Halloween (2007) & Halloween II (2009)

 

IMDb & IMDb

Trailer & Trailer

 

Nažalost, ova godina mi je bila poprilično zaposlena, pa nisam uspio pisati toliko kolika sam htio (možda iduća neće biti tako naporna) i kada malo bolje pogledam – još uvijek nisam napravio jednu negativnu kritiku. Mislim, jesam, nabrojao sam gomilu filmova koji ne valjaju, koji su loši i koje treba izbjegavati, ali uvijek sam bio fin i sve u rukavicama. Pa si malo mislim – fuck that shit, idemo biti malo izravni. Kako nam dolaze praznici (Ho-Ho-Ho) velika je vjerojatnost da neću stići nešto posebno napisati, pa bi trebalo ovu godinu završiti s praskom – doslovnim. Onako, napraviti nešto posebno, malo izbaciti negativnu energiju iz sebe i tako te priče. Zašto Halloween? Pa, kako stvari stoje, ovogodišnji Halloween (ovaj post odmah ispod) ispao je gotovo najbolje filmsko iznenađenje ove godine. Barem meni. Da, film ima mana, da i to je do neke mjere mužnja krave, ALI to je film koji funkcionira i čak vraća u sjećanje original, što je lijepa nostalgičarska gesta. Rob Zombie, taj netalentirani drkaroš, napravio je sve suprotno od toga. O, da, pretpostavljam da bi prije svega trebao staviti nekakvo upozorenja. Ako ste pobornik djela dotičnog, onda bi bilo bolje da preskočite ovaj tekst jer tu će biti rečene grozne stvari, nepristojne stvari i općenito taj-mi-lik-ide-na-živce stvari da će to biti bolno za čitati. Nadalje – ako ste osjetljivi na psovke, nepristojne izraze i općenito skidanja svetaca, također vam preporučavam da izbjegnete ovaj tekst jer će i toga biti – puno. Ako vas živciraju amaterska piskarala koja misle da su najpametnija na svijetu po pitanju filmske kritike, onda ste stvarno bez sreće jer to će biti ovaj tekst i, već uviđate obrazac, za vaše duševno zdravlje će biti bolje da ne čitate dalje. Jer kada jebeni netalentirani seronja ide dirati kultni film pod izgovorm da ga treba “popraviti”, ja jebeno reagiram i to reagiram na takav način da bi Samuel motherfucker Jackson rekao da se malo smirim. Ozbiljno. Mrzim tog tipa. Ne samo mrzim mrzim, mrzim ga iz dna duše. Nemam pojma kakav je kao glazbenik, ne slušam ga, jebe mi se koliko je dobar u udaranju glazbenih nota, ali kada se takav drkaroš uhvati kamere i ide raditi obradu kultnog filma i debelo se preseravati kako je original trebalo popravljati – ja reagiram. A da stvar bude još gora, nisam ni neki preveliki obožavatelj originalnog filma. Volim Carpentera, ali više volim neke druge naslove nego samu Noć Vještica. To je sjajan triler, ne držim ga čak ni za horor u pravom smislu te riječi, koji je sjajan po svemu – od priče, pa do atmosfere koji su postignuti nekim stvarno banalnim filmskim trikovima, pa do rada kamere i glume, ali da bi vodio rat s nekim samo zato da mu obranim filmsku čast – ne bih. Što se tiče ovih obrada – pogledao sam samo prvi. To je sranje od filma, ali sam ga nekako i zaboravio, da budem iskren. Nedavno sam napokon pogledao i drugi dio. Jebena. Teška. Negledljiva. Pizdarija. Prvi je loš, stvarno loš, ALI imao je tu i tamo nešto što je fukncioniralo – nisam toliki seronja da ne mogu pronaći nešto dobru i u lošem filmu – no nastavak je čisto prepotentno i netalentirano izdrkavanje lika koji ima jebeni fetiš na vlastitu ženu i na jebene hektolitre krvi i koji jebeno voli “popravljati” kultne filmove jer on to zna bolje. Fuck you, Rob, ja znam pisati filmsku kritiku i sravniti s crnom zemljom loše filmove.

Dakle – idemo od početka. Halloween serijal više nije funkcionirao. Uskrsnuće je bio krš i lom, mala zarada, loše kritike – taj konj je doslovno izdahnuo kao i Laurie Strode. Što raditi? Napraviti obradu. Sjajna ideja. Rez na Roba Zombiea. Taj lik je režirao neke svoje video-spotove i neke slashere i kako je od svih redatelja dobio priliku da ovo radi – pojma nemam. Možda mu je Harvey Weinstein povalio ženu, možda je povalio Roba, tko će ga znati. Uglavnom, Rob je malo prije toga izjavljivao da su svi redatelji koji idu raditi obrade kultnih filmova jebeni idioti. To je rekao Rob Zombie. Zašto dirati kultne filmove koji su ionako već završeni. To je isto rekao Rob Zombie. Aliiii, pretpostavljam da je miris novca puno bolji od toga da budeš jebeni idiot. Naravno, Zack Snyder je napravio obradu Dawn of Dead i napravio je jebeno dobar posao; nije popljuvao original, uveo je neke novine, malo je sve modernizirao – film funkcionira. Lijepe kritike, lijepa zarada, ALI najvažnije je to da mu je taj film otvorio vrata velikih studija i velikih igrača. Ono što Rob ne kuži jeste da Snyder, ma koliko ga filmski snobovi ne voljeli, ima pravog talenta. Zato i zna raditi filmove. Rob Zombie je moron od par ideja koji nema što tražiti među velikim igračima. Dakle, on je rekao da to ne radi radi novaca (znamo, seronjo, radio si to radi prilike da upadneš među velike igrače) i da to radi jer originalni Halloween treba “popraviti”. Što treba popraviti? Ah, doći ćemo i na to, svaku stavku pojedinačno. Za početak – film se ne treba događati u nekom mirnom predgrađu već nekom shit gradu punom bijelih seljačina. Što je nedostajalo originalu? Psovke. Prvih pet minuta, ponavljam, prvih-5-minuta obrade ide nekako; pičko, kurvo, droljo, jebat ću te, izjebat ću te, izjebat ću te namrtvo u lubanju – Vidite? To je nedostajalo originalnoj Noći Vještica – pravi dijalog. Tu stvari ne staju; to se nastavlja jer sada upoznajemo malog Michaela Myersa, dok je bio običan klinac. To sa psovkama – toga ima dalje. U školi, izvan škole, oko škole, po cijelom jebenom gradu ljudi samo prostače. Ova verzija Haddonfielda nije mirno područje, ovo je shit-town koji treba spaliti do temelja. Mama Myers (Sheri Moon) je kurva jer – naravno da je. Pleše u strip-baru jer svaki dobar horor slasher treba jednu takvu scenu. Tu i tata Myers… valjda, koji osim što jebe sve po spisku također ima incest misli o kćeri ili polukćeri ili koji mu je već kurac. O, da, ono što je nedostajalo originalu bila je jedna prava white-trash obitelj, sto riječi kurac-pička-jebanje i mali Mickey koji kasnije postane serijski ubojica. Okej, mali Mickey ubije setru, ubije očuha ili koji mu je već kurac (jer film treba više ubojstava) ubije sestrinog dečka (mali Mickey se naradio tu prvu noć) i ode u bolnicu. O, da. Kako je rekao Zombie – trebalo je objasniti masku. Jer, glupo je da ju je ukrao kao u prvom filmu, to mu se nije sviđalo, trebalo je biti nešto epsko. Kako je Mickey dobio svoju masku? Donio ju je curin dečko. I svi je koriste u par scena, kao jebenu kurvu. Sada su svi sretniji jer je jebeni Rob Zombie od ikone napravio običnu pizdariju koju svatko navlači. I, tako, nakon svih klišeja o serijskim ubojicama (jer mali Mickey ubija i životinje i školske nasilnike i… mali Mickey je puno ubijao u svojim mladim danima) odlazimo u psihijatrijsku bolnicu.

Ulazi doktor Sam Loomis. Rekao sam da film ima nekih pozitivnih stvari – Malcolm McDowell je jedna od njih. S njime ne možete pogriješiti. Lik je karizmatičan, lik zna glumiti, lik krade svaku sekundu kada je na ekranu. Čak i moroni znaju da će napraviti nešto dobro ako ga stave u film. Mali Mickey i Loomis tako pričaju, mlate praznu slamu, bla-bla-bla. Dogodi se par stvari. Mali Mickey ubije medicinsku sestru (tu je ustvari kopirana scena iz knjige o Hannibalu Lecteru – taj je seronja mislio da to neću skužiti – butt, gues what, asshole…!) njegova mama se ubije… jebote, svi rikavaju mrtvi ovdje. Loomis diže ruke od maloga jer mu je antipatičan (ne lažem – klinac je antipatičan da glava boli – puno bolji je klinac iz drugog dijela) i – odlazi. Mali Mickey odrasta u velikog Michaela i svoje dane provodi u izradi papirnatih maski. Kada kažem velikog onda mislim u jebenog diva. Preko dva metra, valjda. Kada je Carpenter rekao da je Myers nezaustavljiva sila, jebeni Rob Zombie je to protumačio kao jednog ogromnog tipa. Što već dugo nismo vidjeli u filmu? Ah, par bijelih seljačina. Evo ih, svježe dostavljeni. Imamo dva totalna kretena (pička-kurva-jebanje-dijalog) koji odluče silovati neku retardiranu curu u sobi od jebenog Michaela Myersa. Ozbiljno? Što je nedostajalo originalu? Zašto je Michael pobjegao iz bolnice, odnosno kako. Pa, ubio je dvojicu seljačina jer – naravno da ih je ubio. Tu leži twist u radnji – Michael Myers je ovdje pozitivac. On je Dexter Morgan jebenih slashera jer ubija samo one koji su još gori od njega (što je puno posla jer je cijeli jebeni grad gori od njega). Druga stvar koja ovdje valja – Danny Trejo. Danny jebeni Trejo glumi najnormalnijeg lika u cijelom filmu. Ne prostači, govori normalno, ponaša se normalno. Danny Trejo, koji je slika i prilika negativca, ovdje je pozitivac. Mrzim ovaj film iz dna duše, ali njega volim. Michael ga ubije. Michael Myers je seronja, ne psihotični ubojica. Pobjegne iz bolnice (nemam pojma kako jer je tak’ mali i nevidljivi) i odlazi… nekuda, ubije još par ljudi, vraća se doma, pronalazi onu masku (koja nije istrunula u zemlji nakon 20 godina) i sada napokon dolazimo do onog dijela koji je remake originala. Upoznajmo novu Laurie. Zamrzimo novu Laurie. Nova Laurie je kučka, kratko i jasno rečeno i prva scene gdje je upoznamo, ona govori o svojim sisicama i ševi krofnu prstom. Što nije valjalo u originalu? Laurie je bila dobra cura koja se sviđala publici; trebalo ju je pretvoriti u kučku jer u ovoj verziji smijemo jedino Michaela voljeti. Tu je i Danielle Harris. Sjećate se nje? Ona je bila curica koja je imala glavne uloge u 4 i 5 dijelu starih filmova. Ovdje je u toplesu – hvala Rob što sam se osjećao kao perverznjak i pedofil. Uglavnom, puno ubojstava, puno krvi i puno vrištanja. To je to. Michael Myers ovdje samo hoda kao terminator i kolje sve živo i neživo – osim Laurie. Nju čuva jer je je glavna uloga… kao. Kraj. Dakle, film je loš. Zašto je loš? Jer je to obično izdrkavanje Roba Zombiea sa svojim white trash seljoberima, svojim jebenim jebanjem o jebenom jebanju govorima, bezveznom glumom (Sheri Moon ne zna glumiti), ALI i kada maknemo to dobijemo klišeje na klišeje o serijskim ubojicama, mesarenje pornografiju, toliko krvi da bi i Kubrick rekao – ‘oladi malo, stari – i onda još malo krvi. Film uopće nema atmosfere ili neke prave jeze. Stavite bilo kojeg zakrabuljenog lika i dobijete bolji film. Ne mogu reći da nije dobro snimljen jer jest, ALI snimljen kao da je Mickey Myers krenuo ubijati po parku prikolica, a ne nekom mirnom predgrađu. Pogledate i zaboravite. ALI, film je zaradio pristojne novce, koštao je 15 milijuna, zaradio 58 u USA, što je značilo da će biti nastavak. Fanovi su rekli da je ovo glupost. Rob Zombie je rekao da ga boli kurac za fanove. Carpenter je rekao da je Zombie piss of shit od čovjeka jer je seronja koji je lagao u njegovo ime.  Svi su svakoga obožavali u vezi ovog filma.

 

Dvije godine kasnije – noćna mora se nastavlja. Ne znam u čijoj je to šupljoj glavi bila dobra ideja dati drkarošu slobodne ruke da radi što hoće, ali, oh, kako se to nekome i obilo u glavu. Nakon što je snimio remake, Zombie je rekao da je gotov s Halloween filmovima, da je rekao što je mislio reći, ide dalje. Ali, pošto je već poznato da je stari Rob dvolična kurčina od čovjeka, tako se i on vratio režirati nastavak. Zašto je to napravio? Jer mu nitko drugi nije nudio ništa drugo za režirati, Hollywood mu nije otvorio svoja velika vrata kao Zacku Snyderu, milijuni dolara nisu počeli padati s neba da snima svoje fuck-fuck-jebanje-fuck-fuck bijele seljačine i tako se on vratio natrag. Jer su, osim opet 15 milijuna dolara budžeta, također mu dali otvorene ruke da snimi kakav god želi Halloween film. Jer kad producente boli kurac, što bi njega. I tako smo dobili nastavak. Prije nego je krenuo sa snimanjem, Rob je rekao da sada više nema smisla da ponovo radi nešto slično Carpenteru (jer je originalna Noć Vještica bila puna bijelih seljačina koji ne znaju reći ništa drugo osim – fuck) pa će sada napraviti nešto po svome. ALI, prvih pola sata filma je doslovno remake drugog dijela originalnog Halloween II filma, kojeg je napisao Carpenter i režirao po koju scenu. Film se, kao i stari nastavak, nastavlja direktno na radnju prošlog. Krvi do koljena, mrtvih kao u priči, vrištanje… Film nakon toga pokazuje da sve to bio samo san i da Laurie sada živi s prijateljicom Anne i njezinim tatom šerifom i da je postala još iritantnije kučka koja nikako ne prestaje mljeti i kukati o tome što joj se dogodilo u prošlom filmu. Toliko je dosadna da sam želio da je ubije bilo tko u filmu. Bilo. Tko. Upoznajemo njezino novo društvo, neke cure – i to je to. Pojma nemam tko su one, ni što rade, tu su. I sada idemo malo vidjeti što Michael radi. Michael je postao Steven Seagal. Mislite da se šalim? Lik živi u jebenoj šumi, u jebenoj kolibi i u skladu s jebenom prirodom. Prije toga vidimo kako je preživio prošli film i kako su ga dva morona vozila u mrtvačnicu, ali su imali udes (udarili su u kravu – ne zajebavam se) i on ih je ubio. Jedan od njih je pokazao koliko je Rob dobar scenarist. Dvije minute je ponavljao fuck-fuck-fuck-fuck-fuck dok mu je par litara krvi liptalo iz usta. Enivej, to je sve iza Michaela. Pustio je kosu, pustio je bradu, ne nosi masku – živi bećarskim životom. Što je nedostajalo ovom filmu? Malo white-trash seljačina. Za ovu priliku tu ih je troje. I našli su zajebavati velikog Mickeyja. Sranje, jebanje, jebanje, pička, kurac – tako nekako ide dijalog i Mickey to stvarno trpi kao Seagal. On ne želi ubijati ljude, on želi hodati po šumi i pričati s ptičicama kao prokleta Snjeguljica. No, u slasheru smo, a Mickey je ubojica (pozitivac) pa on ubije to troje kretena i dolazimo do bizarnog dijela.

Ustvari, do njega smo došli odmah na početku jer Sheri Moon je opet u filmu. Ha! To niste očekivali, zar ne? Da će Rob jebeni Zombie opet ubaciti svoju netalentiranu ženu i u nastavak iako si je u prošlom dijelu prosvirala glavu pištoljem. Ovdje je prvo nekakva flashback scena gdje ona posjećuje klinca u bolnici (klinac djeluje simpa, iskreno, bio bi jeziv kao mali Mickey – jedna mala sitnica koja je okej u ovom filmu) i dostavlja mu figuru bijelog konja. Zašto bijelog konja? Pitaj dragog boga jer je Mickey Myers inače poznat po svom fetišu na bijele konje, stalno smo ih viđali u starim filmovima. Enivej, ta scena je opravdanje da kada vidimo ponovo Sheri Moon u bijeloj haljini a’la Pepeljuga i kako drži za uzde bijelog konja skužimo da je ta scena bila zbog toga. Oh, da, ona je ovdje nešto kao duh. S bijelim konjem. I ona govori Michaelu da se treba vratiti natrag u grad u završiti posao. Poubijati cijeli grad. Valjda. Ili samo sestru da mogu opet biti jedna velika sretna obitelj. Ne zezam vas, to je stvarno u ovom filmu. I tako naš junak prestaje biti Steven Seagal i odluči se vratiti u Haddonfield i ubijati još malo white-trash seljobera. Rez na Sama Loomisa. Sjećate se kada je Malcolm McDowell bio najbolji dio prvog filma? On je i ovdje najbolji dio filma, ali ne zbog toga što je glumio istog lika već zato što je jednostavno dobar glumac. Sjećate se kada je Sam Loomis u izvedbi Donalda Pleasancea bio nešto kao Van Helsing, zadnja linija obrane pred Myersom? Dobri stari dani. Novi Loomis je isto tako postao seronja. Koliki seronja? On je napisao knjigu o ubojstvima, postao je slavan, zlostavlja svoju asistenticu raznim snobovskim prohtjevima i, kao vrhunac neukusa, odluči napraviti promociju u gradu na godišnjicu ubojstava. Jel’ ga mrzite već? Laurie je sjebana, stalnu kuka o nečemu, fuck-fuck-fuck dijalog… ne brini, dušo, mrzimo te još od prvog filma. Tu je i Danelle Harris ponovo. Ona je cool jer u jednoj sceni kaže Laurie da prestane kenjkati kao primadona jer su i drugi doživjeli užas. Eto – našao sam jednu dobru stvar u ovom filmu. Što se događa u filmu još? Pa, evo nas opet u striptiz-baru. Veliki Michael, koji iznenada ima halucijancije mam u bijelom, s konjem, vidi i samog sebe kao klinca s njom. Pojma nemam zašto, valjda jer je pojeo nekakve čudne gljive dok je živio u šumi. I tako dobivamo scene koje nemaju veze s filmom, gdje vidimo Sheri Moon kako se šeta po striptiz pisti (jer svaki mali klinac mora vidjeti vlastitu mamu u takvom izdanju – to je prava stvar da ga još više sjebe u glavu)  i ima tu crno bijelih sekvenci gdje opet vidimo Sheri Moon u nečemu što djeluje kao video-spot za nešto… nešto. Sheri Moon ima jako puno u ovom filmu, iako je mrtva. Michaela se opet mora podsjetiti da je u slasher filmu, pa umjesto Michaela Myersa on postaje Paul Kersey i brani kurve od nasilnika – bez zajebancije. Michael je u ovim verzijama sve samo ne pomalo nadnaravni ubojica. Laurie ide van s društvom, Danielle Harris ostaje doma, Michael odluči napokon malo više ubijati. Na kraju filma opet imamo hektolitre krvi, sve završava u onoj Michaelovoj kolibi, ubije Loomisa (valjda), policija strese Laurie (i jebeno je promaše!) i kraj je da ona sjedi u psihijatrijskoj bolnici, ima smješak kakvog bi i Jocker poželio i, da, Sheri Moon opet vuče onog jadnog konja kroz bijele hodnike, jasno naglašavajući da smo je trebali vidjeti i u trećem dijelu. I konja.

Film je prošao loše, iako je, tehnički, zaradio. Kritike su ga pokopale. I dok je verzija iz 2007 dobila miješane kritike, neki su joj progledali kroz proste jer je barem djelovalo kao da se pokušava napraviti nešto drugačije. Nastavak je bio prikucan na zid srama, bez pardona su ga razapeli jer je, iznenađenje, iznenađenje – sranje. Film se uglavnom svodi na nebulozno bacanje drkice Roba Zombiea na vlastitu ženu (ne znam voli li je toliko ili se samo povodi računicom da su dvije plaće bolje od jedne – kako god, moramo je trpiti u svamom njegovom filmu) i brutalno klanje likova i fuck-fuck-fuck dijaloge. Moglo bi se reći da je pokušao i baciti nekakvu kritiku da se ljudi bogate na račun tuđe nesreće… valjda, ali da bi se postigao taj sutilni podkontekst u filmu treba znati režirati. Kako je Zombie tokom prvog filma rekao da ga boli kurac za fanove, tako su oni rekli da ih boli kurac za nastavak, a studio je, vidjevši da od ovoga nema kruha, odmah otkazao treći dio. Postoje čak dvije verzije. Kino i redateljska. Pitate se u čemu je razlika? Kino verzija ima nekoliko -jebote-jebeni-jebana-jebeno riječi manje. Mislim da ima i par scena manje sa Sheri Moon, ali nisam siguran jer mi je i ova verzija, koju god jebote da sam gledao, bila dovoljna da zamrzim film još više nego prvi. Ako ništa drugo, ovdje barem nije bilo “popravljanja” kao u prvom (Zombie je naučio lekciju o pričanju gluposti) i, tehnički, moglo bi se reći da je radnja pokušala napraviti nešto novo. Dat ću mu jedan mali plus zato što je barem zagrebao, malo, malo, malo po ideji da prikaže kako se život nastavlja za one koji su preživjeli slasher film (tu je uistinu intrigantna ideja) ali sama ideja se svela na jednu malu scenu za obiteljskim stolom jer je odmah napravljen rez na Laurie koja, jebote, ne prestaje kukati tokom cijelog filma. Ona je ustvari prava mala njonjava dosada, najgori lik koji postoji u filmu. Čovjek bi pomislio da će tu biti neke razrade karaktera nakon što joj je jebeni Michael Myers poubijao cijelu obitelj, pravu i usvojiteljsku, ali to je Rob Zombie, vic je na moj račun što sam očekivao da bi lik mogao snimiti nešto suvislo osim vlastite žene. Što je bilo dalje? Jebeno ništa, eto što je bilo. Nakon što je film proglašen za propast, i ono malo šansi što je Zombie imao da se prebaci među velike igraće potonule su kao Titanik. Sada snima treći dio one pizdarije The Devil Reject. I opet glumi Sheri Moon. O, znate na koji film mislim. Onaj koji nije nikako mogao završiti, koji je puštao Free Bird zadnjih deset minuta i mi smo bili prisiljeni gledati montažu sretnih trenutaka troje poremećenih ubojica koje na kraju izrešetaju policajci. Vidite – još su živi. Deset metaka svaki? Ogrebotina. Dakle, da završim ovaj specijal riječima likova iz filmova – jebote, gledat ćemo jebene filmove jebenog Roba Zombiea još puno jebenih godina i jebeno neće postati ništa jebeno bolji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Halloween (2018)

 

IMDb

Trailer

 

Donio sam jednu veliku odluku. Nikada više ne gledam horor filmove u kinu. To moram ponoviti i dodatno naglasiti; nikada više ne gledam horor filmove u kinu! Sjedim ja tako i, bez imalo srama mogu priznati, potpuno uživam u novoj inkarnaciji kultnih suparnika Michaela Myersa i Laurie Strode, a iza mene tri proklete klinke od nekim 14-17 godina cijelo vrijeme, ali baš cijelo vrijeme, komentiraju radnju (joj, glupača, zašto je napravila, joj, koja kretenuša, joj ovo, joj, joj ono…) da bi vrhunac svega toga bio – a tko je ustvari taj tip? Zašto on proganja tu babu i zašto je baba, već kada smo kod toga, glavni lik. Druga klinka, sa prenemagajućim glasom razmaženog derišteta, ide ovoj prvoj objasniti; znaš, rekli su da u filmu ima dva bivša muža – to je sigurno jedan od te dvojice. Treća, jednako iritantna, objašnjava kako joj je to brat (ustvari je došla i najbliže nekom točnom pogotku) ali ove dvije joj objasne da su rekli kako joj to nije brat… Onda joj je sigurno šogor. Draga djeco, iz dubine vlastite filmske duše, klonite se filmova o kojima nemate pojma. Klonite se franšiza o kojima nemate pojma. Lijepo vas molim, na koljenima ako treba. I, da, nisu samo cure krive, ima i muških. Tako je jedan lik u pripijenoj majici kratkih rukava (dok je vani bila skoro nula stupnjeva i stvarno hladna noć) vikao kako bi „razbio pičku“ Michaelu Myersu svaki put kada bi se ovaj pojavio na ekranu. Suprotna strana toga, svaki put kada bi se dogodila opaka scena, isti taj lik je skoro četveronoške pobjegao prema izlaznim vratima. Mrzim jebenu publiku u kinima. Dignite film i komentirajte doma. Informiraj je na prokletom internetu šta ideš gledati. Baci se sa prve zgrade… Napravi bilo što, samo nemoj dolaziti u kino! Nikada više gledati horor filmove u kinima – konačna i doživotna odluka.

Ali, da budem i malo iskren, nikada ne gledam horor filmove u kinima, stvarno se ne mogu sjetiti kada sam pogledao posljednjeg (mislim da je to bio onaj remake od Strave u ulici Brijestova – pa, to je bio stvarno uzaludno bačen novac) i ne bi ni ovoga gledao da nije bilo nekoliko odlučujućih faktora pri donošenju odluke. Pogađate i kojih već, zar ne? Ja sam ogromni fan Johna Carpentera, iako on ovo nije režirao, prekinuo je neku vrstu mirovine i odradio producentski posao te uredio glazbu za novi film – koja zvuči fantastično. Druga stvar; vratila se i Jamie Lee Curtis u glavnu ulogu Laurie Strode. Sada, ja volim i Halloween: 20 godina kasnije. Držim to dobrim horor filmom, zabavnim, na trenutke i napetim. Iskreno, jedini Halloween filmovi koji vrijede u cijelom tom serijalu su oni gdje glumi J. L. Curtis. I, ne, ona glupost nazvana Halloween: Uskrsnuće u to se ne ubraja. Ono je jednostavno željeznička nesreća od filma kojoj ni sam Isus Krist ne bi pomogao. Ali H20 je bio fora filma, to priznajem. Novi nastavak franšize ide nekim sličnim cestama kao i taj dio; što se događa nakon što „posljednja cura“ preživi napad poremećenog manijaka? Pa, sjebe je psihički, više-manje. H20 je bio o bježanju i naposljetku suočavanju s traumama dok je novi Halloween o pripremama da više nikad ne budeš žrtva. Laurie Strode u ovom filmu živi u izoliranoj kući, čvrsto utvrđenoj, okruženoj teškom ogradom i reflektorima. Posjeduje opasan arsenal oružja i nekoliko dodatnih osiguranja u obliku izolirane sobe. Čisto se čudim što već nije postala plakat-žena za ove fanatike koji se pripremaju za sudnji dan jer upravo to je i ona. Skoro. Michael Myers, koji je uhvaćen i provodi dane u umobolnici, u cijelosti joj je zeznuo život, odnos sa kćeri, odnos sa unukom, a ima i dva propala braka iza sebe. Laurie je postala nešto kao gradska atrakcija, znate već, žena u koju svi potajno upiru prstom i govore kako je pukla kao kokica. Tj. dok Michael Myers ne pobjegne iz bolničkog transporta i vrati se natrag u grad. Onda stvari više nisu tako smiješne.

Novi Halloween radi nekoliko dobrih stvari i nekoliko loših. Loše stvari su… Nisu to toliko loše stvari koliko nedorečene stvari i ne donose onoliku isplatu u odnosu koliko je uloženo u njih. Tu je i jedan doktor koji drži Myersa na oku i ima odjek starog doktora Loomisa. Ono što ne valja s tom pričom je taj što postoji i jedan preokret koji doslovce dolazi iz vedrog neba i malo je šlampavo to napravljeno. Razumijem zašto su to išli napraviti, nisu htjeli kopirati original baš u svemu, malo iznenađenje i tako to. Ali jednostavno nema tu očekivanu težinu. Druga stvar koja baš ne funkcionira je unuka od Laurie i njezino veče s dečkom. Koji ima poveću pažnju u filmu, ali na kraju ispadne neki šlampavi teen preokret i oni prekinu i kada gledatelj shvati da je sve to bilo samo zato da ona izađe u noć bez mobitela – moglo je i bez toga. I, da, postoji jedna Quentin Tarantino scena gdje dva policajca pričaju o – sendvičima. Ozbiljno? Izvan toga, film stvarno donosi neke promjene i malo svježine u priču. Jedna od njih je i ta da su se riješili onog utega da su ovo dvoje brat i sestra. Sjajno, došlo mi je da zaplješćem u pola kina. Sada Michael ima slobodne ruke ubijati koga god želi i film to iskorištava savršeno. On je ona nezaustavljiva sila koja ide i ubija i to nam sjajno prikazuje u jednom dugačkom kadru gdje Michael ulazi u jednu kuću, ubija jednu osobu, pratimo ga kroz kuću, preko ulice, pa do druge kuće, gdje ubija drugu osobu… Čisto savršenstvo što zbog rada kamere, što zbog napetosti (jedno ubojstvo je izvan ekrana, da publika malo zamišlja, dok je drugo nama pred očima zbog šoka) što zbog pravog ugođaja koji jako dobro pogađa note Carpenterovog originala. Tu su i same posvete istom tom originalu, ali postavljene na tamo pametan način (neke su u obliku okrenutih situacija u radnji, neke su vizualne naravi) da gledatelja ne udaraju po glavi, ali ih je jednostavno zamijetiti. Treći čin, smješten u kući od Laurie, je naprosto sjajan. Ne zbog krvi jer je ni nema toliko već zbog napetosti koju je jako teško postići u današnjim uvjetima; ništa više nije šokantno ili napeto. Film je sukob dvoje starih suparnika izveo onako kako treba; glavom u glavu, oboje izravni u svojoj namjeri i to funkcionira baš zbog njihove prijašnje povijesti. Novi Michael je malo sporiji, ostavlja dojam realne i starije osobe, ali ima tu nijansu nečeg nadnaravnog u sebi što svi poznaju i vole kod njega. Jednostavno, sve funkcionira bolje od očekivanog. Možda da su još ti neki pravci skraćeni, možda da se dodala još koja minuta pažnju samoj Laurie i njezinom odnosu s dvije generacije ostalih ženskih članova, ovo bi bio savršeni horor film. To što se ne srami zaroniti u psihička stanja svojih likova, prikazati neke stvari koje odlaze izvan sfera običnih horor filmova i pokazati kako nam neke traume mogu definirati cijeli život čini ga i ponešto inovativnim. Kako je cijela ta franšiza bila otišla u krasni kurac s onim glupostima koje je režirao Rob Zombie, ovo je bila prijeko potreba injekcija adrenalina da ponovo oživi. Iako ima i jako zadovoljavajući kraj, pretpostavljam da se već planira sljedeće poglavlje (i ta obično zajebu sve ono dobro iz prethodnog filma) ali dok ono ne dođe… u ovome stvarno treba uživati. Moderni horor film s jakom notom nostalgije i funkcionira više nego dobro na skoro svim razinama.

  

Hallowen; 20 Years Later (1998)

IMDb

Trailer

 

Neočekivano sam dobio produženi vikend (prednosti neočekivane zime) i nije da se žalim, uopće, već sam odlučio vrijeme iskoristiti na pametan način. S jedne strane pogledati što sve imam na hardu i što sve može ići pred streljački vod, stvari koje sam gledao, koje sam mislio gledati (ali nikad neću) i stvari koje mi jednostavno ne trebaju. Trebalo je napraviti malo reda, riješiti se krša i loma, omogućiti kompjuteru da malo lakše diše. I napravio sam to, bez žaljenja, čisti profesionalizam pri odstranjivanju nepotrebnih stvari i, posve slučajno, dok sam brisao stvari, pronađem i ovaj film. Skinuo sam ga još tamo dok su se svi pripremali za Noć Vještica i planirao sam ga pogledati odmah nakon što sam pogledao drugi dio. Za razliku od tog drugog dijela, kojeg sam u životu pogledao svega jedanput, H20 (zabavan naslov) poznajem ipak malo bolje, čak ga negdje imam i na VHS-u (zapljena pri zatvaranju videoteke) i, iskreno, volim ga pogledati s vremena na vrijeme. Snimljen je u devedesetima, što ne znači ništa posebno, gomila filmova je snimljena onda, ali snimljen je u vrijeme kad je horor žanr doživio blagi polet, infuziju svježe krvi i postao (opet) žanr koji je na cijeni. No, nije samo to u pitanju već jedan zanimljiv pokus koji je uspio čak dva puta. Svi horor serijali (poznati) otišli su sa svakim novim nastavkom u debeli nepovrat duboke bezveznosti. Freddy Krueger je uspio donekle (samo donekle) sačuvati ponešto kvalitete (pripisujem to dobrim redateljima tipa Renny Harlin i Stephen Hopkins) ali svi ostali bili su negledljivi. Tada se oglasio stari horor mačak, Wes Craven. Njemu se nije svidjelo što su napravili od samog Freddyja i priče te je, samoinicijativno, odlučio napraviti nešto novo. New Nightmare danas djeluje baš dobro zato što je pomaknut film, izvan glavne priče o Freddyju, pa čak i ako nije baš potpuno uspio (malo previše referenci na original) vidljiva je kreativnost i svježina. Pa su glavni i odgovorni odlučili napraviti nešto po pitanju horor pandana pričljivom Freddyju; oživjeti Michaela Myersa, onog šutlljivo, s velikim nožem u rukama. Čak su kontaktirali i Carpentera, ponudili mu režiju, ali im se lijepo zahvalio i posao je završio u rukama rutinera Steve Minera, koji je već režirao par nastavaka serijala koji se nakon dva dobra dijela strmopizdio u negledljivost. Miner nije Carpenter (well, duh!) ali kad se sve uzme u obzir, nije ni napravio tako loš posao, što će reći da nije mogao previše sjebati sasvim korektan scenarij koji je balansirao negdje između remakea i nastavka. To bi trebalo biti stvarno pravi genijalac, da se sjebe Halloween film koji ima Michaela Myersa i Jamie Lee Curtis.

Druga zanimljivost zašto sam odlučio sjesti i napisati nešto o ovom naslovu je taj što uskoro dolazi novi dio franšize i u njemu opet glumi Jamie. TA-DAM-DAM! Taj preokret niste očekivali, zar ne. Iskreno, nisam ni ja. Mislio sam da je cijela franšiza ustvari napokon krepala i da je pokopana zajedno s ona dva užasna nastavka koja je režirao Zombie. Mislim da su svi mislili da je to završena priča, ali nikad ne podcjenjuj moć Hollywooda da pokuša zaraditi još koji dolar na starim stvarima. Kako stvari stoje, mogle bi nas očekivati dobre stvari u svezi toga. Carpenter je opet uključen kao producent/savjetnik, Jamie je tu… Jedna od najavljenih stvari bila je da će film ignorirati sve prijašnje nastavke osim prvog (i možda drugog dijela – što ima neke logike jer je Carpenter radio na oba – kasnije je digao ruke) te da će napraviti pravu završnicu, posljednji fajt između Michaela i Laurie. N-da. I dok se slažem da sve ostale nastavke treba ignorirati, ovaj baš i nije tako loš. Dapače. U vrijeme kada je snimljen film je bio sasvim fino primljen, pa je čak i pošteno zaradio, toliko da je to danas film sa skoro najvećom zaradom u franšizi. Kritika je bila i dobra, iako nije kao original, bijaše to najbolje drugo mjesto. Mislim, već kada trebate napraviti novo poglavlje u već iscjeđenoj priči, ovo je najbolji način da se to napravi. Film osim što je vratio Laurie, odlučio je biti i malo realan po nekim pitanjima. Ona ima traume iz prošlosti, što je očekivano, ali i sadašnji život, klinca koji će se naći na meti Michaela, što pak opravdava da Jamie pregura svoje strahove i krene u novi ljuti boj. Hej, ja pušim takve priče, motivacija likova je uglavnom sporedna stvar u hororima, sve se svodi na ciku i vrisku i krv, pa ovo djeluje kao odraslija verzija, gotovo kao iznimka od pravila. Ali, straha nema. Ima i u njemu klinaca koji će raditi glupe stvari i skrkati živote na krvav način. O, da, ako vas poster podsjeti na tadašnji aktualni hit Scream, to je napravljeno s jasnom i očitom namjerom jer je scenarij (debeli komad njega) djelo Kevina Williamsa, čovjeka osobno zaduženog za preporod horora u 90-ima.

Film funkcionira zato što ima originalnog lika iz originalnog filma. Film funkcionira zato što se ne srami reći da je taj lik ponešto i sjeban, da vuče duboke traume i da živi život u strahu od prošlosti. Film funkcionira zato što ne igra baš na kartu krvoprolića već na psihološki pristup i građenja napetosti. Tu je ipak napravio kompromis jer u današnje vrijeme svi vole krv, pristup kakav je imao originalni Halloween je stvar prošlosti, ma koliko to čudno zvučalo. I napravio je okej posao s time zato što nije nabacao previše likova, pa se svaki od njih može pratiti, ali da odmah budem i iskren, nitko od njih nije razvijen više od obične skice. Mane su, već ih možete pogoditi, potpuni izostanak objašnjenja što je Michael radio svih ovih 20 godina koliko ga nije bilo (da, film je isto tako negirao postojanje nastavaka nakon 1 i 2 dijela) pa s jedne strane imate ženski lik koji je dobro okarakteriziran, dok s druge strane imate običnog negativca koji je, eto, valjda spavao i onda opet krenuo u akciju rezbarenja vlastite obitelji. Dodatna prednost je što radnja ne komplicira porijeklo. Da, Michael je opet tu, ali nema nekih nadnaravnih gluposti, nema nekih kronično glupih pojašnjenja, sve se svodi na preživljavanje. Lokacijski je praktički na jednom mjestu (nekakva škola) i događa se u gotovo kratkom vremenskom razdoblju (jedna noć, mislim, malo očito, ali da se spomene) i kada se zajedno stavi na jednu hrpu… film jednostavno funkcionira. Možda zato što je ciljana publika ovaj put i malo starija (Jamie Lee Curtis i Adam Arkin teško da mogu proći kao teen klinci) kao i ona mlađa (Josh Hartnett i Joseph Gordon-Levitt imaju svoje gotovo prve nastupe ovdje) te nudi za svakoga po nešto, barem što se tiče gledanja. Napetost je poprilično dobra jer ne igra na zicere klanja i krvi (onaj opis triler je poprilično dobar) a osjeti se i investicija u razvoj likova da ne budu tek obične ovce za klanje. Ipak, ono što najbolje funkcionira je Jamie osobno. Ja je obožavam, slobodno me gledajte kao čudaka zbog toga. I ona je odlično dočarala Laurie Strode koja je sva sjebana zbog prošlosti, pa onda kako se suočava sa svim problemima i nanovo izgrađuje samu sebe. To je cool, to ja jednostavno bad ass i ako vam u sjećanje dođe neka horor verzija Ellen Ripley… hej, to je s očitom i jasnom namjerom. Ako spomenemo i neke dodatne zgodne sitnice tipa da se pojavi i Janet Leigh (s par referenci na Psiho) koja je ujedno i mama od Jamie, pa zabavanu ulogu LL Cool J-a… Hej, film funkcionira. Nije ni čudo da gomila fanova upravo njega gleda kao na završno poglavlje, a ne onaj krš i lom Uskrsnuće. Ono treba zakonom zabraniti. H20 tako dobro dođe kao mala predigra u novi nastavak, taman da se poklopi priča čak i ako ga novi dio neće priznati kao dio Michael Myers prošlosti. Nema veze. Dobar film je jednostavno dobar film.

 

 

Burnt Offerings (1976)

 

IMDb

Trailer

 

Nedavno sam nakon nekoliko dugačkih mjeseci i mjeseci i mjeseci rada završio roman koji je u gruboj osnovi storija o ukletoj kući. Da, ništa originalno, pokupio sam inspiraciju od slavnih majstora kao što su Stephen King i Richard Matheson (više Matheson nego King, ali obojica dobivaju zasebne kredite) i u tom sam se vremenu trovao raznim horor filmovima koji su za tematiku imali, pogađate, sličnu radnju. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da je i sam King za svoj The Shining popalio motive drugog romana, romana koji je ujedno i ekraniziran. Kako je roman nemoguće pronaći na ovim prostorima, tako sam odlučio pogledati film kao dostojnu zamjenu. Stvar je u tome da već duže vremena znam za njega. Nije baš tako nepoznat, ali kao da i jest. Može ga se pronaći na listama tih naslova o scary kućama i inim pizdarijama, ali nije da baš ima neki velik status, tj. ima kultni staus (iako se pitam zašto točno) ali nije razvikana živina kao što je spomenuti The Shining. To mi je postalo razumljivo nakon što sam dotični naslov i pogledao. Inače padam na takve stvari čak i kad ne pišem o njima. Horori u mojoj knjizi moraju biti više “zamišljaj, ne prikazuj” sistem i ovaj se gotovo savršeno uklapa u taj popis. U njemu su čak i dobri glumci, priča je imala potencijala ispasti pravo spooky shit, ali na kraju nešto je ozbiljno zaštekalo. Nije to baš velika misterija, stvari su očite zašto se to dogodilo, ali me iznenadilo koliko je King ustvari popalio toga za svoj roman. 70-te su bile dosta dobro razdoblje za nadnaravne horore (The Changeling, recimo, pa i The Shining…) i horore općenito (Christopher Lee je žario i palio kao Dracula) ali dosta toga je prošlo kao dobro samo zbog činjenice da su bili prvi u branši (iako je Shirley Jackson koje desetljeće rasturala s istim motivima, kao i spomenuti Matheson s Hell House) a ne zato što su bili dobri. Burnt Offerings je savršeni primjer toga.

Priča je sljedeća. Prosječna obitelj od tri člana; Mama, Tata i Klinac odluče unajmiti ogromnu kućerinu izvan grada jer je cijena najma smiješno niska. Iako postoji nešto čudno u svemu tome, kao što je briga o staroj stanarki koja nikad ne izlazi van iz svoje sobe, zbog cijene oni prihvaćaju ponudu i uskoro započinju novi život. Mama polako postaje opsjednuta brigom o kući i brigom o stanarki koju nikako da vidimo, Tata se igra s popravcima oko kuće, Klinac… zuji uokolo. Svi oni na neki način počinju padati pod utjecaj kuće i raditi čudne stvari. Mama ne može zamisliti više život bez kuće. Tata pokušava ubiti klinca. Njihova ujna bez razloga oboljeva. Klinac…zuji uokolo. Uviđate sličnosti s The Shining? Jedina razlika je ovdje što je Mama ta koja počinje doživljavati intezivniju vezu s kućom, a ne Tata, no i on ima svojih ispada, pa na kraju uloga ostaje nekako podjeljena, iako on na kraju ispada nešto kao glas razuma. Očito je i što je King popravio u svom djelu, i to je popravio pravo jer najveći problem filma je što…pa, ništa ne doznajemo. Likovi nemaju nikakvu pozadinu, ne znamo odakle su došli, zašto su se odlučili preseliti i koji je njihov problem jer djeluju čisto normalno. Tata je nešto kao pisac čak (Jack Torrance prije Jack Torrancea?) ali ta je informacija svedena na jednu scenu i potom ništa dalje o tome. King je, odmah vidljivo, poradio na svojim likovima i napravio puno jasnije karaktere. Ne samo ljude već je i hotel postao lik za sebe (meni osobno su najbolji dijelovi knjige gdje piše o povijesti samog hotela) pa je čitatelju lakše napraviti mentalno-kreativnu sliku zlog mjesta. Jer toga ovdje nema… Da bi pojasnio mane filma moram baš zagrebati u detalje jer kao što sam rekao za likove, da su nedorečeni, to se odnosi na sve živo i neživo ovdje, a kako sam doznao, stvari ne funkcioniraju bolje ni u romanu jer je film skoro doslovna ekranizacija.

Dakle, kako to funkcionira. Tata u bazenu pronađe razbijene naočale, nakratko ih stavi na oči i iznenada dobije želju da utopi Klinca. Što su te naočale, koje očito imaju neku nasilnu priču u pozadini… nema pojašnjenja. Tata i Klinac šetaju po šumi i pronađu staro groblje. Kakvo je to groblje… nema pojašnjenja. Tata ima neke halucinacije i viđa stari Ford, mrtvačko vozilo s sablasnim likom za volanom. Tko je taj lik? I auto? Ništa. Mama počinje gotovo poremećeno biti privržena kući. Zašto? Zaboravi, narode. Na početku upoznajemo bizarni par, brata i sestru, koji su vlasnici kuće. Kasnije… nema ništa. Film doslovce svako malo nabaci nešto takvo i onda u potpunosti zaboravi na to. Stara gospođa na tavanu? Pa, već i sami vidite uzorak. Iako sam naišao da su neki kritičari hvalili takav pristup, kao nepredvidljivi horor, dok ga ekčuli gledate imate osjećaj da je netko stajao sastrane , češkao se po glavi i pitao se što bi sljedeće mogli ubaciti, tek toliko da malo cimnemo publiku. Ne krivim scenaristu, krivim pisca po tom pitanju. Zato je roman, iako ga King naveliko preporučuje u svojoj ne-fiktivnoj knjizi “On Writing” jednostavno loš kada ga se usporedi s nekim drugim naslovima. Druga stvar koja ne šljaka je sama horor pozadina. Likovi su prepasivni. Nijednom se nitko ne pita koja je priča s bizarnim parom s početka filma, nitko da pokuša vidjeti fantomsku stanarku u potkrovlju, a kad se likovi počnu čudno ponašati… nitko da pokaže nekog malo uzbuđenja. Dapače, neki dijalozi su tako kičasti da na trenutke dobijete osjećaj da gledate dramu Tennesse Williamsa o seksualnoj frustraciji para u srednjim godinama. Gluma je loša, odmah da budem iskren oko toga, iako film ima dobre glumce u sebi (Oliver Reed, Karen Black, Bette Davis – ima par stvarno jezivih scena) jer kao da ni glumci nisu znali što se od njih očekuje. I tako na kraju balade potrošite stotinjak minuta, neke stvari pomalo shvatite na samom kraju, ali uglavnom se češkate po glavi i pitate se – koji k…? Film svoj kultni status duguje više činjenici da je bio jedan od prvih naslova koji su igrali na tu kartu “velika zla kuća” i poznatim glumcima nego što to može opravdati svojim sadržajem ili izvedbom. Na trenutke pogodi prave note i stvori osjećaj jezivosti, kao i iščekivanja, ali onda to upropasti tako što zaboravi na prikazane stvari i porukom; prihvatite to narode, više se ne vraćamo natrag. Volio bi se dokopati romana, stvarno bih. Možda je pisana riječ bolja od snimljenog materijala. Ako ste pobornik žanra, možete ga pogledati mirne duše, vjerujem da ste pogledali i gore od njega, ali jednostavno tako znam da ste gledali i bolje. Puno, puno bolje…

 

IT (2017)

 

 

IMDb

Trailer

 

Prije nekog vremena pogledao sam zgodan mali intervju s poznatim meštrom horora. Znam to raditi s vremena na vrijeme, gledati i slušati kako su slavni i poznati pisci imali svoje teške početke, tako se tješim da nakon teškog početka dolazi i teško zasluženi uspjeh. Uglavnom. Novinar je upitao Kinga što bi danas rekli oni kritičari koji su mu na početku karijere savjetovali da se ostavi pisanja. Pa, cool će King, s obzirom da su svi oni već mrtvi, teško da mogu reći bilo što. Oh, snap! Obožavam odličan crni humor. Volim ga i čitati. Mislim da svatko voli čitati Kinga. Nije uvijek odličan pisac, ali je uglavnom dobar te i kad napiše srednju žalost od rada, uspije zadržati pažnju. I sretne je ruke što se tiče ekranizacija. Jedno određeno ga vrijeme nije baš bilo na sceni (osim ako ne računate onu tugu i jad zvanu Cell) a onda je prošle godine odlučio nadoknaditi i nabacati gomilu ekranizacija i ponešto – inspired by – serija. 1922. The Dark Tower. Gerald’s Game. It. Mr. Mercedes. The Mist. A objavio je i novi roman. Mislim, čovjek može mirne duše promijeniti prezime iz King u Cash jer kako stvari stoje, It je na jako dobrom putu da postane horor s najvećom zaradom u povijesti horora. Ili je već postao, nemam pojma. Uglavnom, ako se trend ovako nastavi, mogli bi dobiti još pokoju obradu njegovih djela jer već se godinama priča o novim verzijama Pet Semetary, druga popularna serija The Stand čeka da ugleda svoju kino verziju, pa dolazi i nastavak It-a… Tko voli slavnog pisca, uskoro bi mogao doći na svoje. Nadam se samo da reklamna kampanja neće opet uključivati proklete klaunove koji se šetaju mračnim ulicama jer je to recept da netko nastrada. Osobno ću prvog pregaziti prvog koji mi se nađe na putu.

Ono. Zanimljiv naslov, oduvijek sam to mislio. Horor naslovi od jedne riječi oduvijek su efektni. Pratim malo rasprave oko filma i zabavljam se kao nikada u životu jer kažu ljudi da je ovo najvjernija ekranizacija nekog Kingovog djela. Fanovi se jednoglasno slažu u tome. Mislim… Ha? Ili ti isti fanovi nisu dotičnu knjigu uzeli u ruke ili nisu pogledali koju prijašnju ekranizaciju kojeg Kingovog djela. It je možda naisplativija ekranizacija, ali nije ni blizu toga da bude precizna obrada tog književnog monstruma od preko tisuću stranica. Da su još malo odstupili od pisane riječi mogli su to jednostavno nazvati “inspired by”. Ali, to je filmski posao. Doslovne ekranizacije su rijetka zvjerka. Knjige i scenariji su tek podloga za nečiju tuđu viziju, što je čisto okej; lova je u igri, trendovi se moraju pratiti i, naravno, konzervativnost. Zato ni u ovoj verziji nećete vidjeti kako grupa teen klinaca radi redaljku na jedinoj curi u grupi, ležeći u prljavoj vodi gradske kanalizacije. S obzirom da je i sam King bio na nekim ozbiljnim stvarima dok je to pisao (kako čovjek sam priznaje…) teško da bi takva scena mogla proći IKADA (možda u nekoj PornHub verziji, s ruskim klincima). No, nemam nikakvih problema s izbacivanjem toga, scena je ionako glupa do bola. Problem je u nečemu drugom. Jer, film jednostavno morate usporediti s njegovom televizijskom verzijom. Zašto morate? Zato što je taj uradak toliko kultan i utjecajan (mnogi imaju fobiju od klaunova baš zbog nje) da ga se ne može ignorirati. I ova verzija pada na testu. Ne previše, ima ona svojih prednosti, ali uglavnom je iza prethodnika u… skoro svemu osim specijalnim efektima koji ovdje služe samo da bi bili specijalni efekti. Kada bi treba posložiti neku kronologiju što, kako, za i protiv rekao bi da je svemu kriv odabir klinaca i izmjene u odnosu na knjigu. Klinci jednostavno nisu zanimljivi. Oni jesu kompaktni, oni jesu okej na ekranu i nemam neku općenitu zamjerku za casting osim one da jednostavno nisu pamtljivi. Jedino Finn Wolfhard plijeni pažnju, ali ne zato što mu je uloga tako dobra (Ritchie Tozier u njegovoj verziji nema ni H od humora koji bi trebao imati kao najveći lajavac u grupi) već zato što je aktualniji u seriji Stranger Things nego u ovom filmu. Film nepotrebno seksualizira Beverly do granica koje nisu ni smiješni, ni posebno zanimljive, a likovi gube na zanimljivost jer je većina njihovih karaktera promjenjena, njihove su prošlosti nepotrebno zamračene, a neki su jednostavno svedeni gotovo na fusnotu (Mike Hanlon je doslovce nevidljiv) i film odražava bolest modernog doba. Neka bude cimalica, neka bude efekata, neka bude scary scena i publika će to kupiti. Prodano gospodinu u bijelom kostimu s narandžastim coflima. Film je kompleksnu knjigu o dugotrajnom zlu sveo na hop-cup klauna, par jezivih scena, grupu klinaca i gomilu efekata. I, 80-te, naravno, jer su one danas in (Stranger Things, i’m looking at you) i zato što bi rockabilly 50-te bile totalna nepoznanica nekim današnjim generacijama.

Film je u svojoj goloj osnovi efektan. Scene horora su sasvim solidne i efekti su uspjeli, što je pravi mali podvig s obzirom da je film koštao sitnih 35 milijuna dolara. Kako rekoh, klinci su uglavnom fora i podnošljivi, a dobar posao je napravio i Bill Skarsgard kao Pennywise. Nisam jedan od onih teških nostalgičara (iako me tako često prozivaju) koji bi rekli da je Tim Curry jedan jedini (iako su ga producenti pitali bi li volio ponoviti kultnu ulogu – što je lijepa gesta) i Skarsgardova izvedba je zgodna, različita. Ono što je problem s likom jeste to da je sveden na luđaka koji skakuće uokolo i uglavnom cima ljude. Nedostaje one neke normalnosti koja bi ga pretvorila u baš pravo spooky negativca, ali to su sad već prevelika očekivanja. Druga stvar koja šteka u filmu je sama radnja. Ovo je bio igrajmo-na-sigurno posao. Nema odraslih verzija mladih likova, niti se priča odigrava u sadašnjosti. Umjesto da bude horor koji će razviti malo dubine i ozbiljnosti, sve je u konačnici svedeno na light-verziju The Goonies, The Monster Squad ili pak popularnih Stranger Things. Problem koji će tek nastavak pokazati je taj što dio s odraslim likovima nije ni izbliza toliko napet kao dio s klincima (sve do same završnice kada se događa jedno veliko apokaliptično propadanje grada) pa će se statičnost popunjavati ponovnim izmišljanjem stvari kojih nema u knjizi. Ali, idem unaprijed, nije baš bila namjera. Kao neka precizna ekranizacija… to ne mogu ni izgovoriti ozbiljnog lica, film nije ni blizu toga. Kao ljetni hororac može proći, dapače. Kamera je lijepa, radnja je protočna, ima gomila cimalica i na par gledanja čak može biti okej, bez brige i pameti. Ono što će vam ubrzo postati jasno da je inferiorniji uzorima koje je želio dohvatiti, da u njemu ništa posebno intrigantno zbog čega bi vas privukao nečim drugim osim običnim cimalica-scenama te da je jednostavno ušminkan kao lijepa razglednica iz prošlih vremena te da mu je karta nostalgije gotovo otvoreno nesuptilna. Pennywise je, kako rekoh, solidna promjena, ali s druge strane djeluje kao Freddy Krueger iz kasnijih nastavaka. Znate već, lajavi tip koji radi cirkus i ne djeluje kao ozbiljna prijetnja. Sve u svemu, ovo je na kraju balade uspješan proizvod i meni osobno se sviđa. Možda zato jer općenito nedostaje takvih filmova, možda zato jer nije prežvakavanje već starih stvari (iako ustvari jest – doslovce) možda zato jer pušim cijelu tu “bili smo klinci u 80-ima” foru jer sam (opet doslovno) bio klinac u 80-ima. Šareno, površno, ušminkano, bez neke prave jeze i straha, ali opet s dovoljno BUUU scena da se čovjek može zabaviti uz njega. Srećom, pošto je ovo ispalo jezivo uspješno (a ne kao The Dark Tower) možda se stvarno potegne još koja obrada starih Kingovih djela (The Stand, i’m looking at you) Nitko sretniji od mene.

 

Grave Secrets: The Legacy of Hilltop Drive (1992)

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Postoje horor filmovi. Postoje televizijski horor filmovi. Postoje horor filmovi inspirirani stvarnim slučajem. Postoje televizijski horori inspiriranim stvarnim slučajem. Razlika je jedino u glumcima, produkciji i količini nasilja koje se smije prikazati. I postoje jednostavno loši horor filmovi te je potpuno nebitno u koji medij spadaju jer ono što je loše ne može spasiti ni bolja produkcija, kao ni bolji glumci jer nekad stvar jednostavno ne dihta. Nisam već dugo pogledao neki horor film. Napisao sam jedan nema par mjeseci, sad obijam vrata izdavača kao svaki drugi jadnik koji se pokušava probiti kao pisac, ali gledao nisam… pa već poduže. Zanimljivo, moj rukopis i ovaj film imaju nekih dodirnih točaka, ni jedna nije identična, ali su blizu, što me nekako povuklo da ga sjednem pogledati. Jer, hej, bolje vidjeti ako je netko drugi već nešto slično napravio, pa da to ispravim jer nesvjesno plagiranje je i dalje plagiranje. Rekavši to da odmah kažem kako straha nema, osim okvirne sličnost, sve drugo je različito. I, dragi moji čitatelji, na ovo jednostavno ne treba gubiti vrijeme. Ozbiljno. Ne šalim se. Inače sam jako tolerantna osoba, mogu svakom filmu pronaći neku svjetlu točku čak i onom kojeg ne mogu smisliti i znam da ga neću nikad više pogledati (Avatar, Prometheus…) ali ovdje… jednostavno nije išlo. Trebalo mi je doslovce tri dana da ga pregledam cijelog i ne znam zašto sam se uopće zamarao. Možda zato što sam odlučio ponešto napisati o njemu iako se tu stvarno nema što pametnog napisati. Ono što je najgore u ovom slučaju je to što je tu bilo potencijala za opasno dobru napeticu, čak i za televizijske standarde, ali sve što je moglo poći krivo je pošto, pa je možda i onaj Murphy sa svojim zakonom radio na produkciji.

Priča ide nekako da se čudne stvari počnu događati u nekakvom kvartu gdje ima nekoliko kuća. To onako na prvu zvuči kao jako dobra stvar i jako često viđena stvar, ali klišeji nisu nekad loša stvar. No, tu sve staje. Sve započinje kad neki lik iskopa tijelo na mjestu gdje želi postaviti bazen. Uvod dobar, ali to je to. Po susjedstvu nešto hara, nešto kao duhovi, valjda, ali ne rade bog zna što; puštaju vodu u zahodu, igraju se sa električnim vratima od garaže, a kad situacija zahtjeva, pojave se neke ptičurine, pa sve to ima neke veze s nekim starim grobljem.  Ništa od toga ne bude objašnjeno, naravno, a da stvar bude još gora, u cijelu tu zbrku se iznenada ubacuje i neka obiteljska priča/drama koja može imati veze, a i ne mora imati s tekućim događajima. Vi odlučite, ako uopće budete marili na kraju tko, što, gdje kako i kada. Ja nisam. Bilo mi je svejedno. Da su svi pomrli u velikoj nuklearnoj eksploziji to bi bio čak i zanimljiv kraj.

Odmah u glavu; likovi su katastrofa. Patty Duke je nekad jako davno imala neki svoj show i poznato je lice, barem Amerima. Vama neće ništa to značiti, kao ni meni. Druga stvar; ona je očajna glumica. Radnja ima dijelova koja zahtjeva malo emocionalne angažiranosti, ali ona to ne uspjeva pokazati, dapače, postaje jako iritantna, tj. njezin lik. Primjer – kćer im boluje od teške bolesti, ali ona je baba-zvjedava i tuta po susjedstu glumeći bakicu iz krimića Agathe Christie, onu vrstu koja svuda gura svoj nos i svima generalno ide na živce. Ista stvar je i njezin muž, odnosno svi likovi. Zanimljivo, tu je i jedan David Soul, koji je poznata faca, puno više od Patty, ali ima cirka tri scene koje traju cirka po dvadeset sekundi. Šteta uloge i šteta potencijala bačenog u vjetar. O, da, ima i neka klinka, ona je valjda kao neka fora sličnosti s Poltergeistom. I mala je koma. Ne zna glumiti. Cmizdri (neuvjerljivo) u svakoj sceni u kojoj se pojavi. Iritantna je do boli. Vrišti bez voznog reda. Ako vas ovo nije ubilo, slijedi nastavak. Radnja načelno ima veze sa stvarnošću, ali bez pojašnjenja. Da, dobro ste pročitali. Na kraju filma ne doznajete ništa. Nije problem u tome koliko u… Da vam slikovito pojasnim kako stvari stoje. Obitelj, koja godinama živi na istom mjestu, u vrtu ima oznake na zemlji koje su pljunute oznake za grobove. Oni to ne kuže. Kad počnu sranja – HA! To mora da je oznaka za grobove! Kako to do sada nismo vidjeli! Mislim, to je to, takva razina zaključivanja. Imamo ptice, koje mogu imate neke veze s radnjom, ali ne moraju, mačku koja popizdi, klinku koja vrišti zbog mačke… Jednostavno, nigdje veze s ničime. I onda kraj. Samo tako, u pola priče. Dobijete informaciju na kraju da su se čudne stvari nastavile događati i da su ljudi izgubili ulaganja. Što, gdje i kako – ništa od toga. Jednostavno, zaobiđite u širokome luku. Bolje pogledajte The Conjuring ako vam je do takvih domestic-duhovi-svi smo propali scenarija.

 

 

The Dead Zone (1983)

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

 

Warning Sign (1985)

IMDb

Trailer

 

GMO. Jednako užasna riječ kao AIDS. Zanimljiva stvar, danas je genetsko modificiranje puno mračnija stvar nego je bila u 80-ima, istini za volju nisam ni znao da je taj termin uopće postojao sve dok nisam pogledao ovaj film, što je banalan podataka kojeg ću vjerojatno zapamtiti (imam neprobojni trezor u glavi za takve gluposti) i odmah ću reći kako je GMO, baš kao i AIDS, predivna stvar (u stvarnosti je užasna, naravno, nisam toliko morbidan) kada su u pitanju filmovi jer s njim možete raditi što želite. Virusi su sami po sebi zabavna i opasna stvar, ti mali vragovi znaju biti jezivi kao sam vrag (Ebola mi prva pada na pamet) ali ako vam film, ili roman, treba nešto što će pokrenuti radnju, virusi su jednako dobri kao i grupa međunarodnih (njemačkih) terorista koji odluče na božić zauzeti veliki poslovni toranj. Što se tiče ovog filma, imam ga na oku već duže vrijeme i nikako ga pogledati. Nije da sam imao baš neki posebni razlog, uvijek bi uletio ili neki novi naslov ili nova serija (Westworld za sada prednjači kao najveće razočarenje godine) i, istini za volju, čim sam ga pronašao pomislio sam kako se radi o još jednom naslovu koji reciklira naslove kao što su The China Syndrome, kao, film koji kroz fiktivnu radnju (temeljenu na stvarnom doomsday scenariju) pokušava ukazati na moguće strašne posljedice takvih stvari. U ovom slučaju bi genetski modificirani kukuruz…ne znam, valjda jeo ljude umjesto da ljudi jedu njih. Ispalo je da sam tek djelomično u pravu. Druga stvar na koju sam pomislio bila je The Andromeda Strain (prokletsvo je kad imate toliko naslova u glavi) i opet, bio sam djelomično u pravu. Stvar na koju nisam pomislio bila je 28 Days Later… Znam, Vaše iznenađenje je ravno mojem, ali straha nema, sve ću vam pojasniti u daljnjim redovima, no odmah vam mogu reći da je ovaj film… ispao nekako bolje od očekivanog, što nije baš jako česta stvar kod ovakvih filmova koji poprilično bacaju na to da su pokupili dosta stvari iz drugih filmova.

Kao i u svakom dobrom trileru koji u radnji ima neki virus, i ovdje stvari počinju u laboratoriju. Riječ je o poprilično velikom kompleku u kojemu se radi na bržem uzgoju kukuruza (svjetska glad, plemeniti ciljevi… nikad ne završi dobro) i sve je OK dok se ne dogodi mala nesreća. Banalnost, iskreno, jedna eprueta se razbije i naša glavna radnja može započeti. Ili možda ne. Prvi dio filma zanimljiv je i poprilično realističan prikaz toga kako stvari mogu krenuti krivo u takvim ustanovama i kakvi su protokoli za to. Prvi dio filma nije nešto ekstra brz ili nabrijan s nekakvom akcijom, ali ima određenu dozu jezovitosti koja prizilazi iz činjenice da takva mjesta postoje u stvarnosti i da se takve nesreće događaju. Tu sad dolazi do naglog zaokreta. Virus, koji ispočetka djeluje kao običan virus brzog djelovanja, iz nekog razloga pčne zaražene ljude vraćati natrag u život. O, da, ali ako ste pomislili da je ovo još jedan derivat Zore Živih Mrtvaca… pa, nije, ne baš na taj način. Povratnici u život su i dalje ljudi, ali njihovim osjećajima sada dominira bijes, ljutnja i agresija, što nas okolo naokolo dovodi do 28 Dana Kasnije (i, da, postoji poprilično tema na par foruma u kojima se ljudi pitaju nije li 28 Dana popalio odavde ideju o tom virusu). Paralelno s radnjom unutar zatvorenog kompleksa, gdje zaraženi pokušavaju uhvatiti one koji to nisu, pratimo i radnju iz vanjskog svijeta, gdje prvo vojska preuzme kontrolu, ali radnja je smještena na dva lika; lokalnog šerifa, čija je žena u kompleksu (iz nekog razloga, jedina nezaržena) te bivšeg zaposlenika kompleksa koji ima lijek za virus. Njih dvojica pokušavaju ući u kompleks i spasiti dan, što zvuči malo trapavo, ali ustvari je poprilično dobar dio radnje.

Kada sam počeo gledati, prva pomisao bila mi je; čovječe, naišao sam na savršeni film. Pa sam nakon pola sata promijenio mišljenje, nije savršen, ali, OK, nije to tako strašna stvar. Prvih pola sata djeluje gotovo kao igrana verzija nekakvog dokumentarnog događaja o tome što treba napraviti ako dođe do sranja u sličnom objektu. Pomalo jezivo, da, ne baš i hororično, ali zadovoljavajuće, pravi omjer da se zadrži pažnja. Nakon toga…pa stvari se malo promjene, tj. kad se ekipa umrlih vrati među žive. Pretpostavljam da je taj mali preokret napravljen da bi se dobilo na živosti i pohvaljujem to da povratnici nisu ustvari zombiji već i dalje živi ljudi kojima su emocije malo zbrčkane. Ali ako vas sve to podsjeti na kakav zombi-film, to je isto tako u redu, sličnosti su očevidne. Nakon tog malo realnijeg uvoda, stvari se ubrzavaju i naši junaci iz vanjskog svijeta ulaze u unutrašnjost. Nije ni tu sve tako sjajno, istini za volju, konačno rješenje je…pa, moglo je i bolje, ali iznenađujuće, film uspjeva zadržati pažnju te ostati zabavan. Možda bi bio jeziviji da su ostali na onom virus-svi mrtvi premisi, ali i ovako ima par fora scena koje su dosta uspjele. Na kraju balade, zabavan film koji će zadovoljiti poklonike horor žanra, možda čak i one sklone filmovima katastrofe jer, iako se to možda ne može iščitati iz ovakvog opisa, film dosta dobro balansira između ta dva žanra. Drugo što bi vam se moglo svijesti; prepun je poznatih glumačkih faca. Od onih koji su prepoznatljiva TV lica (Sam Waterston, G.W Bailey) do onih s velikih ekrana (Yaphet Kotto, Jeffrey DeMunn). Svi oni, vidi se da imaju zrno-dva u u glavi oko glume. Što se tiče ostalih sitnica (režije, setova…) sve pooprilično dobro, toliko da i neke scenarističke nezgrapnosti i zanemarite. Ako vam se koji slučajem svidio The Andromeda Strain, ovo je u tom rangu, ali onoliko koliko je The Andromeda Strain bio dosadan (volim knjigu, film baš i ne – razvukao je radnju u tri lijepe…) ovaj to nije. Zanimljiv dojam. Možda bi trebao gledati više filmova koji mi na prvi dojam ne zvuče baš nešto obećavajuće.

 

 

Pet Sematary (1989)

IMDb

Trailer

 

Sjećam se Groblja Kućnih Ljubimaca još iz devedesetih kada sam ga prvi put podigao u videoteci i sjećam se da mi je ostao u ugodnom sjećanju. Pa sam onda pogledao i nastavak te mi je i on ostao u ugodnom sjećanju. Što da vam kažem; volim i inferiorne nastavke, nisam toliko probirljiva duša. I onda sam jednostavno zaboravio na oba filma, otišli su u prašnjavu arhivu izgubljenih sjećanja i vrlo vjerojatno bi ostali tamo da nedavno nisam pogledao nešto kao malu najavu za nadolazeći dokumentarac o snimanju filma. I dok ja jako volim dokumentarce o snimanjima filmova, pokupim razna sranja i onda to iskoristima za nešto, ovdje mi je bilo pomalo čudno jer film, koliko god imao kultni status, nije nešto što bi zasluživalo dokumentarac o snimanju, znate već, onu vrstu koja bi vam sve pojasnila. Pa sam onda naletio i na knjigu, pa sam je počeo čitati (i odustao za sada) i na kraju balade, već kad sam se počeo saplitati o ime Stephen King svaki put kada bi upalio internet (ponajviše zbog jedne zgodne i vesele male grupe na Facebooku – tko kaže da ta društvena stvarčica nije korisna?) odlučio sam pogledati ponovo film, barem prvi dio, tek toliko da osvježim sjećanje i… pa, ponešto i zapišem o njemu. Jer, godine ipak ne čine da stari filmovi postanu bolji, ne svi i ne uvijek, što je slučaj s Pet Semetary. S poprilično filmske kilometraže u proteklim godinama, mogu otvoreno reći da je film jednostavno… slab, na trenutke čak i loš, pa me ne iznenađuje nešto posebno što se u posljednje vrijeme govori o nekom jakom remakeu. U čemu je točno problem? U osjećaju da je sve to već viđeno. Ne sama radnja, nikako, ali glavne struje koje prolaze kroz nju. Jer kada Groblje… postavimo uz bok, oh, recimo, Isijavanju, vidimo stvarno velike sličnost u narativnom pristupu, pa čak i doslovnom kopiranju određenih situacija, pa me nekako nije iznenadilo što je sam King imao jako malo povjerenja u rukopis, koji mu je stajao u ladici koju godinu i kojeg je objavio samo zato što mu je izlazio ugovor i nešto je trebao objaviti.

Obitelj Creed tipična je i obična obitelj predvođena paterom familijasom, zgodnom mamom iz pregrađa te dvoje djece, od koje je jedno slatko, a drugo iritantno. Tata je dobio posao u nekoj maloj pripizdini u Maineu, gdje susjeda vidite tek kad se vozite par kilometara i oni odlučuju uživati u svemu što ih okružuje. No, kako to već ide, tamo blizu njih nešto ima. Star susjed ih informira kako nije pametno baš ulaziti duboko u šumu jer tamo je nekakvo posvećeno tlo. Indijansko groblje. Zajebana lokacija. Zašto? Pa Tata će to doznati kada im teška kamiončina pregazi obiteljsku mačku. Susjed i Tata odlaze u šumu, duboko u šumu, i zakopaju mačku. Mačka je drugi dan živa i zdrava… s jačim naglaskom na zdrava, a malo manje živa. I tu stvari, čini se, imaju svoj kraj. Sve dok druga teška kamiončina ne pregazi njihovog sina. Skrhan tugom, Tata odluči sina pokopati na indijanskom tlu bez obzira što ga Susjed upozorava da je to jako loša ideja. Pa, uvijek treba slušati dobra upozorenja jer ono što se vrati natrag nije više njihov sin već opaka mala krvožedna živina koja odluči sve njih posmicati.

Stephen King dobar je pisac, svaka mu dala, originalan je i kreativan, ali trebao bi se držati podalje pisanja scenarija po svojim djelima. Ukoliko mi ne vjerujete, svakako pogledajte nedavni Cell. On jednostavno nije spretan scenarist. Film je jneočekivano… monoton, iznenađujuće. Najveći izvor jeze u njemu dolazi iz činjenice da znamo kako je sudbina te obitelji zapećaćena i da u njemu postoji onaj jezivi strah svakog roditelja da će izgubiti dijete. Ponekad ubode neku stvarnu jezivu scenu (svađa na sprovodu) ali se doslovno pogubi u završnicama jer kao da kaže; jebi ga, idem sad ubaciti svega čega se mogu sjetiti, pa što bude. Tako imamo duhove, zombije, dijaboličnog klinca, čudne zvukove i halucinacije – sve zajedno i bez ijednog pravog pojašnjenja. Zašto Tata ima halucinacije u raspadnutoj kući, zašto duh nekog tamo random tipa prati Mamu i pomaže joj da se vrati kući (doslovno je uz nju preko pola kontinenta) zašto je mrtvi klinac iznenada sposoban govoriti i smijati se kao Jocker, zašto uopće ima poriv za ubijanjem (mačka je bila čudna, ali ne i ubilački raspoložena) zašto kroz kuću koja nije njihova odjekuju drugi glasovi i zašto svi likovi općenito imaju halucinacije? Kužite? Završni čin doslovno je prenatrapn svime i svačime, ako je zvučalo kao scary materijal, to je završilo u filmu. Kada sam spomenuo Isijavanje, motivi iz njega su tu. Njihova kćer je vidovita kao Danny Torance (ima snove koji predviđaju stvari – bez pojašnjenja zašto) lik putuje preko pola zemlje da dođe u zadnji trenutak na mjesto zločina, izolirana obitelj… Čak je i King skužio da je podosta toga jednostavno reciklirao dok je pisao roman i zato ga je ubacio u ladicu. Što je OK, roman nije toliko loš (barem ono što sam pročitao) i film sam po sebi nije teška propast jer početna ideja je dobra i jeziva, uglavnom je dobro snimljen i relatvno podnošljivo odglumljen. Nažalost, više od pola radnje je onako, pomalo dosadnjikav, pa se onda kao željelo u završnici to kompenzirati, pa se dogodila spirala prema dolje. Druga stvar koju bi mogli zamjetiti je ta da nema spontanosti između scena, svaka djeluje pažljivo pripremljena (kao scena na sprovodu) i vidljivo je filmska, bez prave opuštenosti, s glumcima koji glume, a ne da jesu u svojim likovima. Srećom, ovo nije baš ono neki generični horor, pa može proći, ima određenu jezivost, ali i hrpu nelogičnosti (dobri Susjed zna da je groblje sjebano, ali svejedno odvodi Tatu tamo da mu oživi mačku – stari prdonja je glavni krivac za sve) no recimo da je ponešto bolji od prosjeka, ali samo malo zbog te neke originalnosti koju ima, a koja je pak povezana s romanom. Film koji danas ima solidan kultni status i koji je u svoje vrijeme lijepo zaradio i koji može proći za jedno subotnje veče, ali jednostavno ništa više od toga.

 

Halloween II (1981)

IMDb

Trailer

 

Pa, danas je dan Svih Svetih, koji je iz nekog razloga postao Halloween (već kad se krade, onda kradimo od najboljih) i nekako je to postalo vrijeme kada se gledaju horori. Ne pitajte me zašto, pojma nemam, ali tko sam ja da bježim od tradicije (što ide pod debele, masne i naglašene navodnike). I, naravno, što ćeš drugo gledati za Halloween nego Halloween film, o, da, originalnost na n-tu potenciju. Ipak, imam jako dobru ispriku za to, već kad sam se odlučio gledati horor, stvarno nisam mogao (opet) pustiti original jer, svaka mu dala, to je sjajan film, toliko sam ga puta već gledao da ga znam doslovce napamet. Što baš i nije ista priča s nastavkom. Gledao sam ga točno jedan jedini put i to prije puno godina na nekom šugavom VHS-u snimljenom s televizije. Pošto se radnja odvija po noći, pa pridodajte tome i nekvalitetu same trake, sve što pamtim od filma je vikanje Donalda Pleasancea, ženske vriskove i opaku glazbu meštra Carpentera. Da me pitate što se točno događalo na ekranu, nagađao bih jer je cijeli film jedna velika sjena. Pa sam, u trenutku božanske inspiracije, odlučio baciti pogled na svemoćni internet i pronaći neki blu-ray (ništa glomazno, film nije toliko dobar) tek toliko da ponovim gradivo i da (napokon) zvukovima pridodam sliku. I što da vam velim, slab sam na Jamie Lee Curtis, Carpentera i starog Donalda i sve što priznam od ovog serijala su njihovi nastavci gdje se oni pojavljuju (jerbu su ostali nastavci jednostavno bezvezni). Ustvari, pogreška, sad sam se sjetio da je Rick Rosenthal režirao i onaj krš i lom od Halloween: Uskrnuće, gdje kretenski ubije Jamie, pa Michaela smjesti u Big Brother kuću. Zanimljivo da je isti taj tip, koji je tupim udarcima još tuplje redateljske inspiracije ubio serijal (onda je Zombie zakucao posljednje čavle u lijes svojim remakovima) režirao i ovaj nastavak, i napravio korektan posao, ali ne zato što je prije bio tako dobar u poslu kojim se bavi već zato što je iza njega stajao sam Carpenter koji je, zajedno s Debrom Hill, film napisao, producirao i (opet) skladao glazbu. Rosenthal je u redateljskoj stolici bio samo zato što je tata serijala rekao da ne želi režirati isti film dva puta. Ali, kako su holivudski poslovi gori od onih mafijaških, tako je i uspjeh prvog Halloweena jednostavno zvao da bude snimljen nastavak (s toliko zarađenih zelembaća nije bilo pitako hoće li već kada će to napraviti) i jedina dobra stvar je ovdje što sam film ima stvarno okus, miris i izgled originala. Iako nije toliko dobar (pojašnjenja slijede) moglo je sve to završiti i puno gore. Puno, puno gore (kao, recimo, ostali nastavci).

Pa, ako smo iz horora nešto naučili, onda je to da negativci ne umiru tiho. Ne umiru uopće, ma što god napravili. Ispucali šest metaka u njega, bacili ga s balkona kuće ili proboli nožem; oni se jednostavno vraćaju po još. Michael Myers nije nikakva iznimka po tom pitanju, ta riječ o prvom velikom dečku koji je počeo mesariti mlade ovce na velikom ekranu i koji je na velika vrata uveo novi pod žanr u pomalo ustajalom žanru. I tako, Mickey nije mrtav, a noć u Haddonfieldu se nastavlja. Dobri doktor Loomis (uvijek dobar Pleasance) pokušava uvjeriti murjake kako ovo nije običan killer, ovo je killer na n-tu potenciju i da takvi ne umiru samo tako (ima za potvrdu šest čahura koje je ispalio u njega) te da će ubiti ponovo. Preživjela Laurie (zanimljivo – Jamie je valjda prva glumica u hororu koja je pokupila plaću za to što cijeli film – leži u krevetu) dolazi k sebi, a Michael upada u novo igralište i nastavlja tamo gdje je stao u prvom dijelu. Uglavnom, shvatili ste, ovaj dio se direktno veže za prvi dio, čak je i većina originalnih likova ovdje (šerif Brakett, Carpenterov stalni glumac Charles Cyphers) i taj dio priče štima. Naravno, kakav bi to horor bio da nema i novih likova (osoblje bolnice) no teško da će vam bilo tko od njih prirasti srcu jer svi su ovdje samo da…pa, poginu na ružne načine.

Kako rekoh, film je dopadljiv zbog nekoliko razloga. Prvi je što se nastavlja direktno na original, pa već znamo sve likove. Priče je fer, iako nije sjajna, a osjeti se i da je pokupljena atmosfera originala (tu zasluge dajem Carpenteru jer je radio scenarij) te još malo nadograđena dijelovima koji pokazuju masovnu histeriju, kao i lešinarsko kruženje novinara oko priče o tri mrtva klinca. Medijska opsjednutost serijskim ubojicama je u Americi stvarni fenomen tako da ovo nije bilo scenarističko izmišljanje već jednostavno kopiranje stvarnih vijesti. Nadalje, ubojstava nema baš puno, kao ni originalu, već se malo više igralo na jezu i napetost, a manje na hektolitre krvi. Ubojstva su, već kad sam kod tog dijela, srednja žalost, nimalo inspirativna i brza, jedva da se nešto vidi, eksplicitno, mislim. Zato je onaj dio o napetosti OK. Donald i Jamie su u formi, vidi se da su bili OK i da se osjećaju ugodno u svojim ulogama, pa je odmah i gledatelju lakše. Također, filmu je i proširen budžet, pa ima malo većih scena, čak i eksplozija-dvije, što također nije tako loše, ali s time i zaokružujemo dobre stvari. Ostale nisu tako loše koliko… pa, prosjčne. Opet se koristi kameru u prvom licu, pratimo Michaela, no za raliku od Carpentera, koji se tako igrao i plašio gledatelja jer nikad se nije točno znalo pratimo li njega baš ili nekog petog, ovdje je to poprilično jasno i ravnomjerno. Radnja je većim dijelom svedena na bolnicu i šuljanje po njoj i to bi bilo čisto OK da bolnice nije – prazna. Mislim, u njoj nema nikoga, jedva jedan pacijent, jedna dežurna sestra i jedan noćni čuvar. Vidi se da je u igri bila mala ekipa ljudi, što se pak odrazilo na autentičnost lokacije i likova na njoj. Nema baš neke jeze ako znamo da Mickey može proći gdje god želi. I, tako, omjer dobrog i lošeg je nekako u ravnini, iako film muči malo muku i s tempom, kao i s razvlačenjem scena (likovi rade glupe stvari kao što je glupi seks u glupom okružju samo da budu glupo ubijeni na glupi način) i malo boljim poantiranjem, ali, ako ništa drugo, barem se drži nekih pravila i smjera koji je odredio prvi dio (opet – zahvala ide Carpenteru zbog scenarija) i ima nama ugodne glumce u radnji. Pošteni nastavak, bez da je došao i blizu kreativnosti kojom se original ponosi, ali koji se svjedno može pogledati baš za ovo prigodno vrijeme. Ima svakako i gorih stvari.