glume. Što se tiče ostalih sitnica (režije, setova…) sve pooprilično dobro, toliko da i neke scenarističke nezgrapnosti i zanemarite. Ako vam se koji slučajem svidio The Andromeda Strain, ovo je u tom rangu, ali onoliko koliko je The Andromeda Strain bio dosadan (volim knjigu, film baš i ne – razvukao je radnju u tri lijepe…) ovaj to nije. Zanimljiv dojam. Možda bi trebao gledati više filmova koji mi na prvi dojam ne zvuče baš nešto obećavajuće.

warning_sign_slc_02 warning_sign_slc_03 warning_sign_slc_04 warning_sign_slc_05 warning_sign_slc_07 warning_sign_slc_09  warning_sign_slc_10 warning_sign_slc_11

3gxya5xm52uvzfrdn9vrsidlzes maxresdefault sam_waterston warning_sign

 

Pet Sematary (1989)

Posted: Rujan 18, 2016 in Ekranizacije, Horor

pet_sematary_xlg pet-sematary-movie-poster tumblr_mmvevrinfh1qav174o1_500

IMDb

Trailer

 

Sjećam se Groblja Kućnih Ljubimaca još iz devedesetih kada sam ga prvi put podigao u videoteci i sjećam se da mi je ostao u ugodnom sjećanju. Pa sam onda pogledao i nastavak te mi je i on ostao u ugodnom sjećanju. Što da vam kažem; volim i inferiorne nastavke, nisam toliko probirljiva duša. I onda sam jednostavno zaboravio na oba filma, otišli su u prašnjavu arhivu izgubljenih sjećanja i vrlo vjerojatno bi ostali tamo da nedavno nisam pogledao nešto kao malu najavu za nadolazeći dokumentarac o snimanju filma. I dok ja jako volim dokumentarce o snimanjima filmova, pokupim razna sranja i onda to iskoristima za nešto, ovdje mi je bilo pomalo čudno jer film, koliko god imao kultni status, nije nešto što bi zasluživalo dokumentarac o snimanju, znate već, onu vrstu koja bi vam sve pojasnila. Pa sam onda naletio i na knjigu, pa sam je počeo čitati (i odustao za sada) i na kraju balade, već kad sam se počeo saplitati o ime Stephen King svaki put kada bi upalio internet (ponajviše zbog jedne zgodne i vesele male grupe na Facebooku – tko kaže da ta društvena stvarčica nije korisna?) odlučio sam pogledati ponovo film, barem prvi dio, tek toliko da osvježim sjećanje i… pa, ponešto i zapišem o njemu. Jer, godine ipak ne čine da stari filmovi postanu bolji, ne svi i ne uvijek, što je slučaj s Pet Semetary. S poprilično filmske kilometraže u proteklim godinama, mogu otvoreno reći da je film jednostavno… slab, na trenutke čak i loš, pa me ne iznenađuje nešto posebno što se u posljednje vrijeme govori o nekom jakom remakeu. U čemu je točno problem? U osjećaju da je sve to već viđeno. Ne sama radnja, nikako, ali glavne struje koje prolaze kroz nju. Jer kada Groblje… postavimo uz bok, oh, recimo, Isijavanju, vidimo stvarno velike sličnost u narativnom pristupu, pa čak i doslovnom kopiranju određenih situacija, pa me nekako nije iznenadilo što je sam King imao jako malo povjerenja u rukopis, koji mu je stajao u ladici koju godinu i kojeg je objavio samo zato što mu je izlazio ugovor i nešto je trebao objaviti.

Obitelj Creed tipična je i obična obitelj predvođena paterom familijasom, zgodnom mamom iz pregrađa te dvoje djece, od koje je jedno slatko, a drugo iritantno. Tata je dobio posao u nekoj maloj pripizdini u Maineu, gdje susjeda vidite tek kad se vozite par kilometara i oni odlučuju uživati u svemu što ih okružuje. No, kako to već ide, tamo blizu njih nešto ima. Star susjed ih informira kako nije pametno baš ulaziti duboko u šumu jer tamo je nekakvo posvećeno tlo. Indijansko groblje. Zajebana lokacija. Zašto? Pa Tata će to doznati kada im teška kamiončina pregazi obiteljsku mačku. Susjed i Tata odlaze u šumu, duboko u šumu, i zakopaju mačku. Mačka je drugi dan živa i zdrava… s jačim naglaskom na zdrava, a malo manje živa. I tu stvari, čini se, imaju svoj kraj. Sve dok druga teška kamiončina ne pregazi njihovog sina. Skrhan tugom, Tata odluči sina pokopati na indijanskom tlu bez obzira što ga Susjed upozorava da je to jako loša ideja. Pa, uvijek treba slušati dobra upozorenja jer ono što se vrati natrag nije više njihov sin već opaka mala krvožedna živina koja odluči sve njih posmicati.

Stephen King dobar je pisac, svaka mu dala, originalan je i kreativan, ali trebao bi se držati podalje pisanja scenarija po svojim djelima. Ukoliko mi ne vjerujete, svakako pogledajte nedavni Cell. On jednostavno nije spretan scenarist. Film je jneočekivano… monoton, iznenađujuće. Najveći izvor jeze u njemu dolazi iz činjenice da znamo kako je sudbina te obitelji zapećaćena i da u njemu postoji onaj jezivi strah svakog roditelja da će izgubiti dijete. Ponekad ubode neku stvarnu jezivu scenu (svađa na sprovodu) ali se doslovno pogubi u završnicama jer kao da kaže; jebi ga, idem sad ubaciti svega čega se mogu sjetiti, pa što bude. Tako imamo duhove, zombije, dijaboličnog klinca, čudne zvukove i halucinacije – sve zajedno i bez ijednog pravog pojašnjenja. Zašto Tata ima halucinacije u raspadnutoj kući, zašto duh nekog tamo random tipa prati Mamu i pomaže joj da se vrati kući (doslovno je uz nju preko pola kontinenta) zašto je mrtvi klinac iznenada sposoban govoriti i smijati se kao Jocker, zašto uopće ima poriv za ubijanjem (mačka je bila čudna, ali ne i ubilački raspoložena) zašto kroz kuću koja nije njihova odjekuju drugi glasovi i zašto svi likovi općenito imaju halucinacije? Kužite? Završni čin doslovno je prenatrapn svime i svačime, ako je zvučalo kao scary materijal, to je završilo u filmu. Kada sam spomenuo Isijavanje, motivi iz njega su tu. Njihova kćer je vidovita kao Danny Torance (ima snove koji predviđaju stvari – bez pojašnjenja zašto) lik putuje preko pola zemlje da dođe u zadnji trenutak na mjesto zločina, izolirana obitelj… Čak je i King skužio da je podosta toga jednostavno reciklirao dok je pisao roman i zato ga je ubacio u ladicu. Što je OK, roman nije toliko loš (barem ono što sam pročitao) i film sam po sebi nije teška propast jer početna ideja je dobra i jeziva, uglavnom je dobro snimljen i relatvno podnošljivo odglumljen. Nažalost, više od pola radnje je onako, pomalo dosadnjikav, pa se onda kao željelo u završnici to kompenzirati, pa se dogodila spirala prema dolje. Druga stvar koju bi mogli zamjetiti je ta da nema spontanosti između scena, svaka djeluje pažljivo pripremljena (kao scena na sprovodu) i vidljivo je filmska, bez prave opuštenosti, s glumcima koji glume, a ne da jesu u svojim likovima. Srećom, ovo nije baš ono neki generični horor, pa može proći, ima određenu jezivost, ali i hrpu nelogičnosti (dobri Susjed zna da je groblje sjebano, ali svejedno odvodi Tatu tamo da mu oživi mačku – stari prdonja je glavni krivac za sve) no recimo da je ponešto bolji od prosjeka, ali samo malo zbog te neke originalnosti koju ima, a koja je pak povezana s romanom. Film koji danas ima solidan kultni status i koji je u svoje vrijeme lijepo zaradio i koji može proći za jedno subotnje veče, ali jednostavno ništa više od toga.

1348257228_2 1348257348_3 fred-gwynn-sells-jud-like-a-vet petsematary_gage pet-sematary-2 pet-sematary-pascow petsem-midkiff so-why-doesnt-little-blaze-look-creeped-out

 


19651_front Halloween2poster-original yPxlgqJ main-h2-v1_LRG

IMDb

Trailer

 

Pa, danas je dan Svih Svetih, koji je iz nekog razloga postao Halloween (već kad se krade, onda kradimo od najboljih) i nekako je to postalo vrijeme kada se gledaju horori. Ne pitajte me zašto, pojma nemam, ali tko sam ja da bježim od tradicije (što ide pod debele, masne i naglašene navodnike). I, naravno, što ćeš drugo gledati za Halloween nego Halloween film, o, da, originalnost na n-tu potenciju. Ipak, imam jako dobru ispriku za to, već kad sam se odlučio gledati horor, stvarno nisam mogao (opet) pustiti original jer, svaka mu dala, to je sjajan film, toliko sam ga puta već gledao da ga znam doslovce napamet. Što baš i nije ista priča s nastavkom. Gledao sam ga točno jedan jedini put i to prije puno godina na nekom šugavom VHS-u snimljenom s televizije. Pošto se radnja odvija po noći, pa pridodajte tome i nekvalitetu same trake, sve što pamtim od filma je vikanje Donalda Pleasancea, ženske vriskove i opaku glazbu meštra Carpentera. Da me pitate što se točno događalo na ekranu, nagađao bih jer je cijeli film jedna velika sjena. Pa sam, u trenutku božanske inspiracije, odlučio baciti pogled na svemoćni internet i pronaći neki blu-ray (ništa glomazno, film nije toliko dobar) tek toliko da ponovim gradivo i da (napokon) zvukovima pridodam sliku. I što da vam velim, slab sam na Jamie Lee Curtis, Carpentera i starog Donalda i sve što priznam od ovog serijala su njihovi nastavci gdje se oni pojavljuju (jerbu su ostali nastavci jednostavno bezvezni). Ustvari, pogreška, sad sam se sjetio da je Rick Rosenthal režirao i onaj krš i lom od Halloween: Uskrnuće, gdje kretenski ubije Jamie, pa Michaela smjesti u Big Brother kuću. Zanimljivo da je isti taj tip, koji je tupim udarcima još tuplje redateljske inspiracije ubio serijal (onda je Zombie zakucao posljednje čavle u lijes svojim remakovima) režirao i ovaj nastavak, i napravio korektan posao, ali ne zato što je prije bio tako dobar u poslu kojim se bavi već zato što je iza njega stajao sam Carpenter koji je, zajedno s Debrom Hill, film napisao, producirao i (opet) skladao glazbu. Rosenthal je u redateljskoj stolici bio samo zato što je tata serijala rekao da ne želi režirati isti film dva puta. Ali, kako su holivudski poslovi gori od onih mafijaških, tako je i uspjeh prvog Halloweena jednostavno zvao da bude snimljen nastavak (s toliko zarađenih zelembaća nije bilo pitako hoće li već kada će to napraviti) i jedina dobra stvar je ovdje što sam film ima stvarno okus, miris i izgled originala. Iako nije toliko dobar (pojašnjenja slijede) moglo je sve to završiti i puno gore. Puno, puno gore (kao, recimo, ostali nastavci).

Pa, ako smo iz horora nešto naučili, onda je to da negativci ne umiru tiho. Ne umiru uopće, ma što god napravili. Ispucali šest metaka u njega, bacili ga s balkona kuće ili proboli nožem; oni se jednostavno vraćaju po još. Michael Myers nije nikakva iznimka po tom pitanju, ta riječ o prvom velikom dečku koji je počeo mesariti mlade ovce na velikom ekranu i koji je na velika vrata uveo novi pod žanr u pomalo ustajalom žanru. I tako, Mickey nije mrtav, a noć u Haddonfieldu se nastavlja. Dobri doktor Loomis (uvijek dobar Pleasance) pokušava uvjeriti murjake kako ovo nije običan killer, ovo je killer na n-tu potenciju i da takvi ne umiru samo tako (ima za potvrdu šest čahura koje je ispalio u njega) te da će ubiti ponovo. Preživjela Laurie (zanimljivo – Jamie je valjda prva glumica u hororu koja je pokupila plaću za to što cijeli film – leži u krevetu) dolazi k sebi, a Michael upada u novo igralište i nastavlja tamo gdje je stao u prvom dijelu. Uglavnom, shvatili ste, ovaj dio se direktno veže za prvi dio, čak je i većina originalnih likova ovdje (šerif Brakett, Carpenterov stalni glumac Charles Cyphers) i taj dio priče štima. Naravno, kakav bi to horor bio da nema i novih likova (osoblje bolnice) no teško da će vam bilo tko od njih prirasti srcu jer svi su ovdje samo da…pa, poginu na ružne načine.

Kako rekoh, film je dopadljiv zbog nekoliko razloga. Prvi je što se nastavlja direktno na original, pa već znamo sve likove. Priče je fer, iako nije sjajna, a osjeti se i da je pokupljena atmosfera originala (tu zasluge dajem Carpenteru jer je radio scenarij) te još malo nadograđena dijelovima koji pokazuju masovnu histeriju, kao i lešinarsko kruženje novinara oko priče o tri mrtva klinca. Medijska opsjednutost serijskim ubojicama je u Americi stvarni fenomen tako da ovo nije bilo scenarističko izmišljanje već jednostavno kopiranje stvarnih vijesti. Nadalje, ubojstava nema baš puno, kao ni originalu, već se malo više igralo na jezu i napetost, a manje na hektolitre krvi. Ubojstva su, već kad sam kod tog dijela, srednja žalost, nimalo inspirativna i brza, jedva da se nešto vidi, eksplicitno, mislim. Zato je onaj dio o napetosti OK. Donald i Jamie su u formi, vidi se da su bili OK i da se osjećaju ugodno u svojim ulogama, pa je odmah i gledatelju lakše. Također, filmu je i proširen budžet, pa ima malo većih scena, čak i eksplozija-dvije, što također nije tako loše, ali s time i zaokružujemo dobre stvari. Ostale nisu tako loše koliko… pa, prosjčne. Opet se koristi kameru u prvom licu, pratimo Michaela, no za raliku od Carpentera, koji se tako igrao i plašio gledatelja jer nikad se nije točno znalo pratimo li njega baš ili nekog petog, ovdje je to poprilično jasno i ravnomjerno. Radnja je većim dijelom svedena na bolnicu i šuljanje po njoj i to bi bilo čisto OK da bolnice nije – prazna. Mislim, u njoj nema nikoga, jedva jedan pacijent, jedna dežurna sestra i jedan noćni čuvar. Vidi se da je u igri bila mala ekipa ljudi, što se pak odrazilo na autentičnost lokacije i likova na njoj. Nema baš neke jeze ako znamo da Mickey može proći gdje god želi. I, tako, omjer dobrog i lošeg je nekako u ravnini, iako film muči malo muku i s tempom, kao i s razvlačenjem scena (likovi rade glupe stvari kao što je glupi seks u glupom okružju samo da budu glupo ubijeni na glupi način) i malo boljim poantiranjem, ali, ako ništa drugo, barem se drži nekih pravila i smjera koji je odredio prvi dio (opet – zahvala ide Carpenteru zbog scenarija) i ima nama ugodne glumce u radnji. Pošteni nastavak, bez da je došao i blizu kreativnosti kojom se original ponosi, ali koji se svjedno može pogledati baš za ovo prigodno vrijeme. Ima svakako i gorih stvari.

GFFGHH Halloween ii 1981 1 Halloween ii 1981 2 Halloween II 1981 3 Halloween ii 1981 4 Halloween ii 1981 5 Halloween II 1981 6 Halloween II 1981 7 Halloween II 1981 8 Halloween ii 1981 9 Halloween II 1981 10 halloween-ii-2-e1430018078368

 

 

 


1f7b4adb91d3b99663bdd358546a0189 new_nightmare Wes-Cravens-New-Nightmare-by-Matt-Tobin

IMDb

Trailer

 

In Memoriam: Wes Craven

 

Godine 198-i neke frend i ja  otišli smo u kino gledati hororac zvan A Nightmare on Elm Street 2. Kao dva 7-godišnjaka mi tamo nismo imali što tražiti, barem bi to tako bilo danas, ali onda je bilo drugačije vrijeme, nitko nije brinuo za dob, klinci su mogli gledati najopakije stvari bez nadzora. Koju godinu kasnije, na jednom VHS-u pogledao sam i famozni original i, kako se to narodski veli, ljubav je rođena. Ja, Freddy, cijeli serijal…slažemo se baš dobro. Nije to baš ni bez razloga, taj je serijal jedini od sličnih serijala uspio (donekle) održati kvalitetu, što ga čini dovoljno gledljivim, iako, naravno, nije bez mana. Serijal su izvukli bolji redatelji, ali i Robert Englund koji se zadržao u glavnoj ulozi i što Freddy kao negativac ima tako dobar karakter, pravi showman, što bi se reklo, a da će ga se teško izbaciti iz te uloge govore i skorašnje glasine kako će raditi remake originala (da, još jedan) i producenti žele (opet) vidjeti Englunda kako rezucka mlade, naivne i seksa željne klince. No, danas je došla vijest da je umro stari Wes Craven, meštar horora koji je napravio prvi dio i tako stvorio najpoznatiji lik horor kulture. Ipak, iako starog Wesa respektiram koliko i druge, on je ipak bio… neću reći loš redatelj koliko neinspirativan. Nakon Freddyja došao je Shocker, a nakon njega došao je i Cursed, koji svi djeluju kao klonovi originala Ulice Brijestova, odnosno Vriska. Ono što ustvari respektiram kod njega je volja da se okuša malo i drugim žanrovima, ali i poneki bljesak genijalnosti bilo u samoj režiji (ona scena klanja na plafonu je nešto… ma, genijalno, nećemo biti skromni) bilo u scenariju. I dogodilo mi se prije ima to već dosta godina (dvadeset plus sitni kusur) kako sam naletio na njegov film koji je ostavio zanimljive dojmove. Nisam bio oduševljen njime jer je bio čudan, ali, opet, nisam bio ni razočaran. New Nightmare je zanimljiv način da se ispriča zanimljiva priča, ali ako ste se predozirali Freddyjem (kao ja) u njegovom izvornom obliku, onda vas čeka iznenađenje jer, iako je tamo Freddy i iza kamere je stajao stari Wes, to nije Strava film. To je… nešto drugačije. I samo zbog toga nisam Wesa otpisao u cijelosti kao redatelja koji zna raditi filmove samo po uspješnim i već provjerenim formulama. A zanimljiv je i njegov motiv da snimi ovaj film – da vrati Freddyju dostojanstvo kakvo je imao prije jer su ga silni nastavci degradirali u.. manje opasnog monstruma. Iako je Wes osobno radio na trećem dijelu serijala, nikako nije bio zadovoljan onime što je Freddy postao – zabavljač koji pomalo reže klince koje dohvati. Samu ideju iz ovog filma već je onda nabacio producentima, ali su ga glatko odbili, no, srećom, cijela stvar nije samo tako zaboravljena.

A stvar je čudna kako god okrenete. Kroz cijeli poznati serijal granica između stvarnosti i snova se briše i zlo (Freddy) vreba posvuda. U ovoma nastavku, stvarnost i fikcija imaju isto djelovanje. Ovaj put na udaru nisu neki tamo nepoznati klinci već Heather Lagenkamp osobno. Ona je glumica koja je utjelovila Nancy iz originala, jedina koja je Freddyju uspjela stati na rep i poraziti na njegovom, odnosno svojem, bojnom polju. Donekle. U njezin život ulazi Wes Craven, i ima ponudu koju će teško odbiti – snimiti još jedan nastavak Strave. Zašto? Zato što je Freddy ustvari puno više od običnog killera djece, on je Zlo osobno, i nije ograničen na Springwood, odnosno Ulicu Brijestova. Da bi ga držali pod kontrolom (ustvari izvan stvarnosti) sve što trebaju napraviti jeste snimiti još jedan film. Ali Freddy pronalazi načina da se provuče u stvarnost i ljudi oko Heather počinju umirati na jako, jako oštre načine. Uz Wesa i malu asistenciju Johna Saxona, Heather mora ponovo uskočiti u ulogu Nancy (ili možda samu sebe) i još jednom se obračunati s starim poznanikom. Zamjetili ste da koristim prava imena uključenih? To je zato što u filmu glume sami sebe, uključujući i Roberta Englunda, s time da je Freddy Krueger i kreditiran kao zaseban entitet (što je dobra zajebancija). Wes Craven, Heatrher Lagenkamp, Englund, John Saxon i još nekoliko manjih uloga (Robert Shaye) odigrali su stvarni ljudi koji su imali prste u stvaranju originala. Kad kažem to, onda je jasno da Craven ignorira serijal narativno, ali ne u cijelosti. Njegovo postojanje je opisano kao zlo uspjeha originala (kroz što se može pročitati i referenca na sve ostale serijale) ali o njemu nema ružne riječi – neće sami svoj proizvod kritizirati, jel’ te – i služi samo kao slikoviti način da se pokaže kako je serijal – uspješan. Ali, tu priča ne staje, čime dolazimo do onog zanimljivog dijela, spretno ubačenog u scenarij tako da stari Wes ima moj respekt za to.

Iako je narativno zanimljiv (čak i zbunjujući – pravi glumci igraju sami sebe, ali drugi glumci igraju njihove partnere, životne i poslovne) može se očitati jako dobra kritika cijelog tog poslovnog svijeta. Ako zarađuje – štancaj dalje. Wes i sam u nekoliko scena govori kako se originalna ideja razvodnila, pa je zato Freddy opet opasan, čime je namjerno ubacio svoj sud o tome što su liku napravili, ali nisu ni glumci bili zaboravljeni. Heather je svojom ulogom osigurala besmrtnost (manje nego Jamie Lee Curtis, ali ne treba podcjenjivati) no zar stvarno mislite da glumci vole kad vas neki munjeni lik zove na telefon i izvodi bijesne gliste pričajući o vašem karakteru? Robert Englund se u koži Freddyja osjeća sjajno i to se vidi, a i publika ga voli, što je isto pokazano, kao i to da mu nije bed praviti reklamu i biti član momčadi. To je lijepo za vidjeti, iako mu je to, iskreno, vrhunac karijere.  Za pola stvari uopće nisam bio siguran koliko su istinite – Heather u filmu ima stalkera, ali toga nije bilo u stvarnosti, no njezin muž i klinac su jako slični onim iz filma – muž radi na specijalnim efektima (hej, čovjek je krivac što Dawn of Dead iz 2004 izgleda jebeno) – a klinac je bio istih godina kao i glumac. Da još malo pojača dojam, Wes je snimao po privatnim kućama glumaca (Englund je izgleda kulerski tip – nismo ni sumnjali) i među njihovim pravim stvarima. Osjećaj realnosti? I više od toga. No, to je sporedni dio priče. Glavni je da film nije bio dočekan sjajno. Financijski. Zaradio je pristojno, ali je najmanje zaradio od svih ostalih u franšizi. Zašto? Igranje sa stvarnošću/fikcijom je zgodan geg, ali sama priča je tako-tako. Freddy kao ultimativno zlo koje treba pripovjedača da ga drži zarobljenog? Nategnuto u najboljem slučaju (publika ga pamti kao spaljenog ubojicu i to je to, jebiga, ne možeš protiv klasika, čak ni ako si Wes Craven, isti onaj koji je napravio taj klasik). Druga stvar… previše se igra na kartu nostalgije. Svi glavni glumci, sva priča oko originala – lijepo je to, ali glumci koji glume sami sebe glume fikcijsku priču i baš je ne izvlače uvjerljivo. I reference na original nisu pomogle. Nova/stara scena klanja na plafonu je kamilica naspram originalne, a novi, redizajnirani izgled Freddyja djeluje previše umjetno, baš vidljiva šminka i guma. Stari izgled nije bez razloga ostao upamćen. I karakter je promjenjan. Freddy više nije zabavljač već jezivi ubojica, šutljivi manijak (ne previše šutljivi) a takvih smo već vidjeli poprilično. Na sve one dobre stvari dolazi jednako toliko… ne baš loših, ali svakako ne tako zanimljivih. Jedno je ipak postignuto; serijal je izvučen iz limba bezidejnosti u koji je upadao svakim novim nastavkom, i to na popriličano kreativan način, no mana mu je što je samu kreativnost zasjenio nepotrebnim podsjećanjem publike na original. No, lijepo je vidjeti da je mala Nancy odrasla u jedanko opasnu ženu koja se ne boji uhvatiti sa starim neprijateljem u novi koštac (svakako bolje nego njezinu bljutavu zamjenu u remakeu). Inovativan na zanimljiv način, u svakom slučaju. Na kraju što reći… Hvala Wes što si filmskom svijetu dao zanimljivog negativca i sve strahove koje smo imali uz njega. Nadam se nema noćnih mora tamo gdje si sad.

2002305,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2002309,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2002315,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2002317,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg==

2002304,CS0QmgXjvIFAY3KshFleqm5F+twr3GT37uiIN91BhPLLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2002306,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2002308,pHMv1gcHKLVl+xKKmvFD2nxfmQhXdQMZ8BFBk3Hj2Vx1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 2002310,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 2002311,CS0QmgXjvIFAY3KshFleqm5F+twr3GT37uiIN91BhPLLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2002312,pHMv1gcHKLVl+xKKmvFD2nxfmQhXdQMZ8BFBk3Hj2Vx1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 2002313,owuFsbgVizWPcAoC2z1eoywF3ocxM0QaxM8dD1rTxD9GjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2002314,owuFsbgVizWPcAoC2z1eoywF3ocxM0QaxM8dD1rTxD9GjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2002319,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2002322,ctmORfcKPw19n10zeYgWbuGyqAw+Tc+b+RCe+A2Dz6PUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 2002326,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2002327,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w==

 

 

 


tkvsloOROyyyDybMPaTaSyYMItD g3uv atXCIYOr4xDPXfGy7qeXrZ9Z3Hk

IMDb

Trailer

Zanimljvo zapažanje; ljudi žele kreatvnost u filmovima. Dosta im je reciklaže, ponavljanja, ponovnog pokretanja starih serijala, remakova i inih stvari koje su danas popularne u Svetoj Šumi. Tako smo prošle godine dobili Interstellar, SF film temeljen na pravim znanstvenim pretpostavkama i, iako to nije bio komad filmčine kakvim su se ljudi nadali, bio je dovoljno originalan da bi samo zbog toga trebao dobiti nekakve kredite. Ljudi nisu bili zadovoljni. S jedne strane je bila patetika i epska veličina koja to nije bila u cijelosti, a s druge strane su nedostajali mali zeleni i pucnjava. Možda koje vitlanje svjetlosnim mačem. No, Interstellar je barem zaradio lijepu gomilu kešovine, pa ga se može držati za uspješan proizvod. Barem financijski. Ove godine smo dobili primjer kako podjednako originalan uradak propada u kinima kao Titanic u Atlantik. Jupiter Ascending nije nastavak nekog popularnog filma, nije reboot neke stare franšize i nije remake nekog starog filma. Neću reći da je dobar, to je ipak subjektivna stvar (i jer ga nisam ni gledao) ali sudeći po financijskim rezultatima nije se baš lijepo proveo ni kod publike, a ni kod kritičara, posebno onih koji ovakve šarene projekte vole isto koliko i čavao u glavi, što znači da tako skoro nećemo gledati neki novi projekt koji bi trebao biti čista originalna popcorn zabava. Filmski su studiji počeli učiti lekcije. Ali to nešto govori i o publici. Na glas zahtjevaju svježinu i originalnost, no kad je dobiju onda odu gledati remake Robocopa ili radije čekaju šesnaesti nastavak Star Warsa (može i Star Treka). Ja, pitate se vi? Ja mogu svašta gledati. Imam tako loš filmski ukus da je to jezivo, a kad je u pitanju science fiction žanr, onda mi je stvarno svejedno. Doduše, izbjegavam ove neke nove stvari jer danas svaki nemaštoviti kreten s digitalnom kućnom kamerom i tisućom-dvije dolara na raspolaganju misli da može snimiti film. Zato se vraćam (ponekad) na provjerene stvari. O, nema straha, Na Rubu Horizonta uopće nije dobar film, vjerujte mi, ali je došao u vrijeme kad su ovakvi čistokrvni B filmovi, koji danas idu pravo na video, bili uobičajena pojava. Neki su bili dočekani bolje, neki lošije, ali dolazili su vrijeme kad nije bilo ovog bullshit oglašavanja (epsko putovanje u daljinu zbog poradi spašavanja cijele ljudske civilizacije) već ste dobili jednostano; horor u svemiru. Netko će reći da je i Alien horor u svemiru i svakako neće pogriješiti, ali Alien je došao u vrijeme kad definicija horora u svemiru nije ni postojala dok je krajem 90-ih to već bilo jako dobro poznato područje. Event… teško da možemo optužiti i da je originalan jer nije, ali je (svojedobno bio) iskren oko toga što prodaje ljudima. Iako, kad čujete da se radi o ”svemirskom” Isijavanju te da im je uzor pri snimanju bio sam Kubrick, možda vam se upali i zvono za uzbunu, ali to dolazi s ovakvim područjem, zvona za uzbunu pale se na svakom koraku.

Brodski dnevnik kaže sljedeće; Event Horizon je najnoviji high-tech svemirski brod sposoban za daleka putovanja. Daleka u smislu da može doći do zvijezda, kako reće njegov konstruktor. Odmah po lansiranju Event… nestaje, oko čega se napravi velika stvar. Sedam godina kasnije, brod se misteriozno vraća natrag. Parkiran je negdje u orbiti Neptuna (valjda, tko će ga više znati) i čeka da primi nove posjetioce. Oni dolaze u obliku ekipe za spašavanje; solidna i uhodana ekipa predvođena kapetanom Millerom (još jedno bad ass izdanje Laurencea Fishburnea) i tipom koji je napravio brod, doktor Weir (pomalo nezainteresiran Sam Neill). Odmah po dolasku i ukrcaju na brod počinju problemi; doznaju se stvari što je pošlo po krivu, čudni i neobjašnivi događaji prate ekipu gdje god krenu, a uskoro se i sama posada počinje čudno ponašati, pa čak raditi i bizarne stvari. Kad sam rekao da je ekipa iza kamere išla raditi Isijavanje u svemiru onda to mislim doslovno; Paul Anderson je to jasno i glasno rekao u onim dodacima, ali jedno je bilo to reći, a drugo napraviti. Usput, ja uopće ne ljubim previše The Shining, držim ga precjenjenim i poprilično dosadnjikavim filmom (iako kužim taj njegov kultni status) tako da mi kad se netko poziva na njega ne znači ama baš ništa. Znam što je trebala biti generalna ideja; jezivo mjesto u svemiru puno jezivih stvari. No, što se dogodilo. Horizon nije dočekan s oduševljenjem, a i pobacio je u kinima. Razlog je bolno jednostavan; stvaranje jezive atmosfere (ili neke napetosti) ne treba mješati s nizanjem krvavo-eksplicitnih scena. To su dva različita pojma. I dok se film reklamirao kao jezivo napet djelce u svemiru, trebao je imati nekakav prigodniji opis; hektolitri krvi i pokidani dijelovi tijela u svemiru, primjera radi.

Tu leži glavni problem. Ideja filma, pa čak ni njegov sažetak, ne zvuče loše. Dobra je to podloga za jedan mali, ali efikasni horor smješten u svemirski brod. Krene čak i dobro jer dok upoznajemo Millerovu ekipu, osjeti se kako se ekipa dobro skompala, da su bili opušteni te da su njihove zajedničke scene slične nekom zajedničkom ručku nego snimanju scene (ista stvar je vidljiva i u Alienu). Nema tu karakterizacije, nema tu bullshit pizdarija o dramaturgiji, već jednostavno obična priča. I to funkcionira. Funkcionira i sam dolazak na brod. Event Horizon je zamišljen kao nekakvo gotsko mjesto (križ na glavnom mostu je nimalo suptilan hint) a gotika i science fiction okruženje ne idu zajedno. Unutrašnjost broda djeluje zbrkano jer se išlo na efikasnost putničkog prostora (dizajn baca na crnilo SF-filmova 80-ih) high-tech okružje (bolnica) ali da sve bude hladno kao crkva; toliko stvari ne ide zajedno, da ne govorim kako neki djelovi broda jednostavno nemaju smisla (dugački hodnik zbog kojeg bi, da se gleda u okvirima realnosti, brod pukao kao grančica na jačem gravitacijskom privlačenju – da, znam ja pun kufer stvari, iznenađujem se ponekad) te njegov ”crna rupa” pogon jer to je kao da zabijete propeler na čamac, a zaboravite staviti i motor da ga pokreće. Gledano izvana, brod izgleda zadovoljavajuće, neki derivat klingonske ratne ptice, ali sva privlačnost tu prestaje. No, dobro, početak, kako rekoh obećava, ali gdje stvari točnu krenu u lošem smjeru? Točno tamo kad se treba napraviti napetost. Anderson je smotan redatelj, on zna režirati akciju, ali ne atmosferu, pa umjesto da smiri stvari, on počne ubrzavati tempo. Akcija, jurcanje uokolo, eksplozije i slične stvari nisu dio horora, a kao da to nije bilo dovoljno, počnu se nizati eksplicitni kadrovi gdje likovi vade sami sebi oči, gdje utroba i krv lete zrakom kao kofeti pa se dobije dojam da je svatko s nekakvom idejom dobio priliku ubaciti je u film. Naravno, brod je otišao u sam Pakao (uz točno taj opis dobivate i malo latinskog, da sve bude u duhu) i dobio je nekakvu lošu osobnost. Kako sam brod ne može biti tako dobar negativac, to će postati jedan od likova. Nigdje nekakve opaske tko, što i zašto, ništa konkretnog već se dobivaju klišeji (svaki član posade vuče neke traume) loš humor (lik leti svemirom i komentira – dežurni crni comic relif) i neuzbudljiva smaknuća. Kada dođete do završnice potpuno vam je svejedno tko će ostati živ, tko će poginuti, a još vas je manje boli džon zašto se sve to događa. Ja, inače, film mogu gledati bez muke. Kupim neko ogromno pakovanje kokica, i bezočno zajebavam bolju polovicu kad se trgne na neku scenu jer film već znam napamet. Razlog zašto ga mogu gledati nije taj što film držim dobrim jer ga ne držim, ali ga držim gledljivim. Mislim, to je materijal za ubijanje vremena. Glumci su bolji od prosjeka, ali privlačnost debelo leži na njihovoj karizmi, efekti su pošteno uspjeli (ipak je tu slupano 60 milja dolara) i ima ponekih dobrih djelova (jedan je Interstellar odavde popalio pojašnjenje što crvotočina u svemiru radi – doslovno popalio – ista scena). Ali ja nisam izbirljiv, ja sam svežder kad je SF u pitanju. Vi? O, vjerujem da će se nekim i svidjeti, nekima više, nekima manje, ali jednako tako znam da će ga većina mrziti do zadnjeg atome. Što je prihvatljivo. Treba raznolikosti. Event Horizon je ujedno i jedan od zadnjih primjera B filmova koji su prolazili pod A filmove. Danas je takve stvari jednostavno više nemoguće napraviti.

2455250,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455251,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455252,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2455253,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455254,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2455255,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455256,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2455257,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455258,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 2455259,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2455260,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455261,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw==