Archive for the ‘James Woods’ Category


64 hickey-boggs 6157911812_9565ceb00d

IMDb

Trailer

Znam da će zvučati malo čudno, ali oduvijek imam neko mišljenje da bi se Jim Carey dobro snašao u netipičnoj, akcijskoj ulozi. Ima izgled, ima nastup i da smanji one svoje poznate facijalne grimase, tko zna, vjerojatno bi pružio sasvim zadovoljavajuću izvedbu. Sad se vi pitate otkud taj uvod. S razlogom i svrhom, naravno. Što pomislite kad kažem ime Bill Cosby? Doktor Cliff Huxtable? Ne krivim vas, bila je to dobra serija i Cosby je genijalan komičar (a to ne govorim zbog serije već zbog njegovih stand up nastupa – čovjek je jednostavno duhovit) i dosta nas je odraslo na njoj. No, što mislite kako bi se Cosby snašao s pištoljem u ruci? Ako vas je to pitanje ikad zanimalo, odgovor je jednostavan – jako dobro. Bez obzira na njegovu izraženu komičarsku stranu, pištolj i ozbiljnije uloge mu pašu iznenađujuće uvjerljivo. Doduše, temeljim tu izjavu na svega jednom filmu, ali kad je dojam tako dobar, onda vrijedi malo zaključivati unaprijed. Naravno, prije nego je postao dobri doktor Cliff, Cosby je bio i špijun u I, Spy, seriji koja je direktan proizvod popularnosti James Bonda i, iskreno, ne mogu reći ništa o njoj jer je nisam gledao (nemam pojma je’l humoristična ili ozbiljna) a transfer u nešto kriminalističko/ozbiljnije djeluje kao logična odluka. I jako dobra, ako smijem primjetiti jer Hickey & Boggs su… pa, jako dobar film.

No, prije nego vas uputim u sve što ide obično, prvo jedna napomena. Film je dobar jer, i ovo nije objektivna procjena, je pripadnik neo-noir žanra, žanra u kojem se osjećam kao ribica u malom akvariju. Vidio sam dobre predstavnike, vidio sam loše predstavnike i ovo je jedan od boljih. Jer svijet privatnih detektiva nije baš lagano dočarati, da bi takav film uopće funkcionirao potrebna je dobra priča (ili barem konkretna) u kojoj bi junak zasjao kao mali reflektor. Doduše, u većini slučajeva priča je OK postavljena i filmovi bi se izvlačili na karizmu glavnog glumca (Bogart, Bruce Willis, Robert Mitchum) što je isto način na koji se stvari mogu napraviti. Ovdje je stvar malo drugačija, idemo reći realnija. Za početak, dva su junaka u igri (malo očito po naslovu, ali da se spomene) i, ono što je važno naglasiti, ovo je pristup koji se može opisati realnim. Jer, jedna stvar je zanimljiva kod tih privatnih detektiva – obično zaključak izvuku iz šešira, nakon što dobiju nekoliko puta po glavi i bace par sarkastičnih replika. H & B su slika kako pravi privatni deksteri rade; puno sjedenja u autu, puno nezdrave hrane (da, vidimo kako likovi i jedu, iznenađenje, iznenađenje) te kako se ipak mora surađivati s policijom jer antagonizam, koji je osnova žanra, ne pali jer time se ostaje bez informacija. Priča u sažetom izričaju govori o njihovoj potrazi za nestalom djevojkom. Djevojka je povezana s nekolicinom drugih ljudi, a sve je povezano s nekoliko godina starom pljačkom. U igri su naši junaci, policija i par nezgodnih negativaca, kao i tajanstvena djevojka. Dovoljno da se sve pošteno zaplete.

Nekoliko stvari spomenuti za uvod. Ovo je posve zaboravljeni film. Iznenađujuće, ali istina. Mislim da uopće nije izbačen na DVD, što je propust samo takav. No, glavna stvar jeste što je film djelo scenaristikih ruku Waltera Hill, budućeg redateljskog super stara muških, macho filmova. Točnije, to mu je bio prvi filmski posao i već je u njemu evidentno da će čovjek znati znanje (barem što se tiče 70-ih i 80-ih) Hickey & Boggs ustvari odstupaju od njegova uobičajena portreta macho muškaraca koji su više inkarnacije kultnih mitova nego likovi jer su izvan stereotipa koje je nudio žanr, i odiše realnošću. Jednako tako, njih dva gotovo su najava buddy-buddy žanra kojeg je izmislio (u onom akcija-zabava obliku) upravo Hill sa svojim 48 Hrs. Znači, debitantski scenarij i odmah pun pogodak – da je napravljen u 80-ima Hill bi se zvao Shane Black. Priča kao takva klasična je potraga od-lika-do-lika, jedan put vodi do drugog i tako do kraja. Robert Cult, koji igra ulogu Boggsa, nije izrazito spretan redatelj, ali režija mu je učinkovita, pomalo drvenkasta, no ne toliko da film ima zakočeni izgled. Dobro je upotrijebio negativce, tj. njihova lica er kad su oni u sceni skoro nikad ne govore, no i bez toga ostavljaju dojam nasilništva (to treba znati postići). Akcija je svrhovita, ali je nema baš previše (ovo nije akcijski film) i služi ponajviše da zaokruži radnju (hej, poubijaj sve koje možeš princip je koji se koristi i danas). Uočljivo je da Culp i Cosby imaju jako dobru kemiju na ekranu, što nije stvar slučajnosti jer su obojica nosili spomenutu seriju I,Spy na leđima, pa je i vidljivo da su se dobro upoznali. A u jednoj od manjoj uloga našao se tada jako mladi James Woods, što je stvarno zanimljiva prilika za vidjeti. Iako je danas takoreći u kategoriji old school krimića, film još uvijek djeluje dosta dobro; bez prodavanja magle i bez nepotrebnog foliranja, što je uvijek rado viđena stvar.

2191905,DJ6tEeEAHHPkD5C3GD0ByTgEBSsCnX4nTjw8OZBY3gR+CslGxWUiU0buAB4vkKKZ_Y_G7SGC1csBlRG_nSOviw== 2191906,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2191907,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== ff562f_1e68ddace883b8772d5d13e48762831f ff562f_2b96a55875033bd77f29243797c25d20 ff562f_9e74e3ed39deaf451e1f12a646ba5790 ff562f_27a8909bed5ff3b06c0e0df6cb8961a7 ff562f_64affaeeb1999ec6918f3d2b0241e12a ff562f_953a165a74b08e9c0f0bce277345f110 ff562f_6349d62e037e6ce2b6568c66f48e6777 ff562f_bbd05ab5b5324594bccf63947ea4c484 vkpmonnsopfobig

Oglasi

3-110P4224H80-L

IMDb

Trailer

 

Nažalost, malo kasnim, oko jedno tri-četiri mjeseca s ovim filmom jer bolje odgovara ugodnom ljetnom dobu nego jesenskom vremenu. No, što je tu je. Već kad sam nedavno pogledao Escape Plan, da se malo vratim natrag u 90-te kad je Rocky počeo doživljavati prve box office poraze te naizgled gubiti bitku s kvalitetnijim naslovima. Specijalist to nije, predstavlja jedan od njegovih najvećih kino uspjeha tih godina (odmah iza Cliffhangera) što možda ne znači puno, ali opet, već kad je mjerilo kvalitete filma njegova zarada (pokazat ću vam rasprave i rasprave koje govore upravo to) da i to spomenem. Ipak, razlog zašto ja subotnje veče provodim za monitorom i lagano pišem dojam ovom filmu jeste to što sam ga danas dobio na dar za kolekciju. Blu-Ray izdanje. Kojeg (još) nemam, ali važna je namjera, ne, što me pak povuklo da ga pogledam (ipak je tu i original DVD izdanje, molim lijepo) jer nisam to napravio, pa već nekoliko godina. Da budem iskren, za njega me vežu neka stvarno sentimentalna sjećanja jer sam ga po prvi put gledao u kinu, ali to ”kino” nije bilo pravo kino već razvučena plahta i kino projektor (kino u mom gradu se tek nedavno opet otvorilo) što je onda bilo gotovo gerilsko prikazivanje filmova, ali mogu vam reći da je bilo hrpetina ljudi na projekciji. Ne toliko zbog Slya (možda radi Sharon) već koliko zbog ugođaja. Tada se mogla popiti piva tokom gledanja, zapaliti cigareta, posisati joint ako ste bili u raspoloženju i to je nešto, vjerovali ili ne, što mi pomalo nedostaje. Danas je zvuk kvalitetniji, slika takva da možete prebrojati trepavice na oku plavom od Sharon Stone, ali nema pušenja i ostalih zabava. No, otiđoh daleko, predaleko od teme. Naravno, očekujem da se odmah javi neki ”kritičar” (jako volim ”kritičare današnjice, svatko s netom može biti jedan) koji će reći da je to loš film, glup film, očajan film, da ga jedan Lars Von Trier jede za doručak i slične snobovske gluposti. Mislim, što ste vi ljudi očekivali od filma koji spaja eksperta za eksplozije, sexy kučku, do kosti zlog negativca i hrpetina eksplozija – Dostojevskog? Hemingwaya? Disertaciju o smislu ljudskog postojanja? Ovo je film koji isporučuje, što je koncept koji danas, očito, više skoro ni ne postoji. Što mislim po time? Vratit ću se na to nakon klasičnog uvoda, kao i obično.

Ray Quick (u vidljivo opuštenom izdanju Sylvester Stallone) je ekspert za bombe. Gdje god je želite, Ray je tamo postavlja. Sad radi privatno, inkognito, ali je prije nekog vremena bio CIA (valjda) te se gadno pokačio s psihom imenom Trent (uvijek rado viđeni James Woods) zato jer Trent voli dizati ljude u zrak. Ni ne treba mu neki razlog, jednostavno svršava na to. Njih dva ukrstit će putove kad Raya angažira May Munro (jako hot i božanstveno seksipilno izdanje Sharon Stone) da posmica neke tipove koji su joj ubili roditelje. Ray nema problema s tim, no obitelj negativaca (cool Eric Roberts i legenda Rod Steiger) ima, pa započinju igru koji ima veću eksploziju u džepu.

Spomenuh koncept filma koji isporučuje. Ovo je film za široke mase; tu je Sly kao veliki pozitivac, tu je Sharon kao mamac za mušku publiku (zaboravite na Basic Instict – tu joj nema ravne) tu su kvaliteniji glumci kao malo začina za one istančanijeg okusa, tu su egzotične lokacije Miamija (koje su, brat bratu sad već postale malo izlizane jer ima valjda pet serija koje vrte iste snimke) i tu je, naravno, pirotehnika da vas drži budne (iako za to postoji i jedan jako vruči klinč ispod tuša naših vrlih junaka). Tako se radi film za široke mase; pružite ljudima ono što žele gledati. Sad, realno i konkretno, Specijalist je pomalo praznjikav film, nedostaje mu svega. Od nekakve barem površne karakterizacije, bolje razrađene priče, ne bi mu naškodio ni jači vizualni dojam, kao ni kvalitetnija režija – sve su to činjenice od kojih ne treba bježati, ali bez obzira na to – ovo je film za fino opuštanje. Woods ima svoj over the top nastup (i frajer je gubica samo takva) koji svi očekuju, Sly će pokazati svoje pažljivo istrenirane mišiće (što svi očekuju da napravi) a Sharon će par puta prekrižiti noge jer se zna da to ljudi vole (muški dio, naravno, da budem šovinista kao i obično). O umjetničkim dosezima nećemo ni pričati, besmisleno je, nema ih, nitko nije ni pucao na njih (ali će ih ”kritičari” tražiti, naravno) no vrijedi spomenuti da film, u tom svom površnom izdanju, uopće ne zamara. Dapače, dva sata prođu samo tako, što treba znati napraviti (kad Von Trier počne daviti tri sata – ta tri sata osjetite do najveće dubine duše, svaku božju minutu) ali ako vas moram upozoravati da ne gubite ta dva sata života ako ne volite površni materijal, onda imamo pokrešku u komunikaciji ili ne znate kakve filmove volite. Također vrijedi spomenuti da se film onda savršeno uklopio u trend bomba-bum-junak-negativac tip filmova jer su mu društvo pravili Blown Away i Speed (svi izašli točno iste godine) pa se može reći da je ljeto ’94 bilo itekako eksplozivno te da svu sva tri imali odličan odjek u kinima (iako, bit ću realan i reći da je Specijalist najslabiji među njima, ono su ipak bili žešći igrači). Ako ste raspoloženi pomalo nostalgičarski, ako vam se ne razmišlja previše, ako volite… šta ja znam, kad sranja lete u zrak ili toplo ljeto na Floridi…preporuka za gledanje. Ako ne volite ništa od navedenog (u što uključujem i cast) – dvostruka preporuka za izbjegavanje jer ovo je ona vrsta filma koja jednostavno kvari ljude. Dalje od toga bilo bi jednostavno pisanje gluposti, što nikad, ali nikad ne radim.

936full-a-better-tomorrow-poster 2149106,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2149107,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2149116,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2149117,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== A Better Tomorrow (1986).jpeg a-better-tomorrow-part-1-movie-poster-1986-1020197391 birthlivingdead-1024x682 birth-of-the-living-dead-01 birth-of-the-living-dead-02 birth-of-the-living-dead-03 Fan of the Dead

White House Down (2013)

Posted: Kolovoz 9, 2013 in Akcija, James Woods, Thriler

okladka_wiat-w-plomieniach_1.jpeg url whitehousedown-internationalposter1-full white-house-down-poster-2 white-house-down-poster-5 l_71772_0426535_a6780c33

IMDb

Trailer

Rekli bi narodni ljudi; došla je rodna godina. Akcijskih filmova kao u priči, a priči nikad kraja. Doduše, nije ni zlato sve što sja, ali tko pita, može se, ima se. Nekad je bilo dovoljno iskeširati oko 20 milijuna i mogli ste snimiti pravi film, prepun zabavnih stvari (eksplozije, pucnjava, prevnutih auta da se onesposobi jači vozni park) dok danas ako nemaš 200 milja… bježi kući i ne ometaj ozbiljne ljude. Doduše, taj biznis jest dobar i unosan, ali samo ako imate zdravi hit u džepu, pa čak i potencionalno dobru ideju koju možete iskoristiti. Istina, američki predsjednici već su znali imati mali tehničkih problema s teroristima koji imaju pik na njihovu imovinu (Air Force One) no kako je dotični film mogao biti uguran u svašta (avion k’o avion, može biti i putnički) druga ideja, malo bliže zemlji, imala je nekog potencijala da bude… zabavnija. OK, OK, mirisala je i na malo veću trash glupost (napasti Bijelu Kuću je u osnovi kretenizam pošto Predsjednika ondje da skoro ni nema… tako barem idu glasine) ali ako ubacite dovoljno eksplozija, pucnjave i zabave… tko pita za logiku. Ionako nedostaje malo pusti-mozak-na-pašu filmova, ljeto je, pasje vrućine, tko se još vidio zamarati razmišljanjem. I, priznajem, volim pošteni komad akcijskog filma, onako, junake koji naprave posao, što me nekako navuklo i do moje malenkosti (iako sam ja daleko od akcijskog junaka, hell no, ja sam ljubavnik, ne ratnik) jer već kad sam napisao par riječi o prethodniku, Olympus Has Fallen, pa da napravim posao do kraja. Kao junak, ne.

Odmah da kažem konačni zaključak; ako imaš potencionalno zanimljivu (čitaj; trashasto zabavnu) ne rasteži istu na dva filma. To nikako ne može izaći na dobro. Sjećate se Armaggedona i Deep Impact? Jedan je bio veliki, glasni hit drugi tek srednja žalost? Pa Dante’s Peak i Vulcano? Opet ista priča. Zanimljiva je stvar da su ovi drugi slabiji ustvari (ne previše) kvalitetniji naslovi, ali nitko ne pamti baš drugo mjesto. A jedni teroristi u Bijeloj Kući su sasvim dovoljni, hvala lijepo, jer kad radite istu stvar, onda nešto mora poći naopako, a White House Down (u daljnjem tekstu WHD) je film gdje sve od početka ide naopako. Na stranu to što je brat blizanac tematski sličnog uratka (Olympus Has Fallen = OHF), na stranu to što ima posve, onako zbiljski nevjerojatno… khm, glupu početnu ideju i na stranu to što je to ipak samo ljetni blockbuster (barem trebao biti) pa ne treba biti previše kritičan… gotovo je nevjerojatno koliko je ispao praznjikav i dosadnjikav čak. OHF držim blesavim, ali zabavnim filmom. On je isporučio ono što se od njega očekivalo; žestoku akciju, pregršt eksplozija i toliko ispaljenih metaka da je potrošio pola vojnih rezervi. Tako se nekako radi akcijski film – ako znate da imate priču koja je disfunkcionalna u svakom aspektu. Zabavite gledatelja. Stoga ne iznenađuje činjenica da je OHF ispao i hit, a WHD flop koji neće vratiti ni uloženo. To nije nekakvo iznenađenje. Za film koji je koštao jezivih 150 milijuna dolara (OHF je snimljen za bagatelu od ”samo” 70 milijunčeka) u njemu skoro da nema nekih napetih, raskošnih ili jednostavno over the top akcijskih scena koje bi rekle; evo, već kad ste platili kartu, uživajte. Osim dizanja zgrade Kongresa (valjda je to ta) u zrak i nešto kasnije njezina urušavanja sve ostalo je manjeg formata, gotovo prosječnog. Tu bi sad trebao spomenuti i poštene namjere autora da priču spuste malo na zemlju, naprave (možda) nešto što bi više sličilo trileru, a manje akciji, no to pali samo ako imate priču koja bi odgovarala toj zamisli. Teroristi koji zauzmu Bijelu Kuću (odjeveni kao čistači, molim lijepo, njih nitko nikad ne provjerava) i onda izvode tako besmislene zahtjeve (gdje je nestalo dobro staro; želimo 400 milijuna dolara, autobus i avion pun goriva ili počinjemo smicati taoce) da nama nije ništa jasno, a junaku još manje.

Plus je, recimo, što WHD ne koristi aktualnu situaciju već umjesto S. Koreje negativce čine dobri stari plaćenici i pola državnog vrha i rekao bih da je baš sjajno što ih predvodi glumačka lafčina James Woods. Samo što nije. Woods je gotovo nezamjetan, ili mu se nije glumilo, ili je skužio da sve to neće na dobro izaći, pa je odradio svoje, pokupio ček i hasta la vista, baby prema parkiralištu. Jamie Foxx (meni apsolutno iritantan nosio on kaubojski šešir ili poslovno odijelo) kao Predsjednik… recimo samo da sam iskreno žalio što mu neki od negativaca nije smjestio metak u čelo (stvarno sam navijao da se to dogodi) dok Chaning Tatum djeluje kao da je dobio upute tipa; čuj, dečko, pokušaj malo skinuti Johna McClanea, malo pokaži to zgodno tijelo (jer nema apsolutno nikakvog razloga da se u pola filma skine u potkošulju) i to je to, svi će navijati za tebe. Znači, pobačaj što se tiče isporuke dobre vizualne akcije, pobačaj što se tiče glumaca (da je barem macho njuška kao Gerard Butler) a to odmah donosi i pobačaj na zanimanju gledatelja za stvari koje se odvijaju na ekranu. A ne pomažu ni stvari koje su odlučili nagurati u samu radnju, tipa deseto-godišnja curica koja je lumen za sve, od poznavanja američke vanjske politike, povijesnih stvari vezanih uz Bijelu Kuću, snimanje terorista i slanja videa medijima te spriječavanju zračnog napada mahanjem zastavaom (najgluplja scena filma, iskreno) jer ne dopridonosi ničemu osim još većem smaranju (OHF je imao sličan problem i riješio ga je efikasno – klinca je kroz nekoliko minuta lansirao van radnje da se odrasli mogu kvalitetno poubijati) i stvarno ne pomaže što film ima identične scene kao i prethodnik mu (desant na Bijelu Kuću s tri helikoptera koji ne prolazi dobro) jer odiše besmislenim kopiranjem. Lekcija dana? Nema je. Ukoliko ste gledali OHF onda možete pogledati i WHD, ali da se odmah zna, ovih stotinjak minuta vam neće biti zabavno, čak ni u negativnom smislu, a nije isključeno da doživite i osjećaj lošeg deja vu-a. Tako to ide kad se jedna nategnuta blesava ideja ide rastezati na čak dva filma.

5240834,GqQb9EO6veyZu4NKg931s1U3X8KKdeidX1NkzTF6fUt9dsUCBPN_vH2wV4AJAoDOpvDIPpeT7X9OZ4NPCjUcQw== 5347143,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5347146,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5350012,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5350013,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5350015,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5469470,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5469471,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5469472,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5469474,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5682718,zDACrtY4SVZdshvuSJX0C8BPec0hD78YR8r9+W3_cYDQ8k052GTGbthTcnhL_6prJtddH59TWKTF3aQIVKP3zQ== 5682722,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw==


l_144214_24170aba l_40827_0144214_08bf6941

IMDb

Trailer

Postoji cijela jedna priča vezana uz ovaj film, poduža. Počelo je sa slučajnim odlaskom u gradsku knjižnicu i uočavanjem naslova knjige po kojoj je film nastao. Naravno, tada sam mislio nešto drugo. Naslov sugerira nešto sasvim drugo, a korice dotične knjige izgledaju ovako: vojna zelena boja i na njoj plavuša duge kose odjevena u maskrinu odoru. Nisam ni pomirisao sadržaj jer mi je vuklo na jedan od onih ljubića koji za aktere imaju ho-ruk curu i garavog neznanca koji je obore s nogu i onda skuže da ne mogu živjeti jedno bez drugog. Onda sam negdje na TV-u (ili čak pročitao u novinama) da je John Travolta pristao odraditi ulogu u filmu ”Generalova Kći”, što mi je malo podiglo znatiželju. Travolta, naravno, nije cijepljen od lošeg odabira uloga, ali onda je bio na nekakvom akcijskom vrhuncu (a teško da može proći kao neki tamnokosi neznanac koji će komada oboriti s nogu) tako da sam se vratio po knjigu i rekao; nek’ se nosi, riskirat ću. I da vam kažem činjenicu, odmah mi je ušla u top 5 najboljih, IKAD, pročitanih krimića. Radnja uistinu ima jednu plavušu u glavnoj ulozi, ali, nažalost, mrtvu, i jednog tako fino cinično profiliranog istražitelja da je to predivno za čitanje, plus što je sadržaj generalno napet, pa ubojicu baš i ne skužite do samog kraja (iako sumnjate, ali pisac Nelson DeMille vješta baca sumnju na sve i svakoga). I onda je na red došao film. E, sad. Jedan mali, naoko nevažni problem. Ako ste čitali knjigu, onda će vam film biti dobar (ne zato što je toliko sjajan jer nije) a ako je niste čitali, onda će vam biti pravo šablonski napravljen triler (što ustvari i jest) kakvi se pojavljuju s vremena na vrijeme. Ukratko rečeno…

…netko ubije Elisabeth Campbell, kćer generala Campbella, zapovjednika vojne baze negdje na američkom Jugu i to na posve neugodan način; na otvorenom, privezanu za tlo i tako to. Srećom, tu je Paul Brenner, pomalo cinik, pomalo ironik, ali pravi vojni istražitelj kojeg će istraga odvesti u tajne vojnog vrha, ali i u otkrivanje nekih privatnih stvari. Jer, naime, Elisabeth Campbell je uspješno spavala sa svim važnijim članovima vojnog vrha u bazi, no ne zato što je bila čista ,khm, drolja, već zato da bi se osvetila za osobnu nepravdu napravljenu prije puno godina ranije. A ni ubojica ne spava dok traje istraga, tako da Brenner ima pune ruke posla.

Da potegnem odmah ručnu i zaustavim se ovdje. Ekranizacije dobrih romana uglavnom uvijek u pravilu završe prosječnim filmovima. To je i ovdje slučaj. Roman je precizna anatomija jedne istrage koja se odigrava u potpuno drugačijem okružju (vojna baza), nabijena dijalozima koji doslovce rasturaju (vjerujte mi na riječ, roman sam pročitao već najmanje 7 puta) i opakom karakterizacijom likova radi koje do kraja niste sigurni tko je ubojica. Ali, nema ubojice. Ne onakvog koji će se upletati u istragu, napadati naše istražitelje, postavljati zamke i slične stvari. To postoji samo u filmskoj verziji. To je, iskreno, bolesni znak neinspiracije, ali da se radilo o doslovnoj ekranizaciji, film bi bio prespor (i da ne govorim kako bi morao trajati najmanje 4 sata da sve pokrije). Ovako ima dinamiku, što znači da nije dosadan, ali i da bi vam za potpuniji dojam bilo bolje uzeti knjigu. Također, scenarij je dijelo proslavljenog Williama Goldmana, no neka rješenja u njemu su kriminalno loša. Završnica s bombom, napad na Brennera u njegovoj kući, napad u podrumu… kad bolje razmislim, svi dijelovi koji skrenu izvan romana strše kao djevac u javnoj kući. TO ga čini prosječnim (ni ne iznenađuje da je pokupio uglavnom loše kritike). S druge strane, John Travolta odlično je odigrao pomalo ciničnog istražitelja koji se pronađe u leglu vojne birokracije. Madeleine Stowe, meni inače jako cool glumica, ovdje baš i nije nešto posebno zablisatala jer umjesto jakog para istražitelja, dobili smo light verziju Muldera i Scully (s tim da je Travolta IPAK napravio bolji posao). Njih dvoje su u okruženju pravog glumačkog ansambla, počevši od James Woodsa, James Cromwella i Timothy Huttona koji ovakve glumačke zadatke jedu za doručak, ali koji su, uglavnom, ostali potpuno neiskorišteni. Film je koštao jezivih 95 milijuna dolara (nije mi jasno gdje je utrošen taj budget), ali uspio je postati solidni hit, što je poteglo najave nastavka. I priznajem da mi je to (još uvijek) mila ideja jer postoji i nastavak romana (koji ne govori više o bazi već o starom ubojstvu u Vijetnamu), no nekako nisam pri uvjerenju da bi ga napravili kako treba. To je već tema za drugu priču. Ovako, na prvu pomisao, ovo je zgodan mali (šablonski) triler kojeg spašavaju Travoltin nastup, galerija sporednih glumaca, intrigantna priča te je uglavnom stvarno podcijenjen (nije sjajan, ali nije baš ni TOLIKO loš) što ga čini adekvatnim materijalom za jednu brzinsku preporuku. Nakon njega, uhvatite se knjige, doživljaj će biti još bolje.

1733075,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1733068,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1733077,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1733073,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

2166700,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2166699,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 1733064,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1733059,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw==

2166707,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2166705,yclV0JryrnrrvfDuNO_NYRiSMlcozjyT5wpxP95fyX7LUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1733067,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1733062,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1733066,oIRrpKkTj1LEzuYZ0RDuZcbNKpnWABzBFhbrqElUT0N4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ==

Cop (1988)

Posted: Prosinac 22, 2011 in Ekranizacije, James Woods, Neo-Noir, Thriler

IMDb

Clip 1

Clip 2

 

Oduvijek vjerujem da bi se ljudi trebali držati onoga što znaju raditi, poznavati granice svojih mogućnosti i biti svjesni svojih ograničenja. James Ellroy mi je kao pisac cool lik, ima ono nešto u njegovim pisanim stvarima radi kojih mogu reći da se osjećam kao zadovoljan čitatelj, ali čovjek bi trebao bježati od pisanja scenarija kao vrag od crkve jer nema kreativnosti. Znam da će neki sad skočiti i reći “kako, dovraga, to možeš reći” ali to je istina. Od Dark Blue, preko Street Kingsa, pa do najnovijeg Ramparta Ellroy mlati po jednim te istim motivima; veteran policije, koji je, naravno, totalno sjeban po svim moralnim stavkama dnevnog reda, počne propitivati svoj život, tražeći nekakvo iskupljenje. Hej, nemam nikakvih problema s griješnicima, jedan sam od njih, ali kad ti tri filma idu na isti kalup, od čega mi je Dark Blue najdojmljiviji, čak i slijepac vidi da nešto zapinje. Ono što je najzabavnije, Ellroy baš i ne voli ekranizacije svojih romana, kaže da su mlake, osrednje i da su romani bolji (pa, to sam stvarno nije nikakva novost, da su romani bolji od filmova, je’l) i čist mi je neobično da se nije prihvatio adaptcije neke svoje knjige. Cijeli uvod, ali dolazim do poante, samo što nisam. Iako je kao pisac bio gubica već duže vrijeme, za filmski je svijet postao ime tek nakon L.A Confidential, a za one koji nisu skloni prekopavanju prašnjavih arhiva, Ellroy je filmski svijet vidio već i prije, u adaptaciji jednog romana iz serije o čvrstom L.A murjaku Loydu Hopkinsu; Blood on The Moon. Ellroy nije bio zadovoljan ekranizacijom, dapače, javno je progovorio riječ-dvije protiv cijelog projekta, a sam film i nema nekakvu posebnu reputaciju. . Ma koliko god da se nisko provukao ispod radara javnosti, radi se o posve solidnom uratku kojeg uvelika spašava, pogađate, nastup Jamesa Woodsa.

O čemu se radi? Prosječno sjebani detektiv LAPD-a, Lloyd Hopkins, dobiva bizaran slučaj za istraživanje. Netko ubija žene po cijelom vrlom L.A.-u i to radi na najbrutalnije načine, a Hopkins kroz svoju istragu otkriva da je sve to povezano s jednom feminističnom pjesnikinjom i danima dok je išla u srednju školu. Killer, naime, ima posebno mjesto u srcu samo za nju, a da ona toga nije ni svjesna. Film je, istini za volju, mix od pomalo svega; urbanog kriminalističkog filma, noir trilera, serial killer filma (ako me sjećanje ne vara, ovo je prvi naslov u kojem se službeno i počeo upotrebljavati taj naziv “serijski ubojica”) malo klasičnog trilera – sve zajedno predstavljaju cjelinu kojoj nije posebno teško pronaći mana, ali, srećom, kvalitete su one koje prevladavaju u većoj mjeri.

Woodsu uloga opsjednutog murjaka stoji ko salivena, svaki njegov korak zadržava pažnju gledatelja jer nas uvjerio kako mu rješavanje slučaja znači sve u životu. Također, što je pohvalno, njegov lik ne traži nekakvo moralno iskupljenje, kao što to već zna biti polazna točka u ovakvim filmovima, a ono što ga pokreće jeste da se takve stvari ne mogu raditi ženama i proći nekažnjeno. Iliti, moralno stajalište. I dok je Hopkins odlično zamišljen i izveden lik (ali ništa što već nije viđeno kod Ellroya, iskreno) ostatak glumačkog ansambla i nije tako sjajan. Lesley Ann Waren, jedna od onih sjajnih televizijskih glumica koje se mogu vidjeti posvuda, tek na trenutke može parirati Woodsu. U njezinu obranu, ni lik pjesnikinje nije baš nešto sjajno napisan, ali…moglo je bolje. Također, radnja ima nesretnih scenarističkih rješenja. Posebice kraj. Iako zadovoljavajući, jednostavno ne pristaje ovakvoj vrsti filma, a ne može da se ne osjeti nepotrebno ubrzanje. Serijski killer ima zanimljiv opus moderandi, no kad izvuče Uzi… nije to to. Konačni zaključak? Ovisi. Ako volite prave murjake, žene kojima treba zaštita, opake killere, ponešto istražiteljskog posla, serijske ubojice i ako ste fan Jamesa Ellroya …naslov kao stvoren za gledanje u kasnije noćne sate. Ako ne volite… preporučava se izbjegavanje.

Best Seller (1987)

Posted: Prosinac 18, 2011 in Brian Dennehy, James Woods, Thriler

IMDb

Trailer

B filmovi uglavnom su podcjenjeni, ali jedna dobra stvar u njima je (barem bila, u nekom drugom vremenu) da su si uzimali vremena za ispričati zanimljivu priču na jedan posebni način. Nema tu prečaca, nema tu glupavih pojašnjenja, jednostavno sve ide kako treba ići – nenametljivo. Što, u prijevodu znači, nema vizaulnih atrkacija i nepotrebne pirotehnike. Doduše, obično je to ispadalo zato što su im budgeti bili smanjeni, ali to je dovodilo do razvijanja kreativnosti, traženju zgodnih i praktičnih rješenja, a najveći aduti su se polagali na priče kojima se tražila gledateljeva pažnja. Postojali su slučajevi gdje je bila dovoljna i pojava glumačkog imena, ne nužno kvalitetnog, ali nadasve zanimljivog (Chuck Norris, Charles Bronson, pa čak i Steven Seagal duguju svoje karijere takvim projektima), no ako bi se karte pravo posložile onda bi dobili hat trick svega što je dobro.

Scenarist i redatelj Larry Cohen oduvijek ima inspiraciju za zanimljivo postavljene priče, težeći originalnosti i neuobičajenim zapletima, koji ustvari i budu bit spomenute originalnosti, a ova ovdje nije nikakav izuzetak od tog pravila. Dodajte u jednadžbu dva glumca koja bi i ekranizaciju telefonskog imenika učinila zanimljivom, redatelja koji si je filmografiju naoružao sličnim, kvalitetnim uracima, i stvar jednostavno mora biti dobra. Brian Dennehy u 80-ima je bio dio one kvalitetnije garniture glumaca koja si je cijelu karijeru izgradila sporednim ulogama, pripomogla je i prepoznatljiva fizionomija trokrilnog ormara, ali, ako ćemo baš iskreno, lik je glumio uvijek iste uloge. Radio je to kvalitetno, no šablon prepoznatljivosti je postao njegov nespominjani trademark od kojeg je rijetko kad odstupao. James Woods  ovdje igra cool profi killera (čiji će sličan nastup biti dorađen do savršenstva u Vampires od Johna Carpentera) s upadima svoje poznate živčanosti, pri čemu mu Dennehyeva poznata smirenost odlično parira. Oni su daleko od nekakvog simpatičnog budy-budy para kakve smo imali prilike upoznati kroz filmove Lethal Weapon ili 48 Hours, ali imaju uvjerljivu kemiju na ekranu koja drži vodu, a ne škodi spomenuti kako pripomaže i uživljavanju u priču. Sama priča– To je ono pravo.

Nalazimo se u 1972 godini, Nixon se smješka s izbornih plakata, a tri maskirana tipa (s maskama starog Dicka) upadaju u policijsko skladište i po kratkom postupku likvidiraju tri murjaka, odnesu bogati plijen i i iza sebe ostave tek jednog preživjelog. Dennis Meechum od toga napiše knjigu koja postaje bestseller, ali nastavlja raditi kao žandar te u idućih 15 godina postaje poznat i kao pisac i kao vrhunski drot. Samo, 1987 godine, Dennisu više nije do ničega, posao mu je postao besmislen, a književna karijera neispirativna i čovjek jednostavno preživljava od danas do sutra. Prilikom jedne zbrčkane akcije, život mu spasi čudan tip koji se nastavlja muvati u njegovoj blizini. Dennis počinje polako gubiti strpljenje, ali drugi tip je čisto cool frajer koji kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju. Ime mu je Cleve, profesionalni je hitman i želi da Dennis napiše novu knjigu. O njemu. I poslovima koje je radio za jednog jako bogatog i utjecajnog tipa. Zašto? Zato što on i Dennis imaju svoju prošlost staru 15 godina. Čudan tandem u još čudnijem savezu kreću na dugačko putovanje otkopavana starih tajni koje će ih bez pardona odvesti u naručje bliske opasnosti.

Film radi poveznicu na sve iole važnije iz svakog žanra, početak je tipični film pljačke, pa prelazi u urbanu kriminalističku dramu, triler koji nije u konvencinalnim vodama, a ne libi se ubaciti i malo dobrog starog obračunavanja među negativcima i potrošiti koji metak da dobije notu dinamičnosti koja obična krasi ovakve uratke. Postoji i određena razina karakterizacije likova, no zadržava se u poprilično površnim vodama, ne koristeći baš uobičajene klišeje na kakve smo navikli (izrađeni policajac u pravilu je i sadašnji alkoholičar) ali dolazeći jako blizu njih, samo ih postavljajući u posve novo okružje (kad ste posljednji put vidjeli da je spisateljska blokada problem jednog policajca). Umjesto klišeja, film se fokusira na svojevrsno putovanje na koje Dennis i Cleve kreću, kao i kronografiju zločina koji će se na završetku posložiti u cijelinu, pri čemu pomaže da se glavni dvojac baš i ne voli previše, kao i stvaranje tenzije u njihovu odnosu radi događaja koji su se odigrali na početku radnje. Film praktički da nema mane, bilo scenarističke, bilo glumačke, pa čak i ako neki njegovi dijelovi djeluju površno, i dalje se radi o uratku čija je kvaliteta visoko na razini, čak i za neke više opcije od običnog B filma.


IMDb

Trailer

Inače, kolega Dragonrage je zadužen za informiranje svih nas koji smo lijeni upotrijebiti internet za pronalaženje novih naslova, no ovaj put ću napraviti malu iznimku te vas obavijestiti kako se pojavio još jedan remake kultnog filma, nastavljajući već podužu tradiciju eksploatacije filmskog naslijeđa. Došao je, iznenađujuće, poprilično tiho, snimanje je najavljeno još prije oho-ho vremena, nije bilo nikakvih obavijesti, slika ni sličnih stvari, no kako sad stvari stoje, teško da će ući u legendu kao original. Barem ako je suditi po prvim kritikama koje govore o tek osrednjem djelcetu, a izostao je i značajniji box office rezultat (svega pet milja u prvom vikendu) koji bi ga malo izdigao iz prosjeka. Ali, mora se pohvaliti jedna stvar (nešto slično kao i nadolazećem The Thing) nije se puno odstupalo od originala. Tako opet imamo bračni par Sumner koji odlazi negdje bogu iza nogu na kreativni odmor (u ovoj verziji, David je scenarist, a ne matematičar) te ne treba dugo da se susretnu s lokalnom redneck scenom. Uz uobičajeno muško natezanje oko ženke glavnog lika, dolazi do velikog obračuna na imanju Sumnerovih, gdje se David, inače papučar po zanimanju, pretvara u gadnog osvetnika koji ne bira sredstva da uzvrati na nasilje istom mjerom. Na papiru ništa novo, već viđeno u originalu, s time da je ovdje, ako je vjerovati informacijama i traileru, David puno manji njonjo nego je to bio Dustin Hoffman u originalu.

Englesku su retardiranu družinu tako ovdje zamijenili retardirani južnjački idioti (hilly billy itd,itd) a predvodi ih Aleksander Skarsgard, minus vampirski zubi. Ni ostatak glumačkog ansambla nije posve nepoznat, tu je i James Marsden, a ako vam ime ne govori apsolutno ništa, onda ga zamislite s velikim plastičnim očalama na glavi i dobijete Cyclopsa iz X-Men franšize, dok njegovu zgodnu družicu (ovo shvatite uvjetno, ženska mi je smućkaj i prolij zgodna) igra Kate Bosworth. Zanaimljiva stvar, Bosworthova i Marsden su već igrali bračni par i to u Superman Returns, a kako je netko mislio da imaju kemiju, onda ih je opet spojio. Ovaj put minus Supes jer će David biti junak dana. Mladim licima, što je tako proziran pokušaj da se film svidi mlađoj generaciji, ona koja znači i kešovinu na blagajkni, pridružio se i jedan stari morski vuk, James Woods, što je tako dobra stvar da bih najradije poljubio onog koji je radio cast jer Woods se već duže vrijeme nije pojavio u nekoj boljoj ulozi. Redatelj Rod Lurie većem broju gledatelja možda i nije tako poznat, ali to je ionako s razlogom, lik i nema nekakvu bajnu filmografiju, no jedan mu naslov strši u karijeri. The Last Castle, gdje su snage odmjeravali Robert Redford i James Gandolfini (Sundence Kid i Tony Soprano biju ljutu bitku oko prevlasti u vojnom zatvoru) i ne radi se o lošem filmu, dapače, a kako su novi Psi od slame akcijski više orijentirani nego original, moglo bi tu i biti nešto. Doduše, ja sam optimist, pa bi moglo biti i suprotno, no što je tu je… još jedan remake je pokucao na filmska vrata, prvo ga treba pogledati, a onda suditi knjigu po koricama.

Straw Dogs (1971)

IMDb

Trailer

Raditi remake kultnih filmova radi se love, naravno, svi to znaju, ali u nekim slučajevima originalni materijal može se nadograditi. Original mi je bio na repertoaru za gledanje prije nekog vremena, ali jednostavno nikad nisam dobio poriv da nešto i zapišem o njemu. Sjećam se nekih rasprava po forumima i uvijek bi se našlo par likovi koji bi ga branili preko svake mjere, što bi uvijek ubilo u pojam svaku izmjenu mišljenja, ali kad bih morao biti iskren, rekao bih da je film popustio pred težinom nakupljenih godina, ne previše, ali osnovna konstrukcija u konačnici ispada malo bezveze. Peckinpah u svim svojim filmovima voli naglašavati kako voli likove jer su preslika njegove osobnosti, no ovdje se taj osjećaj pojavi tek u samoj završnici, kad David uzme stvari u svoje ruke i ide se osvećivati likovima koji ga maltretiraju. Do tada, radnja je kao u praznom hodu. Slažu se scene koje bi trebale bildati atmosferu, no njihov je efekt tek djelomičan, statičan. Dijalozi su drveni, rastegnuti i znaju biti besmisleni, potezi koje likove rade također, a njegova najveća kontroverza jeste ona famozna scena silovanja za koju se ni danas točno ne zna predstavlja li silovanje ili ne. Kritičari obično vole naglašavati kako je sve to jedna velika harmonija koja dovodi do vrhunca napetost, no u mom slučaju osjetio sam neugodu više nego napetost, što je dobar stvar, ali kad imate jednog samog štrebera ispred gomile robusnih gorštaka naravno da će vam biti neugodno.

Filmu nedostaje ozbiljne interakcije među likovima da bi ih mogli bolje razumjeti, a time i prihvatiti stvari koje rade. Završnica, u većem dijelu svijeta osuđivana kao nešto što glorificira nasilje, djeluje neodređeno jer likovi primitivnih gorštaka djeluju kao gomila retardiranih idiota koja jedva da zna s koje strane puške izlazi metak, a kamoli kako da uspješno naprave upad u kuću. David, doveden do krajnje granice, uzvraća nasiljem na nasilje, ali ni to baš ne drži vodu u konstrukciji priče. David uzvraća udarac radi inata, ne osjećaja pravde, pošto im se u kući skriva punokrvi ubojica a njegovi moralni principi jednostavno nemaju svoje uporište. I, Englezi su još uvijek nadrkani na Peckinpaha što ih je prikazao tako kako ih prikazao, što je zabavan i toliko nevjerojatan podatak da je ustvari jezivo kako je film još uvijek zabranjen u UK. Ali, ne može mu se poreći određena preciznost u oslikavanju lokalnog koloriteta, kao ni predstavljanju lokalne gorštak scene koji su ovdje da bi pili, jebali i maltretirali (stipovski negativci je pojam koji mi prvi dolazi u misli) a ima i dobrih poteza u oslikvanju bračnog para Sumner, koji su ustvari otuđeni jedan od drugoga, no zaglavljeni na mjestu koje je protiv njih i na kojem oni pokušavaju pronaći nekakvu povezanost. Teško je ne uočiti da Peckinpah i ženski likovi nikako ne idu zajedno jer Amy je prikazana kao obična droljica koja voli grube i znojave likove, malo grublji odnos, radi čega je njezin odnos s Davidom na jako klimavim nogama (čitaj: nemaju ništa zajedničko) te time i neuvjerljiv. Dustin Hoffman je kao štreber s očalama najuvjerljiviji u cjelini, što je stvar koju inače svi vole naglašavati (hej, i ja sam među njima) dok je sve ostalo ostalo u pozadini. Možda najkotroverzniji film kultnog redatelja, no nikako i najbolji, a onom tko ga nije gledao, prvi put će biti odličan, drugo gledanje će već biti upitno, a na trećem će već shvatiti koliko je u njemu propusta. Ostaje nada da je remake uočio te slabe stvari iz originala (loše ocrtani likovi i nategnuti dijalozi među njima, kao i opravdanost postupaka) te ih malo ispolirao. Pošto se već zna kako remake neće nigdje biti zabranjen, time mu odmah otpada i kultni status. Ali, dobro, original ga ima. Zasluženo ili ne, na vama je da odlučite.


IMDb

Trailer

Naslov govori sve kojeg  naslova je ovo remake, zar ne? Enivej, mali podsjetnik, radi se o kultnom filmiću Bloody Sama (Peckinpaha) gdje su bračni par McCoyevih glumili Steve McQueen i Ali McGraw. Bračni par kriminalaca koji bježi preko Amerike. Nova verzija ne izmišlja toplu vodu, priča je ostala identična, uz mali makeover cijelog uratka. Možda zato film i nešto vrijedi? Mislim na onaj dio što se temeljna priča nije mijenjala. Nije samo to u pitanju, film ima par svojih aduta kojima se može pohvaliti kako je sasvim korektan uradak, uz koji se nećete dosađivati, a jednako tako nije napravio ništa nažao originalu. Cool što se mene tiče, treba i to izvesti kad je općepoznato da remakovi klasika obično budu zakurac. Kako je u ovom slučaju i original imao par gijeha na duši, ne treba biti previše kritičan ni što ga obrada ima (već kad sve spominje sve, ne), a ono što je zanimljivo… oba filma kiksaju na identičnim stvarima (već kad govorimo o doslovnim detaljima) što je slučaj koji se događa… nikad.

Izmjena u odnosu na original jeste uvod, poslić koji Doca McCoya dovede iza rešetaka, ovaj put Mehiko zatvora. I tamo je loše, vjerujte mu na riječ, pa ga žena izvlači sklapajući pogodbu s mutnim poslovnim tipom, Benyonom. Taj uvod je nešto bez čega se i moglo preživjeti, nije bitno zašto je on u buksi, ali, eto, autori su htjeli dodati nešto svoje. Nakon toga, stvar je identična. Ovaj, nije. Akcijske scene su zamjenjene. U originalu se car chase događa po mraku, ovdje je po danu, i skromno priznajem, nova verzija djeluje bolje, s akcijom koja ima onaj okus kad se akcija radila ručno, trikovima i s puno baruta, a ne kompjuterom. I pljačka je drugačija (s nekim stvarima koje su iste kao i u originalu) te su to one glavne kozmetičke izvedbe koje vrsni poznavaoci odmah prepoznaju. Kozmetika ne djeluje napadno, odmah valja naglasiti, iako izostaje ona prepoznatljiva Peckinpahova poezija pokreta, akcija je pregledna, režirana čvrsto i uvjerljiva te ima pristojnu dinamičnost.

Alec Baldwin i Kim Basinger u tim su danima bili sretni bračni par, što se itekako očituje na velikom ekranu te njihov odnos ne djeluje nakaradno. Kim je svoj dio odigala i bolje nego Alec, ali njegova uloga i ne treba biti dramska već cool, što je, voljeli vi tipa ili ne, odigrao sasvim pristojno. Zanimljivo je da nijedan od glumaca, bilo iz originala, bilo odavde, nije nešto posebno glumački izražen i podjednaki su u svojim izvedbama (s tim da su Alec i Kim zgodniji) te se to može nazvati i mrtvom utrkom. Zanimljiva stvar, James Woods je glumački kalibar u istom rangu kao i Ben Johnson u originalu, te se opet postigla mrtva utrka u izvedbi. Michael Madsen je ovdje neiskorišten, pa čak i potrošen bez veze. Hodajući uokolo, mašući podužom kosom kao da je na grunge koncertu, stječe se dojam da je lik imao nekih financijskih briga koje je pokrpao nastupom bez angažiranosti. Tu je i par faca koje će tek u godinama što dolaze postati netko i nešto (Hoffman i Morse) što bi pronicljivijem oku moglo reći kako je ovdje glumački cast nevjerojatno šaren, ali i relativno kvalitetan. Stvari u kojem oba filma kiksaju…

McCoyevi su u oba naslova izraženi, najrazrađeniji likovi dok su negativci takva jednostavna i nerazrađena gomila…khm, klišeja? da oni pokraj njih ispadaju kao mali ministranti. U originalu je vestern/outlaw đir bio naglašen, što je imalo velike veze i s Peckinpahom, što je ovdje malo prigušeno jer ta su vremena bila već stvar prošlosti, no teško da se ne može zamjetiti utjecaj Bonnie & Clayde šeme, što je u osnovi isti vrag, samo što je zrno novije doba. Također, film se pojavio u zgodno vrijeme jer takva je priča mogla proći samo u doba koje se ne može nazvati “modernim”. Danas bi, pokraj mobitela, satelita i GPS sranja izgledao smiješno, ali tamo početkom devedesetih, dok su mobiteli dolazili uz oružani list, cijela ta outlaw priča ima neki svoj šarm za kojeg još nisam siguran jeli produkt slučajnosti ili namjernosti. A iako ima poštene akcije u njemu (sačmarice i coltovi čuda rade na tankim gipsanim zidovima) ne može ga se nazvati ni uobičajenim akcijskim filmom koji su harali u to vrijeme (zato je zarada bila skromna) ali to nikad nije minus. Raznolikost je dobra, kao i remake koji ne govori ništa novo, ali je opet samostalan film isto tako. Ja inače imam jezivo loše mišljenje o remakovima, no ovom naslovu uvijek progledam kroz prste jer mu se nema što zamjerati. Pošteni film, poštene priče, poštene izvedbe i s poštenim glumačkim ansanblom. Jednostavnije od toga ne ide.


IMDb

Trailer

Kada je tamo daleke 1978 godine mladi, entuzijastični i kreativni redatelj John Carpenter snimio horor film imena Halloween, nitko nije mogao ni sanjati kakav će to uspjeh postati. Ne samo u financijskom smislu, već i u onom filmskom pošto se radilo o prvom naslovu koji će udariti temelje modernog slasher podžanra kakvog danas poznajemo. Da stvar nije trebala biti uspješna govori i sam Carpenter, pojašnjavajući da uopće nije imao pojma da mu film zarađuje ozbiljne novce (koje on osobno, radi lošeg ugovora, nije ni vidio) sve dok nije slučajno vidio naslov u novinama. No, njegova kreativnost nije tada prvi put ugledala svijetlo dana, već se susreo s pozitivnim vibracijama publike i kritike kada je izašao njegov Assault on Precinct 13, modernizirana verzija vestern klasika Rio Bravo. Ljubav za vesternima nikad nije napustila Carpentera, a prvu pravu priliku da snimi nešto što će barem vizualno podsjećati na to događa se 1998 godine kad izlaze prve najave kako će se, tada već kultni redatelja horor filmova (što i nije najpoštenija titula jer dio opusa mu je izravno u SF vodama) uhvatiti u koštac s vampirima i lovcima na iste. Koliko to čudno zvučalo, Carpenter se u dotadašnjoj filmografiji nikad nije pozabavio s ikonama horor žanra te je vijest bila dočekana s velikim očekivanjima, posebice zato što je prije toga napravio ne tako uspješan nastavak Escape from L.A, nakon čega se s razlogom moglo postaviti pitanje nije li vrijeme velikog majstora prošlo. A što je moglo uopće poći po zlu? Vampiri su oduvijek bili zanimljiva roba za horor filmove, lovci na iste nisu imali baš neku svoju prođu ako iz jednadžbe izuzmemo Abrahama Van Helsinga, a disfunkcionalne grupe zanimljivih ljudi oduvijek su bili Carpenterov motiv kroz skoro cijeli njegov opus.

Priča nas upoznaje s Jackom Croweom, lovcem na vampire, jednim od onih žestokih, cool, pravih rasnih frajera kakvi se ne viđaju često. Njegov tim slayera sličan je njemu, gruba muška skupina koja voli ubijati vampire, dobro tulumariti nakon toga, pa još malo ubijati vampire. Nakon što unište gnijezdo krvopija negdje u pustopoljinama Novog Meksika, Crow i njegova grupa dožive neugodni susret s glavnim vampirom, većina tima bude poubijana, a sam Crow jedva izvuče živu glavu iz tog sukoba. No, to nije problem. Problem je kako mu je smješteno, glavni vampir zna njegovo ime, njegovu prošlost, te stvari koje su poznate samo njegovim poslodavcima. Ono što drugi ne znaju jeste da je naš Jack otporna živina koja neće samo tako podviti rep već koristi ostatke svojeg tima i kreće u nemilosrdnu potjeru za vampirom koji je možda uzrok svog vampirizma. No, vampiri nisu jedini oko kojih se treba zabrinjavati jer u ljudskom dijelu priče postoji nekoliko jedinki koje su spremne napraviti sve za vječni život, a prodati svoje ljude nije nikakva cijena za taj cilj.

Da bi se razumjela dinamika filma treba imati na umu motive koji se provlače kroz Carpenterove filmove. Njega, naime, ne zanimaju vampiri kao takvi, onaj tko uzme pogledati film s očekivanjima kako je to još jedna priča obrađena na već toliko načina, doživjet će iznenađenje. Glavni fokus je na Crowu i ubojicama vampira, znači ljudima. Ne treba biti nikakvo iznenađenje što je Jack Crow takav frajer kakav je (Snake Plissken, Napoleon Willson, R.J MacReady…itko?) jer Carpenter voli takvu vrstu junaka; oštre, britke, bez kompromisa, s bad ass stavom i u sukobu sa svime što hoda na dvije noge. Vampiri su ovdje tek nužno zlo koje mora postojati kako bi naše junake stavilo u nepovoljnu situaciju, nešto kao bezlična ulična banda koja napada policijsku postaju ili horda zombija koja okružuje crkvu gdje počiva Princ Tame… Prebacivši fokus na glavnog lika, Carpenter radi film koji nije svojstven vampirskom žanru, ali zato gubi na dinamici, i to se događa u toliko navrata da film postaje pravo neuravnotežen. Obračun, malo bezidejnosti, obračun, malo cool dijaloga, malo bezidejnosti, pa opet malo cool dijaloga… shvatili ste, ne? A mora se reći da mu ni odabir glumaca nije nešto posebno pomogao.

Jack Crow je James Woods (ili obratno) jedan od onih karizmatičnih pojava koja bi i čitanje telefonskog imenika napravila zanimljivim. S njegove strane nema problema, uloga je takva da se zahtjeva pojava, s karizmom koja će biti veća od života. A Woods zna i glumiti, pa se to sve sretno uklopilo kao ruka i rukavica. Danijel Baldwin, jedan od braće s ergele Baldwinovih, nažalost, nije ni blizu Woodsovog ranga, što ga čini nesretnim odabirom jer u njegovom se dijelu trebalo nalaziti poprilično dobre stare – glume, s kojom Baldwin i nema neke veze. Sheryl Lee, općem gledateljstvu najpoznatija kao Laura Palmer iz Twin Peaksa također nije najsretniji izbor jer je Carpenter njoj i Baldwinu namijenio ljubavnu priču koju oni jednostavno ne mogu uvjerljivo dočarati. I to ne jednu od ovih modernih ljubavnih priča, tipa Sumrak, već jednu klasičnu, staromodnu, o ljubavi koja se pronađe među onima koji su odbačeni od svijeta. Jedini pravo emocionalni trenutak događa se pri kraju, kad se Baldwin i Woods rastaju, uz Woodsovo obećanje kako mu daje tri dana prednosti, te da će ga onda loviti i ubiti, a intenzitet toga trebao se provlačiti kroz cijelu radnju. S boljim glumcima, to bi bio pravi emocijski rollercoster, koji bi dodao na težini kod dijelova gdje se likovi sukobljavaju bilo s vampirima, bilo sami međusobno.

No, iako se s emocijama baš i ne slaže, Carpenter je u vizualnom dijelu filma kao riba u moru. Koristeći horor okružje tek kao osnovu za radnju, njemu je draže snimiti jedan pošteni muški film, koji u svemu odiše nekim starijim vremenima kad su muškarčine umjesto vampira lovili indijance…ili sami sebe. Njegova strast za vestern filmovima je više nego očita, što Vampire također izdvaja od sličnih uradaka. To je i dvosjekli mač ujedno. Vampiri nisu film za široki krug gledatelja, iako koristi komercijalne elemente, oni su ovdje tek po definiciji komercijalnog, a ne u svrhu da privuku publiku, što ga čini punokrvnim autorskim uratkom kakve smo navikli dobivati od Carpentera. Pa čak i ako je neuravnotežen radnjom, opterećen prosječnom glumom, pokazuje da je stari majstor u to vrijeme bio u zavidnoj formi te da nije mario da od svojeg uratka napravi box office uspješnicu (u konačnici je zarada bila ravna budžetu – oko 20 milja) već da snimi film kakvog oduvijek želi snimiti. Teško da se može reći kako u tome nije uspio, ali ujedno treba naglasiti kako nije posve ni uspio. Ako vas zanima nešto drugačije od onoga što se prezentira kao klasični horor film vampirske tematike, onda su Vampires pun pogodak, ali ako tražite nekakve razrade među likovima, boljoj povezanosti cijele cjeline, onda ovo nije film za vas. Za one koji prate, vole i gledaju filmove kultnog redatelja, film predstavlja gotovo samu srž onoga što su temelji njegovih uradaka, što nije mala stvar, ostati tako vjeran samome sebi, no ne može se oteti dojmu da je vremenski to već malo zastarjelo. Stara škola, koliko dobra, toliko i loša.

True Believer (1989)

Posted: Ožujak 20, 2011 in James Woods, Kurtwood Smith, Thriler

IMDb

Trailer

James Woods zna glumiti. Kratko i jasno. Usput je i faca. Obično svira drugu violinu u raznim A produkcijama, no tu i tamo se zaleti u samostalne vode te snimi nešto izvan uobičajenog. Kao što je ovaj film. Eddie Dodd je James Woods, lik kao napisan za njega, mutni odvjetnik brza jezika, još bržih misli, s ponekim moralnim dilemama i pomaknutim osjećajem za pravdu.

Priče ide ovako. Kinez ubije drugog kineza, kinez završi u zatvoru. Novi klinac, tek jučer sišao s fakulteta (mlađahni Robert Downey Jr prije nego je promjenio ime u Tony Stark/Iron Man) dolazi do sudnice, napravi idiota od sebe i upozna legendarnog Eddiea. Zašto? Klinac želi učiti od majstora kako se zarađuje kruh odvjetnički. Kakve veze ima onaj kinez s početka? Njegova majka dolazi do Eddiea i moli ga da joj spasi sina iz zatvora jer, pazi sad, mali nije kriv. Eddie upozna klinca reda radi, ali uskoro postaje jasno da nešto ipak nije kako treba. I kreće zaplet u kojem će se razotkriti i jedna velika zavjera policajaca, klinac Downey će shvatiti da biti odvjetnik znači biti marica za sve, a Eddie će pokazati svima zašto je glavni frajer u kvartu.

Sudsko-kriminalistički triler Josepha Rubena (The Stepfather– original) ima ono nešto. Likovi su puni, imaju dubinu i širinu, a ne smeta previše ako odlutaju u karikiranje. Woods ima najviše manevarskog prostora i to koristi odlično, on je mešter cerominije, no zaleđe mu pruža dobro smišljena priča. Naizgled rješeni slučaj postaje ne-sudi-knjigu-po-koricama pa iako konačno razriješenje ima blagu notu zbrzanosti, jednostavno se osjeti kako se s malo napravilo puno. Osuđeni Kinez je antipatičan i loše glumi, njegovo izigravanje zatvorenika i čovjeka kojeg je pregazio sustav jednostavno je loše te sam se u par navrata otvoreno zapitao za kojeg mu vraga Eddie pomaže. Tu se valjda trebala naglasiti Eddieva požrtvovanost, što je uspjelo samo donekle. Triler koji nema nekakvog posebnog iznenađenja u tijeku radnje, pa čak i posebne napetosti, ali isporučuje visoku razinu zanimanja za radnju. I glumi James Woods. Woods je faca, zato film ima jednu vrijednost više.