Archive for the ‘Horor’ Category


IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Postoje horor filmovi. Postoje televizijski horor filmovi. Postoje horor filmovi inspirirani stvarnim slučajem. Postoje televizijski horori inspiriranim stvarnim slučajem. Razlika je jedino u glumcima, produkciji i količini nasilja koje se smije prikazati. I postoje jednostavno loši horor filmovi te je potpuno nebitno u koji medij spadaju jer ono što je loše ne može spasiti ni bolja produkcija, kao ni bolji glumci jer nekad stvar jednostavno ne dihta. Nisam već dugo pogledao neki horor film. Napisao sam jedan nema par mjeseci, sad obijam vrata izdavača kao svaki drugi jadnik koji se pokušava probiti kao pisac, ali gledao nisam… pa već poduže. Zanimljivo, moj rukopis i ovaj film imaju nekih dodirnih točaka, ni jedna nije identična, ali su blizu, što me nekako povuklo da ga sjednem pogledati. Jer, hej, bolje vidjeti ako je netko drugi već nešto slično napravio, pa da to ispravim jer nesvjesno plagiranje je i dalje plagiranje. Rekavši to da odmah kažem kako straha nema, osim okvirne sličnost, sve drugo je različito. I, dragi moji čitatelji, na ovo jednostavno ne treba gubiti vrijeme. Ozbiljno. Ne šalim se. Inače sam jako tolerantna osoba, mogu svakom filmu pronaći neku svjetlu točku čak i onom kojeg ne mogu smisliti i znam da ga neću nikad više pogledati (Avatar, Prometheus…) ali ovdje… jednostavno nije išlo. Trebalo mi je doslovce tri dana da ga pregledam cijelog i ne znam zašto sam se uopće zamarao. Možda zato što sam odlučio ponešto napisati o njemu iako se tu stvarno nema što pametnog napisati. Ono što je najgore u ovom slučaju je to što je tu bilo potencijala za opasno dobru napeticu, čak i za televizijske standarde, ali sve što je moglo poći krivo je pošto, pa je možda i onaj Murphy sa svojim zakonom radio na produkciji.

Priča ide nekako da se čudne stvari počnu događati u nekakvom kvartu gdje ima nekoliko kuća. To onako na prvu zvuči kao jako dobra stvar i jako često viđena stvar, ali klišeji nisu nekad loša stvar. No, tu sve staje. Sve započinje kad neki lik iskopa tijelo na mjestu gdje želi postaviti bazen. Uvod dobar, ali to je to. Po susjedstvu nešto hara, nešto kao duhovi, valjda, ali ne rade bog zna što; puštaju vodu u zahodu, igraju se sa električnim vratima od garaže, a kad situacija zahtjeva, pojave se neke ptičurine, pa sve to ima neke veze s nekim starim grobljem.  Ništa od toga ne bude objašnjeno, naravno, a da stvar bude još gora, u cijelu tu zbrku se iznenada ubacuje i neka obiteljska priča/drama koja može imati veze, a i ne mora imati s tekućim događajima. Vi odlučite, ako uopće budete marili na kraju tko, što, gdje kako i kada. Ja nisam. Bilo mi je svejedno. Da su svi pomrli u velikoj nuklearnoj eksploziji to bi bio čak i zanimljiv kraj.

Odmah u glavu; likovi su katastrofa. Patty Duke je nekad jako davno imala neki svoj show i poznato je lice, barem Amerima. Vama neće ništa to značiti, kao ni meni. Druga stvar; ona je očajna glumica. Radnja ima dijelova koja zahtjeva malo emocionalne angažiranosti, ali ona to ne uspjeva pokazati, dapače, postaje jako iritantna, tj. njezin lik. Primjer – kćer im boluje od teške bolesti, ali ona je baba-zvjedava i tuta po susjedstu glumeći bakicu iz krimića Agathe Christie, onu vrstu koja svuda gura svoj nos i svima generalno ide na živce. Ista stvar je i njezin muž, odnosno svi likovi. Zanimljivo, tu je i jedan David Soul, koji je poznata faca, puno više od Patty, ali ima cirka tri scene koje traju cirka po dvadeset sekundi. Šteta uloge i šteta potencijala bačenog u vjetar. O, da, ima i neka klinka, ona je valjda kao neka fora sličnosti s Poltergeistom. I mala je koma. Ne zna glumiti. Cmizdri (neuvjerljivo) u svakoj sceni u kojoj se pojavi. Iritantna je do boli. Vrišti bez voznog reda. Ako vas ovo nije ubilo, slijedi nastavak. Radnja načelno ima veze sa stvarnošću, ali bez pojašnjenja. Da, dobro ste pročitali. Na kraju filma ne doznajete ništa. Nije problem u tome koliko u… Da vam slikovito pojasnim kako stvari stoje. Obitelj, koja godinama živi na istom mjestu, u vrtu ima oznake na zemlji koje su pljunute oznake za grobove. Oni to ne kuže. Kad počnu sranja – HA! To mora da je oznaka za grobove! Kako to do sada nismo vidjeli! Mislim, to je to, takva razina zaključivanja. Imamo ptice, koje mogu imate neke veze s radnjom, ali ne moraju, mačku koja popizdi, klinku koja vrišti zbog mačke… Jednostavno, nigdje veze s ničime. I onda kraj. Samo tako, u pola priče. Dobijete informaciju na kraju da su se čudne stvari nastavile događati i da su ljudi izgubili ulaganja. Što, gdje i kako – ništa od toga. Jednostavno, zaobiđite u širokome luku. Bolje pogledajte The Conjuring ako vam je do takvih domestic-duhovi-svi smo propali scenarija.

 

 

Oglasi

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g

 

Warning Sign (1985)

Posted: Prosinac 6, 2016 in Film Katastrofe, Horor

229129 am_37t78651kd1dg1464_1300x1733

IMDb

Trailer

 

GMO. Jednako užasna riječ kao AIDS. Zanimljiva stvar, danas je genetsko modificiranje puno mračnija stvar nego je bila u 80-ima, istini za volju nisam ni znao da je taj termin uopće postojao sve dok nisam pogledao ovaj film, što je banalan podataka kojeg ću vjerojatno zapamtiti (imam neprobojni trezor u glavi za takve gluposti) i odmah ću reći kako je GMO, baš kao i AIDS, predivna stvar (u stvarnosti je užasna, naravno, nisam toliko morbidan) kada su u pitanju filmovi jer s njim možete raditi što želite. Virusi su sami po sebi zabavna i opasna stvar, ti mali vragovi znaju biti jezivi kao sam vrag (Ebola mi prva pada na pamet) ali ako vam film, ili roman, treba nešto što će pokrenuti radnju, virusi su jednako dobri kao i grupa međunarodnih (njemačkih) terorista koji odluče na božić zauzeti veliki poslovni toranj. Što se tiče ovog filma, imam ga na oku već duže vrijeme i nikako ga pogledati. Nije da sam imao baš neki posebni razlog, uvijek bi uletio ili neki novi naslov ili nova serija (Westworld za sada prednjači kao najveće razočarenje godine) i, istini za volju, čim sam ga pronašao pomislio sam kako se radi o još jednom naslovu koji reciklira naslove kao što su The China Syndrome, kao, film koji kroz fiktivnu radnju (temeljenu na stvarnom doomsday scenariju) pokušava ukazati na moguće strašne posljedice takvih stvari. U ovom slučaju bi genetski modificirani kukuruz…ne znam, valjda jeo ljude umjesto da ljudi jedu njih. Ispalo je da sam tek djelomično u pravu. Druga stvar na koju sam pomislio bila je The Andromeda Strain (prokletsvo je kad imate toliko naslova u glavi) i opet, bio sam djelomično u pravu. Stvar na koju nisam pomislio bila je 28 Days Later… Znam, Vaše iznenađenje je ravno mojem, ali straha nema, sve ću vam pojasniti u daljnjim redovima, no odmah vam mogu reći da je ovaj film… ispao nekako bolje od očekivanog, što nije baš jako česta stvar kod ovakvih filmova koji poprilično bacaju na to da su pokupili dosta stvari iz drugih filmova.

Kao i u svakom dobrom trileru koji u radnji ima neki virus, i ovdje stvari počinju u laboratoriju. Riječ je o poprilično velikom kompleku u kojemu se radi na bržem uzgoju kukuruza (svjetska glad, plemeniti ciljevi… nikad ne završi dobro) i sve je OK dok se ne dogodi mala nesreća. Banalnost, iskreno, jedna eprueta se razbije i naša glavna radnja može započeti. Ili možda ne. Prvi dio filma zanimljiv je i poprilično realističan prikaz toga kako stvari mogu krenuti krivo u takvim ustanovama i kakvi su protokoli za to. Prvi dio filma nije nešto ekstra brz ili nabrijan s nekakvom akcijom, ali ima određenu dozu jezovitosti koja prizilazi iz činjenice da takva mjesta postoje u stvarnosti i da se takve nesreće događaju. Tu sad dolazi do naglog zaokreta. Virus, koji ispočetka djeluje kao običan virus brzog djelovanja, iz nekog razloga pčne zaražene ljude vraćati natrag u život. O, da, ali ako ste pomislili da je ovo još jedan derivat Zore Živih Mrtvaca… pa, nije, ne baš na taj način. Povratnici u život su i dalje ljudi, ali njihovim osjećajima sada dominira bijes, ljutnja i agresija, što nas okolo naokolo dovodi do 28 Dana Kasnije (i, da, postoji poprilično tema na par foruma u kojima se ljudi pitaju nije li 28 Dana popalio odavde ideju o tom virusu). Paralelno s radnjom unutar zatvorenog kompleksa, gdje zaraženi pokušavaju uhvatiti one koji to nisu, pratimo i radnju iz vanjskog svijeta, gdje prvo vojska preuzme kontrolu, ali radnja je smještena na dva lika; lokalnog šerifa, čija je žena u kompleksu (iz nekog razloga, jedina nezaržena) te bivšeg zaposlenika kompleksa koji ima lijek za virus. Njih dvojica pokušavaju ući u kompleks i spasiti dan, što zvuči malo trapavo, ali ustvari je poprilično dobar dio radnje.

Kada sam počeo gledati, prva pomisao bila mi je; čovječe, naišao sam na savršeni film. Pa sam nakon pola sata promijenio mišljenje, nije savršen, ali, OK, nije to tako strašna stvar. Prvih pola sata djeluje gotovo kao igrana verzija nekakvog dokumentarnog događaja o tome što treba napraviti ako dođe do sranja u sličnom objektu. Pomalo jezivo, da, ne baš i hororično, ali zadovoljavajuće, pravi omjer da se zadrži pažnja. Nakon toga…pa stvari se malo promjene, tj. kad se ekipa umrlih vrati među žive. Pretpostavljam da je taj mali preokret napravljen da bi se dobilo na živosti i pohvaljujem to da povratnici nisu ustvari zombiji već i dalje živi ljudi kojima su emocije malo zbrčkane. Ali ako vas sve to podsjeti na kakav zombi-film, to je isto tako u redu, sličnosti su očevidne. Nakon tog malo realnijeg uvoda, stvari se ubrzavaju i naši junaci iz vanjskog svijeta ulaze u unutrašnjost. Nije ni tu sve tako sjajno, istini za volju, konačno rješenje je…pa, moglo je i bolje, ali iznenađujuće, film uspjeva zadržati pažnju te ostati zabavan. Možda bi bio jeziviji da su ostali na onom virus-svi mrtvi premisi, ali i ovako ima par fora scena koje su dosta uspjele. Na kraju balade, zabavan film koji će zadovoljiti poklonike horor žanra, možda čak i one sklone filmovima katastrofe jer, iako se to možda ne može iščitati iz ovakvog opisa, film dosta dobro balansira između ta dva žanra. Drugo što bi vam se moglo svijesti; prepun je poznatih glumačkih faca. Od onih koji su prepoznatljiva TV lica (Sam Waterston, G.W Bailey) do onih s velikih ekrana (Yaphet Kotto, Jeffrey DeMunn). Svi oni, vidi se da imaju zrno-dva u u glavi oko glume. Što se tiče ostalih sitnica (režije, setova…) sve pooprilično dobro, toliko da i neke scenarističke nezgrapnosti i zanemarite. Ako vam se koji slučajem svidio The Andromeda Strain, ovo je u tom rangu, ali onoliko koliko je The Andromeda Strain bio dosadan (volim knjigu, film baš i ne – razvukao je radnju u tri lijepe…) ovaj to nije. Zanimljiv dojam. Možda bi trebao gledati više filmova koji mi na prvi dojam ne zvuče baš nešto obećavajuće.

warning_sign_slc_02 warning_sign_slc_03 warning_sign_slc_04 warning_sign_slc_05 warning_sign_slc_07 warning_sign_slc_09  warning_sign_slc_10 warning_sign_slc_11

3gxya5xm52uvzfrdn9vrsidlzes maxresdefault sam_waterston warning_sign

 

Pet Sematary (1989)

Posted: Rujan 18, 2016 in Ekranizacije, Horor

pet_sematary_xlg pet-sematary-movie-poster tumblr_mmvevrinfh1qav174o1_500

IMDb

Trailer

 

Sjećam se Groblja Kućnih Ljubimaca još iz devedesetih kada sam ga prvi put podigao u videoteci i sjećam se da mi je ostao u ugodnom sjećanju. Pa sam onda pogledao i nastavak te mi je i on ostao u ugodnom sjećanju. Što da vam kažem; volim i inferiorne nastavke, nisam toliko probirljiva duša. I onda sam jednostavno zaboravio na oba filma, otišli su u prašnjavu arhivu izgubljenih sjećanja i vrlo vjerojatno bi ostali tamo da nedavno nisam pogledao nešto kao malu najavu za nadolazeći dokumentarac o snimanju filma. I dok ja jako volim dokumentarce o snimanjima filmova, pokupim razna sranja i onda to iskoristima za nešto, ovdje mi je bilo pomalo čudno jer film, koliko god imao kultni status, nije nešto što bi zasluživalo dokumentarac o snimanju, znate već, onu vrstu koja bi vam sve pojasnila. Pa sam onda naletio i na knjigu, pa sam je počeo čitati (i odustao za sada) i na kraju balade, već kad sam se počeo saplitati o ime Stephen King svaki put kada bi upalio internet (ponajviše zbog jedne zgodne i vesele male grupe na Facebooku – tko kaže da ta društvena stvarčica nije korisna?) odlučio sam pogledati ponovo film, barem prvi dio, tek toliko da osvježim sjećanje i… pa, ponešto i zapišem o njemu. Jer, godine ipak ne čine da stari filmovi postanu bolji, ne svi i ne uvijek, što je slučaj s Pet Semetary. S poprilično filmske kilometraže u proteklim godinama, mogu otvoreno reći da je film jednostavno… slab, na trenutke čak i loš, pa me ne iznenađuje nešto posebno što se u posljednje vrijeme govori o nekom jakom remakeu. U čemu je točno problem? U osjećaju da je sve to već viđeno. Ne sama radnja, nikako, ali glavne struje koje prolaze kroz nju. Jer kada Groblje… postavimo uz bok, oh, recimo, Isijavanju, vidimo stvarno velike sličnost u narativnom pristupu, pa čak i doslovnom kopiranju određenih situacija, pa me nekako nije iznenadilo što je sam King imao jako malo povjerenja u rukopis, koji mu je stajao u ladici koju godinu i kojeg je objavio samo zato što mu je izlazio ugovor i nešto je trebao objaviti.

Obitelj Creed tipična je i obična obitelj predvođena paterom familijasom, zgodnom mamom iz pregrađa te dvoje djece, od koje je jedno slatko, a drugo iritantno. Tata je dobio posao u nekoj maloj pripizdini u Maineu, gdje susjeda vidite tek kad se vozite par kilometara i oni odlučuju uživati u svemu što ih okružuje. No, kako to već ide, tamo blizu njih nešto ima. Star susjed ih informira kako nije pametno baš ulaziti duboko u šumu jer tamo je nekakvo posvećeno tlo. Indijansko groblje. Zajebana lokacija. Zašto? Pa Tata će to doznati kada im teška kamiončina pregazi obiteljsku mačku. Susjed i Tata odlaze u šumu, duboko u šumu, i zakopaju mačku. Mačka je drugi dan živa i zdrava… s jačim naglaskom na zdrava, a malo manje živa. I tu stvari, čini se, imaju svoj kraj. Sve dok druga teška kamiončina ne pregazi njihovog sina. Skrhan tugom, Tata odluči sina pokopati na indijanskom tlu bez obzira što ga Susjed upozorava da je to jako loša ideja. Pa, uvijek treba slušati dobra upozorenja jer ono što se vrati natrag nije više njihov sin već opaka mala krvožedna živina koja odluči sve njih posmicati.

Stephen King dobar je pisac, svaka mu dala, originalan je i kreativan, ali trebao bi se držati podalje pisanja scenarija po svojim djelima. Ukoliko mi ne vjerujete, svakako pogledajte nedavni Cell. On jednostavno nije spretan scenarist. Film je jneočekivano… monoton, iznenađujuće. Najveći izvor jeze u njemu dolazi iz činjenice da znamo kako je sudbina te obitelji zapećaćena i da u njemu postoji onaj jezivi strah svakog roditelja da će izgubiti dijete. Ponekad ubode neku stvarnu jezivu scenu (svađa na sprovodu) ali se doslovno pogubi u završnicama jer kao da kaže; jebi ga, idem sad ubaciti svega čega se mogu sjetiti, pa što bude. Tako imamo duhove, zombije, dijaboličnog klinca, čudne zvukove i halucinacije – sve zajedno i bez ijednog pravog pojašnjenja. Zašto Tata ima halucinacije u raspadnutoj kući, zašto duh nekog tamo random tipa prati Mamu i pomaže joj da se vrati kući (doslovno je uz nju preko pola kontinenta) zašto je mrtvi klinac iznenada sposoban govoriti i smijati se kao Jocker, zašto uopće ima poriv za ubijanjem (mačka je bila čudna, ali ne i ubilački raspoložena) zašto kroz kuću koja nije njihova odjekuju drugi glasovi i zašto svi likovi općenito imaju halucinacije? Kužite? Završni čin doslovno je prenatrapn svime i svačime, ako je zvučalo kao scary materijal, to je završilo u filmu. Kada sam spomenuo Isijavanje, motivi iz njega su tu. Njihova kćer je vidovita kao Danny Torance (ima snove koji predviđaju stvari – bez pojašnjenja zašto) lik putuje preko pola zemlje da dođe u zadnji trenutak na mjesto zločina, izolirana obitelj… Čak je i King skužio da je podosta toga jednostavno reciklirao dok je pisao roman i zato ga je ubacio u ladicu. Što je OK, roman nije toliko loš (barem ono što sam pročitao) i film sam po sebi nije teška propast jer početna ideja je dobra i jeziva, uglavnom je dobro snimljen i relatvno podnošljivo odglumljen. Nažalost, više od pola radnje je onako, pomalo dosadnjikav, pa se onda kao željelo u završnici to kompenzirati, pa se dogodila spirala prema dolje. Druga stvar koju bi mogli zamjetiti je ta da nema spontanosti između scena, svaka djeluje pažljivo pripremljena (kao scena na sprovodu) i vidljivo je filmska, bez prave opuštenosti, s glumcima koji glume, a ne da jesu u svojim likovima. Srećom, ovo nije baš ono neki generični horor, pa može proći, ima određenu jezivost, ali i hrpu nelogičnosti (dobri Susjed zna da je groblje sjebano, ali svejedno odvodi Tatu tamo da mu oživi mačku – stari prdonja je glavni krivac za sve) no recimo da je ponešto bolji od prosjeka, ali samo malo zbog te neke originalnosti koju ima, a koja je pak povezana s romanom. Film koji danas ima solidan kultni status i koji je u svoje vrijeme lijepo zaradio i koji može proći za jedno subotnje veče, ali jednostavno ništa više od toga.

1348257228_2 1348257348_3 fred-gwynn-sells-jud-like-a-vet petsematary_gage pet-sematary-2 pet-sematary-pascow petsem-midkiff so-why-doesnt-little-blaze-look-creeped-out

 


19651_front Halloween2poster-original yPxlgqJ main-h2-v1_LRG

IMDb

Trailer

 

Pa, danas je dan Svih Svetih, koji je iz nekog razloga postao Halloween (već kad se krade, onda kradimo od najboljih) i nekako je to postalo vrijeme kada se gledaju horori. Ne pitajte me zašto, pojma nemam, ali tko sam ja da bježim od tradicije (što ide pod debele, masne i naglašene navodnike). I, naravno, što ćeš drugo gledati za Halloween nego Halloween film, o, da, originalnost na n-tu potenciju. Ipak, imam jako dobru ispriku za to, već kad sam se odlučio gledati horor, stvarno nisam mogao (opet) pustiti original jer, svaka mu dala, to je sjajan film, toliko sam ga puta već gledao da ga znam doslovce napamet. Što baš i nije ista priča s nastavkom. Gledao sam ga točno jedan jedini put i to prije puno godina na nekom šugavom VHS-u snimljenom s televizije. Pošto se radnja odvija po noći, pa pridodajte tome i nekvalitetu same trake, sve što pamtim od filma je vikanje Donalda Pleasancea, ženske vriskove i opaku glazbu meštra Carpentera. Da me pitate što se točno događalo na ekranu, nagađao bih jer je cijeli film jedna velika sjena. Pa sam, u trenutku božanske inspiracije, odlučio baciti pogled na svemoćni internet i pronaći neki blu-ray (ništa glomazno, film nije toliko dobar) tek toliko da ponovim gradivo i da (napokon) zvukovima pridodam sliku. I što da vam velim, slab sam na Jamie Lee Curtis, Carpentera i starog Donalda i sve što priznam od ovog serijala su njihovi nastavci gdje se oni pojavljuju (jerbu su ostali nastavci jednostavno bezvezni). Ustvari, pogreška, sad sam se sjetio da je Rick Rosenthal režirao i onaj krš i lom od Halloween: Uskrnuće, gdje kretenski ubije Jamie, pa Michaela smjesti u Big Brother kuću. Zanimljivo da je isti taj tip, koji je tupim udarcima još tuplje redateljske inspiracije ubio serijal (onda je Zombie zakucao posljednje čavle u lijes svojim remakovima) režirao i ovaj nastavak, i napravio korektan posao, ali ne zato što je prije bio tako dobar u poslu kojim se bavi već zato što je iza njega stajao sam Carpenter koji je, zajedno s Debrom Hill, film napisao, producirao i (opet) skladao glazbu. Rosenthal je u redateljskoj stolici bio samo zato što je tata serijala rekao da ne želi režirati isti film dva puta. Ali, kako su holivudski poslovi gori od onih mafijaških, tako je i uspjeh prvog Halloweena jednostavno zvao da bude snimljen nastavak (s toliko zarađenih zelembaća nije bilo pitako hoće li već kada će to napraviti) i jedina dobra stvar je ovdje što sam film ima stvarno okus, miris i izgled originala. Iako nije toliko dobar (pojašnjenja slijede) moglo je sve to završiti i puno gore. Puno, puno gore (kao, recimo, ostali nastavci).

Pa, ako smo iz horora nešto naučili, onda je to da negativci ne umiru tiho. Ne umiru uopće, ma što god napravili. Ispucali šest metaka u njega, bacili ga s balkona kuće ili proboli nožem; oni se jednostavno vraćaju po još. Michael Myers nije nikakva iznimka po tom pitanju, ta riječ o prvom velikom dečku koji je počeo mesariti mlade ovce na velikom ekranu i koji je na velika vrata uveo novi pod žanr u pomalo ustajalom žanru. I tako, Mickey nije mrtav, a noć u Haddonfieldu se nastavlja. Dobri doktor Loomis (uvijek dobar Pleasance) pokušava uvjeriti murjake kako ovo nije običan killer, ovo je killer na n-tu potenciju i da takvi ne umiru samo tako (ima za potvrdu šest čahura koje je ispalio u njega) te da će ubiti ponovo. Preživjela Laurie (zanimljivo – Jamie je valjda prva glumica u hororu koja je pokupila plaću za to što cijeli film – leži u krevetu) dolazi k sebi, a Michael upada u novo igralište i nastavlja tamo gdje je stao u prvom dijelu. Uglavnom, shvatili ste, ovaj dio se direktno veže za prvi dio, čak je i većina originalnih likova ovdje (šerif Brakett, Carpenterov stalni glumac Charles Cyphers) i taj dio priče štima. Naravno, kakav bi to horor bio da nema i novih likova (osoblje bolnice) no teško da će vam bilo tko od njih prirasti srcu jer svi su ovdje samo da…pa, poginu na ružne načine.

Kako rekoh, film je dopadljiv zbog nekoliko razloga. Prvi je što se nastavlja direktno na original, pa već znamo sve likove. Priče je fer, iako nije sjajna, a osjeti se i da je pokupljena atmosfera originala (tu zasluge dajem Carpenteru jer je radio scenarij) te još malo nadograđena dijelovima koji pokazuju masovnu histeriju, kao i lešinarsko kruženje novinara oko priče o tri mrtva klinca. Medijska opsjednutost serijskim ubojicama je u Americi stvarni fenomen tako da ovo nije bilo scenarističko izmišljanje već jednostavno kopiranje stvarnih vijesti. Nadalje, ubojstava nema baš puno, kao ni originalu, već se malo više igralo na jezu i napetost, a manje na hektolitre krvi. Ubojstva su, već kad sam kod tog dijela, srednja žalost, nimalo inspirativna i brza, jedva da se nešto vidi, eksplicitno, mislim. Zato je onaj dio o napetosti OK. Donald i Jamie su u formi, vidi se da su bili OK i da se osjećaju ugodno u svojim ulogama, pa je odmah i gledatelju lakše. Također, filmu je i proširen budžet, pa ima malo većih scena, čak i eksplozija-dvije, što također nije tako loše, ali s time i zaokružujemo dobre stvari. Ostale nisu tako loše koliko… pa, prosjčne. Opet se koristi kameru u prvom licu, pratimo Michaela, no za raliku od Carpentera, koji se tako igrao i plašio gledatelja jer nikad se nije točno znalo pratimo li njega baš ili nekog petog, ovdje je to poprilično jasno i ravnomjerno. Radnja je većim dijelom svedena na bolnicu i šuljanje po njoj i to bi bilo čisto OK da bolnice nije – prazna. Mislim, u njoj nema nikoga, jedva jedan pacijent, jedna dežurna sestra i jedan noćni čuvar. Vidi se da je u igri bila mala ekipa ljudi, što se pak odrazilo na autentičnost lokacije i likova na njoj. Nema baš neke jeze ako znamo da Mickey može proći gdje god želi. I, tako, omjer dobrog i lošeg je nekako u ravnini, iako film muči malo muku i s tempom, kao i s razvlačenjem scena (likovi rade glupe stvari kao što je glupi seks u glupom okružju samo da budu glupo ubijeni na glupi način) i malo boljim poantiranjem, ali, ako ništa drugo, barem se drži nekih pravila i smjera koji je odredio prvi dio (opet – zahvala ide Carpenteru zbog scenarija) i ima nama ugodne glumce u radnji. Pošteni nastavak, bez da je došao i blizu kreativnosti kojom se original ponosi, ali koji se svjedno može pogledati baš za ovo prigodno vrijeme. Ima svakako i gorih stvari.

GFFGHH Halloween ii 1981 1 Halloween ii 1981 2 Halloween II 1981 3 Halloween ii 1981 4 Halloween ii 1981 5 Halloween II 1981 6 Halloween II 1981 7 Halloween II 1981 8 Halloween ii 1981 9 Halloween II 1981 10 halloween-ii-2-e1430018078368

 

 

 


1f7b4adb91d3b99663bdd358546a0189 new_nightmare Wes-Cravens-New-Nightmare-by-Matt-Tobin

IMDb

Trailer

 

In Memoriam: Wes Craven

 

Godine 198-i neke frend i ja  otišli smo u kino gledati hororac zvan A Nightmare on Elm Street 2. Kao dva 7-godišnjaka mi tamo nismo imali što tražiti, barem bi to tako bilo danas, ali onda je bilo drugačije vrijeme, nitko nije brinuo za dob, klinci su mogli gledati najopakije stvari bez nadzora. Koju godinu kasnije, na jednom VHS-u pogledao sam i famozni original i, kako se to narodski veli, ljubav je rođena. Ja, Freddy, cijeli serijal…slažemo se baš dobro. Nije to baš ni bez razloga, taj je serijal jedini od sličnih serijala uspio (donekle) održati kvalitetu, što ga čini dovoljno gledljivim, iako, naravno, nije bez mana. Serijal su izvukli bolji redatelji, ali i Robert Englund koji se zadržao u glavnoj ulozi i što Freddy kao negativac ima tako dobar karakter, pravi showman, što bi se reklo, a da će ga se teško izbaciti iz te uloge govore i skorašnje glasine kako će raditi remake originala (da, još jedan) i producenti žele (opet) vidjeti Englunda kako rezucka mlade, naivne i seksa željne klince. No, danas je došla vijest da je umro stari Wes Craven, meštar horora koji je napravio prvi dio i tako stvorio najpoznatiji lik horor kulture. Ipak, iako starog Wesa respektiram koliko i druge, on je ipak bio… neću reći loš redatelj koliko neinspirativan. Nakon Freddyja došao je Shocker, a nakon njega došao je i Cursed, koji svi djeluju kao klonovi originala Ulice Brijestova, odnosno Vriska. Ono što ustvari respektiram kod njega je volja da se okuša malo i drugim žanrovima, ali i poneki bljesak genijalnosti bilo u samoj režiji (ona scena klanja na plafonu je nešto… ma, genijalno, nećemo biti skromni) bilo u scenariju. I dogodilo mi se prije ima to već dosta godina (dvadeset plus sitni kusur) kako sam naletio na njegov film koji je ostavio zanimljive dojmove. Nisam bio oduševljen njime jer je bio čudan, ali, opet, nisam bio ni razočaran. New Nightmare je zanimljiv način da se ispriča zanimljiva priča, ali ako ste se predozirali Freddyjem (kao ja) u njegovom izvornom obliku, onda vas čeka iznenađenje jer, iako je tamo Freddy i iza kamere je stajao stari Wes, to nije Strava film. To je… nešto drugačije. I samo zbog toga nisam Wesa otpisao u cijelosti kao redatelja koji zna raditi filmove samo po uspješnim i već provjerenim formulama. A zanimljiv je i njegov motiv da snimi ovaj film – da vrati Freddyju dostojanstvo kakvo je imao prije jer su ga silni nastavci degradirali u.. manje opasnog monstruma. Iako je Wes osobno radio na trećem dijelu serijala, nikako nije bio zadovoljan onime što je Freddy postao – zabavljač koji pomalo reže klince koje dohvati. Samu ideju iz ovog filma već je onda nabacio producentima, ali su ga glatko odbili, no, srećom, cijela stvar nije samo tako zaboravljena.

A stvar je čudna kako god okrenete. Kroz cijeli poznati serijal granica između stvarnosti i snova se briše i zlo (Freddy) vreba posvuda. U ovoma nastavku, stvarnost i fikcija imaju isto djelovanje. Ovaj put na udaru nisu neki tamo nepoznati klinci već Heather Lagenkamp osobno. Ona je glumica koja je utjelovila Nancy iz originala, jedina koja je Freddyju uspjela stati na rep i poraziti na njegovom, odnosno svojem, bojnom polju. Donekle. U njezin život ulazi Wes Craven, i ima ponudu koju će teško odbiti – snimiti još jedan nastavak Strave. Zašto? Zato što je Freddy ustvari puno više od običnog killera djece, on je Zlo osobno, i nije ograničen na Springwood, odnosno Ulicu Brijestova. Da bi ga držali pod kontrolom (ustvari izvan stvarnosti) sve što trebaju napraviti jeste snimiti još jedan film. Ali Freddy pronalazi načina da se provuče u stvarnost i ljudi oko Heather počinju umirati na jako, jako oštre načine. Uz Wesa i malu asistenciju Johna Saxona, Heather mora ponovo uskočiti u ulogu Nancy (ili možda samu sebe) i još jednom se obračunati s starim poznanikom. Zamjetili ste da koristim prava imena uključenih? To je zato što u filmu glume sami sebe, uključujući i Roberta Englunda, s time da je Freddy Krueger i kreditiran kao zaseban entitet (što je dobra zajebancija). Wes Craven, Heatrher Lagenkamp, Englund, John Saxon i još nekoliko manjih uloga (Robert Shaye) odigrali su stvarni ljudi koji su imali prste u stvaranju originala. Kad kažem to, onda je jasno da Craven ignorira serijal narativno, ali ne u cijelosti. Njegovo postojanje je opisano kao zlo uspjeha originala (kroz što se može pročitati i referenca na sve ostale serijale) ali o njemu nema ružne riječi – neće sami svoj proizvod kritizirati, jel’ te – i služi samo kao slikoviti način da se pokaže kako je serijal – uspješan. Ali, tu priča ne staje, čime dolazimo do onog zanimljivog dijela, spretno ubačenog u scenarij tako da stari Wes ima moj respekt za to.

Iako je narativno zanimljiv (čak i zbunjujući – pravi glumci igraju sami sebe, ali drugi glumci igraju njihove partnere, životne i poslovne) može se očitati jako dobra kritika cijelog tog poslovnog svijeta. Ako zarađuje – štancaj dalje. Wes i sam u nekoliko scena govori kako se originalna ideja razvodnila, pa je zato Freddy opet opasan, čime je namjerno ubacio svoj sud o tome što su liku napravili, ali nisu ni glumci bili zaboravljeni. Heather je svojom ulogom osigurala besmrtnost (manje nego Jamie Lee Curtis, ali ne treba podcjenjivati) no zar stvarno mislite da glumci vole kad vas neki munjeni lik zove na telefon i izvodi bijesne gliste pričajući o vašem karakteru? Robert Englund se u koži Freddyja osjeća sjajno i to se vidi, a i publika ga voli, što je isto pokazano, kao i to da mu nije bed praviti reklamu i biti član momčadi. To je lijepo za vidjeti, iako mu je to, iskreno, vrhunac karijere.  Za pola stvari uopće nisam bio siguran koliko su istinite – Heather u filmu ima stalkera, ali toga nije bilo u stvarnosti, no njezin muž i klinac su jako slični onim iz filma – muž radi na specijalnim efektima (hej, čovjek je krivac što Dawn of Dead iz 2004 izgleda jebeno) – a klinac je bio istih godina kao i glumac. Da još malo pojača dojam, Wes je snimao po privatnim kućama glumaca (Englund je izgleda kulerski tip – nismo ni sumnjali) i među njihovim pravim stvarima. Osjećaj realnosti? I više od toga. No, to je sporedni dio priče. Glavni je da film nije bio dočekan sjajno. Financijski. Zaradio je pristojno, ali je najmanje zaradio od svih ostalih u franšizi. Zašto? Igranje sa stvarnošću/fikcijom je zgodan geg, ali sama priča je tako-tako. Freddy kao ultimativno zlo koje treba pripovjedača da ga drži zarobljenog? Nategnuto u najboljem slučaju (publika ga pamti kao spaljenog ubojicu i to je to, jebiga, ne možeš protiv klasika, čak ni ako si Wes Craven, isti onaj koji je napravio taj klasik). Druga stvar… previše se igra na kartu nostalgije. Svi glavni glumci, sva priča oko originala – lijepo je to, ali glumci koji glume sami sebe glume fikcijsku priču i baš je ne izvlače uvjerljivo. I reference na original nisu pomogle. Nova/stara scena klanja na plafonu je kamilica naspram originalne, a novi, redizajnirani izgled Freddyja djeluje previše umjetno, baš vidljiva šminka i guma. Stari izgled nije bez razloga ostao upamćen. I karakter je promjenjan. Freddy više nije zabavljač već jezivi ubojica, šutljivi manijak (ne previše šutljivi) a takvih smo već vidjeli poprilično. Na sve one dobre stvari dolazi jednako toliko… ne baš loših, ali svakako ne tako zanimljivih. Jedno je ipak postignuto; serijal je izvučen iz limba bezidejnosti u koji je upadao svakim novim nastavkom, i to na popriličano kreativan način, no mana mu je što je samu kreativnost zasjenio nepotrebnim podsjećanjem publike na original. No, lijepo je vidjeti da je mala Nancy odrasla u jedanko opasnu ženu koja se ne boji uhvatiti sa starim neprijateljem u novi koštac (svakako bolje nego njezinu bljutavu zamjenu u remakeu). Inovativan na zanimljiv način, u svakom slučaju. Na kraju što reći… Hvala Wes što si filmskom svijetu dao zanimljivog negativca i sve strahove koje smo imali uz njega. Nadam se nema noćnih mora tamo gdje si sad.

2002305,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2002309,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2002315,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2002317,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg==

2002304,CS0QmgXjvIFAY3KshFleqm5F+twr3GT37uiIN91BhPLLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2002306,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2002308,pHMv1gcHKLVl+xKKmvFD2nxfmQhXdQMZ8BFBk3Hj2Vx1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 2002310,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 2002311,CS0QmgXjvIFAY3KshFleqm5F+twr3GT37uiIN91BhPLLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2002312,pHMv1gcHKLVl+xKKmvFD2nxfmQhXdQMZ8BFBk3Hj2Vx1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 2002313,owuFsbgVizWPcAoC2z1eoywF3ocxM0QaxM8dD1rTxD9GjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2002314,owuFsbgVizWPcAoC2z1eoywF3ocxM0QaxM8dD1rTxD9GjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2002319,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2002322,ctmORfcKPw19n10zeYgWbuGyqAw+Tc+b+RCe+A2Dz6PUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 2002326,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2002327,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w==

 

 

 


tkvsloOROyyyDybMPaTaSyYMItD g3uv atXCIYOr4xDPXfGy7qeXrZ9Z3Hk

IMDb

Trailer

Zanimljvo zapažanje; ljudi žele kreatvnost u filmovima. Dosta im je reciklaže, ponavljanja, ponovnog pokretanja starih serijala, remakova i inih stvari koje su danas popularne u Svetoj Šumi. Tako smo prošle godine dobili Interstellar, SF film temeljen na pravim znanstvenim pretpostavkama i, iako to nije bio komad filmčine kakvim su se ljudi nadali, bio je dovoljno originalan da bi samo zbog toga trebao dobiti nekakve kredite. Ljudi nisu bili zadovoljni. S jedne strane je bila patetika i epska veličina koja to nije bila u cijelosti, a s druge strane su nedostajali mali zeleni i pucnjava. Možda koje vitlanje svjetlosnim mačem. No, Interstellar je barem zaradio lijepu gomilu kešovine, pa ga se može držati za uspješan proizvod. Barem financijski. Ove godine smo dobili primjer kako podjednako originalan uradak propada u kinima kao Titanic u Atlantik. Jupiter Ascending nije nastavak nekog popularnog filma, nije reboot neke stare franšize i nije remake nekog starog filma. Neću reći da je dobar, to je ipak subjektivna stvar (i jer ga nisam ni gledao) ali sudeći po financijskim rezultatima nije se baš lijepo proveo ni kod publike, a ni kod kritičara, posebno onih koji ovakve šarene projekte vole isto koliko i čavao u glavi, što znači da tako skoro nećemo gledati neki novi projekt koji bi trebao biti čista originalna popcorn zabava. Filmski su studiji počeli učiti lekcije. Ali to nešto govori i o publici. Na glas zahtjevaju svježinu i originalnost, no kad je dobiju onda odu gledati remake Robocopa ili radije čekaju šesnaesti nastavak Star Warsa (može i Star Treka). Ja, pitate se vi? Ja mogu svašta gledati. Imam tako loš filmski ukus da je to jezivo, a kad je u pitanju science fiction žanr, onda mi je stvarno svejedno. Doduše, izbjegavam ove neke nove stvari jer danas svaki nemaštoviti kreten s digitalnom kućnom kamerom i tisućom-dvije dolara na raspolaganju misli da može snimiti film. Zato se vraćam (ponekad) na provjerene stvari. O, nema straha, Na Rubu Horizonta uopće nije dobar film, vjerujte mi, ali je došao u vrijeme kad su ovakvi čistokrvni B filmovi, koji danas idu pravo na video, bili uobičajena pojava. Neki su bili dočekani bolje, neki lošije, ali dolazili su vrijeme kad nije bilo ovog bullshit oglašavanja (epsko putovanje u daljinu zbog poradi spašavanja cijele ljudske civilizacije) već ste dobili jednostano; horor u svemiru. Netko će reći da je i Alien horor u svemiru i svakako neće pogriješiti, ali Alien je došao u vrijeme kad definicija horora u svemiru nije ni postojala dok je krajem 90-ih to već bilo jako dobro poznato područje. Event… teško da možemo optužiti i da je originalan jer nije, ali je (svojedobno bio) iskren oko toga što prodaje ljudima. Iako, kad čujete da se radi o ”svemirskom” Isijavanju te da im je uzor pri snimanju bio sam Kubrick, možda vam se upali i zvono za uzbunu, ali to dolazi s ovakvim područjem, zvona za uzbunu pale se na svakom koraku.

Brodski dnevnik kaže sljedeće; Event Horizon je najnoviji high-tech svemirski brod sposoban za daleka putovanja. Daleka u smislu da može doći do zvijezda, kako reće njegov konstruktor. Odmah po lansiranju Event… nestaje, oko čega se napravi velika stvar. Sedam godina kasnije, brod se misteriozno vraća natrag. Parkiran je negdje u orbiti Neptuna (valjda, tko će ga više znati) i čeka da primi nove posjetioce. Oni dolaze u obliku ekipe za spašavanje; solidna i uhodana ekipa predvođena kapetanom Millerom (još jedno bad ass izdanje Laurencea Fishburnea) i tipom koji je napravio brod, doktor Weir (pomalo nezainteresiran Sam Neill). Odmah po dolasku i ukrcaju na brod počinju problemi; doznaju se stvari što je pošlo po krivu, čudni i neobjašnivi događaji prate ekipu gdje god krenu, a uskoro se i sama posada počinje čudno ponašati, pa čak raditi i bizarne stvari. Kad sam rekao da je ekipa iza kamere išla raditi Isijavanje u svemiru onda to mislim doslovno; Paul Anderson je to jasno i glasno rekao u onim dodacima, ali jedno je bilo to reći, a drugo napraviti. Usput, ja uopće ne ljubim previše The Shining, držim ga precjenjenim i poprilično dosadnjikavim filmom (iako kužim taj njegov kultni status) tako da mi kad se netko poziva na njega ne znači ama baš ništa. Znam što je trebala biti generalna ideja; jezivo mjesto u svemiru puno jezivih stvari. No, što se dogodilo. Horizon nije dočekan s oduševljenjem, a i pobacio je u kinima. Razlog je bolno jednostavan; stvaranje jezive atmosfere (ili neke napetosti) ne treba mješati s nizanjem krvavo-eksplicitnih scena. To su dva različita pojma. I dok se film reklamirao kao jezivo napet djelce u svemiru, trebao je imati nekakav prigodniji opis; hektolitri krvi i pokidani dijelovi tijela u svemiru, primjera radi.

Tu leži glavni problem. Ideja filma, pa čak ni njegov sažetak, ne zvuče loše. Dobra je to podloga za jedan mali, ali efikasni horor smješten u svemirski brod. Krene čak i dobro jer dok upoznajemo Millerovu ekipu, osjeti se kako se ekipa dobro skompala, da su bili opušteni te da su njihove zajedničke scene slične nekom zajedničkom ručku nego snimanju scene (ista stvar je vidljiva i u Alienu). Nema tu karakterizacije, nema tu bullshit pizdarija o dramaturgiji, već jednostavno obična priča. I to funkcionira. Funkcionira i sam dolazak na brod. Event Horizon je zamišljen kao nekakvo gotsko mjesto (križ na glavnom mostu je nimalo suptilan hint) a gotika i science fiction okruženje ne idu zajedno. Unutrašnjost broda djeluje zbrkano jer se išlo na efikasnost putničkog prostora (dizajn baca na crnilo SF-filmova 80-ih) high-tech okružje (bolnica) ali da sve bude hladno kao crkva; toliko stvari ne ide zajedno, da ne govorim kako neki djelovi broda jednostavno nemaju smisla (dugački hodnik zbog kojeg bi, da se gleda u okvirima realnosti, brod pukao kao grančica na jačem gravitacijskom privlačenju – da, znam ja pun kufer stvari, iznenađujem se ponekad) te njegov ”crna rupa” pogon jer to je kao da zabijete propeler na čamac, a zaboravite staviti i motor da ga pokreće. Gledano izvana, brod izgleda zadovoljavajuće, neki derivat klingonske ratne ptice, ali sva privlačnost tu prestaje. No, dobro, početak, kako rekoh obećava, ali gdje stvari točnu krenu u lošem smjeru? Točno tamo kad se treba napraviti napetost. Anderson je smotan redatelj, on zna režirati akciju, ali ne atmosferu, pa umjesto da smiri stvari, on počne ubrzavati tempo. Akcija, jurcanje uokolo, eksplozije i slične stvari nisu dio horora, a kao da to nije bilo dovoljno, počnu se nizati eksplicitni kadrovi gdje likovi vade sami sebi oči, gdje utroba i krv lete zrakom kao kofeti pa se dobije dojam da je svatko s nekakvom idejom dobio priliku ubaciti je u film. Naravno, brod je otišao u sam Pakao (uz točno taj opis dobivate i malo latinskog, da sve bude u duhu) i dobio je nekakvu lošu osobnost. Kako sam brod ne može biti tako dobar negativac, to će postati jedan od likova. Nigdje nekakve opaske tko, što i zašto, ništa konkretnog već se dobivaju klišeji (svaki član posade vuče neke traume) loš humor (lik leti svemirom i komentira – dežurni crni comic relif) i neuzbudljiva smaknuća. Kada dođete do završnice potpuno vam je svejedno tko će ostati živ, tko će poginuti, a još vas je manje boli džon zašto se sve to događa. Ja, inače, film mogu gledati bez muke. Kupim neko ogromno pakovanje kokica, i bezočno zajebavam bolju polovicu kad se trgne na neku scenu jer film već znam napamet. Razlog zašto ga mogu gledati nije taj što film držim dobrim jer ga ne držim, ali ga držim gledljivim. Mislim, to je materijal za ubijanje vremena. Glumci su bolji od prosjeka, ali privlačnost debelo leži na njihovoj karizmi, efekti su pošteno uspjeli (ipak je tu slupano 60 milja dolara) i ima ponekih dobrih djelova (jedan je Interstellar odavde popalio pojašnjenje što crvotočina u svemiru radi – doslovno popalio – ista scena). Ali ja nisam izbirljiv, ja sam svežder kad je SF u pitanju. Vi? O, vjerujem da će se nekim i svidjeti, nekima više, nekima manje, ali jednako tako znam da će ga većina mrziti do zadnjeg atome. Što je prihvatljivo. Treba raznolikosti. Event Horizon je ujedno i jedan od zadnjih primjera B filmova koji su prolazili pod A filmove. Danas je takve stvari jednostavno više nemoguće napraviti.

2455250,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455251,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455252,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2455253,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455254,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2455255,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455256,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2455257,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455258,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 2455259,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2455260,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455261,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw==

 

 

 

 

Hideaway (1995)

Posted: Prosinac 2, 2014 in Ekranizacije, Horor, Thriler

Hideaway Hideaway_film hideaway-dvd-cover-29

IMDb

Trailer

 

Nedavno je svjetlo dana ugledao trailer za novu avanturističku poslasticu znanu i kao svijet Jurskog Parka. Kad kažem poslasticu mislim uglavnom na sebe jer cijela trilogija mi je zapravo jako draga. Prvi dio odličan, drugi dio nepotrebno mračan (ali svjejedno dobar) a treći u istom ocjenjivačkom rangu. Spoj starog i novog, pošten omjer tehnologije i krvožednog gableca sastavljenom od ljudskih jedinki… to se mora voljeti. No, iako sam gajio neke male nade da bi u ovom novom nastavku mogli pozvati koje staro lice da malo pripomogne nvoim licima, to se nije dogodilo. Znači, nema Sama Neilla, nema Jeffa Goldbluma, što je šteta. Goldblum, koji je u prvom dijelu bio ponešto kao zloguka mračna ptica, naoružan teorijama kaosa, u drugom je dijelu postao nešto pomalo kao akcijski junak (dok je u romanu čak umro, pa bio usrsnut samo da bude bez neke svrhe u pisanom nastavku) i iznenadilo me koliko je čovjek iskoristiva pojava. Znam da ga neki drže u dobrom sjećanju kao znanstvenika koji napravi zajeb i završi kao muha (nikad nisam volio taj film nešto posebno), no Goldblum, iznenađujuće, zna i samostalno izvući loš film na neku gledljivu razinu. A kad kažem loš film, onda to stvarno i mislim. Jer Skrovište je loš film. Tu nema uljepšavanja. Iako je njegova ideja ponešto intrigantna, vjerujem da je bolje funkcionirala u romanu po kojem je nastao. Kako je ovo još jedan naslov nastao po predlošku uspješnog pisca trilera, koji imaju i ponešto zdravih horor primjesa, Deana Koontza, čovjek bi pomislio da tu stvari ne mogu omašiti, čak ni za jednokratno gledanje, ali prevario bi se. Koontz je bio prvi koji je film proglasio lošim te zahtjevao da mu maknu ime s kredita (zato sam i ja izbacio uobičajeno Dean Koontz’s… iz naslova) a kad to radi sam autor, koji s ekranizacijama ima sreće koliko i ja s dobivanjem Nobelove nagrade za književnost te bi trebao biti sretan što mu se radovi uopće ekraniziraju, onda znate da nešto ne štima u cijeloj priči. No, pisci su osjetljive duše, gdje Koontz nije nikakva iznimka te njegove propovjedi kako su scenaristi uništili pisani predložak samo do neke mjere drže vodu. Oh, film je loš, tu nema rasprave, ali nije potpuno negledljiva katastrofa kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Samo je jako, jako… jako blizu toga.

O čemu je riječ. Film se otvara nekakvim mladuncem koji je upravo ubio svoju obitelj. Mama, sestra… muerto. I on, da sve budu u pravom Sotona štimungu, odlazi u malu sobicu, pušta nekakvu kvazi metal stvar, izgovara nekakve kvazi sotonističke stihove i baca se na nož baš u trenutku kad mu dobri dragi tata dolazi doma i shvaća da je sin doživio totalni popizditis. Prebacujemo se na Hutcha, sretnog obiteljskog čovjeka, trgovca antikvarijatima, čovjeka koji je nedavno izgubio mlađe dijete, ali drži se optimistično jer još uvijek ima stariju kćer. Kako je karma stvarno sjebana stvar, Hutch doživi prometnu nesreću i pogine. Tj, na neko vrijeme. Jedan doktor, s razvijenom tehnikom oživljavanja mrtvih pacijenata, ga uspije vratiti s druge strane i čini se da je Hutch ipak rođen pod sretnom zvijezdom. Sve dok se nova sranja ne počnu događati. On, naime, vidi ubojstva mladih cura i nakon početne postavke da je lud k’o šlapa shvaća da vidi kroz oči poremećenog ubojice. Pa bi ga, u maniri dobrog građana treba i zaustaviti, ali što prije jer ubojica vidi i kroz njegove oči, a bome je bacio oko i na njegovu kćer.

Ovaj sadržaj je dušu dao za roman. Koontz je, meni osobno, dobar pisac jer zna znanje, no kad je riječ o filmu, tu dolazi do ogromnih problema. Cijela ta premisa u filmu možda bi i funkcionirala (kao što jest u Laura Mars Eyes) da sve ostalo u njemu nije skup loših i već davno viđenih klišeja. Tako je ubojica nepostojeći, ali ga ima posvuda, te živi u nekakvoj tipičnoj jazbini okružen kostima ubijenih žrtava. Ne zajebavam vas, stvarno je tako. Plus, njegov izgled, ponašanje i maniri su dead ringer od Nea iz Matrixa i iskreno se nadam da Keanu nije gledao ovaj film dok se pripremao za tu ulogu. Što još imamo od zanimljivh klišeja koje svi znamo. Naš junak vidi kroz oči ubojice, ali nikad ne vidi nešto pametno. Suprotno, ovaj vidi sve što mu treba (adresa, pin broj, broj ženinih gaćica…) Žena glavnog junaka jako brzo postane nepodnošljiv smor čija je jedina uloga stalno kvocati mužu kako je pukao (ne uzme ni jednu sekundu da provjeri što govori) i nakon prvih pet ispada to postane jako dosadno. Sotonizam u radnji je smijurija, iskreno. Metal stvari, pentagrami, baš onako kako očekujete da sotoniste vide oni koji nikad nisu vidjeli nešto od pravih sotonista. U sve to će se, naravno, uplesti pojmovi kao što su Bog, Vrag, Raj, Pakao… cijeli paket. Da vam ne duljim dalje, sve čega se možete sjetiti, a da ide pod već viđeni klišej, vrlo vjerojatno će se pronaći tu. Plus, režija je loša. Drvena i neučinkovita, na trenutke gotovo amaterska. Ne dvojim da su svi zajedno imali jako dobre namjere da se napravi nadnaravni triler, ali kad se stavi na kup, dobijete osjećaj da je tu bilo stvarno previše babica te da se redatelj uopće nije znao snaći u vezi onoga što bi trebalo biti relevantno u radnji ili kako banalne stvari napraviti zanimljivima. Što uopće valja, pitate se vi nakon svega ovoga? Goldblum. Ovo je jedan od stvarno rijetkih filmova gdje glavni lik stvarno doslovce sam izvuče projekt na neku, idemo to tako reći, jednoposlijepodnevnu razinu gledanja. Čovjeku odgovaraju malo napete uloge, kombinacije čudnog i pomalo akcijskog i, priznajem, čovjek mi je simpa, stoga sam ovo odgledao čak dva puta. Pod neke male pluseve možete dodati i nastupe nekih faca koje su kasnije postali puno jači igrači; Alfred Molina i Alicia Silverstone, ali svi oni mogu proći samo ako ih gotovite kao neke slavne pojave. Što se tiče povijesti, film se može pohvaliti da je jedan od prvih koji su počeli koristiti CGI zajebancije (u svom stvarno krutom izdanju) u radnji, pa mu eto, dajem jedan mali povijesni plus zbog toga. Inače, slobodno preskočite, ne gubite apsolutno ništa. Ako ga odlučite pogledati zbog tog nekog polu triler, polu horor štiha… dobivate jako malo, gotvo ništa.

2025072,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2025073,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2025074,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2025075,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2025076,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2025077,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2025082,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2025083,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025085,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025088,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2025089,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025091,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

 

 

 

The Lost Boys (1987)

Posted: Srpanj 20, 2014 in Horor, Kiefer Sutherland

GeneracionPerdida max1367203180-frontback-cover the-lost-boys tumblr_n2bm4ptM701sxa2syo1_1280

IMDb

Trailer

 

Sjeća li se još netko onih vremena kad su vampiri bili uistinu vampiri? Zli kurvini sinovi, kojima je cilj bio napiti se vaše krvi i ostaviti vas da trunete? Nitko ne osporava da su svi oni bili prelijepi, to dolazi s tim podučjem, ali onda su vampiri bili opasna živina, jeziva i romantiku su pokazivali onoliko koliko crnog stane ispod malog nokta. Danas je priča posve drugačija. Ili gube vrijeme mlateći praznu slamu i gubeći vrijeme na zujanje (usporedba s komarcima je namjerna jer su dosadni kao i oni) oko neke tamo polovne ljepotice, vrteći stalno jedne te iste rečenice nafilane pompoznim ljubavnim izjavama (The Vampires Diares – Damon je imao tako lijepog potencijala postati jako zanimljiv lik) koje vas doslovce tjeraju da promjenite program. Pa imamo vampire koji svjetlucaju na suncu. Ukoliko niste shvatili prvi put, ponovit ću sporije – vampirima ne samo da ne smeta sunce već ih stavlja u ozbiljnu opasnost da ih pokupi John Travolta i odvede u obližnji disco. Mislim, volim ja inovacije u tim starim stvarima, ali što je smiješno je smiješno. I, da, opet imamo pompozne ljubavne izjave o ljubavi, iako je Eddy-Boy ustvari jedan ozbiljno poremećeni stalker koji drži svoju Bellu na jako kratkom povodcu – što se njoj ustvari i sviđa jer njezin život bez svog muškarca ne znači ništa – feminizam, emacipiranost, prava na jednakost – sve uspješno zatučeno jednim svjetlucajućim udarcem. Pa imamo vampire koji se vole jebati. Bilo kad i bilo gdje. Čak i ako nema potreba za tim, oni će se jebati. I naglasiti kako će se sad jebati jer se oni vole jebati. True Blood je u početku bila poprilično zabavna serija (držala se nekih pravila o vampirima) i bilo je tu materijala za par ozbiljno zanimljivih vampira – koji su kasnije postali obične plačipičke nad jednom trailer-trash plavušom. Kako ni njezini scenaristi više nemaju blage ideje što bi mogli napraviti u seriji, oni koriste svaku priliku da likovima pruže malo dobrog starog seksa (sve se bolje prodaje uz to). Nije ni Dracula svoje rekao, a, ne. No umjesto opasnog krvopije (koji je to uistinu bio – neka vas ne zavara odlična, ali poprilično romantizirana Coppolina verzija) ovdje ćemo dobiti pravog romatičarskog junaka, nešto u maniri Isusa Krista osobno, koji će žrtvovati sebe zarad drugih. Nažalost, Dracula Untold baš i ne obećava da će vratiti vampire natrag na staru slavu. Izgleda da su zli kurvini krvopijski sinovi svoje posljednje trenutke slave imali tamo kad se Carpenter igrao s njima u Vampirima (iako, nisu ni ljudi bili milo sunce mamino pa je to bio pošten omjer snaga) a nije loš ni Stakeland, točnije, iznenađujuće pošten film. I, tako. Imamo vampire. Ne smeta im sunce jer nose čarobne prstene ili ih tjera da zaplešu Stay Alive kad počnu svjetlucati. Ako čovjek hoće vidjeti pošteni vampirski film mora zagaziti u prošlost, iščupati neki naslov i pogledati ga u sadašnjosti. Izgubljeni Dječaci jest kultni film, o tome nema nikakva spora, ali nije dobar film, što mu svejedno ne umanjuje vrednost jer pokraj današnjih vampira, ona grupa koju je predvodio Jack Bauer (neki ga znaju i pod pseudonimom Kiefer Sutherland) izgleda kao prava koljačka družina kojoj se ne želite naći na putu. I, da, svi su bili mladi, lijepi i u trendu. Znači, moglo se to i onda napraviti, a da ne izbanalizirate cijeli ogranak horor žanra.

A priča počinje dolaskom nekih novih klinaca u mali kalifornijski gradić. Ne, nije riječ o nekoj curi kojoj će za oči zapasti tamo neki zgodni krvopija već je riječ o braći. Michael i Sam, braća nemoguća, što bi se reklo, vole sve što vole mladi i, iako nisu previše oduševljeni selidbom, prihvaćaju to na način na koji prihvaćaju i svi ostali klinci – upuštanjem u društvene aktivnosti koje nudi mali grad. Ne treba dugo da shvate kako je gradić malo izvan tračnica jer se u njemu događaju čudne i neobjašnjive smrti, a i pojavljuju se neki misteriozni likovi odjeveni u posljednji krik mode (bilo u 80-ima) koji djeluju… kao da nisu baš sami svoji. Michael će se upustiti u druženje s njima, bit će tu i malo ljubavnih iskri, a Sam će pronaći dva lokalna tupsona koji će mu otkriti veliku istinu. Njihov je grad pun vampira. I na njima je da ga spase. Što će biti pomalo oteži zadatak jer je i Michael počeo pokazivati sklonosti izbjegavanju sunčevih zraka i žeđi za tuđom krvlju. Ono što je ustvari moderan pristup staroj priči, ima ono zbog čega ga poznavaoci žanra vole – drži se nekih osnovnih fakti o vampirima. Ne izlaze na sunce. Ne može im se napraviti ništa ako dobiju poziv u kuću. Preko dana spavaju u svojoj jazbini. I zbog tih relikvija iz prošlosti, da tako kažem, film nije ništa izgubio na modernizaciji. Vampiri su cool klapa, nose cool odjeću, voze skupe pile… žive punim plućima, što bi se reklo, iako su, tehnički, mrtvi. I jezivi su kad to situacija zahtjeva, opasni čak, ubilačko raspoloženi kad treba. Sve lijepe stvari koje se više ne viđaju u serijama/filmovima o vampirima. Ekipa iz ovog filma je uistinu definicija vampira; zgodni, ali zli kurvini sinovi. Zašto to nije dobar film?

Iskreno gledajući, neuravnotežen je do besvijesti. Ima previše toga što bi odgovaralo dječijem filmu (trio klinaca lovaca na vampire baš bacaju osjećaj u tom smjeru) ali dječiji filmovi obično nemaju toliko prolivene krvi koliko je tu ima. Ne može ga se nazvati baš ni pravim hororom zbog ovog prvog, no i zato što pravog horora ustvari ni nema. Radnji treba da se malo pokrene, podosta pratimo tu zlu ekipu i Michaela kako gluvare po gradu i treba još duže da se skuži kako su oni vampiri (nije bitno što vi to unaprijed već znate jer radnja vuče noge da vam to otkrije) a onda se zna izgubiti i dosta vremena na obične nepotrebne stvari (braću Frog i njihove fore) što bi bilo i zabavno da je ekčuli zabavno. Ta neuravnoteženost se pokriva činjenicom da je glumački cast uistinu dobro odabran. Mlađahni Jason Patric i Kiefer Sutherland čine dostojne suparnike, a Jamie Getz podnošljiv uzrok njihove netpreljivosti. Oba imaju i ponešto glumačkog znanja, a i nešto prirodne karizme (iako Kiefer sve ostale pojede za doručak). Horora nema, kako rekoh, ne u onom klasičnom smislu da bi mogli skakati iz stolica, ali, zanimljivo, ima određenu neugodu koja se provlači kroz film i koja funkcionira dobro. Joel Schumacher istu je stvar (iako puno bolje) napravio i u Flatlinersima, što govori i još jednu stvar – da zna kako najbolje iskoristiti Kiefera koji je u tim mlađim danima bio malo više mračni psiho, a malo manje akcijski junak te da mu je taj plašt mračne nepredvidljivosti dobro stajao (zato i Jack Bauer djeluje cool na ekranu, jer je jedan stvarno nepredvidljivi psiho koji se ne libi odrezati nečiju glavu ako to situacija traži). Što se tiče ostale ekipe – srednja žalost, iskreno. Corey i Corey su dinamični duo, nekad zabavni, nekan naporni, ali kuži se zašto ih je publika voljela, a Dianne Wiest donosi malo zdravo odrasle ozbiljnosti kao protuteža mladenačkim godinama. Film je u konačnici bio zdrav hit i moram se složiti da su kritike bile stvarno fer prema njemu (nitko ga nije popljuvao ili zgazio) te da se stvarno osjeća kako je tu dosta toga položeno na vizualni stil, a malo manje na nijanse u scenariju. Svejedno, zbog toga film i danas izgleda dobro, a kako su vampiri općenito doživjeli gadnu degradaciju, zbog osnova koje su i proslavile tu noćnu gamad, izgleda još i bolje. Možda sadržajno neuravnotežen, teško da vas svejedno neće zabaviti, a vrlo vjerojatno i izvući pokoji osmjeh zbog svih oni retro stilova koji se pojavljuju u njemu. Zabavno, pomalo krvavo, pomalo zlokobno… mješavina zbog koje ga vrijedi pogledati još koji put.

2391340,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2391342,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2391343,GRydhGNuQxJ2RysjKGnvReIv4s6zIGSVqlKMirxXeUu2x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 2391344,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2391345,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2391346,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2391347,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2391348,Zwgbda_jZqk8CiIEQHNHaUIKpWMzTyie5ThI7ma58AO6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2391350,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2391351,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2391355,Ew1Au+EgkhcCnRN91HfHi3IAdiDtfQoSZ289M3ycDlNeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 2391358,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg==

 

Session 9 (2001)

Posted: Srpanj 4, 2014 in David Caruso, Horor, Thriler

66399_3fe1d626ae3483699fd160d991caeccc_se session_nine.jpeg

IMDb

Trailer

 

Stvarne napuštene građevine. Što mislite o njima? Čine li one dobar set ili je ipak poželjno imati nekakvo osiguranje u slučaju da se krov počne urušavati? Ne vjerujem da netko ima baš u planu snimati snuff film, ali shit happens, što bi rekao Forrest Gump, no neki od tih napuštenih objekata uistinu su impreivna zdanja koja dušu daju za dobar filmski kadar. Zbog nekih poslovnih stvari iz stvarnog života (scenarij+napuštena zgrada=mogući film) nekako sam počeo tražiti takve objekte i po filmovima, ponešto kao istraživanje (uglavnom za istraživanje) i shvatio sam da nisam prvi koji se toga sjetio. Doduše, originalna priča je smještena na neku sasvim desetu lokaciju, ali kad se prilika otvori… No, dosta o tome, da ne ureknem sve zajedno, već ću se vratiti filmu. I, opet, jedan dio teksta bit će obrana nekog glumca. Što da vam kažem, kad netko vodi javnu kampanju protiv nekoga, nabacuje ga uokolo kao neispravni toster, ja stajem u njegovu obranu. Iako mi ovo nije nov naslov koji sam pogledao nedavno, nedavno sam ga opet pronašao zahvaljujući tome što sam (napokon) odgledao posljednju sezonu CSI Miamia i, moram priznati, nedostajat će mi ta serija. Da, da, znam, nitko to ne gleda, ali svi znaju detalje o njoj. Što da vam kažem, jeftino me kupit, par zgodnih djeva na mjestu zločina, lik sa sunčanim naočalima i to je to, nakon napornog radnog dana, odmor kakav tražim. Velika većina će Davida Carusa otpisati kao netalentiranog pozera, ali, kako rekoh, moram se tome malo suprotstaviti – lik ima dobrih stvari u filmografiji. Točnije, kad mu redatelj pruži malo manevarskog prostora čovjek zna nešto i pokazati. A kako ja ovdje volim dovoditi zvijezde koje to nisu, tako je i Caruso bio u posjeti (Jade & Kiss of Death) i vrijeme je da opet dođe, iako se ovog filma ne bih sjetio da nije Miami završio te da nisam iz puke dosade kopao po njegovoj filmografiji. Ali, to nije loša stvar, iskreno, jer ovaj film (na stranu Horatio Cane) savršen je primjer kako naprviti gledljiv horor s malim budžetom i savršenim, stvarnim lokacijama. Svim redateljima koji snimaju komorne, dosadne i negledljive drame teške po nekoliko milijuna kuna… pažljivo sve ovo pročitati.

Dakle, o čemu je točno riječ? O privatnom poslu. Grupa tako, poluzaposlenih likova dobije posao čišćenja azbestnih ploča u starom i napuštenom sanatoriju. Posao ide, ekipa je tu, ali ne treba dugo da se počnu događati nekakve sitnice koje odmah naznačavaju kako cijela priča neće završiti sjajno. To je sadržaj, da idem nešto dublje od toga otkrio bih vam prevelik komad priče (čak i jedan zgodni preokret) pa ću se tu i zaustaviti. Odmah vrijedi naglasiti kako ovo nije horor u klasičnom smislu te riječi, već je riječ o trileru koji ima jake horor elemente. Tu mu je ujedno i najveći problem koji i nije problem u doslovnom smislu te riječi, ali može se tako i gledati. Film je imao potpuno drugačije zamišljenu radnju, ona koja bi uključivala drugačijeg ubojicu i razvoj priče, ali je sve to izbačeno jer je film u konačnici ispadao poprilično predvidljiv (kad ga pogledate shvatit ćete i zašto) što je dovelo do zanimljivih rezultata. Radnja vam sugeriše jedno, čak postoji i nekoliko kutova drugačijeg gledanja (gledate kao kroz oči ubojice/duha/susjeda Pere) i to zavaravanje ima svog šarma. Istu stvar je radio i Carpenter u Noći Vještica, samo što je on to napravio namjerno dok je ovdje to nuspojava slučajnosti. No, slučajno ili ne, film stvara jako dobru neugodu koristeći se onim što mu je bilo pri ruci i na raspolaganju. Naime, priča o radnicima koji rade u napuštenoj umobolnici snimljena je u pravoj napuštenoj umobolnici, što je autentičnost koju ne možete postići u studiju. Ne samo da radnja predstavlja vanjski izgled napuštenog kompleksa već se koristila i unutrašnjost (ipak, bila je prvo sigurnosna provjera kako strop ne bi pao glumcima ga glavu) te sve što ide uz to; prolazi, sobe, hodnici. Većina stvari koje se vide u kadru već su bila tamo, što film čini vizualno stvarno impresivnim, bez da se moralo ulagati previše novaca i stvar izgleda jednostavno opako dobro.

Osim zgrade i unutrašnjosti, posegnulo se i za nekim starim trikovima zanata. Jezivi glasovi. Radnici u umobolnici pronalaze snimke razgovora luđaka s doktorima i jedan od likova ih počinje preslušavati. Tko god da je to napravio za potrebe snimanja, svaka mu čast jer nema puno jezivijih stvari za slušati (barem što se tiče upotrebe tih ”glasova” unutar horor filmova) i kad spojite sve u jednu cijelinu, dobijete dobar komad jezivih elemenata koje je teško ignorirati. Naravno, nisam zaboravio, tu su i glumci koji su dobrano potegli da odrade svoj dio posla. Iako je to čudno za reći, David Caruso je svojedobno dobio niz finih pohvala za svoj nastup, kao i ostali glumci, da se ne zaboravi (tu su, od poznatih imena, Josh Lucas i Carusov CSI suprotnjak Paul Guifoyle) što u prijevodu znači, ako Caruso ima prostora, zna to iskoristiti (samo što često nema). Ipak, koliko god su glumci dobro odradili svoj posao, treba reći da im scenarij nije davao baš previše slobode, barem što se tiče karakterizacije, pa je dobar dojam pojačan i njihovom prepoznatljivošću (neki anonimci bi možda napravili bolji posao, a možda i dva puta gori) no kad je je riječ o horor-trileru, svaka prednost da se žanrovski elementi što bolje dočaraju pomažu. Odmah ću vas upozoriti da ovo nije tipičan slasher, a nema ni MTV montaže već je tempo polagan, više atmosferičan nego atraktivan, pa ako idete ovo pogledati s ciljem da vidite hektolitre krvi ili kojeg duha (Grave Encounters su također snimljeni u pravoj napuštenoj bolnici) onda ste odabrali pogrešan film jer toga ovdje nema, ne u onom izravnom i zatupljujućem smislu. Ovo je film koji je gotovo iz čistog zraka stvario napetost i jezovitost i kao takav je rijetka zvjerka u svom žanru i gotovo je šteta što je gotovo zaboravljen, zanemaren i dosta podcijenjen jer je ipak riječ o dobrom materijalu koji je spretno iskoristio stvarne ponuđene stvari. Da zaokružim kraj malim infom; dotična bolnici više ne postoji, ne u obliku kakva je u filmu, dobar komad nje je srušen 2007 dok je ostatak renoviran. Od jezivog mjesta postalo je… svjetlom okupano mjesto, ali barem je ostao film kao podsjetnik kako je to izgledalo.

201302250533_session-9-2 201302250533_session-9-4 session 9 1st pic session session-9 session9_brooding session9_halls session9_phil session9_tile session9_tunnel session9_wheelchair session-9-end-shot1.jpeg